Get Adobe Flash player

Smiluj se o Djevo, Mati!

 
 
Usred dične Herceg Bosne
Gornjom stranom Rame stare,
Loze roda sveđ ponosne
Braća Kopčić gospodare.
Velikani, ime slavno,
Pradjedova časnih sjeme.
Zapisala povijest davno -
Mnogog stvora broji pleme.
Živjelo se kojekako,
Božja volja svoje čini.
Pleme mrlo; sve polako
U grob liježu vrli sini.
Od prastare loze njine
Dva Kopčića, mila brata,
U dvorima djedovine
Stišću k srcu stijeg Hrvata.
To čestiti ljudi bili,
Kras im praga - vjera sveta.
Poštenjem ih okitili
Svi guslari davnog svijeta.
 
Vrijeme nosi i odnosi,
Puno suza, trunčić smješka.
Od postanka baš prkosi
Bosni našoj sudba teška.
Ajme, Bože, jada ljutog,
Idu Turci, Osmanlije!
Kršćanima bit će krutog
Jarma, danka i kandžije.
Pomozite, oj Nebesa,
Smiluj se o Djevo, Mati!
Bez milosti i čudesa
Tko će raji utjeh dati?
Molitva se Bogu vija,
Al' nadjača sablje sila.
Sultanova Turadija,
Cijelu Bosnu preplavila.
--
Na muci se čovjek pozna
U nevolji ćud pokažeš,
Ščepa li te muka grozna
Ili trpiš, ili lažeš.
Junak si il' prelivoda
Poture il' sluga Krista,
Izdajica slavnog roda,
Il' ti savjest vijekom čista.
Kad pritisnu gorki jadi
Blijedi nauk od davnina.
Jedan Kopčić, blaga radi,
Uze vjeru od Turčina.
Zemlju, dvore, spasit treba,
Imanje je srcu milo.
Što govori knjiga Neba,
U glavi se tajno krilo.
Dobri Bog je Otac svima,
Turčin, kršćan – krv crvena.
Plaću bereš po djelima,
Ljubav –  zakon svih plemena.
--
Drugi Kopčić čvrste vjere
Prezr'o zemskog žića dare.
Nek mu Turčin danak bere,
Al' ne će u janjičare.
Nek o njemu povijest piše
Da je Braja kamen stanac,
Dok mu duh u tijelu diše,
Ne slomi ga nik'vi stranac.
Stajali mu bijeli dvori
Sred grabovog zelen gaja;
Još narodna priča zbori -
Tu j' živio Kopčić Braja.
Zub vremena dvor rušio
Mili spomen na djedove.
Gdje no grabov gaj je bio,
Grabovcima kraj se zove.
--
U tom kraju kamenjara
Nedaleko Vran planine
Živio od Božjeg dara,
Luka, sinak djedovine.
Im'o malo, ma je sretan,
Tek mu oči čedo žele.
Dani lete, a on sjetan,
Pokriše ga vlasi bijele.
Na koljena žuljnih, goli',
Pred oltarom kleči, grca.
Godinama posti, moli,
Ah da mu je plod od srca.
Eto čuda, zdrava, živa,
Rodila se kćerka mala!
S mlijekom majke, slatka Diva,
Zapovijedi usisala:
Ljubi Boga, Domovinu,
Djevičanstvo čuvaj, cijeni.
Poštenje si, krepost finu,
Grešnim blagom ne zamjeni.
Sretna rasla Diva mlada
Grabovčeva bajna vila.
Usred sela, velegrada,
O njoj viječna priča bila.
Molitva ju ocu dala
Svetinja se u njoj krije.
Usta muška uzdisala,
Bože dragi, lijepa li je.
Perivoja krasi cvjetni
Ne mogu se s njom poredit.
Koji li će momak sretni
Grabovčevo smilje gledit?
--
Čuva Diva bijelo stado
Po livadi i vrleti;
Gle, na konju, Ture mlado
Sa Kupresa ko zmaj leti.
Džafer - bega sinak to je,
Loze Kopčić, ramska klica.
Pradjed bris'o ime svoje,
Od kršćana - poturica.
Sin mu Tahir, zloduh sami,
Teferiči, Bosnom skita.
Ne vole ga ni imami,
Ni kadije, raje svita.
Što poželi imat mora,
Tko mu na žulj, tome jao.
Svijet mrzio suro'g stvora,
S puta mu se uklanjao.
--
Leti  momak ko na krili',
Al' mu plamni pogled stade
Na prelijepoj ramskoj vili,
Na njedrima Dive mlade.
Lecnuo se. San il java -
Pred njim cura ljepotanka
Ko boginja da je prava,
Rumen ruža, stasa tanka.
''Oj djevojko čija li si,
Tko te takvu šesnu rodi?
Da l' sa drugog svijeta nisi?
Jel u tebi anđel hodi?
Prođoh Bosnom nadaleko
Carigrada mnogom stranom.
Ma tek za te zape oko,
Pred srećom mi Bogom danom.
Ajme, curo, opčara me
Tv'a ljepota, pogled mio,
Od ljubavne vatre same
Nisam više koj' sam bio.
Duša mahom svate sanja
Tvoje rujne usne žudi.
Tahir - beg se tebi klanja,
I moli te, moja budi.
Sto sluškinja na te čeka
Da te spreme i pozlate.
Ma željela ptičjeg mlijeka,
Đuvegija nać' će za te.
Oj tako mi moga dina
Nema para tvome liku.
Ljubav si mi ti jedina,
Spas ubogom nevoljniku.
Kunem ti se babe vjerom
Sretnom ću te učiniti,
Kitit zlatom i biserom
Tvoj rob, sluga, vječno biti''
--
Herceg Bosne cura, Diva,
Gordo, smjelo, glavu diže.
Planu bićem hrabrost živa
Tahir - begu riječi niže:
''Hvala, ali nisam za te,
Katolička ja sam kćera.
Jedan zakon za Hrvate:
Nacija i oca vjera.
Ti veličaš Muhameda,
Meni Krist na srcu leži.
Za kršćankom Kopčić gleda -
Moja mis'o k rodu teži.
Djedi bili katolici
Klanjali se svetom križu,
Danas dankom mučenici,
Imena si slavom nižu.
Zar će Diva Grabovčeva
Prezret vjeru i Raspelo?
Sramom da ju svijet opjeva,
Da izdajom kiti čelo?
Tahir - beže, sine turski,
Idi svoje gore listu.
Mene žari ponos curski -
Ja ostajem vjerna Kristu.''
--
Ode beže, guja ljuta,
Sutra dan se opet vrne.
Dolazio često puta,
U zaruke k Divi grne.
Silovito momče ludo
Zabranjeno želi voće.
Je li Bogu pravo, hudo,
Srdašcu se slasti hoće.
Babo Džafer zlata ima -
Neće cura pustog blaga.
Tahirovim u grudima
Planu uja ljutog vraga;
''Kaurkinjo, čuj me mlada,
Sa Turčinom šale nije;
Nećeš mene - eto jada,
Pod zemljicu leći ti je.''
Ruka oštri handžar rinu
U Divino tijelo krasno.
Natopila krv ledinu
Ode cura u raj časno.
--
Tahir - đavo kući žuri,
Srce vatrom pakla gori.
Gle, konjanik za njim juri,
Vran planinom glas mu ori:
''Stan' šejtane, stan' džudijo,
Lako ti je ženu ubit.
Ako lažem, živ ne bio,
Mrtvog će te nana ljubit!''
Dobrodušnom Arslanagi
Milo kumče bila Diva,
Osvetit će kum ju dragi
Nek u miru Božjem sniva.
Oštra sablja mladca zgodi,
Stari Džafer gorko plako:
''O moj, sine, ti se rodi
Uzočas i naopako.
Gdje ti obraz, gdje poštenje,
Ne ljubi se cura silom.
Pravo ti je tek volenje
Kad se svidiš stvoru milom.
Ajme, sine, nesretniče,
Teška kazno mojeg žića.
Ubojico, o krvniče,
Ti izrode u Kopčića.''
--
Mrla Diva, Hrvatica,
Junakinja s Herceg kama.
Katolkinja, mučenica,
Nevinosti slika sama.
Grob joj čuva Vran planina
Pred Kedžarom eno znaka;
Hrle grobu, od davnina,
Tri nacije djevojaka
I mole se: ''Dive draga,
Pomozi nam bitku biti.
Napasnika tjeraj vraga,
Djevičanstvo sveto štiti.
Mladost nek te vazda cijeni,
Nek ti u čast pjesmu pjeva.
Nek u vječnoj uspomeni
Živi Diva Grabovčeva.''
 

Marija Dubravac, Brisbane

Dugo vijećanje

 
 
Mala zidana kapelicameđu drvoredima jablanova u Oršavi, na pragu Rumunjske, tik lijeve obale Dunava, s prizemnim kućama i ravnim ulicama. Kapelica sagrađena po naredbi nj. c. i k. veličanstva Franje Josipa I. 1856. godine na istom mjestu, gdje je 8. rujna 1853. nađena ukopana ugarska kruna sv. Stjepana. Povijest krune sv. Stjepana, posvećenoga kraljevskoga znaka, počinje s dobom, kad ju papa Silvestar II. godine 1001., unuku Arpadovu sv. Stjepanu, kao iz neba pruženi dar poslao, da se s njom okruni. Zaključeno je tad kako je ta kruna u Arpadovu rodu naslijedna. Godine 1301. izumre muška loza Arpada. Najbliži toj lozi bi češki kralj Vjenceslav, jer je bio zet Andrije III., posljednjega Arpadovca. Vjenceslav se sprijatelji s nekim velikašima, zadobi stranku u Ugarskoj te prodre 1304., u zemlju i nađe krunu sv. Stjepana u Budimu, pa je odnese u Prag.
 
Druga stranka u Ugarskoj pristajala je opet uz Otona bavarskoga također rođaka Andrijina, pa ponudivši mu kraljevsku čast, zahtjevala je stranka, da Oto dobije krunu sv. Stjepana, koju je Vjenceslav protupravno iz Budima odnjeo. Bolesni Vjenceslav Otonu je u miru predao krunu. Oto veselog srca pohiti s krunom u Ugarsku. Krunu zaključa u tok te preda jednom od svojih najvjernijih sluga konjanika, a da mu nije ni rekao, što je u zaključanome toku. Sluga – konjanik, ne znajući što je u toku, prikopča tok uz sedlo, ali putem u galop stalno tjerajući konja kako bi kraljevu naredbu što prije izvršio i za to uzeo obečanu nagradu od kralja, izgubi tok. Nakon više sati usiljenoga jahanja, kada stade odmoriti konja a i sebi uzeti nešto od okrjepe, za u kljun ubaciti, kako je nazivao svoje pauze za objed, primjeti zabezeknut da toka nema. U smrtnom strahu uskoči u sedlo i vrati se istim putem nazad, tražit izgubljeni zaključani tok. Za ne povjerovati, posluži mu sreća, nađe zaključani tok kraj carske ceste, kojega za čudo nitko ne opazi, premda je skoro cijeli dan tamo ležao.
 
Oto, krunom koju donese u Ugarsku bi i okrunjen 1305. za ugarskoga kralja u Budimu, ali nakon samo dvije godine, kada je s vojskom prodro u Sedmogradsku, uhvati ga kralj Ladislav i nije ga na slobodu pustio, dok se Oto nije odrekao ugarske krune. Nakon te iznude nosio je krunu 35 godina Anjouvinac Karlo Roberto, koji je preda svomu najstarijem sinu Ljudevitu I., koji je zatim svoju malodobnu kćer Mariju za prijestolonasljednicu imenovao još prije, nego se za Žigmundom Luksemburškim zaručila. Velikaši pozvaše iz Napulja Karla, no on bi za dvije godine umoren. Sigismund sve više i više bi uvažavan. Kada je kod Nikopolja 1396. u križarskoj vojni protiv Turaka pobjeđen, jedva se na prijestolju uzdrža. 1403. Ipak bi opčenito priznat za kralja.
 
Nasljednik Sigismundov Albreht austrijski zasjede 1437. na prijestolje, ali ote mu se kraljevska čast, usud nad njim, nu, za dvije godine umre. Četiri mjeseca nakon njegove smrti porodi Elizabeta posmrće (Posthuma) Ladislava. Kad su bila Ladislavu četiri mjeseca, dade ga zabrinuta mati okruniti na svom krilu. Kraj svega toga, i toliko toga drugoga, odabranika unutar dvora za zaštitu i samopouzdanje, zlu ne trebale veze, Elizabeta ne bi sigurna, da je sinu Ladislavu osiguran prijestol, zato se posluži varkom. Uvriježeni običaj bi tada, u to vrijeme, običavalo se, krunu svetog Stjepana najprije u svilen ogrtač  zavit i tako spremiti u tok, koji se ključima zatvori, i državnim pečatom zapečati. Nakon krunisanja dojenčeta Ladislava zamatala je mati Elizabeta u svileni ogrtač krunu u prisuću državnih velikaša, te tako zamotanu krunu predade jednoj od dvorskih dama, kojoj je već prije dala isti takav zamot. Dvorska dama uspije u maniri vješta čarobnjaka pred velikašima zamjeniti ovaj posve slićnim zamotom. I tako se dogodi, zapečatiše državni velikaši krivi zamot u tok; dočim je pravu krunu sv. Stjepana čuvala Elizabeta pri sebi.
 
Čestita se Ladislavova mati i dalje bojala, čega se bojala naskoro se i dogodi. Stališi ne bjehu njezinim štitništvom zadovoljni, pa se nađe takmac Ladislavu, poljski kralj Vladislav III. Jagelo, komu ugarski velikaši predadoše kraljevsko žezlo. Kad vidje brižna mati da je vrag odnio šalu i da smrtna ugroza prijeti i djetetu i njoj, Elizabeta uze dijete  Ladislava i kovčeg, u kojem je bila prava kruna sv. Stjepana, pa brže bolje bježi iz Višeharda u Požun, a odatle k caru Fridriku III. Bi to 1440. Međutim, da se Vladislav okruni , trebalo je naći krunu; nu ne reci vraže, gluho i daleko „onamo njega“ nitko i nikako doznati za nju za krunu sv. Stjepana. Da sebi pomognu, uzeše krunu s groba sv. Stjepana i s njom okruniše Vladislava. Prava kruna dospje u ruke caru Fridriku III., koji je udovu  Elizabetu i sičića joj kraljevića Ladislava u zaštitu uzeo. Vladislav III. Ne bi baš miljenik sreće, jer u krvavoj bici protiv Turaka kod Varne već te 1444. izgubi i bitki i glavu. Sada bi kako red i zakon nalažu, imao petogodišnji Ladislav doći na prijestol. Stališi ga ugarski prozvaše kraljem. Ali on ne dođe. Već se znalo, i nije bilo više dobro čuvana tajna, kako je prava kruna sv. Stjepana kod Fridrika III.
 
Fridrik niti je pustio mlađahna Ladislava u Ugarsku, a ni na kraj pameti mu nije bilo predati krunu, već izjavi, da će on i dalje, drage volje, Ladislava odhranjivati i u zaštiti držati, kao najrođenijega svoga, da mu ni ptičijeg mlijeka neće faliti, i u zaštiti ga držati, paziti na njega kao na zjenicu oka svog, kao i do sada, dosle tim večma, što mu je međutim na žalost, i nevolju mu kletu, umrla majka Elizabeta. Kruna dakako i dalje će uz kralja Ladislava kod Fridrika ostati. S tim što su čuli ni najmanje ugarski stališi nisu bili zadovoljni već suprot tome, zahtjevahu pod prijetnjom, pod prijetnjom najžešćega rata, da im Fridrik kralja Ladislava i krunu preda. Godine 1456. baš 20. rujna uz do tad nezapamčeno krvoproliće dade Fridrik Ladislava Ugrima, ali ne preda krunu, već reče, da će krunu u zalogu zadržati do tad, dok mu se 40.000 dukata za othranjivanje Ladislava ne isplati. Proteklo ispod kraljevskih mostova mnogo godišnjih doba: prolječa, ljeta, jeseni i zima... Svađa i netrpeljivost ostala, zla krv.  Život ne pomazi nesretnoga kraljevića, kraljević Ladislav iznenada umrje od nepoznate bolesti ne napunivši ni puno punoljetstvo, ni okruglih osamnaest ljeta. Kraljevska kruna njegovih pređa još uvijek kod Fridrika. Prolaze nova proljeća, ljeta, jeseni, zime...
 
Poslije Ladislavove nerazjašnjene – čudnovate, najblaže rečeno, smrti, na prijestol dođe Matija Korvin, samo što se okruni, bez i da zdravicu odzdravi iz istih stopa zarati s Fridrikom radi krune, no ovaj ju obeća predati, kada mu se na ruke položi 40.000 dukata u zlatu. Nakon dugoga vijećanja, jer ratom Fridriku ne odbiše ni pera, prekaljen i tvrd orah bio taj Fridrik, premazan svim mastima, k tome, kad ne bi druge, složiše se stališi te izabraše sedam velikaša, koji će u Novom Mjestu od cara Fridrika preuzeti krunu sv. Stjepana. Ode odaslanstvo s najvećom paradom, u kojoj bilo do 3.000 konjanika k caru gospodaru, mutikaši Fridriku. Car-gospodar mutikaša Fridrik videć toliko pratnje, zatvori sva vrata od tvrđave te dopusti jednom jedinome odaslaniku i to biskupu od Vardina s 200 konjanika, da smiju k njemu u tvrđavu, dočim se ostala pratnja ima povući natrag u Šoprun. Za boravka biskupa kod Fridrika pronese se glas po Ugarskoj, raznesao se na sve strane iz Ugarske dalje, da je Fridrik dao kopiju krune načiniti, posve sličnu, da sličnija biti ne može, da često ni sam ne zna kad je uzima koju je uzeo, kopiju ili pravu krunu, jer odavno je znano, da na dvoru ima vrsne zlatare iz Dubrave, grada Dubrovnika s Jadranskoga mora, da je mjesto prave preda. Sve to baci sve od reda u teške misli. Sumnja je izjedala ko zmijski otrov ubrizgan ujedom, od najvećega velikaša do najobičnijega podanika, svega i svakoga, jer nitko nije imao ni trun vjere i povjerenja u kralja Fridrika: Taj slaže čim zine!- u glas su govorili.
 
Vjećalo se danima, vjećalo se noćima, dan-noć, vjećalo se, što bi tu valjalo činiti? Konačno zaključiše: naddvornika grofa Palocza poslati za biskupom, koji će po nekim osobitim znacima pepoznati pravu krunu. Grof  Palocz satima je zagledao krunu. Podizao je, spuštao, nekom tekućinom mazao, ostavljao, ponovno gledao, mjerio, vagao... Kada ju je kao pravu prepoznao, odaslanici na mjestu  pred Fridrikom 40.000 zlatnih dukata izbrojiše. Na to, dođe poslanstvo s krunom do Šopruna. S najvećim veseljem dočeka ga pratnja. Štedila se nisu grla. Satima se samo čulo: Ura! Ura! Ura! ...
 
Tri dana u crkvi na glavnom žrtveniku bi izložena kruna. Poslije je prenesoše u Budim. U Budimu je nađe Soliman II., koji došao u pomoč Ivanu Zapolji, kog sabor 1526. u Požunu za svoga kralja izabra. Soliman uze krunu i preda je Zapolji, koji je do smrti kod sebe zadrža. Njegova udovica Izabela posljeđaše primjer Elizabete te postavi svomu dvogodišnjem sinčiću Stjepanu krunu sv. Stjepana na glavu; no morade s mjesta s djetetom i krunom pobjeći, čim je Ferdinand I. Turke potukao i prisilio, da se glavom bez obzira iz Budima sele. Pod prijetnjom sile, doslovce s nožem pod vratom djetetu i njoj, predala je krunu i krunske znakove Ferdinandu I., te se ujedno odrekla ostalih prava u Ugarskoj i Sedmogradskoj, pridržavši za svog malodobnika kraljevića Opeln u Šleskoj i Frankenstein spadajući kneževini Munsterberg.
 
Kada se braća Matija i Rudolf odijeliše, uzme Rudolf potajice krunu i dade ju u Prag prenijeti; preda je opet svome bratu kada je taj 1608. ugarski prijestol zasjeo. Ovaj dade krunu u Šoprun prenijeti i odredi, da je imaju dva odgovorna velikaša čuvati, živom glavom za nju jamčiti. Car Josip I. dade opet istu krunu iz Šopruna u Beč među ostale austrijske dragocjenosti spremiti. Ugarski stališi bjesniše nad odredbom Josipa I. ogorčeni do te mjere jedva suzdržavajući se oružja latiti da polete glave. Njegov nasljednik Leopold II. odvažio se krunu sv. Stjepana postaviti natrag u Šoprun, gdje su ju danonoćno dva krunska stražara čuvala, dok nedođe 1849., kada je revolucionarna vlada iz Ugarske morala pobjeći, za živu na ramena sačuvati glavu, pri čem Lj. Košut uzme krunu i sve krunske znakove sobom, te dade razglasiti, da je te dragocjenosti na turskom zemljištu zakopao.
 
Dugo, dugo, beskrajno dugo, su se te dragocjenosti tražile... konačno pođe za rukom austriskom auditoru Titi Kargeru te na 8. rujna 1853. nađe u gvozdenoj škrinji krunu i ostale krunske dragocjenosti kraj Oršave. Govori se kako ima zapis u vojnoj arhivi iz tog vremena u Beču, u kojem stoji kako je nalazište otkrio i o tome izvjestio Tita Kargeru izvjesni M. Imbrišević, kasnije pukovnik u Petrinji. Više drugih dokumenata upučuje na isto, navodeći kako je porijeklom iz Bosanske Posavine, pa i sam u svojim zapisima Put na istok do Carigrada, Ferdo Hefele.
 
U Oršavi opet vele: da se T. Karger nije namjerio na rumunjskoga pastira, koji se slučajno desio neviđen u bližnjoj šikari, kad su u noćnoj tmini Košutovi ljudi između sebe nešto nosili i u šikari to zakopali, ne bi se sasvim sigurno ni do dan-danas znalo, gdje je ukopana ugarska kruna, kruna sv. Stjepana, a to tim vjerovatnije, što se drži, da su isti ljudi umah nakon svršenoga posla pogubljeni samo zato, da mjesto, gdje je kruna ukopana, ostane tajno. Mala zidana kapelica među drvoredima jablanova u Oršavi, na pragu Rumunjske, tik lijeve obale Dunava...
 

Nikola Šimić Tonin

Vjerni sljedbenici rođendan svog mitskog vođe slave u Kumrovcu, a on uopće nije tamo rođen

 
 
Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja Josipa Broza koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine u slovenskom selu Podsreda. No, i njegovi najnepokolebljiviji pobornici inzistiraju na netočnim podatcima iz njegove biografije, pa tako krezubi pasatisti godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe slave svakog 25. svibnja u Kumrovcu, gdje onda mašu zastavama njegove propale države. O novim prilozima za biografiju Josipa Broza piše Denis Kuljiš.
 
Posve nezapaženo prošla je godišnjica rođenja jednog Slovenca koji je došao na svijet 7. svibnja prije točno 123 godine. Nikad nije pošteno naučio hrvatski iako je postao daleko najpoznatiji Hrvat svih vremena. Rodio se u slovenskom selu Podsreda, deset kilometara zapadno od Sutle. Majka mu je bila Slovenka, materinji jezik, naravno, slovenski, i kad je upisao osnovnu školu u susjednom hrvatskom selu, gdje je stanovao kod strica, pao je razred jer nije znao hrvatski… Govorio je primitivnom kajkavskom mješavinom dolenjskog slovenskog i zagorskog hrvatskog (prekosutlanski koine) koji su razumjeli samo njegovi rođaci i najbliži suradnici s kojima je nešto kasnije zagospodario cijelim Balkanom. Osim što je rodom bio Slovenac, drug Tito je bio - politički Slovenac, koji je prihvatio kardeljevski “austromarksizam”, socijalizam povezan s nacionalističkim programom, skupa s težnjom za osnivanje “velike Slovenije”, u kojoj bi svi Slovenci živjeli u granicama jedne države - i oni u Furlaniji (Julijskoj krajini) i oni “na Koroškem”, u austrijskoj Koruškoj. Prva proleterska divizija ušla je u Duino, na putu za Veneciju, a još 1954. bio je spreman zbog Trsta zaratiti sa Zapadom, iako je već bio u sukobu sa Staljinom. Nisu li te činjenice koje su sve, uostalom, pojedinačno poznate, publicirane i komentirane u historiografiji, veća senzacija, ekskluziv ekskluzivniji od bilo koje fantazmagorične verzije o njegovu tajanstvenom identitetu koje promiče bulevarska štampa?
 
Krezubi pasatisti u Kumrovcu
 
Biografski podatci tajnovitog, ali nimalo tajanstvenog Josipa Broza s kominternovskim pištoljskim pseudonimom “T. T.”, odnosno “Tulski Tokarev”, ili, kraće Tito, zamagljeni su jer sačinjavaju “legenda” tajnog agenta, preudešen životopis kojim možeš zavarati protivnika. Ono što je u ovom slučaju iznimno jest da se trajno održao kao surogatni identitet čovjeka prihvaćen i od njegovih najnepokolebljivijih pobornika. Oni inzistiraju na tim netočnim podacima, što otkriva do koje su mjere nezainteresirani i za druge stvarne, još važnije elemente potrebne za rekonstrukciju njegova lika i djela. I tako, umjesto da u Podsredi 7. svibnja obilježe godišnjicu rođenja svoga mitskog vođe, krezubi pasatisti okupe se svakog 25. maja u Kumrovcu i ondje mašu zastavama njegove propale države. Zanimljivo, na isti je način datum svog rođenja kamuflirao i Josipov šef, Josif Staljin. On se rodio 18. prosinca 1878., a u službenoj biografiji vlastoručno je izmijenio datum u - 21. prosinca 1879. Tako je smanjio jednu godinicu.
 
Na Staljinov (izmišljeni) 62. rođendan u selu Rudo formirana je 1. proleterska brigada Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije, pa se to poslije slavilo kao Dan armije, kad su stizala unapređenja, viši činovi i plaće profesionalnim pripadnicima Titove vojske. Kad se 1948. promijenilo ustrojstvo komunističkog kozmosa, a drug Staljin iz rubrike “dobri” relegiran u rubriku “zločesti”, svečani je povod administrativno prebačen na idući dan, 22. prosinca.
 
Komunističkim hagiografima koji su gradili liturgijski ritual svoje utopijske države, datumi i obične činjenice ništa ne znače. Bitne su ideje. Vizije. Zbivanja izvan vidljivog horizonta. Sadašnjost pak može proteći u valjanju u blatu. Znanstveno utemeljeni totalitarizam lišen je čak i estetske funkcije koju zahtijeva fašizam, pa je to lakmus-test kojim se razlikuju dva antihumanistička modernizma - ako je ružno, mora da je komunizam, ako je glupo, lišeno svake teoretske podloge i zasnovano na rasnim mitovima, onda je - fašizam. Staljin je loše govorio ruski, a Tito je slabo znao hrvatski, što se vidi po nekim sačuvanim “ranim radovima”, recimo po letku koji je napisao 1928. kad su poslije ubojstva Radića u Zagrebu počele demonstracije, a Kominternini agenti izvadili iz pričuve duge cijevi i započeli oružani obračun sa žandarmerijom na Jelačić-placu.
 
Đuru su žandari naglavce vezali
 
Josif Visarionovič nije bio Slaven i njegova pozicija u gradnji sovjetske države na razvalinama ruske carevine bila je kao da je stvaranje jugoslavenske komunističke države poduzeo Enver Hoxha. Tito se pak deklarirao kao Hrvat, iako je njegova politička baza bila, zapravo, slovenska partijska organizacija, koju je kao org-sekretar pariškog biroa KPJ na specijalnom terenskom zadatku 1937. godine prvu preuzeo pa pretvorio, po nalogu Moskve, u posebnu, slovensku partiju. S njom je “partnerski” radio sve do kraja života - Kardelja je postavio na njeno čelo, priznao mu određenu autonomiju i neupitni status, ali, s hrvatskom partijom, koju je osnovao s istim moskovskim mandatom, postupao je sasvim drukčije. Sve rukovodioce KP Hrvatske, utemeljene tada u Anindolu, prvom je prilikom eliminirao iz rukovodstva. Završili su u Kerestincu, a sekretara, Đuru Špoljarića, koji je praktično izbrisan iz povijesti, strpao je odmah poslije rata na Goli otok. Nesretnoga Đuru žandari su naglavce vezivali za kolac i volovskom žilom bičevali po tabanima, ležao je u Lepoglavi, cijeli rat planinario po Lici, ali se naposljetku ipak našao u golootočkoj Petrovoj rupi, sa svim bivšim i potencijalnim konkurentima glavnog junaka ove priče. Tu je Špoljarić napokon došao k pameti, batalio politiku i promijenio ime, te mirno poživio kao činovnik socijalnog osiguranja u Zagrebu, gdje je umro 7. svibnja 1991. godine, samo mjesec dana prije uspostave nove, hrvatske države.
 
Tito se deklarirao kao Hrvat, jer je za to imao političke razloge - balansirao je između nacionalnih sastavnica svoga imperija koji je stvorio na Balkanu naslijedivši suverenitet karađorđevićevske države te preuzevši u velikoj mjeri koncept one prethodne, habsburške. Austro-Ugarska je bila komplicirana kompozicija “krunovina”, lokalnih autonomija, naroda i nacija u nastajanju, kojima se, umjesto kroz neki demokratski mehanizam, despotski i tolerantno arbitriralo iz Beča. Titov model više se osnivao na despociji, nego na toleranciji, ali nema sumnje da je tu našao inspiraciju. On se, zapravo, osjećao kao Austrijanac, “Avstrijec”, kako je objašnjavao Rusima dok je bio u zarobljeništvu, a zatim kao kozmopolitski svjetski revolucionar, tehnokrat boljševičkog prevrata, sovjetski građanin i član KPSS-a, odnosno VKP(b) - Svesavezne komunističke partije (boljševika), kako se onda zvala. U Moskvi gdje se školovao tridesetih godina nisu, naime, priznavali jugoslavensku partiju, jer su državu kralja Aleksandra smatrali “neprirodnom versajskom tvorevinom” i jugoslavenski komunisti morali su se upisati u sovjetsku, kako bi mogli dobiti odgovarajuće isprave i smještaj u Hotelu Lux (prije revolucije zvao se Hotel Fantazija, a sad se preuređuje u najluksuzniji moskovski gostinjac ulančen u Mandarin Oriental). Jugoslavenom je postao, dakle, tek kad je osnovao svoju državu koja se zaista i nazivala “Titovom Jugoslavijom”. Od svih jezika, drug Tito je najbolje vladao njemačkim, i to austrijskim idiomom, kako svjedoči njegov prevoditelj Ivan Ivanji. Ruski je mogao tečno govoriti, ali mu je pravopis bio katastrofa, što ima više veze s intelektualnom, obrazovnom insuficijencijom, nego s lingvističkom spremom. U zarobljeništvu je naučio nekoliko riječi kirgiskog, u zatvoru u Lepoglavi dopisnom je metodom učio engleski. No, kad je došao u priliku da bekne, umjesto engleskog, govorio je s Fitzroyem Macleanom na njemačkom, a ovaj je to prevodio Churchillu.
 
Pokusni vozač ‘mečke’
 
No, više nitko ne obraća pažnju na te pojedinosti koje definiraju personu i biografiju te objašnjavaju Titovu historijsku rolu. Dakle, gdje je glavni lik ove storije zaista rođen, što je bio po nacionalnosti, što po zanimanju i kakva je bila njegova stvarna karijera koja ga je na kraju dovela do statusa celeba teške kategorije - u gali, optočen brilijantima, na diplomatskim primanjima mogao je zasjeniti i englesku kraljicu koja je kraj njega izgledala kao neugledna debitantica s tijarom. Samo je Göring koji je uz bijelu uniformu pripasivao dvoručni mač mogao nadmašiti ovog slično građenog momka, KV-bravara i pokusnog vozača Mercedesa, koji je poslije bez krzmanja na plavu admiralsku uniformu obuvao svjetloplave postole… U vezi s Titom, ljude zanima sve osim njegove stvarne biografije i opisa njegovih realnih postignuća, odnosno razmjera zločina koje je počinio - sve istinito, tuđe je mitomanskom duhu balkanskih naroda. Oni su u uvijek u potrazi za “narativom”, finitnim smislom, astralnom perspektivom… Činjenice? Dođavola s činjenicama, istina je svakom vjerniku i marksistu puno složenija kategorija od običnog niza činjenica!
 
Nadimak koji je bio poznatiji od njegova vlastitog imena dio je agentske Titove “legende”, a istodobno pruža najdublji uvid u karijeru koja je prethodila onoj vlastodršca i državnika. Objašnjenje da je podrijetlo nadimka naziv sovjetskog pištolja T. T. ne bi ni izašlo na svjetlo dana da jedan sovjetski kozmonaut nije to prenio jednom slovenskom umjetniku (a ovaj inkvizitivnom novinaru, koji je informaciju podijelio s mladim povjesničarem, koji je dalje istraživao u arhivama). Kozmonaut je za tu činjenicu saznao jer je njegov otac 1940. bio Titov šef u Carigradu - rezident sovjetske obavještajne mreže na Balkanu. Svog agenta sačekao je 1940. kad je T. T. stigao brodom iz Odese na proputovanju u Zagreb (i na brifingu ostao četiri mjeseca). U Carigradu Tito se sastao s radio-operaterom i šifranticom sovjetske Vojne obavještajne službe (GRU RKKA - Glavnoe razvedočnoe upravljenie Raboče-krestajnske Krasne Armii), Josipom Kopiničem i Stelom Bamjadzidos Kopinič. Zatim su skupa preuzeli zagrebački punkt, gdje je na Milerovu brijegu u Podsusedu radila radiostanica za vezu s Moskvom.
 
Bondov pištolj
 
Prije nego što je postao T. T., odnosno “Tito”, bio je “Georgijević”, što je pseudonim koji je pokupio još u Rusiji gdje je nakon Oktobarske revolucije pohađao kurseve za “crvene komandire”. Ondje mu je predavao Pavle Gregorić Brzi (on je ne tako davno, 1989., umro u Zagrebu u prometnoj nesreći). Tako je Broz postao “kadar”, agent u svjetskoj mreži kojoj je Kominterna davala vidljiv, politički legitimitet, odnosno služila kao fasada. U Hrvatskoj i u Zagrebu sljedećih deset godina radi na specijalnim zadacima, povezan preko posebne agenturne linije Tajnog odjela Kominterne (poslije preimenovanog u OMS, Odjel međunarodnih veza). Napredovao je u čin “Valter”, dobivši taj prvi pištoljski pseudonim kao polaznik sovjetske spec-škole u Balašihi. I danas ona ondje radi (smještena blizu vojnog aerodroma Čkalovski kod Moskve) kao obučni centar specijalnog odreda “Vympel” Federalne službe sigurnosti (FSB, ranije - KGB). Tu su se u sovjetskoj eri školovali kadrovi za “narodnooslobodilačku borbu” u Latinskoj Americi, Africi i Aziji. Kursisti škole predvođeni njenim zapovjednikom, koji je pritom poginuo, ubili su u Kabulu u operaciji “Oluja 333” afganistanskog predsjednika Amina, čime je počela sovjetska intervencija 1979. godine.
 
Brozov razrednik u Balašihi bio je Poljak, sovjetski general Karol Wacław Swierczewski, s operativnim pseudonimom - Walter. Taj drugi Walter poginut će 1947. u borbama s Ukrajinskom ustaničkom armijom u Karpatima, gdje je otpor staljinskoj okupaciji potrajao još dugo poslije rata. Lik ovog poljsko-sovjetskog agenta i generala bio je ugraviran na novčanicu od 50 zlota što je ostala u optjecaju praktički do kraja komunističkog režima.
 
Preuranjena metafora
 
Budući jugoslavenski maršal naposljetku dobiva novi pištoljski kodni naziv - T. T. Dok je Walther njemački policijski pištolj (PPK) kakav nosi i tajni agent James Bond, pištolj T. T., ili “Tito”, kako se to izgovaralo, odnosno “Tulski Tokarev”, sovjetski je časnički pištolj od 7,62 mm, koji se izrađivao bez kočnice. Poslije se proizvodio i u Kragujevcu, u Zavodima Crvena zastava, kao “tetejac”, što je metafora Brozove karijere: Staljinov tajni operativac koji se osamostalio, te potražio vlastiti usud, kao sotonski progenij iz filma Veljka Bulajića “Čovjek kojega treba ubiti - legenda o caru Šćepanu Malom” (1979.). Tu samo godinu dana preuranjenu metaforu o odmetniku koji postaje vlastodržac, u doba premijere filma još se nitko nije usuđivao shvatiti!
 
Georgijević - Valter - T. T. - Tito, a neko vrijeme i “drug Otto”, lik s promjenjivim pseudonimima, prividnim partijskim funkcijama i složenom “legendom” koja prati svakog tajnog agenta, više nije misterij za povjesničare otkako je većina arhiva otvorena, a internet izvore učinio dostupnima. No, umjesto skrupuloznog istraživanja i jasnog sagledavanja jedne izvanredno zanimljive priče, multipliciraju se nesagledivo teorije zavjere i razne fantastične konstrukcije. Mitomanija je balkanski folklor.
 
Tu karijeru nemoguće je jednostavno rezimirati - robijaš, profesionalni revolucionar, zapravo terorist kojega su tražile sve policije, ali ga nikad nisu pronalazile iako su oko njega misteriozno padali svi ostali komunisti i liderski pretendenti… “Čovjek od teflona” kojega je Hitler pokušao živa zarobiti pokrenuvši cijelu jednu kombiniranu operaciju sa 18.000 vojnika, od toga oko 700 padobranaca i jedriličara elitnog 500. SS-padobranskog lovačkog bataljuna, koji su izvršili desant na Drvar. Zatim sovjetski maršal Mediterana odlikovan Ordenom pobjede koji je dobilo još samo 11 sovjetskih maršala (a dodjeljivali su se za “zapovijedanje armijama u borbi koja rezultira strateškom prevagom u korist Crvene armije”). Potom defektor, disident iz sovjetskog tabora, koji je razbio monolit svjetskog komunizma i Staljina doveo u situaciju da sa smrtne postelje, kao Faust, promatra rušenje svoga carstva od Pacifika do Atlantika. Zatim će u Kremlj doći Hruščov, Titov čovjek utoliko što je prihvatio sva načela titoizma, pa komunizam više nije bio ono što je bio. Tito je presudno pomogao Deng Xiaopingu da Hua Guofenga, Maova nasljednika okrene s puta staljinističkog maozima na put kojim je danas Kina došla ovdje gdje je stigla… U međuvremenu, treba napomenuti, osnovao je sindikat svjetskih diktatora koji su po njegovom receptu vladali u svojim zemljama po dvadeset ili trideset godina, uveli socijalističku ekonomiju, pa bi privreda i zemlja propale i neminovno bi poslije njihove smrti uslijedio građanski rat. Pod njim je drhtao globus. Richard Burton, koji ga je glumio u filmu, rekao je: “Bio je jako šarmantan čovjek. Ali, osjetio sam da se oko njega neobjašnjivo širi jeza…”
 
A Bleiburg? Da, sve ih je on osobno dao pobiti. Priredio je genocidni pir epohalnih razmjera, etničko čišćenje i anihilaciju Nijemaca, civila, žena i djece - na poslijeratnom popisu nedostaje ih oko 200 tisuća, ali vjerojatno je polovica samo nasilno asimilirana.
 
Okupacija Albanije
 
Pobijene su cijele vojske zarobljenika, protjerani cijeli narodi, zaposjednute nove provincije (recimo Istra, koja je prisajedinjena matici u kojoj nikad nije bila). Albanci su pretvoreni u turske optante i otpremljeni u Carigrad. Sve je to obavljeno za četiri godine rata poslije rata, dok je upravljao borbama u Grčkoj i pod okupacijom držao Albaniju, te ondje potopio dva engleska razarača, zbog čega tu zemlju orlova i luzera, ni krivu ni dužnu, deset godina nisu primali u Ujedinjene narode. Proveo je revolucionarnu retorziju, strijeljani su suradnici okuptora, vlasnici dućana i slučajni prolaznici.
 
Likvidacija likvidatora
 
Ozna je sudila i presuđivala, a zatim, kad se okrenuo od Staljina Zapadu, bacio je sve te svoje najvjernije egzekutore u jednu veliku (Petrovu) rupu na Golom otoku, dok je sam ljetovao na nedalekim rajskim Brijunima. Praksi komunizma dodao je tako uz eksproprijaciju eksproprijatora - likvidaciju likvidatora. Svi svjetski uglednici obraćali su se Brozu s poštovanjem kao “gospodine Tito”, a nisu znali da kažu - gospon Tetejac, ili nešto kao Mr. Parabelum… Nevjerojatno upješan blefer iz zaostalih krajeva blistavog Habsburškog Carstva pojavljivao se između dva svoja kolege, Ernesta Che Guevare i “Njegova carskog veličanstva kralj kraljeva, lorda lordova, pobjedonosnog lav Judina plemena i Božjeg odabranika Haile Selasije Prvog, Ras Tafari Makonena”. Dakle, uspio je nekako objediniti imidž boljševičkog prevratnika i afričkog maharadže… Tko bi taj lik opisao? Da su se udružili Robert Musil i Thomas Mann, mogli su pokušati s kombinacijom “Čovjeka bez svojstava” i “Hohštaplera Felixa Krulla”.
 

Denis Kuljiš, http://www.jutarnji.hr/slovenac-koji-je-postao-najpoznatiji-hrvat-svih-vremena/1354359/

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1366 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević