Get Adobe Flash player

Kronika o postanku i životu ratne hrvatske države

 
 
(Prikaz knjige: Miron Krešimir Begić, Nezavisna Država Hrvatska – Ljetopis 1941.-1945., Hrvatski nacionalni pokret, Winnipeg, Manitoba, Kanada, 1988., pretisak Naklada Bošković, Split, 2007.). Ljetopis obuhvaća vremensko razdoblje od početka travnja 1941., kada Talijani otežu s puštanjem ustaša iz zatočenja i zatežu njihov povratak u Domovinu kako bi na istočnoj obali Jadrana i njezinu zaleđu zaposjeli što više hrvatskoga područja, a svršava bitkom za Odžak potkraj svibnja 1945.
 
Pisan je jednostavno, u duhu starih hrvatskih kronika, a u svojim opisima događaja služi se hrvatskim, jugoslavenskim komunističkim i četničkim te savezničkim, njemačkim i talijanskim izvorima, što mu s vremenskim odmakom i bez ideoloških uljepšavanja daje određenu vjerodostojnost. U cjelini, bez ideoloških namaza, donosi sliku političkih i ratnih događaja u Hrvatskoj, što je novost u odnosu na cjelokupnu jugoslavensku komunističku historiografiju, koja je nesmetano nastavila živjeti i nakon demokratskoga prevrata i obnove hrvatske državnosti poslije 90-ih godina u samostalnoj hrvatskoj državi.
 
Ljetopisac je zabilježio gotovo sve važnije događaje vezane uz NDH, od hrvatskoga ustanka, razoružavanja jugoslavenske vojske i utrke s vremenom da se prije ulaska Nijemaca u Zagreb proglasi hrvatska državna neovisnost. Sve te događaje popratio je reakcijama njemačke i talijanske politike, ali i država savezničke koalicije. Navodi i četničke otpore proglašenju hrvatske suverenosti te njihove zločinačke pohode na civilno pučanstvo. Opisuje i događaje vezane uz jugoslavensku komunističku gerilu, sabotaže i podmetanje mina pod vlakove u kojima je od eksplozija stradao velik broj nedužnih civila. Postupnim ustrojavanjem oružanih snaga i oružništva hrvatske vlasti pokušavaju uspostaviti javni red i mir na svom državnom području. Od mnoštva zabilježenih događaja tijekom četverogodišnjega rata auktor posebno naglašava dramu oko proglašenja NDH, formiranje državnih granica i razgraničenje s Talijanima i Srbima, slučaj puča Vokić-Lorković te povlačenje vojske i civila iz Hrvatske u svibnju 1945.
 
Kad je pak riječ o povijesnoj prigodi za uspostavu hrvatske državnosti ljetopisac bilježi kako je Maček, nakon beogradskoga puča 27. ožujka, već na početku travnja razgovarao s njemačkim diplomatskim predstavnicima o Jugoslaviji.
 
Ustaški poglavnik Ante Pavelić pak je 5. travnja preko radiopostaje uputio hrvatskom narodu otvoreni poziv na ustanak i najavio borbu za samostalnu Hrvatsku "u kojoj će biti sve zemlje od Mure i Drave do Drine, od Dunava do sinjega Jadranskog mora". Hrvati su masovno reagirali na taj poziv, a u oslobođenom Čakovcu ljekarnik Teodor Košak objavio je 7. travnja da preuzima građansku vlast nad teritorijem Hrvatskog Međimurja.
 
U noći od 7. na 8. travnja pobunili su se hrvatski vojnici u Velikom Grđevcu kod Bjelovara, a pobunjena vojska ušla je 8. travnja u Bjelovar i razoružala srpske vojnike i časnike te zaposjela vojarne. Pobunu su poduprli gradski načelnik Julije Makanec i narodni zastupnik HSS-a Franjo Hegeduš. Oni su zajedno s hrvatskim vojnicima proglasili privremenu vladu. Na događaje u Hrvatskoj reagiralo je iseljeništvo, a javnu potporu bečkih Hrvata uspostavi NDH odmah je osudio njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop i GESTAPO. Nijemci, kako navodi ljetopisac, preko svoga izaslanika Veesenmayera pokušavaju spriječiti dolazak Pavelića na čelo države, što Kvaternik odlučno odbija.
 
Slijede i političke manifestacije u Zagrebu, a članovi Uzdanice i sveučilištarci s kojima surađuje Hrvatska seljačka i građanska zaštita 9. travnja se ubaciju u Radio Zagreb. Ustanak se širi po cijeloj Hrvatskoj pa se i u Crikvenici 10. travnja pobuniše hrvatski časnici, koji pod vodstvom Petra Milutina Kvaternika prisežu hrvatskoj državi. Zbog toga jedna skupina srbijanskih oficira poslijepodne upada u mjesnu poštu i ubija Kvaternika. U Šibeniku je poručnik Želimir Milić pobunio hrvatsku posadu na torpilejrki i s njom otplovio u Sušak, gdje je već bila uspostavljena hrvatska oblast.
 
Hrvatski je pokret posebno snažan u južnoj Hrvatskoj, a zamjenik državnoga odvjetnika u Splitu i pričuvni časnik Milan Luetić kad je jugoslavenska vojska krenula iz Sinja u Bosnu zatražio je na Bilom brigu kod Vagnja od srbijanskih oficira da obustave pokret. U raspravi koja je nastala Luetić je ustrijelio obojicu srpskih oficira, a njega je pritom ustrijelio jedan od njihovih "poslinih". To je potaknule Hrvate na neposluh pa se postrojba raspala. U Splitu su ustaše također 10. travnja sa žandarmerijskim potpukovnikom Josom Bojićem preuzeli vlast. Istodobno je i u Zagrebu došlo do čarkanja između zaštitara i četnika oko vojarne u Ilici, gdje su četnici ubijali pojedine hrvatske vojnike. Do sukoba je došlo i na Savskoj cesti, a nakon četničkoga bijega, iz zatvora su pušteni političkli zatvorenici koje je na njihovu pohodu prema gradskom središtu narod srdačno pozdravljao. Kolona pak iz središta grada oko 15 sati ubrzano se sa sveučilištarcima uputila prema Radio Zagrebu. Krenula je utraka s vremenom kako bi prije ulaska Nijemaca bila proglašena državna neovisnost.
 
Njemačke postrojbe u to su vrijeme bile 30-ak kilometara od Zagreba, u Dugom Selu, a u 16 sati njemačke su se izvidnice nalazile još u Dubravi. Slavko Kvaternik je sa suradnicima i brojnim pristašama ušao u 16 sati u radiopostaju te proglasio uspostavu hrvatske države. Pritom je pozvao na održavanje reda, a pripadnike oružanih snaga i javne sigurnosti da se prijave zapovjedništvu i prisegnu hrvatskoj državi.
 
Predsjednik HSS-a Vlatko Maček odmah je svojim pismom pozvao narod i dužnosnike HSS-a da iskreno surađuju s novom vladom. Tako je Hrvatska u borbi s vremenom, između 16,00 i 16,10 sati, dakle prije ulaska Nijemaca proglasila svoju državnu neovisnost. Nijemci su ušli u grad svojom okolopnom divijzijom u 17,45 minuta. O toj grozničavoj utrci s vremenom svjedoči, između ostalih, i američki konzul u Zagrebu John James Meily, koji u svom izvješću državnom tajniku piše o "tisućama oduševljenih građana", koji su u Zagrebu poduprli državnu samostojnost.
 
O proglašenju hrvatske državne nezavisnosti izvijestile su švicarske radiopostaje, a pozivajući se na njihova izvješća vijest su prenijele i američke postaje iz New Yorka. Američka novinska agencija Associated press (AP) u više je navrata, iz Budimpešte i Berlina izvijestila o proglašenju hrvatske države te konstatirala kako "više ne postoji srpska vojska" koju su Hrvati razoružali. Associated press upozorava kako se jedan dio srpske vojske povukao te da su u tom sklopu ostale i neke hrvatske pukovnije, koje su Srbi sad "lukavo postavili da ginu na južnom bojištu". Agencija konstatira da se veći dio Hrvata bori za oslobođenje Hrvatske proglašene u Zagrebu "s nevjerojatnim oduševljenjem". AP na kraju zaključuje kako je proglašeno postojanje jedne nove države - Nezavisne Države Hrvatske, s glavnim gradom Zagrebom, nešto prije nego li su motorizirane postrojbe Reicha ušle u ovaj grad.
 
Zbog svega toga zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac poslije rata pred jugoslavenskim komunistčkim sudom jasno poručio kako bi i sam bio ništarija kad ne bi osjetio bilo hrvatskoga naroda koji se plebiscitarno izjasnio za svoju državu. Stepinčevu misao potvrdio je i američki sudac Theodor Hocke na suđenju Andriji Artukoviću 1959. izjavivši "kako se Hrvati nikad nisu odrekli ideala vlastite samostalne države i kad su Talijani i Nijemci napali Jugoslaviju, hrvatski su vođe iskoristili tu priliku i 10. travnja 1941. proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku".
 
Svjestan hrvatskih težnji za vlastitom državnom neovisnošću i Franjo Tuđman je u veljači 1990. izjavio kako je NDH, između ostaloga, bila i izraz volje hrvatskoga naroda za svojom državom. Posebne glavobolje hrvatskim vlastima zadavala je talijanska politika, kojoj je Hitler još 27. ožujka 1941. poručio da "Jadran pripada Italiji". Sutradan je njemački Führer izjavio i kako nema ništa protiv madžarskih revizionističkih zahtjeva, a što se tiče izlaska na more kako je za to mjerodavna Italija. Njemačka će pak poduprijeti Madžarsku u njezinim zahtjevima. Hrvatima su još gore poruke stigle od Vrhovnoga stožera njemačke oružane sile, koji je višim zapovjednicima uputio privremene naputke, a u kojima je stajalo da Međimurje pripada Mađarskoj te da se ustroj Bosne i Crne Gore prepušta Italiji.
 
Tim činom Hrvatima je ostalo da se sami izbore za svoje državne granice jer je Njemačka već ranije prepustila Dalmaciju Italiji, a ovom uputom i BiH, čime je Hrvatskoj praktično ostalo na raspolaganju samo područje bivše Kraljevine Hrvatske i Slavonije. U tom komadanju hrvatskih zemalja posebno sudjeluju Srbi s hrvatskih područja, a Niko Novaković Longo i stotinu srpskih intelektualaca predaju talijanskom guverneru u Zadru Bartolucciju molbu da se sva Dalmacija i Lika pripoje Kraljevini Taliji. To isto zahtijeva i Novica Kraljević u Hercegovini. Osim navedenih nepovoljnih međunarodnih okolnosti u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora o razgraničenju s Italijom Hrvatska nije raspolagala još nikakvom organiziranom vojnom silom, za razliku od Talijana čije su postrojbe već zaposjele jadransku obalu i njezino zaleđe.
 
Premda se u hrvatskoj javnosti javilo veliko nerspoloženje, unatoč svemu, Hrvatska je sačuvala dio obale i otoka, a nakon kapitulacije Italije, poništila je Rimske ugovore. Unatoč protimbi njemačkih središta moći sama je uspostavila i svoje istočne granice, onu na Drini, a nešto kasnije i onu u Srijemu. Zbog potpore srbijanskoj politici i četničkim postrojbama koje su prelazile državnu granicu i upadale u istočnu Bosnu te hrvatskoga sve uspješnijega otpora i vojnih pobjeda njemački su vojni krugovi u Beogradu i Zagrebu u siječnju 1943. pokušali ukloniti poglavnika i ustaše s vlasti u NDH i na njezinu području uvesti njemačku vojnu upravu. Zahvaljujući hrvatskim naporima ni taj im pothvat nije bilo moguće realizirati. S druge pak strane pothvat vrijedan divljenja izveli su u rujnu 1943. hrvatski vojnici i časnici svojom pobunom protiv Nijemaca u francuskom gradu Villefranche, kad su strijeljali 5 nacističkih časnika. U operaciji gašenja hrvatske pobune ubijeno je oko sto hrvatskih vojnika.
 
U hrvatskoj publicistici dosta je prašine dizano i oko tzv. slučaja Vokić - Lorković iz 1944. godine i pokušaja da se NDH privede na stranu saveznika. Njihov krimen se nije sastojao u pokušaju, nego u pregovorima s Dražom Mihailovićem i dogovoru oko stvaranja "federalne" Jugoslavije. Nu, Mihailovića su Englezi odbacili još 1943. zbog suradnje s nacistima, a u međuvremenu "velika trojica" su već bila priznala komunističku Jugoslaviju pa je dogovor s Mihailovićem bio i u tom smislu nepotreban. Ljetopisac navodi kako su za Lorkovićevu i Vokićevu smrt u zatvoru neposredno pred povlačenje hrvatske vojske odgovorni pojedini zatvorski čuvari, koji su ih smatrali izdajnicima i zato ih smaknuli.
 
U ljetopisu je nešto prostora posvećeno i odnosu vlasti prema ratnim zarobljenicima. Tako auktor navodi bilješku američkoga zrakoplovnoga dopukovnika Paula E. Hardena, koji je bio zarobljen u NDH. On piše kako je u zatočeništvu djelovanje hrvatskoga naroda i njegovih vlasti bilo primjereno i u skladu s međunarodnim zakonima. "Unutar svojih sredstava i mogućnosti hrvatski je narod pružao trajnu i vrsnu potporu osoblju Oružanih snaga SAD tijekom Drugoga svjetskog rata", svjedoči američki dopukovnik. U emigraciji se, a kasnije i u Hrvatskoj dosta prigovaralo odluci državnoga vodstva zbog povlačenja vojske i pokušaja da se predaju saveznicima. Nu vojno stanje na terenu i nedostatak naoružanja, a ponajprije prijeko potrebnoga strjeljiva, utjecali su na takvu odluku. Sovjeti su zauzećem Madžarske tada već bili na hrvatskim granicama, a probijanjem srijemske fronte ušli su i na njezin teritorij pa bi možebitna odluka o održavanju obrane bez osnovnih sredstava samo dodatno pojačala ubijanje i razaranje Hrvatske.
 
Ljetopisac je u svojoj kronici posvetio relativno malo prostora represijama protiv protivnika režima, premda je na nekoliko slučajeva dokumentirano raskrinkao jugoslavenske komunističke i velikosrpske mitove o stradanju Srba. Pitanje pak pravoslavnoga pučanstva NDH je pokušala riješiti 1942. uspostavom Hrvatske pravoslavne crkve, koju su jugokomunističke vlasti s njezinim klerom likvidirale u poraću. O stradanju i spašavanju Židova u NDH iscrpnije je u zadnje vrijeme, razbijajući jugoslavenske komunističke stereotipe, pisala američka židovka Esther Gitman, koja je utvrdila kako je na području NDH preživjela trećina Židova.
 
Njemačka pak filozofkinja židovskoga podrijetla Hannah Arendt u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu podsjeća kako je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon uspostave donijela antižidovske zakone. Međutim, istaknula je, Nijemci su tek u jesen 1943. u tim zakonima zapazili "zanimljiv paragraf kojim su u 'počasne arijevce' pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos 'hrvatskoj stvari'. Arendt smatra kako je još zanimljivija bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS- a (…), da su skoro svi pripadnici vladajućega režima, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama".
 
Begićeva je knjiga jedan potpuno drukčiji pogled na hrvatsku prošlost u razdoblju od 1941. do 1945. za razliku od jugokominističke historiografije, koja je kao ancila komunističkoga režima trebala opravdavati sve ratne, a posebice poratne jugoslavenske zločine nad hrvatskim narodom. Knjiga Mirona Krešimira Begića pretiskana je u ograničenom broju od 200 primjeraka i služi samo za znanstveno proučavanje.
 

Trpimir Kovač, www.hrsvijet.net

Od 29. ožujka do 8. travnja traje izložba "Sinjska alka - 300 godina"

 
 
Viteško alkarsko društvo (VAD) Sinj organiziralo je predstavljanje Sinjske alke u zgradi Ujedinjenih naroda u New Yorku, prigodnom izložbom pod naslovom 'Sinjska alka – 300 godina'. Izložba je otvorena od 29. ožujka do 8. travnja.
 
Izložba se realizira u suradnji s Vladimirom Drobnjakom, veleposlanikom u Stalnoj misiji Republike Hrvatske pri UN-u u New Yorku, financiranje projekta pomogli su Zaklada Hrvatska kuća pri Ministarstvu vanjskih i europskih poslova te Hrvatska turistička zajednica. Pripremajući se za 300. obljetnicu čudesne obrane Sinja od osmanlijske vojske (1715. - 2015.), a shodno tome i Alke, koja se prema tradiciji počela trčati odmah nakon te pobjede, vodstvo Viteškog alkarskog društva, zahvalno Čudotvornoj Gospi Sinjskoj pod čijom se nebeskom zaštitom Alka održava, odlučilo je na primjeren način brojnim projektima promovirati Alku, ali i prisjetiti se te velike i važne pobjede kako za cetinski kraj tako i za cijelu Hrvatsku. „U sklopu proslave velike obljetnice koju smo imali prošle godine, 300. Alke, zamislili smo i plan predstavljanja Alke izvan Sinja. Išli smo i u Ramu, s kompletnom povorkom bili smo u Zagrebu, u Splitu, a u svibnju 2015. bili smo i u Bruxellesu. Kao odjek svih tih događanja i uspješne proslave 300. Alke dobili smo ponudu od veleposlanika Vladimira Drobnjaka da Alku prezentiramo i u zgradi UN-a u  New Yorku“, kazao je tajnik VAD-a Ivan Nasić. Napomenuo je da je projekt dugo pripreman uz potporu mnogih ljudi, a prethodilo mu je niz aktivnosti koje su omogućile jedan ovakav 'prekooceanski alkarski događaj', te kako postoji mogućnost da se ova izložba 'prošeta' i drugim dijelovima SAD-a.
 

Nives Matijević

Snažan doprinos hrvatskoj povijesnoj znanosti

 
 
Izdavačka kuća Tkanica objavila je krajem prošle godine Dopune hrvatske povijesti, studije i eseji, sv. I. autora dr. Zdravka Sančevića. Kako nisam povjesničar, povijest sam imao samo kao jedan od srednjoškolskih predmeta, suočen s knjigom od 488 stranica, dvoumio sam se  hoću li je čitati ili odložiti na policu. Ali, kako sam za dr. Sančevića čuo još davne 1971. u Peruggi od Ive Kisića kad se u iseljeništvu planiralo ustrojiti Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih političkih organizacije i jer sam s njim radio dok je bio predsjednikom saborskog Odbora za useljeništvo, ipak sam se dao na čitanje i to ne „brzim čitanjem“ nego - natenane.
Nakon početne nelagode zbog čestih kratica koje se rijetko susreću, brzo se otkriva da dr. Sančević ne kani tek dopunjavati hrvatsku povijest do sada nepoznatim ili necjelovitijim podatcima koji nemaju nikakva praktičnog značenja za hrvatsku naciju i hrvatski narod danas i sutra. On je svjestan da njegove dopune hrvatske povijesti nisu sve što se o pojedinim temama i cijeloj hrvatskoj povijesti može reći. Izričito naglašava: „Predstoji veliki multidiscipliarni napor pri dopunma hrvatske povijesti“. Svjestan je da njegova istraživanja hrvatske povijesti, sine ira et studio, bez straha od tabu tema koje je trebalo izbjegavati jučer a danas pogotovo, pogoduju tek nekim propalim ideologijama i indoktriniranim nadri povjesničarima.
 
„Hrvatski kulturni i znanstveni radnik mora biti zdušni pristalica, pobornik, borac za slobodu Hrvatske, a ne smije biti pomagač šovinizma (hrvatskoga, srpskog ili bilo kojeg drugog koji je negacija slobode Hrvatske“ (str. 147.) životno je načelo dr. Sančevića. U svojem istraživanju a i u životu, uvijek je protiv simplifikacija i generaliziranja. Latinska uzrečica „Sancta simplicitas“ ne znači sveta jednostavnost nego prokleta pojednostavljenost.
 
„Generalizacije da su svi partizani ili ustaše bili ovi ili ono, jednostavno ne prolaze. U svakoj skupini ljudi postoji širok raspon ljudskih kvaliteta ili zloće, a često i različitih nazora. Tako je u ustaškom pokretu bilo liberala, katolika, socijalista, desničara, ljevičara itd. I za partizane se može reći da su bili politički heterogeni, ali s malim brojem katolika, velikom brojem ljevičara i priličnim brojem velikosrba itd. Osim toga: „Pri političkim kvalifikacijama postoji mogućnost promjene mišljenja čovjeka u vremenu“, uvjeren je Sančević. Dokaz tomu je i sudjelovanje u Domovinskom ratu za obranu hrvatskog naroda i stvaranje suverene demokratske Hrvatske, ne malog broja onih koji nekoć nisu bili za stvaranje suverene države Hrvatske. Hrvatsko iseljeništvo, usredotočeno na stvaranje suverene hrvatske države, promicalo je pomirbu Hrvata pa je radi toga hrvatski povjesničar fra Dominik Mandić tvrdio da izvorni hrvatski grb počinje s crvenim poljem. 
 
„Neobjektivno prikazivanje nedavne prošlosti – rat od 1941. do 1945. na području tadašnje SFRJ se prikazuje pojednostavljeno kao borba protiv stranog okupatora. Budući da je teritorij Jugoslavije za tog rata bio uključen u različita državna područja, apsurd je nastojati ujednačavati tada postojeće heterogene kondicije i prikazivati stvarno stanje generalizacijama“ (str. 108.-109.).
 
Vlado Gotovac je govorio da je Hrvatska mnogopolna. S različitih strana, Hrvatsku i hrvatski narod napadali su različiti osvajači otuda i nerazumijevanje među Hrvatima. Prema tomu gdje je tko živio, oštricu otpora uperio bi prema osvajaču koji je nadirao prema njegovoj rodnoj pokrajini. Iznad toga bili su jaki pojedinci koji su u glavi imali cjelovitu sliku i interese hrvatskog naroda kao npr. dr. Šime Đodan koji je kao maloljetnik partizan bio ranjen u borbi protiv talijanskih fašista u Istri ali je kasnije robovao kao zagovornik stvaranja suverene hrvatske države i slobodu cijelog hrvatskog naroda na njegovim etničkim područjima. Za primjer različnosti državnih područja i uvjeta u kojima su živjeli dijelovi hrvatskog naroda u pojedinim područjima, dr. Sančević iznosi slučaj svoje obitelji.
 
„U vrijeme rata moji su roditelj u razdoblju 1941.-1943. živjeli u Brčkom, gdje su bili usredotočeni poslovi moga oca otprije rata: šumska željeznčka pruga i pilana. Povremeno bismo dolazili u Zagreb, gdje su prije kapitulacije Italije 1943. prikriveno radili tatini poslovođe i daljnji rođaci hrvatski Židovi Šandor Löwy i Šandor Grünwald. Nakon prve neuspjele opsade i bitke za Brčko u listopadu 1943. branili su ga domobrani 8. Lovačke pukovnije, a napadali srpski i srbijanski partizani (tada tamo nije bilo hrvatskih partizana); mi smo djeca uglavnom boravili u Zagrebu“ (str. 350.).
 
Hrvatima u „zemljici Bosni“ bio je izbor između stupanja u postrojbe Hrvatskih oružanih snaga i izdaje hrvatskog naroda stupanjem u redove četnika i srbijanskih partizana. Hrvatski puk nije čak ni njemačke vojnike doživljavao kao okupatore jer su se obični vojnici ponašali prema narodu uzorno. Roditelji su pričali djeci da su uvijek od ljudi kupovali i pošteno plaćali živežne namirnice a i svećenici su isticali njihovu urednost i radinost. „Narod ti je dobar, samo lijen“, lokalnom fratru rekao je njemački časnik a on to prenio svom puku da bi se trgnuo i provaljanio. Jednako su pripadnike hrvatskih oružanih snaga doživljavali i muslimani koji su pred četnicima bježali iz Istočne Bosne u Srednju Bosnu i dalje. Pjevali su: „Jure gazi vodu Drinu i pomaže našem dinu.“ Uostalom, svoje divljenje Juri Francetiću i Crnoj legiji, nije mogao zatomiti ni partizanski politički komesar, general Ivan Šibl.
http://www.sense-agency.com/upload/public/photo/Zdravko-Sancevic2705.jpg
Zdravko Sančević
 
»Evo zore, evo dana; evo Jure i Bobana«, pjevaju crni ustaše i jurišaju na naše položaje. Zapravo, oni i ne jurišaju, oni naprosto nadiru. Naši su položaji bolji od njihovih. Onaj tko se brani u početku je obično uvijek u povoljnijem položaju od napadača. Ali napadač zato ima psihološku prednost. Tučemo ih iz pušaka i puškomitraljeza, i ne može se reći da naša vatra nije djelotvorna. Ginu prilično, no njihovi streljački lanci, iako prorijeđeni, napreduju jedan za drugim uzbrdo prema nama; potiskuju nas prema vrhovima Kalnika. Nije to uobičajeno vojničko nastupanje, kao kod Nijemaca. Vojnički nastupati znači organizirano napredovati prebacujući se s položaja na položaj, sve bliže cilju, pod zaštitom vatre. Crnolegionari se ne prebacuju, oni nadiru hodajući uspravno i pucajući preda se. Slično kao i partizani. 'Jesu li crnolegionari hrabri?', upita me mali Valent. Valent je dvanaestogodišnji štapski dječak koji nema druge dužnosti nego da postavlja kojekakva pitanja. »Ostavi me na miru, baš me briga«, odgovorih. Poslije, za vrijeme kratkog noćnog predaha, umjesto da spavamo počeo sam razmišljati kako bi trebalo odgovoriti na Valentovo pitanje. Zaista, jesu li crnolegionari hrabri?“ (Ulomak iz ratnog dnevnika Ivana Šibla o borbama s Crnom legijom na Kalniku 1942.)
 
Većinski dio hrvatskog naroda ni dan danas nema mogućnosti u obavijesnim sredstvima inznositi i braniti svoja uvjerenja pa se čini dominirajućom stvarno poražena jugoslavenska ideologija. Čini se da je Hrvatska podijeljena napola ali stvarno nije. I nije većinski dio hrvatskog naroda ono čime ga nastoje prikazati Stazić i njemu slični. Dr. Sančević, njegov otac i velika većina hrvatskog naroda u Bosni pripadala je Hrvatskoj seljačkoj stranci koja se, kako piše dr. Sančević našla „između ustaškog diktatorskog režima i komunističke diktature“. Da bi nacija bila slobodna, uvjeren je Sančević, osim slobode od agresora, treba biti sloboda iznutra. „Stvarno i potpuno ostvarivanje slobode jedne nacije zahtijeva demokratski oblik vlade.“
 
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije stvarno i potpuno ostvarena sloboda nacije ali obitelj dr. Sančevića kao i drugi članovi HSS-a nisu išli na rušenje hrvatske države. „Etnički i državni teritorij Hrvatske nisu se uvijek poklapali iako je težnja svake nacije da to postigne“. Ne poklapaju se ni danas. Ali, ako Hrvati žele ostati i opstati nacijom, trebaju imati svoj državu. Jakša Kušan, koji je pomno pazio na svaku riječ, u jednom od svojih uvodnika u Novoj Hrvatskoj to je izrazio riječima: „Narod bez države, govno je na kiši“.
 
„Današnje nezavisne nacije-države u srednjoj i jugoistočnoj Europi zahvaljuju svoju opstojnost dobrim dijelom zaštićenošću unutar prirodnih granica. Narodi koji ih nisu imali poput Avara, Kumana, europskih Turaka i balkanskih Vlaha su jednostavno nestali“ (str. 424.). „Hrvati su nacija. Upotrebljavamo termin nacija jer taj obuhvaća hrvatski narod ne samo u etničkom smislu (etnička grupa) nego i hrvatski narod u državnom smislu). Hrvati su nacija jer vode političku borbu za svoju državnost; bez političke borbe za vlastitom državnošću oni bi bili prestali biti nacija te bi ostali ograničeni na tek jedan narod u etničkom smislu, na jednu etničku grupu. (str. 143.). U hrvatsku naciju integrirani su kroz povijest „stočarski katolički Vlasi, romanizirani Iliri, Rimljani, Latini...“ (str. 415.).
 
Sančević je nacionalist u pravom značenju te riječi. Nije ni šovinist ni rasist što je pokazao dok je bio predsjednikom saborskog Odbora za useljeništvo. To mogu potvrditi mnoge tzv. „miješane obitelji“ koje su Srbi iz BiH protjerali u Hrvatsku. Svom dušom se zalagao ne samo da dobiju hrvatsko državljanstvo nego i da im se osigura stambeno zbrinjavanje i ostvarivanje svih drugih prava državljana Republike Hrvatske. Načelniku MUP-a koji je uživao u zlostavljanju članova „mješovitih obitelji“, inzistirajući na dokazima o etničkoj čistoći, dr. Sančević je, svom žestinom svog latinoameričkog temperamenta zaprijetio izbacivanjem iz MUP-a. Da je dr. Sančević bio u Hrvatskoj, sigurno bi bio vrlo glasan u osporavanju Izmjena i dopuna Zakona o hrvatskom državljanstvu kojima je zakonom uvedena diskriminacija pripadnika hrvatskog naroda po mjestu rođenja i iseljenja.
 
Pod naslovom "Hrvatska državna politika prema BiH za trajanja Domovinskog obrambenog rata" dr. Sančević piše: „Državna politika  koju je slijedila hrvatska bila je tipična politika razmatranja raznih scenarija za svaki od kojih su potrebna specifična rješenja da bi se u tim scenarijima/planovima za preuređenje BiH zaštitile sve tri nacije, religije i civilizacije od zadiranja i podjarmljivanja onih brojnijih ili vojničkih naoružanijih i jačih“ (vidi str. 306.- 310.). Optužbe da je Hrvatska htjela podijeliti Bosnu i Hercegovinu, dr Sančević pobija navodeći konkretne činjenice protiv te optužbe. Hrvatska je prva priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu državu. Dr. Sančević je bio prvi veleposlanik Republike Hrvatske u BiH. Usprkos vrlo teškim uvjetima, uspio je uloviti Aliju Izetbegovića, predsjednika Predsjedništva BiH i predati mu vjerodajnice 18. prosinca 1992. Izetbegović je Sančeviću savjetovao da ne otvara veleposlanstvo u Sarajevu jer će ga Srbi srušiti. Veleposlanstvo je otvoreno u travnju 1994. U veleposlanstvu je dr. Sanečvić pokrenuo tjednik Hrvatska riječ koji je počeo izlaziti 27. 8. 1944. Na zgradu veleposlanstva  kako je Izetbegović predviđao, Srbi su se obrušili granatama i pukim slučajem nije bilo ljudskih žrtava.
 
Fra Ljubo Lucić, o srpskom okruženju u Sarajevu kao i dr. Franjo Topić očito nisu bili svjesni da hrvatsko veleposlanstvo u Sarajevu nije uživalo zaštitu kakvu je uživalo francusko veleposlanstvo. Stoga u svom dnevniku „Između neba i granata, Sarajevski dnevnik, Sarajevo-Zagreb, 2005., I dio „fra Ljubo je napisao: “Dočekao nas je hrvatski ambasador u BiH Zdravko Sanečvić, odveć krupan gospodin da bi bio pokretan i dolazio u Sarajevo, gdje bi morao boraviti (str. 399.-440.). Francuska je pametna: poslala ambasadora koji stalno boravi u Sarajevu, a hrvatski samo dvatput došao i isti dan otišao (str. 436.). Franjo Topić predložio da pošaljemo zahtjev R. Hrvatskoj da pošalje ambasadora u Sarajevo ili makar otvori konzulat (dnevnik 22. studeni 1993., str. 450.).
 
Da su dr. Sančević i fra Ljubo Lucić imali prilike razmijeniti informacije, mogli su predvidjeti razvoj prilika u BiH u kojima se ne osjeća udobno ni muslimanska vjerska zajednica u BiH. Fra Ljubo u svojim dnevnicima svjedoči da je po Sarajevu već tada, dok je bilo u srpskom okruženju, viđao crne zastave s arapskim natpisima. Bilježi također riječi s jednog sastanka na kojem je sudjelovao naib reiz: ”Mnogo je predrasuda o islamu, a neke sam i sam doživio kod londonskog biskupa gdje sam čuo da se tvrdi da će muslimani napraviti državu u Europi za 20 godina (str. 280.).
 
I na kraju, što nije najmanje važno, treba obratiti pozornost na terminologiju dr. Sančevića. On koristi termine: Diktatorski ustaški režim (str. 349.); Ustaško partizanski ekstremisti (str. 351.); Etnički teritorij hrvatskog naroda; Titoistička srbokomunistička diktatura Aleksandra Rankovića; Autoritarni režim ustaša (str. 463.); Josip Broz Tito – hrvatski bravar (str. 178.). Ne prihvaća deklinaciju diktatorova imena pa tako piše: „Papa Pavao VI. službeno posjećuje diktatora maršala Titu.“
 
Možda mi je promaklo ali dr. Sančević nigdje ne spominje „oslobođenje“ jer mu je dobro poznato da hrvatski puk „oslobođenje“ naziva padom Hrvatske a pod antifašizmom podrazumijeva diktaturu, nasilje, indoktrinaciju, gubljenje svih prava i skidanje glava kad skidanje kapa nije slijedilo izbijanje ideja u glavama. Bijes pristalica poražene ideologije koji se obružio na ministra Hasanbegovića, uzualudni je pokušaj da se narodu iz glave izbiju njegova uvjerenja.
 

Branko Barbić

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Utorak, 11/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1014 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević