Get Adobe Flash player

Slavna bitka za obranu kršćanstva od 26. svibnja 451. godine

 
 
Vardan Mamikonjan (oko 388. - 26. svibnja 451.) je armenski vojskovođa i knez, junak vjerske borbe Aremanaca sredinom 5. st. protiv perzijskih Sasanida koji su pokušali prisilno preobratiti istočnu Armeniju na zoroastrizam. Uzgred budi rečeno da je Armenija tijekom 5. - 6. stoljeća bila podijeljena između Bizanta i Perzije. Vardan se je rodio oko 388. god. Otac mu je bio armenski vojskovođa Amazasp Mamikonjan, a majka - Saakanuš, kći katolikosa Saaka Parteva, potomka Grgura Prosvjetitelja. Godine 420. katolikos Saak šalje Vardana Mimikonjana i Mesropa Maštoca u Carigrad gdje Vardan postaje zapovjednik postrojbe u području koje je nadzirao Bizant. Nakon otčeve smrti vraća se 422. god. u istočnu Armeniju gdje kao najstariji sin predvodi kneževski rod Mamikonjana.
 
Uskoro nakon svrgavanja Artašesa IV. (422. - 428.), zadnjega aršakidskoga kralja, perzijski šahinšah (“veliki kralj Perzije”) Bahram IV. imenuje 432. godine Vardana vojnim zapovjednikom perzijske Armenije. Godine 442. - 449. kao zapovjednik armenske postrojbe Vardan sudjeluje u ratu Sasandiskoga Carstva protiv Hetthalita (ili Bijelih Huna). U vrijeme vladavine šahinšaha Jezdegerda II. (438. - 457.) u Armeniji je bilo na djelu prisilno uvođenje zoroastrizma što je izazvalo u većine armenskoga stanovništva ispočetka odlučan prosvjed, a zatim i ustanak. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. je poslao Armencima pismenu poruku sa zahtjevom da prihvate zoroastrizam, njegovu vlast i vjeru. Armensko svećenstvo i knezovi na čelu s Vardanom Mamikonjanom su mu odgovorili na Saboru u Artašatu 449. god.: “U našoj vjeri nitko nas ne može pokolebati, ni anđeli, ni ljudi, ni mač, ni oganj, ni voda, niti bilo kakve muke. Sva imovina naša i vlasništvo su u tvojim rukama, i tijela naša pred tobom. Čini što želiš prema vlastitu nahođenju. Ako nas budeš pustio da i dalje u miru ispovijedamo našu vjeru, nikoga drugoga za gospodara na zemlji ne ćemo priznavati osim tebe, a na nebu ne ćemo zamijeniti Isusa Krista drugim Bogom jer nema drugoga Boga osim Njega... Umrijet ćemo kao smrtni da bi On primio našu smrt kao [smrt] besmrtnih! Ali ti o svem tom nas više ne pitaj. Vjera naša je čvrsta i ne možemo ti, kao djeca, lagati, jer nam je vjera nerazdvojiva od Boga s kojim nema načina raskinuti savez i prevjeriti, ni sada, ni kasnije, nego ostati s Njim zauvijek, na vijeke vjekova!” (Egiše, 1971., II., str. 40. - 41. O Vardanu i ratu armenskom / preveo sa staroarmenskoga I. A. Orbeli, AN Arm. SSR, Erevan, 192. str.). Prognavši ih iz Armenije, Vardan i katolikos Ovsep I. (Josip I.) zatražili su pomoć od Teodozija II. (vladao od 408. do 450.) i bizantskih knezova u Armeniji. Međutim, ni novi bizantski car Marcijan (vladao od 450. do 457.) koji je ratovao na zapadu, ni Huni s kojima je Vardan sklopio savez protiv Perzijanaca, nisu pružili Armencima vojnu pomoć. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. krenuo je s vojskom iz Pajtakarana pod zapovjedništvom Muškana Nisalavurta u jugoistočni dio Armenije da uguši armenski narodni ustanak.
 
Bitka se je dogodila 26. svibnja 451. god. na avarajrskoj ravnici, na obali rijeke Thmut, u provinciji Vaspurakan, u kotaru Artaz. To je bila bitka za obranu kršćanstva koje je Armenija prihvatila još 301. god. te kršćanskih duhovnih i moralnih vrjednota. Prema riječima povjesničara Egišea (410. - 480.) armenska vojska Vardana Mamikonjana imala je 66.000 boraca, a perzijska čak tri puta više. U bitci su sudjelovale i žene, i starci, i djeca, dakle svi koji su mogli držati oružje u rukama, uključujući i Vardanovu braću. Prije bitke neki knezovi na čelu s marzpanom (namjesnikom) Vasakom Sjunijem izdajnički su prešli na perzijsku stranu.
 
Vardan Mamikonjan je podijelio armensku ustaničku vojsku na tri dijela: središte, desno i lijevo krilo. Stao je na čelo lijevoga krila jer je desno krilo perzijske vojske bilo najsnažnije i najopasnije. Vardan je sa svojim konjaništvom prešao rijeku i napao lijevo neprijateljsko krilo, potukao ga i potisnuo. Perzijski vojskovođa Muškan Nisalavurt, vidjevši bijeg vlastite vojske, pokrenuo je postrojbe s borbenim slonovima protiv Vardanova lijevoga krila. Nakon dugih napada i borbi prsa u prsa Perzijanci su okružili Vardana Mamikonjana s ostatcima njegove vojske. Bez obzira na junački otpor armensko konjaništvo nije moglo odoljeti pritisku razrjarenih slonova. Krvava bitka je trajala do sutona, a polje je bilo prekriveno mnoštvom trupala. Perzijanci su, usprkos teškim gubitcima, u toj bitci izvojevali pobjedu, a Vardan Mamikonjan je tu i poginuo. Perzijskoga cara Jezdegerde II. se je duboko dojmila armenska hrabrost i nepokolebljiva vjera te je pristao da i dalje slobodno ispovijedaju kršćansku vjeru.
 
Iako je bitka bila izgubljena, ona je postala velika duhovna pobjeda armenskoga naroda. Armenski narod je u neravnopravnoj borbi sačuvao kako kršćansku vjeru, tako i svoj istobit (identitet). Armenska apostolska crkva je Vardana Mamikonijana i 1.036 poginulih boraca proglasila svetcima. Vardan Mamikonjan je postao simbol obrane kršćanske vjere u Armenaca i jedinstva naroda i Crkve.
 

Artur Bagdasarov

Sjećanje na slavnu Sigetsku bitku

 
 
Hrvatski veleposlanik u Mađarskoj dr. sc. Gordan Grlić Radman sudjelovao je 8. siječnja u Sigetu (Szigetváru), u najavnom programu otvorenja „Memorijalne godine Nikola Zrinski-Sigetski 1566.“, s gradonačelnikom Sigeta Péterom Vassom i predsjednikom mađarskoga Državnog povjerenstva Memorijalne godine dr. Jánosem Hóvárijem. Također su bili nazočni Berislav Živković, I. tajnik i Dinka Franulić, konzulica I. razreda u Generalnom konzulatu Republike Hrvatske u Pečuhu. Program cjelogodišnjeg obilježavanja 450. obljetnice junačke obrane Sigeta i smrti Nikole Šubića Zrinskog, hrvatskog državnika i vojskovođe, te jednog od najslavnijih velikana hrvatske i mađarske povijesti, održava se pod pokroviteljstvom mađarskoga predsjednika Jánosa Ádera, hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i turskoga predsjednika Reçepa Tayyipa Erdoğana.
 
Obilježavanjem Memorijalne godine želi se prisjetiti na događaje iz 1566. godine kada je sultan Sulejman I. s više od 100.000 vojnika i 300 topova krenuo na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč i potom čitavu Europu, ali je zastao pred braniteljima Sigeta. Tada je pod vodstvom hrvatskoga vojskovođe Nikole Šubića Zrinskog samo 2.500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, čitavih mjesec dana odolijevalo velikoj otomanskoj vojnoj sili, obećavši svom zapovjedniku poslušnost i vjernost do smrti. Nakon što su 7. rujna 1566. Turci zapalili grad očekivali su predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te u neravnopravnoj borbi junački poginuli. No, kako su iscrpljeni Turci kod Sigeta izgubili više od 30.000 vojnika, a uz to je tijekom opsade umro i sultan Sulejman I., nije im bilo druge, nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.
 
Program obilježavanja Memorijalne godine počet će 13. veljače u Sigetu povijesnom konferencijom, literarnim natjecanjem i glazbenim izvedbama, a tijekom čitave godine bit će organiziran niz manifestacija. Nakon zajedničkog sastanka u zgradi gradskog Poglavarstva i obilaska sigetske tvrđave u kojoj je uređen memorijalni centar, održana je tiskovna konferencija. Konferencija je izazvala veliki interes mađarskih medija pa su uz tv kuće (M1, HirTV i TV2), nazočni bili i novinari iz još desetak radijskih i novinskih redakcija.
 
Veleposlanik Gordan Grlić Radman istaknuo je kako su Hrvatska i Mađarska stoljećima dijelile zajedništvo, a spomen na Nikolu Šubića Zrinskog i branitelje Sigeta ujedno i spomen na ljudske vrline koje su tada iskazali u svom punom žaru – hrabrost, lojalnost, odanost, domoljublje. Izrazio je zadovoljstvo što je mađarska strana podržala da se u naziv Memorijalnog parka mađarsko-turskog prijateljstva uvrsti i „hrvatskog“, no o tome će konačnu odluku donijeti turska strana. Podsjetio je kako je u Hrvatskoj osnovan Nacionalni odbor za obilježavanje godine Nikole Šubića Zrinskog kojem je na čelu predsjednik HAZU-a Zvonko Kusić te je dodao kako hrvatski i mađarski producenti u suradnji pripremaju i dokumentarni film o sigetskoj bici koji bi trebao biti dovršen do kraja ove godine.
 
Dr. János Hóvári naglasio je da je Siget je ostao više od zapamćene visoke moralne pobjede Zrinskog, te njime postaje Trojom Europe. Zaključno je istaknuo kako će obilježavanje Memorijalne godine završiti u siječnju 2017. kada će u Čakovcu biti održan znanstveni skup povodom obljetnice smrti Nikole Šubića Zrinskog.(v.h.)

Prvo svjedočanstvo o samostanu sv. Tadeja datira iz VI. stoljeća

 
 
Armenske općine u Iranu postoje uglavnom u Teheranu, Isfahanu i drugim gradovima i imaju približno više od sto tisuća ljudi. Sada u Iranu postoji dvadeset i pet armenskih crkava i njih jedanaest u funkciji su većinom u Teheranu, Tabrizu i Isfahanu. To su crkve: sv. Marije, sv. Jakova, sv. Gevorka, sv. Grgura Prosvjetitelja, sv. Minasa, sv. Ivana Krstitelja, sv. Stjepana, sv. Sargisa i druge. Jedan od najpoznatijih samostana je samostan sv. Tadeja (arm. Surb Tadevos) koji se nalazi u provinciji Zapadni Azerbajdžan, u rajonu Čaldoran blizu grada Makua. Naziv samostana je povezan s apostolom Tadejem. Prema predaji prva crkva pri grobu apostola Tadeja se je pojavila ovdje u 68. godini poslije Krista. Prvo svjedočanstvo o samostanu datira iz 6. st. Današnja zgrada glavne katedrale sagrađena je 1329. god. na mjestu prijašnje koja je srušena u potresu 1319. god. Većina obnovljenih današnjih zgrada izgrađena je početkom 19. st., zahvaljujući donacijama kraljevića Abasa-Mirze. Dijelovi samostanskih zgrada iz 19. st. isklesani su od pješčanika, a još stariji dijelovi od crnoga i bijeloga kamena. Bogoslužje se održava jedanput godišnje, u mjesecu srpnju na dan sv. Tadeja.
 
Godine 2008. armenski samostani sv. Tadeja, sv. Stjepana iz 9. st. blizu grada Džolfe i kapela Dzordzor iz 9. - 10. st. u iranskoj pokrajini Zapadni Azerbajdžan uvršteni su na UNESCO-ovu listu mjesta svjetske baštine u Aziji i Oceaniji.
 
Katedrala svetoga Krista Svespasitelja (ili Vanska katedrala) nalazi se u gradu Isfahanu, u armenskoj četvrti Nova Džolfe/Džuljfa. Katedrala je sagrađena između 1606. i 1655. god. prema nalogu šaha Abasa I. (1571. - 1629.) koji je nakon redovnoga rata s Osmanskim Carstvom počeo preseljavati Armence iz Armenske doline i Džolfe/Džuljfe (sadanji Nahičevan u Azerbajdžanu) u unutrašnjost Irana. Armencima, koji su bili većinom obrtnici i poslovni ljudi, dodijeljena su određena područja od rijeke Zajandeh. Mjesto se je to nazivalo Džolfa-je-No što znači Nova Džolfa. Ukupno u Iran iz Nahičevana i Jerevana, prema različitim procjenama, bilo je preseljeno od 250 do 300 tisuća Armenaca. U Iranu Abas I. je promicao vjersku toleranciju prema kršćanima. Smatra se da je Abas I. bio prvi iranski vladar koji je slao slikare na školovanje u Italiju. Bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić o tom piše: “Na području Nove Julfe razvila se dobro organizirana armenska zajednica s oko tristo tisuća ljudi. Imali su svoje škole, crkve i organizirali prvu tiskaru u Iranu. Svojim umijećima, koje su stavili na raspolaganje safavidskoj dinastiji znatno su doprinijeli razvoju iranskog društva. Do polaganoga propadanja dolazi promjenom vladarske kuće i afganistanskim osvajanjem Isfahana. Armeni nikada nisu napustili ovo područje, ali se njihov broj smanjio, a od 24 crkve koje su podignute u vrijeme šaha Abaza, ostalo ih je aktivnih jedna polovina”.
 
Građevinski radovi su započeli 1606. god. i konačno završili 1664. god. pod vodstvom biskupa Davida. Crkva je obnovljena uz pomoć darovatelja, armenskoga trgovca Avetisa Stjepan(os)jana, a oslikavanje pod nadzorom Ovanesa, svećenika Stjepana i slikara Minasa. Katedrala se sastoji od kupolastoga svetišta nalik na džamiju, ali s bitnim dodatkom europskoga stila: poluosmokutne apside oltara. Zidovi katedrale su bogato urešeni višebojnim freskama, rezbarijama u zlatu i umjetničkim keremičkim pločicama. Središnja kupola ispisana je zlatom i tamnoplavom bojom i na njoj je prikazan biblijski siže o stvaranju svijeta i progonstvu iz raja. Na svodovima su prikazane glave kerubina sa sklopljenim krilima. Strop je nad svodom urešen otmjenim cvjetnim motivima u stilu perzijskih minijatura. Gornji dijelovi zidova urešeni su slikama na evanđeoske teme, a donji dio - patnje armenskih mučenika.
 
Godine 1702. izgrađen je zvonik. Tu se nalazi i spomenik koji je posvećen genocidu nad Armencima u doba Osmanskoga Carstva. Osim crkve i upravnih zgrada uz katedralu se nalazi tiskarski ured, knjižnica i muzej. Knjižnicu koja sadržava više od 700 rukopisnih knjiga na armenskom i europskim jezicima osnovao je Ovanes Surenjan 1884. god. Zgrada muzeja sagrađena je 1905. god. i u njoj su pohranjeni različiti dokumenti: naredbe, smjernice, fotografije, zemljovidi, slike, liturgijske potrepštine, te odjeća iz doba Safavida i drugo.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 724 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević