Get Adobe Flash player

Prvo svjedočanstvo o samostanu sv. Tadeja datira iz VI. stoljeća

 
 
Armenske općine u Iranu postoje uglavnom u Teheranu, Isfahanu i drugim gradovima i imaju približno više od sto tisuća ljudi. Sada u Iranu postoji dvadeset i pet armenskih crkava i njih jedanaest u funkciji su većinom u Teheranu, Tabrizu i Isfahanu. To su crkve: sv. Marije, sv. Jakova, sv. Gevorka, sv. Grgura Prosvjetitelja, sv. Minasa, sv. Ivana Krstitelja, sv. Stjepana, sv. Sargisa i druge. Jedan od najpoznatijih samostana je samostan sv. Tadeja (arm. Surb Tadevos) koji se nalazi u provinciji Zapadni Azerbajdžan, u rajonu Čaldoran blizu grada Makua. Naziv samostana je povezan s apostolom Tadejem. Prema predaji prva crkva pri grobu apostola Tadeja se je pojavila ovdje u 68. godini poslije Krista. Prvo svjedočanstvo o samostanu datira iz 6. st. Današnja zgrada glavne katedrale sagrađena je 1329. god. na mjestu prijašnje koja je srušena u potresu 1319. god. Većina obnovljenih današnjih zgrada izgrađena je početkom 19. st., zahvaljujući donacijama kraljevića Abasa-Mirze. Dijelovi samostanskih zgrada iz 19. st. isklesani su od pješčanika, a još stariji dijelovi od crnoga i bijeloga kamena. Bogoslužje se održava jedanput godišnje, u mjesecu srpnju na dan sv. Tadeja.
 
Godine 2008. armenski samostani sv. Tadeja, sv. Stjepana iz 9. st. blizu grada Džolfe i kapela Dzordzor iz 9. - 10. st. u iranskoj pokrajini Zapadni Azerbajdžan uvršteni su na UNESCO-ovu listu mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.
 
Katedrala svetoga Krista Svespasitelja (ili Vanska katedrala) nalazi se u gradu Isfahanu, u armenskoj četvrti Nova Džolfe/Džuljfa. Katedrala je sagrađena između 1606. i 1655. god. prema nalogu šaha Abasa I. (1571. - 1629.) koji je nakon redovnoga rata s Osmanskim Carstvom počeo preseljavati Armence iz Armenske doline i Džolfe/Džuljfe (sadanji Nahičevan u Azerbajdžanu) u unutrašnjost Irana. Armencima, koji su bili većinom obrtnici i poslovni ljudi, dodijeljena su određena područja od rijeke Zajandeh. Mjesto se je to nazivalo Džolfa-je-No što znači Nova Džolfa. Ukupno u Iran iz Nahičevana i Jerevana, prema različitim procjenama, bilo je preseljeno od 250 do 300 tisuća Armenaca. U Iranu Abas I. je promicao vjersku toleranciju prema kršćanima. Smatra se da je Abas I. bio prvi iranski vladar koji je slao slikare na školovanje u Italiju. Bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić o tom piše: “Na području Nove Julfe razvila se dobro organizirana armenska zajednica s oko tristo tisuća ljudi. Imali su svoje škole, crkve i organizirali prvu tiskaru u Iranu. Svojim umijećima, koje su stavili na raspolaganje safavidskoj dinastiji znatno su doprinijeli razvoju iranskog društva. Do polaganoga propadanja dolazi promjenom vladarske kuće i afganistanskim osvajanjem Isfahana. Armeni nikada nisu napustili ovo područje, ali se njihov broj smanjio, a od 24 crkve koje su podignute u vrijeme šaha Abaza, ostalo ih je aktivnih jedna polovina”.
 
Građevinski radovi su započeli 1606. god. i konačno završili 1664. god. pod vodstvom biskupa Davida. Crkva je obnovljena uz pomoć darovatelja, armenskoga trgovca Avetisa Stjepan(os)jana, a oslikavanje pod nadzorom Ovanesa, svećenika Stjepana i slikara Minasa. Katedrala se sastoji od kupolastoga svetišta nalik na džamiju, ali s bitnim dodatkom europskoga stila: poluosmokutne apside oltara. Zidovi katedrale su bogato urešeni višebojnim freskama, rezbarijama u zlatu i umjetničkim keremičkim pločicama. Središnja kupola ispisana je zlatom i tamnoplavom bojom i na njoj je prikazan biblijski siže o stvaranju svijeta i progonstvu iz raja. Na svodovima su prikazane glave kerubina sa sklopljenim krilima. Strop je nad svodom urešen otmjenim cvjetnim motivima u stilu perzijskih minijatura. Gornji dijelovi zidova urešeni su slikama na evanđeoske teme, a donji dio - patnje armenskih mučenika.
 
Godine 1702. izgrađen je zvonik. Tu se nalazi i spomenik koji je posvećen genocidu nad Armencima u doba Osmanskoga Carstva. Osim crkve i upravnih zgrada uz katedralu se nalazi tiskarski ured, knjižnica i muzej. Knjižnicu koja sadržava više od 700 rukopisnih knjiga na armenskom i europskim jezicima osnovao je Ovanes Surenjan 1884. god. Zgrada muzeja sagrađena je 1905. god. i u njoj su pohranjeni različiti dokumenti: naredbe, smjernice, fotografije, zemljovidi, slike, liturgijske potrepštine, te odjeća iz doba Safavida i drugo.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Vrhunac njegova uspjeha bila je predaja Erzeruma u veljači 1878. godine

 
 
Grof Mihail T. Loris-Melikov (1824. - 1888.) bio je ruski vojskovođa i državni djelatnik, general konjaništva, general pobočnik, član Državnoga vijeća, a od 29. prosinca 1880. godine i počasni član ruske Carske akademije znanosti. Za vrijeme vladavine ruskoga cara Aleksandra II. (1818.-1881.) od kolovoza 1880. do svibnja 1881. zauzimao je položaj ministra unutarnjih poslova Ruske Carevine. Provodio je umjerenu liberalnu unutarpolitičku liniju, učvrstio i proširio granice u pojedinim područjima države, sastavio projekt djelomične modernizacije upravnoga i gospodarskoga života, smanjio cenzuru i borio se je protiv revolucionarno-terorističkoga pokreta u Rusiji.
 
Loris-Melikov je rođen u Tbilisiju 19. listopada 1824. godine u armenskoj obitelji. Jedan od njegovih predaka, knez Nazar, vladao je u 16. st. gradom Lorijem, dobivši od perzijskoga šaha Abasa 1602. god. ferman koji je potvrđivao pravo vladavine gradom i istoimenom područjem. Otac mu je živio u Tbilisiju i vodio trgovinu s Leipzigom. Godine 1836. se je upisao na moskovski Lazarevski institut istočnih jezika koji nije završio jer je bio isključen zbog izgredničkoga postupka. Razlog je bio što je premazao ljepilom nastavnički stolac. Od 1841. godine pohađao je u Sankt-Peterburgu vojnu podčasničku školu Nikolajevskoga kavalerijskoga učilišta. Kao kornet (zastavnik) služio je četiri godine u gardijskoj grodnjenskoj husarskoj pukovniji.
 
Ratni uspjesi na Kavkazu i u Turskoj
 
Na vlastiti zahtjev premješten je na Kavkaz gdje je služio u Kavkaskom zboru pod zapovjedništvom kneza Voroncova. Na molbu zapovjedništva grodnjenske pukovnije Loris-Melikov je bio preveden 1847. godine u čin poručnika. Sudjelovao je u vojnim ekspedicijama 1848. i 1849. - 1853. godine u gušenju pobune kavkaskih gorštaka i u krymskom ratu 1853. - 1856. godine. Bio je imenovan, nakon zauzimanja Karsa, za načelnika Karske oblasti (1855.), južnoga dijela Dagestana (1860.) i Terske oblasti (1863.). U početku rusko-turskoga rata 1877. - 1878. bio je ustrojen vojni zbor za djelovanje protiv Turaka u Maloj Aziji na čelu s Loris-Melikovom. Uzgred budi rečeno da su Rusi na Kavkazu imali vojne snage približno 150.000 ljudi pod zapovjedništvom namjesnika Kavkaza, kneza Mihaila Romanoviča (1832. - 1909.), četvrtoga sina cara Nikolaja I. Osmanlije su na tom području imale vojsku od 70.000 ljudi na čelu s generalom Ahmedom Muhtar-pašom. Mnogi ruski zapovjednici na Kavkazu bili su armenskoga podrijetla, uključujući generale Vasilija Bebutova (1791. - 1858.), Borisa Šelkovnikova (1837. - 1878.) i Aršaka Tergukasova (1819. -1881.). Loris-Melikov je 12. travnja 1877. godine ušao na područje Osmanskoga Carstva s četirima kolonama i već je 5. svibnja zauzeo Ardahan, a zatim je potukao vojsku Muhtar-paše na Aladžinskoj visoravni, zarobivši 7.000 Turaka. Nakon navedenih bitaka zauzeo je 6. studenoga utvrdu Kars, zarobivši 17.000 Turaka i 303 topa. Vrhunac njegova uspjeha bila je predaja Erzeruma u veljači 1878. godine. Zanimljivo je da na tim ratnim područjima uveo kreditni novac koji je obračunavan u ruskim rubljima što je donijelo državnoj blagajni dobit od nekoliko desetaka milijuna. Za ikazanu hrabrost i zasluge u raziličitim bitkama na Kavkazu i u Turskoj bio je nekoliko puta odlikovan ordenima sv. Ane, sv. Vladimira, sv. Stanislava i sv. Georgija različitih stupnjeva. Nakon završetka rata dobio je 1878. godine plemićki naslov - grof. Za iskazanu hrabrost i zasluge M. Loris-Melikovu dodijeljeno je šesnaest domaćih i četiri inozemne nagrade.
 
Rusija u vrijeme istočne krize 1875. - 1878. godina pružila je jaku potporu osloboditeljskomu pokretu mnogih balkanskih naroda. U krvavim bitkama ruska vojska je zauzela prijevoj Šipka u Bugarskoj i približila se je Carigradu, ali velike zapadne sile zaprijetile Rusiji ratom, prisilivši ju na određene ustupke. Berlinski sporazum iz 1878. godine propisao je da se Rusiji vrati južni dio Besarabije i da joj se predaju utvrde Kars, Ardagan i Batumi. Na zahtijev Rusije priznata je neovisnost Crne Gore, Rumunjske i Srbije.
 
Upravna djelatnost
 
U sječnju 1879. godine imenovan je general-gubernatorom (guvernerom) Astrahanske, Saratovske i Samarske gubernije za borbu protiv kuge. Zahvaljujući njegovoj djelatnosti, kuga je bila zaustavljena. U travnju 1879. godine u vezi s pojačavanjem revolucionarnoga terora (prijašnjega gubernatora A. Kropotkina ubio je prevratnik G. Goljdenberg) Loris-Melikov imenovan je general-gubernatorom Harkivske gubernije. Provodio je elastičnu politiku: ograničio je razmjere represija protiv oporbe, privlačeći na svoju stranu liberalnu javnost i istodobno je preobrazio i ojačao mjesnu policiju. Godine 1880., nakon neuspjeloga pokušaja ubojstva cara Aleksandra II. od strane prevratnika-terorista S. Halturina, Loris-Melikov je pozvan u Sankt-Peterburg i imenovan u početku voditeljem Vrhovnoga naredbenoga povjerenstva za očuvanje državnoga reda i javnoga mira, a zatim ministrom unutarnjih poslova Ruskoga Carstva.

U siječnju 1881. Loris-Melikov je podnio caru Aleksandru II. projekt o potrebi daljnjih ustavnih liberalnih reforma na području upravno-privredne i financijske djelatnosti. Projekt je uvodio u državni mehanizam razvoja društva načelo narodnoga predstavništva. Taj je projekt dobio ime “Loris-Melikova ustava”. Prvoga ožujka 1881. godine Aleksandar II. prihvatio je njegov projekt pojedinih ustavnih promjena i zakazao raspravu, ali istoga dana bio je ubijen u bombaškom napadu koji je izvršio Ignatije Hryniewiecki, član revolucionarno-terorističke organizacije “Narodna volja”. Reforme s ciljem daljnje državne modernizacije i liberalizacije tim činom su zaustavljene i opet je na snazi bilo carevo samodržavlje.
 
Nakon ubojstva Aleksandra II., stupanja na prijestolje Aleksandra III. i izdavanje njegova Manifesta (29. travnja 1881.) “o nepokolebljivosti samodržavlja”, Loris-Melikov odlazi u mirovinu. Zadnje godine živio je u inozemstvu, u Nici i Wiesbadenu. Umro je u Nici 12. prosinca 1888. godine. Njegovo tijelo prevezeno je u Tbilisi i pokopano isprva u armenskoj Vanskoj katedrali, a nakon rušenja katedrale 1957. godine posmrtni ostatci i nadgrobna ploča premješteni su u dvorište armenske katedrale sv. Grgura.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Plod političkih i povijesnih događanja

 
 
Nakon pobjede kršćanskih vojnih snaga nad turskima u Kandijskom ratu, uspostavljeni su uvjeti za ozakonjena teritorijalna razgraničenja između prethodno zaraćenih strana. Uspjelo se to djelomice na tada dovoljno prihvatljiv način i ostvariti na prijašnjem pretežito hrvatskom zemljišnom prostoru. Zapadni dio je jurisdikcijski pripao Mletačkoj Republici, a istočni je ostao pod nadzorom turske vlasti. Dodirna granica bila je pragmatički određena dometom topovske tanadi ispaljene iz Imotske topane prema susjednom zapadnom dijelu Hercegovine. Na žalost, domet ispaljenih topovskih granata bio je skromnih dvadesetak kilometara, dakle samo do Gorice.
 
Nakon razdvajanja i djelomičnih preselidbi žiteljstva, u širem području tada određene Imotske krajine porastao je ukupni broj žitelja. Pretežiti dio bili su Rimokatolici, a s dosta manjim brojem bili su zastupljeni žitelji izjašnjeni kao Pravoslavci. Rimokatolici su već izvorno bili određeni Hrvatima, a Pravoslavcima nacionalnost nije tada bila općenito definirana. Dio njih se pouzdano također držao Hrvatima, o čemu svjedoči činjenica da je prezime Jović vrlo često hrvatsko prezime u sadašnjoj Imotskoj krajini. Zato se uvriježilo sve Hrvate nazivati Kršćanima, a Pravoslavne Rišćanima (prema KRST odnosno HRIST). I sada se jedan dio grada Imotskog naziva Rišćanskim selom. Južno prigradsko mjesto naziva se Glavina čije žiteljstvo se dijelom izjašnjava Rišćanima, a dijelom Kršćanima. Tako je bilo i u doba kad je cijelo područje pripalo Austrijskom carstvu.
 
Naime, važno je pripomenuti da razgraničenjem nije došlo do razvlašćivanja turskih veleposjednika niti do smanjenja moći i utjecaja onih koji su prije zaštićeno vladali. Zato su Kršćani i Rišćani morali pribjeći svojem prokušanom načinu borbe za životni opstanak. O tome svjedoče i stihovi narodne pjesme „Hasanaginica“. Hasanagu su zadesile ljute rane, koje mu nanesoše hajdučke ruke hrabrih Kršćana i Rišćana. I rišćansko prezime Kadijević proisteklo je kao posljedica djelovanja na posjedu, koje je pripadalo Imotskom kadiji. Nakon uspostave Napoleonove francuske vlasti, Kršćani i Rišćani zadobiše iznimnu važnost, jer je car Napoleon osobito bio oduševljen iznimnim sposobnostima i pouzdanošću hrvatskih ratnika. Uspostavom Austrijskog carstva hrvatski ratnici su se osvjedočili i kao sudionici u konačnoj pobjedi austrijske nad turskom vojskom.
 
Kao uspješan znanstvenik prepoznatljiv po objavljenim radovima i aktivnim sudjelovanjima na međunarodnim znanstvenim skupovima, nerijetko sam dolazio u prigode da budem pozvan javno predstaviti svoje najnovije rezultate. Jedna takva prigoda pružena mi je i u DDR-u, prije združivanja u zajedničku Njemačku Državu. Uspio sam ostaviti dobar dojam, pa mi je pružena čast posjetiti jednu uglednu galeriju likovnih umjetnosti. Tamo sam primijetio jednu umjetničku sliku, koja prikazuje važni dio Beograda nakon istjerivanja Turaka akcijom Austrijske vojske. Zbilo se to u doba uspješnog prodora Austrijske vojske sve do Kosova, a pod vodstvom Princa Eugena Savojskog. Zato je Austrijsko Carstvo odlučilo pomoći Srbiji i knezu Milošu Obrenoviću da se oslobode od Turaka i utemelje svoju državu. Osim toga, pogodovana je i „Velika seoba Srbalja u Južnu Ugarsku, a pod vodstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića III. Austrijski car dodijelio mu je veliki feud i naseljenje velikog broja kosovskih Srba na plodnu zemlju. Već prisutni Mađari prozvaše nove doseljenike nazivom „Raaci“, jer doseliše iz Raške.Tako je, sveukupno uzevši, olakšano i doseljavanje imotskih Kršćana i Rišćana na mnogo plodniju zemlju, nego što bijaše ona njihova brdska, kamenita, koju se moralo krčiti da bi se iskopalo premalo one plodne.
 
 
Žitelji Imotske krajine najskloniji su superlativno hvaliti doba vladavine Cara Franje Josipa. Oni, koje sam imao prigodu upoznati za njihova života, gotovo bez iznimke su tvrdili da je to bilo doba pravde, reda i zakona, ali i međuljudskog poštenja. Zato su i Kršćani i Rišćani bili spremni hrabro se boriti za svog Cara, pa su protivnici nerijetko čak panično uzmicali. Zakonik Cara Dušana povlašćuje vlastelu u odnosu na Sebre, dakle Serbe, žitelje Serviae. Raški kralj Stevan Prvovjenčani dobio je kraljevske insignacije od Rimokatoličkog Svetog Otca, a kao podanik istočnog (Grkokatoličkog) obreda. Dakle, bilo bi pogrješno vjerskom pridodavati političko značenje. Po uspostavi Kraljevine Jugoslavije, poneki Rišćanin bi se počeo izjašnjavati kao pripadnik Srpskog naroda, vjerojatno poradi osobnog koristoljublja. Osobno držim ispravnijim smatrati se da mu je vjerojatnije crnogorsko, odnosno hercegovačko podrijetlo, tj.da nema razloga za pomisao da ne pripada hrvatskom narodu.
 
Tijekom tzv. Domovinskog rata zrakoplovi JNA ispustili su tri bombe blisko gradskom području. Sve tri su pale u Imotsko polje eksplodiravši na njivama neozlijedivši ikog živa, jer je Svemogući Bog omeo Zloga u ostvarivanju opakosti. Zato će Kršćani i Rišćani nastaviti živjeti u skladu s uputama Božjim.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.

Anketa

Kako treba nazvati 13. travanj 2018.?

Petak, 20/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1106 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević