Get Adobe Flash player

Nacizam je došao iz - Engleske

 
 
Prije nekog vremena do javnosti su dospjele snimke britanske kraljevske obitelji koja je pred kamerama učila nacistički pozdrav, a sada imamo još jednu sramotu, nacistički pozdrav cijelog nogometnog tima Engleske. I mamo sve više dokaza o tome kako se povijest prekraja po volji patokracije, dok se neki narodi kažnjavaju samo zato što žele biti neovisni i izvan zapadnjačkog totalitarizma, dotle se „velikima“ sve oprašta. „Historia est mater studiorum“ – „Povijest je majka učenja,“ tvrdili su stari Rimljani, ako je suditi po činjenicama koje stalno otkrivamo, povijest je majka svih spletki i nalikuje masovnoj igri skrivača.
 
Nogomet je jedan od najpopularnijih športova na planetu, krovna svjetska nogometna organizacija FIFA raspolaže s reprezentativnim budžetom od 273 milijuna dolara (reprezentativni proračun označava novac koji se troši na reklame, domjenke, sastanke i dogovore), dok u nekretninama ima vrijednost od preko 122 milijuna dolara. Radni proračun za ovu organizaciju tijekom 2015-2018. iznosi nevjerojatnih 4,9 milijardi dolara, od čega je 2,15 milijardi rezervirano za mundijal u Rusiji 2018. Samo na tantijemima i autorskim pravima, korištenju loga FIFE, ova će organizacija u naredne tri godine generirati profit od 3,8 milijardi dolara, dok se već spomenutih 4,9 milijardi smatra novcem za buduće projekte, nadzor, natjecanja i razvoj.
 
Voljeli vi nogomet ili ne, ovaj sport je od početka internacionalnih natjecanja imao poseban značaj i veliki interes javnosti. Engleska reprezentacija se smatra jednom od najutjecajnijih i najbolje sponzoriranih momčadi, pa ipak ovaj nacionalni tim na svojim plećima nosi veliku sramotu. Prvi čudnovati događaj se odigrao na utakmici između Engleske i Njemačke momčadi na White Hart Laneu (stadionu momčadi Tottenham Hotspursa) u Londonu 1935. Nakon što je momčad nacističke Njemačke salutirala sa svojim hitlerovskim pozdravom, (naslovna fotografija) cijela je publika uzvratila s istim, zapravo manje od desetak ljudi nisu salutirali nacističkim pozdravom i njih su britanske novine proglasile “židovskim smutljivcima.”
 
Drugi događaj je još gori jer je u njega direktno umiješan cijeli engleski nogometni tim i britanska vlada. Tri godine kasnije, točnije 1938. engleska momčad (ovaj put u bijelim dresovima) se na terenu sukobila s momčadi nacističke Njemačke, i na zahtjev britanske vlade koji je prenio nacionalni izbornik Eddie Hapgood, Englezi su Nijemce pozdravili nacističkim pozdravom. Ne smijemo zaboraviti kako se ovaj nesretni događaj odigrao samo godinu dana prije početka najveće svjetske klaonice u kojoj je poginulo gotovo 60 milijuna ljudi. Britanska vlada na čelu sa lakovjernim Chamberlainom je smatrala kako će ovakva „prijateljska gesta“ doprinijeti „miru modernog doba,“ te da će Nijemci shvatiti kako im Velika Britanija može biti samo saveznik, a ne neprijatelj. Unatoč nacističkom pozdravu, Hitler i njegovi najbliži suradnici nisu gledali utakmicu, jer je Hitler smatrao nogomet bezveznom i nevažnom razbibrigom.
 
Pa ipak postojali su ljudi u engleskoj momčadi koji su shvaćali kako je nacistički pozdrav ljigava dosjetka, zbog takvog stajališta  branič Wolverhamptona Stanley Cullis je dobio suspenziju te nije igrao za svoj nacionalni tim. Englesko nogometno udruženje nikada nije pohvalilo Cullisa niti se ogradilo od nacističkog pozdrava. Pa ipak, mi smatramo kako se istina mora znati, te da je došlo vrijeme kada moramo znati istinu, koliko god se ona dobro skrivala od naših pogleda. Šport i politika nikada nisu bili dobra mješavina, a naročito ako športaši otvoreno očijukaju s totalitarnim režimima poput onoga u nacističkoj Njemačkoj.
 
IZVORI: Shameful picture of England squad giving Nazi salute still haunts British sport. Why, 70 years later, do we still suck up to dictators?
Football, fascism and England’s Nazi salute
When Nazi Germany Saluted England At Spurs’ White Hart Lane: 1935
World Cup Brazil Will Generate $4 Billion for FIFA, 66% More Than 2010 Tournament
 

Ljubica Šaran, Matrix World

Napoleon nije znao da je, ali na suprotnoj strani, najbolji dio austrijske vojske bio također sastavljen od hrvatskih ratnika

 
 
Napoleon Buonaparte je tijekom svojeg vojničkog školovanja pokazao iznimne sposobnosti, pa se, iako rastom niži od drugih pogodovanih vojnih pitomaca, ipak uspio nametnuti kao vođa, i uspostaviti Francusko carstvo. Zavladao je velikim dijelom Italije, pa tako i Venezziom te dijelom hrvatskog obalnog područja. Nisu bili izvan područja njegove moći ni Split ni Dubrovnik, ali se Poljička kneževina žestoko i uspješno odupirala. Bila je uspostavljena teritorijalna tvorevina nazvana „Ilirske provincije“, s Ljubljanom kao glavnim gradom.
 
Nakon Napoleonova neuspjela pohoda na Rusiju popraćena velikim gubitcima u ljudstvu, došlo je do Velike bitke naroda kod Leipziga i Napoleonova potpuna poraza, pa njegova progonstva na otok Korziku. U Francuskoj je uspostavljeno stanje kakvo se obično uspostavlja u moćnoj državi nakon poraza protiv moćnih susjednih država. Prestaje postojanje Ilirskih provincija, čime i Ljubljana gubi slučajnošću stečeni status glavnoga grada. Progonstvo Napoleona na Korziku nije izazvalo u njemu kolebljivost glede razmišljanja o obnovi svoje moći, pa s tim u svezi i obnovi Francuske snage kao moćnog carstva. Uspio je uspostaviti novo carstvo, ali je stjecajem različitih okolnosti ipak na kraju bitke kod Waterloa bio poražen.
 
Napoleon je bio oduševljen sposobnostima hrvatskih ratnika. Zato je u Parizu u spomeničkoj Napoleonovoj ustanovi „Chez Invalides“, visoko postavljena spomen tabla s natpisom na francuskom jeziku, a čijim prijevodom na hrvatski jezik se jasno ističe: „U spomen hrvatskim pukovnijama, koje su pod francuskom zastavom pridonosile slavi francuske vojske“. Prigodom mojeg studijskog boravka u Belgiji kao stipendista „Organizacije Ujedinjenih Naroda“, moji belgijski prijatelji su me upozorili na sadržaj jednog priručnika, knjižice namijenjene turističkim posjetiteljima ondašnje države Jugoslavije, gdje je jasno izrečena Napoleonova tvrdnja: „Da sam u bitci kod Leipziga imao još jednu pukovniju Hrvata, pobijedio bih“. Autor knjižice je tu Napoleonovu izjavu popratio primjedbom: „Napoleon nije znao da je, ali na suprotnoj strani, najbolji dio austrijske vojske bio također sastavljen od hrvatskih ratnika“. Dakle, zabluda je Ljubljane, ako se zanosi mogućnostima da se može i smije superponirati onome što pripada Zagrebu i hrvatskom narodu.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.

Predstavljena knjiga Ante Nazora "Splitsko-poljički odnosi u XIV. i XV. stoljeću"

 
 
U sklopu 14. Dugoratskog ljeta održana je promocija knjige doc. dr. sc. Ante Nazora pod nazivom „Splitsko-poljički odnosi XIV. i XV. Stoljeća“  ('Književni krug', Split, 2015.). O knjizi su govorili akademik Nenad Cambi, prof. dr. sc. Marko Trogrlić, te autor. Autor u knjizi nastoji da se, koliko je to moguće preciznije, odredi splitsko-poljička granica tijekom srednjega vijeka, odgovori na pitanje jurisdikcije nad Splitom i Poljicima, navedu razlozi splitsko-poljičkih sukoba te posebno upozori na problem pripadnosti primorskoga područja između rijeka Žrnovnice i Cetine.
 
U knjizi se povijest Splita i povijest Poljica obrađuju novim metodološkim i interdisciplinarnim pristupom, odnosno korištenjem rezultata drugih srodnih disciplina kao što su povijest umjetnosti, arheologija, antropologija, sociologija, demografija i dr. Autor analizira odnose između splitske komune (i crkve) i Poljica, odnosno govori o crkvenim prilikama i problemima Splićana i Poljičana u odnosima sa splitskim nadbiskupom zbog plaćanja desetine, o posjedima splitske crkve u Poljicima (i Primorju), o jeziku na kojem se obavljala liturgija, o naseljavanju Poljičana u Split i o komunikacijama između ta dva područja te o gospodarstvu i međusobnom „poslovanju“ stanovništva na spomenutim područjima tijekom XIV. i XV. stoljeća. Temeljnu arhivsku građu autor je koristio iz arhiva Splita, Zadra, Zagreba i to osobito u spisima notara koji su zabilježili čitav niz vidova svakodnevnog života kroz kupoprodajne ugovore, parnice, sve oblike zemljišnih odnosa, miraze, popise imovine. Oslanjanje na takvu arhivsku građu omogućuje istraživaču primjenu kvantitativnih procjena.
 
„Knjiga koju imamo ispred sebe zaslužuje punu historiografsku pažnju. Ona je rezultat pomnog znanstveno-istraživačkog  rada, satkana u jednu cjelinu koja rađa zaokruženom slikom odnosa Splitsko komunalne zajednice i jedne druge, one poljičke, posve drukčije, ali opet splitskoj tako bliske i s njome skopčane povijest. Poljički statut je izričaj poljičke autonomije, koji je sigurno nastao prije 1440. godine, jer se za njegovu najstariju poznatu redakciju navodi da je prijepis nekog starijeg statuta: 'U ime Gospodina Boga Amen. Statut Poljički i suci Statut iz staroga novi činimo na lita Gospodina Iskrsta 1440'. Moguće je da je Poljički  statut već postojao u drugoj polovici XIV. stoljeća ili točnije u doba kralja Ludovika. Naš autor će zaključiti razmatrajući ova i druga pitanja kao primjerice različite društvene zajednice, pitanja pripadnosti pojedinih prostornih dijelova da vlastita kodifikacija koja se drži posebnim izazovom razvijenosti pojedine društvene zajednice, potvrđuje da se prostor Splita i Poljica, unatoč tome što je riječ od dva suprotno različita srednjovjekovna društva ne može promatrati odvojeno, odnosno da su razvojni procesi gotovo istodobno oblikovali i splitsko i poljičko društvo, jedno ono splitsko gradskog tipa društva, a drugo, ono poljičko seljačkog tipa“, kazao je prof. Marko Trogrlić.
 
U knjizi se povijest Splita i povijest Poljica obrađuju novim metodološkim i interdisciplinarnim pristupom, odnosno korištenjem rezultata drugih srodnih disciplina kao što su povijest umjetnosti, arheologija, antropologija, sociologija, demografija i dr. Autor analizira odnose između splitske komune (i crkve) i Poljica, odnosno govori o crkvenim prilikama i problemima Splićana i Poljičana u odnosima sa splitskim nadbiskupom zbog plaćanja desetine, o posjedima splitske crkve u Poljicima (i Primorju), o jeziku na kojem se obavljala liturgija, o naseljavanju Poljičana u Split i o komunikacijama između ta dva područja te o gospodarstvu i međusobnom „poslovanju“ stanovništva na spomenutim područjima tijekom XIV. i XV. stoljeća. Temeljnu arhivsku građu autor je koristio iz arhiva Splita, Zadra, Zagreba i to osobito u spisima notara koji su zabilježili čitav niz vidova svakodnevnog života kroz kupoprodajne ugovore, parnice, sve oblike zemljišnih odnosa, miraze, popise imovine. Oslanjanje na takvu arhivsku građu omogućuje istraživaču primjenu kvantitativnih procjena.
 
Za historiografiju o Splitu i Poljicima može se reći da su relativno bogate, ali da broj zasebnih radova o međusobnim odnosima spomenutih susjednih područja nije velik. Splitsko-poljički odnosi ovisili su prije svega o gospodarskim i političkim prilikama, tj. o gospodarima pod čijom su se vlašću Split i Poljica. Zbog toga u odnosima između Splita i Poljica posebno treba naglasiti 1444. godinu jer je ugovor, koji su tada potpisali splitski knez i predstavnici Poljica, bio od presudne važnosti za prestanak sukoba i poboljšanje splitsko-poljičkih odnosa. Poljica su bila pod jurisdikcijom splitske crkve i, usprkos posebnostima u liturgiji i problemima u plaćanju desetine, taj ih je odnos usmjeravao prema Splitu. Split je Poljičanima bio privlačan i kao obrtno središte, u koje su dolazili radi izučavanja zanata i zapošljavanja, a zbog osmanlijskih provala razlozi naseljavanja Poljičana u Split od XV. stoljeća bili su i sigurnosne prirode. Jednako tako, snažne trgovačke aktivnosti u Splitu otvarale su mogućnost Poljičanima da viškove svojih proizvoda plasiraju splitskim trgovcima, kao i splitskim trgovcima da Poljičanima prodaju proizvode koji su im nedostajali. No, zbog oskudnih izvora o opsegu i intenzitetu takvoga poslovanjima ne može se donijeti precizniji zaključak. Dakako, splitsko-poljička trgovina, jednako kao i komunikacija između Splita i Poljica, bila je otežana brdovitom konfiguracijom poljičkoga područja. Na gospodarske odnose između Splita i područja Poljica i Primorja tijekom XIV. i XV. stoljeća može se gledati općenito, kao na odnose između dalmatinskoga grada i njegova zaleđa (sela), odnosno kao na odnose između gradske i seoske zajednice. Izvori pokazuju da je u XIV. i XV. stoljeću temeljna baza ekonomskoga života Splita i Poljica bila poljoprivreda (zemljoradnja i stočarstvo), te da su u Splitskom polju, u Primorju (ili donjim Poljicima) i u srednjim Poljicima prevladavale iste poljoprivredne kulture: vinova loza i maslina, razna povrća, a čini se i pčelarstvo.
 
Urod žita nije mogao zadovoljiti potrebe stanovništva. Na oba područja uzgajala se krupna stoka (vol, odnosno govedo, konji i magarci) i sitna stoka (koze, ovce, svinje i kokoši). Najvažnije za prehranu stanovništva, a čini se i najrazvijenije, bilo je ovčarstvo. Posebice je važna bila proizvodnja soli, odnosno prihod od njezine prodaje. Zbog toga su za Split i Poljica izniman privredni značaj imale solane i mlinovi na rijeci Žrnovnici, na prirodnoj granici između Splitskoga polja i Primorja (donjih Poljica). Za razliku od Splita, u Poljicima su trgovina i obrti, čini se, bili slabije zastupljeni. Dokumenti o kupoprodaji ili najmu zemlje i nasada u Splitskom polju i na poljičkom području (uključujući i Primorje) pokazuju da se u XIV., a posebice u drugoj polovici XV. stoljeća između Splićana i stanovnika Poljica i Primorja odvijala živa kupoprodajna aktivnost. Cijena zemljišta nije bila jedinstvena, a ovisila je o kvaliteti zemlje i položaju na kojem se nalazila, o namjeni zemlje (oranica, vinograd, voćnjak) te o veličini i stanju zemlje (iskrčena, neiskrčena, zapuštena, obrađena), kao i o razlozima prodaje (nova investicija, podmirenje duga, zbog miraza ili drugih potreba).
 

Nives Matijević

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1395 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević