Get Adobe Flash player

Plod političkih i povijesnih događanja

 
 
Nakon pobjede kršćanskih vojnih snaga nad turskima u Kandijskom ratu, uspostavljeni su uvjeti za ozakonjena teritorijalna razgraničenja između prethodno zaraćenih strana. Uspjelo se to djelomice na tada dovoljno prihvatljiv način i ostvariti na prijašnjem pretežito hrvatskom zemljišnom prostoru. Zapadni dio je jurisdikcijski pripao Mletačkoj Republici, a istočni je ostao pod nadzorom turske vlasti. Dodirna granica bila je pragmatički određena dometom topovske tanadi ispaljene iz Imotske topane prema susjednom zapadnom dijelu Hercegovine. Na žalost, domet ispaljenih topovskih granata bio je skromnih dvadesetak kilometara, dakle samo do Gorice.
 
Nakon razdvajanja i djelomičnih preselidbi žiteljstva, u širem području tada određene Imotske krajine porastao je ukupni broj žitelja. Pretežiti dio bili su Rimokatolici, a s dosta manjim brojem bili su zastupljeni žitelji izjašnjeni kao Pravoslavci. Rimokatolici su već izvorno bili određeni Hrvatima, a Pravoslavcima nacionalnost nije tada bila općenito definirana. Dio njih se pouzdano također držao Hrvatima, o čemu svjedoči činjenica da je prezime Jović vrlo često hrvatsko prezime u sadašnjoj Imotskoj krajini. Zato se uvriježilo sve Hrvate nazivati Kršćanima, a Pravoslavne Rišćanima (prema KRST odnosno HRIST). I sada se jedan dio grada Imotskog naziva Rišćanskim selom. Južno prigradsko mjesto naziva se Glavina čije žiteljstvo se dijelom izjašnjava Rišćanima, a dijelom Kršćanima. Tako je bilo i u doba kad je cijelo područje pripalo Austrijskom carstvu.
 
Naime, važno je pripomenuti da razgraničenjem nije došlo do razvlašćivanja turskih veleposjednika niti do smanjenja moći i utjecaja onih koji su prije zaštićeno vladali. Zato su Kršćani i Rišćani morali pribjeći svojem prokušanom načinu borbe za životni opstanak. O tome svjedoče i stihovi narodne pjesme „Hasanaginica“. Hasanagu su zadesile ljute rane, koje mu nanesoše hajdučke ruke hrabrih Kršćana i Rišćana. I rišćansko prezime Kadijević proisteklo je kao posljedica djelovanja na posjedu, koje je pripadalo Imotskom kadiji. Nakon uspostave Napoleonove francuske vlasti, Kršćani i Rišćani zadobiše iznimnu važnost, jer je car Napoleon osobito bio oduševljen iznimnim sposobnostima i pouzdanošću hrvatskih ratnika. Uspostavom Austrijskog carstva hrvatski ratnici su se osvjedočili i kao sudionici u konačnoj pobjedi austrijske nad turskom vojskom.
 
Kao uspješan znanstvenik prepoznatljiv po objavljenim radovima i aktivnim sudjelovanjima na međunarodnim znanstvenim skupovima, nerijetko sam dolazio u prigode da budem pozvan javno predstaviti svoje najnovije rezultate. Jedna takva prigoda pružena mi je i u DDR-u, prije združivanja u zajedničku Njemačku Državu. Uspio sam ostaviti dobar dojam, pa mi je pružena čast posjetiti jednu uglednu galeriju likovnih umjetnosti. Tamo sam primijetio jednu umjetničku sliku, koja prikazuje važni dio Beograda nakon istjerivanja Turaka akcijom Austrijske vojske. Zbilo se to u doba uspješnog prodora Austrijske vojske sve do Kosova, a pod vodstvom Princa Eugena Savojskog. Zato je Austrijsko Carstvo odlučilo pomoći Srbiji i knezu Milošu Obrenoviću da se oslobode od Turaka i utemelje svoju državu. Osim toga, pogodovana je i „Velika seoba Srbalja u Južnu Ugarsku, a pod vodstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića III. Austrijski car dodijelio mu je veliki feud i naseljenje velikog broja kosovskih Srba na plodnu zemlju. Već prisutni Mađari prozvaše nove doseljenike nazivom „Raaci“, jer doseliše iz Raške.Tako je, sveukupno uzevši, olakšano i doseljavanje imotskih Kršćana i Rišćana na mnogo plodniju zemlju, nego što bijaše ona njihova brdska, kamenita, koju se moralo krčiti da bi se iskopalo premalo one plodne.
 
 
Žitelji Imotske krajine najskloniji su superlativno hvaliti doba vladavine Cara Franje Josipa. Oni, koje sam imao prigodu upoznati za njihova života, gotovo bez iznimke su tvrdili da je to bilo doba pravde, reda i zakona, ali i međuljudskog poštenja. Zato su i Kršćani i Rišćani bili spremni hrabro se boriti za svog Cara, pa su protivnici nerijetko čak panično uzmicali. Zakonik Cara Dušana povlašćuje vlastelu u odnosu na Sebre, dakle Serbe, žitelje Serviae. Raški kralj Stevan Prvovjenčani dobio je kraljevske insignacije od Rimokatoličkog Svetog Otca, a kao podanik istočnog (Grkokatoličkog) obreda. Dakle, bilo bi pogrješno vjerskom pridodavati političko značenje. Po uspostavi Kraljevine Jugoslavije, poneki Rišćanin bi se počeo izjašnjavati kao pripadnik Srpskog naroda, vjerojatno poradi osobnog koristoljublja. Osobno držim ispravnijim smatrati se da mu je vjerojatnije crnogorsko, odnosno hercegovačko podrijetlo, tj.da nema razloga za pomisao da ne pripada hrvatskom narodu.
 
Tijekom tzv. Domovinskog rata zrakoplovi JNA ispustili su tri bombe blisko gradskom području. Sve tri su pale u Imotsko polje eksplodiravši na njivama neozlijedivši ikog živa, jer je Svemogući Bog omeo Zloga u ostvarivanju opakosti. Zato će Kršćani i Rišćani nastaviti živjeti u skladu s uputama Božjim.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.

I njegovi potomci
 

 
Po smrtovnici iz državnog arhiva A/P 69 /14 imam ove podatke o festanjulu Ivanu Rusiću iz 1900. godine:
Rusić, Ivan, kap., pomorski kapetan (Batala, 23. III. 1879. - 9. IV. 1907.), od oca Frana Stjepanova pomorca i majke Ane Marinović pok. Nikole. Imao je sestre:
Rusić, Katarina (*20. VII. 1871.), žena Dinka Šimunovića, imaju sinove: Stijepa, Mladena, Frana
Rusić, Jele (*3. IX. 1872. - 1907.), udana za Lorenza Cerini, imaju djecu: a) Frano i b) Anka, sinovi u Buenos Airesu
 
Rusić, Marija (*20. IX. 1877. - 11. II. 1911.), udana za Joza Marinovića, imaju djecu: Iva, Frana, Ane, Jozovi su iz Stoliva.
Jozica Rusić (*26. I. 1881. - 22. IV 1910.), udana za Šimunovića, imaju: Natašu, brata:
Rusić, Stjepan (*3. X. 1875. - 9. XI. 1901.), 1897. godine završio Nautičku školu u Dubrovniku. Imenovan festanjulom Feste Sv. Vlaha dekretom dubrovačkog gradonačelnika dr. Pera Čingrije.
 

Dubravko Kovačević

Godine 87. prije Krista počeo je armensko-partski rat koji je završen 85. godine potpunim porazom Partije

 
 
Tigran II. Veliki (140. pr. Kr. - 55. pr. Kr.) je sin Tigrana I., mlađega sina Artašesa I., osnivača dinastije Artašesida. U mladosti Tigran je bio dugo vremena talac na dvoru kralja Mitridata II. Partskoga. Godine 95. pr. Kr. bio je pušten na slobodu, davši 70 plodnih dolina na sjeveroistoku Irana. Čim je stupio na prijestolje, počeo je širiti svoje kraljevstvo. U 93. pr. Kr. pripojio je Armeniji pojedine dijelove Kapadocije (istok Male Azije,), između 91. i 87. pr. Kr. u sastav Armenije su ušli Virk (Gruzija) i Agvank (kavkaska Albanija). Tigran II., zauzevši te zemlje, počeo je pripreme za rat s najvećim svojim suparnikom - Partijom (antička iranska država). Godine 87. pr. Kr. počeo je armensko-partski rat koji je završen 85. god. potpunim porazom Partije.
 
Tigran II. sklopio je ratni i politički savez s pontskim kraljem Mitridatom VI. Europatom (134. pr. Kr. - 63. pr. Kr. (Pont na južnoj obali Crnoga mora), oženivši se njegovom kćerju.
 
Nakon zauzeća Partije Tigran je poduzeo pohod protiv seleukidskoga kraljevstva (državna jezgra - Bliski istok), zauzevši Antiohiju. Grad Antiohija na rijeci Oront (danas grad Antakyja u Turskoj) postao je jedna od prijestolnica Armenije (druge prijestolnice su: Tigranakert i Artašat). Uzged budi rečeno da su kasnije u Antiohiji Kristovi učenici prvi put nazvani - “kršćani”. Seleukidska država je pala u tom ratu i prestala je postojati. Godine 83./84. dijelom Tigranove kraljevine postalo je i nabatejsko kraljevstvo (Nabateja je bila država na području današnjega Jordana, Izraela, Sirije i Saudijske Arabije) na morskoj obali Crvenoga mora. Koncem 80-ih godina pr. Kr. Armenija je postala najveća država Bliskoga istoka na području Mezopotamije, Cilicije, Sirije i Kapadocije.
 
Tigran je nadgledao sve važne trgovačke puteve iz Indije i Kine u Europu. Ali njegov savez s Mitridatom VI. doveo je do rata s Rimljanima. Godine 69. pr. Kr. Tigranova je vojska pretrpjela poraz blizu Tigranakerta od rimskoga vojskovođe Lukula (118. pr. Kr. - 56. pr. Kr.). Godine 66. pr. Kr. rimski voskovođa Gnej Pompej (106. pr. Kr. - 48. pr. Kr.) krenuo je u rat protiv Tigrana i opsjedao ga je u Artašatu (Artaksati).
 
Tigran je bio prisiljen predati se i napustiti sve svoje posjede izvan Velike Armenije, dobivši naslov “prijatelja i saveznika rimskoga naroda”. Umro je Tigran II. 55. pr. Kr. Armenija je u doba vladavine Tigrana Velikoga (95. - 66. pr. Kr.) bila jedna od najvažnijih kraljevina na području između Crnoga mora, Sredozemlja i Kaspijskoga jezera.
 

Artur Bagdasarov

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Petak, 21/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1353 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević