Get Adobe Flash player

Pozvan je u Španjolskoj da dođe "gore". Otišao u Moskvu, Broz u Jugoslaviju i onda biva strijeljan

 
 
U proljeće 1938. Tito je preporučio Vladu Ćopića (Senj, 8. I. 1891. – Moskva, 19. IV. 1939.) za članstvo u novom rukovodstvu KPJ koje je Moskva trebala formirati poslije likvidacije Josipa Čižinskog (Sarajevo, 19. II. 1904. – Moskva, 1. XI. 1937.). U srpnju 1938. godine Ćopić je pozvan hitno u Moskvu. Prema svjedočenju Vlajka Begovića (Fakovići kod Bratunca, 8. II. 1905. – Beograd, 17. II. 1989.), on nije htio ići, jer je smatrao da je "sabotaža ostaviti frontu". Pokorio se tek kad je dobio naređenje iz CK KP Španjolske. Njegovi američki borci su 13. srpnja objavili oproštajni članak u novinama »Our fight« pod naslovom »Doviđenja, druže Ćopiću!« "Mi kažemo doviđenja izvanrednom komandiru, potpukovniku Ćopiću. Mi ćemo obvezno uskoro čuti o njemu, kao o rukovoditelju antifašističke borbe negdje na nekom drugom mjestu... Naš je komandant Ćopić pokazao u mnogim prilikama svoje izvanredne sposobnosti, kvalitete, u najtežim borbama Republikanske armije protiv fašističkih osvajača u Španjolskoj... Pod njegovim primjernim rukovodstvom brigada se je razvila u jednu od najboljih internacionalnih brigada Republikanske armije. Pod njegovim rukovodstvom u brigadi je nikao čitav korpus sposobnih vojnih komandira, koji će biti uvjerljiva potpora našem novom komandantu i antifašističkoj stvari u budućim borbama..."
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/87/%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%80_%D0%8B%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%9B.jpg/220px-%D0%92%D0%BB%D0%B0%D0%B4%D0%B8%D0%BC%D0%B8%D1%80_%D0%8B%D0%BE%D0%BF%D0%B8%D1%9B.jpg
Oficir iz štaba XV. brigade, Splićanin Boro Leontić, proveo je s Ćopićem jednu noć u Barceloni, dok je čekao na odlazak za Moskvu. Ćopić se radovao skorom povratku u Jugoslaviju i tražio mu adresu na koju će ga pronaći.„Taj stari smjeli revolucionar govorio je o svojem skorom odlasku u Jugoslaviju kao da ga u njoj čeka svečan doček, a ne krvava živoderska diktatura sa svojim krvolocima, koji komuniste na saslušanju mrcvare, a onda bacaju kroz prozor“, zapisao je kasnije Boro Leontić.
 
Vlado Ćopić je u ranu jesen 1938. otišao u Moskvu, u najboljem uvjerenju da će dobiti od Kominterne mandat za sastav novog rukovodstva KPJ. U tom uvjerenju ga je podržavao i izaslanik Kominterne koji ga je otuda pozvao i koji je širio glasove da ga radi toga pozivaju "gore". To je među španjolskim dobrovoljcima bila "javna tajna". Rujna 1938. Ćopić stiže u Moskvu. S Titom boravi u Kominterninom hotelu Luks i zajedno rade na prijevodu "Historije Svesavezne komunističke patije (boljševika)" na „srpskohrvatski. Iznenada, 3. studenoga 1938. agenti iz NKVD-a uhićuju Ćopića. Prema sovjetskim dokumentima, uhićenje je izvršeno na prepad, u sobi 58 hotela "Luks". Ćopić je 7. studenog 1938. godine poslao posljednje pismo ženi Sonji u Prag, koje završava ovim riječima: „Ne mogu čak tebi da pišem kako je raspoloženje kod ovdašnje kolonije. Možeš da si predstaviš. Što će biti sa mnom još ne znam. Ali ako će se ovo dugo zavući poludiću...“
 
Tito se ubrzo vraća u Jugoslaviju, a Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Sredinom ožujka 1939. godine Tito je Ćopića i druge uhićene komuniste isključio iz KPJ i oklevetao kao "elemente koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u toku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju".
Dana 19. travnja 1939. godine Vladimir Ćopić je zajedno s drugim jugoslavenskim rukovoditeljima strijeljan u Moskvi.
 

Teo Trostmann

Titove "nove" žene: Njemicu Elzu stigla Staljinova ruka

 
 
Bivši jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito sudjelovao je u Staljinovoj likvidaciji 800 jugoslavenskih komunista krajem tridesetih godina prošlog stoljeća. Tu optužbu na Brozov račun iznosi poznati publicist Pero Simić u svojoj novoj knjizi “Broz protiv Tita”. Beogradski “Telegraf” tvrdi za autora da je najveći svjetski titolog i najbolji poznavatelj Titove biografije. Simić je građu za novu knjigu, kako kaže, skupljao najviše u arhivima Kominterne, navodno u posebnom sefu tog arhiva. U njemu je taj publicist boravio 1990., a posljednji put 2008. godine.
https://static.lupiga.com/repository/vijesti/slike/20110317065412pelagija_polka_josip_broz_tito.jpg
“Dugo se mislilo da je Titova uloga u likvidaciji 800 jugoslavenskih komunista bila beznačajna, što uopće nije istina. U dokumentima sam nailazio na zastrašujuće fotografije tih ljudi, koji su nakon mučenja i tortura, onako izmučeni – slikani. Među ostalim, naišao sam i na dokumente u kojima su podrobno opisani Titovi susreti s vodećim ljudima Staljinove tajne policije, NKVD Kominterne, kojima je davao kompromitirajuće podatke o vodećim ljudima KPJ”, tvrdi Simić u razgovoru za portal Telegraf.rs.
 
Tito je pedantno ‘raščistio’ put do partijskog vrha
 
Autor iznosi primjer stradanja i likvidacije Josipa Čižinskoga, člana vodstva KPJ od 1932. godine i glavnog tajnika od 1936. godine, koji je i preporučio Broza za suradnju s Moskvom. Njega je Broz navodno “otkucao” da ima tajnu vezu s jednom Čehinjom, što je “smrtni grijeh” za Staljinovu tajnu policiju, koja je, nakon Brozove dojave, kako tvrdi Simić, likvidirala Čižinskog. Tito je navodno “otkucao” i Ivana Gržetića, predstavnika KPJ u Kominterni, a najveća Titova žrtva bio je general Staljinove tajne policije, sarajevski komunist Ivan Kralj. Simić tvrdi da ga je Tito, u borbi za dolazak na čelo KPJ, odao Staljinovoj tajnoj policiji, koja ga je strijeljala 1939. godine.
 
Adio, Pelagija!
 
U arhivima Kominterne Simić je naišao na strogo čuvanu tajnu o Brozovoj zakonitoj supruzi – Njemici Elzi Johanni König. Poslije 16 godina braka s Pelagijom Bjelousovom, Broz se 19. travnja 1936. godine, pod imenomFridrih Valter, razveo od Pelagije, da bi se šest mjeseci kasnije, u jednom policijskom birou u Moskvi, vjenčao pod istim tajnim imenom s Elzom, koja je u Moskvi živjela pod lažnim imenom Lucija Bauer. Tada je ona imala 23, a Broz 45 godina. U arhivu Kominterne Simić je naišao na prilično lascivna Titova pisma Elzi, koju je likvidirala Staljinova tajna policija 1937. u jednoj od čistki, a Broz je se kasnije odrekao. Odričući se Elze, Broz je u svojoj biografiji za Kominternu napisao: “Elza je velika mrlja u mojoj biografiji i velika pogrješka u mojoj procjeni.”
 
Baveći se Brozovim ljubavnim životom, Simić piše o Titovoj najstrastvenijoj vezi s Davorjankom Paunović, inače tetkom Mire Marković, supruge Slobodana Miloševića. Ta se veza, tvrdi Simić, temeljila isključivo na seksu, i dok su komunisti propagirali moral, piše beogradski publicist u novoj knjizi, iz Brozova šatora “čulo se svake noći Davorjankino i Brozovo strasno urlikanje”. “Nakon što su jedne noći pretjerali, jedan od najbližih Titovih ljudi Marijan Stilinović obratio je Titu pažnju kako bi trebalo prekinuti s tim ‘remećenjem morala’, na što je maršal teatralno pred svima razdrljio košulju i uzviknuo: ‘Što ću, ne mogu bez nje. Ubijte me!’”, iznosi Simić.
 
Ministrant i Hrvat od 1964.
 
Navodeći niz kontroverzija kojima obiluje Brozova biografija, Simić tvrdi kako se Tito prvi put izjasnio kao Hrvat 1964. na kongresu SKJ, kad je u upitniku naveo nacionalnu pripadnost. Prvi posao za koji je ateist Broz bio plaćen bio je, vjerovali ili ne, kaže Simić, posao ministranta u crkvi. “Tito je rastao pod jakim utjecajem pobožne majke. Redovito je odlazio u crkvu svetoga Roka, a prvi novac zaradio je kao ministrant, za što je dobivao dva do tri krajcara. Nikada nije zaboravio jednu nespretnost koja mu se dogodila u crkvi, kad je srušio jednu crkvenu svetinju i zbog toga, pred svima, zaradio šamar”, iznosi Simić jedan od detalja iz Titova života.
 

Jovo Paripović, Slobodna Dalmacija, 24. VII. 2014. 

https://slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/241507/titove-nove-zene-njemicu-elzu-stigla-staljinova-ruka

Rehabilitiran 10. lipnja 1958. godine u SSSR-u

 
 
Kosta Novaković (Čačak, 3. VI. 1881., 1886. ili 1889. – Moskva, 19. IV. 1939.) bio je srpski socijalistički političar, novinar i profesor, "jedno od najkrupnijih imena srpske ljevice 20. stoljeća". Bio je istaknuti član Srpske socijaldemokratske partije i jedan od osnivača i rukovoditelja Komunističke partije Jugoslavije. Bio je urednik listova Budućnost, Radničke novine, Radnik i Borba. Kao srpski vojnik je tijekom balkanskih ratova prešao Albaniju. Njegov najznačajniji spis je „Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima“, zbog kojeg je bio osuđen na robiju. Iz Kraljevine Jugoslavije je emigrirao u SSSR. Zajedno sa drugim rukovoditeljima KPJ strijeljan je tijekom staljinističkih čistki.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/b/bc/Kosta_Novakovic.JPG
U Čačku je išao u gimnaziju. Još kao gimnazijalac prišao je radničkom pokretu u Srbiji. Nakon završene srednje škole, prešao je u Beograd na studije. Prema jednom izvoru, Novaković je u Beogradu studirao pravo. Prema drugom izvoru, u Beogradu je završio Filozofski fakultet. A prema trećem, završio je Fakultet prirodnih znanosti u Beogradu 1913. godine.
 
Godine 1906. ili 1907. stupio je u Srpsku socijaldemokratsku partiju, koja je djelovala kao oporbena stranka u Kraljevini Srbiji, zastupajući interese radničke klase i oštro se suprotstavljajući planovima velikosrpske buržoazije za osvajanjem Albanaca i Makedonaca. Zajedno sa Tucovićem, Lapčevićem i Dragovićem, postaje jedan od njenih prvaka. Bio je sekretar Radničke komore Srbije i jedan od urednika listova "Budućnost", "Radničke novine", "Radnik" i "Borba". Među vojnicima je širio socijalističku propagandu, a u dopisima iz Albanije Radničkim novinama i Borbi, raskrinkavao je "imperijalističku velikosrpsku politiku".
 
Kada se 1919. godine vratio u domovinu, sudjelovao je u Kongresu ujedinjenja u Beogradu, kada je Srpska socijaldemokratska partija kolektivno pristupila novoj Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista). Tada je izabran u najuže partijsko rukovodstvo, za člana Izvršnog odbora Centralnog partijskog Vijeća. Na Drugom kongresu, nazvanom — Vukovarski kongres (1920.), bio je u najužem rukovodstvu revolucionarne »ljevice« koja je pobijedila unutarpartijski reformizam i centrumaše oko Dragiše Lapčevića i Živka Topalovića. Novaković je bio partijski predstavnik u Makedoniji. Na prvim poslijeratnim izborima u Kraljevini SHS 1920. godine izabran je za narodnog zastupnika u Ustavotvornoj skupštini, za izbornu jedinicu Skoplje. Novaković je bio veoma aktivan član, sudionik na svim kongresima i konferencijama KPJ, do uhićenja.
Tek oslobođen, na Vidovdanskom procesu je kao novinar pratio optužene drugove. Jugoslavenske komuniste zastupao je i na kongresima Komunističke Internacionale, kao delegat na Četvrtom (1922.) i Šestom kongresu. Nakon zabrane Komunističke partije Jugoslavije, jedan je od osnivača legalne Nezavisne radničke partije Jugoslavije 1923. godine (preko koje je KPJ djelovao) i član njezinog rukovodstva. Neumorno piše i uređuje više sindikalnih listova, sudjeluje kao delegat na ilegalnim konferencijama KPJ. Bio je jedan od vodećih predstavnika lijeve frakcije KPJ, protiveći se Markovićevoj redukciji nacionalnog pitanja na čisto konstitucionalno pitanje. Godine 1924. objavio je veoma utjecajan spis „Makedonija Makedoncima, zemlja zemljoradnicima!“, kojim osuđuje ugnjetavačku politiku velikosrpske buržoazije i nedvosmisleno brani pravo naroda Makedonije na samoopredijeljenje. Zbog ove brošure Novaković je već u rujnu iste godine osuđen na šest mjeseci zatvora. Na presudu je uložio žalbu višem sudu u kojoj između ostalog stoji:
 
„Ja Vas zamišljam u sudnici ozbiljne, dostojanstvene, sa punim uvjerenjem da se brinete o zadovoljenju pravde. Da ostavimo na stranu što u mom slučaju imate posla s jednim zakonom, koji nema u svijetu sebi ravna i koji mnogi vaši kolege pravnici smatraju za pravnu nakazu i reakcionarno čudovište... Pretpostavimo da Vi uzimate i taj zakon — kao i svaki drugi zakon — za važeći. Pred Vama će biti i moja brošura u kojoj sam ja iznio suštu istinu o Makedoniji... Ja znam Vi ćete mi reći da su stvari koje sam ja napisao i rekao na pretresu o Makedoniji i životu stanovništva Makedonije, da su te stvari strašne i teške i da se ne smiju reći — pa ako su i istinite — jer se time štete viši interesi... Ja sam iskusio da su se zbog tih vaših ’viših interesa’ stotine hiljada srpskih majki zavile u crno baš zbog Makedonije, a još nekoliko puta po sto hiljada makedonskih, bugarskih i grčkih majki — i to sve bez ikakve koristi po narode Balkana. Vidim da će se zbog tih vaših ’viših interesa’ stvoriti još dosta novih kosturnica balkanskih naroda. Zato i ja - i svi koji misle kao ja — moram govoriti i dalje istinu o Makedoniji i gledati da štogod doprinesem da se probudi svijest kod svih balkanskih naroda, te da spriječe buduće kosturnice zbog Makedonije, da spriječe u zlom radu one koji te kosturnice pripremaju, da se udruže u bratski savez. Eto, zato mi se čini da mojoj istini prijeti opasnost od Vaše pravde.Viši sudovi su potvrdili presudu prvostupanjskog suda i Novaković je izdržao zatvorsku kaznu. Godine 1926. je ponovno uhićen i osuđen zbog komunističke propagande na pet godina robije.
 
Emigracija u SSSR-u
 
Godine 1927. beogradska partijska organizacija je organizirala njegov bijeg iz bolnice i prebacila ga u inozemstvo, nakon čega je emigrirao u Sovjetski Savez. Iste godine postaje član Komunističke partije (boljševika). Bio je predstavnik KPJ pri Balkanskom zemaljskom sekretarijat u Izvršnom komitetu Komunističke internacionale 1928. godine. U emigraciji objavljuje tekstove za međunarodni list Balkanska federacija, koji je na francuskom izlazio u Beču.
 
Novaković je radio u Izvršnom komitetu Međunarodne organizacije pomoći revolucionarima. Uslijed toga je često boravio u Njemačkoj na partijskom radu. Godine 1928. član je Komunističke partije Njemačke. Pomagao je Mustafi Golubiću tijekom njegovog boravka u Berlinuoko 1930. godine. Novaković je poznavao šefa "Crvene pomoći", koja je Golubiću odobrila pomoć od 10 DM tjedno. Novaković je bio poznat kao žestok i nepokoran temperament.
 
CK KPJ je 1931. ili 1932. godine isključio iz Partije Kostu Novakovića, zbog frakcijske djelatnosti. On je optužen da je navodno unosio svoje frakcijske poglede među studente kao „ultraljevičar". Kosta Novaković je počeo padati u nemilost kada su ga vodeći staljinisti Kominterne optužili za frakcionaštvo. Iako je imao završen fakultet, radio je u Moskvi kao pomoćni tiskarski radnik, pod imenom Petar Petrovič Dragačevac, i živio u komunalnom stanu. Prema opisu Rodoljuba Čolakovića, živio je u sirotinjskoj sobici, "u tijesnoj prostoriji od desetak četvornih metara", sa željeznom posteljom prekrivenom vojničkom dekom, jednim polurazvaljenim ormarom, stolićem i dvije stolice bez naslona, ali besprijekornog reda.
Godine 1933., u Moskvi je Kostu Novakovića sreo Rodoljub Čolaković, koji opisuje strašnu promjenu koju mu se dogodila: Bio je to Kosta Novaković, jedan od poznatih rukovoditelja naše Partije, koga sam prvi put vidio 1919. godine u Sarajevu, kamo su često navraćali istaknuti ljudi našeg revolucionarnog pokreta i održavali zborove ili konferencije. Ali kakva razlika između tadašnjeg Koste i ovog čovjeka koji je stajao između Rade i mene u sumornoj listopadskoj moskovskoj večeri, pod škiljavom svjetlošću ulične rasvjete. Tada je bio mlad, vitak, naočit; na izrazito bijelom licu opušteni crni brkovi, visoko čelo i bujna, još sasvim crna i nemirno zabačena kosa. Išao je lako, uspravan, s nečim prkosnim u hodu i držanju. Sarajevski proleteri voljeli su da ga slušaju i pamtili njegove duhovite riječi i jetke primjedbe na račun vlastodržaca. A sad je to bio sasvim oronuo čovjek, iako nije imao još ni pedeset godina, poguren, tiha glasa, nesigurna hoda. Srce mi se steglo od žalosti; Kostu sam poštovao i volio, čak sam, kad su ga 1926. godine, osudili na robiju, napisao pjesmu i posvetio je njemu. Što se s njim dogodilo? Što ga je tako srušilo? [...] Lice potamnilo, kosa prorijeđena i prosijeda, bore na čelu, oko očiju i usta. Ostavljao je utisak čovjeka koga podgriza neka opaka boljka ... Dugo sam razgovarao s Kostom te noći u njegovom sobičku. Sada je on govorio, a ja sam slušao priču čovjeka koji je doživio politički i lični brodolom. Ne sjećam se više njenih pojedinosti — mnoge stvari nisam ni razumijevao — ali ostao je živ utisak o slomljenom čovjeku i duboko osjećanje nepravde koja mu je učinjena. Počinjao bi polagano, tihim glasom, kao da predaje, o nastanku frakcija, ali bi brzo, čim bi počeo da govori o Simi Markoviću ili nekom drugom desničaru, padao u vatru, sipao psovke i osobne uvrjede, napadao sve od ’pigmeja u Partiji’ do najodgovornijih funkcionara Kominterne.
 
Godine 1937. Novaković je ponovno saslušavan pred komisijom Kominterne i otpušten s posla. U jeku velike čistke, Ivan Gržetić, partijski predstavnik u Kominterni, 17. svibnja 1937. godine piše generalnom sekretaru CK KPJ Josipu Čižinskom u Pariz, o isključenju neposlušnih jugoslavenskih komunista i otpuštanju Novakovića ("Dragačevca"):„Već sam ti ranije pisao i poručivao da je onaj inženjer isključen iz partije, ali na tom se nisu nažalost kola zaustavila. Nedavno su isključeni Gregori Lich, a danas Krešić. Svi se kod Bradonje držali očajno slabo, a osobito ovaj posljednji. [...] Svi su oni skinuti s posla, a za sada drugoga dobili nisu. Osim toga, mali Napoleon nije poželjan ovdje i traži se da u najkraćem roku ode odavde. Isto tako je i Dragačevac, ostao bez posla. Stara ga Jelica više nizašto neće da drži. I on je stajao pred Bradonjom, ali je sve ostalo pri starom, sa novim skoro ranijim karakteristikama. I on se rđavo držao. Sam mi je i on na vratu — a ja takvim ništa pomoći ne mogu. Ali to je još cvijeće. Po ovome možete da sudite kako mi je...“
 
Kosta Novaković je uhićen 19. srpnja 1938. u staljinističkim čistkama, pod optužbom za "frakcionaštvo". Nakon uhićenja, Novaković i drugi vodeći komunisti su u Proleteru označeni kao "elementi koji su našoj partiji i radničkoj klasi nanijeli goleme štete u tijeku niza godina svojim frakcijama i grupaškim borbama, vezama sa klasnim neprijateljima, varali KI, svojim destruktivnim radom kočili razvitak partije i pa taj način obezglavljivali pokret radničke klase Jugoslavije, i tako pomagali klasnom neprijatelju".
Nakon višemjesečnog procesa, Kosta Novaković je strijeljan 19. travnja 1939. godine u Rusiji, zajedno sa drugim istaknutim rukovoditeljima KPJ (Sima Marković, Simo Miljuš i Akif Šeremet). Njihova tijela su posle strijeljanja kremirana, a posmrtni ostaci položeni u zajedničku grobnicu. Kosta Novaković je rehabilitiran 10. lipnja 1958. godine u SSSR-u.
 

Teo Trostmann

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Utorak, 22/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1543 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević