Get Adobe Flash player

Dolasci, odlasci, stradanja, umiranja, protjerivanja i vazdašnja ostajanja i bivstvovanja

 
 
Izlaganje na tribini "Hrvati u Srbiji", održanoj u Zagrebu 17. veljače 2015.
Pisati i govoriti o Hrvatima u Srbiji, što se tu ima reći? Pisati i govoriti o povijesti Hrvata u Srbji, zar toga ima? Čini se da ima još Hrvata izvan Srbije koji misle, znaju i govore da ima Hrvata u Srbiji. Tu i tamo nađu vremena i biti s njima, pa smognu hrabrosti baviti se njihovom poviješću i o toj povijesti progovoriti kao hrvatskoj i na hrvatskom. Za početak zamislite – u Srbiji ima Hrvata i još više – ti Hrvati imaju svoju povijest. I to ne makar kakvu povijest, imaju prošlost i staru i bogatu i tešku i svijetlu, imaju povijest sličnu svim Hrvatima na svim kontinentima, a pogotovo sličnu onoj u svojoj danas matičnoj zemlji što je još zovu – Hrvatska.
 
Nisam pronašao nigdje da bi se dolazak Hrvata u ove prostore stavljao prije VIII.-IX. st., a ovdje ću izazvati vrle povjesničare, osobito one koji se bave Hrvatima u Srbiji i reći im Hrvati na prostor Srbije, točnije Banata, Bačke i Srijema dolaze najkasnije krajem VI. stoljeća kao jedan od brojnih naroda koji u savezu s predvodničkim Avarima stvara Avarski Kaganat, tada jednu od najvećih i najjačih država koja ima i svoju prijestonicu na ovim prostorima, a ostavila je ime – Banat čitavom jednom dijelu, nastalo od pojma bana, kojim se mi Hrvati ponosimo kao najznačajnijim pojmom državnosti. Brojni ostaci nekropola od VIII.-XII. st. govore o Avarima, ali i o Hrvatima. O tome govori i spominjanje srijemskog bana u Supetarskom kartularu, kao jednog od sedam hrvatskih banova. Za to najranije razdoblje Hrvata, kao i današnje, osobito je važan i značajan Srijem. Iz toga vremena Hrvati nam se spominju ili kao Dalmatinci ili kao Iliri, što će za one koji pišu o Hrvatima kao bilo kojim drugima ostati do danas rado korištena frazeologija Za njega se otimaju i bore prvo Bizant i Bugari, a potom i Madžari, dok nam je za ostali prostor malo izvora do dolaska Madžara u Banat i Bačku i Srba u peripanonski dio južno od Dunava. Hrvatska nit i kontinuitet nastavljaju se i u daljnjem periodu, osobito za dio Srijema koji se nalazi u gusto naseljenoj Vukovskoj županiji, koja se prostirala prilično istočnije nego danas Vukovarsko-srijemska županija. Postojanje Hrvata potvrđeno je i u prostoru Bačke za Arpadovića, a već od XIII. st. imamo prva naseljavanja Hrvata iz Bosne i Dalmacije, od kojih će osobito trag ostaviti skupina doseljenih Hrvata iz Usore i Soli u područje oko današnjeg Bača. Tako će uz Mađare Hrvati biti glavno stanovništvo na ovim prostorima tijekom srednjeg vijeka do dolaska Turaka Osmanlija. Hrvati će se kao vojnici za obranu od Osmanlija naseliti tijekom XV. st. na lijevu obalu Dunava, od Beograda do Smedereva i na lijevu obalu Save na vojno organizirani prostor Mačvanske banovine. U to doba pred Turcima se povlači i dio srpskog stanovništva koji se dijelom nastanjuje prije svega u Srijem i Slavoniju, a potom i u Banat i Bačku. S druge pak strane dio se starog, autohtonog hrvatskog stanovništva povlači na zapad prema habsburgškim zemljama, čime se prvi puta, poslije nekoliko stoljeća, mijenja etnička i narodnosna slika ovih prostora.
 
Osvajanjem Osmanlija Banat, Bačka, Podunavlje i Mačva su gotovo očišćeni od starosjedilačkog stanovništva, pa i Hrvata. Jedino je nešto Hrvata ostalo u Srijemu, ali i taj mali dio ubrzo se ili islamizirao, prešao na pravoslavlje ili kalvinizam. Pa ipak i dalje je jedan dio Hrvata ostao vjeran napadanoj i Osmanlijama neprijateljskoj Katoličkoj Crkvi, a dokaz tomu su očuvani najstariji spomenici romanike i gotike u Međurječju uopće. Poslije prve polovice XVI. st., u drugoj polovici tog stoljeća, ovaj prostor ponovo naseljavaju Hrvati iz Bosne i Dalmacije, tada sastavnog dijela Osmanlijskog Carstva. U tom vremenu se stvara i jaka hrvatska naseobina u Beogradu, pa nije čudo da će Bartol Kašić poč. XVI. st. osnovati prvu gimnaziju u Beogradu, koja će funkcionirati više od dva desetljeća. Priključuje im se duhovna i duševna podrška, franjevci Bosne Srebrene. Upravo tada doseljava najviše Bunjevaca u Bačku iz Hercegovine, Dalmacije i Like i tamo ostaje s tim imenom do današnjih dana. Tzv. „oslobodilački ratovi“ dovode do novih pokreta stanovništva i iseljavanja uglavnom islamiziranog stanovništva iz ovoga prostora, a useljavanja kršćanskog katoličkog, ali i pravoslavnog življa.
 
U burnom vremenu kraja XVII. i prve polovice XVIII. st. ovaj prostor postaje nesiguran i nestabilan, u kojem se često ratuje, osvaja i gubi teritorije, gine i umire. Smirivanje u drugoj polovici XVIII. st. i prvoj pol. XIX. st. na ove prostore, uz Hrvate, dovodi nove srednjoeuropske narode: Nijemce, Rusine, Slovake idr. pa ovaj prostor postaje narodnosno heterogen, u kojem skladno žive razni entiteti i identiteti, razvijajući sebe i dijeleći dobra i bogatstva koja im je Bog dao. Godine 1745. osniva se i Srijemska županija između Save, Bosuta, Vuke i Dunava. Drugi dio Srijema pripao je novoosnovanoj Vojnoj Krajini u sastavu koje je ostao do 1881. kada je cijelo to područje pripalo Srijemskoj županiji i Zagrebu. S druge strane Bačka i Banat u tom se periodu pune novim hrvatskim, njemačkim i madžarskim stanovništvom. U toj prvoj polovici XIX. st. na razvalinama Osmanlijskog Carstva nastaje i nova srpska država, prvo kneževina, a od 1882. kraljevina u izgradnji koje je sudjelovao i dio Hrvata, ali su oni u Srbiji priznati samo kao Srbi-katolici.
 
Vice i Ante Zomborčević iz Bačke i Ilija Okruglić-Srijemac surađuju s nositeljima hrvatskog narodnog preporoda i stupovi buđenja i preporoda Hrvata u Srijemu, Bačkoj i Banatu. Revolucija 1848. prvi puta dijeli Hrvate na one koji podržavaju madžarske revolucionare iz Bačke i one iz Srijema koji su s banom Jelačićem protiv njih. U tom vremenu nastaje i Srpsko Vojvodstvo, preteča današnje Vojvodine koje i nazivom stavlja u povlašten položaj točno određeni narod, iako taj narod nije bio najbrojniji. Poslije stvaranja Austro-Ugarske Monarhije jača i madžarizacija, pa narodni preporod Hrvata u Bačkoj i Banatu ne prolazi ni pod nacionalnim, hrvatskim, ni pod regionalnim bunjevačkim ili šokačkim imenom. Zato će odlučujuću ulogu u tom preporodu odigrati Katolička Crkva i svećenstvo na čelu s Ivanom Antunovićem koji pokreću niz novina, kalendara i drugih publikacija, ali sve pod bunjevačkim imenom. Zanimljivost iz tog vremena je povezivanje tih rubnih, graničnih i istočnih Hrvata s rubnim i zapadnim Hrvatima Istre. Srijem je u međuvremenu postao dio Trojedne Kraljevine, pa se i u onom dijelu koji je bio pod vojnom upravom Habsburgovaca razvijaju hrvatske ustanove, kultura, obrazovanje, društva i duh. Krajem XIX. i poč. XX. st. razvija se i katolički i sokolski pokret, kao još jedan od oblika hrvatskog nacionalnog organiziranja. Brojne udruge nemaju nikakvo nacionalno nazivlje (jer to nije dopušteno), ali u njima su uključeni uglavnom Hrvati. Poslije početne euforije novom jugoslavenskom državom 1918., dolazi do otrježnjenja i izlaska iz magle.
 
Ipak, Hrvati iz ovih prostora u tom periodu imaju prvo četiri, potom tri zastupnika u Narodnoj skupštini Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. U prvoj fazi djeluju preko Hrvatske pučke stranke, a poslije postaju dio hrvatskog seljačkog pokreta i Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića koji potiče „novi“ nacionalni preporod, posebno bačkih Hrvata. Tada je pod posebnim udarom Srijem koji se dijeli u nekoliko uprava, oblasti i banovina. Nositelji preporoda u to doba su: Mihovil Katanec, Ivo Kopilović i Tomo Matković iz Subotice i Franjo Skenderović iz Tavankuta.Uz Katolički pokret kao pokret nastao „odozdo“ razvija se i Katolička akcija, kao pokret nastao „odozgo“.
 
Tijekom Drugog svjetskog rata Ovaj je prostor podijeljen između raznih država i uprava. Tragedija Drugog svjetskog rata posebno se nastavlja poslije tog rata likvidacijama cijelih naroda, među kojima su posebno stradali Hrvati Srijema, a Nijemci su gotovo nestali. Predah i dašak nade došao je malo poslije rata za Hrvate u Bačkoj, kada je i broj Hrvata bio najviši, ali sve poslije toga je egzodus što prirodni, što neprirodni. Domovinski rat nastavlja agoniju, likvidacije i progone, ali unatoč svemu Hrvati tamo još žive. Mi iz Hrvatske tomu se još čudimo, pa zar je to moguće. Donose im ćirilicu i janjci u vučjim kožama iz hrvatske i srpske vlasti, podvajaju ih na nekakve Bunjevce, Šokce, Srbe-katolike, a oni su ipak i dalje Hrvati. I ti Hrvati, unatoč svemu, još žive. I još će živjeti. Hvala Bogu što on svoju povijest s njima piše. Gdje smo mi Hrvati iz Hrvatske tu?
 

Stipo Pilić, prof.

Široki Brijeg je trebao nestati sa zemljopisne karte

 
 
Vicepostulatura postupka mučeništva „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ na čelu s fra Miljenkom Štekom, provincijalom Hercegovačke franjevačke provincije Marijina uznesenja uz obilježavanje 70. obljetnice ubojstva nedužnih širokobrijeških fratara kao i svih ubijenih fratara te provincije u tijeku Drugoga svjetskog rata i poraća, priredila je  sveprovincijsko obilježavanje obljetnice uz prigodan program od 4. do 7. veljače 2015.
 
Ove godine je svečanija prigoda – 70. obljetnica njihove pogibije. Na misama trodnevnicama propovijedali su fra Joško Kodžoman, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita, fra Lovro Gavran, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrne iz Sarajeva i fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije iz Mostara.  Na samu godišnjicu, 7. veljače misu je predvodio mons. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski. Ovom prigodom dodijeljene su i nagrade i prigodne plakete nagrađenima u „IV. nagradnom natječaju“ na temu „Pobijeni hercegovački franjevci“. U povodu 70. obljetnice komunističkog ubojstva hercegovačkih franjevaca Hrvatska pošta (HP) Mostar izdala je prigodnu poštansku marku „70. obljetnica stradanja hercegovačkih franjevaca“.
 
Pokolj širokobrijeških franjevaca koji se zbio u veljači 1945. godine događaj je koji je duboko i trajno obilježio život hrvatskih katolika u Hercegovini, ali i šire. Sam po sebi on zapravo nije predstavljao ispad ili zastranjenje, nego je – kako to pokazuju podaci o progonu i smaknućima katoličkih svećenika i redovnika tijekom Drugoga svjetskog rata – bio uglavnom logičan, sastavni dio ideoloških i vojnopolitičkih mjera jugo slavenskih partizana odnosno Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), kojoj se na čelu nalazila Komunistička partija Jugoslavije (KPJ). O tome jasno govori koliko činjenica da su već prvoga dana srpsko-komunističke pobune na tromeđi Like, Bosne i Dalmacije, 27. srpnja 1941., ubijena dva katolička svećenika, oba iz Banjolučke biskupije, Waldemar Maximilian Nestor, župnik u Bosanskome Petrovcu, te Juraj Gospodnetić, župnik u Grahovu, toliko i opseg tih mjera i dimenzije zločina: hrvatski su katolički svećenici i redovnici stradali razmjerno u većemu broju nego svećenici i redovnici bilo kojega drugog naroda koji je pao pod komunističku vlast, a veliku većinu – njih više od osamdeset posto – poubijali su upravo jugoslavenski partizani.
 
Tako je i u jednoj relativno maloj redovničkoj zajednici kakva je tada bila Hercegovačka franjevačka provincija – koja je 1944. imala ukupno 231 redovnika – u Drugome svjetskom ratu i neposrednom poraću ubijeno 66 njezinih pripadnika. Jedan je ubijen u svibnju 1942., jedan krajem 1944., a svi ostali od siječnja do srpnja 1945. godine. Među ubijenima je bilo dvadeset gimnazijskih profesora, a devetorica su imala doktorate svojih struka. No, ono po čemu je pokolj u Širokome Brijegu bio izniman jesu njegovi razmjeri. Franjevački je samostan na Širokome Brijegu platio, naime, najveći danak: jugoslavenski su partizani 7. veljače 1945. pobili svih dvanaest franjevaca koje su u habitu zatekli u samostanu.
 
Tih je dana ubijeno još osamnaest članova širokobriješkoga franjevačkog bratstva, a među pobijenima je bilo i dvanaest profesora nadaleko poznate gimnazije. U tijeku rata i neposredno nakon njega dijecezanski je kler izgubio četrnaest svojih pripadnika, a stradao je i progonjen i veći broj biskupijskih svećenika i bogoslova te časnih sestara. Iako je ta tragična bilanca poznata od 1945., trebalo je proći nekoliko desetljeća kako bi se doznale pojedinosti o širokobriješkome zločinu. Tako je ustanovljeno da je hicem u zatiljak u samome samostanu ubijeno dvanaest franjevaca (nakon čega su njihova tijela polivena benzinom i bačena u obližnje podzemno sklonište), dok su ostali, koji su tijekom borbi 6. i 7. veljače bili sklonjeni na drugim mjestima, uhićeni, odvedeni i ubijeni u obližnjim hercegovačkim mjestima, ali i na području Dalmacije, u Vrgoračkoj i Imotskoj krajini. Posmrtni ostatci žrtava ubijenih u samostanu ekshumirani su 1971. U odnosu na ostale kojima se uspjelo utvrditi grob, ekshumacija i identifikacija poduzimaju se nakon sloma komunizma i raspada Jugoslavije. Uz ta smaknuća partizani su uništili i oštetili samostansko blago, rastjerali učenike, a knjižnice i arhivi spaljeni su 1947. godine. Franjevačkoj je gimnaziji onemogućen rad za čitavo vrijeme trajanja komunističke Jugoslavije. Da je zločin na Širokome Brijegu imao i ideološku i nacionalnopolitičku dimenziju, bilo je jasno od prvoga trenutka.
 
„I sve godine što su se počele slagati na sklonište koje se još dimilo, sve godine koje su cvilile pustim i slomljenim vratima i prozorima ovoga samostana, gimnazije, sjemeništa i konvikta, obilježene su tolikima koji su ovdje klečali sklopljenih ruku, uzdignutog pogleda nebu, tolikima koji su u ovim godinama plakali, trpjeli, molili. Preživjeli je narod dolazio svojoj crkvi koja je bila obeščašćena, svome samostanu, tražio svoje fratre. A njih više nije bilo. No život nije prestao! Vjera se nije utrnula! Iako je po ljudsku sve izgledalo da će tako biti. Matice su spalili, arhiv, knjige, htjeli osobnost uništiti, promijeniti i čovjeka i zemlju. Široki Brijeg je trebao nestati sa zemljopisne karte. Ali se dogodilo nešto što nisu mogli sanjati. Svako malo zaparala je ovim nebom, ovom zemljom, našim iseljeništvom ganga po kojoj su Širokobriježani poznati u čitavom svijetu: 'Lištica se samo rijeka zove!'“ fra Miljenko Šteko, provincijal 6. veljače, 2015. Grad Široki Brijeg proglasio je nadnevak 7. veljače „Danom sjećanja na pobijene franjevce i puk“, a Vlada Zapadnohercegovačke županije „Danom sjećanja na žrtve komunističkog zlosilja“,
 

Nives Matijević

O Prvom nicejskom saboru

 
 
Prvi nicejski opći crkveni sabor je bio održan 325. god. u antičkom gradu Niceji (danas Iznik u Turskoj), blizu carske rezidencije u Nikomediji. Sazvao ga je rimski car Konstantin I. Veliki (272. - 337.) kako bi osigurao jedinstvo kršćanske vjere i Crkve. Postanak i povod crkveno-teoloških rasprava u tom razdoblju kršćanstva bilo je krivovjerje koje je svećenik (prezbiter) Arije (Arius) započeo u drugom desetljeću četvrtoga stoljeća propovijedati u aleksandrijskoj Crkvi. Prije grčki kršćanski teolog Origen (oko 185. - oko 254.), a zatim biskup egipatske metropole Aleksandar Aleksandrijski i njegov tada još mladi đakon, biskupov tajnik Atanazije tvrdili su da je Sin suvječan Otcu, dok je Arije zastupao drukčiji teološki nauk da Isukrst nije istobitan Otcu i da je podređen Njemu.
 
U ime rimskoga cara Konstantina svim biskupima bile su poslane pozivnice, jednima u obliku naloga, drugima u obliku privatnih uljudnih pisama da dođu u Niceju sredinom svibnja 325. god. Država je snosila putne troškove dolaska i boravka biskupa i crkvenih vjerodostojnika. Prema svjedočenju biskupa Atanazija Aleksandrijskoga (oko 298. - 393.) na saboru je u Niceji sudjelovalo 318 biskupa (prema podatcima Euzebija Cezarejskoga više od 250 biskupa), a prisutan je bio i Arije. Papa Silvestar I. nije sudjelovao na saboru, ali je poslao svoje poslanike (legate), svećenike Vicenta i Vitona. Predsjedao je saborom biskup Hozije iz Kordobe koji je otvorio 20. svibnja 325. god. raspravu nakon svečanoga pozdrava upućena caru Konstantinu (prema jednim podatcima bio je to pozdravni govor Euzebija Cezarejskoga, a prema drugima Eustahija Antiohijskoga). Konstantin je na saboru govorio službeno latinski, a to su prevodili na grčki. Nakon duge, ozbiljne i isrpne kristološke rasprave, bio je sastavljen i usvojen Nicejski simbol vjere (lat. Symbolum Nicaenum) ili Nicejsko vjerovanje.
 
U svojem prvom dijelu Nicejsko vjerovanje donosi izričaj Vjerovanja (lat. Credo "Vjerujem", arm. "Havatamk"), a u drugom dijelu se osuđuje Arijev nauk. Samo Arije i dva njegova prijatelja Libijca, biskup Sekunda iz Tolemaide i Teon iz Marmarike, odbili su potpisati Vjerovanje, te su bili izopćeni, svrgnuti i poslani u progonstvo u Ilirik. Sabor je također raspravljao o nadnevku Uskrsa, Melecijevu raskolu, usvojio 20 različitih kanona. Po završetku sabora prisutni crkveni otci su proslavili dvadesetu obljetnicu Konstantinova vladanja.
 
Iz Armenije na Prvom nicejskom saboru sudjelovao je Aristakes (Aristak), sin Grgura Prosvjetitelja, i još jedan armenski izaslanik. Simbol vjere svečano pjeva puk u Armenskoj apostolskoj Crkvi kao izraz jedinstva vjere svih koji sudjeljuju u liturgiji (v. http://www.armenianchurchlibrary.com/files/creed.pdf ). Navest ćemo inačicu Nicejskoga simbola vjere ("Havatamk") Armenske apostolske crkve koja prihvaća samo prva tri ekumenska sabora te zbog toga ima malo drukčiju kristologiju u odnosu prema Rimu i Bizantu.
 
Vjerujemo u jednoga Boga, Otca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina, Isusa Krista, Sina Božjega, rođena od Boga Otca, jedinorođenoga, upravo, od biti Otca. U Boga od Boga, u svjetlo od svjetla, u pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, a ne stvorena. Istobitna Otcu po kojem je stvoreno sve na nebesima, vidljivo i nevidljivo. Radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao je s neba, utjelovio se, postao čovjekom, začet Duhom Svetim i rođen od Marije svete Djevice. Od nje je pak primio tijelo, dušu i razum i sve što jest u čovjeku, istinito, a ne sumnjivo.
 
Mučen, raspet, pokopan, treći dan uskrsnuo, uzašao na nebesa u istom tijelu, sjedi zdesna Otcu. I opet će doći u istom tijelu i u slavi Otca suditi žive i mrtve. Njegovu kraljevstvu ne će biti kraja. Vjerujemo i u Duha Svetoga, nestvorena i savršena, koji se navješćuje u Zakonu, Prorocima i Evanđelju, koji je sišao na Jordan, koji navješćuje dolazak Poslanoga i koji prebiva u svetima. Vjerujemo i u jednu opću apostolsku svetu Crkvu. U jedno krštenje, pokajanje, očišćenje, i otpuštenje grijeha. U uskrsnuće mrtvih, u vječni Božji sud za sve umrle i žive, u Kraljevstvo nebesko i u vječni život.
 

Artur Bagdasarov, Glas Koncila

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Četvrtak, 22/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 705 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević