Get Adobe Flash player

Svi politički čelnici NDH bili su Židovi ili židovskoga podrijetla

 
 
Iz časopisa Srbske akcije (Vojska smene, broj 2/2012.), prenosimo jedan nesvakidašnji uradak...., preveden na hrvatski i latinicu. Nedavno su mnogi domaći i svjetski mediji prenijeli izjavu Efraima Zuroffa, izraelskog povjesničara i direktora centra “Simon Wiesenthal”, povodom mise u spomen ustaškog vođe Ante Pavelića, koja je po tko zna koji put služena u Zagrebu i Splitu. Zuroff je izjavio da su ove mise “uvrjeda za sjećanje na njegove (Pavelićeve) brojne žrtve i izrugivanje posljedicama stravičnih ustaških zločina”.
https://i.ytimg.com/vi/UbkS1RS8QBk/hqdefault.jpg
Efraim Zuroff je, inače, član Međunarodne komisije za utvrđivanje istine o Jasenovcu. Dobro poznaje povijest takozvane Nezavisne Države Hrvatske i mnoge činjenice o ustaškim zločinima i njihovim počiniteljima. Pa ipak, dr. Zuroff se kao povjesničar i pripadnik židovskog naroda nikada nije pozabavio ulogom koju su Židovi imali u stvaranju NDH i zločinima koji su za vrijeme ove monstrum-države počinjeni nad srbskim narodom. Efraim Zuroff će vam reći da je Ante Pavelić bio nacist i da su Židovi bili podjednako žrtve njegovog režima kao što su to bili Srbi. A je li uistinu tako?
 
Pođimo od tvrdnje da je Ante Pavelić bio nacist. Nacizam – odnosno nacional-socijalizam – je ideologija Njemačke radničke partije (kasnije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke), koja je osnovana 5. siječnja 1919. godine. Pod nacional-socijalizmom se podrazumijeva i politika koju je usvojila i provodila njemačka vlada od 1933. do 1945. godine, u periodu njemačke povijesti koji se naziva Trećim Rajhom. Ante Pavelić nije bio član Nacional-socijalističke njemačke radničke partije, niti je njegova ideologija bila nacional-socijalizam. Pavelić je još kao gimnazijalac pristupio Stranci prava, čija ideologija će kasnije poslužiti kao osnova za formiranje ustaškog pokreta. Stranku prava su još 1861. osnovali Ante Starčević, Hrvat iz okoline Gospića, i Eugen Kvaternik, pokatoličeni Židov iz Zagreba. Osnovno načelo Stranke prava bilo je: „Ni pod Beč ni pod Peštu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku!”. Međutim, od samog njenog nastanka, jedna od osnovnih karakteristika pravaške ideologije bila je mržnja prema Srbima. Za Starčevića, koji se danas u Hrvatskoj veliča kao “Otac Domovine”, Srbi su “smeće naroda”, “nakot” koji smrdi i hrani se fekalijama, sluge Hrvatima i “pasmina koja treba da bude iz naroda istrebljena”.
 
Međutim, na drugom mjestu, za Starčevića Srbi zapravo ne postoje, već su to “pravoslavni Hrvati”. Po njemu, svi najveći srbski velikani su “Hervati” dok su izdajnici “pasmine slavoserbske”. Ali ovdje ne treba izostaviti podatak da je sam Ante Starčević makar djelomično bio srbskog podrijetla. Njegova majka, Milica Bogdan je bila Srbkinja, a po ocu je potjecao od Starčevića iz Hercegovine. Međutim, kao što ni mnogim ustašama srbskog podrijetla to nije smetalo da vrše stravične zločine nad srbskom nejači, tako ni Starčeviću njegovo podrijetlo nije smetalo da postane kreator parola “Srbe o vrbe” i “Za Srbe sjekiru”. Ni Eugen Kvaternik nije ništa manje doprinio utemeljenju ovakve ideologije. Godine 1868. on je objavio jedan od svojih najznačajnijih spisa – Istočno pitanje i Hrvati, u kome naglašava da pravo na Bosnu i Hercegovinu ima isključivo Hrvatska. Uvjeravao je hrvatsku javnost da je “jugoslovenština” zapravo isto što i “srbština”, a u krajnjoj liniji isto što i “ruština”.
 
Međutim, pisac prvog pravog političkog programa Stranke prava bio je financijski stručnjak iz Osijeka, Židov Jozua-Josip Frank. Nakon smrti Ante Starčevića (1896.), Frank preuzima vođenje stranke, ali je, bez obzira na svoje opredjeljenja za samostalnu Hrvatsku, od 1898. bio i član odbora za financijska pitanja Kraljevine Ugarske. Pod Frankovim vodstvom, “pravaši” još više pojačavaju srbofobiju u svojoj ideologiji. Otuda su se i članovi i simpatizeri ustaškog pokreta u početku nazivali “frankovcima”.
 
Još jedan osječki Židov i “frankovac”, koji je 1935. pristupio ustaškom pokretu, bio je dr. Ivo Korski. On se i danas smatra jednim od najutjecajnijih ideologa ustaštva. Dakle, u ideologiji Stranke prava, koju kasnije zastupa i provodi Pavelićev režim, nije bilo niti je moglo biti ičega što je sadržao njemački nacional-socijalizam. Osnovni ciljevi Stranke prava i kasnijeg ustaškog pokreta bili su: 1) stvaranje hrvatske države, koja bi obuhvatila dobar dio Balkanskog poluotoka, i 2) uništenje srbskog naroda na teritoriju te hrvatske države. Ustaštvo je bilo nasljednik i nastavak “pravaštva”.
 
Za razliku od fašizma i nacional-socijalizma, ustaštvo u komunističkom pokretu nije vidjelo neprijatelja već dobrodošlog saveznika u “slamanju kralježnice Srbstvu i Pravoslavlju”, kako je doslovce navedeno u drugoj točki sporazuma između ustaškog pokreta i Komunističke partije Jugoslavije, koji su u Srijemskoj Mitrovici 1935. potpisali ustaški prvak Mile Budak i Titov emisar Moša Pijade. Tri godine ranije (1932.), Središnji odbor Komunističke partije Jugoslavije objavio je proglas u kome “pozdravlja ustaški pokret i stavlja se potpuno na njegovu stranu”.
 
Dr. Srđa Trifković, u svojoj knjizi Ustaše: Balkansko srce tame na europskoj političkoj sceni, navodi kako su prije Drugog svjetskog rata ustaše i u Hitlerovoj Njemačkoj tretirane kao separatistički i prokomunistički pokret, te su uhićivni i zatvarani. Kasnije prividne sličnosti ustaštva s fašizmom i nacional-socijalizmom bile su isključivo u funkciji zadobivanja podrške Talijana i Nijemaca, tadašnjih gospodara na Balkanu.
 
Krajem 1930. godine, Ante Pavelić u Italiji osniva terorističku organizaciju “Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO). Pavelićevi najbliži suradnici u to vrijeme bili su Ivan-Ivica Frank, sin Josipa Franka, i Slavko Kvaternik. Osim toga što je i sam potjecao iz obitelji pohrvaćenih Židova, Kvaternik se oženio Olgom Frank, kćerkom Josipa Franka. I u logorima za vojnu obuku, koje je Pavelić osnivao u Italiji, Mađarskoj i Austriji, bilo je Židova. Janka Puszta u Mađarskoj, nedaleko od današnjeg Novog Kneževca, bio je glavni ustaški centar za obučavanje diverzantskih grupa i atentatora. O Židovima koji su se u njemu obučavali, ali i o Židovima u samom vrhu ranog ustaškog pokreta, ovako svjedoči zapovjednik jasenovačkog radnog logora Vjekoslav-Maks Luburić:
 
“Na Janka Puszti to je bio, kakva li slučaja, najprije Vlado Singer, a zatim Srećko Kremzir, obadvojica Židovi iz prve ruke... Duhovni vođa emigracije bio je Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. Nikome nije bila tajna da je supruga Poglavnika, gđa Mara, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovske krvi, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik. Što da kažemo o dijelu domovinske elite oženjene čistim Židovkama. I u državnom vodstvu, i u vojničkom i političkom vodstvu, pa i u samom Ustaškom pokretu, svugdje smo imali ‘svoga Židova’. Nikome nije ni na pamet padalo tražiti židovske pretke mnogobrojne Pohrvaćene srednje klase u cijeloj Hrvatskoj.“1
 
Ivan Mužić, hrvatski povjesničar i rimokatolički publicist, u svom spisu O državotvornosti dinarskih Hrvata piše: “Pavelić nije bio antijudaist. On je samo u memorandumu Hrvatsko pitanje (iz 1936., napisan na njemačkom za njemački politički vrh) židovstvo tretirao kao neprijatelja Hrvata. Tekst je očito nadahnut političkim pragmatizmom pa je razumljivo da antijudaizma nema u drugim njegovim međuratnim tekstovima. U samom vrhu ustaškog pokreta bilo je osoba židovskog podrijetla “.
 
Čim je NDH bila proglašena, 10. travnja 1941, uspostavljen je državni aparat, sve državne službe, vojska, policija, kao i svi drugi prateći državni organi. U svim tim strukturama bilo je Židova, i to ne samo kao sitnih službenika, već ih je značajan broj bio na visokim državnim, vojnim i policijskim funkcijama.
 
Židov Vlado Singer bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta, i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su, između ostalih, i Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu NDH važne uloge su imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. A službena tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof.
 
U vojnim formacijama NDH bilo je 28 visokih časnika (oficira) Židova. To su bili: Nikola Štajnfel, admiral i posljednji ministar oružanih snaga NDH; general Ladislav Aleman, pomoćnik glavara upravnog stožera i zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu; Rikard Kubin, admiral mornarice NDH; Edgar Angeli, kontraadmiral mornarice NDH; general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije; general dr. Milan Praunšperger, zapovjednik pravnog odjela oružanih snaga NDH; Glavnostožerni pukovnik Ferdinand Hala; Glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbiš; pukovnik Julio Reš, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu; Emanuel Balei, pukovnik domobranstva i zapovjednik Prve pješačke divizije; ing. Hinko Alabanda, djelatni pukovnik Ustaške vojnice; Oton Čuš, pukovnik domobranstva; pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik Šeste pješačke divizije; pukovnik Josip Šolc, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije; pukovnik Rudolf Vanero, upravnik obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH; pukovnik Juraj-Đuro Iser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora; pukovnik Jozef-Josip Metzger, zapovjednik četvrog hrvatskog zbora; pukovnik Julio Saš, zapovjednik Drugog zaštitnog područja narodne zaštite; pukovnik Mirko Zgaga, zapovjednik Prve pješačke divizije; pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, a na kraju zapovjednik Druge hrvatske udarne divizije; dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljuna sa sjedištem u Slavonskom Brodu; dopukovnik Dragutin Rubler, časnik za vezu s Drugom talijanskom armijom; general Milan Mizler, zapovjednik oružništva (žandarmerije NDH). Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama NDH obavljali Židovi: general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglia, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog podrijetla, časnika u ustaškoj vojsci Ante Pavelića, objavljena su i na službenom mrežnoj stranici rimokatoličkog hrama sv. Jelene Križarica u Kastvu kod Rijeke.
 
Prema rezultatima istrage Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, na popisu onih koji treba da odgovaraju za užasna nedjela izvršena u Jasenovcu, nalaze se i Židovi: ustaški poručnik Ante Altarac, koji se izdvajao po bestijalnosti prilikom likvidacija logoraša, zatim Bruno Dijamantštajn, Herman Špiler, Vladimir Bornemisa, te izvjesni Viner, koji su bili ustaški povjerenici, odnosno članovi interne uprave u koncentracijskom logoru Jasenovac. Istinitost navoda iz dokumenta 4547-1945 Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, od 15. prosinca 1945., potvrđuju podatci koje je kasnije objelodanio Ante Ciliga, tadašnji član Politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije, u svojoj knjizi Sam kroz Europu u ratu 1939. -1945. (poglavlje “Jasenovac: ljudi pred licem smrti”). On je kao logoraš proveo u Jasenovcu više od godinu dana, točnije od 14. prosinca 1941. do 31. prosinca 1942. godine, odakle ga ustaše puštaju na intervenciju iz Rima, jer je pored jugoslavenske imao i talijansku putovnicu.
 
Nedavno je o ovome progovorio i Vice Vukojević, bivši sudac Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji je izjavio da su “logorom Jasenovac upravljali Židovi, država je samo dala stražu, a postoji i ugovor između vlade NDH i Židovske općine Zagreb o financiranju uprave toga logora”. Predsjednik Židovske vjerske zajednice u Zagrebu, Ivo Goldstein, odgovorio je da su Vukojevićeve tvrdnje laž i da je “Židovska općina u Zagrebu nastojala pomoći svojim članovima koji su bili zatočeni u Jasenovcu, ali u konačnici to gotovo nikome nije pomoglo”. Vukojević je zauzvrat optužio Goldštajna da “dokumente o financiranju uprave Jasenovca, od Židova, skriva kao zmija noge”.3
 
Kakav je doista bio odnos ustaškog režima prema židovskoj populaciji na teritorijima koje je obuhvatila NDH? A kakav je mogao biti ako su, kao što vidimo, Židovi zauzimali neke od najvažnijih položaja u ustaškoj vlasti. Jedan od najvećih srbskih intelektualaca u emigraciji, dr. Laza M. Kostić, u svojoj čuvenoj Vidovdanskoj besedi, održanoj 22. lipnja 1958. u Ontariju (Kanada), kazao je: “Ne treba zaboraviti da je najveći dio vodećih ustaša ili bio židovskog podrijetla, po tankoj krvi, ili je bio ženjen Židovkama, i oni su svi nerado poduzimali mjere istr,ebljenja Židova, samo da se dodvore Nijemcima ili na zahtjev Nijemaca. Mjere istrjebljenja Srba poduzimali su sami, protivno volji i Nijemaca i Talijana. Za njih je daleko odgovorniji i neposredno odgovoran, cijeli građanski hrvatski narod. ”
 
Ovo potvrđuje ustaški doglavnik Slavko Kvaternik: “Progoni Židova otpočeli su u Osijeku. Za mene nema dvojbe da su inicijatori bili Nijemci, agresivna njemačka osječka Volksgrupa... Ti su progoni bili nastavljani u raznim mjestima u Srijemu i Slavoniji u kojima su bili nastanjeni, odnosno u kojima su obitavali Židovi i Nijemci. Ti progoni iznenadili su svih, pa i Pavelića. Oni su i požurili u donošenje židovskih zakona. U vladi nitko nije pomišljao na progone Židova, jer je bilo izgrađeno mišljenje o rješenju židovskog problema... Sigurno znam da Nijemci nisu bili zadovoljni, što mi je priopćio kapetan Kojentinski iz njemačkog poslanstva rekavši kako u poslanstvu postoji mišljenje da su Hrvati premeki i judehcrig. Mene su čak prozvali judenprotektor, jer skrivam Židove u Ministarstvu oružanih snaga, u bolnicama i jedinicama, te izdajem uvjerenja da ih se ne smije dirati.“4
 
Eugen-Dido Kvaternikdopunjuje tvrđenje svoga oca ovako:“Što se tiče Židova, i sud je u Jeruzalemu na raspravi protiv Eichmanna ustanovio, da su progoni Židova u Hrvatskoj bili vođeni od Nijemaca, i da su započeli već 1941./4/11. Ja sam tada bio još u Italiji. Jedan je pak zagrebački rabin za vrijeme istog procesa nakon opisa progona i stradanja Židova s područja NDH otvoreno priznao, da, ako je s područja Hrvatske ipak spašen dosta velik broj Židova, onda se to imade pripisati korupciji visokih ustaških funkcionara i vezama obitelji Kvaternik sa Židovima. Samo apolitički mozak može iz osobno-sektaških motiva kriviti Hrvate za progon Židova, namjesto da ističe sve što je s hrvatske strane učinjeno, da se Židovi spase. A učinjeno je vrlo mnogo.“5
 
Hannah Arendt: Većina pripadnika ustaškog vrha oženjena Židovkama
 
Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog podrijetla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antižidovske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili “zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao“. Arendt dalje navodi: “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS a (…), da su skoro svi pripadnici vladajuće klike, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama”.6
 
Mladen Ivezić: Molba zagrebačkog nadrabina da se prihvate Židovi iz drugih zemalja
 
Hrvatski proustaški autor Mladen Ivezić na svojoj internetskoj stranici tvrdi da je on “prvi na svijetu koji je pronašao i objavio dva pisma (što su ih antifašisti skrivali u arhivu) koja je 1943. godine bio poslao zagrebački nadrabin Freiberger Kaptolu i hrvatskim vlastima, moleći da se negdje osnuje tabor za one Židove koji nisu podanici NDH a nemaju kamo otići! Hrvatski bi ih Židovi sami hranili, kažu pisma. “Ivezić tomu dodaje:” Budući da su Židovi bili pod strogim pritiskom njemačkoga režima u Njemačkoj i na ratnim područjima, mnogi su, očito dovedeni dobrim vijestima o NDH, dolazili ovamo, nemajući ni državljanstva ni pripadništva NDH. Posebno su dolazili iz Mađarske i Italije, u koje prvih mjeseci bijahu bježali, uzdajući se u popustljivost njihovih režima.”
 
Spomenimo i to da se ustaški režim zaštitnički odnosio i prema pripadnicima masonerije. Naime, jedan SS podoficir, u svom izvještaju od 2. prosinca 1942, napisao je o vrhu Pavelićevog režima “da su oni – skoro svi – slobodni zidari”. U ovom izvještaju se navodi da je antimasonske propaganda ustaškog režima vrlo skromna i da on samo prividno zauzima neprijateljski stav prema slobodnom zidarstvu. Ovaj pripadnik SS-a posebno optužuje Slavka Kvaternika da je “u interesu ‘viših ciljeva’ Slobodnog zidarstva provodio sabotažu na štetu njemačkog Reicha”, da je prije rata u Zagrebu osnovao masonsku ložu “Libertas”, koju je povezao sa židovskom ložom NOBB (Nezavisni orden B'nai B'rith), i da su loži “Libertas” pripadali i drugi prvaci ustaškog pokreta: Eugen Kvaternik, dr. Budak, dr. Puk, Benak, general Balei, pukovnik Sabljak, potpukovnik Dušan Kralj, dr. Košak i dr. Tot.
 
Izvještaj završava zaključkom da bi bilo potrebno “da se ova opasnost blagovremeno otkloni na način da se Ustaški režim likvidira i u Hrvatskoj uspostavi njemačka vojna uprava”. Iako autentičnost ovog dokumenta nije potvrđena, u svjetlu svih poznatih činjenica njegov tekst djeluje prilično vjerodostojno.7
 
Da veza Židova i ustaštva nije samo stvar prošlosti, već da je živa i danas, svjedoči primjer Mladena Schwartza, Židova koji predvodi organizaciju “Nova hrvatska desnica” i jednog od najglasnijih ustaša u današnjoj Hrvatskoj. U jednom intervjuu, objavljenom na njegovoj mrežnoj stranici, Schwartz o Pavelićevom režimu kaže: “Ako Ivo Goldstein priznaje tu činjenicu da je čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo, impregnirana židovstvom, time ugledni povjesničar nehotice priznaje da Nezavisna Država Hrvatska nije bila antisemitska država, jer da je to bila, onda bi Poglavnik prvo svoju vlastitu ženu Mariju, rođenu Lovrenčević (po majci Židovka), morao ubiti ili strpati u logor. Zamislite vi državu u kojoj vlada službeni antisemitizam, rasističkog tipa, a u kojoj je cijela vrhuška povezana sa Židovima! Uostalom, u Hrvatskoj je uvijek bilo Židova koji su se osjećali hrvatskim patriotima. To je stara pravaška tradicija, koja vuče konce od pokrštenoga osječkog Židova Josipa Franka. U toj staroj Stranci prava bilo je mnogo pokrštenih Židova, ali je bilo i mojsijevaca, koji su bili židovski vjernici.”
 
Bilo kako bilo, iz svega navedenog nije teško izvući zaključak: Židovi u NDH nisu bili samo žrtve, već i inspiratori i izvršitelji zločina, jer je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj. A glavna meta i najveća žrtva tog đavoimanog i zločinačkog pokreta bio je – srbski narod, koji to nikada ne smije zaboraviti.
 
Bilješke:
 
1 General Drinjanin, „Legije i Legionari”, у Drina XVII, Madrid, 1967, str. 328–329
2 http://www.kastav-crkva.com/h_zrtve1.html
3 Povratak Vice Vukojevića: ‘Židovi su upravljali Jasenovcem’, Nacional – dnevno online izdanje, 22.04.2009.
4 Nada Kisić Kolanović, Vojskovođa i politika: Sjećanja Slavka Kvaternika, Zagreb, 1997, стр. 204
5 Eugen Dido Kvaternik, Sjećanja i zapažanja 1925–1945: prilozi za hrvatsku povijest, Zagreb, 1995, стр. 255
6 Hannah Arendt, Eichmann u Jerusalimu: izveštaj o banalnosti zla, Beograd, 2000, стр. 166
7 Pojedini autori navode da je ovaj dokument pronađen u Arhivu Jugoslavije, pod oznakom F100, 29, 115, br.2 979.492-979,5 tisuća.
 

Izvor: Vojska smene, broj 2/2012(tekst preuzet iz časopisa: Vojska smjene br. 2/2012); http://croative.net/?p=4740

Terra misiones: Razgraničenje Hrvatske i Bugarske na Moravi

 
 
POGLED IZ SRBIJANSKE PERSPEKTIVE
Donosimo jedan odlomak teksta Kuda ide Srbija, Slavoljuba Lekića, koji se prije svega odnosio na jezično pitanje, ali u dijelu nazvanom Terra misiones, analizira moguće, buduće, srbijanske strategijske gubitke, te “davni san Hrvatske i Bugarske o ponovnoj uspostavi stare granice na Moravi”. Prenosimo izvorni tekst. Pred hrvatskom politikom jasno je usmerenje – duhovna veza sa srednjom Europom, te teritorijalno i ekonomsko širenje na jugoistok. Hrvati nemaju izbora, moraju se okrenuti Srbima.
 
http://croative.net/wp-content/uploads/2014/04/nspm2.jpeg
Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, bit će na strani srpskih neprijatelja, šta god im to donosilo. Poslije moguće podelje BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podsjeća na onu iz 1941., nepovjerenje srpske nomenklature prema historiji sve je izraženije…
 
Najveći hrvatski susjed, Italija, nije joj naklonjena, a granica među njima je pomorska, te ova nije zemlja hrvatske misije. Uostalom, Vatikan bi uvijek interese Italije pretpostavio hrvatskim. Na sjeverozapadu je Slovenija, zemlja potuljene ksenofobije, i po ukorijenjenom šovinizmu prvorazredna svjetska sila. Ona je u tom pogledu superiorna, iznad Hrvatske i Hitlerove Nemačke, jer nije počinila nijedan genocid, a uspjela je da postane etnički najčistija europska država, razvijajući hladne forme etnocida i etničkog pretapanja svojstvene europskim kolonizatorima. Otišla je tako daleko da je čak neke svoje građane izbrisala iz svih popisa zato što nisu Slovenci. Ova zemlja, premda malena, uvijek će dosađivati Hrvatskoj budući da  ima veće izglede da uspostavi suradnju s Talijanima i Srbima. I jedni i drugi skoro da nemaju osjećaj da se spore sa Slovenijom. Pored toga, odustanak Hrvata od kajkavskog i čakavskog govora zatvorio je vrata hrvatskoj misiji na tlu današnje Slovenije.
 
Treći, veliki sused Hrvata, versajski gubitnik Mađarska, izgleda da nije sasvim zaboravila Slavoniju i Rijeku, a s druge strane već je asimilirala sve slavensko stanovništvo, te Hrvatska ne može računati sa značajnim ekonomskim, demografskim i političkim dobicima na toj strani. Budući da Mađari govore jezikom koji ih oštro odvaja od Slavena, teško ih je asimilirati ili preimenovati, Hrvatima ostaje da razviju opreznu suradnju s Mađarima. Zajednički cilj je proširenje utjecaja u srpskom Podunavlju, gde su, pored Srba, prisutni Mađari i Hrvati, koji su – sva je prilika – voljni da pomognu odvajanje sjevernog dijela Srbije.

 

Hrvatska politička nomenklatura, razvijene realpolitičke estetike, usredotočena je svim svojim bićem na Drinu i Dunav, teritorije naseljene Srbima i muslimanima, obećane Srbiji 1915. godine (mapa 2). Veliki izazov za Hrvatsku je kako prisajediniti „hrvatsko cvijeće“ poslije fizičkog uklanjanja Srba iz RSK. Prostori Muslimansko-hrvatske federacije, Republike srpske i Crne Gore jesu prvorazredna terra misiones. Ako je srpska inteligencija nesigurna je li joj potrebno Kosovo i Metohija, na čijem mitu je izgrađeno ogromno pisanje i usmena književnost, onda ista ne će biti spremna da pod svoju zaštitu uzme Banja Luku, a posebno ne Sarajevo i Tuzlu, koje odavno ne smatra bliskim i privlačnim. Hrvatska bi na najveći otpor mogla naići u Podrinju, ali opet bi mogla nadmašiti obeskosovljenu Srbiju, sada već i veličinom svoje države.
 
Ostaje važno pitanje: je li siva zona srpske geopolitike (Hercegovina, Dalmacija, Bosna, Hum, Crna Gora) dovoljna da udovolji hrvatskim aspiracijama? I zašto bi uopće, pobjednik mijenjao plan? Hrvatskoj nomenklaturi stalno nedostaje „životni prostor“, te ona radi na istoku, a surađuje sa Zapadom, umiljava se Vatikanu, hrli da pošalje trupe protiv Rusije, a ako je nužda, umije i da je hvali. Otuda će argumenti Hrvata protiv Srba, sklonih da ištu od zapada i stidljivo pogledaju na istok, uvijek biti jači i ubojitiji.
 
 
Ako je najveći srpski grad Jasenovac odavno na trucavom putu zaborava, onda i albanski etapni, naizgled bezbolni i dugotrajni, genocid izvršen u 19. i 20. vijeku ne će ostati u dugom srpskom pamćenju. To potvrđuje nasilno iseljavanje 250.000 Srba i Roma sa Kosova i Metohije 1999. godine, kada je u srpskoj javnosti već bilo sazrelo mnijenje da na Kosovu praktično i nema Srba, te je zato i izgubljeno. Onih kojih više nema u samoproglašenoj kosovskoj nezavisnosti postali su corpus separatum i jedan od instrumenata stvaranja nove balkanske nacije Kosovara i pretapanja različitih nacionalnosti u jednu – kosovarsku. (52) Izgradnja nove nacije na tlu stare Srbije, na početku 21. vijeka, nalikuje na Kallayevo nacionalno inženjerstvo prije stotinak godina, upriličeno radi uspostavljanja novog odnosa snaga na Balkanu, u kome će tzv. Kosovari igrati aktivnu ulogu „noža uperenog u srce Beograda“. Na meti ne će biti samo Beograd, već i Atena i Podgorica, dok će se Tirana naći u izmijenjenoj ulozi kosovarske periferije.
 
Poneki srpski političari, skloni različitim formulama djelidbe Srbije, misle da će ako se odreknu „velike“, sasvim sigurno imati „malu“ Srbiju. Ali nejasno je zašto bi velike (uvećane) države, Albanija, Bugarska i Hrvatska tolerirale „Miloševićevu rušilačku Srbiju“. Njenom podjelom na značaju će izgubiti srpska deobarska inteligencija, koja će se naći u konkurenciji atraktivnije hrvatske, bugarske i arbanaške elite primoranih da obrazlože teritorijalne aspiracije u intelektualnim centrima i metropolama velikih sila. Rusofili u Srbiji polažu nadu u neslućene moći Kremlja. Ali ova bi pomoć s istoka mogla izostati budući da će Rusija između umanjene Srbije i proširene Hrvatske, Albanije i Bugarske podržati realnije i opipljivije projekte ojačane Bugarske i stabilne Grčke. Uvećana Hrvatska pretendira da preuzme ulogu dvojne monarhije, a proširena Albanija Turskog imperija. Među njima ne će biti većih sukoba sve dok bude postojala podjelama podložna Srbija i „srpski separatizam“ u zemljama susjedima. A što će biti poslije, raspravit će već afirmirane političke nomenklature garanata balkanske ravnoteže – Hrvatske, Bugarske, Albanije i Grčke.
 
U času otmice Kosova i Metohije Albanija otvoreno, a Bugarska prikriveno podstiču podjelu BJR Makedonije, ali bez utjecaja Srbije i Grčke. Ovo pojačava grčki otpor prema BJRM, no njezin usamljen manevar je slabašan. Naspram Hrvata, Arbanasa i Bugara nalaze se Srbi i Grci. Ipak muslimansko stanovništvo Bosne, barem u bliskoj budućnosti, bit će na strani srpskih neprijatelja, što god im to donosilo. Poslije moguće podjele BJR Makedonije otvorila bi se vrata starom snu Bugara i Hrvata da se razgraniče na Moravi. Kako silueta srpske države sve više podsjeća na onu iz 1941, nepovjerenje srpske nomenklature prema historiji sve je izraženije. Hoće li srpska vlast zarobljena neprekidnom krizom i prebrojavanjem parlamentarnih mandata naći način da obrazuje stabilnu državnu tvorevinu? Ili će, možda, pritisnuta nesnosnim vanjskim teritorijalnim zahtjevima i sladunjavom privatizacijskom groznicom, pribježište potražiti u opojnom odgađanju kao da za Srbe vrijeme nije oskudno blago poslije potrošenog 20. vijeka?
 

Slavoljub Lekić/nspm.rs; Uredio: Zvonimir Č., http://croative.net/?p=4096

Ilirica je svjetovno, a glagoljica vjersko pismo

 
 
Prilog izradbi curricula naše povijesti, jezika i pismenosti
ALEKSANDRIJA JE POLAZNA TOČKA PISMENOSTI
Tzv ‘grčko pismo’ stvorili su ilirski Dorani silaskom niz dolinu Vardara, preko Peloponeza sve do Krete. Dorani su bili prvo i najznačajnije ilirsko pleme koje se je raselilo po kopnu Drčke i Male Azije, na jugo-istok pod nazivima: Dorani, Ilei i Pamfili. Pomorskim putem su do obala današnje Gaze doselili Pelešti i od tog naziva je nastao i naziv za Palestince danas. Dorsko plemstvo je bilo vodeće u Ateni, a iz tog plenena potjecao je i Sokrat iz atenske četvrti Alopek, kao pripadnik roda Antioha.
http://www.enciklopedija.hr/Ilustracije/HE6_1089.jpg
Zbog intenzivnih trgovinskih odnosa s okolnim sredozemnim narodima koji su koristili pismo nastalo iz egipatske demotike (kao npr. feničansko pismo bez vokala), Dorani su za svoje uglavnom trgovinske potrebe stvorili svoje pismo u kojemu su, za razliku od postojećih okolnih pisama bez samoglasnika (feničansko pismo), uvedeni su po prvi put čisti vokali koji su bili pisani posebnom znakovima. To dorsko pismo uzišlo je trgovinskim pomorskim putevima sve do Jadranske obale i tu se prilagodilo izvornom ilirskom jeziku. Tako je – iz dorskog pisma, nastala ILIRICA.
 
Što se tiče GLAGOLJICE, vidjeli smo da je u doba širenja kršćanske sljedbe Arija Aleksandrijskog u Srijemu i u Vinkovcima, nastalo Ulfilino gotsko pismo iz kojeg su se razvila dva pisma za dva posebna jezika – glagoljica i runica – koje je prvi uočio i objasnio naš svećenik i jezikoslovac Klement Grubišić.
 
ILIRICA JE SVJETOVNO, A GLAGOLJICA VJERSKO PISMO
 
Iz gore navedenih podataka vidimo da je ilirica nastala uglavnom na južnom dijelu Jadrana još u prvom mileniju prije Krista (najkasnije u doba ilirskih kraljeva Agrona i Teute). Ta tradicija korištenja ilirskim jezikom prilagođenog helenskog pisma nije bila izolirana praksa samo u našim, ilirskim krajevima kao pismo učenih ljudi. Julije Cezar u svom djelu ‘De Bello Gallico’ navodi da je helensko pismo bilo korišteno i u Galiji Transalpini u svjetovnim stvarima, dok su ‘druwides’, tj druidi, u vjerskoj tradiciji (kao i u drugim vjerskim sljedbama po svijetu) svoje vjerske istine prenosili – usmeno i to kao dobro čuvanu tajnu čineći sve da im te vjerske tajne ne bi uzurpirali pogani.
 
U našim prilikama, a budući da je kršćanstvo dospjelo na naše obale, a preko njih i u unutrašnjost naših zemalja, da bi se na sjeveru okupili oko ilirske Patrijarhije u Akvileji, snažna, odlično organizirana i uplivna Akvileja (koja je funkcionifrala i kao vjerska središnjica i kao paradržavna tvorevina u okviru Istočnog, ilirskog carstva) bila je u rukama učenih vjerskih prvaka Ilira koji su posebno štitili ilirski jezik i pisali posebnim pismom složenim u vjerske svrhe, odnosno – glagoljicu (kako smo dokazali veliku sličnost pa i istovjetnost blizu dvije i pol tisuće riječi u bosanaskom i u starogrčkom jeziku, logično je reći da riječ ‘glagol’ u svom prvotnom odnosno izvornom značenju potječe iz istog korjena kao i helenska riječ ‘logos’). Za svetog Jerolima (koji je posjećivao Akvileju) tvrdi se da je pisao glagoljicom na ilirskom jeziku prijevode nekih psalama i drugih tekstova koji su se ‘zagubili’ u Vatikanskim arhivama. No, ostaje i dalje pitanje kad je i gdje nastala Glagoljica.
 
Znasmo da je i Konstantin Veliki bio zaštitnik kršćana arijanaca, da je i kršten u arijanskoj sljedbi, a i to da su svih dvadeset osam ilirskih imperatora bili – arijanci. No, nakon neuspjeha da svoju teološku postavu o Isusovu Božanstvu (odnosu Oca i Sina u duhu svetome) promakne na važnom povijesnom Prvom Nicejskom koncilu (325.) , Arije Aleksandrijski je, marginaliziran od crkvenih otaca na tom koncilu, ostao pod zaštitom imperatora u Carigradu) i odatle dospio u rodni kraj dinastije Valentinijanaca – u Vinkovce (postoji i dobra mogućnost da naziv Vinkovci potječe od naziva dinastije Valentinijanca – Valentinci – Vinkovci; kao što je po njegovu bratu Gratianusu nazvan Gratianopolis u Galiji – danas Grenoble) i u Srijemsku Mitrovicu, gdje je osnovao posebno veleučilište na kojemu su školovani budući misionara među kojima je najpoznatiji bio Got Ulfila/Wulfila, prevoditelj Biblije na gotski jezik (za kojeg Prokopije iz Cezareje tvrdi u svom djelu ‘Rat s Gotima’, da je bio proširen duž cijele Sarmatije – sjeverno od Karpata. Stoji tvrdnja da je baš tu i za potrebe nekoliko jezika na kojima je ‘presađivano arijanstvo, bio stvoren i Gotski alfabet Arija Aleksandrijskog. Već po nazivu Aleksandrijski, Arije je upotrijebio Koptsko pismo, koje je bilo u uporabi u Koptskoj Crkvi u Egiptu, i prilagodio ga gotičkom jeziku.
 
Naš jezikoslovac iz osamnaestog stoljeća, Klement Grubišić napravio je komparativni prikaz RUNUICE i GLAGOLJICE i dokazao da su to toliko slična dva alfabeta da se može reći da su nastala iz istog izvora (koptskog pisma). U to vrijeme – djelovanja Arija Aleksandrijskog, nastalo je i Armensko pismo u Armeniji a po uzoru na njega i Gruzijsko pismo u Gruziji. Na jugu su (u to nema dvojbe) slijedom rasađivanja arijanske sljedbe u Etiopiju dospjeli i kršćanstvo i četiri verzije Etiopskog pisma (valjda za potrebe četiriju različitiz dijalekata etiopskog jezika, srodnom uostalom egipatskom jeziku.
 
U tom slijedu (pr)ocjena, i radi srodnosi gotskog pisma i glagoljice, stoji tvrdnja da je i Glagoljica nastala na sličan način – po uzoru na Koptsku majuskulu i najviše se proširila u Akvileji i počam iz Akvileje kao ilirske Patrijaršije. Sveti Jerolim je – stotinjak godina kasnije boravio u Akvileji (i po svojoj karakternoj osobini, tu se i posvađao sa svojim sunarodnjakom Rufinom) i odatle ponio znanje arijanske sljedbe u koje nije bio posve uvjeren kao i glagoljsko pismo, da bi mogao čitati, a kasnije i sam pisati glagoljskim slovima na ilirskom jeziku – kako je to svečano prihvaćeno na Tridentskom koncilu.
 

Akademik Mirko Vidović

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Petak, 19/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1041 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević