Get Adobe Flash player

Predstavljena knjiga Tomislava Bašića Sinovi svetoga Josipa

 
 
U Galeriji Vinko Draganja op, u Dominikanskom samostanu u Splitu, u srijedu navečer, 8. ožujka je predstavljena knjiga, točnije roman Tomislava Bašića „Sinovi svetoga Josipa“. O knjizi, njenim memoarskim, umjetničkim i literarnim dosezima su uz autora i nakladnika Zorana Boškovića govorili prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba i Mladen Vuković, književnik i novinar Radio Splita.
Tomislav Bašić rođen je 1973. godine u Šibeniku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Sveučilište u Zadru, upisuje se 1991. godine, na odsjeke povijesti i povijesti umjetnosti. Studiranje mu prekida početak Domovinskog rata te se dragovoljno odlučuje priključiti obrani svoga Šibenika i cijele Hrvatske. Zbog nesluženja vojnog roka u bivšoj državi biva odbijen u centru za novačenje u Šibeniku. Ništa ga ne može pokolebati i zaustaviti pa zato s prijateljima iz djetinjstva, odlazi u Zagreb, prijavljuje se u postrojbe HOS-a s kojima prolazi ličko i kupreško bojište. Vraća se u Šibenik gdje se pridružuje postrojbama 113. šibenske brigade. Nakon odlaska iz vojske završava studij u Zadru. Zapošljava se kao učitelj povijesti i povijesti umjetnosti u osnovnoj i srednjoj školi u Šibeniku i Kistanjama. Iako je ovo Bašićev prvijenac najavljuje nam plodonosnu književnu budućnost jer je na natječaju za Najbolji rukopis za djecu i mlade s temom Sigetske bitke i Nikole Šubića Zrinjskog njegov rukopis uvršten među tri najbolja rada u Hrvatskoj.
 
Knjiga naslova „Sinovi svetoga Josipa“ u prvom trenutku asocira na novi molitvenik, međutim sve je pisano  s domoljubnim predznakom o Domovinskom ratu, tako da i jest jedan posebni molitvenik. Autor se odlučio za ovaj naslov jer je sveti Josip nebeski zaštitnik Hrvatske, a branitelji su sigurni njegovi sinovi. Knjiga „Sinovi svetoga Josipa“, hrvatskog dragovoljca Domovinskog rata i pripadnika HOS-a Tomislava Bašića, temeljena je na njegovim sjećanjima, zbog autentičnosti  likova, bolje rečeno šestorice šinskih mladića koji su se nakon Rujanskog rata htjeli priključiti braniteljima i događaja ujedno je i memoarsko gradivo o Domovinskom ratu i pisana je na prvoj crti bojišnice. Tada je već svima bilo jasno da se Šibenik ne može obraniti iz kafića sa šibenske rive.Međutim nailaze na prepreku a to je nesluženje vojnog roka i nepoznavanje rukovanja s naoružanjem. Doznavši da HOS ima jednostavniju proceduru prihvata mladih branitelja javljaju se u Zagreb. Toj odluci pristupanja nije prethodila ideologija već čisto domoljublje. Osobe u knjizi su stvarni junaci. Tijekom ratnoga puta otkrivamo sve njihove dvojbe, strahove, sanjarenja o životu pa i istinitu ljubavnu priču koja na vjeran način dočarava rat i svu neizvjesnost koju on nosi. Iskustvo golobradog mladića, zajedničko je sa svima koji su bili spremni žrtvovati život za obranu Domovine i ljudskog dostojanstva.
 
„Nama predstavljačima osjetno je lakše ovu knjigu predstavljati u Splitu i Zagrebu, gradovima koje je mimoišlo razaranje i dugotrajna opsada. Ali u mjestima gdje su ožiljci i 25 godina poslije svježi, teško je o ratu govoriti ljudima koji su duboko traumatizirani, koji su morali izbjeći pred naletom krvoloka a čija je sreća doživjela vrhunac povratom u razrušene i opljačkane domove. Podsjetit ću vas na istiniti događaj iz češke povijesti. Nakon upada u Prag na gradskom trgu ruski vojnici su napisali grafit - ostajemo ovdje zauvijek, a domišljati češki domoljub, u okrilju noći je dopisao - i ni trenutak duže. Naš narod kaže svaka sila za vremena. Domoljubni naboj, visoka estetska literarna razina knjizi daje poseban karakter i osigurava književnu budućnost. Ovom knjigom, poštovani gospodine Bašiću afirmirali ste domoljubne vrijednosti naslijeđene od naših praroditelja. Vi ste učitelj i dobro poznajete psihu učenika, čitatelja. Znate koliko je nužno sve zapisati. Tko nas može podsjetiti i vratiti nam ponos i zanos onih trenutka kada su prije 25 godina Remontni zavod u Šibeniku napuštali ratni brodovi s hrvatskom trobojnicom.
 
Tko može vratiti ponos onih trenutka kada je poslijeprognaničkog života, došao sanjani i očekivani dan povratka, 5. kolovoza 1995. godine. Patnja, ponos i ushit, sve traume iako još vidljive i duboke,zaborave se ili ostanu u maglovitu sjećanju sudionika. Sve naše priče iz kafića imaju rok trajanja. Samo zapisano ostavljamo budućim naraštajima. Moramo biti svjesni i znati da poslije zaborava upadamo u još teže stanje duha a to je ravnodušnost. To je možda ponajbolje izrekao starogrčki filozof i prirodoslovac Aristotel, (384 - 322. prije Krista), riječima: „Ako Atena ostane bez postolara Atenjani će ići bosi. Ako Atena ostane bez učitelja, Atene ne će biti.“ Ostanemo li bez uspomena i sjećanja, bez pisanih tragova ne će nas biti. Istinu o našoj povijesti ne će nam nitko drugi približiti. To moramo odraditi sami. To je sveti zadatak ovog naraštaja. Vi kao autor toga ste svjesni, zato Vam hvala na ovom iskrenom daru i svakoj riječi“, rekao je Zoran Bošković
 
Govoreći o knjizi i autoru, dr. Nazor je kazao: „Želim istaknuti njegovu historiografsku vrijednost, koja se očituje u činjenici da u autorovoj priči svoja tadašnja životna iskustva može prepoznati i tisuće drugi sudionika i sudionica Domovinskog rata, te zaključiti,da je memoarsko gradivo koje nam autor daruje ovim romanom važan izvor za razumijevanje djelovanja HOS-a u Domovinskom ratu te za spoznaju koliko su domoljublje i čovjekoljublje bili presudni u obrani Hrvatske 1991. od napada višestruko brojnih i neizmjerno bolje naoružanih postrojbi velikosrpskog agresora“. Uz osobnu zahvalnost posjetiteljima na dolasku  na predstavljanju njegove knjige, autor je čitao odlomke iz knjige.
 
Posebna vrijednost ove knjige je u tome što, osim opisa pojedinih ratnih događaja, opisuje osjećaje i zadire u odnose koji nisu u većem opsegu zastupljeni u historiografiji o ratovima, primjerice odnose u obitelji čiji su članovi na ratištu, te osjećaje i razmišljanja djece koja odlučuju otići u rat i roditelja koji ostaju u iščekivanju vijesti s bojišnice. Knjiga je objavljena u nakladi Bošković, Split i sunakladnika Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Zagreb.
 

Ivica Luetić

Zavičaj sv. Vlaha i četrdesetorice mučenika

 
 
Armenska Sebasta je stari grad u Maloj Armeniji, sadanje upravno središte turske provincije Sivas. Utemeljen je u 1. st. pr. Kr. u sastavu provincije Mala Armenija Pontskoga Kraljevstva. U blizini Sebaste otkriveni su ostatci staroga hetitskoga naselja. Hetiti su jedan od najstarijih indoeuropskih naroda u Maloj Aziji. Sebasta je imala prije i druge povijesne nazive - Kabira i Diospolis. Rimski car August je obnovio grad i nazvao ga Sebasta (lat. Sebastia). Još u doba poraza pontskoga kralja Mitridata VI. Eupatora Sebasta postaje rimska predstraža u ovom području. Kršćanstvo dolazi u grad još u doba apostola kada ovdje boravi tijekom svojega trećega putovanja apostol Andrija zajedno s apostolom Matijom.
http://www.hkv.hr/images/LijepaNasa/03/0068_Veliki_Tabor.jpg
U doba vladavine rimskoga cara Dioklecijana (245. - 313.) koncem 3. st. Sebasta postaje prijestolnica Male Armenije. U 6. st., u doba vladavine bizantskoga cara Justijana I., obnovljene su i utvrđene gradske zidine. Godine 575. Perzijanci spaljuju grad. Od konca 7. st. počinje najezda Arapa i grad ulazi u sastav teme (vojno-upravnoga kotora) Armeniakon koja se prostire do Malatije (Malatye) i Tefrike. Godine 1019./1021. bizantski car Bazilije II. predao je grad armenskomu knezu Senekerimu Arcruniju (968./969. - 1024. ili 1026./1027.). Njegovi su potomci, isprva kao podanici, a od 1074. god. kao neovisni vladari, vladali gradom do turskoga zauzeća koncem 11. st. Prijestolje kraljeva bilo je tada smješteno u samostanu sv. Križa blizu grada. Godine 1090. Sebastu zaposjeda turkmenska dinastija Danišmendi, a od 1172. god. Seldžuci. Godine 1400. grad je zauzet i opljačkan od strane mongolskoga vladara Timura (1336. - 1405.). Godine 1408. grad pada u ruke Osmanlija [1].
 
Armenski pisar i đakon Simeon Lehaci (arm. Lehaci - iz Poljske) (oko 1584. - 1639.) iz grada Zamośća u svojem Putopisu ovako opisuje Sebastu: ”Sebasta je veliki i prostrani grad, gusto naseljen i ima mnoga dobra. Tamo je obilje kruha, mesa, mlijeka i macuna (vrsta kiseloga vrhnja - A. B.), ali voća i vina je malo zbog hladne i duge zime. Tamo su dvije crkve, jedna je sv. Bogorodice, a druga sv. Sargisa. Svećenici su svi učeni, ali oholi i umišljeni, a narod je bogobojazan i pokoran. Kažu da je ranije [ovdje] bilo dvije tisuće [armenskih] domova, a sada tek 600, ostali su se [Armenci] razišli. Uokolo grada je rijeka koju su nazvali Kizil-Irmak; kroz grad teku i druge rijeke. [Grad] je imao dvoje utvrđene bedeme i izvanrednu citadelu, a iza grada se je nalazilo jezero i kupalište četrdeset mladaca (mučenika - A. B.), ali ipak je usahnulo. Na dva dana hoda odatle je prekrasna crkva sv. Arkanđela koja ima tri samostana, a priror je bio vardapet (crkvena titula armenskoga svećenika koji ima pravo poučavati i propovijedati - A. B.) Melkisedek. Naokolo Sebaste bilo je mnogo poznatih sela, dobro uređenih i bogatih; bilo je sela s tisuću obitelji, [ali] Pinkol i Enkel zajedno s njihovim područjima bili su potpuno porušeni od strane džalala. Ući ćeš unutra pa ćeš vidjeti domove, velike kao palače, u svakom dva, tri tonira (vrsta peći pod tlom), toliko su velike da se u njih može smjestiti bik, ali [svi] su nenaseljeni i prazni. Izvan grada se nalazi samostan sv. Križa koji je sagradio kralj Sinekerim, u njem se čuva djelić drva svetoga Križa.” [2].
 
Grad je 1891. god. imao 65.000 stanovnika od kojih 35.000 Armenaca. Vjernici Armenske apostolske crkve imali su deset muških i tri ženske škole te četiri crkve, a Armenci protestanti - sedam muških i jednu žensku školu te dvije crkve. U gradu i njegovoj okolini postojalo je nekoliko džamija i armenskih samostana: sv. Nšan (“Božje znamenje”), sv. Anapat, sv. Sargis, Reštakapetac (Arkanđela), Derdzakivank. Blizu grada se je nalazio samostan sv. Križa. Radile su tri tiskare, izlazilo je nekoliko periodičnih izdanja. U različito vrijeme u gradu je postojala nacionalna bolnica, sirotište. Godine 1870. osnovana je kazališna udruga. Nad armenskim stanovništvom Sebaste izvršen je genocid 1894. - 1896. god. (tzv. Hamidski pokolj), također i 1915. - 1923. god. Pobijeno je i protjerano iz Sebaste nekoliko tisuća Armenaca. Uništeni su mnogobrojni povijesni i kulturni spomenici.
 
Sebastski mučenici
 
U Sebasti je u različito doba živjelo mnoštvo svetaca koji su podnijeli teške muke i dali život nepokolebljivo svjedočeći svoju kršćansku vjeru i ljubav prema Kristu. To su sveti mučenici: Eustratij, Avksentij, Eugenij, Mardarij, Orest (+ oko 284. - 305.); Antioh, liječnik (početak 4. st.); Irinarh i sedam mučenica (+ 303.); Afinogen i deset njegova učenika (+ oko 311.), Vlaho (Blaž), parac Dubrovnika (oko 316.), četrdeset mučenika (+ oko 320.); Attik, Agalij, Eudoksij, Katerij, Istukarij (Stiraks), Paktovij (Tovija), Niktopolion i vojna družina (+ oko 320.); Sjeverian, vojnik (+ oko 320.) i mnogi drugi [3]. U Sebasti je rođen osnivač kongregacije benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve Mhitar Sebastaci (1676.-1749.).
 
Godine 1253. - 1255. flamanski franjevac Guillaume de Rubrouck (1215. -1295.) po nalogu francuskoga kralja Luja IX. putuje u Mongoliju. U svojoj knjizi o putu prema istočnim zemljama, uz ostalo, piše: ”U Sebasti, što je u Maloj Armeniji, bili smo na Veliki tjedan. Tamo smo posjetili grobnicu četrdesetorice mučenika. Tamo ima crkva u čast sv. Vlaha, ali nisam ju mogao posjetiti jer se nalazi gore, u tvrđavi” [4].
 
Zanimljivo je, uzgred budi rečeno, što piše o moćima sv. Vlaha u svojem putopisu ruski državnik i diplomat grof P. A. Tolstoj (1645. - 1729.) u knjizi “Putešestvije stol’nika P. A. Tolstogo po Evrope 1697 - 1699”: “ Lipnja u 9 dan. Bio sam u tom gradu Dubrovniku ujutro u franjevačkom samostanu, u tom su mi samostanu pokazivali moći: <...>. Dio kosti od noge svetoga Vlasija (sv. Vlaha - A. B.), buskupa iz Sebaste. <...>. Istoga nadnevka nakon bogoslužja došao sam u grad i bio u dominikanskom samostanu u kojem su mi pokazivali moći, mnoge stvari: <...>. Glava Vlasija, biskupa iz Sebaste, kost od grkljana istoga svetoga Vlasija, ruka istoga svetoga Vlasija, noga istoga svetoga Vlasija ...” (poveznica) [5].
 
Drugi crkveni pisac, arhiđakon, podrijetlom Arapin, Pavao Alepski (rođen je u Alepu, u Siriji), sin antiohijskoga patrijarha Makarija koji je pratio otca tijekom njegova putovanja u Rusiju piše o Sebasti i njenjim mučenicima: „Ovaj je grad upravo taj koji se grčki zove Sebastia, a od toga imena proizlazi arapski Sivas. Upravo u ovom gradu stradala su četrdesetorica mučenika. Mjesto gdje je bilo jezero sada izgleda kao isušeno dno. <...> Što se tiče mjesta gdje su bili pokopani mučenici, to je polukružni svod koji je vidljiv izdaleka i napunjen unutra vodom jer se u blizini nalazi nekoliko izvora koji izviru na dvama različitim mjestima. Tu vodu i sada zovu agiasma (sveta voda - A. B.), pili smo ju sretni, dobivši blaženstvo. Pripovijedali su nam da svake godine izjutra na blagdan svetih mučenika iz nje izranjaju dvije ribe kao čudesan znak. Zatim su nas doveli na mjesto gdje su bile spaljene njihove svete kosti, one se nalaze iza zidina. Na tom mjestu bila je velika crkva i vide se još ostatci stupova i kamenih temelja. Tu članovi naše crkve i Armenci kopaju grobove. Neke su od tih grobnica stare s položenim pločama. Tamo gdje se vide tragovi oltara gore voštanice. Na blagdan mučenika kršćani dolaze sa svojim svećenicima, služe misu i pjevaju” [6 ]. Sebasta je grad koji duhovno i povijesno povezuje mnoge kršćanske narode, poglavito armenski i hrvatski.
 
Literatura:

[1] Sivas, Vikipedija, poveznica
[2] Lehaci, Simeon, 1965.: Putevije zametki, Vostočnaja literatura, Moskva, poveznica
[3] Sevastija Armjanskaja, poveznica
[4] De Rubruk, Guljom,1911.: Putešestvije v vostočnije strani, Tip. A. S. Suvorina, Sankt Peterburg., poveznica
[5] Tolstoj A., P. : Putešestvije stol'nika P.A. Tolstogo po Evrope 1697 – 1699., 384 str., Nauka, Moskva, 1992., poveznica
[6] Alepskij, Pavel, 1897.: Putešestvije antiohijskogo patriarha Makarija v Rossiju v polovine XVII veka, opisannoe ego sinom, arhidiakonom Pavlom Alepskim, Univ. tip, Moskva, poveznica
Fotogalerija: Sveti Vlaho/Blaž/Vlasij i Četrdesetorica sebastskih mučenika
 

Artur Bagdasarov (Ulomak iz članka A. Bagdasarov, V. Lupis. Hrvatska i Armenija – kulturni most prijateljstva. Hrvatska revija, br. 3., god. XV., 2015.)

Ideja hrvatskoga narodnog preporoda

 
 
Zahtijevanja naroda, popis zahtjeva upućenih kralju Ferdinandu I. Habsburškomu, koji su bili prihvaćeni na Velikoj narodnoj skupštini u dvorani Narodnoga doma u Zagrebu 25. III. 1848., a oblikovani pod utjecajem ideja hrvatskoga narodnoga preporoda i revolucionarnih previranja diljem Europe. Njihovu je osnovu činio politički program Narodne stranke, naslovljen Želje naroda, formuliran 22. II. 1848.
https://image.slidesharecdn.com/banjelacic-150318051737-conversion-gate01/95/ban-jelacic-2-638.jpg?cb=1426655930
Zahtijevanja naroda sadržavala su 30 točaka. U njima se, pošto je u preambuli izražena želja za zadržavanjem zajedničkoga državnopravnoga okvira s Ugarskom, na temelju ravnopravnosti dvaju naroda te u sastavu cjelovite Habsburške Monarhije, zahtijevalo imenovanje J. Jelačića hrvatskim banom i teritorijalno jedinstvo Hrvatske, napose pripajanje Dalmacije i Vojne krajine. Istaknuta su načela slobode, jednakosti i ravnopravnosti (sloboda tiska i vjere, pravo okupljanja, jednakost pred sudovima, jednakost u opterećenjima, pretvaranje staleškoga sabora u građanski sabor). Ujedno se tražilo ukidanje kmetstva, osnutak narodne banke i narodne vojske, izravno i redovno sazivanje Sabora te osnutak nezavisne i Saboru odgovorne vlade te službena uporaba hrvatskog jezika i osnutak sveučilišta. Na kraju je bio pridodan zahtjev za ukidanjem celibata i uvođenjem narodnog jezika u crkve. Iako je kralj prihvatio samo zahtjev za sazivanjem Sabora i imenovanjem Jelačića za hrvatskoga bana, Zahtijevanja naroda, zasnovana na liberalnim i demokratskim načelima, otvorila su put prema stvaranju modernoga hrvatskoga građanskoga društva.
 
"Zahtijevanja naroda" - početak modernog Sabora
 
Zasjedanje „Narodne skupštine“ 25. ožujka 1848. godine u dvorani Narodnog doma u Zagrebu, kao posljedica ilirskog pokreta i društvenih prevrata diljem Europe polovinom 19. stoljeća, smatra se početkom modernog hrvatskog parlamenta. Zasjedanje je važno zato što su prvi put na zasjedanju sudjelovali svi društveni slojevi koji su predstavljali Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Osim pripadnika raznih stališa (kao isključivo do tada) zasjedanju su prisustvovali i zagrebački narodnjaci, studenti Pravoslovne akademije te pitomci biskupskog sjemeništa. Značenje zasjedanja je i u prihvaćanju dokumenta „Zahtijevanja naroda“.
 
Dokument se sastoji od 30 točaka, a njime se zahtijevao izbor Josipa Jelačića Bužimskog za hrvatskoga bana, što brže sazivanje sabora, pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, hrvatska samostalnost od Ugarske glede financija, jezika i školstva, sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva. "Zahtijevanja naroda" bila su, u stvari, politički program Narodne stranke. Da bi se s njim upoznao što veći broj ljudi, tiskan je u obliku letka u nakladi od 15 000 primjeraka (jedan dio i na njemačkom jeziku). Te je zahtjeve i neposredno 29. ožujka 1848. godine posebna hrvatska delegacija na čelu s Ljudevitom Gajem predala caru (kralju) u Beču.
 
"Zahtijevanja naroda" - početak modernog Sabora
 
Zasjedanje „Narodne skupštine“ 25. ožujka 1848. godine u dvorani Narodnog doma u Zagrebu, kao posljedica ilirskog pokreta i društvenih prevrata diljem Europe polovinom 19. stoljeća, smatra se početkom modernog hrvatskog parlamenta. Zasjedanje je važno zato što su prvi put na zasjedanju sudjelovali svi društveni slojevi koji su predstavljali Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Osim pripadnika raznih staleža (kao isključivo do tada) zasjedanju su prisustvovali i zagrebački narodnjaci, studenti Pravoslovne akademije te pitomci biskupskog sjemeništa. Značenje zasjedanja je i u prihvaćanju dokumenta „Zahtijevanja naroda“.
Dokument se sastoji od 30 točaka, a njime se zahtijevao izbor Josipa Jelačića Bužimskog za hrvatskoga bana, što brže sazivanje sabora, pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, hrvatska samostalnost od Ugarske glede financija, jezika i školstva, sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva.
"Zahtijevanja naroda" bila su, u stvari, politički program Narodne stranke. Da bi se s njim upoznao što veći broj ljudi, tiskan je u obliku letka u nakladi od 15 000 primjeraka (jedan dio i na njemačkom jeziku). Te je zahtjeve i neposredno 29. ožujka 1848. godine posebna hrvatska delegacija na čelu s Ljudevitom Gajem predala caru (kralju) u Beču.(v.h.)

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Subota, 24/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1884 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević