Get Adobe Flash player

Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata

 
 
Dana 27. siječnja 2017. vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod nazivom “Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Pod još bombastičnijim podnaslovom “Dok u Hrvatskoj raste neonacizam, zemlja se nalazi na raskrižju između negiranja i stvarnosti” auktorica je objavila niz povijesno netočnih informacija iako je u jednoj stvari u pravu: Hrvatska uistinu leži na raskrižju između negiranja i istine, ali ne na način na koji auktorica pokušava to prikazati u svom tekstu. Već u bilješkama ispod fotografija preuzetim iz Wikipedije Blakemore ističe kako je Jasenovac (koji je, usput, naselje u nizinskom dijelu Hrvatske u kojem je tijekom Drugoga svjetskog rata uspostavljen radni logor) mjesto u kojem su ubijeni desetci tisuća Židova. To je krivotvorina koju je auktorica mogla jednostavno provjeriti pogledom na službeno web mjesto Spomen područja Jasenovac, prema kojem je (službeni broj) ubijeno 13.116 Židova [i].
http://api.theweek.com/sites/default/files/author-images/ErinB.jpg?resize=500x500
Erin Blakemore
 
Auktorica je objavila još jednu laž tvrdeći kako je u Jasenovcu ubijeno ukupno 99.000 Židova, Srba, Cigana i drugih nekatolika. Na gore navedenom web mjestu službeni je broj žrtava 83.145, među njima i 4255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući.
 
Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata a služila je kao najvažnije sredstvo preuveličavanja broja ratnih žrtava u cjelini. Dana 26. svibnja 1945. Tito je sugerirao kako je  tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poginulo 1 685 000 ljudi [ii]Međutim, nije jasno na kojim se statistikama temelji ta procjena jer nije bilo popisa stanovništva nakon 1931. godine, a posljednja bitka tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji dogodila se 27. ili 28. svibnja 1945. godine u bosanskom gradu Odžaku. [iii]. Međutim, Tito je ponovio taj broj u srpnju 1945. godine, kada je izjavio:Tijekom četiriju godina izgubili smo milijun i sedam stotina tisuća naših građana.[iv]
 
Titovoj je izjavi trebala znanstvena potvrda, ali su istaknuti demograf profesor Dolfe Vogelnik i njegov pomoćnik Alojz Debevec odbili učiniti takvo što jer nije bilo nikakvih novih podataka na kojima su mogli temeljiti svoje izračune. Umjesto toga, odlučili su prebaciti taj zadatak na Vladetu Vučkovića, u to vrijeme studenta matematike, koji je radio u Statističkom zavodu u Beogradu. Dobio je dva tjedna kako bi izračunao ukupan broj svih žrtava, s uputom da taj broj “mora biti impresivan, ali znanstveno-statistički utemeljen.” [v] Nadalje, kao što je Vučković naglasio: “Zbog neznanja ili zapovijedi za prijevarom, režimski su ljudi pretvorili demografske gubitke u stvarne žrtve, kojih je prema svim znanstvenim istraživanjima bilo malo više od milijun.” [vi]
 
Broj od milijun ljudi trebao je uključiti i one koje su ubile komunističke snage. [vii]Međutim, jugoslavenski predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine Edvard Kardelj nije predstavio taj broj, nego je tvrdio kako je bilo više od  1.700.000 ratnih žrtava. Te iste 1946. godine Povjerenstvo za ratnu odštetu pripremalo je službeni popis žrtava pa je to ostao i službeni broj  ratnih žrtava sve do raspada Jugoslavije 1990-ih.
 
Međutim, Njemačka je odbila platiti odštetu za 1.700.000 žrtava, temeljeći svoju odluku na podatcima, dobivenim od SAD-a 1954. godine, kako je u Jugoslaviji bili milijun ratnih žrtava. [viii] Stoga su jugoslavenske vlasti bile prisiljene provesti nova istraživanja kako bi dobile preciznije podatke. Popis žrtava konačno je dovršen 1964. godine, ali je rezultat bio razočaravajući jer je ukupan broj  stvarno bio približno milijun, uključujući i 597 323 žrtava tzv. “fašističkog terora”. Prema istom popisu, u hrvatskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška zajedno, ukupno je umrlo ili ubijeno oko 60.000 ljudi, iako su jugoslavenske vlasti ranije tvrdile kako je u njima ubijeno najmanje 700.000 ljudi. [ix]
 
Prva, ali neslužbena iskapanja u području Jasenovca obavio je općinski odbor bivših pripadnika Jugoslavenske armije iz Bosanske Dubice 1961. godine na Gradini u blizini Jasenovca. Našli su tri masovne grobnice i identificirali 17 ljudskih lubanja u jednoj od njih, ali nisu odredili točan broj kostiju pronađenih u drugim dvjema. Izbrojili su još 120 neotkrivenih grobnica i na temelju tog nalaza zaključili kako bi samo u Gradini trebalo biti 350 800 žrtava. [x]
 
Službene forenzičke istrage, provedene 1964. godine u Jasenovcu trebale su dokazati golem broj žrtava u Jasenovcu i žrtava jugoslavenskog rata u cjelini, ali su prekinute. Nakon ispitivanja 130 lokacija pronađeno je samo sedam masovnih grobnica, u kojima je bilo ukupno 284 ljudskih ostataka. Međutim, važno je naglasiti da se u izvješću, koje je potpisao dr. Alojz Šercelj, tvrdilo kako “velika količina predmeta pokazuje da su žrtve dovedene izravno do mosta gdje su pogubljene a da prethodno nisu boravile u logoru. Tu je dr. Štercelj posebno želio ukazati na prisutnost noževa, prstenja, novca, itd. ” [xi]
 
Dakle, pronađeni predmeti nisu pripadali zarobljenicima iz Jasenovačog logora, nego, vjerojatno, izbjeglicama, možda hrvatskim vojnicima i civilima koji su, u strahu za svoj život, bježali iz zemlje u svibnju 1945. godine, ali su ih saveznici predali Jugoslavenskoj armiji. Dostupni podatci i svjedočanstva potaknuli su stalne rasprave među hrvatskim povjesničarima kako je taj logor nastavio s radom nakon završetka Drugoga svjetskog rata a on bi mogao biti mjesto  komunističkih pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika tijekom1945. godine i kasnije. Dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku koji su se prvi put koristili u momu objavljenom radu “Poslijeratni Sabirni logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” dokazali su kako je taj logor stvarno postojao između 1945. i 1948. godine, a možda i dulje. [xii]
 
Broj ratnih žrtava, posebno onih koji su umrli u Jasenovcu, nastavio je služiti kao važan dio protuhrvatske promidžbe nakon završetka Domovinskog rata 1995. godine. Približan broj jasenovačkih žrtava, posebno onih koji su na tom mjestu ubijeni nakon svibnja 1945. godine, ostaje nepoznat. Nisu obavljena nova iskapanja koja bi mogla otkriti više pojedinosti u svezi s prirodom žrtava a jedini su antropološki podatci oni iz 1964. godine.
 
Tijekom zadnjih dviju godina istraživači Nikola Banić i M. Koić uspoređivali su podatke o jasenovačkim žrtvama s popisa Spomen područja Jasenovac s onima iz drugih baza podataka, uključujući i one u Yad Vashemu. Rezultati njihovih istraživanja ukazuju na to da brojni pojedinci među 83 145 ljudi koji su navodno izgubili svoje živote u Jasenovcu u stvari nisu ubijeni u Jasenovcu, nego na drugim lokacijama unutar ili izvan područja bivše Jugoslavije. Osim toga, dokazali su kako mnogi pojedinci uopće nisu umrli tijekom Drugoga svjetskog rata, nego su živjeli dugo nakon tih događaja a njihova svjedočanstva o svojim iskustvima tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se naći na YouTubeu. Taj skup istraživanja koje su obavili neovisni stručnjaci pokazao je ne samo da je broj žrtava koje spominje   Blakemore netočan, nego da je netočan i službeni broj naveden na portalu Spomen područja Jasenovac.
 
Unatoč činjenicama da su gore navedeni auktori objavili oko 40 radova s mnoštvom znanstvenih zapisa koji podržavaju njihove tvrdnje, bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, kao i sadašnji privremeni ravnatelj Ivo Pejaković, nisu dali nikakvu razumnu objasnidbu za to neslaganje. Oni su također ignorirali rezultate prikazane u radu “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” (objavljen u prosincu 2014.) unatoč tomu što su zamoljeni da ažuriraju svoje podatke. Prema njima, ne postoje dokumenti ili svjedoci koji mogu potvrditi kako su ratni zarobljenici doista držani Jasenovačkom logoru. Zgrade bivše ustaškog logora bile su u ruševinama, čineći ih potpuno neuporabljivim za smještaj zatvorenika. Skupina od oko 600 zatvorenika, poznata kao “Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac”, dovedena je iz “Zavoda za prisilni rad Sisak” u Jasenovac i tamo zadržana od jeseni 1945. do jeseni 1947. godine.
 
Nije bilo ubijanja u Jasenovcu a kolone ratnih zarobljenika koje su se vraćale iz Bleiburga nisu prolazile kroz Jasenovac niti su ostajale u njemu.[xiii]  Međutim, svi dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku, zajedno s dokumentima iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, potvrđuju upravo suprotno – da je logor za ratne zarobljenike u Jasenovcu stvarno postojao u bivšoj Jugoslaviji, najmanje do 1948. godine, a možda i dulje.[xiv]  Ovdje je važno spomenuti problem žrtava poslijeratnog logora. Jasenovac. Prema dokumentima Državne komisije za utvrđivanje zločina počinjenih od strane okupatora i njihovih pomagača, negdje između 6. svibnja 1945. i 31. svibnja 1946., dva policijska službenika bivše NDH – Josip Batarelo i Marko Radić – ubijeni su u Jasenovcu.[xv] Obje se osobe vode kao “žrtve fašističkog terora”. Izvor za prvoga knjiga je  objavljena u Jugoslaviji 1974. godine i za drugoga popis žrtava iz 1964. godine.[xvi]  Ne samo da su arhivski izvori ne koriste kao dokaz, nego ih portal Spomen doma Jasenovac ignorira i nakon što su dokumenti objavljeni. Ako se žrtve poslijeratnog logora Jasenovac i dalje dodaju popisu ubijenih u tom logoru prije svibnja 1945. godine, nije moguće reći koliko ih je zapravo umrlo u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata.
 
Ovaj primjer pokazuje koliko je hrvatsko društvo, uključujući i službenu politiku, udaljeno od suočavanja s prošlošću, posebno u svezi sa zločinima koje je  počinio komunistički režim. Šutnja institucija odgovornih za istraživanje ovakvih tema otvara sve više prostora za daljnje manipulacije. Hrvatska je uistinu na raskrižju, ali ne na onomu na koji ju auktorica Erin Blakemore pokušava staviti. Raskrižje na kojem se Hrvatska nalazi vezano je uz dopustnicu da je njezino postojanje povezano s komunističkom prošlosti koju je službeno pisala Komunistička partija Jugoslavije s namjerom manipuliranja osnovnim podatcima, uništavajući izvornu dokumentaciju i izmišljajući motive za svoja izvješća, odnosno političke ciljeve.
 
Erin Blakemore je na svoj način nastavila s takvom praksom staroga komunističkog diktatorskog režima, napravivši niz nevjerojatnih početničkih pogrješaka:
 
1. Kao prvo, auktorica nije ni pokušala provjeriti podatke, čak ni na najjednostavniji mogući način, s pomoću Wikipedije, jer da jest, brzo bi morala shvatiti kako je vojnički pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski vojnički pozdrav prvi put zabilježen u 17. stoljeću. Umjesto toga, Blakemore žurno i bez argumenta proglašava Hrvate neofašistima i, još gore od toga, negatorima Holokausta, unatoč bogatoj povijesnoj dokumentaciji koja pokazuje kako su brojni Hrvati spasili živote Židova uz riskiranje vlastitih života.
 
2. U jednom dijelu svoga teksta auktorica je istaknula sljedeće: “Dok Kolinda Grabar-Kitarović, četvrti predsjednik Zemlje, izdaje priopćenje u kojem  ustaše označuje kao zločinački režim, u studenom se on fotografirao kako drži zastavu toga režima”, sugerirajući kako je povijesna hrvatska zastava na kojoj heraldički simbol šahovskog polja počinje bijelim kvadratom fašistički simbol. Osim toga, svaka osoba koja i malo poznaje suvremenu hrvatsku politiku zna kako Kolinda Grabar Kitarović nije ON nego ONA. Uz to, svatko tko je barem jednom pogledao razglednice Zagreba zamijetio je takav heraldički simbol na krovu povijesni katoličke crkve svetoga Marka u Starom Gradu glavnoga grada Hrvatske. Taj je simbol s prvim bijelim tzv. “fašističkim” kvadratom tamo postavljen 1878. godine, više od četrdeset godina prije pojave fašizma i nacizma u Europi. Ono što tu vidimo  hrvatski je grb, koji je hrvatskom narodu već stoljećima prirastao srcu i toliko mu je drag. Da, stoljećima prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Sve ove činjenice lako se mogu naći na međumrežju, rabeći najobičnije tražilice.
 
3. U završnom dijelu teksta auktorica ukazuje na činjenicu kako u Hrvatskoj živi oko 2 000 Židova. Ponovno naglašavamo kako se veći dio teksta Erin Blakemore bavi neutemeljenim i nepotvrđenim procjenama a ova zadnja procjena broja Židova još je sramotnija jer prema hrvatskom popisu iz 2011. godine u Hrvatskoj živi točno 509 Židova. Čak je i ova informacija dostupna na Wikipediji. [xvii]
 
S obzirom na nedostatak bilo kakvih akademskih argumenata i očiti nedostatak osnovnog znanja o povijesnim činjenicama, Blakemore zaključuje kako je “revizionizam prigoda za pronalaženje velikih junaka i trijumfalne prošlosti za narod koji je često bio pod udarom rata, geopolitike i društvenih nemira, ali on također pere povijest.” Umjesto da odgovori na pitanje, auktorica je u  ozbiljne probleme dovela istinitost svoga teksta, stoga zaključujemo naš odgovor riječima poznatoga američkog povjesničara Jamesa McPhersona, koji je rekao: “Revizija je žila kucavica povijesne znanosti. Povijest je nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podložne su promjenama u skladu s novim dokazima, novim pitanjima koja proistječu iz dokaza, novim perspektivama koje dolaze s vremenom. Nema jedne, vječne i nepromjenjive ‘istine’ o prošlim događajima i njihovim značenjima. Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, to jest, “revizionizam” – ono je što čini povijest bitnom i smislenom. (…) Bez revizionističkih povjesničara koji su istraživali nova vrela i postavljali nova i osjetljiva pitanja,  zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa.” [xviii]  Da, zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa, upravo kako je i Erin Blakemore zapela u blatu svojih stereotipova. Pitamo se kojoj i čijoj svrsi takva kaljuža tako dobro služi?
 
Bilješke:
 
[i]http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6711
[ii]Barry M. Lituchy, Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia (New York, 2006), p. 3.
[iii]Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije’, Bosna Franciscana, No. 37 (2012), pp. 109-138.
[iv]Josip Broz Tito, Govori i članci, Knjiga 1 (Zagreb, 1959), pp. 362-3.
[v]Bogoljub Kočović, Sahrana jednog mita. Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (Beograd, 2005), pp. xxi-xxiv. Vladeta Vučković, ‘Sahrana jednog mita’, Naša Reč, No. 368 (1985).
[vi]Ibid.
[vii]Ibid.
[viii]Paul Mayers and Arthur Campbell, The Population of Yugoslavia (Washington D.C., 1954), p. 23.
[ix]Entire list was published in: Meho Visočak and Bejdo Sobica, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije (Zurich – Sarajevo, 1998).
[x]Željko Krušelj, ‘Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava’, Vjesnik, 23 April 2005.
[xi]Croatian State Archives, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj antropologa.
[xii]Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi, No. 56 (2014), pp. 323-408.
[xiii]Memorial Site Jasenovac – FAQ.
Available at http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619(15 May 2015).
[xiv]Pilić and Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac’, pp. 323-408.
[xv]Croatian State Archives, f. 306, ZKRZ, kut. 379, series Zh 28326 and 28327.
[xvi]Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu (Sinj, 1974), p. 136. Jelka Smreka and Đorđe Mihovilović, Poimenični popis žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941 – 1945 (Jasenovac, 2007), pp. 175, 1361.
[xvii]https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Cro
 

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac, http://croatiarediviva.com/smithsonian-odbio-objaviti-reagiranje-nase-udruge-tekst-erin-blakemore-jasenovcu/

Zločini komunista protiv Boga i srbskog naroda…

 
 
Josip Broz Tito poslije 1945. nije bio antifašist, jer je vladao metodama koje se ničim ne razlikuju od fašističkih, odnosno nacističkih: uveo je teror, otvarao logore, u kojima su pod neljudskim uvjetima zatvarani neprijatelji njegove vlasti, provodio masovna ubojstva; sjetimo se Golog otoka i nasilnih otkupa krajem četrdesetih godina. Bile su to metode dostojne Josifa Staljina i Adolfa Hitlera!
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/564x/43/e0/c8/43e0c8658369f2cd938a50026425de7f.jpg
Još prije početka Drugoga svjetskog rata, bezbožni komunisti su kovali planove o uništavanju Kraljevine Jugoslavije i srpskoga naroda. Komunistička partija Jugoslavije je na svojim prvim kongresima otvoreno zauzela stav da treba srušiti Kraljevinu Jugoslaviju kao “tamnicu” jugoslavenskih naroda. Komunisti su na čuvenom komunističkom kongresu u Dresdenu decidirano odlučili i naveli Srpske Zemlje koje su, poslije raspada Kraljevine Jugoslavije i izvođenja njihove revolucije, trebale postati države. Na tom kongresu, nažalost, Srbija nije bila spomenuta kao buduća država. Dokumenti pokazuju da je Broz već na zasjedanju Avnoja 1943. kreirao granice republika nove Jugoslavije, samo je Srbiju ostavio nedefiniranu. To znači, da Srbija može biti samo onolika koliko preostane kad se svi drugi namire. Hrvatskoj državi Tito prisajedinjuje srpsku pokrajinu Baranju, zatim Istru, Dalmaciju i gotovo cijelu jadransku obalu s otocima. Ustavom iz 1974. Hrvatskoj i drugim republikama je omogućena kasnija državnost. Na Kosovu i Metohiji doselio je iz Albanije više od 300.000 mladih Albanaca, dok je zabranio povratak preko 200.000 Srba. Broz je sistematski smanjivao broj Srba u Jugoslaviji, formiranjem novih nacija a sve sa ciljem umjetnog umanjivanja broja Srba. Ovo je novim komunističkim vlastima bilo neophodno kako bi dominaciju Srba, njenu zastupljenost kod glasanja, u državnim i drugim strukturama što više umanjili. Na bazi te politike već poslije završetka Drugog svetskog rata 1945. proglašavaju se dvije nove nacije – Crnogorska i Makedonska, a 1965. stvorena je i treća novokomponirana nacija „Muslimani“.
 
U oduševljenju što su se dočepali glavnog grada Srbije, komunisti su se teško obuzdavali u javnim istupima. „Srbiji nije dovoljno pušteno krvi”, rekao je Milovan Đilas u prvoj izjavi iz „oslobođenog” Beograda. „Srbija nema čemu da se nada. Za nju ne će biti milosti”, rekao je J. B. Tito u govoru na Banjici u studenome. Prva izjava „poludivljeg” Slobodana Penezića Krcuna glasila je: „Premnogo vas je ostalo u životu, ali još imamo vremena da tu grešku ispravimo”.
 
U „Popularnoj enciklopediji BIGZ-a” iz 1976., službenoj enciklopediji komunističke Jugoslavije, na strani 1251. stoji da je Udba osnovana kao Ozna 14. 5. 1944., a da od sredine 1952. nije više vojna formacija i da radi u okviru ustava i zakona. To je službeno priznanje da je prije toga radila iznad zakona i ustava i svi oni koji su rukovodili imaju komandnu odgovornost za sva ubojstva koja su se dogodila. Jovo Kapičić u medijskim nastupima je sam priznao da je sudjelovao u zločinima i da je svoju funkciju obavljao bez zakonskih ograničenja. Potrebni su tomovi da bi se naveli svi zločini koje je Đilas počinio, prvo u svojoj rodnoj Crnoj Gori, a potom i kasnije u Jugoslaviji. Prema podacima američkog ministarstva vojske, komunisti su u Beogradu strijeljali „između 13.000 i 30.000 ljudi”. Major Ozne Milan Trešnjić svedočio je da je u kvartu kojim je on komandirao ubijeno 800 civila, a Beograd je imao 16 kvartova.
 
Kako razumjeti strijeljanje javnih i kulturnih radnika i umjetnika u Srbiji, samo zato što su drugačije mislili i protivili se revolucionarnim tj. nasilnim metodama osvajanja vlasti? Pazite, nije riječ o likvidaciji pripadnika četnika Koste Pećanca, Ljotićevih fašista, Nedićeve žandarmerije ili vojnika Jugoslovenske vojske u otadžbini (historijsko krštenih kao kao četnici – da bi se izjednačili sa istrjebiteljima Srba – ustašama). U pitanju su bili civili, kapitalisti, ugledni seljaci, inteligencija (koja po komunističkim kriterijima nije bila poštena) sve do javnih i kulturnih radnika i umjetnika. Jedina krivica tih pogubljenih ljudi bilo je drugačije mišljenje i protivljenje da se vlast osvaja revolucionarnim, nasilnim metodama. Bilo je to pravo „partizansko bezumlje i ludilo“. KPJ je već 1941. godine napravio popise za likvidaciju uglednih srpskih domaćina, koji mogu smetati uspostavljanju njihove diktature, a na kraju rata ti popisi su samo dopunjeni novim imenima. Jedini Titov ratni cilj bio je da preuzme (preotme) vlast nad čitavom Jugoslavijom, po svaku cijenu! Brozovi partizani su borbe s Nijemcima i ustašama izbjegavali kad god je to moglo. Umjesto da napadaju Nijemce, Nijemci su napadali njih, organizirajući protiv i partizana i četnika nekoliko ofenziva na inzistiranje Berlina. Nakon rata, Brozova titografija je od ovih njemačkih potjera i bežanije partizana pred Nijemcima pravila partizanske herojske borbe protiv okupatora. Tito je ožujka 1943. Nijemcima otvoreno ponudio suradnju u borbi protiv zapadnih saveznika ako se iskrcaju na jadranskoj obali.
 
Đilas i Vlado Velebit u kolovozu 1943. godine u Zagrebu uvjeravaju Kaschea i Horstenaua: „Mi se ne borimo protiv vas, Nijemaca. Mi se samo branimo. Nemojte nas goniti i ne ćemo pucati na vas. Naši neprijatelji su četnici. Mi se borimo samo protiv njih.“ („Ein General im Zwielicht“, Band 3, Bohlau Verlag Wien-Koeln-Graz 1988.; M. Đilas „Partizanski rat“, Beograd, 1979.). Dogovor je poštovan, bez obzira na to što ga je Ribbentrop osudio i odbio, ali je „fer plej“ održan… „Otpor prema nacistima je bio samo izgovor, dok je pravi cilj bio doći na vlast i zavesti sistem integralnog komunizma“, Tito u jugoslavenskoj skupštini 26. 6. 1950. godine. Za Tita, Đilasa i njegove drugove, takozvani “narodnooslobodilački ustanak” bio je samo retorička floskula za prikrivanje pravog cilja: komunističke revolucije/diktature.
 
Organiziranu, vojno-gerilsku borbu protiv naci-fašizma otpočela je, prva u okupiranoj Europi, Jugoslavenska vojska u otadžbini na čelu s pukovnikom Dragoljubom Dražom Mihailovićem na čelu, i to 17. ožujka 1941. g. (istog datuma je sačinjen aneks sporazuma između komunista i ustaša koji je zaključen još 1935. g. kojim je ugovorena suradnja u cilju slamanja jugoslavenske države, srpstva i pravoslavlja). U tom trenutku je važio sporazum između SSSR-a i Njemačke, tako da nijedna komunistička organizacija, uključujući i Brozovu, nije bila, niti je mogla biti u sukobu s naci-fašistima. Tek “vjerolomni” napad na SSSR 22. lipnja 1941. otvara mogućnost ratovanja komunista protiv Hitlera.
 
Glupo i naivno je danas koristiti komunističku ikonografiju – srpove, čekiće i crvene petokrake – kao simbol antifašističke borbe. Staljin je prvi, ali ne i jedini, koji antifašizam koristio kao izgovor za brutalnost prema svim političkim protivnicima. To su isto radili i Josip Broz kao i Georgi Dimitrov. Stotine tisuća Rusa, koji su završili po sibirskim gulazima, bili su etiketirani kao „fašisti“, što je značilo dozvolu za njihovo ubijanje ili u najmanju ruku neljudski odnos prema njima. Žalosno i velika sramota je da se o stradanjima na Golom otoku šuti, pogotovo kada se zna da je uhićeno 55.000 ljudi - slobodara i ljubitelja Rusije, da je 8.800 njih ubijeno i to na zvjerski način, bacano u more, sahranjivano kao pse po bilećkom i golootočkom kamenjaru, udavljeno u moru kao što je slučaj s ambasadorom Žarkom Popovićem iz Bjelopavlića. Poznato je da je pod mukama u istražnim zatvorima umoreno na stotine ljudi ili se ubilo pod nesnosnim terorom.
 
Goli otok je svojevrsni zvjerinjak u kome su upravljači, razarali ljudsko tijelo, razgrađivali, čerečili, drobili, na barvarski i vandalski način, u korijenu razarali dušu i moral nevinih žrtava, zdravih i normalnih ljudi. Po direktivi Broza, golootočanima je bio stvoren pakao u logoru, gladovali su pod najsurovijim iscrpljujućim mukama, žeđ ih je satirala na užarenom suncu golog bezvodnog otoka. Za bržu smrt, pomagale su zarazne bolesti. Najveća radost bila je smrt i svi su molili: “Ubijajte, ne mučite me više”. Zašto o ovom genocidu za ubijanje, mučenje i satiranje ljudi šute historičari, akademici, znanstvenici i javni radnici? Evidentno je da je antifašizam bio jedan od instrumenata u rukama totalitarnih režima istočne Europe koji je bio masovno korišten u svrhu pljačke privatne imovine, uništavanje života i sudbina pojedinaca i njihovih porodica, provođenja torture svih vrsta i oblika… ili u najmanju ruku ponižavanja nepoželjnih pojedinaca i grupa. Svaki nacionalizam je opasan ali je srpski najopasniji. Ovako je glasila maksima jugoslavenskih komunista, ona na kojoj je Titova Jugoslavija stvorena i održavana u životu. Na toj logici ozidan je čardak nazvan bratstvo i jedinstvo, ova formula ostala je u životu nakon rastakanja Jugoslavije; evo je i danas živi, djeluje efikasnije nego ikada, a na njenoj primjeni najviše inzistiraju oni koji s ponosom ističu da su borci protiv totalitarnih ideologija, komunizma svakako.
 
Za Europu nijedan nacionalizam na Balkanu nije opasan, osim srpskog. Ono što nije dozvoljeno lovačkoj organizaciji Srbije, dozvoljeno je armijama i paravojnim formacijama ostalih državica. Od Srbije je oteto Kosovo, Srbi su izbrisani u Sloveniji, gotovo protjerani iz Hrvatske, a ono malo što ih je ostalo izloženo je šikani svake vrste; u Crnoj Gori nijedan Srbin ne može da dobije imalo značajnu funkciju u državnoj administraciji, ali za Bruxelles i Washington to nije problem. GENOCID PREMA SRBIMA SE NASTAVLJA!
 
O komunističkim zločinima nad nedužnim srbskim stanovništvom će se tek pisati i oni će po monstruoznosti biti uz ustaške zločine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kada je riječ o ustašama, komunisti su s njima bili u dobrim odnosima i godinama prije rata. U broju 28. za 1932. godinu, u glasilu Centralnog komiteta KPJ pisalo je doslovce i ovo: „Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”. U ugovoru potpisanom 17. travnja 1941., sedam dana poslije osnivanja Pavelićeve NDH, kojeg su u ime ustaša potpisali Mile Budak i Mladen Lorković, a u ime Komunističke partije Hrvatske Andrija Hebrang i Vladimir Bakarić stoji ovo: „Komunisti ne će poduzimati nikakve akcije protiv NDH”. Ustaška vlast u NDH, zbog svoje antisrpske politike, pružila je Titu daleko najveću podršku.
 
INTERESANTNO JE DA SE TITO CIJELO VRIJEME RATA NALAZIO NA TERITORIJU NDH! ŠTO VAM TO GOVORI? Titovi partizani nikada nisu čak ni pokušali da napadnu, oslobode, unište logor Jasenovac. Misli li netko da je to bilo slučajno? Tito je kao glavnog neprijatelja tretirao Ravnogorski pokret, što ga je činilo prirodnim saveznikom Pavelića i Nijemaca. Nakon što se raspala Jugoslavija, uslijedio je osvetnički pohod uništavanja pravoslavnih Srba. I ustaše i komunisti su se još u prvim danima rata u Jugoslaviji ustrjemili na Srpsku Crkvu kao duhovni stožer Srbstva, tako što su najprije ubijali srbske vladike i svećenike. Svoju mržnju su utisnuli i u pjesme koje su u tom vremenu pevali. Crnim slovima su ostali zapisani stihovi: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“, „Mi smo protiv Boga i vladara, protiv Crkve i oltara“, „Ustaj seljo, ustaj rode, da te branim od gospode, od popova mantijaša i ostalih zelenaša“ itd. Tada je ubijeno preko tri stotine srbskih svećenika i srušeno 180 srpskih pravoslavnih hramova!
 
Primjeri svireposti Titovih komunista su „pasja groblja“ u Crnoj Gori i „lijeva skretanja“ u Istočnoj Hercegovini, u zimu 1941./42. godine. Najobimniji rad o komunističkim zločinima u Hercegovini, dvotomnu knjigu „Krvavo kolo hercegovačko 1941.-1942.“, objavio je bivši hercegovački partizan i visoki oficir Titove armije, dr. Savo Skoko. Mnogobrojne dokumente Skoko je upotpunio svjedočenjima partizana očevidaca događaja. Za Pavla Kovačevića, partijskog rukovoditelja Operativnog štaba za Hercegovinu, Skoko kaže da je njegov ekstremizam graničio „sa nekom vrstom mentalne poremećenosti”. Kovačević je osobno sudjelovao u suđenju i ubojstvu svog oca Petra, 8. ožujka 1942. u Grahovu. Kada mu je sutradan u kancelariju došla majka i pitala može li vidjeti muža, sin joj je hladnokrvno odgovorio: „Ne možeš, ubili smo ga noćas”. U prve velike zločine komunista u Hercegovini spada ubojstvo trojice kaluđera u manastiru Duži, 23. prosinca 1941. Bili su to stari ruski kaluđeri, izbjegli poslije 1917. godine od boljševičkog terora. Na Badnjak 1942. godine crnogorski partizani su kod Kolašina na desnoj obali rijeke Tare masakrirali 240 ljudi i nad njihovim tijelima razapeli lešinu psa na krstu (dakle, ubili su i nedužnog psa, inače vjernog prijatelja porodice Mandić koja je tu također stradala), te ostavili natpis “ovo je pasje groblje”. Rodbina nije mogla da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno bila unakažena i bez pojedinih dijelova tijela.
 
Njihova je jedina ‘grješka’ bila što nisu prihvatili bezbožnički komunizam“. U nekim općinama u BiH partizani su ubili više Srba čak i nego ustaše. Njihova ubojstva su bila svirepa: Milan Bata Janković je u jesen 1941. u Čačku ubijao čekićem, lijevom rukom, sa crvenom rukavicom, dok je Vladan Mićić u Užicu ubijao maljem. Jedan od glavnih egzekutora Srba, Vladan Mićić iz Požege, svjedočio je kako su ubili preko 400 osoba u Užicu: „Neke sam ubio i maljevima”, rekao je. Stravičnu sliku komunisti su ostavili i u Čačku. U podrumima katastarske uprave i sokolskog doma pronađeni su leševi bez glave, dok su u podrumu ispod sreskog načelstva nađeni ljudske oči i razliven mozak. Glavni egzekutor bio je Milan Bata Janković, koji je simbolično nosio crvenu rukavicu bez prstiju, na lijevoj ruci, a ubijao je čekićem. Milan je bio rođeni brat Milke Minić, supruge jednog od vodećih komunista Miloša Minića. Samo početkom prosinca 1943. godine 2. proleterska i 5. krajiška divizija u oblasti Priboj – Rudo na svirep način su ubile blizu 200 srpskih civila. Evo jednog primjera iz liječničkog nalaza, sačinjenog po odlasku partizana: Ilić Vojislava, činovnik pošte iz Priboja, stara 20 godina, kćerka sreskog načelnika Milovana Ilića, ubijena u Rudom od strane partizana. Njen leš unakažen. Ruke izbodene i isječene, butina desne noge rasječena do kosti, od koljena do bedara, desno oko izvađeno, obje dojke probodene, lubanja razmrskana. Milovan Đilas je osobno izjavio, da su se ljudi ubijali maljem, kao goveda.
 
PODUNAVSKI FOKSDOJČERI su kolektivno veoma stradali; Poimence je otkriveno 26.000 žena i 6.000 djece (od 51.000 stradalih Nijemaca) koji su likvidirani poslije rata, imovina im se kolektivno konfiscira (par izuzetaka samo). Na osnovi Titovih naređenja, komunistički prijeki sudovi slali su ljude u smrt po kratkom postupku i bez prava žalbe. „Ova presuda je izvršna i protiv iste nema mjesta žalbe”, pisao je Sava Kovačević, predsjednik Prijekog vojnog suda Nikšićkog partizanskog odreda.
 
KOMUNISTIČKI zločini doslovno su izbili iz zemlje na Brdu mira iznad Gornjeg Milanovca 70 godina nakon što je Ozna tu ubila bez suđenja nekoliko stotina ljudi. Kosti žrtava su otkrivene jer su se osušili borovi posađeni povrh grobnice da bi je sakrili. Grobovi onih koje je Ozna proglasila narodnim neprijateljima i ubila sistematski su uništavani po naredbi Aleksandra Rankovića od 18. svibnja 1945. godine. Žrtve su pobijene na osnovi Uredbe o vojnim sudovima, koju je izdao Titov Vrhovni štab u svibnju 1944., a njome je propisano da za presudu, uključujući i smrtnu, nisu obvezni dokazi: “Kod ustanovljenja istine o djelu i krivnji optuženog sud nije formalno vezan ni za kakva dokazna sredstva, već donosi svoju odluku po slobodnoj ocjeni”. Zahvaljujući ovom “pravnom aktu”, Ozna je u Srbiji ubila 55.000 ljudi, čija su imena i prezimena do danas otkrivena. Taj broj nije konačan jer su naređenja i arhivi Ozne uništavani.
 
Izvještaj Državne komisije Republike Srbije kaže, da su partizani poslije Drugog svjetskog rata likvidirali 416 đaka i studenata, 2892 žena domaćica, jer su im muževi bili četnici, 72 novinara, 857 trgovaca, kafedžija, 345 učitelja, 77 glumaca i umjetnika!..Procjene broja žrtava u komunističkim “divljim čišćenjima” kreću se i do 100.000 ubijenih. Historičari pretpostavljaju da su egzekutori u Gornjem Milanovcu mogli biti isti oni iz Jugoslavenske brigade koji su ubijali u čačanskom kraju. Riječ je o jedinici sastavljenoj od bivših ustaša, sudionika opsade Staljingrada, kojima je komandirao potpukovnik Marko Mesić. Jugoslavenska brigada bila je sastavljena od ljudi iz 369. ojačanog hrvatskog puka, formiranog u NDH, koji je 1941. otišao na Istočnu frontu. Puk je uništen kod Staljingrada siječnja 1943., a od preživjelih zarobljenika i boraca iz drugih hrvatskih jedinica, početkom 1944. formirana je Jugoslavenska brigada i u jesen iste godine upućena u Jugoslaviju...
 
JOSIP BROZ NARUČIO KRVAVI USKRS 1944. GODINE!… Intenzitet bombardiranja prevladao je čak i napade njemačkog Luftwaffea iz 1941. Prilikom savezničkih bombardiranja Beograda nije pogođen nijedan njemački cilj od strateškog značaja. Kolone s kovčezima protezale su se kilometrima beogradskim grobljima, kao nekoliko dana ranije u Nišu koji je, također, razoren „prijateljskim bombama“… Zabilježeno je da su prilikom bombardiranja Prijepolja partizani igrali kolo i vikali: „Neka vide četnici na čijoj su strani saveznici“. U britanskoj vladi je nesumnjivo postojala podrška Titovom pokretu. Bogoljub Jeftić, poslanik jugoslavenske vlade u Foreign officeu, uručio je demarš zbog direktnog stavljanja saveznika na jednu stranu u građanskom ratu. Britanski obavještajac Michael Liz bio je član vojne misije u Jablaničkom okrugu 1944. i gorko je zaključio da se Staljin sigurno grohotom smijao dok su saveznički bombarderi ubijali Srbe za račun njegovog pulena Tita. Kad je Fitzroy Maclean, šef engleske misije u Titovom štabu, skrenuo pažnju Churchillu da su svi funkcionari Titovog pokreta „otvoreni i zadrti komunisti“ i da će oni u Jugoslaviji uspostaviti sovjetski sistem, Curchill nije izdržao:
– Namjeravate li živjeti u Jugoslaviji poslije rata?
– Ne, gospodine.
– Ni ja. A budući je takav slučaj – dodao je britanski premijer – ukoliko se manje Vi i ja brinemo kakvu će vladu oni uspostaviti, utoliko bolje!…
Ne zaboravimo da Tito nije dopuštao da se ruši/bombardira Zagreb… TITO je bio simbol svih komunističkih zločina, od kojih je najviše stradao srpski narod. Žalosno je što i poslije toliko godina, Tita čak i ne označavaju kao diktatora i masovnog ubojicu!…
(VIDEO: Huda jama u Sloveniji, najveća do sada otkrivena masovna grobnica žrtava komunista: https://www.youtube.com/watch?v=M0-TZORB3eo … VIDEO: Komunističko-partizanski zločini u Drugome svjetskom ratu (priznanje Branka Mulića): https://www.youtube.com/watch?v=cmvCwa9nPgs )
 

https://zlj13051967.wordpress.com/2015/05/15/zlocini-komunista-protiv-boga-i-srbskog-naroda/

Predstavljena knjiga Tomislava Bašića Sinovi svetoga Josipa

 
 
U Galeriji Vinko Draganja op, u Dominikanskom samostanu u Splitu, u srijedu navečer, 8. ožujka je predstavljena knjiga, točnije roman Tomislava Bašića „Sinovi svetoga Josipa“. O knjizi, njenim memoarskim, umjetničkim i literarnim dosezima su uz autora i nakladnika Zorana Boškovića govorili prof. dr. sc. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata iz Zagreba i Mladen Vuković, književnik i novinar Radio Splita.
Tomislav Bašić rođen je 1973. godine u Šibeniku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Sveučilište u Zadru, upisuje se 1991. godine, na odsjeke povijesti i povijesti umjetnosti. Studiranje mu prekida početak Domovinskog rata te se dragovoljno odlučuje priključiti obrani svoga Šibenika i cijele Hrvatske. Zbog nesluženja vojnog roka u bivšoj državi biva odbijen u centru za novačenje u Šibeniku. Ništa ga ne može pokolebati i zaustaviti pa zato s prijateljima iz djetinjstva, odlazi u Zagreb, prijavljuje se u postrojbe HOS-a s kojima prolazi ličko i kupreško bojište. Vraća se u Šibenik gdje se pridružuje postrojbama 113. šibenske brigade. Nakon odlaska iz vojske završava studij u Zadru. Zapošljava se kao učitelj povijesti i povijesti umjetnosti u osnovnoj i srednjoj školi u Šibeniku i Kistanjama. Iako je ovo Bašićev prvijenac najavljuje nam plodonosnu književnu budućnost jer je na natječaju za Najbolji rukopis za djecu i mlade s temom Sigetske bitke i Nikole Šubića Zrinjskog njegov rukopis uvršten među tri najbolja rada u Hrvatskoj.
 
Knjiga naslova „Sinovi svetoga Josipa“ u prvom trenutku asocira na novi molitvenik, međutim sve je pisano  s domoljubnim predznakom o Domovinskom ratu, tako da i jest jedan posebni molitvenik. Autor se odlučio za ovaj naslov jer je sveti Josip nebeski zaštitnik Hrvatske, a branitelji su sigurni njegovi sinovi. Knjiga „Sinovi svetoga Josipa“, hrvatskog dragovoljca Domovinskog rata i pripadnika HOS-a Tomislava Bašića, temeljena je na njegovim sjećanjima, zbog autentičnosti  likova, bolje rečeno šestorice šinskih mladića koji su se nakon Rujanskog rata htjeli priključiti braniteljima i događaja ujedno je i memoarsko gradivo o Domovinskom ratu i pisana je na prvoj crti bojišnice. Tada je već svima bilo jasno da se Šibenik ne može obraniti iz kafića sa šibenske rive.Međutim nailaze na prepreku a to je nesluženje vojnog roka i nepoznavanje rukovanja s naoružanjem. Doznavši da HOS ima jednostavniju proceduru prihvata mladih branitelja javljaju se u Zagreb. Toj odluci pristupanja nije prethodila ideologija već čisto domoljublje. Osobe u knjizi su stvarni junaci. Tijekom ratnoga puta otkrivamo sve njihove dvojbe, strahove, sanjarenja o životu pa i istinitu ljubavnu priču koja na vjeran način dočarava rat i svu neizvjesnost koju on nosi. Iskustvo golobradog mladića, zajedničko je sa svima koji su bili spremni žrtvovati život za obranu Domovine i ljudskog dostojanstva.
 
„Nama predstavljačima osjetno je lakše ovu knjigu predstavljati u Splitu i Zagrebu, gradovima koje je mimoišlo razaranje i dugotrajna opsada. Ali u mjestima gdje su ožiljci i 25 godina poslije svježi, teško je o ratu govoriti ljudima koji su duboko traumatizirani, koji su morali izbjeći pred naletom krvoloka a čija je sreća doživjela vrhunac povratom u razrušene i opljačkane domove. Podsjetit ću vas na istiniti događaj iz češke povijesti. Nakon upada u Prag na gradskom trgu ruski vojnici su napisali grafit - ostajemo ovdje zauvijek, a domišljati češki domoljub, u okrilju noći je dopisao - i ni trenutak duže. Naš narod kaže svaka sila za vremena. Domoljubni naboj, visoka estetska literarna razina knjizi daje poseban karakter i osigurava književnu budućnost. Ovom knjigom, poštovani gospodine Bašiću afirmirali ste domoljubne vrijednosti naslijeđene od naših praroditelja. Vi ste učitelj i dobro poznajete psihu učenika, čitatelja. Znate koliko je nužno sve zapisati. Tko nas može podsjetiti i vratiti nam ponos i zanos onih trenutka kada su prije 25 godina Remontni zavod u Šibeniku napuštali ratni brodovi s hrvatskom trobojnicom.
 
Tko može vratiti ponos onih trenutka kada je poslijeprognaničkog života, došao sanjani i očekivani dan povratka, 5. kolovoza 1995. godine. Patnja, ponos i ushit, sve traume iako još vidljive i duboke,zaborave se ili ostanu u maglovitu sjećanju sudionika. Sve naše priče iz kafića imaju rok trajanja. Samo zapisano ostavljamo budućim naraštajima. Moramo biti svjesni i znati da poslije zaborava upadamo u još teže stanje duha a to je ravnodušnost. To je možda ponajbolje izrekao starogrčki filozof i prirodoslovac Aristotel, (384 - 322. prije Krista), riječima: „Ako Atena ostane bez postolara Atenjani će ići bosi. Ako Atena ostane bez učitelja, Atene ne će biti.“ Ostanemo li bez uspomena i sjećanja, bez pisanih tragova ne će nas biti. Istinu o našoj povijesti ne će nam nitko drugi približiti. To moramo odraditi sami. To je sveti zadatak ovog naraštaja. Vi kao autor toga ste svjesni, zato Vam hvala na ovom iskrenom daru i svakoj riječi“, rekao je Zoran Bošković
 
Govoreći o knjizi i autoru, dr. Nazor je kazao: „Želim istaknuti njegovu historiografsku vrijednost, koja se očituje u činjenici da u autorovoj priči svoja tadašnja životna iskustva može prepoznati i tisuće drugi sudionika i sudionica Domovinskog rata, te zaključiti,da je memoarsko gradivo koje nam autor daruje ovim romanom važan izvor za razumijevanje djelovanja HOS-a u Domovinskom ratu te za spoznaju koliko su domoljublje i čovjekoljublje bili presudni u obrani Hrvatske 1991. od napada višestruko brojnih i neizmjerno bolje naoružanih postrojbi velikosrpskog agresora“. Uz osobnu zahvalnost posjetiteljima na dolasku  na predstavljanju njegove knjige, autor je čitao odlomke iz knjige.
 
Posebna vrijednost ove knjige je u tome što, osim opisa pojedinih ratnih događaja, opisuje osjećaje i zadire u odnose koji nisu u većem opsegu zastupljeni u historiografiji o ratovima, primjerice odnose u obitelji čiji su članovi na ratištu, te osjećaje i razmišljanja djece koja odlučuju otići u rat i roditelja koji ostaju u iščekivanju vijesti s bojišnice. Knjiga je objavljena u nakladi Bošković, Split i sunakladnika Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Zagreb.
 

Ivica Luetić

Anketa

Podržavate li štrajk u školama?

Petak, 18/10/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1158 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević