Get Adobe Flash player

Uz 10. travnja 2016.

 
 
Čestitke uz novu obljetnicu Desetoga travnja, obnove naše NDH za spas i oslobođenje hrvatskoga naroda, u svojoj povijesnoj, prirodnoj i etničkoj domovini, između visokih Alpa, velikih rijeka i plavoga mora, kada želismo obnoviti svoju slobodnu i nezavisnu državu Hrvata, na prostorima slavnih nam Kneževina i Kraljevina Hrvatskih. Mi bijasmo jedini osloboditelji koji se s toliko ljubavi, domoljublja i rodoljublja, borismo protiv svih onih hudih nacista i fašista, jugokomunista i šovinista, agresora na naše svete prostore, obnovljene nam nezavisne Države. Klanjasmo se svima koji umiraše, kroz ona duga stoljeća, za opstojnost hrvatskoga naroda, u svojoj vlastitoj zemlji, lijepoj domovini, slobodnoj Hrvatskoj, od kneza Klukasa, Porge, Domagoja, Branimira, kraljeva Tomislava, Krešimira, Zvonimira i Petra Svačića, banova Zrinskih, Frankopana, Šubića i Jelačića. Njih pedesetak uz imena im Jelena, Katarina, Mila Gojsalića i tolikih znanih i neznanih hrvatskih žena heroina.
 
Kleli smo se domovini i Državi Hrvatskoj i svima njima uz pozdrav Domu i domovini, za koju smo bili u svakome trenu spremni mrijeti. Nismo osvajali tuđe, još od pape Agatona iz 679. do Ante Ivanplaninskoga 1941. To je bila naša prisega hrvatskome narodu, domovini, s našim usklikom Bog i Hrvati! Skupa smo se radovali, jurišali i umirali za svete nam slobodarske ideale. I sada nakon sedamdeset godina vidim one postrojene mladiće, bujnih kosa sa stisnutim puškama u svojim rukama. Bili smo svi naprosto zaljubljeni u jednu jedinu ljubav, koja se zvala Hrvatska!
 
Vjerovali smo u slobodnu Hrvatsku u kojoj će vladati hrvatski narod, pravde i slobode, za sve one koji je poštuju. Duge četiri godine rata, u kojemu su nas svi napadali, a mi smo samo branili ono što je naše. I neprijatelji su učinili svoje. Oni kojima nikada nije stalo do slobode svih, a ne samo njih. Prepustili su hrvatski narod krvnicima jugokomunista. Oni su nam priuštili križne puteve smrti, nakon one bleiburške predaje. Tu sam bio i ja. Gazio sam sa stotinama tisuća Hrvata, naroda svoga. Rijetkim preživjelima, umjesto nagrada, slijedile su nam dugogodišnje robije. Kao jedan od preživjelih sjećam se svih svojih suboraca: Željezničke bojne, Drugoga Zdruga HOS-a. Sjećam se svih s križnih puteva smrti koji se borismo i umirasmo za Državu Hrvatsku! Prigodom Desetoga travnja neka je svima mrtvima pokoj vječni a živima iskreni pozdrav! Četrnaestogodišnji robijaš jugo tamnica.
 

Vinko Vice Ostojić

Kronika o postanku i životu ratne hrvatske države

 
 
(Prikaz knjige: Miron Krešimir Begić, Nezavisna Država Hrvatska – Ljetopis 1941.-1945., Hrvatski nacionalni pokret, Winnipeg, Manitoba, Kanada, 1988., pretisak Naklada Bošković, Split, 2007.). Ljetopis obuhvaća vremensko razdoblje od početka travnja 1941., kada Talijani otežu s puštanjem ustaša iz zatočenja i zatežu njihov povratak u Domovinu kako bi na istočnoj obali Jadrana i njezinu zaleđu zaposjeli što više hrvatskoga područja, a svršava bitkom za Odžak potkraj svibnja 1945.
 
Pisan je jednostavno, u duhu starih hrvatskih kronika, a u svojim opisima događaja služi se hrvatskim, jugoslavenskim komunističkim i četničkim te savezničkim, njemačkim i talijanskim izvorima, što mu s vremenskim odmakom i bez ideoloških uljepšavanja daje određenu vjerodostojnost. U cjelini, bez ideoloških namaza, donosi sliku političkih i ratnih događaja u Hrvatskoj, što je novost u odnosu na cjelokupnu jugoslavensku komunističku historiografiju, koja je nesmetano nastavila živjeti i nakon demokratskoga prevrata i obnove hrvatske državnosti poslije 90-ih godina u samostalnoj hrvatskoj državi.
 
Ljetopisac je zabilježio gotovo sve važnije događaje vezane uz NDH, od hrvatskoga ustanka, razoružavanja jugoslavenske vojske i utrke s vremenom da se prije ulaska Nijemaca u Zagreb proglasi hrvatska državna neovisnost. Sve te događaje popratio je reakcijama njemačke i talijanske politike, ali i država savezničke koalicije. Navodi i četničke otpore proglašenju hrvatske suverenosti te njihove zločinačke pohode na civilno pučanstvo. Opisuje i događaje vezane uz jugoslavensku komunističku gerilu, sabotaže i podmetanje mina pod vlakove u kojima je od eksplozija stradao velik broj nedužnih civila. Postupnim ustrojavanjem oružanih snaga i oružništva hrvatske vlasti pokušavaju uspostaviti javni red i mir na svom državnom području. Od mnoštva zabilježenih događaja tijekom četverogodišnjega rata auktor posebno naglašava dramu oko proglašenja NDH, formiranje državnih granica i razgraničenje s Talijanima i Srbima, slučaj puča Vokić-Lorković te povlačenje vojske i civila iz Hrvatske u svibnju 1945.
 
Kad je pak riječ o povijesnoj prigodi za uspostavu hrvatske državnosti ljetopisac bilježi kako je Maček, nakon beogradskoga puča 27. ožujka, već na početku travnja razgovarao s njemačkim diplomatskim predstavnicima o Jugoslaviji.
 
Ustaški poglavnik Ante Pavelić pak je 5. travnja preko radiopostaje uputio hrvatskom narodu otvoreni poziv na ustanak i najavio borbu za samostalnu Hrvatsku "u kojoj će biti sve zemlje od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjega Jadranskog mora". Hrvati su masovno reagirali na taj poziv, a u oslobođenom Čakovcu ljekarnik Teodor Košak objavio je 7. travnja da preuzima građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja.
 
U noći od 7. na 8. travnja pobunili su se hrvatski vojnici u Velikom Grđevcu kod Bjelovara, a pobunjena vojska ušla je 8. travnja u Bjelovar i razoružala srpske vojnike i časnike te zaposjela vojarne. Pobunu su poduprli gradski načelnik Julije Makanec i narodni zastupnik HSS-a Franjo Hegeduš. Oni su zajedno s hrvatskim vojnicima proglasili privremenu vladu. Na događaje u Hrvatskoj reagiralo je iseljeništvo, a javnu potporu bečkih Hrvata uspostavi NDH odmah je osudio njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop i GESTAPO. Nijemci, kako navodi ljetopisac, preko svoga izaslanika Veesenmayera pokušavaju spriječiti dolazak Pavelića na čelo države, što Kvaternik odlučno odbija.
 
Slijede i političke manifestacije u Zagrebu, a članovi Uzdanice i sveučilištarci s kojima surađuje Hrvatska seljačka i građanska zaštita 9. travnja se ubaciju u Radio Zagreb. Ustanak se širi po cijeloj Hrvatskoj pa se i u Crikvenici 10. travnja pobuniše hrvatski časnici, koji pod vodstvom Petra Milutina Kvaternika prisežu hrvatskoj državi. Zbog toga jedna skupina srbijanskih oficira poslijepodne upada u mjesnu poštu i ubija Kvaternika. U Šibeniku je poručnik Želimir Milić pobunio hrvatsku posadu na torpilejrki i s njom otplovio u Sušak, gdje je već bila uspostavljena hrvatska oblast.
 
Hrvatski je pokret posebno snažan u južnoj Hrvatskoj, a zamjenik državnoga odvjetnika u Splitu i pričuvni časnik Milan Luetić kad je jugoslavenska vojska krenula iz Sinja u Bosnu zatražio je na Bilom brigu kod Vagnja od srbijanskih oficira da obustave pokret. U raspravi koja je nastala Luetić je ustrijelio obojicu srpskih oficira, a njega je pritom ustrijelio jedan od njihovih "poslinih". To je potaknule Hrvate na neposluh pa se postrojba raspala. U Splitu su ustaše također 10. travnja sa žandarmerijskim potpukovnikom Josom Bojićem preuzeli vlast. Istodobno je i u Zagrebu došlo do čarkanja između zaštitara i četnika oko vojarne u Ilici, gdje su četnici ubijali pojedine hrvatske vojnike. Do sukoba je došlo i na Savskoj cesti, a nakon četničkoga bijega, iz zatvora su pušteni političkli zatvorenici koje je na njihovu pohodu prema gradskom središtu narod srdačno pozdravljao. Kolona pak iz središta grada oko 15 sati ubrzano se sa sveučilištarcima uputila prema Radio Zagrebu. Krenula je utraka s vremenom kako bi prije ulaska Nijemaca bila proglašena državna neovisnost.
 
Njemačke postrojbe u to su vrijeme bile 30-ak kilometara od Zagreba, u Dugom Selu, a u 16 sati njemačke su se izvidnice nalazile još u Dubravi. Slavko Kvaternik je sa suradnicima i brojnim pristašama ušao u 16 sati u radiopostaju te proglasio uspostavu hrvatske države. Pritom je pozvao na održavanje reda, a pripadnike oružanih snaga i javne sigurnosti da se prijave zapovjedništvu i prisegnu hrvatskoj državi.
 
Predsjednik HSS-a Vlatko Maček odmah je svojim pismom pozvao narod i dužnosnike HSS-a da iskreno surađuju s novom vladom. Tako je Hrvatska u borbi s vremenom, između 16,00 i 16,10 sati, dakle prije ulaska Nijemaca proglasila svoju državnu neovisnost. Nijemci su ušli u grad svojom okolopnom divijzijom u 17,45 minuta. O toj grozničavoj utrci s vremenom svjedoči, između ostalih, i američki konzul u Zagrebu John James Meily, koji u svom izvješću državnom tajniku piše o "tisućama oduševljenih građana", koji su u Zagrebu poduprli državnu samostojnost.
 
O proglašenju hrvatske državne nezavisnosti izvijestile su švicarske radiopostaje, a pozivajući se na njihova izvješća vijest su prenijele i američke postaje iz New Yorka. Američka novinska agencija Associated press (AP) u više je navrata, iz Budimpešte i Berlina izvijestila o proglašenju hrvatske države te konstatirala kako "više ne postoji srpska vojska" koju su Hrvati razoružali. Associated press upozorava kako se jedan dio srpske vojske povukao te da su u tom sklopu ostale i neke hrvatske pukovnije, koje su Srbi sad "lukavo postavili da ginu na južnom bojištu". Agencija konstatira da se veći dio Hrvata bori za oslobođenje Hrvatske proglašene u Zagrebu "s nevjerojatnim oduševljenjem". AP na kraju zaključuje kako je proglašeno postojanje jedne nove države - Nezavisne Države Hrvatske, s glavnim gradom Zagrebom, nešto prije nego li su motorizirane postrojbe Reicha ušle u ovaj grad.
 
Zbog svega toga zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac poslije rata pred jugoslavenskim komunistčkim sudom jasno poručio kako bi i sam bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu. Stepinčevu misao potvrdio je i američki sudac Theodor Hocke na suđenju Andriji Artukoviću 1959. izjavivši "kako se Hrvati nikad nisu odrekli ideala vlastite samostalne države i kad su Talijani i Nijemci napali Jugoslaviju, hrvatski su vođe iskoristili tu priliku i 10. travnja 1941. proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku".
 
Svjestan hrvatskih težnji za vlastitom državnom neovisnošću i Franjo Tuđman je u veljači 1990. izjavio kako je NDH, između ostaloga, bila i izraz volje hrvatskoga naroda za svojom državom. Posebne glavobolje hrvatskim vlastima zadavala je talijanska politika, kojoj je Hitler još 27. ožujka 1941. poručio da "Jadran pripada Italiji". Sutradan je njemački Führer izjavio i kako nema ništa protiv madžarskih revizionističkih zahtjeva, a što se tiče izlaska na more kako je za to mjerodavna Italija. Njemačka će pak poduprijeti Madžarsku u njezinim zahtjevima. Hrvatima su još gore poruke stigle od Vrhovnoga stožera njemačke oružane sile, koji je višim zapovjednicima uputio privremene naputke, a u kojima je stajalo da Međimurje pripada Mađarskoj te da se ustroj Bosne i Crne Gore prepušta Italiji.
 
Tim činom Hrvatima je ostalo da se sami izbore za svoje državne granice jer je Njemačka već ranije prepustila Dalmaciju Italiji, a ovom uputom i BiH, čime je Hrvatskoj praktično ostalo na raspolaganju samo područje bivše Kraljevine Hrvatske i Slavonije. U tom komadanju hrvatskih zemalja posebno sudjeluju Srbi s hrvatskih područja, a Niko Novaković Longo i stotinu srpskih intelektualaca predaju talijanskom guverneru u Zadru Bartolucciju molbu da se sva Dalmacija i Lika pripoje Kraljevini Taliji. To isto zahtijeva i Novica Kraljević u Hercegovini. Osim navedenih nepovoljnih međunarodnih okolnosti u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora o razgraničenju s Italijom Hrvatska nije raspolagala još nikakvom organiziranom vojnom silom, za razliku od Talijana čije su postrojbe već zaposjele jadransku obalu i njezino zaleđe.
 
Premda se u hrvatskoj javnosti javilo veliko nerspoloženje, unatoč svemu, Hrvatska je sačuvala dio obale i otoka, a nakon kapitulacije Italije, poništila je Rimske ugovore. Unatoč protimbi njemačkih središta moći sama je uspostavila i svoje istočne granice, onu na Drini, a nešto kasnije i onu u Srijemu. Zbog potpore srbijanskoj politici i četničkim postrojbama koje su prelazile državnu granicu i upadale u istočnu Bosnu te hrvatskoga sve uspješnijega otpora i vojnih pobjeda njemački su vojni krugovi u Beogradu i Zagrebu u siječnju 1943. pokušali ukloniti poglavnika i ustaše s vlasti u NDH i na njezinu području uvesti njemačku vojnu upravu. Zahvaljujući hrvatskim naporima ni taj im pothvat nije bilo moguće realizirati. S druge pak strane pothvat vrijedan divljenja izveli su u rujnu 1943. hrvatski vojnici i časnici svojom pobunom protiv Nijemaca u francuskom gradu Villefranche, kad su strijeljali 5 nacističkih časnika. U operaciji gašenja hrvatske pobune ubijeno je oko sto hrvatskih vojnika.
 
U hrvatskoj publicistici dosta je prašine dizano i oko tzv. slučaja Vokić - Lorković iz 1944. godine i pokušaja da se NDH privede na stranu saveznika. Njihov krimen se nije sastojao u pokušaju, nego u pregovorima s Dražom Mihailovićem i dogovoru oko stvaranja "federalne" Jugoslavije. Nu, Mihailovića su Englezi odbacili još 1943. zbog suradnje s nacistima, a u međuvremenu "velika trojica" su već bila priznala komunističku Jugoslaviju pa je dogovor s Mihailovićem bio i u tom smislu nepotreban. Ljetopisac navodi kako su za Lorkovićevu i Vokićevu smrt u zatvoru neposredno pred povlačenje hrvatske vojske odgovorni pojedini zatvorski čuvari, koji su ih smatrali izdajnicima i zato ih smaknuli.
 
U ljetopisu je nešto prostora posvećeno i odnosu vlasti prema ratnim zarobljenicima. Tako auktor navodi bilješku američkoga zrakoplovnoga dopukovnika Paula E. Hardena, koji je bio zarobljen u NDH. On piše kako je u zatočeništvu djelovanje hrvatskoga naroda i njegovih vlasti bilo primjereno i u skladu s međunarodnim zakonima. "Unutar svojih sredstava i mogućnosti hrvatski je narod pružao trajnu i vrsnu potporu osoblju Oružanih snaga SAD tijekom Drugoga svjetskog rata", svjedoči američki dopukovnik. U emigraciji se, a kasnije i u Hrvatskoj dosta prigovaralo odluci državnoga vodstva zbog povlačenja vojske i pokušaja da se predaju saveznicima. Nu vojno stanje na terenu i nedostatak naoružanja, a ponajprije prijeko potrebnoga strjeljiva, utjecali su na takvu odluku. Sovjeti su zauzećem Madžarske tada već bili na hrvatskim granicama, a probijanjem srijemske fronte ušli su i na njezin teritorij pa bi možebitna odluka o održavanju obrane bez osnovnih sredstava samo dodatno pojačala ubijanje i razaranje Hrvatske.
 
Ljetopisac je u svojoj kronici posvetio relativno malo prostora represijama protiv protivnika režima, premda je na nekoliko slučajeva dokumentirano raskrinkao jugoslavenske komunističke i velikosrpske mitove o stradanju Srba. Pitanje pak pravoslavnoga pučanstva NDH je pokušala riješiti 1942. uspostavom Hrvatske pravoslavne crkve, koju su jugokomunističke vlasti s njezinim klerom likvidirale u poraću. O stradanju i spašavanju Židova u NDH iscrpnije je u zadnje vrijeme, razbijajući jugoslavenske komunističke stereotipe, pisala američka židovka Esther Gitman, koja je utvrdila kako je na području NDH preživjela trećina Židova.
 
Njemačka pak filozofkinja židovskoga podrijetla Hannah Arendt u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu podsjeća kako je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon uspostave donijela antižidovske zakone. Međutim, istaknula je, Nijemci su tek u jesen 1943. u tim zakonima zapazili "zanimljiv paragraf kojim su u 'počasne arijevce' pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos 'hrvatskoj stvari'. Arendt smatra kako je još zanimljivija bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS- a (…), da su skoro svi pripadnici vladajućega režima, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama".
 
Begićeva je knjiga jedan potpuno drukčiji pogled na hrvatsku prošlost u razdoblju od 1941. do 1945. za razliku od jugokominističke historiografije, koja je kao ancila komunističkoga režima trebala opravdavati sve ratne, a posebice poratne jugoslavenske zločine nad hrvatskim narodom. Knjiga Mirona Krešimira Begića pretiskana je u ograničenom broju od 200 primjeraka i služi samo za znanstveno proučavanje.
 

Trpimir Kovač, www.hrsvijet.net

Od 29. ožujka do 8. travnja traje izložba "Sinjska alka - 300 godina"

 
 
Viteško alkarsko društvo (VAD) Sinj organiziralo je predstavljanje Sinjske alke u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku, prigodnom izložbom pod naslovom 'Sinjska alka – 300 godina'. Izložba je otvorena od 29. ožujka do 8. travnja.
 
Izložba se realizira u suradnji s Vladimirom Drobnjakom, veleposlanikom u Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri UN-u u New Yorku, financiranje projekta pomogli su Zaklada Hrvatska kuća pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova te Hrvatska turistička zajednica. Pripremajući se za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja od osmanlijske vojske (1715. - 2015.), a shodno tome i Alke, koja se prema tradiciji počela trčati odmah nakon te pobjede, vodstvo Viteškog alkarskog društva, zahvalno Čudotvornoj Gospi Sinjskoj pod čijom se nebeskom zaštitom Alka održava, odlučilo je na primjeren način brojnim projektima promovirati Alku, ali i prisjetiti se te velike i važne pobjede kako za cetinski kraj tako i za cijelu Hrvatsku. „U sklopu proslave velike obljetnice koju smo imali prošle godine, 300. Alke, zamislili smo i plan predstavljanja Alke izvan Sinja. Išli smo i u Ramu, s kompletnom povorkom bili smo u Zagrebu, u Splitu, a u svibnju 2015. bili smo i u Bruxellesu. Kao odjek svih tih događanja i uspješne proslave 300. Alke dobili smo ponudu od veleposlanika Vladimira Drobnjaka da Alku prezentiramo i u zgradi UN-a u  New Yorku“, kazao je tajnik VAD-a Ivan Nasić. Napomenuo je da je projekt dugo pripreman uz potporu mnogih ljudi, a prethodilo mu je niz aktivnosti koje su omogućile jedan ovakav 'prekooceanski alkarski događaj', te kako postoji mogućnost da se ova izložba 'prošeta' i drugim dijelovima SAD-a.
 

Nives Matijević

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Subota, 21/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 805 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević