Get Adobe Flash player

Predstavljena knjiga Ante Nazora "Splitsko-poljički odnosi u XIV. i XV. stoljeću"

 
 
U sklopu 14. Dugoratskog ljeta održana je promocija knjige doc. dr. sc. Ante Nazora pod nazivom „Splitsko-poljički odnosi XIV. i XV. Stoljeća“  ('Književni krug', Split, 2015.). O knjizi su govorili akademik Nenad Cambi, prof. dr. sc. Marko Trogrlić, te autor. Autor u knjizi nastoji da se, koliko je to moguće preciznije, odredi splitsko-poljička granica tijekom srednjega vijeka, odgovori na pitanje jurisdikcije nad Splitom i Poljicima, navedu razlozi splitsko-poljičkih sukoba te posebno upozori na problem pripadnosti primorskoga područja između rijeka Žrnovnice i Cetine.
 
U knjizi se povijest Splita i povijest Poljica obrađuju novim metodološkim i interdisciplinarnim pristupom, odnosno korištenjem rezultata drugih srodnih disciplina kao što su povijest umjetnosti, arheologija, antropologija, sociologija, demografija i dr. Autor analizira odnose između splitske komune (i crkve) i Poljica, odnosno govori o crkvenim prilikama i problemima Splićana i Poljičana u odnosima sa splitskim nadbiskupom zbog plaćanja desetine, o posjedima splitske crkve u Poljicima (i Primorju), o jeziku na kojem se obavljala liturgija, o naseljavanju Poljičana u Split i o komunikacijama između ta dva područja te o gospodarstvu i međusobnom „poslovanju“ stanovništva na spomenutim područjima tijekom XIV. i XV. stoljeća. Temeljnu arhivsku građu autor je koristio iz arhiva Splita, Zadra, Zagreba i to osobito u spisima notara koji su zabilježili čitav niz vidova svakodnevnog života kroz kupoprodajne ugovore, parnice, sve oblike zemljišnih odnosa, miraze, popise imovine. Oslanjanje na takvu arhivsku građu omogućuje istraživaču primjenu kvantitativnih procjena.
 
„Knjiga koju imamo ispred sebe zaslužuje punu historiografsku pažnju. Ona je rezultat pomnog znanstveno-istraživačkog  rada, satkana u jednu cjelinu koja rađa zaokruženom slikom odnosa Splitsko komunalne zajednice i jedne druge, one poljičke, posve drukčije, ali opet splitskoj tako bliske i s njome skopčane povijest. Poljički statut je izričaj poljičke autonomije, koji je sigurno nastao prije 1440. godine, jer se za njegovu najstariju poznatu redakciju navodi da je prijepis nekog starijeg statuta: 'U ime Gospodina Boga Amen. Statut Poljički i suci Statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Iskrsta 1440'. Moguće je da je Poljički  statut već postojao u drugoj polovici XIV. stoljeća ili točnije u doba kralja Ludovika. Naš autor će zaključiti razmatrajući ova i druga pitanja kao primjerice različite društvene zajednice, pitanja pripadnosti pojedinih prostornih dijelova da vlastita kodifikacija koja se drži posebnim izazovom razvijenosti pojedine društvene zajednice, potvrđuje da se prostor Splita i Poljica, unatoč tome što je riječ od dva suprotno različita srednjovjekovna društva ne može promatrati odvojeno, odnosno da su razvojni procesi gotovo istodobno oblikovali i splitsko i poljičko društvo, jedno ono splitsko gradskog tipa društva, a drugo, ono poljičko seljačkog tipa“, kazao je prof. Marko Trogrlić.
 
U knjizi se povijest Splita i povijest Poljica obrađuju novim metodološkim i interdisciplinarnim pristupom, odnosno korištenjem rezultata drugih srodnih disciplina kao što su povijest umjetnosti, arheologija, antropologija, sociologija, demografija i dr. Autor analizira odnose između splitske komune (i crkve) i Poljica, odnosno govori o crkvenim prilikama i problemima Splićana i Poljičana u odnosima sa splitskim nadbiskupom zbog plaćanja desetine, o posjedima splitske crkve u Poljicima (i Primorju), o jeziku na kojem se obavljala liturgija, o naseljavanju Poljičana u Split i o komunikacijama između ta dva područja te o gospodarstvu i međusobnom „poslovanju“ stanovništva na spomenutim područjima tijekom XIV. i XV. stoljeća. Temeljnu arhivsku građu autor je koristio iz arhiva Splita, Zadra, Zagreba i to osobito u spisima notara koji su zabilježili čitav niz vidova svakodnevnog života kroz kupoprodajne ugovore, parnice, sve oblike zemljišnih odnosa, miraze, popise imovine. Oslanjanje na takvu arhivsku građu omogućuje istraživaču primjenu kvantitativnih procjena.
 
Za historiografiju o Splitu i Poljicima može se reći da su relativno bogate, ali da broj zasebnih radova o međusobnim odnosima spomenutih susjednih područja nije velik. Splitsko-poljički odnosi ovisili su prije svega o gospodarskim i političkim prilikama, tj. o gospodarima pod čijom su se vlašću Split i Poljica. Zbog toga u odnosima između Splita i Poljica posebno treba naglasiti 1444. godinu jer je ugovor, koji su tada potpisali splitski knez i predstavnici Poljica, bio od presudne važnosti za prestanak sukoba i poboljšanje splitsko-poljičkih odnosa. Poljica su bila pod jurisdikcijom splitske crkve i, usprkos posebnostima u liturgiji i problemima u plaćanju desetine, taj ih je odnos usmjeravao prema Splitu. Split je Poljičanima bio privlačan i kao obrtno središte, u koje su dolazili radi izučavanja zanata i zapošljavanja, a zbog osmanlijskih provala razlozi naseljavanja Poljičana u Split od XV. stoljeća bili su i sigurnosne prirode. Jednako tako, snažne trgovačke aktivnosti u Splitu otvarale su mogućnost Poljičanima da viškove svojih proizvoda plasiraju splitskim trgovcima, kao i splitskim trgovcima da Poljičanima prodaju proizvode koji su im nedostajali. No, zbog oskudnih izvora o opsegu i intenzitetu takvoga poslovanjima ne može se donijeti precizniji zaključak. Dakako, splitsko-poljička trgovina, jednako kao i komunikacija između Splita i Poljica, bila je otežana brdovitom konfiguracijom poljičkoga područja. Na gospodarske odnose između Splita i područja Poljica i Primorja tijekom XIV. i XV. stoljeća može se gledati općenito, kao na odnose između dalmatinskoga grada i njegova zaleđa (sela), odnosno kao na odnose između gradske i seoske zajednice. Izvori pokazuju da je u XIV. i XV. stoljeću temeljna baza ekonomskoga života Splita i Poljica bila poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), te da su u Splitskom polju, u Primorju (ili donjim Poljicima) i u srednjim Poljicima prevladavale iste poljoprivredne kulture: vinova loza i maslina, razna povrća, a čini se i pčelarstvo.
 
Urod žita nije mogao zadovoljiti potrebe stanovništva. Na oba područja uzgajala se krupna stoka (vol, odnosno govedo, konji i magarci) i sitna stoka (koze, ovce, svinje i kokoši). Najvažnije za prehranu stanovništva, a čini se i najrazvijenije, bilo je ovčarstvo. Posebice je važna bila proizvodnja soli, odnosno prihod od njezine prodaje. Zbog toga su za Split i Poljica izniman privredni značaj imale solane i mlinovi na rijeci Žrnovnici, na prirodnoj granici između Splitskoga polja i Primorja (donjih Poljica). Za razliku od Splita, u Poljicima su trgovina i obrti, čini se, bili slabije zastupljeni. Dokumenti o kupoprodaji ili najmu zemlje i nasada u Splitskom polju i na poljičkom području (uključujući i Primorje) pokazuju da se u XIV., a posebice u drugoj polovici XV. stoljeća između Splićana i stanovnika Poljica i Primorja odvijala živa kupoprodajna aktivnost. Cijena zemljišta nije bila jedinstvena, a ovisila je o kvaliteti zemlje i položaju na kojem se nalazila, o namjeni zemlje (oranica, vinograd, voćnjak) te o veličini i stanju zemlje (iskrčena, neiskrčena, zapuštena, obrađena), kao i o razlozima prodaje (nova investicija, podmirenje duga, zbog miraza ili drugih potreba).
 

Nives Matijević

Austrijska carska vojska izvršila je pokolj nad Hrvatima 29. srpnja 1845. godine

 
 
Pozivam sve odgovorne osobe i institucije s obje sukobljene strane, da se okane sile u rješavanju političkih i svjetonazorskih razlika i okrenu razgovoru i dijalogu, jer se 29. srpnja, navršava 170 godina od tzv. “Srpanjskih žrtava“, pokolja što ga je austrijska carska vojska počinila na Markovom trgu u Zagrebu, 29. srpnja 1845. godine. Nadam se iskreno da će se bar netko – možda poštovani g. Leko, predsjednik Hrvatskog sabora – sjetiti da prigodno obilježi taj strašni događaj, jedan od mnogih u krvavoj povijesti hrvatskog naroda.
 
Prisjetimo se okolnosti u kojima se dogodio pokolj na Trgu sv. Marka, 1845.: sve je počelo još početkom te godine, kada je car i kralj Ferdinand Habsburški - shvativši možda da je preuranio sa zabranom “ilirskog imena”, odnosno, hrvatskog jezika - opet dozvolio njegovu uporabu, ali samo u književnosti, ali ne i kao službenog jezika državne administracije. Također, kralj je odobrio osnivanje katedre za “ilirski jezik” na zagrebačkoj Akademiji. Međutim, ubrzo se pokazalo da je to bila tek prolazna faza, možda i varka, prije još težeg udarca koji je bečki dvor zadao Narodnoj stranci i interesima hrvatskog naroda. Naime, pripremajući nastupajuće izbore za zastupnike Zagrebačke županije, kralj je njihovu organizaciju povjerio hrvatskom banu Halleru, inače erdeljskom Mađaru, te ga je, za tu priliku, čak imenovao zagrebačkim županom. Ovaj je to shvatio kao “zeleno svjetlo” za namještanje popisa pripadnika staleža, krivotvorenje potpisa i druge makinacije na osnovu kojih je mađaronska stranka uspjela pobijediti, što je bio težak politički udar Narodnoj stranci i hrvatskim interesima uopće.
 
Nakon proglašenja izbornih rezultata, 29. srpnja, prilikom izlaska dvije skupine antagoniziranih zastupnika iz Sabornice na trg Sv. Marka, koji je bio osiguran jakim vojnim snagama, došlo je do komešanja, u sklopu kojeg je mladi hrvatski rodoljub Mirko Bogović sabljom napao nekog časnika, na što je potpukovnik Sartory vojsci, navodno, naredio da puca. Nakon što su odjeknula tri plotuna, vojnici su pomislili da je izdana zapovijed za paljbu, pa je nastala opća pucnjava. Nastala je panika, masa građana je bijegom u svim pravcima pokušavala izbjeći metke, ali je pucnjava bila obustavljena tek pošto su vojnici ispalili posljednje metke. Poginulo je 13 ljudi a 27 ih je bilo ranjeno. Deset je žrtava bilo pokopano zajedno na groblju sv. Jurja, a pogreb je prerastao u masovne prosvjede protiv austrijske politike u Hrvatskoj. God. 1895. srpanjske su žrtve, zajedno s nadgrobnim spomenikom sa skulpturom usnuloga lava (izrađen 1855.), bile prenesene na zagrebačko groblje Mirogoj.
 
Pokolj nedužnih građana, prozvanih “srpanjskim žrtvama”, izazvao je šok i ogorčenje čitavog naroda, a Narodna stranka odmah je prekinula odnose s banom Hallerom, smatrajući ga najodgovornijim za krvoproliće. On je, pak, kralju Ferdinandu ponudio ostavku na bansku čast, ali je njena provedba bila odgođena do sljedećeg zasjedanja Hrvatskog sabora, kojeg je ban sazvao tek za 23. rujna 1845. U međuvremenu, Narodna stranka “prihvatila” je kompromisno tumačenje da Haller nije naredio vojsci da otvara vatru na građane Zagreba pa je - znajući da on ipak odlazi - s njim obnovila političku suradnju. Tako se kompromiserska politika kakvu je vodila Narodna stranka nastavila i dalje, sve do kraja 19. stoljeća, pa i kasnije.
 
Svjedočeći nočas i danas dramatičnim događajima na Trgu sv. Marka, prisjetio sam se „Srpanjskih žrtava“ iz 1845. i pomislio:“Pa nećemo, valjda, danas, 170 godina kasnije, u potpuno drugačijim povijesnim okolnostima, u vlastitoj, suverenoj i demokratskoj hrvatskoj državi, dozvoliti da, umjesto „Srpanjskih“ dođe do „Svibanjskih žrtava“! Apeliram na sve odgovorne osobe i institucije s obje sukobljene strane, da se okane sile u rješavanju političkih i svjetonazorskih razlika i okrenu razgovoru i dijalogu, da pronađu obostrano prihvatljivo rješenje i častan izlaz iz ove neugodne i vrlo opasne situacije!
 

Darko Bekić, www.direktno.hr

Srbijanci drže Meštrovićevu sliku još od kralja Aleksandra

 
 
Prvi potez Grada Knina nakon proslave Dana pobjede 5. kolovoza bit će to da preko Ministarstva vanjskih i europskih poslova pošalje službeni zahtjev srbijanskim vlastima za povrat Meštrovićeve skulpture Povijest Hrvata, koja je desetljećima izložena u Beogradu. Skulptura je desetljećima izložena u parkovnom paviljonu bivšeg kraljevskog dvora na beogradskom Dedinju. Potvrdila nam je to kninska gradonačelnica Josipa Rimac koja kaže da za takvu inicijativu ima potporu Ministarstva kulture.
 
Spomenuta skulptura nastala je 1931. godine. Prema gipsanom modelu koji je napravio veliki kipar Ivan Meštrović izradili su je Grga Antunac i Dujam Penić u Meštrovićevu atelijeru u Splitu 1933. Prvotno je trebala biti izložena upravo u Kninu, no odlukom Kralja Aleksandra završila je na posudbi u Beogradu. Povrat se nikad nije dogodio, iako je kipar više puta isticao kako želi da se skulptura vrati u Hrvatsku. Posljednji put je to javno zaželio 1959. u Splitu. Prije Domovinskog rata bilo je inicijativa da se skulptura vrati Hrvatskoj, no bez uspjeha. Josipa Rimac smatra kako je sada vrijeme u kojem bi se povrat mogao realizirati. „Teško je govoriti o rokovima, sigurno je da se to ne će dogoditi preko noći. No, imamo razloga vjerovati da to možemo realizirati“ kazala je u Kninu gradonačelnica Rimac.
 

T. Kukec, Jutarnji list

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Ponedjeljak, 22/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 827 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević