Get Adobe Flash player

Čovjek koji je podržao pobunu bokeljskih Hrvata 1. veljače 1918.

 
 
A sad o ulozi hrvatskoga visokog mornaričkog časnika u Prvome svjetskom ratu. Sumnjam da čitatelji znaju za ime Maksimilijana Njegovana (Zagreb, 30. X. 1858. – Zagreb, 1. VII. 1930.)! Hrvat, rođen i umro je u Zagrebu i kako sam već naveo na početku napisa, austro-ugarski admiral. Posebno je radio na opremanju ratne luke u Boki Kotorskoj kako bi postala podmornička baza. Početkom godine 1918. kad je već bilo jasno da Austro-Ugarska i Njemačka gube rat, usprotivio se zapovijedi da s mora opsjedne i bombardira Veneciju. Drugi događaj koji je odlučio daljnju sudbinu hrvatskog admirala dogodio se 1. veljače 1918. prilikom pobune mornara, odnosno prema glavnim počiniteljima pobune u Boki Kotorskoj. (Početkom ove godine svečano je obilježena 100. godišnjica pobune mornara, a prema pisanju „Hrvatskog glasnika“ koji izlazi u Crnog Gori.) I u ovom slučaju Maksimilijan Njegovan nije poduzeo stroge kaznene mjere pa je smijenjen, tj. umirovljen. Kompromisno je bilo objavljeno da je umirovljen na „vlastiti zahtjev“.
http://www.paluba.info/smf/index.php?action=dlattach;topic=27517.0;attach=742607;image
Umirovljen je 1. ožujka 1918. ukazom cara i kralja Karla I. austrijskog, kojemu je istovremeno dodijeljen veliki križ Leopoldovog reda s ratnim odlikovanjem za „dugogodišnju izvanrednu službu“. Na čelo zapovjednika austro-ugarske mornarice dolazi njemu dotad podređeni viceadmiral Miklós Horthy (1868.-1957.) pobornik „čvrste ruke“i ratni heroj. Kao zapovjednik krstarice Novara sudjelovao u gušenju ustanka mornara u Boki Kotorskoj. Vojni sud osudio je četvoricu mornara na smrt strijeljanjem, a nekolicina je umrla u zatvoru tijekom istrage. Bio je regent Mađarske od 1920.-1944. Godine 1940. godine potpisuje pristup Mađarske silama Osovine, njegov sin se oženio groficom Pejačević. Neko vrijeme skrivao se i našao utočište u Portugalu gdje je umro 1957. godine.
 
Nakon kraja rata, raspada Monarhije i talijanske okupacije Istre, Maksimilijan Njegovan kratko vrijeme je živio u Veneciji i Beču, a zatim se preselio u Zagreb, gdje je preminuo nakon kraće bolesti 1. srpnja 1930. godine. Pokopan je 3. srpnja na zagrebačkom groblju Mirogoj po katoličkom obredu uz sve državne i vojne počasti. Njegovo ime nalazi se na ploči kojom se odaje počast svim admiralima koji su diplomirali na nekadašnjoj Mornaričkoj akademiji u Rijeci. Na pročelju bivše akademije, danas zgrade bolnice, otkrio ju je hrvatski predsjednik Ivo Josipović na Dan hrvatske mornarice 2011.
 
Bez imalo dvojbe može se zaključiti da bi Pariz bio razoren da nije bilo odlučnog, uvjerljivog i ustrajnog švedskog konzula Raoula Nordlinga koji je poljuljao vojničku odanost njemačkog generala prema Adolfu Hitleru. Opozvao je odluku iako nije bio nimalo siguran hoće li njegova obitelj biti izvučena iz Njemačke i prebačena u neutralnu Švicarsku. Za razliku od Dietricha von Choltitza, hrvatski admiral djelovao je isključivo samoinicijativno, odbijajući izvršiti pomorsku blokadu i bombardiranje Venecije, jer to je bio isključivo čin odmazde vojne vrhuške Austro-Ugarske i Njemačke prema nekadašnjem samo („papirnatom“) savezniku. Nema sumnje da je Maksimilijan Njegovan mogao biti izveden pred prijeki sud i izgubiti glavu, zbog neizvršenja zapovijedi. Međutim, zbog njegovih ranijih vojnih uspjeha i mnogih odlikovanja koje je dobio izabrano je solomonsko rješenje pa je umirovljen. Može se pretpostaviti da su Talijani naknadno saznali za njegov postupak nakon završetka rata, jer je hrvatski admiral čak i kratko vrijeme živio u Veneciji, te im je mogao reći u kakvoj je moralnoj dvojbi bio. Je li ga gradska vlast barem proglasila počasnim građaninom Venecije ostaje (mi) nepoznato, a svakako da je zaslužio odličje.
 

Damir Račić

Knjige su rezultat polustoljetnog istraživačkog rada akademika Dadića

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u utorak 12. lipnja predstavljeni su  drugi i treći svezak knjige Povijest znanosti i prirodne filozofije u Hrvata, (s osobitim obzirom na egzaktne znanosti) posvećeni razdoblju renesanse i ranog novog vijeka, autora akademika Žarka Dadića, vodećeg hrvatskog povjesničara znanosti. Knjigu je objavila nakladnička kuća Izvori i ona je rezultat autorovih dugogodišnjih istraživanja kao dio cjelovite povijesti znanosti i prirodne filozofije u Hrvata. Svoje djelo akademik Dadić zamislio je u osam knjiga, svaku u opsegu od 500 tiskanih stranica. Prva od njih, Srednji vijek, objavljena je 2015. i predstavljena u Hrvatskoj akademiji kao početak objavljivanja tog djela. Četvrta knjiga, Prosvjetiteljstvo, izaći će iz tiska tijekom lipnja, a do kraja godine objavit će se i peta knjiga, Pretpreporodno doba. Rukopis šeste knjige, koja obuhvaća razdoblje kulturnog i znanstvenog preporoda u Hrvata do kraja 19. stoljeća, bit će dovršen u jesen 2018. Sedma knjiga, koja obuhvaća razdoblje do 1941. i osma koja obuhvaća razdoblje do otprilike 1970. predviđa se da će biti dovršene do početka 2020. Posljednjih 50 godina do danas ne će biti uključene u ovo djelo jer bi se za to razdoblje moglo samo registrirati činjenice bez valorizacije, a to je u protivnosti s autorovom koncepcijom cijelog djela.
https://www.knjizara-godot.hr/84-home_default/povijest-znanosti-i-prirodne-filozofije-u-hrvata-knjiga-i-srednji-vijek-zarko-dadic.jpg
O koncepciji knjiga akademika Dadića govorila je dr. sc. Marijana Borić iz Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU koja je istaknula autorov pristup povijesti znanosti i prirodne filozofije u širokom smislu, zbog čega se obrađuje i povijest prirodnih i matematičkih znanosti s tehnikom i medicinom, a zbog povezanosti znanosti s filozofijom, u njima se razmatra i filozofija, posebno filozofska djela. Svaka knjiga ima uvodno poglavlje u kojem se prikazuje opći svjetski razvitak znanosti kako bi se u taj sklop moglo uvrstiti ulogu Hrvata. U djelu se razmatraju dva aspekta znanosti i prirodne filozofije u Hrvata, i to doprinos Hrvata razvitku, posebno u tiskanim i rukopisnim djelima, i zastupljenost znanosti i filozofije u hrvatskom društvu.
 
„Knjige su rezultat polustoljetnog istraživačkog rada akademika Dadića koji je gotovo sva znanstvena i filozofska djela osobno pročitao, analizirao i istaknuo im vrijednost. Kako je mnoga od tih djela istraživao u ranijim godinama svog rada, sada ih je većinom ponovno pregledao i dopunio ako je bilo potrebno za svrhu pisanja ovog opsežnog djela. Za neka istraživanja pojedinih knjiga i problema autor je koristio i dosadašnja istraživanja drugih istraživača, ali ih je kritički razmotrio. U djelu se stalno ukazuje na još otvorena pitanja i neriješene probleme iz povijesti znanosti u Hrvata pa se to djelo može koristiti i kao putokaz daljnjih istraživanja“, rekla je Marijana Borić koja je kao važan dio najnovijih knjiga akademika Dadića spomenula obradu islamske sastavnice znanosti u Hrvata.

 

Prof. dr. sc. Željko Dugac iz Zavoda za povijest i filozofiju znanosti HAZU istaknuo je doprinos koji je akademik Dadić dao povijesti medicine i zdravstva prikazom liječnika u pojedinim hrvatskim gradovima, kao i orijentalnu medicinu, a dr. sc. Ivana Skuhala Karasman iz Instituta za filozofiju govorila je o povezanosti filozofije i znanosti u doba renesanse i ranog novog vijeka, u što je bila uključena i astrologija. I akademik Žarko Dadić istaknuo je povezanost filozofije i znanosti još od razdoblja antičke Grčke, kazavši da su mnogi istraživači zapostavljali tu vezu.
 

Marijan Lipovac

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrjebljenja

 
 
„Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku“ (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.). „Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina. Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8c/%D0%A1%D1%82%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D1%98%D0%B5_%D0%A1%D1%82%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D1%98%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B.jpg/220px-%D0%A1%D1%82%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D1%98%D0%B5_%D0%A1%D1%82%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D1%98%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B.jpg
Stanoje Stanojević
 
(...) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.) „Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“  
 
„Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda. Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove“ (Isto, str. 37.)
 
Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban. Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU-a), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.
 
Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“. Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povijesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrjebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.
 
Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju. Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)
 
Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti. Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“..., e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!
Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću. Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.
 
Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas). Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika. No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.
 

Zlatko Pinter

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Petak, 22/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1031 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević