Zašto se Hrvati odriču svoje krvi u Sloveniji i Bosni?

 
 
Barbara Celjska (1392. - MelnikČeška, 11. VII. 1451.), kći hrvatskog bana Hermana II. Celjskog i grofice Ane von Schaunberg. Već 1406. godine spominje se kao žena ugarsko-hrvatskog kralja Žigmunda Luksemburškog, iako je njihov brak sklopljen dvije godine kasnije, 1408., kada je Barbara imala 16 godina. Žigmund ju je uskoro uveo u državne poslove, pa ga je tako u vladanju zamjenjivala za njegovih dugotrajnih izbivanja iz Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva (1412. – 1414. i 1416. – 1418.). Već 1419. žestoko se sukobila s mužem, koji je nju i njihovu zajedničku kćer Elizabetu prognao na više od godine dana. Nakon pomirbe, Barbara od 1420. nosi naslov češke kraljice, od 1433. carice (kad je njen muž okrunjen za njemačko-rimskog cara). Kako bi sebi osigurala vlast, odupirala se da prijestolje naslijedi Albert II. Habsburgovac, koji se oženio njenom kćeri Elizabetom, pa je još za života Žigmund zapovjedio da se on zatvori. No, Albert je ipak zavladao te ju zatočio u Požunu. Nakon svog oslobađenja i unatoč prividnoj pomirbi s kraljem, svojim zetom, Barbara je pobjegla u Poljsku da kao protukralja u Češkoj podupre mladoga Kazimira Jagelovića. U Češku se vratila nakon Albertove smrti i nastanila u Melniku, gdje je umrla od kuge. Dok je njezin suvremenik Enea Silvio Piccolomini (poslije papa Pio II.) žigosao njezin život kao razuzdan i poročan, ne mogu se previdjeti i druge osobine te žene izvanredne ljepote.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/b2/Barbara_of_Celje_-_Meister_der_Chronik_des_Konzils_von_Konstanz_001.jpg
Barbara je u svom, doduše spletkarskom, političkom djelovanju pokazivala veliku oštroumnost i političko umijeće. Bavila se alkemijom i voljela odijevati u crno zbog čega je u hrvatskom narodu (prije svega u sjeverozapadnoj Hrvatskoj gdje je imala posjede) do danas ostala zapamćena pod imenom Crna kraljica. Zanimljivo je da slovenska historiografija nikako da prihvati Celjske kao svoje velikaše, a Hrvati kao Hrvati se odriču svoje krvi u Sloveniji i Bosni.
 
Fridrik II. Celjski (njem. Friedrich II Graf von Cilli) (?, oko 1377. - ? VI. 1454.), austrijski i hrvatsko-ugarski velikaš, ban čitave Slavonije iz obitelji grofova Celjskih. Sin je Hermana II. i Ane Schaunberške. Godine 1405. oženio se Elizabetom, kćerkom kneza Stjepana I. Frankapana, koja je kao miraz od oca dobila polovinu otoka Krka, gradove TrsatBakar i Bribir u Vinodolu, a Fridrikov otac Herman II. darovao je mladom paru na uživanje SteničnjakSamobor u Slavoniji te Krško, Kostanjevicu, Mehovo i Novo Mesto u Dolenjskoj. Nakon smrti kneginje Elizabete, za čiju je smrt osumnjičen, Fridrik je bio prisiljen odreći se svih frankapanskih posjeda. Godine 1424. trebao mu je suditi danski kralj Erik VII., na molbu kralja Žigmunda, zbog smrti supruge, ali presuda nije bila donesena. Poslije vjenčanja s novom suprugom, Veronike Desinić, sumnje u ubojstvo Elizabete su se povećale te je Fridrik po u nemilost oca Hermana II. koji ga je dao zatvoriti u Ojstricu, a zatim ga je dao zatočiti u Gornjem Celju, nakon čega je dao pogubiti Veroniku. Fridrik II. se ponovno pojavljuje u javnosti 1426. godine, a tri godine kasnije dobio je od kralja Kritpu u Slavoniji.
 
Godine 1436. kralj Žigmund je proglasio Fridrika II. i njegova sina Ulrika II. nasljednim knezovima Svetog Rimskog Carstva. Kralj Albert II. potvrdio mu je 17. kolovoza 1443. nasljedni naslov kneza, nakon čega Celjski sklapaju s Habsburgovcima međusobni ugovor o nasljeđivanju. Godine 1445. postao je, zajedno sa sinom Ulrikom II., ban cijele Slavonije čime osnažuje svoju moć u Slavoniji i Ugarskoj, zbog čega je došao u sukob s članovima velikaške obitelji Hunjadi, koji su spriječili put Celjskih prema bosanskoj kraljevskoj kruni.
 
Portret Ulrika II. CeljskogUlrik II. Celjski (?, 1406. - Beograd, 9. XI. 1456.), austrijski i hrvatsko-ugarski velikaš, ban čitave Slavonije iz obitelji grofova Celjskih. Sin je Fridrika II. i Elizabete Frankopan i unuk Hermana II.Godine 1433. oženio se Katarinom, kćerkom srpskog despota Đurađa Brankovića, čime je nastojao ojačati položaj obitelji na Balkanu. Godine 1436. kralj Žigmund je proglasio Fridrika II. i njegova sina Ulrika II. nasljednim knezovima Svetog Rimskog Carstva. U sukobu s Talovcima oko banske časti i prvenstva u Hrvatskoj, Ulrik se koristi tada važnom utvrdom Medvedgradom koju je stekao nakon izumiranja Albena.
Podupirao je pravo na nasljedstvo Albrechtove udovice Elizabete i njihovog sina Ladislava Posmrčeta. Nakon smrti Matka Talovca, preuzima 1445. godine banstvo Slavonije, što mu omogućuje stjecanje utjecaja nad Zagrebom. U borbi za vlast u kraljevstvu, Ulrik se sukobio s moćnom mađarskom obitelji Hunjadi, a neprijateljstvo je privremeno stišano brakom Ulrikove kćeri Elizabete i Hunjadijevog mlađeg sina Matije. Godine 1456. knez Ulrik II. postao je namjesnikom Ugarske, no iste ga je godine ubio Ladislav Hunjadi u Beogradu.
 

Teo Trostmann