Get Adobe Flash player

"Dokle se Rusija ne uredi nema mira!"

 
 
Vrlo je dragocjena knjiga Benkovčanina slavista Mirka Žeželja Gospar Ivo – Biografija Ive Vojnovića, (Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977.) gdje se dojmljivo i temeljito dokumentirano riše psihološki, politički i umjetnički portret književnika Iva Vojnovića i njegova okruženja. Obitelj Vojnović potječe od katunskih knezova istočne Hercegovine koji se spuštaju u Boku (Herceg Novi) i nastupaju kao kapetani u rusku službu gdje stječu plemićki naslov, sa kojim se rado kasnije kočopere i nazivaju sebe i grofovima. Đorđe Vasiljev Vojnović radi za Austrijance i Ruse, pregovarajući o prepuštanju Boke Austriji; nastupa i kao pregovarač antinapoleonskih snaga s Dubrovačkom republikom.
https://proleksis.lzmk.hr/slike1/v0093.JPG
Ivo Vojnović
 
Od 28. 3. do 3. 4. luta porušenim Beogradom po ministarstvima i francuskim komandama. Piše: “Francuzi su pravi gospodari Jugoslavije. Oni nas nadziru i… skoro preziru.“ Emki Krstelj kaže 4. 9. 1919.: “Mislim da nigda u većem času nijesmo imali manjih ljudi i da će biti čudo da nam ne svuku kožu sa tijela, kad u Zagrebu i u Beogradu vlada samo partikularizam sićušnih duša, a ogromnih taština“.
14. 4. 1919. na ručku kod Pašićevih (na kojega se i odnosi gornji navod, T.T.) u Parizu. “Giorgina! Une…ruine! (jedna ruševina, T.T.) Razgovori sa Pašićem! Glava i šaka! Sve ono što treba naš narod! Grehota da je stari orijentalac – Balkanac! Giorgina je kćer tršćanskoga trgovca Dukovića, rodom iz Herceg Novog. (Pašić je bio prepredeni materijalist i egoist, T.T.) Orsat Ligorio u korespondenciji Iva i brata Luja nalazi (29. 4. 1913.) „Došo je dragi Štefi Račić iz Londona na dva mjeseca. Doći će ovih dana u Cetinje. To je tip nasilnika iz salona i iz rubova grada sa svim šarmom njegove karijere“. Štefi uzima poslije Pašićevu kćer za suprugu.
A kad je 30. 5. stigla vijest da gubimo Zadar, Šibenik,Vis itd. pita se Ivo ima li sad smisla Preghiera? (djelo koje je trebalo stopliti talijansko jugoslavenske odnose) Izgledalo bi da moli Talijane da budu dobri sa nama. Ne piše se dobro Trumbiću, nakon takvoga sporazuma morat će demisionirati.
 
Spasite Šibenik, a vrag neka odnese onaj birokratski pissoir Zadar! (ispričavam se Zadranima, T.T.) Uostalom (piše 12. 6.) revolucija koja mora doći riješiće sva ta ocijozna i odijozna pitanja. (revolucija ako deus es machina, rješenje s neba?, T.T.) To je kad starci raspravljaju. Sramota! Nema čovjeka ispod 50 godina! Revolucija je neizbježiva piše 26. 6. 1919.
Ovakav mir nije nego Aufforderung zum Tanz. (poziv na ples)
Držim da poniženje Njemačke nije smjelo da bude tako veliko, jer ona će se domalo oporaviti – a ko će tad platiti „les frais de la Conference?“ (troškove konferencije, tj. cijenu takvog mira koji neminovno vodi u novi rat, op., T.T.)
Dokle se Rusija ne uredi nema mira! To je moje mišljenje, a što se nas tiče je suis tres pessimiste, comme tojours (ja sam vrlo pesimističan kao i uvijek). 3. 9. dodaje: “Rat je uništio sve iluzije. Pa i naš sentimentalizam za Italiju (donekle i za Franču) i ostavio nas je same i gole na cesti kao pogorelce. Finalmente sad ćemo znati jesmo li uopće za što na svijetu. Ko će da živi moraće računati samo sa sobom. Teško ali korisno. Francuska je jetra čovječanstva, sve rastvara i pročišćava; ali snagu želuca i crijeva daju Nijemci…“
 
11. 9. 1922. piše Luju: “Ja neću nikakovih službenih položaja, nego penzijon. Samo u Zagrebu kada bi bilo jedno umjetničko odjeljenje primio bih da najedim druge. Prije svega ne znam pisanu ćirilicu,i ne ću da je naučim,zatim teatar mi je oduran.“
U proljeće 1921. jednom Hrvatu kockaru u Monte Carlu, koji je sve izgubio, dao mjenicu na 3.000 frs i zlatni sat kao zalog pa ovaj dobio pola milijuna i više na „trente et quarante“ i Ivu iz zahvalnosti dao veću svotu, Ivo je dao Luju 5.000 frs, zatim mu poslao 3.000 frs, pa još 1.000 frs, a nejgovoj Marici 1.000. Ostatak je 18. 6. 1921. vratio svom milijunašu kockaru da može nastaviti igrati jer je u međuvremenu opet sve izgubio do novčića.“
U Gruž se povukao (svibanj 1923.) razočaran političkim besmislom i besplodnim politiziranjem koje nikada neće dovesti ni jedinstvu ni kulturi. Gruž je izabrao jer je dalje od amerikaniziranoga Dubrovnika. Tu živi pored svojih albuma, ilustracija… Apolitičan je, gotovo mrzi ovakvu politiku, izborne borbe, strasti, netrpeljivosti, mržnje. Beograd nije ono što je sanjao 1917. O njemu kada je ljubio srpsku zastavu.
 
18. 5. 1923. O dragome mirnome Beogradu prije rata nema traga. (na.fr.) “to je metež skorojevića i evidencija razbojnika (!) “Ko će više i ko prè c'est le mot de ordre (riječ reda, tj. zakona)… U tom kačulu gdje se kuha budućnost, bačeno je sve, a kašike su u rukama onih koji imadu jače mišiće da istisnu druge kašike i jače nerve da izdrže smrad što iz kačula isparuje… Ko ima novaca može uživati u Beogradu. Malo gdje se kod nas vidi tako elegantna ženska i muška publika koja napunja sve ulice, sve kafane i sva zabavišta i sve salone kako ovdje  a da je pak svaki pojedinac  te publike tip najhumorističnijega i najnevjerojatnijega romana.“
Stari Beograd u svom primitivnom seljačkom obliku imao je puno više stila i ljepote negoli današnji velegrad iznakažen nevjerojatnim arhitektonskim strahotama. (e da vidiš Tita Ivo!) Npr. Srpska Akademija nauka, koja naliči prije filijali kakvog pariškog magazina, u kome bi se nalazili barovi, šantani i banke, i sve što je potrebno za zabavu ljudstva, a nipošto ne za nauku i umjetnost.
Bankovne palače s nakitima od opeke i gline, a ne od kamena i mramora. (a Ivo kaže nadomak Rosandić i sjajni kipari) Narodno pozorište (kazalište, T.T.) naliči Vojnom Arsenalu. Čim je Beograd arhitektonski ružniji, time je publika postala elegantnija. Bez pretjerivanja moram kazati da se gospođe i mladići u Beogradu tako lijepo nose kao što sam jedva i u Francuskoj vidio….
Uopće, činilo mi se opaziti dvije struje… jednu vidljivu… a to je svijet koji se nakon užasnih patnja Srbije dao na uživanje…
I drugu, nevidljivu…, to je ona vrtoglava rijeka poslova, trgovačkih kombinacija, novčanih spekulacija itd. koja je nažalost previše uzela maha te joj se neugodne posljedice danomice osjećaju.
Jugoslavija i čitav naš narod samo je jedna nebuloza, iz koje će se vremenom nešto kristalizirati, ali ja nemam kad da se bavim  našim kaosom i jadom… Važnije je samo jedno lijepo djelo, pisano ili slikano nego sva politika zajedno… Moje ideje jesu one za koje se nekad zagrijavao i Zagreb, a to su Strossmayerove ideje. Mogu li se ja pod stare dane odreći sebe? A to i ne ću.
Čitajući Vjekoslava Klaića i dr. naše kulturnjake, povjesničare i političare mislim da su mnogi bili daleko od realnosti, ili pak ljuti na Austriju, u panslavenskim snovima.
Prirodno je i bilo da anemičnim Khuenovim činovnicima imponiraju balkanski hajduci, ali zaboravili su da hajduk razmišlja hajdučki, i kada nestane Turaka da im se „osveti“ za sveto Kosovo doći će na red i drugi za silu i pljačku.
 

Teo Trostmann

Mate Granić je bio za Daytonski sporazum

 
 
Hrvatski povjesničar, pisac, geolog, diplomat, političar Zdravko Sančević rodio se u Crkveni kod Teslića, BiH, 20. 1. 1931. Obitelj je starinom iz današnje zapadne Bosne, udomaćena u Hrvatskoj Dubici. Otac je bio istaknuti industrijalac, HSS-ovac, trgovac drvetom i blizak prijatelj Jurja Šuteja, koji je i preporučio dr. Franji Tuđmanu Zdravka Sančevića; jer u to doba su i Hrvati nepartijskoga podrijetla mogli biti u visokoj politici. U Venezueli, gdje se obitelj sklonila u poraću je dr. Sančević završio Naftno-geološki fakultet, ali i sudjelovao u kulturnom i političkom životu hrvatskoga iseljeništva, u radu časopisa, te proučavao hrvatsku povijest, osobito Hrvate u Amerikama.
https://antikvarijat-bono.com/wp-content/uploads/2017/05/17014982841582372061426181899_32.jpg
Sančevićeva knjiga Dopune hrvatske povijesti (Tkanica, Zagreb, 2015.) odiše geopolitičkim konceptom svojstvenim Ivi Pilaru i don Mihovilu Pavlinoviću. Proučavanje zemljopisnih karata dovelo je autora do spoznaje da se u novije doba iz svijesti ljudi nastoji izbrisati pojam turska Hrvatska i uvodi zapadna Bosna, te da su Hrvatska i BiH od kartografa uvijek doživljavane kao jedan geopolitički prostor, istovjetan s Ilirikom.
 
Autor uvodi i hidrografiju, osobito ističući prirodne prepreke Drine i Vrbasa, te naplavne Save, daleko moćnijih od Neretve i Cetine.
Dinaridi su zasebna cjelina i u odnosu na Alpe i na Balkan (ukoliko taj pojam ima ikakvo opravdanje smatrao bih ga bizantskim i turskim svijetom, nikako poluotokom, jer to nije T.T.). Srbija u Srednjem vijeku jest moravsko-sandžački prostor koji se širi u 14. stoljeću na Vardar, a u 13. stoljeću doseže Neretvu i osvaja Crnu Goru. Žao mi je da autor to nije makar ovlaš analizirao, jer taj srbijanski bazen nema dobru komunikaciju sa današnjim crnogorskim primorjem; Srbiji je daleko pametnije usmjeriti se na luku Rijeka, ili Dunavom na Crno more, ili na Solun. Dubrovačka luka je mogla služiti u starini samo ako se južna Srbija povezivala preko istočne BiH tzv. dubrovačkim drumom.
 
S Hrvatskom i BiH se poklapa i vladavina domaćih vladara Trpimirovića, Šubića, Tvrtka, i Ilirik i cetinska kulturna grupa, i turske i austrougarske upravne jedinice. Svakako i u toj geopolitici Istra, pa i Dubrovnik su rubni prostori, a Slavonija je „otvorena“ prema Mađarskoj. Hrvatska nažalost nije stasala u jaku ekonomiju i nema moćnu demografiju kojom bi usisala u sebe BiH, a dr. Sančević kao i većina naših pravaša vjeruje u legitimitet, u povijest i srodnost Hrvata i Bošnjaka (pa i bosansko-turski rječnik Zvorničanina Muhameda Hevaije Uskufije je pisan ikavicom početkom 17. stoljeća; vidi i radove Alija Nametka). Spominje imena svojih velikih učitelja dr. Sančević (D. Mandić, K. Draganović, Stj. Krizin Sakač…) i ljude oko Hrvatske revije; jednostavno mi je mučnina koliko blistavi umovi, zdravi i pošteni ljudi su iselili ili ubijeni, a prečesto mediokriteti i pripuzi su nam krojili stvarnost. Međutim, i u domovini je bilo sjajnih ljudi poput Z. Kulundžića koji je svojim studijama zadužio našu kulturu; autor ističe samo „Tragediju hrvatske historiografije“ u kojoj napada „falsifikatore, negatore, birokrate, anemičare“.
 
Sančević ističe Nadu Klaić i njezin sukob s Dominikom Mandićem koji joj je lijepo očitao lekciju; ona je bila zaslužan i vrijedan radnik, ali nažalost sklona senzacionalizmu i otkrivanju tople vode, tj. “rušenju“ tvrdih povijesnih vjetrenjača. Kod nje puno puta otišlo je niz vodu zdravo dijete (povijesna istina) sa mutnom plodnom vodom, tj. falsifikatom, ili loše prepisanim starim dokumentom.
 
Davno prije Domovinskoga rata pišući o Smailu Baliću (nema godine (pretpostavljam prije 1970., T.T.) Z. S. navodi razne nazive za „naše“ muslimane koje Balić rabi „hrvatski Muslimani, bosanskohercegovački Muslimani, Bošnjaci“ – zapravo je formiranje moderne nacije kod Hrvata, a osobito kod Bošnajka i Crnogoraca dosta kasnilo. Pitanja identiteta nisu još uvijek jednodušna, posebice u Crnoj Gori! Dr. Sančević se kao hrvatski patriot razvio ne samo u poliglota i polihistora, već i u čovjeka koji briljantno piše kritike, osobito koje se tiču književnosti. On zapaža znalački i hrabri nastup Tomislava Ladana protiv unifikacije jezika i nametanja srbohrvatskoga (1969.).
 
Dr. Mihailo Stevanović bio je tako drzak da kategorički odbija i samo postojanje zapadne varijante jednoga srpskohrvatskoga jezika.
Sančević je vrlo kritičan prema crkvenoj politici u odnosu na komuniste, dijelom s pravom. Ipak nadbiskup Agostino Casaroli je omogućio kakav takav život Crkve u sovjetskim režimima (kao pod Turcima!) i dijalog, a srbofil i jugofil Eugène Tisserant je ipak javno pohvalio držanje Stepinca. Mislim da je i pasivno držanje Crkve 1971. kada su liberalni komunisti (Savkini tehnokrati) povjerovali u pomoć Zapada bilo vrlo pametno. Ne ulazi se u bitke koje su unaprijed izgubljene, osim ako se time štiti veće dobro.
 
Eugène Tisserant, francuski kadinal (kojega Klasić naravno hvali) nije dopustio da se Ilirski zavod u Rimu preimenuje u hrvatski, čak je zadržao ilirsko ime na ispovjedaonici bazilike sv Petra (ilirski jezik ne možemo više niti rekonstruirati, zadnji govornici su nestali prije više od 15 stoljeća, T.T.). Osobito je vrijedno svjedočenje d. Sančevića o ratnim zbivanjima u BiH čemu je neposrednim svjedokom. Po njemu osobito je podmukla i antihrvatska bila engleska politika, ali jugofila i srbofila nije falilo ni među Francuzima i drugima (F. Mitterand, B. B. Ghali, C. Bildt, J. Stoltenberg, P. Carrington, R. Owen). Za R. Holbrookea navodi da je svaki put dolazio sa „drugom“ pričom. Nakon pasivnosti Alije Izetbegovića i srbijanskoga opkoljavanja Sarajeva i zauzimanja Podrinja veliki broj izbjeglica iz zapadne i istočne Bosne je destabilizirao odnose Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni. Autor je nastojao povezati Bošnjake i Hrvate boreći se protiv ekstremista (za hrvatske ekstremiste tvrdi da su imali englesku pomoć!), te da nipošto nije želio prihvatiti sporazum na kojem je inzistirao Holbrooke po kojem Srbi dobivaju 49 % teritorija BiH (tvrdi da je Mate Granić privolio dr. Tuđmana na potpis toga dokumenta, T.T.). Nije stvar u teritoriju, neki narod može sa 33 % biti naseljen na šumskom brdskom terenu vrlo široko poput Srba, dočim Bošnjaci više žive u gradovima i nizinama, stvar je u Posavini naseljenoj Hrvatima, stvar je u bošnjačkim gradovima u Podrinju i Srednjoj Bosni gdje su Hrvati i Bošnjaci izmiješani, te Mostaru i Stocu.
 

Teo Trostmann

Lujo Vojnović nanio dosta štete Hrvatskom zavodu sv. Jeronima

 
 
Vrlo je dragocjena knjiga Benkovčanina slavista Mirka Žeželja Gospar Ivo – Biografija Ive Vojnovića, (Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1977.) gdje se dojmljivo i temeljito dokumentirano riše psihološki, politički i umjetnički portret književnika Iva Vojnovića i njegova okruženja. Obitelj Vojnović potječe od katunskih knezova istočne Hercegovine koji se spuštaju u Boku (Herceg Novi) i nastupaju kao kapetani u rusku službu gdje stječu plemićki naslov, sa kojim se rado kasnije kočopere i nazivaju sebe i grofovima. Đorđe Vasiljev Vojnović radi za Austrijance i Ruse, pregovarajući o prepuštanju Boke Austriji; nastupa i kao pregovarač antinapoleonskih snaga s Dubrovačkom republikom.
https://www.srcelubenice.com/media/catalog/product/cache/1/image/500x500/9df78eab33525d08d6e5fb8d27136e95/m/_/m__3.jpg
Austrija im potvrđuje plemićki naslov, ali i nastupa relativno oprezno s rusofilskom obitelju. Đorđe se u katoličkoj crkvi u Anconi vjenčava s katoličkom Albankom Kasandrom Angeli Radovani. Sin Jovan ženi Katarinu Gojković, koja se nakon Jovanove smrti udaje za Alessandra de Pellegrinija. Katarinina djeca su Kosto (otac Iva i Luja Vojnović, te Kate, Nike i Gjene) i Đorđe. Đorđe je dogurao do predsjednika Dalmatinskoga sabora, iako se osjećao Srbinom bio je za ujedinjenje hrvatskih zemalja. Kosto je kao uvjereni katolik uz prijatelja don Mihovila Pavlinovića, neformalnog vođu hrvatskoga preporoda u Dalmaciji evoluirao do političkoga Hrvata, ali naravno vrlo umjerenog i strossmayerovske struje. Strossmayer je kolikogod politički anakron i vanjskopolitički štetan, te bez talenta za političku trgovinu ipak u Dalmaciji preko don Pavlinovića (polupravaša) puno dobra učinio.
 
Političko shvaćanje Koste Vojnovića najbolje se očituje u pismu Strossmayeru na Ivandan 24. VI. 1871.: "...lasno Vam je da uz ovaj  list dođe tiskana u Narodnom listu zahvalnica mojim Biračima, kojim se odričem zastupništva za vanjske kotare Boke Kotorske... Kod nas, kako kod Vas kod onog razreda inteligencije - izuzevši svećenstvo - koji vlada politikom, zabačena je već ona prva čest Vašeg gesla "Sve za vjeru i domovinu!" - na kojoj jedino može se utemeljiti trajni i pravi napredak domovine naše... dapače da je tureno na stranu kao stari prijatelj koji je p(a)o u nevolju, s kojim se stidiš i razgovarati se, i koji više nije dostojan da pređe prag tvojih vratah. (kao i danas, op., T.T.) Prazni je izgovor što se kaže, da valja mimoići vjerozakonska pitanja za ljubav narodne sloge, da ne bi postanuo razdor među  Katolike i Pravoslavne. I djeca već vidu da borba nije među Kršćane i Rišćane, nego među kršćanluka i poganluka u ženidbi, u nauku, u političkom, u društvenom životu..."
 
Spominje razdor u stranci kad je većina pristala k vladinom prijedlogu o školstvu (liberalnom, T.T.), rascijep u vjerozakonskoj stavci, te potresi politički u Francuskoj. (misli na komunu, op., T.T.) "Ja sam od mnenja da u današnjem sustavu našeg sabora ne može se stvoriti narodno - kršćanska stranka, da pače da ne bi bilo shodno ni stvoriti je, nego joj samo za sada na drugom polju krčiti put. Ali savjest od druge strane ne dopušta mi više da vojujem pod jednim barjakom iz kojeg prve riječi Vašeg zlatnog gesla su izbrisane, niti da budem solidaran politike koja ne počiva na kršćanskom temelju.
Osven toga Preuzvišeni Gospodine, Vi znate dobro da ako sam po rodu Srb, po politici sam Hrvat, a po vjeri Katolik. Dični kotari koje imao sam čast zastupati dišu Srpstvom (posebno oko Herceg Novog i danas, op., T.T.) i Pravoslavstvom, koja su slivena u jedan pojam. Koliko se nijesam htjeo iznevjeriti svojoj savjesti, toliko ni nametnuti se mojim biračima. Odstup je bio jedini pošteni izlazak iz ovog škripca, te sam ga izabrao. Bivši narodna stranka jur u većini, a imajući valjanih zastupnikah novih i starih, - mogo sam se časno potegnuti u obiteljnu luku, natrag s devetgodišnje borbe...
I tako domaći i zanatni posli činili su mi nepodnosnim zastupnički teret. (eh,bi li se netko od sabornika danas ovako oprostio od masne sinekure? T.T.)
Nu za "vjeru i za domovinu" bio bi ih sliedio žrtvovati, ali za nevjeru nipošto..."
Ne znam oćemo li se još susresti na političkom polju: želimo li u Zagrebu, oli niđe drugođe. Skromnome obiteljnome životu oteo sam se jedino ponudom svoga učitelja i prijatelja Pulića (don Đuro, dubrovački erudit, vrlo zaslužan u borbi za hrvatstvo) nazad devet godinah... Ne pitam u Boga nego da mi podijeli milost kako ću u ljubavi prema svojoj Crkvi, svome Vrhovnom Pastiru i svojoj Domovini uzgojiti svoju djecu, tako da ova nad očevom pločom uzmogne urezati ova jedina dva slova "fidem servavit". (ulomak iz Pavlove poslanice Timoteju - dobar boj sam bio, utrku završio i "fidem servavi", tj. vjeru sačuvao, T.T.) Ali će mi kao jedino nadanje svog političkog vojevanja ostanuti Vaše dragocjeno prijateljstvo, koje ufam da će me slijediti i daleko od praha političke borbe.
Ovom nadom ljubim vam u ruke moleći Vaš pastirski blagoslov.
Dubokim počitanjem ostajem V. K. Preponizni sluga i prijatelj
 
Naravno Vojnovići nikada nisu bili preponizni, raskol sa Srbima u Dalmaciji je vezan uz 1876. godinu, a Neodvisna stranka i narodnjaci nastaju tek 1880. Kosto je imao odvjetničku kancelariju sa lijepim prihodima (6.000 forinti mj.) i namjesto da pričeka pobjedu Narodne stranke u Dalmaciji on je prihvatio posao na sveučilištu (2.000 for. mj.) dočekavši i Khuena Hedervaryja i prerano umirovljenje. Khuen je bio mason, kao i većina političara toga vremena kao i književni kritičar Milan Marjanović koji je pomogao formiranju Hrvatsko-srpske koalicije .
 
Po savjetu liječnika, pašenoga dr. Neumayera (muž ženine sestre, u ovom slučaju tetke Iva Vojnovića Nicol - Nike Serragli Neumayer, T.T.), a na poziv o. Petra Dumičića (benediktinac) mati je nekoliko ljetnih mjeseci 1872. godine s djecom provela na Lokrumu, koji je poslije pogibije cara Maksimilijana u Meksiku (1867.) bio u rukama benediktinaca (kao Contea di Lacroma). Kate je tad imala 16 godina, Ivo 15, Lujo 8, a Gjene 6. Na otočiću je boravio i ruski diplomat Aleksandar Jonin, nisu ga vidjeli, ali su slušali njegove svađe sa ženom. Mistički brod od hridi usred pučine, egzotični nasadi, divlje araukarije, aromatično bilje, rijetki oblici, boje, mirisi, papige i druge ptice i životinje; nasuprot - bedemi njihova Grada. Pravo boravište nimfa. Vrlar je svaku večer polijevao šetunije i vijojle pred vratima benediktinskoga samostana pretvorena u pustinjačke carske ćelije, sa romanskim klaustrom u bijelim leandrama. (sada mi je jasno zašto je Kaznačić u posmrtnom epigramu Luja Serraglija nazvao bijelim oleandrom (T.T.) K moru su vodile kamene stepenice. U sanjivim podnevima i noćnim tišinama mirio je posvuda lovor. Lujo je vjerovao da se tu zametnula Trilogija, ali je očitije da je to bila scenarija za Imperatrix. (M. Žeželj, "Gospar Ivo", str. 28.).
 
Žena Kostova i majka Ivova Marija kćer je Luja Serraglija, Talijana s dubrovačkom adresom i konavoskom majkom Marijom Salatić. I Lujo (Luigi) i njegov sin Abele osjećali su se Talijanima, Luigi je bio počasni konzul Italije. Luigijeva žena (baka Iva i Luja) Kristina (odmilja Križe) Gjivović je iz ugledne dubrovačke obitelji. Lujo Vojnović diplomat i povjesničar politički će se osjećati Srbinom, služio je na crnogorskom dvoru, preživio i Pavelića i Tita i umrijeti u Zagrebu u dubokoj starosti nakon što je nanio dosta štete Hrvatskom zavodu sv. Jeronima i imao nekoliko političkih afera kao spretan mutikaša. Ivo se osjećao Hrvatom, ali njegovi zanosi prema kosovskom ciklusu i nezdrav romanski sentiment gdje je kao cenzor zabranio Crvenu Hrvatsku zbog nekorektnosti prema austrougarskim trenutnim saveznicima Talijanima, čine ga političkim čudnovatim kljunašom. Nekada djetinjast, dobroćudan i afektivan, nekada pun grofovske poze i nesposoban racionalno upravljati novcem, proustovski gospodin Ivo je dobra tema za psihoanalizu. Na kraju je nešto i propatio kao politički protivnik austrijanštine.
 
Dodajmo i komičan slučaj nakon premijere Ekvinocija u Beogradu 18. XII. 1903. godine: "kada je upravnik Narodnoga pozorišta (kazališta, T.T.) čestitao Ivu na uspjehu." Muzika dobra, bura dobra! Murat (Marko, slikar, T.T.) se mučio za dijalekat i akcenat. Pismo je pisano prilično nečitkom ćirilicom pa ga je Lujo dešifrirao Ivu i dodao "Altroche geroglifici! Scrittura babilonese addirittura! (a kamoli hijeroglifi! Čak i babilonsko pismo!) Što sam mogo dečifrat, dečifro sam ti! Del resto i senso e chiaro (u ostalom smisao je jasan)". Kad je u Beogradu obnovljen 1940. predstavu su posjetili i Lujo sa kćerkom koji je napisao: "akcenat je za 90 % pogrešan, a i igra, s meštrom Ivom u čizmama (koje se nikada u Dubrovniku nisu vidjele) i Jelom u crnim čipkama kao da je kneginja, s pukom u crnogorsko-hercegovačko-dalmatinskoj... nošnji sa crvenim kapicama na glavi - pravi "brđanski" Ekvinocijo"...
 

Teo Trostmann

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Petak, 18/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1379 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević