Get Adobe Flash player

Snažan doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti

 
 
Izdavačka kuća Tkanica objavila je krajem prošle godine Dopune hrvatske povijesti, studije i eseji, sv. I. autora dr. Zdravka Sančevića. Kako nisam povjesničar, povijest sam imao samo kao jedan od srednjoškolskih predmeta, suočen s knjigom od 488 stranica, dvoumio sam se  hoću li je čitati ili odložiti na policu. Ali, kako sam za dr. Sančevića čuo još davne 1971. u Peruggi od Ive Kisića kad se u iseljeništvu planiralo ustrojiti Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih političkih organizacije i jer sam s njim radio dok je bio predsjednikom saborskog Odbora za useljeništvo, ipak sam se dao na čitanje i to ne „brzim čitanjem“ nego - natenane.
Nakon početne nelagode zbog čestih kratica koje se rijetko susreću, brzo se otkriva da dr. Sančević ne kani tek dopunjavati hrvatsku povijest do sada nepoznatim ili necjelovitijim podatcima koji nemaju nikakva praktičnog značenja za hrvatsku naciju i hrvatski narod danas i sutra. On je svjestan da njegove dopune hrvatske povijesti nisu sve što se o pojedinim temama i cijeloj hrvatskoj povijesti može reći. Izričito naglašava: „Predstoji veliki multidiscipliarni napor pri dopunma hrvatske povijesti“. Svjestan je da njegova istraživanja hrvatske povijesti, sine ira et studio, bez straha od tabu tema koje je trebalo izbjegavati jučer a danas pogotovo, pogoduju tek nekim propalim ideologijama i indoktriniranim nadri povjesničarima.
 
„Hrvatski kulturni i znanstveni radnik mora biti zdušni pristalica, pobornik, borac za slobodu Hrvatske, a ne smije biti pomagač šovinizma (hrvatskoga, srpskog ili bilo kojeg drugog koji je negacija slobode Hrvatske“ (str. 147.) životno je načelo dr. Sančevića. U svojem istraživanju a i u životu, uvijek je protiv simplifikacija i generaliziranja. Latinska uzrečica „Sancta simplicitas“ ne znači sveta jednostavnost nego prokleta pojednostavljenost.
 
„Generalizacije da su svi partizani ili ustaše bili ovi ili ono, jednostavno ne prolaze. U svakoj skupini ljudi postoji širok raspon ljudskih kvaliteta ili zloće, a često i različitih nazora. Tako je u ustaškom pokretu bilo liberala, katolika, socijalista, desničara, ljevičara itd. I za partizane se može reći da su bili politički heterogeni, ali s malim brojem katolika, velikom brojem ljevičara i priličnim brojem velikosrba itd. Osim toga: „Pri političkim kvalifikacijama postoji mogućnost promjene mišljenja čovjeka u vremenu“, uvjeren je Sančević. Dokaz tomu je i sudjelovanje u Domovinskom ratu za obranu hrvatskog naroda i stvaranje suverene demokratske Hrvatske, ne malog broja onih koji nekoć nisu bili za stvaranje suverene države Hrvatske. Hrvatsko iseljeništvo, usredotočeno na stvaranje suverene hrvatske države, promicalo je pomirbu Hrvata pa je radi toga hrvatski povjesničar fra Dominik Mandić tvrdio da izvorni hrvatski grb počinje s crvenim poljem. 
 
„Neobjektivno prikazivanje nedavne prošlosti – rat od 1941. do 1945. na području tadašnje SFRJ se prikazuje pojednostavljeno kao borba protiv stranog okupatora. Budući da je teritorij Jugoslavije za tog rata bio uključen u različita državna područja, apsurd je nastojati ujednačavati tada postojeće heterogene kondicije i prikazivati stvarno stanje generalizacijama“ (str. 108.-109.).
 
Vlado Gotovac je govorio da je Hrvatska mnogopolna. S različitih strana, Hrvatsku i hrvatski narod napadali su različiti osvajači otuda i nerazumijevanje među Hrvatima. Prema tomu gdje je tko živio, oštricu otpora uperio bi prema osvajaču koji je nadirao prema njegovoj rodnoj pokrajini. Iznad toga bili su jaki pojedinci koji su u glavi imali cjelovitu sliku i interese hrvatskog naroda kao npr. dr. Šime Đodan koji je kao maloljetnik partizan bio ranjen u borbi protiv talijanskih fašista u Istri ali je kasnije robovao kao zagovornik stvaranja suverene hrvatske države i slobodu cijelog hrvatskog naroda na njegovim etničkim područjima. Za primjer različnosti državnih područja i uvjeta u kojima su živjeli dijelovi hrvatskog naroda u pojedinim područjima, dr. Sančević iznosi slučaj svoje obitelji.
 
„U vrijeme rata moji su roditelj u razdoblju 1941.-1943. živjeli u Brčkom, gdje su bili usredotočeni poslovi moga oca otprije rata: šumska željeznčka pruga i pilana. Povremeno bismo dolazili u Zagreb, gdje su prije kapitulacije Italije 1943. prikriveno radili tatini poslovođe i daljnji rođaci hrvatski Židovi Šandor Löwy i Šandor Grünwald. Nakon prve neuspjele opsade i bitke za Brčko u listopadu 1943. branili su ga domobrani 8. Lovačke pukovnije, a napadali srpski i srbijanski partizani (tada tamo nije bilo hrvatskih partizana); mi smo djeca uglavnom boravili u Zagrebu“ (str. 350.).
 
Hrvatima u „zemljici Bosni“ bio je izbor između stupanja u postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i izdaje hrvatskog naroda stupanjem u redove četnika i srbijanskih partizana. Hrvatski puk nije čak ni njemačke vojnike doživljavao kao okupatore jer su se obični vojnici ponašali prema narodu uzorno. Roditelji su pričali djeci da su uvijek od ljudi kupovali i pošteno plaćali živežne namirnice a i svećenici su isticali njihovu urednost i radinost. „Narod ti je dobar, samo lijen“, lokalnom fratru rekao je njemački časnik a on to prenio svom puku da bi se trgnuo i provaljanio. Jednako su pripadnike hrvatskih oružanih snaga doživljavali i muslimani koji su pred četnicima bježali iz Istočne Bosne u Srednju Bosnu i dalje. Pjevali su: „Jure gazi vodu Drinu i pomaže našem dinu.“ Uostalom, svoje divljenje Juri Francetiću i Crnoj legiji, nije mogao zatomiti ni partizanski politički komesar, general Ivan Šibl.
http://www.sense-agency.com/upload/public/photo/Zdravko-Sancevic2705.jpg
Zdravko Sančević
 
»Evo zore, evo dana; evo Jure i Bobana«, pjevaju crni ustaše i jurišaju na naše položaje. Zapravo, oni i ne jurišaju, oni naprosto nadiru. Naši su položaji bolji od njihovih. Onaj tko se brani u početku je obično uvijek u povoljnijem položaju od napadača. Ali napadač zato ima psihološku prednost. Tučemo ih iz pušaka i puškomitraljeza, i ne može se reći da naša vatra nije djelotvorna. Ginu prilično, no njihovi streljački lanci, iako prorijeđeni, napreduju jedan za drugim uzbrdo prema nama; potiskuju nas prema vrhovima Kalnika. Nije to uobičajeno vojničko nastupanje, kao kod Nijemaca. Vojnički nastupati znači organizirano napredovati prebacujući se s položaja na položaj, sve bliže cilju, pod zaštitom vatre. Crnolegionari se ne prebacuju, oni nadiru hodajući uspravno i pucajući preda se. Slično kao i partizani. 'Jesu li crnolegionari hrabri?', upita me mali Valent. Valent je dvanaestogodišnji štapski dječak koji nema druge dužnosti nego da postavlja kojekakva pitanja. »Ostavi me na miru, baš me briga«, odgovorih. Poslije, za vrijeme kratkog noćnog predaha, umjesto da spavamo počeo sam razmišljati kako bi trebalo odgovoriti na Valentovo pitanje. Zaista, jesu li crnolegionari hrabri?“ (Ulomak iz ratnog dnevnika Ivana Šibla o borbama s Crnom legijom na Kalniku 1942.)
 
Većinski dio hrvatskog naroda ni dan danas nema mogućnosti u obavijesnim sredstvima inznositi i braniti svoja uvjerenja pa se čini dominirajućom stvarno poražena jugoslavenska ideologija. Čini se da je Hrvatska podijeljena napola ali stvarno nije. I nije većinski dio hrvatskog naroda ono čime ga nastoje prikazati Stazić i njemu slični. Dr. Sančević, njegov otac i velika većina hrvatskog naroda u Bosni pripadala je Hrvatskoj seljačkoj stranci koja se, kako piše dr. Sančević našla „između ustaškog diktatorskog režima i komunističke diktature“. Da bi nacija bila slobodna, uvjeren je Sančević, osim slobode od agresora, treba biti sloboda iznutra. „Stvarno i potpuno ostvarivanje slobode jedne nacije zahtijeva demokratski oblik vlade.“
 
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije stvarno i potpuno ostvarena sloboda nacije ali obitelj dr. Sančevića kao i drugi članovi HSS-a nisu išli na rušenje hrvatske države. „Etnički i državni teritorij Hrvatske nisu se uvijek poklapali iako je težnja svake nacije da to postigne“. Ne poklapaju se ni danas. Ali, ako Hrvati žele ostati i opstati nacijom, trebaju imati svoj državu. Jakša Kušan, koji je pomno pazio na svaku riječ, u jednom od svojih uvodnika u Novoj Hrvatskoj to je izrazio riječima: „Narod bez države, govno je na kiši“.
 
„Današnje nezavisne nacije-države u srednjoj i jugoistočnoj Europi zahvaljuju svoju opstojnost dobrim dijelom zaštićenošću unutar prirodnih granica. Narodi koji ih nisu imali poput Avara, Kumana, europskih Turaka i balkanskih Vlaha su jednostavno nestali“ (str. 424.). „Hrvati su nacija. Upotrebljavamo termin nacija jer taj obuhvaća hrvatski narod ne samo u etničkom smislu (etnička grupa) nego i hrvatski narod u državnom smislu). Hrvati su nacija jer vode političku borbu za svoju državnost; bez političke borbe za vlastitom državnošću oni bi bili prestali biti nacija te bi ostali ograničeni na tek jedan narod u etničkom smislu, na jednu etničku grupu. (str. 143.). U hrvatsku naciju integrirani su kroz povijest „stočarski katolički Vlasi, romanizirani Iliri, Rimljani, Latini...“ (str. 415.).
 
Sančević je nacionalist u pravom značenju te riječi. Nije ni šovinist ni rasist što je pokazao dok je bio predsjednikom saborskog Odbora za useljeništvo. To mogu potvrditi mnoge tzv. „miješane obitelji“ koje su Srbi iz BiH protjerali u Hrvatsku. Svom dušom se zalagao ne samo da dobiju hrvatsko državljanstvo nego i da im se osigura stambeno zbrinjavanje i ostvarivanje svih drugih prava državljana Republike Hrvatske. Načelniku MUP-a koji je uživao u zlostavljanju članova „mješovitih obitelji“, inzistirajući na dokazima o etničkoj čistoći, dr. Sančević je, svom žestinom svog latinoameričkog temperamenta zaprijetio izbacivanjem iz MUP-a. Da je dr. Sančević bio u Hrvatskoj, sigurno bi bio vrlo glasan u osporavanju Izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu kojima je zakonom uvedena diskriminacija pripadnika hrvatskog naroda po mjestu rođenja i iseljenja.
 
Pod naslovom "Hrvatska državna politika prema BiH za trajanja Domovinskog obrambenog rata" dr. Sančević piše: „Državna politika  koju je slijedila hrvatska bila je tipična politika razmatranja raznih scenarija za svaki od kojih su potrebna specifična rješenja da bi se u tim scenarijima/planovima za preuređenje BiH zaštitile sve tri nacije, religije i civilizacije od zadiranja i podjarmljivanja onih brojnijih ili vojničkih naoružanijih i jačih“ (vidi str. 306.- 310.). Optužbe da je Hrvatska htjela podijeliti Bosnu i Hercegovinu, dr Sančević pobija navodeći konkretne činjenice protiv te optužbe. Hrvatska je prva priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu. Dr. Sančević je bio prvi veleposlanik Republike Hrvatske u BiH. Usprkos vrlo teškim uvjetima, uspio je uloviti Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH i predati mu vjerodajnice 18. prosinca 1992. Izetbegović je Sančeviću savjetovao da ne otvara veleposlanstvo u Sarajevu jer će ga Srbi srušiti. Veleposlanstvo je otvoreno u travnju 1994. U veleposlanstvu je dr. Sanečvić pokrenuo tjednik Hrvatska riječ koji je počeo izlaziti 27. 8. 1944. Na zgradu veleposlanstva  kako je Izetbegović predviđao, Srbi su se obrušili granatama i pukim slučajem nije bilo ljudskih žrtava.
 
Fra Ljubo Lucić, o srpskom okruženju u Sarajevu kao i dr. Franjo Topić očito nisu bili svjesni da hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu nije uživalo zaštitu kakvu je uživalo francusko veleposlanstvo. Stoga u svom dnevniku „Između neba i granata, Sarajevski dnevnik, Sarajevo-Zagreb, 2005., I dio „fra Ljubo je napisao: “Dočekao nas je hrvatski ambasador u BiH Zdravko Sanečvić, odveć krupan gospodin da bi bio pokretan i dolazio u Sarajevo, gdje bi morao boraviti (str. 399.-440.). Francuska je pametna: poslala ambasadora koji stalno boravi u Sarajevu, a hrvatski samo dvatput došao i isti dan otišao (str. 436.). Franjo Topić predložio da pošaljemo zahtjev R. Hrvatskoj da pošalje ambasadora u Sarajevo ili makar otvori konzulat (dnevnik 22. studeni 1993., str. 450.).
 
Da su dr. Sančević i fra Ljubo Lucić imali prilike razmijeniti informacije, mogli su predvidjeti razvoj prilika u BiH u kojima se ne osjeća udobno ni muslimanska vjerska zajednica u BiH. Fra Ljubo u svojim dnevnicima svjedoči da je po Sarajevu već tada, dok je bilo u srpskom okruženju, viđao crne zastave s arapskim natpisima. Bilježi također riječi s jednog sastanka na kojem je sudjelovao naib reiz: ”Mnogo je predrasuda o islamu, a neke sam i sam doživio kod londonskog biskupa gdje sam čuo da se tvrdi da će muslimani napraviti državu u Europi za 20 godina (str. 280.).
 
I na kraju, što nije najmanje važno, treba obratiti pozornost na terminologiju dr. Sančevića. On koristi termine: Diktatorski ustaški režim (str. 349.); Ustaško partizanski ekstremisti (str. 351.); Etnički teritorij hrvatskog naroda; Titoistička srbokomunistička diktatura Aleksandra Rankovića; Autoritarni režim ustaša (str. 463.); Josip Broz Tito – hrvatski bravar (str. 178.). Ne prihvaća deklinaciju diktatorova imena pa tako piše: „Papa Pavao VI. službeno posjećuje diktatora maršala Titu.“
 
Možda mi je promaklo ali dr. Sančević nigdje ne spominje „oslobođenje“ jer mu je dobro poznato da hrvatski puk „oslobođenje“ naziva padom Hrvatske a pod antifašizmom podrazumijeva diktaturu, nasilje, indoktrinaciju, gubljenje svih prava i skidanje glava kad skidanje kapa nije slijedilo izbijanje ideja u glavama. Bijes pristalica poražene ideologije koji se obružio na ministra Hasanbegovića, uzualudni je pokušaj da se narodu iz glave izbiju njegova uvjerenja.
 

Branko Barbić

Kako je pisao Nikola Zvonimir Bjelovučić

 
 
Nikola Zvonimir Bjelovučić (1882. – 1952.) rođen u Janjini, sredina Pelješca i zadnja točka ijekavštine, slijede ikavski Trstenik, Kuna i Trpanj. Školovao se u Dubrovniku, Beču i Pragu. Doktor prava, sudac u Dubrovniku, Trstu, Podgorici, suradnik Crvene Hrvatske (časopis pravaškoga smjera, ime mu nema veze s komunistima već sa Dukljaninom koji svjedoči o postojanju istočne hrvatske države na teritoriju Crne Gore i Hercegovine) i Narodnog lista. Pisao dragocjene radove o povijesti Pelješca, pelješkom pomorstvu i dr. Dubrava, br. 3. od 1934. godine na str. 6. donosi Bjelovučićev članak "Dernek na Sreseru".
 
Sreser je 30 km sjeverozapadno od Stona, blizu je Osobjava, ribarska luka mještana Kune. Dernek ovdje ne znači proslavu već očito sajam. Festa je u Dubrovniku više svečanost, a najveća je dakako festa sv. Vlaha. Članak je iz godine 1910. Autor navodi kako djeci majka obuče novu odjeću, otac koju banicu (kovanicu) pa "hajd na dernek, kao na pir da se tamo naskaču, nakupuju svirala, pišćaka (zviždalica?), jabuka, sve dok ne potroše do zadnje banice. To je njihov dan, dan dječjeg veselja i sreće. "Napominjem (op. T. T.), uobičajeno je bilo da djeca pomažu odrasle i rade, donose vodu koscima, čuvaju blago, idu u ribolov i sl.
 
"Na derneku se o Maloj Gospi ne možeš ni mirno šetati, pa ni založiti od vreve dječurlije, od klecanja zvona, pucanja mužara i vike trgovaca." "Ondje se pozdravljaju prijatelji i znanci, i za junačko se pitaju zdravlje. (...) malo dalje mladići rastežu harmoniku, vrte se oko djevojčica (djevojaka, op. T. T.) kupuju im darove, goste se. Ženske opet sa dugim seoskim suknjama uzvitlavaju silnu prašinu, pa ne možeš disati, još kad je žega." Eh, autor ne misli kao je curima po vrućini u dugim "kotulama"; eh da vidi današnjih moda i curetaka, eh da čuje današnju muziku i današnju buku paklenu! (op. T. T.). "Negda je dernek imao veću važnost jer nije bilo dućana po selima, ali danas traje tri dana." "Dolaze tu zlatari iz Dubrovnika, Splita i Korčule, te trgovci mazaka (mazgi, op. T. T., ondašnji Renault 4) i tovarica (magarica, op. T. T.) iz stonskog Primorja. Tu ti je Sladoje Brbora iz Čepikuća, tu ti je glasovit Tola, inače zvan Mihoslav Blatilo, pa redom drugi Primorci (o tim živopisnim likovima ne znam ništa, njihov suvremenik guslač na lijerici Lale zvani Linđo se zauvijek ovjekovječio u lokalnom plesu poskočici. Pišući o Medoviću shvatio sam da čak i o poznatim i zaslužnim ljudima za 100 godina znamo malo, zato trebaju suvremenici pisati i označavati likove na fotografijama i sl. Do nas dopiru iskrivljene istine i tzv. urbane legende, npr. o boravku Tiziana u Dubrovniku, ali i o stvarima koje su bile prije 20 godina!, op.T. T.).
 
Tu su Neretvanci sa jeguljama (danas ih je uništila melioracija i pesticidi op. T.T.), krovinom i žukom. Gabeljani sa pipunima i kokošima. Ne smije se zaboraviti ni Salka efendiju sa turskom kavom. Tu su Mostarci sa gvožđarijom i posuđem. Tu Makarke sa kolačima i voćem. Račišćani sa bačvama i obručima, Trpanjci sa rukotvorinama. "Kafane, gostionice, neretvanske lađe, leuti i trabakuli, iće i piće nižu se u opisu. Ne znam koliko je autor u pravu kada kaže da se žega rujnim vincem rashlađuje. Tako mi je jedan Mostarac kazao da mu je loza ljeti "antifriz".
 
"Dernek, vašar, pazar, viče Antun Milić, koga znade Lika i Krbava i neretvanska sva država, kako bi reko Kačić (Andrija Kačić Miošić, op. T. T.). Ali njega znadu i dalje, znade ga Bosna ponosna i sva kršna Hercegovina. Vele li je tamo otjerao vina. On ti je trgovac od oka, rođeni pusti trgovac. (Eto vam čitatelji koliko je ovaj naš krš rodio Matana, počevši od lika Ivana Raosa do danas  našega znamenitoga političara Vićana iz poznate trgovačke familje ili umjetnika Ante Topića Mimare). Koliko je blute i maravana (bljutina i kiseliš grč. riječ, op. T. T.) izveo udovicama i sirotama plaćajući im pokvareno vino, vodeći ga u Hercegovinu. (Tamo je možda kupovao loš duhan, op. T. T.). Vele ti ga je sirota blagoslivalo, vele ti se je suza radosnica  za njim prolilo, pak mu je i Bog pomogao. (pas i čovik, ipak je išao više za svojom zaradom, op. T. T.).
 
Eno ti ga na, gdje viče, galami, maše rukama, šeširom, suncobranom, kišobrnom, visoki čovjek, veliki, krsti se svaki čas, lije suze, umire od muke, izdaje "sentencije", govori na po riječi, po tursku, po grčku, ne možeš ga uhvatiti ni s konca ni s konopca; sad hoće, sad ne će; sad uzme, sad baci; ode, pa se vrati; sad ovdje, sad ondje, sad s ovim, sad s onim; kupuje, zakupuje, prikupuje, otkupuje, gađa, pogađa, prodaje, zamijenjuje. Stoji ga vika, dreka. Bjež bolan, nema nego od čuda da pukneš. E taman ti je Antun Milić prava slika derneka. Ne trebaš drugo ni vidjeti ni čuti."
 
Opisuje  Bjelovučić narodne nošnje, od kojih mu ponikovska (Ponikve) najdraža. "Još mlada Ponikovka kad naheri slamnati šešir sa šarolikim perjanicama. A Bože kad kolo igraju, zvijezde s neba skidaju." Spominje balanje (plesanje) sa liricom (ikavski!, op. T. T.) i mješnicom, harmonikom te Pokojnoga Tomislava Lazića što ga je Medović naslikao sa lijericom.
"U Branimirovoj gostioni eno ti našega staroga dunda Barovića veseljaka i društvenjaka. Stara je riječ u Janjini: "Bez Hrvata nema rata prava, ni bez dunda Barovića fraja (zabave)."
"Cin, cin zvoni cirkus. U cirkusu neke strane cure, pa odmah vidiš momke kako se vrzaju naokolo. Pa da su zreli mladići, nego "podreslići", prskoči. Vidiš Nikoslava iz Gradine, obukao se u široke gače (hlače, op. T. T.)... a ni brci mu još nisu pronikli, tu su mali Cvatislav, mali Volimir, mali Bogoslav, mali Hotimir." Ovo nisu uobičajena imena, valjda je neki panslavenski zanos uzrok egzotičnim imenima dostojnim bajki Ivane Brlić Mažuranić.
 
Nek je mladosti, dok je nje dotle je i života! To je pupoljak koji je istom počeo da cvati, koji se veseli suncu Božjem, koji sa nasladom gleda taj čarobni svijet, pun nade i snage. Nek cvijeta, nek miriše, nek krasi priodu svojom mladošću snagom i životom."
Eh, pusta li su danas mala mista i selišta naša, svećenik je tu danas kao pustinjak (op. T. T., 2016.).
Naše žene po Ratu (Pelješcu) prije nijesu pile vina, pa bi pile samo o Maloj Gospi, a naravski nenauč(e)ne, pa bi im i naudilo. Zato je ostala i poslovica: "ako sam se opila, Mala mi je Gospa bila". Završava Bjelovučić slavom Antuna Milića koja se svijetom širi i zazivom Gospi Sreserskoj da očuva uvijeke narod i običaj! U istim novinama, str. 6. je čestitka bugarskoga cara N. Z. Bjelovučiću na djelu "Etnografske granice Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara". Pismo pohvale poslala je i kancelarija predsjednika Beneša iz Praga, tadanja Čehoslovačka.
Isti broj Dubrave donosi anegdotu o uspjehu djela "Gospođa sa suncokretom" Iva Vojnovića u Poljskoj, gdje je pisac uvjerio glumicu Irenu Solsku da je baš nju imao u vidu kada je pisao naslovnu ulogu rečenoga djela. Problem je što novinar navodi da je "connte Ivo međutim bio pravi gospar i kavalir, pa je u to ime uvjeravao još dvije glumice, da je za njih naročito to isto napisao." (Dubrava, str. 4.). Eto, to ti je meštar s mora!
 

Teo Trostmann

Greg Hallett, autor knjige "Hitler je bio britanski agent", je ubijen

 
 
Istražitelji povijesti našli su originalan američki članak o masovnom ubojstvu njemačkih ratnih zarobljenika od 24. travnja 1945. godine u "The Evening Independent" u kojem se izričito navodi da su Amerikanci i ostali sa Zapada od 1. do 22. travnja 1945. pobili 992.578 zarobljenih njemačkih vojnika: http://2.bp.blogspot.com/…/World%2BWar%2BTwo%2BHolocaust.jpg
 
Znam da je Hitlera stvorila britanska i francuska masonerija i smatram zanimljiv ovaj prilog koji pokazuje koliko se trudio da se s njima sporazumije i stvori mirotvorni poredak suradnje s njima. No, Njemačka je smetala i morala je biti uništena. Svojim lošim vojnim potezima, Hitler im je pomogao da Njemačku zatuku. Stoga je ostala opravdana sumnja da je i dalje radio za - njih: Imam knjigu "Hitler je bio britanski agent" od ubijenog engleskog agenta Grega Halletta, koji je zbog takvih knjiga ubijen.K tome, akad. Mirko Vidović me točno uputio na knjigu na francuskom od jednog francuskog pukovnika, koji je pišući o srpskoj opasnosti nad Hrvatima napisao da je Hitlera na vlast digla francuska masonerija, koja je u njega uložila 5 milijarda zlatnih franaka! Sve je bilo podvala osim ubijenih Nijemaca: cijela ideologija je počivala na britanskom viktorijanskom rasizmu koji njemačka preuzima preko Hustona Chaberlaina, koji piše knjigu "Temelji XIX. stoljeća". Englezi su utemeljitelji nacional-socijalističke filozofije.
 
Was die Welt nicht wollte: Hitlers Friedensangebote 1933 – 1939
http://galaxiengesundheitsrat.de/forum/topics/was-die-welt-nicht-wollte-hitlers-friedensangebote-1933-1939
 
Ubijeno je petnaest milijuna Nijemaca. Njemačka s Austrijom imala je prije rata 74 milijuna stanovnka: Još milijun ubijeno ih je u logorima samo na Zapadu: A o Rusiji sa idućih dva milijuna ubijenih zatvorenika da ne govorimo!
http://holocaust-of-world-war-two.blogspot.hr/2014/11/a-real-holocaust-eisenhowers-death.html
 
Jednom riječju: Englezi su nečastan narod i nečasna država - to im je ime: njihove pobjede i nekažnjeni pokolji produkt su vodstva sotone, u kojeg su po okultnoj pripadnosti masoneriji, uranjeni SVI njihovi muškarci. Nasuprot sotonistima ne stoje čisti katolički svetci koji bi ih pod Božjim vodstvom pobijedili. Kada je oko 1531. u Meksiko došao španjolski vitez Herrnan Cortes on je sa samo 531 vojnikom pobijedio vojsku od 300.000 Asteka. Kako? Zato jer su bili štovatelja svete Bogorodice i čvrsti vjernici. Samo tako e pobjeđuje sotoniste. Inače sotonisti dobivaju!
  
Ponavljam: nakon nekoliko stotina pokolja Englezima je bila sitnica ubiti milijun Hrvata i uništiti im nacionalnu državu: već su imali iskustva sa stotinama milijuna, milijardom domorodaca na svim kontinentima: Australija istrijebljena, Amerika istrijebljena, Kina imala desetke milijuna mrtvih u opijumskim ratovima, a 10 milijuna u Indiji - pa to je sitnica. Nadmoć oružja i spletke svuda im je otvarala prostor: prvaci svijeta u istrijebljenju čovjeka i u kleveti žrtve! Indijski povjesničar to dokazuje:http://croative.net/?p=39853
 

Emil Čić

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 752 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević