Get Adobe Flash player

Vjerni sljedbenici rođendan svog mitskog vođe slave u Kumrovcu, a on uopće nije tamo rođen

 
 
Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja Josipa Broza koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine u slovenskom selu Podsreda. No, i njegovi najnepokolebljiviji pobornici inzistiraju na netočnim podatcima iz njegove biografije, pa tako krezubi pasatisti godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe slave svakog 25. svibnja u Kumrovcu, gdje onda mašu zastavama njegove propale države. O novim prilozima za biografiju Josipa Broza piše Denis Kuljiš.
 
Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja jednog Slovenca koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine. Nikad nije pošteno naučio hrvatski iako je postao daleko najpoznatiji Hrvat svih vremena. Rodio se u slovenskom selu Podsreda, deset kilometara zapadno od Sutle. Majka mu je bila Slovenka, materinji jezik, naravno, slovenski, i kad je upisao osnovnu školu u susjednom hrvatskom selu, gdje je stanovao kod strica, pao je razred jer nije znao hrvatski… Govorio je primitivnom kajkavskom mješavinom dolenjskog slovenskog i zagorskog hrvatskog (prekosutlanski koine) koji su razumjeli samo njegovi rođaci i najbliži suradnici s kojima je nešto kasnije zagospodario cijelim Balkanom. Osim što je rodom bio Slovenac, drug Tito je bio - politički Slovenac, koji je prihvatio kardeljevski “austromarksizam”, socijalizam povezan s nacionalističkim programom, skupa s težnjom za osnivanje “velike Slovenije”, u kojoj bi svi Slovenci živjeli u granicama jedne države - i oni u Furlaniji (Julijskoj krajini) i oni “na Koroškem”, u austrijskoj Koruškoj. Prva proleterska divizija ušla je u Duino, na putu za Veneciju, a još 1954. bio je spreman zbog Trsta zaratiti sa Zapadom, iako je već bio u sukobu sa Staljinom. Nisu li te činjenice koje su sve, uostalom, pojedinačno poznate, publicirane i komentirane u historiografiji, veća senzacija, ekskluziv ekskluzivniji od bilo koje fantazmagorične verzije o njegovu tajanstvenom identitetu koje promiče bulevarska štampa?
 
Krezubi pasatisti u Kumrovcu
 
Biografski podatci tajnovitog, ali nimalo tajanstvenog Josipa Broza s kominternovskim pištoljskim pseudonimom “T. T.”, odnosno “Tulski Tokarev”, ili, kraće Tito, zamagljeni su jer sačinjavaju “legenda” tajnog agenta, preudešen životopis kojim možeš zavarati protivnika. Ono što je u ovom slučaju iznimno jest da se trajno održao kao surogatni identitet čovjeka prihvaćen i od njegovih najnepokolebljivijih pobornika. Oni inzistiraju na tim netočnim podacima, što otkriva do koje su mjere nezainteresirani i za druge stvarne, još važnije elemente potrebne za rekonstrukciju njegova lika i djela. I tako, umjesto da u Podsredi 7. svibnja obilježe godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe, krezubi pasatisti okupe se svakog 25. maja u Kumrovcu i ondje mašu zastavama njegove propale države. Zanimljivo, na isti je način datum svog rođenja kamuflirao i Josipov šef, Josif Staljin. On se rodio 18. prosinca 1878., a u službenoj biografiji vlastoručno je izmijenio datum u - 21. prosinca 1879. Tako je smanjio jednu godinicu.
 
Na Staljinov (izmišljeni) 62. rođendan u selu Rudo formirana je 1. proleterska brigada Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, pa se to poslije slavilo kao Dan armije, kad su stizala unapređenja, viši činovi i plaće profesionalnim pripadnicima Titove vojske. Kad se 1948. promijenilo ustrojstvo komunističkog kozmosa, a drug Staljin iz rubrike “dobri” relegiran u rubriku “zločesti”, svečani je povod administrativno prebačen na idući dan, 22. prosinca.
 
Komunističkim hagiografima koji su gradili liturgijski ritual svoje utopijske države, datumi i obične činjenice ništa ne znače. Bitne su ideje. Vizije. Zbivanja izvan vidljivog horizonta. Sadašnjost pak može proteći u valjanju u blatu. Znanstveno utemeljeni totalitarizam lišen je čak i estetske funkcije koju zahtijeva fašizam, pa je to lakmus-test kojim se razlikuju dva antihumanistička modernizma - ako je ružno, mora da je komunizam, ako je glupo, lišeno svake teoretske podloge i zasnovano na rasnim mitovima, onda je - fašizam. Staljin je loše govorio ruski, a Tito je slabo znao hrvatski, što se vidi po nekim sačuvanim “ranim radovima”, recimo po letku koji je napisao 1928. kad su poslije ubojstva Radića u Zagrebu počele demonstracije, a Kominternini agenti izvadili iz pričuve duge cijevi i započeli oružani obračun sa žandarmerijom na Jelačić-placu.
 
Đuru su žandari naglavce vezali
 
Josif Visarionovič nije bio Slaven i njegova pozicija u gradnji sovjetske države na razvalinama ruske carevine bila je kao da je stvaranje jugoslavenske komunističke države poduzeo Enver Hoxha. Tito se pak deklarirao kao Hrvat, iako je njegova politička baza bila, zapravo, slovenska partijska organizacija, koju je kao org-sekretar pariškog biroa KPJ na specijalnom terenskom zadatku 1937. godine prvu preuzeo pa pretvorio, po nalogu Moskve, u posebnu, slovensku partiju. S njom je “partnerski” radio sve do kraja života - Kardelja je postavio na njeno čelo, priznao mu određenu autonomiju i neupitni status, ali, s hrvatskom partijom, koju je osnovao s istim moskovskim mandatom, postupao je sasvim drukčije. Sve rukovodioce KP Hrvatske, utemeljene tada u Anindolu, prvom je prilikom eliminirao iz rukovodstva. Završili su u Kerestincu, a sekretara, Đuru Špoljarića, koji je praktično izbrisan iz povijesti, strpao je odmah poslije rata na Goli otok. Nesretnoga Đuru žandari su naglavce vezivali za kolac i volovskom žilom bičevali po tabanima, ležao je u Lepoglavi, cijeli rat planinario po Lici, ali se naposljetku ipak našao u golootočkoj Petrovoj rupi, sa svim bivšim i potencijalnim konkurentima glavnog junaka ove priče. Tu je Špoljarić napokon došao k pameti, batalio politiku i promijenio ime, te mirno poživio kao činovnik socijalnog osiguranja u Zagrebu, gdje je umro 7. svibnja 1991. godine, samo mjesec dana prije uspostave nove, hrvatske države.
 
Tito se deklarirao kao Hrvat, jer je za to imao političke razloge - balansirao je između nacionalnih sastavnica svoga imperija koji je stvorio na Balkanu naslijedivši suverenitet karađorđevićevske države te preuzevši u velikoj mjeri koncept one prethodne, habsburške. Austro-Ugarska je bila komplicirana kompozicija “krunovina”, lokalnih autonomija, naroda i nacija u nastajanju, kojima se, umjesto kroz neki demokratski mehanizam, despotski i tolerantno arbitriralo iz Beča. Titov model više se osnivao na despociji, nego na toleranciji, ali nema sumnje da je tu našao inspiraciju. On se, zapravo, osjećao kao Austrijanac, “Avstrijec”, kako je objašnjavao Rusima dok je bio u zarobljeništvu, a zatim kao kozmopolitski svjetski revolucionar, tehnokrat boljševičkog prevrata, sovjetski građanin i član KPSS-a, odnosno VKP(b) - Svesavezne komunističke partije (boljševika), kako se onda zvala. U Moskvi gdje se školovao tridesetih godina nisu, naime, priznavali jugoslavensku partiju, jer su državu kralja Aleksandra smatrali “neprirodnom versajskom tvorevinom” i jugoslavenski komunisti morali su se upisati u sovjetsku, kako bi mogli dobiti odgovarajuće isprave i smještaj u Hotelu Lux (prije revolucije zvao se Hotel Fantazija, a sad se preuređuje u najluksuzniji moskovski gostinjac ulančen u Mandarin Oriental). Jugoslavenom je postao, dakle, tek kad je osnovao svoju državu koja se zaista i nazivala “Titovom Jugoslavijom”. Od svih jezika, drug Tito je najbolje vladao njemačkim, i to austrijskim idiomom, kako svjedoči njegov prevoditelj Ivan Ivanji. Ruski je mogao tečno govoriti, ali mu je pravopis bio katastrofa, što ima više veze s intelektualnom, obrazovnom insuficijencijom, nego s lingvističkom spremom. U zarobljeništvu je naučio nekoliko riječi kirgiskog, u zatvoru u Lepoglavi dopisnom je metodom učio engleski. No, kad je došao u priliku da bekne, umjesto engleskog, govorio je s Fitzroyem Macleanom na njemačkom, a ovaj je to prevodio Churchillu.
 
Pokusni vozač ‘mečke’
 
No, više nitko ne obraća pažnju na te pojedinosti koje definiraju personu i biografiju te objašnjavaju Titovu historijsku rolu. Dakle, gdje je glavni lik ove storije zaista rođen, što je bio po nacionalnosti, što po zanimanju i kakva je bila njegova stvarna karijera koja ga je na kraju dovela do statusa celeba teške kategorije - u gali, optočen brilijantima, na diplomatskim primanjima mogao je zasjeniti i englesku kraljicu koja je kraj njega izgledala kao neugledna debitantica s tijarom. Samo je Göring koji je uz bijelu uniformu pripasivao dvoručni mač mogao nadmašiti ovog slično građenog momka, KV-bravara i pokusnog vozača Mercedesa, koji je poslije bez krzmanja na plavu admiralsku uniformu obuvao svjetloplave postole… U vezi s Titom, ljude zanima sve osim njegove stvarne biografije i opisa njegovih realnih postignuća, odnosno razmjera zločina koje je počinio - sve istinito, tuđe je mitomanskom duhu balkanskih naroda. Oni su u uvijek u potrazi za “narativom”, finitnim smislom, astralnom perspektivom… Činjenice? Dođavola s činjenicama, istina je svakom vjerniku i marksistu puno složenija kategorija od običnog niza činjenica!
 
Nadimak koji je bio poznatiji od njegova vlastitog imena dio je agentske Titove “legende”, a istodobno pruža najdublji uvid u karijeru koja je prethodila onoj vlastodršca i državnika. Objašnjenje da je podrijetlo nadimka naziv sovjetskog pištolja T. T. ne bi ni izašlo na svjetlo dana da jedan sovjetski kozmonaut nije to prenio jednom slovenskom umjetniku (a ovaj inkvizitivnom novinaru, koji je informaciju podijelio s mladim povjesničarem, koji je dalje istraživao u arhivama). Kozmonaut je za tu činjenicu saznao jer je njegov otac 1940. bio Titov šef u Carigradu - rezident sovjetske obavještajne mreže na Balkanu. Svog agenta sačekao je 1940. kad je T. T. stigao brodom iz Odese na proputovanju u Zagreb (i na brifingu ostao četiri mjeseca). U Carigradu Tito se sastao s radio-operaterom i šifranticom sovjetske Vojne obavještajne službe (GRU RKKA - Glavnoe razvedočnoe upravljenie Raboče-krestajnske Krasne Armii), Josipom Kopiničem i Stelom Bamjadzidos Kopinič. Zatim su skupa preuzeli zagrebački punkt, gdje je na Milerovu brijegu u Podsusedu radila radiostanica za vezu s Moskvom.
 
Bondov pištolj
 
Prije nego što je postao T. T., odnosno “Tito”, bio je “Georgijević”, što je pseudonim koji je pokupio još u Rusiji gdje je nakon Oktobarske revolucije pohađao kurseve za “crvene komandire”. Ondje mu je predavao Pavle Gregorić Brzi (on je ne tako davno, 1989., umro u Zagrebu u prometnoj nesreći). Tako je Broz postao “kadar”, agent u svjetskoj mreži kojoj je Kominterna davala vidljiv, politički legitimitet, odnosno služila kao fasada. U Hrvatskoj i u Zagrebu sljedećih deset godina radi na specijalnim zadacima, povezan preko posebne agenturne linije Tajnog odjela Kominterne (poslije preimenovanog u OMS, Odjel međunarodnih veza). Napredovao je u čin “Valter”, dobivši taj prvi pištoljski pseudonim kao polaznik sovjetske spec-škole u Balašihi. I danas ona ondje radi (smještena blizu vojnog aerodroma Čkalovski kod Moskve) kao obučni centar specijalnog odreda “Vympel” Federalne službe sigurnosti (FSB, ranije - KGB). Tu su se u sovjetskoj eri školovali kadrovi za “narodnooslobodilačku borbu” u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Kursisti škole predvođeni njenim zapovjednikom, koji je pritom poginuo, ubili su u Kabulu u operaciji “Oluja 333” afganistanskog predsjednika Amina, čime je počela sovjetska intervencija 1979. godine.
 
Brozov razrednik u Balašihi bio je Poljak, sovjetski general Karol Wacław Swierczewski, s operativnim pseudonimom - Walter. Taj drugi Walter poginut će 1947. u borbama s Ukrajinskom ustaničkom armijom u Karpatima, gdje je otpor staljinskoj okupaciji potrajao još dugo poslije rata. Lik ovog poljsko-sovjetskog agenta i generala bio je ugraviran na novčanicu od 50 zlota što je ostala u optjecaju praktički do kraja komunističkog režima.
 
Preuranjena metafora
 
Budući jugoslavenski maršal naposljetku dobiva novi pištoljski kodni naziv - T. T. Dok je Walther njemački policijski pištolj (PPK) kakav nosi i tajni agent James Bond, pištolj T. T., ili “Tito”, kako se to izgovaralo, odnosno “Tulski Tokarev”, sovjetski je časnički pištolj od 7,62 mm, koji se izrađivao bez kočnice. Poslije se proizvodio i u Kragujevcu, u Zavodima Crvena zastava, kao “tetejac”, što je metafora Brozove karijere: Staljinov tajni operativac koji se osamostalio, te potražio vlastiti usud, kao sotonski progenij iz filma Veljka Bulajića “Čovjek kojega treba ubiti - legenda o caru Šćepanu Malom” (1979.). Tu samo godinu dana preuranjenu metaforu o odmetniku koji postaje vlastodržac, u doba premijere filma još se nitko nije usuđivao shvatiti!
 
Georgijević - Valter - T. T. - Tito, a neko vrijeme i “drug Otto”, lik s promjenjivim pseudonimima, prividnim partijskim funkcijama i složenom “legendom” koja prati svakog tajnog agenta, više nije misterij za povjesničare otkako je većina arhiva otvorena, a internet izvore učinio dostupnima. No, umjesto skrupuloznog istraživanja i jasnog sagledavanja jedne izvanredno zanimljive priče, multipliciraju se nesagledivo teorije zavjere i razne fantastične konstrukcije. Mitomanija je balkanski folklor.
 
Tu karijeru nemoguće je jednostavno rezimirati - robijaš, profesionalni revolucionar, zapravo terorist kojega su tražile sve policije, ali ga nikad nisu pronalazile iako su oko njega misteriozno padali svi ostali komunisti i liderski pretendenti… “Čovjek od teflona” kojega je Hitler pokušao živa zarobiti pokrenuvši cijelu jednu kombiniranu operaciju sa 18.000 vojnika, od toga oko 700 padobranaca i jedriličara elitnog 500. SS-padobranskog lovačkog bataljuna, koji su izvršili desant na Drvar. Zatim sovjetski maršal Mediterana odlikovan Ordenom pobjede koji je dobilo još samo 11 sovjetskih maršala (a dodjeljivali su se za “zapovijedanje armijama u borbi koja rezultira strateškom prevagom u korist Crvene armije”). Potom defektor, disident iz sovjetskog tabora, koji je razbio monolit svjetskog komunizma i Staljina doveo u situaciju da sa smrtne postelje, kao Faust, promatra rušenje svoga carstva od Pacifika do Atlantika. Zatim će u Kremlj doći Hruščov, Titov čovjek utoliko što je prihvatio sva načela titoizma, pa komunizam više nije bio ono što je bio. Tito je presudno pomogao Deng Xiaopingu da Hua Guofenga, Maova nasljednika okrene s puta staljinističkog maozima na put kojim je danas Kina došla ovdje gdje je stigla… U međuvremenu, treba napomenuti, osnovao je sindikat svjetskih diktatora koji su po njegovom receptu vladali u svojim zemljama po dvadeset ili trideset godina, uveli socijalističku ekonomiju, pa bi privreda i zemlja propale i neminovno bi poslije njihove smrti uslijedio građanski rat. Pod njim je drhtao globus. Richard Burton, koji ga je glumio u filmu, rekao je: “Bio je jako šarmantan čovjek. Ali, osjetio sam da se oko njega neobjašnjivo širi jeza…”
 
A Bleiburg? Da, sve ih je on osobno dao pobiti. Priredio je genocidni pir epohalnih razmjera, etničko čišćenje i anihilaciju Nijemaca, civila, žena i djece - na poslijeratnom popisu nedostaje ih oko 200 tisuća, ali vjerojatno je polovica samo nasilno asimilirana.
 
Okupacija Albanije
 
Pobijene su cijele vojske zarobljenika, protjerani cijeli narodi, zaposjednute nove provincije (recimo Istra, koja je prisajedinjena matici u kojoj nikad nije bila). Albanci su pretvoreni u turske optante i otpremljeni u Carigrad. Sve je to obavljeno za četiri godine rata poslije rata, dok je upravljao borbama u Grčkoj i pod okupacijom držao Albaniju, te ondje potopio dva engleska razarača, zbog čega tu zemlju orlova i luzera, ni krivu ni dužnu, deset godina nisu primali u Ujedinjene narode. Proveo je revolucionarnu retorziju, strijeljani su suradnici okuptora, vlasnici dućana i slučajni prolaznici.
 
Likvidacija likvidatora
 
Ozna je sudila i presuđivala, a zatim, kad se okrenuo od Staljina Zapadu, bacio je sve te svoje najvjernije egzekutore u jednu veliku (Petrovu) rupu na Golom otoku, dok je sam ljetovao na nedalekim rajskim Brijunima. Praksi komunizma dodao je tako uz eksproprijaciju eksproprijatora - likvidaciju likvidatora. Svi svjetski uglednici obraćali su se Brozu s poštovanjem kao “gospodine Tito”, a nisu znali da kažu - gospon Tetejac, ili nešto kao Mr. Parabelum… Nevjerojatno upješan blefer iz zaostalih krajeva blistavog Habsburškog Carstva pojavljivao se između dva svoja kolege, Ernesta Che Guevare i “Njegova carskog veličanstva kralj kraljeva, lorda lordova, pobjedonosnog lav Judina plemena i Božjeg odabranika Haile Selasije Prvog, Ras Tafari Makonena”. Dakle, uspio je nekako objediniti imidž boljševičkog prevratnika i afričkog maharadže… Tko bi taj lik opisao? Da su se udružili Robert Musil i Thomas Mann, mogli su pokušati s kombinacijom “Čovjeka bez svojstava” i “Hohštaplera Felixa Krulla”.
 

Denis Kuljiš, http://www.jutarnji.hr/slovenac-koji-je-postao-najpoznatiji-hrvat-svih-vremena/1354359/

Hvala Sinjskoj Gospi

 
 
Opisala pjesmu o tebi pobjedo
i Cetini rijeci, izvoru što Bog je do,
čvrstu ruku, oko od sokola,
sinjska Gospe kličem srcem hvala!
 
Donjelo slobodu srce iz junaka,
porazila silu Sinjanina šaka,
koplje ubojito stezala za boj,
koju uzde miri, brani narod svoj.
 
Stoljeća mnoga prođoše od tada
pa se slavi slava nekada i sada
te zanavijek osta i od svega slađa
kad se u to ime SINJSKA ALKA gađa.
 
Oglasila Mačkula glasno navrh brda
pogodak u sridu drži ruka tvrda.
Glazbom, bubnjem slijedi
zapovid od Vojvode,
alajčauš, momci ozareni vode.
   A na vrh kolone pobjednik na svomu,
   metra čoje uze za ponos u domu.
 
Gospe sinjska molim da i dalje bude,
blagoslova, slave za te hrabre ljude,
te ostane voda bistra u tvom kraju,
domovine stiha navik zapivaju,
pa će duši vratit vjeru izgubljenu,
poklonit se Ocu, Sinu zagrljenu.
 
Gospe sinjska pjevam: “Slava ti i hvala
što si nama Dijevo te junake dala,
što u tvome domu Cetina žubori,
povijest od Hrvata štuje,
materinji govori,
što u svakom srcu zate ima mjesta
da je beskonačna molitvena cesta!
 

Franka Fani Kohn, Dubrovnik

Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. godine (1715.-2015.)

 
 
Povodom 300. obljetnice slavne obrane Sinja 1715. godine, upriličen je Međunarodni znanstveni skup o 300. obljetnici slavne obrane Sinja 1715. – 2015. Prvi dio ovog skupa, pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti održan je 12. svibnja u Zagrebu, u palači HAZU-a, dok se drugi dio programa održao u Sinju od 14. do 17. svibnja.
 
Prigodom otvaranja skupa u Zagrebu predsjednik HAZU Zvonko Kusić je istaknuo kako je riječ o skupu koji se bavi istraživanjem hrvatskoga nacionalnog identiteta, odnosno pitanjem štovanja Gospe Sinjske te kulta Alke, koja je, kako je rekao, sinjska, cetinska, hrvatska i međunarodna.
- Mi Hrvati možemo biti sretni i ponosni što imamo ovakvu manifestaciju koja spaja naciju. Alka je jedan fenomen. Nepoznato je i u Hrvatskoj i izvan nje da se na ovakav način slavi vojna pobjeda i to u jednom siromašnom ambijentu. To je na neki način simbolički i povijest hrvatskog naroda. Alka se trčala u razdobljima od Mletačke Republike do slobodne Hrvatske i u svojoj se biti nije mijenjala. Alka je živi spomenik, najprije je bila lokalna – sinjska i cetinska, zatim nacionalna hrvatska te je postala internacionalna kao dio Svjetske baštine UNESCO-a, kazao je akademik Kusić, podsjetivši na događaje koji su prethodili Alki, od doseljenja stanovnika iz Rame u Sinj 1687. do pobjede nad Osmanlijama 1715. Kolektivna patnja i kolektivna pobjeda dva su elementa koji dominiraju u ovom fenomenu, kazao je akademik Kusić, istaknuvši štovanje Gospe Sinjske kao neodvojivog dijela Alke koje je, zahvaljujući franjevcima, snažno utjecalo na identitet ljudi sinjskog kraja.
 
Podsjetivši kako je u nekoliko svojih romana tematizirao sliku Gospe Sinjske i Alke, akademik Ivan Aralica je istaknuo kako nije pisao povijesne romane. Nukalo me je na pisanje takvih romana (Put bez sna, Duše robova i Psi u trgovištu) želja da u tom fundusu povijesne zbilje pronađem formulu za svoje parabole i poruke, među kojima je i ona da se bilo koje zajedništvo, pa i nacionalno, ne može graditi na mržnji, nego na ljubavi, i prema unutra i prema van, rekao je Aralica. Sinjski dio znanstvenog skupa održao se u dvorani franjevačkog samostana i u Alkarskim dvorima. Cijeli je program simpozija razrađen u tri znanstvene cjeline s 55 predavača. Prvi dio simpozija obradio je „Opću Povijest Sinja i Cetinske krajine“,  drugi dio „Povijest Svetišta i kult Gospe Sinjske“ i treći dio „Povijest Sinjske Alke“.
 
Prigodom znanstvenog skupa tiskana je „programska knjižica“ u kojoj predsjednik Organizacijskog odbora fra Josip Grbavac piše kako „ima dvije svrhe: poslužiti kao radno pomagalo sudionicima i publici tijekom same manifestacije te o zbivanjima sačuvati trajni, pisani trag“. U nastavku Proslova fra Josip piše kako je „kult Čudotvorne Gospe Sinjske vezan uz konkretni povijesni događaj iz kojega možemo iščitati biblijsku poruku u kojoj se Bog objavljuje kao onaj koji oslobađa ljude iz ropstva. Upravo u slavnoj obrani Sinja imamo primjer kako u konkretnoj hrvatskoj povijesti, u tragičnim zbivanjima, Bog intervenira, izbavlja narod od ropstva posredovanjem blažene Djevice Marije“.
 
U jubilarnoj 300. godini te čudesne Gospine pobjede nad Turcima Gospa nas još više unosi u otajstvo našega života. Stavlja nas u ozračje proslave u kojoj nam Blažena Djevica svijetli kao najidealniji uzor ljudske suradnje s Bogom. To je plod Božje ljubavi i ljudske nesebičnosti objavljujući što je Bog pripravio onima koji ga ljube.U tom svijetlu vjere istinski pogled u prošlost više je od učenje na greškama, maglovito sjećanje ili slavljenje pojedinih događaja; istinski pogled u prošlost nadilazi hvalospjeve ili možda tužaljke; istinski pogled u prošlost nije korak unatrag, nego svijetlo za iskorak u budućnost.
 
U svakom jubileju čuvari Svetišta sinjski fratri zajedno s vjernim pukom cetinske krajine predali su nam posebne vrijednosti koje su ostale kao trajni znak i zahvala Bogu i Gospi za primljene milosti. To djelovanje fratara, kad su drugi put došli u Sinj 1687. god. i sve što su kroz 300 godina stvarali od legendarnog fra Pavla Vučkovića do danas je itekako vrijedno. Puno se toga pokazalo dobrim i to s poštovanjem treba čuvati i zadržati i u ovom jubileju posebno proslaviti.
 
-Sretni smo i ponosni što javnosti možemo znanstveno dokazati i pokazati to da nije bilo štovanja Čudotvorne Gospe Sinjske i fratara, odnosno samostana u Sinju, vjerojatno se ne bi sačuvao kontinuitet pa ni održavanja Alke. Posebno se radujem što su se oko ove manifestacije zajednički okupili uz Franjevački samostan Gospe Sinjske i Alkarsko društvo svi gradovi i općine Cetinske krajine, jer se u 50-godišnjem razdoblju komunizma Alka pokušala prisvojiti i odvojiti od bilo kakva vjerskog sadržaja, a u službenoj komunikaciji Gospina uloga u pobjedi nad Turcima uglavnom se prešućivala, iako su Gospa i franjevački samostan u Sinju, kao glavni kohezijski čimbenici, sačuvali kontinuitet slavlja do dana današnjega.  Da bi Čudotvorna Gospa Sinjska i Alka ostale izravno vezane uz slavnu pobjedu i sačuvale svoju izvornu povezujuću snagu, koju su nekoć imale, trudili smo se da se, slaveći ovaj časni 300. jubilej slavne pobjede pod Sinjem, pod zaštitom te iste Gospe, zajedno zagledamo u zajedničku nam baštinu iz koje smo ponikli, baštinu koja nas je obilježila. Slaveći ovu 300. obljetnicu „laetamur iis quae recordamur“- kako veli Ciceron - veselimo se onome čega se sjećamo.Veselimo se jer velike uspomene čine narode velikima, kazao je fra Josip Grbavac ravnatelj Franjevačke gimnazije i predsjednik Organizacijskog odbora Međunarodnog znanstvenog skupa.
 
Vanjska proslava jubilarne 300. Sinjske Alke održat će se 9. kolovoza pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske gđe. Kolinde Grabar Kitarović, a na blagdan Velike Gospe 15. kolovoza točno na dan te slavne pobjede nad Turcima pod Sinjem 1715. godine  proslava će se održati svečanom procesijom i svetom Misom koju će kao papin delegat predvoditi uzoriti kardinal Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup.
 

Nives Matijević

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Nedjelja, 21/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 840 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević