Get Adobe Flash player

Je li legendarni kralj Arthur hrvatskoga podrijetla?

 
 
Ljudi su obično skloni svojatati vrlinske legendarne osobe iz dalje prošlosti, ako je iole povijestno zagonetnih tragova. O engleskom kralju Arthuru brojne su legende. Zna se to odavna ne samo u Engleskoj i cijeloj Velikoj Britaniji, nego i u državama kontinentalnog dijela Europe, a zahvaljujući svjetskom ugledu slavnog američkog pisca Marka Twaina i globalno. Budući da je riječ o vrlinskoj osobi, koja je prema povijestno vjerojatno utemeljenim legendama ustanovila vitešku instituciju čvrstih moralnih načela, svakako je pozitivno da se to odrazilo na mnogo širi geografski prostor nego što bijaše onaj izvorni. Na ljudska ponašanja tragove ostavljaju osim onih moralno pozitivnih i moralno negativni utjecaji. Neka je hvala piscima i akterima britanskih filmskih prikaza, koji su popularizirali legende o kralju Arthuru. Zato, neka mi bude dopušteno još ponešto reći, a tiče se mogućeg Kraljeva podrijetla, vjerojatno spornog neengleskog.
http://villa-bella-croatia.com/nsvibewz/wp-content/uploads/2014/03/King-Arthur-Podstrana-Villa-Bella-300x196.jpg
U ogradnom zidu starog groblja iza crkve u Podstrani nađena su dva natpisa vezana uz rimskog vojskovođu Lucija Artorija Kasta (Lucius Artorius Castus), koji je ušao u legendu kao prvi engleski kralj Artur, osnivač reda vitezova Okruglog stola i veliki vojskovođa, a koji je prema sadašnjim spoznajama pokopan u Podstrani
 
Čuo sam priču da je francuskog podrijetla, ali i onu da je umro u Italiji i da je tamo pokopan. Najnovija je ona o kojoj sam nešto načuo prije 2 do 3 godine, ali s više detalja tek nedavno. Stekao sam dojam da je utemeljena i na pisanom, javnosti priopćenom dokumentu. Naime, prijatelj mi je priopćio (gosp. Milan Vuković, vrsni i iznimno učinkovit hrvatski pravnik svjetskog ugleda) da je ploča s natpisom pronađena arheološkim iskapanjem na obalnom području nekadašnje Poljičke kneževine, još uvijek pričvršćena na pročelju crkvice Sveti Martin u Podstrani. Tvrdi da su prigodom ceremonije postavljanja ploče nazočili i neki ugledni Englezi. Informirao me je da postoji i tiskana knjiga čiji je autor ugledni nedavno preminuli advokat, gosp. Lujo Medvidović, žrtva sumanutog ubojice. Sve naprijed izrečeno potiče me na zasad samo spekulativno razglabanje:
 
Ako je neporecivo da je grob legendarnog kralja doista na području nekadašnje Poljičke kneževine, gdje žive Hrvati pouzdano već od vremena kad je živio i legendarni kralj Arthur, dopustivo je predpostavljati da je i on bio Poljičanin, dakle Hrvat. Prema tome, smije se posezati za argumentima koji idu tome u prilog. Prvi je da je cijeli prostor sadašnje hrvatske države bio samo dio nekadašnjeg Rimskog carstva, u koje je bio uključen i teritorijalni dio Britanskog otoka. To su povijestne činjenice. A kralj je mogao postati samo ugledni građanin Rimskog carstva viteških osobina. Kralj Arthur je štitio ugrožene pravednike i viteški pobjeđivao brojnije nečastne neprijatelje. Iako malobrojni, i Poljičani su hrabrošću i častno uspijevali obraniti svoju zemlju i svoje obitelji od nasrtaja brojnijih divljih neprijatelja, podnijevši nerijetko i goleme ljudske žrtve.
 
Prema podatcima koje su objavili etnogenetičari, znakovita je i srodnost između engleske i hrvatske populacije glede zastupljenosti arijsko-dinarskog gena (EU-7), prakeltskog (EU-18) i slavenskog (EU-19) gena. Najizrazitija je glede EU-7 gena (Hrvati 45%, Englezi 16%), a manje izražena glede EU-18 gena (Hrvati 10%, Englezi 56%) i glede EU-19 gena (Hrvati 29%, Englezi 9%). Englesko srpska populacijska srodnost genetički je manje znakovita. Bliskost je izražena samo po zastupljenosti EU-19 gena (Englezi 9%, Srbi 16%) dok je različitost naglašena glede zastupljenosti EU-7 gena (Englezi 16%, Srbi 3%) i sibirskog (HG-2) gena (Englezi 14%, Srbi 49%). U Hrvata je HG-2 gen zastupljen samo s 2%.
 
Za općenite osobine ljudi svakako su važni i mnogobrojni drugi geni, ali su navedeni geni relevantniji kad je riječ o podrijetlu populacije, prema tome i o dobu kad je živio kralj Arthur. Povijestno i danas,  Hrvatska je primorska zemlja, tradicijski prepoznatljiva i po svojem pomorstu, a svakako i svojim hrabrim mornarima. Bliska je dakle pomorstvom svjetski superiornoj Velikoj Britaniji, dakle i Engleskoj. Zato je neshvatljivo zbog čega su neki Englezi skloniji pogodovati ekspanzivne nepravedne srpske interese na štetu zakonitih, pravednih egzistencijskih, tradicijski obrambenih hrvatskih interesa. Hrvati nikad ne će zaboraviti moralnu i političku potporu ugledne britanske premijerke, g-đe barunice Margaret Thatcher, koju je zajedno sa svojim suradnicima iskazala Hrvatima i Hrvatskoj tijekom obrane Hrvatske. Ima smisla nadati se da će se ugledni britanski građani jače angažirati u korist opstanka hrvatskog naroda i trajanja suverene hrvatske države.
 

Marijan Bošnjak, Zagreb

Trinaestoga prosinca 130. je obljetnica znamenita Mažuranićeva govora u Hrvatskomu državnom saboru

 
 
Nikad se nije glušio Hervat
od poziva slobode, a ne gluši se ni danas
 (Ivan Mažuranić, 1848.)
 
Pismo namjere gospodinu Velimiru Piškuliću, gradonačelniku Novoga Vinodolskoga
Poštovani,
tragom načelna suglasja gosp. Marinka BULJATA, dopredsjednika GV-a Grada Novoga Vinodolskog, te diskretnih preporuka novljanskih kulturnjaka i, posebice, političkih pravaša, dopustite razmotriti ovo pismo namjere.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/d/d8/Ban_Ivan_Ma%C5%BEurani%C4%87.jpg
1. Nakon gradske velebne jubilarne 200. obljetnice rođenja (11. kolovoza 1814. - 11. kolovoza 2014.), novljanski branitelji-dragovoljci skromnije su obilježili 125. obljetnicu smrti Ivana Mažuranića - Ivše (4. kolovoza 1890. - 4. kolovoza 2015.) u rodnom mu gradu.[1]
2. Međutim, tekuće nas kalendarske godine protežno zatiče i 130. obljetnica (13. prosinca 1886. - 13. prosinca 2016.) znamenita Mažuranićeva govora u Hrvatskom državnom saboru, od kojega se oprašta vrlom domoljubnom (o)porukom (v. moto spomen-obilježja).
Glede spomenute obljetnice nukamo da se – tragom Mažuranićeva slobodarskog zaziva (v. moto) – u sklopu dojduće radne sjednice Gradskog vijeća (prethodno) organizira svečana Akademija.
3. Program bi, dakako, bio posve prigodan. Naime, nakon polaganja vijenca na spomen-kući „Bratje Mažuranići“, u Gradskoj vijećnici – uz prigodna slova – predlaže se kraće predavanje:
 
SUVREMENA HRVATSKA PRED MAŽURANIĆEVOM I TUĐMANOVOM  OSTAVŠTINOM
 
4. Spomenuti je naslov, uz ino, ponukan znakovitim nadnevkom (13. prosinca). Naime, osim što se „naš Ivša“ oprašta s Hrvatskim saborom, tim nadnevkom obilježen je i zemni rastanak s predsjednikom Tuđmanom.
5. S tim u svezi, glede dramatične (završne) etape nacionalno-političke integracije Hrvatske, ako ikad, potrebno je kontekstualizirati Mažuranić-Tuđmanovu (zaboravljenu) ostavštinu.
6. Ovom prilikom, isto tako – tragom ranije pobude[2]– Grad Novi Vinodolski mogao bi poduprijeti prijedlog glede:
(a) uvedbe „Dana sjećanja na Ivana Mažuranića“ (29. rujna, dan njegova ubanjenja) u Hrvatskom saboru (čiji je bio i predsjednik) i
(b) podizanja spomen-obilježja u Banskim dvorima (sjedište Hrvatske vlade), gdje je stolovao ban pučanin IVAN MAŽURANIĆ (1873.-1880.) – „utemeljitelj moderne hrvatske nacije.“
7. Na taj način, makar i skromno, još jedared, prisjetili bismo se „stožerne osobe hrvatske povijesti“ (Radoslav Katičić), koja posebnu pozornost iziskuje glede spomenute dramatične (završne) etape nacionalno-političke integracije.
8. Sve u svemu, usprkos kratkoće vremena, trebamo biti zaufani glede nam naumljene zadaće, posebice u ozračju Mažuranićeve (aktualne) poruke
 
U OVOJ ZEMLJI, AKO JE PRODAMO, NE ĆE KOSTI NAŠE MIRNO POČIVATI!
 
Unaprijed zahvalni, uz harne pozdrave
 
Bilješke:

 

1. www.novilist.hr/.../U-Novom-Vinodolskom-obiljezena-125.-godisnjica-od-smrti-Ivan...
2. www.hazud.ch/2014/10/pismo-namjere-rediviviscus-haulik-et-mazuranic/
 

Prof. dr. sc. Ivan Biondić, predsjednik ZV-a KRALJEVSKE AKADEMIJE – ZAGREB

Oni i nakon dolaska na područje pod katoličkom vlašću ostaju ortodoksni, pa i podložni pećkom patrijarhu

 
 
Širenje Rimskog Carstva imalo je kao nužnu posljedicu i širenje latinskog jezika izvan njegova izvornog područja nastanka, u Laciju. Premda nije poznato da je postojao neki razrađen plan rimskih vlasti u smjeru romanizacije osvojenih područja, činjenica jest da su u velikim područjima Italije, Galije i Hispanije tamošnji domaći predrimski jezici (o kojima, u ostalom, i vrlo malo znamo, budući da nisu ostavili pisanih tragova) nestali bez traga ustupivši mjesto latinskom. Prema natpisima bi se reklo da su ta područja već u 4. i 5. st. pos. Kr. već u velikoj većini romanizirana.
http://www.srbijanskivlasi.com/wp-content/uploads/photo-gallery/Vlaska_manjina_u_Srbiji.jpg
Tamošnje inačice „vulgarnog“ latiniteta nastavile su se govoriti i dalje, sve do dana današnjeg. Talijanski, francuski, španjolski, katalonski, portugalski, sardski i mnogobrojni drugi idiomi organski su nastavak tog latiniteta koji su govorili asimilirani prastanovnici južne i zapadne Europe. Ali latinski se u prvim stoljećima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji). Izgleda, barem sudeći po natpisima i imenima, da je tada već bio većinski jezik tih područja. Međutim, za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike većine teritorija ustupivši mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljeću, a oni su bili brojčano nadmoćni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezično asimilirali.
 
Ipak, romanski idiom Ilirika i Trakije nije netragom nestao. Njegov je daljni razvoj tekao u dva smjera. Na obali je nastao tzv. dalmatoromanski, a u unutrašnjosti su Romani razvili drugu varijantu idioma koji se obično naziva vlaškim, od kojega potječe i današnji nacionalni i državni jezik Rumunjske. Hrvati su se došavši u današnju domovinu susreli s tim Romanima, kako Dalmatoromanima tako i Vlasima. Obalno područje dugo je vremena bilo izvan vlasti srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva.
 
U Dalmaciji (pod tim nazivom u srednjem vijeku podrazumijeva samo obalni pojas današnje Dalmacije i otoci, računajući i Rab, Krk i Cres, ne i zaleđe) se tijekom stoljeća, sve do kasnog srednjeg vijeka, i dalje govorio dalmatoromanski. On se postupno gubio povlačeći se pred hrvatskim jezikom, ali i pred venetskim, idiomom kojim su govorili Mlečani, stoljetni vladari skoro cijele hrvatske obale. Posljednji govornik dalmatoromanskog umro je na Krku krajem 19. stoljeća. Dotični jezik nije ipak umro ne ostavivši nikakvog traga. Njegova ostavština su leksičke posuđenice u hrvatskim dijalektima Dalmacije i Kvarnera. Te leksičke posuđenice treba razlikovati od venecijanizama, riječi preuzetih u hrvatski iz venetskog dijalekta talijanskog jezika.
 
Nakon raspada rimske vlasti na teritoriju nekadašnjih provincija Ilirika, Mezije i Makedonije (početkom 7. stoljeća) na tom području ostali su živjeti potomci rimskih kolonista i romaniziranih pripadnika tamošnjih starosjedilaca (Ilira, Tračana i dr.) Nakon dolaska Avara i slavofonih naroda ti stanovnici uglavnom su se povukli u planinske predjele Dinarskog gorja i Stare Planine, gdje su ostali živjeti stoljećima, baveći se uglavnom stočarstvom. Brojni srednjovjekovni bizantski (grčki), latinski, hrvatski, staroslavenski, srpski, pa čak i arapski izvori spominju te romanske stanovnike Balkana, koje su govornici slavenskih jezika počeli nazivati Vlasima, dok su se oni sami nazivali različitim izvedenicama latinske imenice i pridjeva Romanus.
 
Inače je zanimljiv historijat imena Vlah. Potječe od starorimskog naziva Volcae koji se rabio za označavanje jednog keltskog plemena. Preuzeli su ga Germani i njime označavali Romane i Kelte. Još dan-danas Nijemci iz Tirola Talijane zovu Walschen, a Englezi stanovnike zapadnog dijela Britanije, koji se sami u svom keltskom jeziku nazivaju Kimrima, zovu Welsh, a njihovu zemlju Wales. Riječ je vjerojatno preko Germana došla protoslavenima koji su taj naziv počeli rabiti za nazivanje svih romanofonih naroda s kojima su dolazili u doticaj. Vlasima su se tijekom stoljeća nazivali Rumunji, ali i Talijani. Još danas se Italija na poljskom kaže Włochy. Iz slavenskih jezika ta je riječ ušla u mađarski, i to u dvije inačice: olasz označava Talijana (zemlja je Olaszország), dok je oláh nekada označavao Rumunja (ravnica između Dunava i Karpata još se zove Vlaška).
 
No, kada govorimo o Vlasima, prvenstveno mislimo na romanofone stanovnike Balkana, na taj ostatak rimske vlasti na dotičnom području. Petar Skok je sa stanovišta romanistike to područje nazvao istočnom Romanijom, dok bi zapadna Romanija bilo područje Italije, Francuske, Španjolske i Portugala.
 
Vlasi su, unatoč tomu što su stoljećima živjeli okruženi inojezičnim zajednicama, govornicima raznih slavenskih jezika te albanskog i grčkog, i što u početku nisu imali nikakve državne organizacije, ipak uspjeli sačuvati svoj identitet. Osim jezika (odnosno, bolje reći, niza međusobno srodnih dijalekata) u tom im je pomogao i način života. Živjeli su u malim i zatvorenim zajednicama, u planinskim, teško pristupnim predjelima, a bavili su se uglavnom stočarstvom. Riječ je bila o specifičnom vidu stočarstva, o tzv. transhumanciji, a temeljna njezina značajka bila je da su se zajednice selile, skupa sa svojom stokom, ovisno o godišnjem dobu. Preko ljeta se boravilo na planinama, na gorskoj ispaši, a zimi se silazilo u doline. Vlasi su bili vrlo pokretljiva skupina i takva se situacija u nekim područjima praktički nije promijenila sve do Prvog svjetskog rata.
 
Vlasi tek od kasnijeg srednjeg vijeka počinju igrati neku malo značajniju ulogu u političkom životu zemalja u kojima žive. O Vlasima govore brojni hrvatski izvori iz 14. stoljeća. Izgleda da ih je tada bilo mnogo, osobito na području dalmatinskog zaleđa, Krka i Like. Neki su formlano bili i kmetovi hrvatskih feudalaca, pri čem su se i dalje uglavnom nastavili baviti stočarstvom. Taj najraniji sloj Vlaha, za koje izgleda da su još govorili svoj izvorni jezik, ubrzo se asimilirali u hrvatski korpus, bili su i katoličke vjere te nisu ostavili značajniji trag (navodno bi ostatak njih bili Vlasi s Ćićarije, tzv. Ćići ili Istrorumunji). Drugo Bugarsko Carstvo pod vodstvom Asenida u bizantskim se izvorima naziva „carstvom Bugara i Vlaha." Dušanov zakonik spominje Srbe i Vlahe kao dvije sastavnice društva tadašnje Srbije, pri čem razlikuje njihov status (na štetu ovih drugih). To što ih uopće spominju ukazuje da su bili važan čimbenik. Početkom 14. stoljeća osnivaju se prve državne tvorbe Vlaha, kneževine Vlaška i Moldavija, u početku (čini se) pod vrhovništvom ugarske krune. Te dvije kneževine suopstojat će kao posebne državne tvorbe tijekom stoljeća, da bi se kasnije (u 19. stoljeću) ujedinile i uzele naziv Rumunjska. Od njih je, dakle, potekla suvremena rumunjska nacija. U osmanskom sustavu su Vlasi imali poseban status, plaćali su paušalni porez zvan filurija, pa se prema njemu u osmanskim izvorima često nazivaju filurdžijama. Često su služili i osmanskoj vojsci kao pomoćne čete ili kao „logistika". Izvornih Vlaha, koji još govore vlaškim jezikom, ima danas još u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj (na Pindu).
 
Makedonski i sjevernogrčki Vlasi nazivaju se Aromunima, a jedan dio njih preselila je rumunjska vlada nakon 1. svjetskog rata u Rumunjsku. Vlaški jezik je danas praktički u izumiranju, povlači se kako pred jezicima zemlje u kojima žive (grčkim, srpskim, bugarskim, makedonskim, albanskim), tako i pred svojim vrlo bliskim srodnikom, rumunjskim, što osobito vrijedi za Vlahe koji su se preselili u Rumunjsku. Rumunjska država ima tendenciju da Vlahe u drugim zemljama smatra „svojom" manjinom te ih stavlja pod svoju protekciju. Ondje čak gdje postoji manjinska nastava, nabavljaju se udžbenici iz Rumunjske, što dodatno pridonosi gubitku jezičnih osobitosti pojedinih vlaških dijalekata, koji se sve više približavaju standardnom rumunjskom.
 
Ipak treba napomenuti da je s vremenom jedan dio Vlaha, došavši u doticaj sa slavofonim stanovništvom, izgubio svoj jezični identitet i počeo govoriti srpski, hrvatski ili bugarski, ali su pritom sačuvali svoj način života. Taj proces počinje negdje od kraja 15. stoljeća i intenzivno se nastavlja tijekom 16. stoljeća. Te Vlahe, nakon zauzeća Bosne, naseljava osmanska vlast na svoje zapadne granice. Služe kao ispomoć turskim trupama, a povremeno s turskim četama upadaju na područje Hrvatske, Ugarske i Kranjske, gdje za račun svojih gospodara plijene. Pri tom jedan dio zadržavaju za sebe te tako žive (tzv. akindžije). Ti Vlasi tada pripadaju ortodoksiji (pravoslavlju), ali su podloženi pećkom, tj. srpskom, patrijarhu, što pridonosi njihovoj postupnoj asimilaciji u srpsku naciju.
 
Postupno se sele na ozemlje Hrvatske pod vlašću Habsburgovaca i Venecije. Habsburgovci ih naseljavaju na područje Vojne krajine, na teritorijalnu jedinicu potpuno izuzetu iz jurizdikcije hrvatskog bana i plemićkog sabora. Ondje žive kao slobodni seljaci-vojnici koji obrađuju zemlju ili se bave stočarstvom, ne plaćaju nikakav porez ni caru ni hrvatskom saboru, ali imaju obvezu da ratuju za račun Habsburgovaca. Oni i nakon dolaska na područje pod katoličkom vlašću ostaju ortodoksni, pa i podložni pećkom patrijarhu, slijedom čega s vremenom primaju srpsku nacionalnu svijest.
 

Josip Nikšić, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/heimovi-niki-josip/6637-vlasi.html

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Petak, 14/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1108 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević