Mala Onofrijeva fontana ima dvije golišave figure otraga
 

 
Jedini primjer lustracije u Hrvatskoj jest nos (dugi) slavnoga Marina Držića, koji nekim bizarnim običajem postade meta turista; posebice onih iz Dalekog Istoka koji se vole slikavati pored renesansnoga pisca i trljati mu nos,za sreću valjda? Azijcima naši nosovi izgledaju kao u Pinocchija. Nešto slično, ali ne masovno prihvaćeno i od turista imamo u Splitu sa palcem Grgura Ninskog. Je li mjesto piscu urotniku protiv Republike baš pored Kneževog dvora i tko nas vuče za nos je dobro pitanje. Postoji još jedan čudan običaj u našem Gradu, tj. kada turisti, posebice mlađi,nastoje ispred vrata franjevačkog samostana skočiti na kratku izbočinu ravnog vrha u zidu zvanu maskeron i stojeći na tome skinuti gornji dio odjeće, te ga ponovo obući.
https://www.dulist.hr/wp-content/uploads/2016/10/mala-onofrijeva-fontana-1.jpg
Maskeron je groteskna prikaza čovjeka ili životinje (u ovom slučaju sove), služio je za odvod kišnice. Ne zna se kada je taj običaj uveden, osobno ga se sjećam tek s kraja osamdesetih. Kada smo već kod bizarnosti spomenimo ih samo tri. Zgodna je anegdota o turskom nadgrobnom spomeniku (turbetu) na krovu Sponze koji se jedva zamjećuje. Naime grad je kao turski haračar (plaćanje Osmanskome carstvu za zaštitu) morao staviti vidljivi znak sultanovog pokroviteljstva.
 
Mala Onofrijeva fontana ima dvije golišave figure otraga, decentno napravljene da ne vrijeđaju oko pobožnoga prolaznika. Velika je pak posjedovala cijelu životinjsku farmu na vrhu, od koje je preostao samo pas kučak roda balkanski gonič, u Dubrovniku poznat kao "tabo". Tabo vjerojatno dolazi od smeđožućkaste boje psa poput ribe tabinje, a i oči su mu slično razmaknute; često su psu davali i takvo ime. Ta vrsta pasa je bila omiljela zbog vjernosti i srčanosti. Kada smo već kod životinja treba razlikovati cvrkutave čiope (česte u Gradu) od lastavica kojima nisu srodne već tvore posebni rod (apodidae, tj. grč. bez stopala, kada slete ne mogu ponovo uzletiti zbog kratkih nogica); te spominjemo psa dalmatinca koji je prvi put posvjedočen u Dubrovniku kao dubrovački pas.
 
Dubrovačka gušterica (Wettstein, 1931., Podarcis sicula ragusae) je podvrsta primorske. Izgleda po genetskim istraživanjima da je došla kao slijepi putnik sa dubrovačkim brodovima iz južne Italije. (možda sa teretima žita ili zemljom)
Dubrovačka zečina (centaurea ragusina) je endem od Kornata do Dubrovnika. Čovječja ribica je stanovnik jadranskoga krša. Može živjeti 100 godina, diše plućima i kožom, ima zakržljale škrge. Ako se mladunče iznese izvan podzemlja oči se razviju, ali ona ugine. Cijeli život sliči na ličinku, na temperaturama nižim od 15° C rađa žive mlade, inače liježe jaja.
Čagljevi, tj. kod nas zlatni čagalj (canis aureus) su jako rašireni u Dalmaciji, posebno na Pelješcu. Danas ih ima i u istočnoj Slavoniji gdje rade štetu u lovištima. Svežderi su, jedu i grožđe, kukce, manje sisavce, smokve, školjke, smeće. Spretno se sakrivaju. Njihov pjev je smiješan, niti mačka niti pas niti hijena.  
Zaslugom barona Schilinga mungos je na Mljetu uništio zmije kojih je po pričanju djeda Antuna Matane (koji je 1938. godište, dakle djed je morao biti rođen oko 1880.) bilo toliko da pastir nije mogao prići ljeti lokvi vode sa stadom. Danas mungosi kolju kokoši i guštere te zoblju grožđe.
Područja pod šumom, divlje svinje, čak i vukovi se namnožiše; siroti dubrovački seljaci da ubiju vuka morali bi platiti 50.000 kuna kazne, dok njegova pojava uz more stvarno nije normalna niti poželjna.
 

Teo Trostmann