Get Adobe Flash player

Rođak je ovog puta pogodio...

 
 
Prvi dan proljeća 1916. god. ostao mi je u sjećanju po jednom sretnom slučaju. U rano jutro pošao sam iz sančeva Peume u grad Goricu, da iz centralnog depozita, koji se nalazio u predgrađu Sveti Andrija, preuzmem neke manjkajuće dijelove za dva naša reflektora. Idući tako preko „Piazza Grande“ susretnem stričevića Bartula, koji je tog jutra bio prekomandovan sa svoje XII. ratne čete moga bataljona u Divizijsku pekaru, koja se tada nalazila negdje oko Volčje Drage kraj Gorice i zaustavimo se malo u razgovoru pitajući jedan drugoga za zdravlje i ostale novosti.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/48/1c/ae/481cae41d0add44172ee774f8aa8101c.jpg
Idući tako u razgovoru zaokrenemo u ulicu Svetog Antuna, koja se nalazila u blizini katedrale. Nismo se mnogo u njoj zadubili kad nebom propara osamljeni zvižduk topovskog metka i rastovari se negdje u našoj blizini. Morali smo smjesta istrčati iz te opasne zone da nas oškropci kamenja i krhotine ne zahvate jer je svašta sipalo iz zraka po nama. Trčali smo i zato jer kako je poznato druge granate će brzo za njom. To smo već dobro upoznali na talijanskoj fronti.
Zatrčimo se kao dvije mlade srne; meni devetnaesta, a on dvije godine stariji, ali nismo ni tada mnogo poodmakli, a oštar zvižduk novog metka zareži. Malo smo se pokolebali od žestoke grmljavine i skočimo tražiti zaklon, on u jedan portun, a ja u drugi. Rođak Bartul čuo je na letu da zaostajem i viče mi:
Ivane! Ovamo! Ovamo!
Ni sam ne znam kako i zašto sam ga poslušao i u zadnji sekund pretrčim ulicu i uletim za njim u portun preko puta, a granata teška kalibra udre u krov kuće, u koju sam se bio čas prije sklonio i polomi je sve do temelja da je krov i zidovi sve upalo uz strahovitu lomljavu, sve u prizemlje iz kojeg zasuče dim i plamen.
Jesam li pogodio? - viče on meni trijumfalno.
Da, sritno! Hvala Ti! Slučaj! Samo nemoj reći da si pametan zato - odgovorim ja.
I tako i ovog puta bio sam spašen sretnim instinktom moga rođaka u zadnji čas. Inače da smo se sklonili u suprotnoj kući preko ulice, bili bi nastradali dva mlada života i ostali ubijeni i zatrpani pod ruševinama Goričke palače, da ne bi nitko znao točno reći, kako smo mi dva rođaka sa fronte nestali.
Ivan Ivko Kovačić (1897.-1981.) (Iz sjećanja na ratne doživljaje sa Goričke fronte)
 

Izabrao i priredio: Ivan Bošković

Asistent Vasilija Krestića

 
 
Kada su vodeći američki slavisti, pod ravnanjem Ive Banca, nedavno uputili javnosti prosvjed „protiv povreda akademskih sloboda u Hrvatskoj i otkaza profesoru Novaku“ (v. Vijenac, prosinca 1997.), ne mnogu se ne sjetiti „slučaja Roksandić“. Naime, tada je slična Bančeva skupina ustala protiv Krestićeva progona dr. Roksandića, kao „protivnika nacionalističke zloupotrebe povijesti”. Čitav je „slučaj” dokumentirano predstavljen u  partijskom časopisu Naše teme (br. 3-4, Zagreb, 1990.), koji je, dakako, stao iza Roksandića kao povjesnika „ljevičarske i jugoslavenske orijentacije”.
http://www.antikvarijatzz.hr/media/catalog/products/16193/016104_1.JPG
S obzirom na vremenski odmak, a glede Bančeva supporta i njegovih promicatelja  akademskih sloboda, zanimljivim se čini raščlanjivanje „slučaja Roksandić“. Naime, valjalo bi raščlaniti: kako je i koliko historiografija toga protivnika „nacionalističke upotrebe povijesti” bila u funkciji dramatičnog raspletanja jugoslavenske krize?
 
Osnove prijepora
 
Drago Roksandić, asistent prof. Vasilija Krestića (od 1977.), uoči dramatična raspada Jugoslavije izgubio je profesorovo povjerenje, a odbijena mu je i obrana disertacije. Osim formalna (da je samovoljno mijenjao naslov disertacije i predlagao komisiju), temeljni je  prigovor bio u tome što je „prećutao deo svoje biografije koja se tiče aktivnosti u vreme maspoka u Hrvatskoj”. Štoviše, tvrdi Krestić, Roksandić se ni danas (1987.) ne odriče  maspokovske ideologije, pa je „osnovna karakteristika njegovoga tumačenja nacionalne prošlosti u nacionalnom hiperkriticizmu srpske i idealizovanom prikazivanju hrvatske istorije“.
 
Sâm je sukob, ako isključimo osobne razloge, očevidno ulazio u prijeporna pitanja oko tumačenja nacionalnih ideologija. Za razliku od jednoznačne (veliko)srpske, hrvatska nacionalna integracijska ideologija je dvoznačna, pa nju tvori „jugoslavenski i hrvatski nacionalni ekskluzivizam“. Naime, još od Viktora Novaka (1948.), standardna hrvatska historiografija razlikuje između: (1) hrvatske nacionalne (Bog i Hrvati) i (2) hrvatske jugoslavenske nacionalne ideologije (Srbi i Hrvati). Riječ je o dualizmu, koji posebice promiče Mirjana Gross (1973.), na čijem tragu I. Banac (1992.) razmeđuje dva modela nacionalne identifikacije:
etnotvorni (integrativni) – „koji naglašava hrvatske potrebe za integriranjem Hrvata i Južnih Slavena (ideologija ilirizma i jugoslavizma)“ i
državotvorni (separatistički) – koji polazi „od hrvatske duboke historicističke tradicije (ideologija Starčevića i ostalih pankrotista)“. 
 
Polazeći od modela jezične ili kulture nacije (Srbi i Hrvati), standardna hrvatska historiografija odbija drugi model državne ili političke nacije (Bog i Hrvati). Naime, ona drži da je riječ o pristupu nacionalističkom, pošto se utemeljuje na anakronističkom i dogmatskom hrvatskom povijesnom i državnom pravu. Naspram jugoslavenskoj, taj model zato zagovara hrvatsku nacionalnu zajednicu, gdje bi Srbi u Hrvatskoj (kao politički Hrvati) bili etnička manjina, a ne konstitutivni (politički) narod. Je li, doista, kako tvrdi Krestić, Roksandić promicao državotvorni model hrvatske nacionalne integracije? Činjenica je da je u ozračju maspoka (1971.) Roksandić pisao da su, kao pripadnici „službeničkog mentaliteta“, Srbi u Hrvatskoj  bili jedno od uporišta mađaronske i austrijske  politike, pa su tako blokirali „razvoj hrvatske nacije u Hrvatskoj i Dalmaciji“. Upravo u tome je Krestić vidio dnevnopolitičku interpretaciju „koja se može naći u mnogim starčevićanskim i frankovačkim, a potom i ustaškim listovima“.
 
Kako se i očekivalo, Roksandić je s indignacijom odbio takvo Krestićevo tumačenje  (v. Naše teme, br. 3-4, Zagreb, 1990.). Osim najave tužbe „sudu zbog klevete”, Roksandić  je najprije čitav problem postavio na razinu moralno-političke podobnosti. Naime,  pitajući kako je mogao kao „ustaša” i „maspokovac” doći u školu rezervnih oficira, on moli Krestića da se s tim u vezi „obrati upravi Generalštaba”, odnosno, da mu odgovori kako  se, „bez suglasnosti Izvršnog komiteta CK SKH”, bilo moguće zaposliti  u Izdavačkom centru Komunist?
 
Suprotne pozicije?
 
Osim ovih, tada razumljivih moralno-političkih, Roksandić je imao primarno potrebu da ukaže i na suprotne znanstveno-teorijske razlike između njega i Krestića„u ocjenama temeljnih pitanja u vezi s ujedinjenjem jugoslavenskih naroda”. Prema tome, on tvrdi:
● da  je on (Roksandić)  „in continuo uvjereni jugoslavenski federalista”, pa zato odbija objedu da se „stavio na pozicije onih koji [...] poriču srpsku nacionalnu i političku individualnost u Hrvatskoj”. Štoviše, on podsjeća na raspravu o ustavnim promjenama SR Hrvatske (1971.), kada je, glede odredbe o „nedjeljivom nacionalnom suverenitetu”, bio jedan „od onih koji su se zalagali da se SR Hrvatska bude definirana i kao država srpskog naroda u Hrvatskoj”.
● da je, suprotno tome, Krestić  „velikosrpski nacionalist”, pošto je  njegovo shvaćanje jugoslavenstva usidreno u „tradiciji Garašaninova Načertanija - knez Mihajlo Obrenović - Nikola Pašić” (dodajući da ta trojka nisu „negativni heroji naše povijesti”), tj. on jugoslavenstvo svodi na „političku, srpsko-pijemontsku dimenziju”. S tim u svezi posebice mu zamjera što je u komisiji za obranu njegove disertacije osporio akademika Vasu Čubrilovića, te tako „na najgrublji način diskvalificirao najvećeg živućeg srpskog i jugoslavenskog historičara”.
 
Međutim, Roksandić je svoju temeljnu teorijsku poziciju još jednom učvrstio i legitimirao u disertaciji – „Hrvatska vojna krajina pod francuskom vlašću (1809.-1813.)”, koju je obranio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1988.). Središnja je njegova zadaća bila da, u obzorju  marksistički nadahnute „nove historije”, poveže nalaze o „Vojnoj Hrvatskoj 1809.-1813. godine i integrira ih prema literarnim spoznajama u globalne procese srpske i hrvatske nacionalne integracije”. Istražujući tako „jezgro srpske nacionalne integracije u Vojnoj krajini”, kao i „anticipiranje hrvatske nacionalne integracije” i „ilirske baštine za budućnost”, Roksandić otkriva „vrlo visok stupanj interrelacionalnosti procesa srpske i hrvatske nacionalne integracije”. Objavljena kao posebna monografija,disertacija je iste godine  Našim temama (1989.) dala povod za posebnu (tematsku) raspravu „Kriza refeudalizacijskih procesa u hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini i ideologije inicijalnih faza hrvatske i srpske nacionalne integracije“ (Naše teme, br. 7.-8., Zagreb, 1989.). Posve sažeto, sljedeće su ocjene te rasprave:  
 
● Obilježen, prema Miroslavu Bertoši,  kao „izraziti marksistički historičar“ (isto, s. 1920.), Roksandić je gotovo jednodušno dobio pohvale i priznanja. Sažimajući tako raspravu, Mirjana je Gross istaknula: kako je riječ „o  uspješnom, novom rasvjetljavanju i utvrđivanju ideologija inicijalne faze hrvatske i srpske nacionalne integracije u Hrvatskoj”.
 
● Suprotno tome,  izražavajući znakovitu rezervu, Igor je Karaman u zaključnoj riječi ukazao na „sporno ilirstvo”, posebice što se u raspravi nije išlo „u samu srž pitanja što u našem povijesnom razvoju znači ideja ilirstva” . S tim u svezi, književni je povjesnik Zvonko Kovač upozorio na ključno pitanje: kako „moramo biti svjesni osjetljivosti, pa i metodološke nedosljednosti u slučaju kada se hrvatski i srpski entiteti na hrvatskom prostoru tumače kao da  su u istim funkcijama prema mogućnostima svoje identifikacije”. U svakom je slučaju, uz potporu hrvatske povjesničke elite, Roksandić  još jednom potvrdio kako je, naspram hrvatske tobožnje ekskluzivne nacionalne integracije (Bog i Hrvati), jedino prihvatljiv i ispravan model inkluzivne hrvatsko-srpske ili jugoslavenske (Srbi i Hrvati), po kojem se  svaka samostalna hrvatska nacionalna država (gdje bi Srbi u Hrvatskoj bili etnička manjina) drži  eo ipso ekskluzivnom, klerikalnom, genocidnom i fašistoidnom. U tom obzorju, uoči raspada druge Jugoslavije, Roksandić objavljuje knjigu Srbi u Hrvatskoj: od 15. stoljeća do današnjih dana (Zagreb, 1991.). Temeljni su nalazi ove  monografije:
 
● da je Vojna krajina, koja je  bila terra nullius, „novovjekovna dijaspora hrvatskog naroda od XVI. stoljeća dalje, isto tako i novovjekovna dijaspora srpskog naroda, koja je počela stoljeće ranije“;
 
● da je, glede srpske nazočnosti u hrvatskim zemljama, tijekom „čitava razdoblja od 1420. do 1718. godine” u mletačkoj Dalmaciji „duboko ukorijenjena svijest i o hrvatstvu i srpstvu”, odnosno da je tijekom 16. i 17. stoljeća „Istra  rubno područje srpskih seoba”, što posebno svjedoči „o ukorijenjenosti srpskih skupina u istarskom plurietničkom ambijentu”;
 
● da je, usprkos mnoštvo proturječja u poimanju hrvatskog etniciteta i nacionaliteta, „ilirizam očito i Hrvatima i Srbima u hrvatskim zemljama privremeno osiguravao  legitimističku i obostranu prihvatljivu osnovu rješavanja temeljnih pitanja nacionalnih konstituiranja i oblikovanja modernog društva”;
 
● da se, nakon što „egoizam procesa nacionalnih integracija uzrokuje stalne raspre i konflikte”, nacionalne politike izmiruju u povijesnom rješenju jugoslavizma koji, legitimiran ZAVNOH-om (što je „izrazito državnopravni činilac”), sljubljuje „globalna povijesna iskustva procesa hrvatske i srpske nacionalne integracije u čitavu 19. i 20. stoljeću, do toga doba, a u njegovim aspiracijama i modernizacijski proces općenito”.
 
Od jugoslavizma do velesrbizma
 
Međutim, u temelju zavnohovske tobožnje spasonosne formule leži prijeporna etnogeneza Srba u Hrvatskoj. Iako drži da u suvremenim jugoslavenskim uvjetima „takve rasprave vode u nacionalizam ili rasizam“, poput  nekih srpskih autora, Roksandić to jednostavno rješava tako, što je - kako primjećuju naši vodeći „vlaholozi“ - vlaški etnos pribrojio srpskome, i to prije njihova posrbljivanja. Dakle, suprotno tome:
 
● Mirko Valentić (1992.),  upozoravajući na „srbiziranje balkanskih Vlaha” (posebice u djelu povjesnika Alekse Ivića i Drage Roksandića, te lingviste Pavla Ivića), tvrdi da „današnji Srbi u Bosni i Hrvatskoj iz vremena turske i austrijske kolonizacije etnički ne pripadaju srpskom narodu“. Tako se i Statuta Valachorum (1630.) nisu odnosila na teritorij, nego na ljude. Oni su u svojoj osobi uživali posebni pravni status, a to su bili i katolički i pravoslavni Vlasi, koji se ne mogu etnički jednostavno svesti na Srbe.
 
● Drago Pavličević (1995.), isto tako, zaključuje, da je „sa zemlje hrvatskih plemića Austrija tjerala Hrvate“, a dovodila Vlahe da bi s  njima ratovala protiv Turaka. No, „to nisu bili Srbi nego Vlasi koji su tek kasnije postali Srbi zahvaljujući Srpskoj pravoslavnoj crkvi. To prerastanje Vlaha su Srbe jedan je od najvećih gubitaka hrvatskoga naroda tijekom 19. vijeka“.
 
Nepovijesno je, dakle,  Roksandićevo izjednačavanje vlaške i srpske etnogeneze, što čine  i neki ugledni hrvatski povjesnici (npr. Jaroslav Šidak, za razliku do Nade Klaić) i napose filolozi (Petar Skok, Radoslav Katičić, Dragica Malić, Slobodan P. Novak i dr.).  Iza toga je stajala tobožnja spasonosna zavnohovska formula, koja u biti legitimira (veliko)srpsku nacionalnu integracijsku ideologiju na hrvatskom državno-povijesnom teritoriju (Drang nach Westen). Upravo, po vukovskoj ideologiji („Srbi svi svuda“) mogla tako se i Istra, još ranije,  odrediti kao „deo srpske zemlje“ i kao „naše najveće poluostrvo“ (Jović i Putniković, 1905.). Je li Roksandić (1990.) izvan te ideologije, kada u marksističko-dijalektičkom ozračju, inicijalno „ilirski“ posvjedočuje nalaz o „srpskoj dijaspori u Istri“?
 
Koliko je velikosrpski ekspanzionizam etničkog, političkog i državnog teritorija (i to na račun susjednih naroda) za Roksandića problem? Kako izgleda to je  za njega svesrpska oslobodilačka akcija. Naime, upravo u disertaciji (1988.), bez zadrške, Roksandić preuzima  velikosrpske ocjene. Naime, tamo stoji da će „slobodan seljak koji živi u samostalnoj nacionalnoj državi biti nosilac narodnih težnji za oslobođenjem i drugih krajeva u kojima žive Srbi, a koji su sticanjem istorijsko-političkih okolnosti ostali izvan pokreta u Beogradskom pašaluku i njemu susednih krajeva“ (Istorija srpskog naroda, Beograd, 1981.).
 
Prividne razlike
 
Vratimo se na uvodno pitanje: kako je, kao protivnik „nacionalističke upotrebe povijesti”,  Roksandić pridonio raspletanju jugoslavenske drame? I, drugo, razlikuju li se u tome uopće od Krestića? Roksandićeva historiografija „ljevičarske i jugoslavenske orijentacije“, što su pokazali dramatični događaji, suprotno povijesnom razvitku, imala je sljedeće posljedice:
 
● U knjizi Srbi u Hrvatskoj (1990.), polazeći od jugoslavizma, Roksandić je  ustrajan kod „novoga povijesnog dogovora“. Zbog toga on zaziva onu stranku takva programa „koji bi bio realna politička osnova za novu hrvatsko-srpsku suradnju u modernoj, lijevoj stranci, evropske inspiracije, privrženoj mogućnostima rekonstruiranja Jugoslavije“;
 
● Polazeći od zavnohovskog (podijeljenog) suvereniteta, riječ je o pristupu koji je objektivno pridonio srpskoj promidžbi da su pri Amandmanima na Ustav Hrvatske (1990.) – „Srbi izbačeni iz Ustava“. Poznato je, da je to bio tobožnji dokaz nepravde prema Srbima i središnje opravdanje za “balvan revoluciju“, tj. oružanu pobunu protiv hrvatske vlasti.
 
● Roksandić je, s tim u svezi, potpisnik Srpskog demokratskog foruma (1992.), koji je polazio od toga da Srbi nisu etnička manjina, nego konstitutivni narod Hrvatske. Naime, o bitnim pitanjima državne politike, koja se utvrde kao važna za hrvatsko-srpske odnose, trebalo bi odlučivati konsenzusom, tj. izvan hrvatskog  Sabora i drugih legitimnih i legalnih organa u kojima se nalaze hrvatski i srpski predstavnici.
 
Dakle, koliko se u tome Roksandić razlikuje od Krestića? Naime, Krestić (1995.) smatra da dokle god Hrvati, polazeći od državno-povijesnog prava, ustrajavaju na nacionalnoj državi, oni neće „biti podesan partner za suživot“, za koji su bili samo onda „kada su bili prisiljeni, sticanjem političkih i drugih okolnosti“. Ne razilaze se oni samo oko metode (taktike)? Dok, s jedne strane, Krestić ne vjeruje u treću Jugoslaviju, pa zato memorandumski iscrtava „Veliku Srbiju“, Roksandić, s druge strane, vjeruje u „mogućnost rekonstruiranja Jugoslavije“. Facit: u  jednoj i drugoj inačici nema hrvatske nacionalne države!
 
Je li onda slučajno  Roksandić dobio support Ive Banca koji je i sâm zazivao rekonstruiranja treće, tzv. konsocijationalne Jugoslavije. Naime, njegova je knjiga Nacionalno pitanje u Jugoslaviji (1988.) trebala poslužiti „kao znalački uvod u nacionalne probleme“ jugoslavenske zajednice, kako bi se „otklonila ozbiljna zapreka njezinom skladnom razvitku“ (isto, s. 23). U poznatoj hahaovskoj raspravi „Srbi i Hrvati# (1996.) Banac zato utječe zavnohovskoj formuli, da bi pod njegovim mentoratom tzv. Tindemans Report (1996.), isto tako, Srbima u Hrvatskoj nudio model koji bi im „jamčio status konstitutivne nacije, kolektivna prava s teritorijalnom autonomijom“.
 
Izmišljeni sukob
 
U čemu se, dakle, razlikuju Krestić, Roksandić i Banac? Očevidno, samo u taktici. Naime, Krestić nepovijesno zastupa tvrdu (hard) liniju ideologije Velike Srbije – do toplih mora. Znajući da je to nemoguće ostvariti, Roksandić i Banac zastupaju mekšu (soft) liniju putem neka  novog provizorija  Jugoslavije, gdje bi kroz sorosovsko „otvoreno društvo“ (na čijoj povjesnici oba rade u Budimpešti) pretopili sve narode u neke Euroslavce, Zapadnobalkance. Prema toj projekciji, preko masonske ideologije sljubljivanja svijeta u jednu jedinstvenu zajednicu (gospodarsku, konfesionalnu i državnu) na cijeloj planeti, to bi bilo dogotovljeno negdje do sredine dolazećeg stoljeća.
 
Prema tomu, ozbiljna raščlamba pokazuje da je sukob Krestić-Roksandić ipak „izmišljen”, budući da im je cilj zajednički: protimba svakoj hrvatskoj nacionalnoj državi, gdje bi Srbi bili etnička manjina, tj. dio hrvatskog političkog naroda. Dakle, oba su projekta velikosrpske naravi, budući da isključuju postojanje samostalne  hrvatske nacionalne države:  bilo u Krestićevoj „tvrdoj”  (amputacija po crti „Virovitica-Karlovac-Karlobag”), bilo u  Roksandićevoj „mekoj” inačici (neojugoslavenska integracija).
 
Da bi se osigurali od oba ta nepovijesna projekta, hrvatska nacija (tj. hrvatski narod i etničke manjine) mora prepoznati da hard (velesrbizacija) i soft (neojugoslavizacija) vode istom cilju - onemogućavanje  oblikovanja hrvatske nacije i nacionalne države, koja je tek pretpostavka za izgradnju građansko-demokratske zajednice (društva). U svezi s tim, posve je razvidno, treba pozorno prosuđivati razne projekte „u ime akademskih sloboda“, jer iza njih nerijetko stoje intelektualni legionari koji su, kako se vidi,  često promiču dnevnopolitičke naspram povijesnih interesa hrvatske nacije.
Koliko u tome može pripomoći hrvatska znanost, posebice hrvatska suvremena historiografija, što  se nalazi u rasponu od pilarizma (Ivo Pilar) do banacizma (Ivo Banac)? Očevidno je da se banacizam uzima vladajućom paradigmom hrvatske nacionalno-integracijske ideologije, dok  sâm  Banac postaje vodeći (plaćeni) opinion maker o Hrvatskoj u svijetu i, štoviše,  na domaćoj pozornici kao najžešći „oporbeni predator“ (kako ga ovih dana barnumski predstavlja anacionalni Nacional).
 
Dragin povratak iz Beograda
 
Sve u svemu, kada je skupina američkih sveučilišnih profesora,na čelu s Ivom Bancem, „Otvorenim pismom” podržala Roksandića, kao protivnika „nacionalističke zloupotrebe povijesti”, čitav je „slučaj” imao sretan završetak. Naime, izbačen s Odelenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beograda, Roksandić je ubrzo u(d)bačen na Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1990.), gdje je doktorirao, jer mu je to onemogućeno u Beogradu. Glede potpore (support) Banca i njegovih promicatelja „akademskih sloboda”, očevidno su scenaristi mogli biti zadovoljni. Naime, kao povjesnik „ljevičarske i jugoslavenske orijentacije”, Roksandić je „dobro” došao u dramatičnom raspletanju jugoslavenske krize, budući da je, osporavajući uspostavu hrvatske nacionalne države i, s tim u svezi, integraciju hrvatskih Srba u hrvatski nacionalni (građanski) korpus, otvoren  prostor za nova (tragična) balkanska multi-kulti eksperimentiranja.
 
Za pisanje nove hrvatske povjesnice, zbog svega rečenoga, vjerojatno bi dobro došla Antologija hrvatskog herostratizma – hrvatskog kolonijalnog duha u sinkopi „Od Matije Bana do Ive Ba(n)ca“, koja bi kad-tad trebala ugledati svijetlo dana. Možda će tek tada i najnovija ugrozba „akademskih sloboda“ S. P. Novaka (Rad’šta Novak ode u hajduke) - biti jasnija i bliskija!
 

Ivan Biondić, Hrvatsko slovo, 30. siječnja 1998. (objavljeno u knjizi: Ivan Biondić, Historia reducta – drama

Njemačko-turski odnosi na kušnji zbog Rezolucije o genocidu nad Armencima

 
 
Turska se već godinama bori protiv međunarodnog priznanja genocida nad Armencima. Planirana rezolucija Bundestaga o Armeniji veliki je kamen spoticanja. Usred prijepora oko ukidanja viza turskim građanima i tursko-europskog sporazuma o izbjeglicama, odnosi Turske i Njemačke uskoro će biti na novoj kušnji. Promatrači u Turskoj očekuju da će Ankara žestoko reagirati na rezoluciju Bundestaga o progonu i uništenju Armenaca u Osmanskom Carstvu, koja će biti donesena 2. lipnja. Bivša turska ministrica za Europu Beridl Dedeolu izjavila je za Tagesspiegel da bi to moglo oslabiti poziciju Angele Merkel u odnosu s Turskom.
http://asbarez.com/wp-content/uploads/2016/03/Deutscher_Bundestag.jpg
Turska se već godinama prosvjedima i diplomatskim pritiskom bori protiv međunarodnog priznanja genocida nad Armencima u Prvom svjetskom ratu. Ankara zastupa tezu da je smrt više stotina tisuća pripadnika armenske i drugih nemuslimanskih manjima u vremenu između 1915. i 1917. tragedija, ali da nije genocid. S druge strane, Armenija i veliki dio međunarodnih istraživača smatraju da je riječ o genocidu. Do sada je genocid nad Armencima priznalo više od dvadeset zemalja.
 
U Bundestagu Unija, SPD i Zeleni planiraju održati glasovanje o rezoluciju pod naslovom „Sjećanje i spomen na genocid nad Armencima i drugim kršćanskim manjinama prije 101 godinu“. Turski veleposlanik u Berlinu Hüseyin Karslioglu u razgovoru za Rheinische Post postavio je pitanje kako Njemačka odlukom Bundestaga misli pridonijeti pomirenju između Turaka i Armenaca.
 
Turska redovito vrlo žestoko reagira na optužbe za genocid. Protivljenje rezoluciji sve je izraženije i u samoj Turskoj. Jedna turska udruga koja se angažira na sprječavanju priznanja genocida nad Armencima upozorava da bi moglo doći do narušavanja njemačko-turskih odnosa. „Planirana rezolucija daje krila onima koji profitiraju od OdnosiPrijepor između Ankare i Berlina očekuje i bivša turska ministrica za Europu Dedeoglu. Ona je u Istanbulu izjavila za Tagesspiegel da ne očekuje dugotrajne negativne posljedice kao što su ekonomske sankcije jer je posrijedi pak samo neobvezujuća rezolucija, ali smatra da svakako očekuje simbolične geste kao što su žestoki prosvjedi Ankare. „To će Merkel dovesti u težak položaj u odnosu s Turskom“, zaključila je Dedeoglu.laži“, stoji u otvorenom pismu Udruge za borbu protiv neutemeljenih optužbi za genocid“.

 

„Turska nacija zabrinuto prati aktualni razvoj. Prihvaćenje rezolucije bila bi „povijesna greška“ te bi mogla oslabiti njemačko-turske odnose upravo u trenutku kada te dvije zemlje usko surađuju u cilju svladavanja izbjegličke krize.“ Ta je organizacija pozvala Turke da prosvjedno pismo objavljeno na njenoj internetskoj stranici pošalju njemačkim strankama te je navela njihove elektroničke adrese. Prijepor između Ankare i Berlina očekuje i bivša turska ministrica za Europu Dedeoglu. Ona je u Istanbulu izjavila za Tagesspiegel da ne očekuje dugotrajne negativne posljedice kao što su ekonomske sankcije jer je posrijedi ipak samo neobvezujuća rezolucija, ali smatra da svakako očekuje simbolične geste kao što su žestoki prosvjedi Ankare. „To će Merkel dovesti u težak položaj u odnosu s Turskom“, zaključila je Dedeoglu.
 
Vezano za očekivane prosvjede Ankare njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier (SPD) izjavio je za ovaj list: „Nadam se da rezolucija neće narušiti njemačko-turske odnose i da ćemo i dalje dobro surađivati. Njemačka će se i dalje zauzimati za pomirenje i međusobno razumijevanje Turske i Armenije.“ Kao primjer za to Steinmeier je naveo prekogranične projekte za susrete između Armenaca i Turaka.
 
Prije pet godina Turska je privremeno opozvala svog veleposlanika iz Francuske nakon što je pariška Nacionalna skupština donijela zakon o kažnjavanju poricanja genocida. Prošle godine Ankara je i veleposlanika u Vatikanu pozvala na konzultacije iz razloga što je Papa Franjo masakr nad Armencima nazvao prvim genocidom 20. stoljeća. U međuvremenu su se oba veleposlanika vratila na svoja mjesta.
 

Thomas Seibert, Der Tagesspiegel, www.hkv.hr

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Ponedjeljak, 15/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 987 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević