Get Adobe Flash player

Dušan je dao zadaviti oca Stefana Dečanskoga

 
 
Kralj Dušan (jedino ga je Venecija priznala carem) raširio se zahvaljujući građanskom ratu u Bizantu (djed Andronik II. protiv unuka A. III.), KUGI, napadajima Turaka na Bizant, ratu Bizanta sa Venecijom i Genovom, neplodnim godinama za žitarice, suši, hiperinflaciji. Bizantski vojskovođe Oliver i Kantakuzen, njemački plaćenici i Albanci prelaze u Dušanovu vojsku jer Srbija ima rudnike srebra. Rudari, trgovci, graditelji bili su mahom stranci (fra Vite iz Kotora gradi Dečane i sl.) i sve se raspalo vrlo brzo 1371. – 1389.
 
Tako je i Zvonimir s Normanima upadao u Krf i Drač kada su Seldžuci bili na vratima Male Azije tako je po Korčulanskome kodeksu Krešimir pobio braću. Dušan je dao zadaviti oca Stefana Dečanskoga, prethodno oslijepljenoga od oca mu Milutina koji je proglašen svetim od SPC-a, čak i za ona vremena jeziva osoba (brak s malodobnom Simonidom - za ono doba ništa previše zazorno, te silovanje kaluđerice, sestre bratove žene) isplati se poguglati kako su Leo IX. i Kerularios izazvali raskol.(t.t.)

Slavna bitka za obranu kršćanstva od 26. svibnja 451. godine

 
 
Vardan Mamikonjan (oko 388. - 26. svibnja 451.) je armenski vojskovođa i knez, junak vjerske borbe Aremanaca sredinom 5. st. protiv perzijskih Sasanida koji su pokušali prisilno preobratiti istočnu Armeniju na zoroastrizam. Uzgred budi rečeno da je Armenija tijekom 5. - 6. stoljeća bila podijeljena između Bizanta i Perzije. Vardan se je rodio oko 388. god. Otac mu je bio armenski vojskovođa Amazasp Mamikonjan, a majka - Saakanuš, kći katolikosa Saaka Parteva, potomka Grgura Prosvjetitelja. Godine 420. katolikos Saak šalje Vardana Mimikonjana i Mesropa Maštoca u Carigrad gdje Vardan postaje zapovjednik postrojbe u području koje je nadzirao Bizant. Nakon otčeve smrti vraća se 422. god. u istočnu Armeniju gdje kao najstariji sin predvodi kneževski rod Mamikonjana.
 
Uskoro nakon svrgavanja Artašesa IV. (422. - 428.), zadnjega aršakidskoga kralja, perzijski šahinšah (“veliki kralj Perzije”) Bahram IV. imenuje 432. godine Vardana vojnim zapovjednikom perzijske Armenije. Godine 442. - 449. kao zapovjednik armenske postrojbe Vardan sudjeluje u ratu Sasandiskoga Carstva protiv Hetthalita (ili Bijelih Huna). U vrijeme vladavine šahinšaha Jezdegerda II. (438. - 457.) u Armeniji je bilo na djelu prisilno uvođenje zoroastrizma što je izazvalo u većine armenskoga stanovništva ispočetka odlučan prosvjed, a zatim i ustanak. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. je poslao Armencima pismenu poruku sa zahtjevom da prihvate zoroastrizam, njegovu vlast i vjeru. Armensko svećenstvo i knezovi na čelu s Vardanom Mamikonjanom su mu odgovorili na Saboru u Artašatu 449. god.: “U našoj vjeri nitko nas ne može pokolebati, ni anđeli, ni ljudi, ni mač, ni oganj, ni voda, niti bilo kakve muke. Sva imovina naša i vlasništvo su u tvojim rukama, i tijela naša pred tobom. Čini što želiš prema vlastitu nahođenju. Ako nas budeš pustio da i dalje u miru ispovijedamo našu vjeru, nikoga drugoga za gospodara na zemlji ne ćemo priznavati osim tebe, a na nebu ne ćemo zamijeniti Isusa Krista drugim Bogom jer nema drugoga Boga osim Njega... Umrijet ćemo kao smrtni da bi On primio našu smrt kao [smrt] besmrtnih! Ali ti o svem tom nas više ne pitaj. Vjera naša je čvrsta i ne možemo ti, kao djeca, lagati, jer nam je vjera nerazdvojiva od Boga s kojim nema načina raskinuti savez i prevjeriti, ni sada, ni kasnije, nego ostati s Njim zauvijek, na vijeke vjekova!” (Egiše, 1971., II., str. 40. - 41. O Vardanu i ratu armenskom / preveo sa staroarmenskoga I. A. Orbeli, AN Arm. SSR, Erevan, 192. str.). Prognavši ih iz Armenije, Vardan i katolikos Ovsep I. (Josip I.) zatražili su pomoć od Teodozija II. (vladao od 408. do 450.) i bizantskih knezova u Armeniji. Međutim, ni novi bizantski car Marcijan (vladao od 450. do 457.) koji je ratovao na zapadu, ni Huni s kojima je Vardan sklopio savez protiv Perzijanaca, nisu pružili Armencima vojnu pomoć. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. krenuo je s vojskom iz Pajtakarana pod zapovjedništvom Muškana Nisalavurta u jugoistočni dio Armenije da uguši armenski narodni ustanak.
 
Bitka se je dogodila 26. svibnja 451. god. na avarajrskoj ravnici, na obali rijeke Thmut, u provinciji Vaspurakan, u kotaru Artaz. To je bila bitka za obranu kršćanstva koje je Armenija prihvatila još 301. god. te kršćanskih duhovnih i moralnih vrjednota. Prema riječima povjesničara Egišea (410. - 480.) armenska vojska Vardana Mamikonjana imala je 66.000 boraca, a perzijska čak tri puta više. U bitci su sudjelovale i žene, i starci, i djeca, dakle svi koji su mogli držati oružje u rukama, uključujući i Vardanovu braću. Prije bitke neki knezovi na čelu s marzpanom (namjesnikom) Vasakom Sjunijem izdajnički su prešli na perzijsku stranu.
 
Vardan Mamikonjan je podijelio armensku ustaničku vojsku na tri dijela: središte, desno i lijevo krilo. Stao je na čelo lijevoga krila jer je desno krilo perzijske vojske bilo najsnažnije i najopasnije. Vardan je sa svojim konjaništvom prešao rijeku i napao lijevo neprijateljsko krilo, potukao ga i potisnuo. Perzijski vojskovođa Muškan Nisalavurt, vidjevši bijeg vlastite vojske, pokrenuo je postrojbe s borbenim slonovima protiv Vardanova lijevoga krila. Nakon dugih napada i borbi prsa u prsa Perzijanci su okružili Vardana Mamikonjana s ostatcima njegove vojske. Bez obzira na junački otpor armensko konjaništvo nije moglo odoljeti pritisku razrjarenih slonova. Krvava bitka je trajala do sutona, a polje je bilo prekriveno mnoštvom trupala. Perzijanci su, usprkos teškim gubitcima, u toj bitci izvojevali pobjedu, a Vardan Mamikonjan je tu i poginuo. Perzijskoga cara Jezdegerde II. se je duboko dojmila armenska hrabrost i nepokolebljiva vjera te je pristao da i dalje slobodno ispovijedaju kršćansku vjeru.
 
Iako je bitka bila izgubljena, ona je postala velika duhovna pobjeda armenskoga naroda. Armenski narod je u neravnopravnoj borbi sačuvao kako kršćansku vjeru, tako i svoj istobit (identitet). Armenska apostolska crkva je Vardana Mamikonijana i 1.036 poginulih boraca proglasila svetcima. Vardan Mamikonjan je postao simbol obrane kršćanske vjere u Armenaca i jedinstva naroda i Crkve.
 

Artur Bagdasarov

Sjećanje na slavnu Sigetsku bitku

 
 
Hrvatski veleposlanik u Mađarskoj dr. sc. Gordan Grlić Radman sudjelovao je 8. siječnja u Sigetu (Szigetváru), u najavnom programu otvorenja „Memorijalne godine Nikola Zrinski-Sigetski 1566.“, s gradonačelnikom Sigeta Péterom Vassom i predsjednikom mađarskoga Državnog povjerenstva Memorijalne godine dr. Jánosem Hóvárijem. Također su bili nazočni Berislav Živković, I. tajnik i Dinka Franulić, konzulica I. razreda u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Pečuhu. Program cjelogodišnjeg obilježavanja 450. obljetnice junačke obrane Sigeta i smrti Nikole Šubića Zrinskog, hrvatskog državnika i vojskovođe, te jednog od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, održava se pod pokroviteljstvom mađarskoga predsjednika Jánosa Ádera, hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i turskoga predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana.
 
Obilježavanjem Memorijalne godine želi se prisjetiti na događaje iz 1566. godine kada je sultan Sulejman I. s više od 100.000 vojnika i 300 topova krenuo na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč i potom čitavu Europu, ali je zastao pred braniteljima Sigeta. Tada je pod vodstvom hrvatskoga vojskovođe Nikole Šubića Zrinskog samo 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, čitavih mjesec dana odolijevalo velikoj otomanskoj vojnoj sili, obećavši svom zapovjedniku poslušnost i vjernost do smrti. Nakon što su 7. rujna 1566. Turci zapalili grad očekivali su predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te u neravnopravnoj borbi junački poginuli. No, kako su iscrpljeni Turci kod Sigeta izgubili više od 30.000 vojnika, a uz to je tijekom opsade umro i sultan Sulejman I., nije im bilo druge, nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.
 
Program obilježavanja Memorijalne godine počet će 13. veljače u Sigetu povijesnom konferencijom, literarnim natjecanjem i glazbenim izvedbama, a tijekom čitave godine bit će organiziran niz manifestacija. Nakon zajedničkog sastanka u zgradi gradskog Poglavarstva i obilaska sigetske tvrđave u kojoj je uređen memorijalni centar, održana je tiskovna konferencija. Konferencija je izazvala veliki interes mađarskih medija pa su uz tv kuće (M1, HirTV i TV2), nazočni bili i novinari iz još desetak radijskih i novinskih redakcija.
 
Veleposlanik Gordan Grlić Radman istaknuo je kako su Hrvatska i Mađarska stoljećima dijelile zajedništvo, a spomen na Nikolu Šubića Zrinskog i branitelje Sigeta ujedno i spomen na ljudske vrline koje su tada iskazali u svom punom žaru – hrabrost, lojalnost, odanost, domoljublje. Izrazio je zadovoljstvo što je mađarska strana podržala da se u naziv Memorijalnog parka mađarsko-turskog prijateljstva uvrsti i „hrvatskog“, no o tome će konačnu odluku donijeti turska strana. Podsjetio je kako je u Hrvatskoj osnovan Nacionalni odbor za obilježavanje godine Nikole Šubića Zrinskog kojem je na čelu predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić te je dodao kako hrvatski i mađarski producenti u suradnji pripremaju i dokumentarni film o sigetskoj bici koji bi trebao biti dovršen do kraja ove godine.
 
Dr. János Hóvári naglasio je da je Siget je ostao više od zapamćene visoke moralne pobjede Zrinskog, te njime postaje Trojom Europe. Zaključno je istaknuo kako će obilježavanje Memorijalne godine završiti u siječnju 2017. kada će u Čakovcu biti održan znanstveni skup povodom obljetnice smrti Nikole Šubića Zrinskog.(v.h.)

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Utorak, 24/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 818 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević