Get Adobe Flash player

"Hrvatska sirotinja ovuda tabanala noseći u grad desetinu gospodarima, kojima mjera nikada nije bila dovoljno puna…"

 
 
Matoševski čudnovati su Istarski puti Franje Horvata Kiša (1912., te 1914., izdati 1919.). U njima izbija autorova osoba dobrog promatrača, realista, domoljuba koji razumije seoske prilike i politiku, koji je sentimentalan i ekstravagantan, sklon slikovitim detaljima,poučan kakvi već učitelji jesu, introvertiran i regbi sramežljiv ali pun tople čovječnosti. Franjo Horvat Kiš (Lobor, 23. IX. 1976. – zagreb, 2. VI. 1924.) hrvatski je pripovjedač i putopisac. Kao učitelj učio je djecu u Kovačevcu, Zagorskim Selima, Brinju, Dugom Selu, Karlovcu… Od 1919. do smrti radi kaotajnik u dekanatu Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Piše odmalena. Najbolji je kao pripovjedač i novelist. Po Istri je putovao oko 1910. i svoja zapažanja zapisao u putopisu Istarski puti.
https://ivijesti.hr/wp-content/uploads/2019/09/Dizajn-bez-naslova-6-4.png
Zanimljivo je da su naši krajevi tek od doba Fortisa i njegove morlakijade postali zanimljivi i poznati kulturnom Europejcu, pa se ne treba čuditi da o krajevima udaljenim od banske Hrvatske sat jahanja prosječan obrazovani Zagrepčanec tada pojma nema. Najbolje da pisac sam progovori: "evo i Kastva, na vrhu čunjasta brda gromada surih kuća, a na lijevom rubu diže se toranj kao gospodin". "To je kuk sure pećine, što je pomrsio lijepe pravilne terase baš ispod grada, zasađene vinovom lozom, žitom i kukuruzom. Gdjegdje se na ogradu ovu kamenitu popela kupina i docvjetava". "Cesta je lijepa, bijela od prašine, a u prašinu su utisnuti bezbrojni tragovi dječjih nožica, i svi kreću prema gradu. A grad šuti i sjedi. O, tješite se, mali moji, kroz stotine je godina jadna i bespravna slovjenska, tj. hrvatska sirotinja ovuda tabanala noseći u grad desetinu gospodarima, kojima mjera nikada nije bila dovoljno puna, vino nikad dosta dobro, janjci nikad dovoljno ugojeni! Što spješite svi gradu zidinama surim sapetu! Ustavite se, okrenite se k slobodi, k veprinačkim gajevima ispod Učke se okrenite, gdje sad eno kesteni cvjetaju, gdje je šuma blijedo – žutim cvjetovima prekrila resama kestenova cvijeta! Jer je ona šuma prava naša sestra supatnica; plodom svojim blažila je suce i satnike kastavske kao što propisuje zakon: Rečeni gospodin opat (sv. Jakova u Opatiji) jest na svako ljeto od toga kostanjega tema sucema i satniku u Kastvu dužan dati svakome jedan star kostanja kastavske mere" (zakon Kastva grada iz 1400. g.).
"Ovdje se ćuti Trst u blizini; govore o njemu kao Laščani o Zagrebu (Laščina?, op., T.T.). U Trst se ide samo malo dolje, a Tršćani dolaze na izlet amo gore, na ovu vis poljanu. Pa i jest sve nekako uređeno kao izletište i ugodno odmaralište u Divači. Selo, nekoč sasvim jadno i jednostavno, danas je i još kako poskočilo. Sve je udešeno da građanin ne jadikuje. Gostionice dobre, ceste uređene, a po cijelom selu zasađeni su drvoredi od lipa, kestena, jorgovana i oraha. Orah je kao aleja upravo jedinstveno drvo. "
"U šumici me dočeka četa crnih, bijelih i sivih leptirića i dadoše se u igru preda mnom. Nijedna sreća ne traje dugo, pa tako ni ova šumica sa četom bezazlenih svojih stanovnika. Nebo je evo nada mnom i ovom sivom i golom krajinom razapelo svoju modru šatrinu, sunce grije, cvrčci u sagorjelim travkama cvrče, a ja koračam i pjevucam… a okolo naokolo kamen, kamen, kamen.“
 
U Rakitoviću soba iznad krčme pretvorena je u školu. Učilo (školsko pomagalo) je jedno rusko računalo (kuglice na žici, op., T.T.). I 2 slike. Opisuje sebe da je "čovjek, gospodin sa kišobranom i malim kofrićem, u koji ne bi ni dva mačka strpati mogao".
"Ćićarija zove se i Bijela Istra, kao što se onaj pojas niže zove Siva, a dalje na jugozapad i jug Crvena Istra. Ćićarija je vapnenački kras…, beskrajno sivo kamenito more." Ćićarija ima 8,5 % obradive zemlje, 52 % tla za stočarstvo, ostatak od 39,5 % čini šuma i kamen. Po autoru Ćići su zgojlni Hrvati, iako ima Rumunja par stotina u Žejanama, i nešto malo ispod Učke, ali ti se pohrvaćuju.
"Gle, taj privatni vlasnik ote crkvice, dao je u svojoj nemoći nacionalnoj na ovu nedužnu crkvicu velikim i crnim slovima zabilježiti „Santa Anna“, neka se znade ad je ovo talijanski svijet… A nije! Buzetski kotar je hrvatski 92 % i još nešto. U Črnici kod Buzeta razgovara sa župnikom koji mu se žali da se kad bijaše u Zagrebu 1891. svuda se govorilo njemački. "Ne, ne, Vi niste Hrvati! Mi smo u Istri Hrvati, a ne Vi. "
Svećenici su često nositelji hrvatskoga duha, a u to doba je i sa Slovencima vjerska i politička suradnja dobra; nekada su zadovoljni da je učitelj Slaven, bez obzira Hrvat ili Slovenac, bilo etnički hrvatsko ili slovensko selo. Mnogi ljudi iz Črnice rade u Trstu, gdje gube narodnu svijest; inače da su prkošljivi i nabusiti. U Črnici postoji klub „Hajduk“, Horvat Kiš s guštom opisuje kako na livadi učitelj, roditelji  i učenici „biju“ loptu, pas također trči, žene drže kapute u toj zbrci. Zamirući gradić Buzet "kao da tuguje od starosti, ali ovdje je ta tuga najjače izbila, upravo se utjelovila. Neke male kućice kao patuljaste kvočkice. Vrata su im pokrhana, razbita okna dronjcima zapušena, a krovići kamenitim pločama pokriveni, a ima vratiju bez vratiju, okana bez okana… krovića bez ploča. Da bude tuga veća, dva starca, jedan ovdje, drugi ondje, sijedih i oborenih glava nečujno sad izlaze sad ulaze. Jedna kokica se preplašila od mene i pobježe nekud u neku spilju iz koje se čuje toptanje magareta."
 
Buzet – grade! Kako sjediš na humcu na vrhuncu, kako si osamljen sa svojim talijanstvom u sredini hrvatstva, što se budi i buji! "Osim dvih, trih porodica svi (Talijani u Buzetu) nose slavenska prezimena.“ Vratim se istom ulicom za koju bi Al. Šantić kazao:
Kapije tvoje nitko ne otvara
Po njima mirno crv dube i šara –
Grize, ko čežnja jedno srce bono.
"I uvijek smo Buzetu oku na vidiku, koji eno sjedi na svom brdu kao starac, što nemoćan bdi nad unučadi, sunča se i papka lulicu".
"Dugo sam snubio jednog svog župljanina – pripovijeda gospodin Č. – da svoju djecu pošilja u hrvatsku školu. Uzalud! Tamo u talijanskoj školi dobiva dijete knjige te školski pribor - badava… ishodim za toga čovjeka da postane seoski starješina… (na što on reče): Gospodine! Hvala Vam! Oba ću fantića poslati va tu Vašu školu. Vijećnici seoski za došljka Austrijanca šapću: "Papiri govore! Papiri ga tuku! U što je prepreden! Slušaj! Do danas je imao na svojoj poslovnici natpis 'Birra Dreher', a danas izvjesi ploču hrvatsku: 'Pivo Dreher'".
 
Građani Roča "su dobri i mirni ratari, što žive u polurazvaljenu gradiću držeći se svoga posla. Ljudi su neznatna horizonta, sićušnih potreba i sve ide svojim ako i polagašnim putem u tom prostodušnom slovjenskom svijetu. U gradiću se kroz godine i godine nastanio po koji talijanski obrtnik, trgovčić; općinska uprava za dugotrajne mletačke vlasti bila je talijanska, ali je to bilo tako lako razumljivo da se o tome nije ni razmišljalo. Kada su se u svijetu velikomu pojavile narodne misli, ovdašnjih se duša taknule nijesu. Građani – ratari indiferentni su i za talijanstvo i za hrvatstvo. Škola bi bila dobra na materinjem jeziku, ali sva gospoda su talijanska; tko hoće išta bolje društvo, mora znati koju talijansku. Svejedno im je, da li je škola hrvatska ili talijanska. Imadu tradiciju domaje sa talijanstvom povezane."
"Taj neumorni zlatni čovjek (učitelj u Roču, op., T.T.)… je narodni učitelj, narodni liječnik i sudac(?!), advokat i gospodar. Na svakom koraku je Hrvat – a Hrvatom biti gdje je lako? Molim, pokažite mi jednu točku na zemaljskoj kuglji gdje ej lijepo i dobro Hrvatom biti?"
"Domaćica, prava crna Talijanka što ne zna ni jedne besjede naše, nuđa nas kolačićima i vinom pjenušavim i hladnim, a sama miješa i tucka neko – reći bi – tijesto. To ona pravi ribizov sladoled. Od toga će ona poslati susjedama da, da uživaju i da na nju misle… i kako joj oko igra! I kako joj smijeh pliva! I kako joj srce bije! Njedra joj mjesta naći ne mogu! Ona ne kuje sladoled mužu, nego gradi tračak ushita svojoj dobroj susjedi, parčetu – sebe."
"Upravo vidim kako je neka orijaška sila načinila i cijepala vječito sivi, oštro nazubljeni krš."
"Nebo se nad našom dolinom… razapelo kao baldakin od svijetlo modre svile… ili smo mi ovo u nekom golemom balonu, koji je ispunjen čudnim, neslućenim svjetlucavim eterom… I kroz tu bajnu gorsku svijetlu i hladnu večer zaori pjesma djevojačka... Više sela gromada se pećinska propela ako da je Bog ili smrt kosom komad oblaka siva oborio i evo ovdje više sela položio."
"Kad mu lice tek što se ne nasmije od blagosti – to je Hrvat. Ne vrijeđa – Hrvat, ne hlepi ni za čim – Hrvat. Hrvat je bio kršćanin prije kršćanstva; on nosi kršćansku ideju u srcu od iskona."
"Hrvat ne kupi kostiju po smetlištu, nije živoder, nije vlasnik veselih kuća, trgovac nije, niti dimnjačar ne će da bude… sve su to za nj prljavi poslovi. Istina zato mu je drugarica života gospođa Sirotinja, ali niti među najpoštenijim i najboljim ne treba očiju obarati, crvenjeti…" (Horvat Kiš je čist i naivan, kao da je jučer na svijet došao op., T.T.).
"I opet hodam između bijela rogata blaga, osluškujem govor i razgovor: jednu čudnu mješavinu hrvatskih, slovenskih i talijanskih riječi i oblika."
"U 'Knjizi želja' netko se tuži na odnašanje novina, drugomu je osobito do 'Slov. Naroda', treći psuje zbog 'Edinosti'. Ovo su dvije novine koje svatko traži pa su od nemalog utjecaja na javno mišljenje ća do Pule i Kastva."
Srce hrvatstva u Istri je Pazin. Oglas općine pazinske je pomalo danas arhaičan i smiješan "da se ponovo javila bjesnoća iliti norost na brekima" (norost je ludost, breki su psi op., T.T.), te "da se u krčme i javne lokale breki uopće penjati ne smiju."
"Tko udari putem… doći će pred talijanski kasino, vidjet će na trgu talijansku realnu gimnaziju, a ispreko trga kao na izbrešku naš Narodni Dom… Talijani imadu ovdje zabave, teatar i kinematograf. Pa kad im je da objave svijetu, oni ne će te objave dati u hrvatskoj (ovdje jedinoj) tiskari odštampati,već će objave hektografirati radije. (hektograf – primitivna sprava za umnožavanje tekstova, op., T.T.)
Ovo srdašce Istre bijaše u prošlo vrijeme i glava. Istarska grofija imala je Pazin za glavu. I kao što obijesna glava često mijenja kapu, tako je i Pazin često mijenjao gospodare. Bio je i roba za Pazar i davao se za dar, a od nekih stopedeset godina amo vlasništvo je grofova Montecuccoli. Neka im i ostane… tvrdi kašteo nema uglova i sjeća te time što su visoko na zidu teškim kamenim gredama smješteni stanovi za ljude, na golemu glavurinu koja na sebi nosi golemi betlehem za Božić… A betlehem su podnizale lastavice sa svojim gnijezdima… Tu odmah ispod zida duboka je Pazinska jama, što naliči lijevku sa tri brida. Na dnu lijevka, negdje stotinu i više metara ispod nas, šumi i huči Fojba ponirući ispod timor klisure… a sav taj lijevak obrastao šikarom i sitnogoricom. To je jedna tičja republika. Stoji cika i pjevanje od jutra do mraka. I kosovi klikću zaplašeni od samih sebe, i sjenice i žune i slavuji sićani svaki čas načinju svoju pjesmicu. I strnadice iz zlaćanih grudi odaju glasiće kao da sanjaju. A tamo po dupljima u timor klisuri, kao da divlji golubovi caruju, pa se od duga vremena šeću lijetajući od rupe do rupe,od stijene do stijene… I nad svim tim grijani toplim ljetnim prijepodnevnim suncem, lete amo bijeli lepiri ljubeći se zraku… i ja tako sanjam već odavna o jednoj republici.
Skrajnje je već vrijeme da se ništarije i glupani izoliraju. Pošto su oni u većini, ne preostaje manjini nego da se nekuda iseli i osnuje koloniju pravih ljudi…
I ja srljam – svi mi ovako lutamo i srljamo sve nešta tražeći svijetom. Sreću? Ah ne! Kad je silazila Sreća s neba na zemlju, pala je pa se razbila u tisuće crepića i trunaka. I mi – svak za sebe – tražimo crepiće i trunke u nadi, da ćemo ih – svak za sebe – skupiti i nanovo Sreću sazdati…
Ovdje je (u Pazinu) hrvatski ban Erdödy želio boraviti svoje mirne dane. Dakle i on je znao što je lijepo. Ali onda su Pazinci najvećim dijelom bili Hrvati, sve do pred pedeset godina (1860. op., T.T.)
Onda je vlast počela sa potalijančivanjem. Došle su talijanske škole, uredi i hrvatstvo je rapidno padalo. I dođe doba kad Hrvatima u tom srcu Istre nije bilo baš osobito lako ni ugodno. Nije se Hrvat mogao pokazati na ulici i već su za njim padale pogrde i psovke, a bilo je i gorih stvari…
Jure automobili prema Poreču (mogu misliti koliko ih je bilo, i kako su jurili 1914., op., T.T.)… evo ovi (automobilisti, op., T.T.) riješiše problem: govore u sav glas njemački, neka ova raja znade, da je Nijemac gospodin, sila i pokora. Tuj ne mogu ja, zaprašeni pješak… ucjepljivati udivljenje pred bićem što se zove genij hrvatstva. Automobil, trublja i kandžija i njemačka dreka potresa čovjeka priprosta, a dobrog hrvatskog srca. (doći će i gori moj dobri Franjo, op., T.T.)
Govoreći o zakupcima zemlje zapaža "kad čovjek nije u svome, ni na svome, njemu nije do pravoga reda, u njemu je nešta uzapćena, nešta usmrćena. Živeći ovako uvijek od malih nogu na tuđem, ne znajući danas, kako će biti s njima sutra, ćuti se ni na nebu ni na zemlji; kako da ne bude plah, pokunjen, apatičan… eto, zato je ulica prljava, tlo tamno poput žuči."
U Lindaru nailazi na spomenik Hrvatu Josipu Lazariću koji je sa malim brojem domaćih ljudi oslobodio Istru od brojnijih francuskih trupa.
300 topovskih kugli poredane u piramidu nalazile su se pred crkvom sv. Marije kao spomenik istarskome junaku generalu.
Zamjećuje da gimnazisti puno knjiga Eugena Kumičića imaju. Nu mi se tih zapadnih strana ne bojimo piše Horvat Kiš. Mi smo ovdje živi i dišemo, a talijanska je duša već na jeziku… ma oni radili što mu drago, svuda imaš po Istri osjećaj kako hitamo u susret lijepoj kobi…
Na tornju novome Lindarci uklesaše glagoljski natpis, lijepo! Lindar je prije Pazina bio žarište hrvatskog narodnog preporoda, hrvatskih zabava i čitaonica, hrvatske politike. "Lindarci nikada nisu bili u oskudici; hljebac svoj su imali… među sobom su imali uvijek pametnih i domoljubnih ljudi. Uvijek su imali nekoliko đaka, tih narodnih vrtlara, koji su se istina najviše dali u svećenike, ali opet ljubili su narod svoj nadasve i nikada nisu bili adjunkti (vježbenici, pomoćnici u uredu – fig. podređena osoba) Tako je Lindar spasio Pazin, Hrvat – kao suveren – morao bi imati odličja da zakiti ovakva prsa, morao bi dati nekim općinama plemstvo".
Na putu do Berama autor motri 2 km uz cestu zasađenih dudova (tj. murvi, rabile se za izradu čvrstih dijelova brodica – prove i konstrukcije tzv. korbe –, plodovi zdravi za čovjeka i živine, nažalost izrađivala se i rakija jako nezdrava i štetna op., T.T.)
U Beramu mještani idu slušati od župnika "ča je novo" u vrijeme Sarajevskoga atentata 1914. g. Pripovijeda puku o napadaju na biskupa u Banjoj Luci, te kako je ruski poslanik umro od kapi kad je došao k našem (austrijskom) da izrazi sućut.
Oko Berma ima ovaca, ali ih je negda bilo puno više… od ove domaće ovce nema toliko koristi (ovca pramenka?, op., T.T.). Trebalo bi uvesti bolju vrstu koja daje finiju vunu. Za to drže ljudi krave i mljekarsku zadrugu. Mlijeko se skuplja uvečer i rano ujutro odvozi u Pazin,p a u Pulu.
Autor razgovara sa nekim starčićem u Pićanu;
"Šta ste Vi, Hrvat? Ne, ja sam Istran, Slovinac. No, pa, to je Hrvat.
Znate li što talijanski? Ne znam, tako nekoliko riječi jer me nije mat učila."
U Gračišću su goli Hrvati, osim dvije porodice. I te dvije porodice imaju troje djece u školi i zato se uz stotinu hrvatske djece radi rečene tri vrši simultana dvojezična nastava. Trg je naravno zasađen dudom, kao što su bile i rive u austrijsko doba dudate prije "palmomanije".
U Pićanu sjena pada ovamo od zidina gradskih, pod koprivićima zastaje magare privezano za taljige.
Koprivić, ili kako ga Istrani zovu ladonja je košćela/celtis australis/ koja se često sadila u našem podneblju. Njezine minijaturne bobice imaju poveliku košćicu, nama je teško shvatiti da su je ljudi jeli. Držali su je uz kuću radi hlada; list je služio za probavne tegobe i „ženske“ bolesti. Starci su rado imali jako čvrste štapove od koščelinog drveta. Listovi mogu poslužiti kao krma, drvo za ogrjev. Radio se nekada i liker, te strojno ulje od košćica. Još je nazivaju koprnja, kršanac, lilak, balačinka, čiburić, glangolić, fafarinka, fanfarika, fafarikula, pelegrinka, kostelj…
Društvo koje se vozi sa mnom, sam je Hrvat. Uopće je čudno sa talijanstvom Istre. Ako se čovjek krene iz Trsta još je kojekako do Pirana. Jezik je pretežno talijanski. Nu sve što se ukrca niže, a nije baš građanin, hrvatski razgovara… (još) su (talijanski) gradovi na zapadnoj obali Istre. Izvan zidina već su Hrvati. Da je našoj narodnoj ideji državna vlast ikoliko sklona bila, za deset godina spali bi oni (Talijani) na 10 % svega pučanstva Istre.
 
Voli Horvat Kiš krajolik: "vijuga se duboka draga, živahno je u dnu zelena i bujna i djeluje kao fata morgana u tom blijedosivom pejzažu borovičnjaka i pašnjaka."
U puljskoj kavani svratištu zapaža da se prije zvala 'Balkan', a da je po višem savjetu nakon Balkanskih ratova nazvana 'Austrija'. Divi se krasoti Augustova hrama, osobito majstorskoj erotici kipova.
"Ja sam iz takve zemlje došao, gdje nitko ne zna što zapravo smije, a što ne smije. Danas smiješ, sutra ne smiješ; jedan je šiban a drugi dekoriran. (valjda za isti postupak, op., T.T.)
Arsenal, mondeni život, radnici, vojnici i mornari koji su redom Hrvati privlače mu pažnju. Poetski je opis pokrajnjih uličica gdje se djeca igraju krpenjačama, a balavurdija hvata zjake.
Impresionira ga Arena, ali i budi tešku nelagodu, "nekoliko sam puta bio blizu tog čudovišta i svaki sam put odvraćao pogled od njega. Odviše zapanjuje svojom golemošću, a bijeli se kao kapa mlinarova."
Djeca koja se brčkaju u plićaku, vojarne i ratni brodovi, vojna brodogradilišta sa željeznim ogradama, konji sa slamnatim i platnenim šeširima, žene sa kabanicama ljetnim, grupice što stoje pred kinematografom, starci i žene koji mislima dozivaju selo i mladost.
Dojam privremenosti, naglo nabujale varošice.
U Puli ima nekoliko hrvatskih škola. Ima tuj u svemu nekih 16 – 17 razreda. Tražim makar jednu jedinu. Lutam iz ulice u ulicu, čitam natpise, ali uzalud: ne mogu je naći. I to je naša narodna značajka: zatajiti sama sebe, samo da protivnik ne gunđa… talijanski pak zavodi  sjaju od napisa kočeći se na istaknutim mjestima. Nas (Hrvata) ovdje ima najviše, a najmanje se zna za nas.
Onaj bijeli brodić uz drugi molo (pristanište, mul), onaj će sada na Brione. Sa Briona se dade motornim čamcem prevesti u Fažanu, a nedaleko F. je selo Peroj, jedina pravoslavna parohija u Istri. Nakon kuge u 17. stoljeću naseliše opustjele dijelove Istre većinom Hrvati iz Dalmacije; 1630. Namjesnik (providur) naseli Crnogorce u mjesto Pedrolo; otad se zove Peroj. "A kućice su lijepe u Peroju, poredane i odaju nešto skromna. Natpisi na trgovinama, krčmama i drugdje ćirilicom su ispisani i sasvim iznenađuju u ovoj zemlji. Cijelo selo broji nekih 300 duša. Odmah na početku sela je crkvica koja je nekoć katolička bila… Perojci su razdijeljeni u dva tabora: većina drži s Talijanima, manjina s Hrvatima." Škola je vrlo skromna soba, puno se pažnje posvećuje talijanskom jeziku što pravoslavni pop pravda potrebama života i rada i zahvalnošću mletačkoj Vladi koja ih je tu naselila. Perojci su sačuvali kićenu narodnu nošnju.
"I da tamo negdje iza parohova doma ne sopti i ne kvoca neka vršaća mašina, koju motor goni, ljetni ovaj dan bi ljepši bio. A kad doznaš da s tom mašinom putuje vlasnik Talijanac od sela do sela, da gospodski zarađuje njome uzimajući sebi desetinu ovršene bjelice (p)šenice za tu uslugu, i da mu narod povrh toga daje po svojoj volji hranu za nj i za njegove najmljenike, jer se ne će da ogriješi o gostoljubivost slavensku, onda te prođu čari i ti bi najvolio uzeti knutu i izmlatiti i narod i tu pasju dušu, koja bez stida zarađuje sa svoja tri pomagača do 250 kruna dnevno.
U kanalu između kopna i Briona raštrkano se smjestili vojni brodovi kao kiklopska goveda po visokoj travi. "Preda mnom puče polje puno žita i puno klasja. Po polju se vrze hrpe radnika, skupljaju pokošenu zob, tovare ju na kola, a kola vuku volovi prema drumu. Po drumu će u Pulu na molo. Tamo ih očekuje onaj bijeli brodić i odvozi na Brione. Tamo je gazda ovih polja. On je, taj gazda i Nijemac, kupio Brione, uredio gospodarstvo; eto danas su Brioni klimatska stanica za slabašne, a vino sa Briona pijem i ja u svojim svečanijim časovima u Puli."
Altura je sasvim hrvatsko selo, kao da je iz Hrvatske amo doneseno.
Razgovara Franjo sa seljankom iz Alture, zanima se ona "i da li sam izdaleka, da li sam pješke došao i kako je tamo u Hrvatskoj? Ona je čula o Hrvatskoj. Ljudi se mnogo o toj zemlji razgovaraju. I o Zagrebu i o Karlovcu je već čula razgovarati." Pokazuje mu veliku kamenu posudu za ulje, kazuje da se danas više ne sadi uljika (maslina), čemu, pa ima ulja u dućanu. Polja imadu, ali nitko ne će pravo da radi. Ljudi neće da rade ,pa se i žene za njima povele. Težaci su skupi. Muški po 4, ženski po 3 krune i hranu, a ne uradi se toliko… muškarci su u Puli, tamo nalaze posla. Neki u Arsenalu, neki su stražari, a djevojke idu za bolničarke, za „babe komune“ (babice za rodilje). Njezin je muž odvezao nešto sijena u Pulu, tamo će prodati i donijeti 10 do 20 kruna.
Bože, sve je polje cvijet od smilja zlaćana.
Mala curica janjetu jednom navezuje vrpcu na vrat tepajući mu: “Na, na, tičice moja.“
Šišanci su Talijani, ali među sobom i u kući najviše hrvatski govore. Hrvati im se rugaju: Šišanci – prodanci.
Dolazi do Premanture gdje radnici podižu utvrde. Premantura je najjužnije istarsko selo i čisto hrvatsko selo. Sve su ovo Hrvati, sve. Napori su Talijanaca uzaludni i smiješni da nam uzmu što je naše. Dižu palače za svoje škole. U gostioni Čeh pripovijeda o praktičnosti konzerve. "U Medulinu ima mnogo Čeha na kupanju i svi žive od konzerve svake ruke. Ovaj ima gusku, onaj patku u konzervi. Danas se slože pa jedu za ručak gusku kod ovoga, sutra patku kod onoga. Jedna ovakva konzerva stane jedan forint i dvadeset novčića. Najedu se četiri osobe i još ostane za večeru." Nekada izvade i govedinu. Jeftino, sasvim jeftino.
"Čeh i njegov sinko ispiju pivo, plate i odu. Sad će gostioničar: Ima ih preko dvjesta ovdje, ali svima nama od njih male hasne (koristi). Ispiju pivo, to je sve. Objeduju pod smokvom na tratini. Ako dođu u gostionicu, još su na teret. Od ručka mu moraš čuvati ostatke za večeru, za njim čistiti, i to zato da popije politru piva."
U Rabu dižu svoje vlastito kupalište, u Baški je čak i pismonoša morao biti Čeh. I glasni su. Govore u sav mah kao da su u mlinu i možda to čini da ih tako mnogo osjećaš. I nikad s nikim ne govore nego češki. I to je jedna sjajna crta njihova.
Dolazi mi na pamet jedna gospođa, čini se Zagrepčanka… te je sinčić pita vidjevši galeba kakva je to ptica? To ti je moeve. A kako se to hrvatski zove? Ne znam.
"Evo! Knjige krštenih – ovi požućeli listovi ispisani su glagoljicom koja je bila ovdje uredovnim crkvenim pismom."
Tamo iza onoga majura i mlina je uvala Bijeca. Tamo je krasno. Nigdje tako podesnoga mora za kupalište. More je plitko, dno posuto bijelim, fino brušenim pijeskom, a uslijed mnogog isparavanja vrlo je bogato solju. Sve su to odlike… koje nema nijedno kupalište na Kvarneru… Medulin je najveće hrvatsko selo. Broji do 1500 duša…, Medulinci se bave ratarstvom, ponešta ribarstvom, ali najviše ih ima u Puli u Arsenalu. (udaljenom svega 9 km)
Gospodin pop Luka kaže da u njegovu Medulinu vlada cijele zime proljeće… i čujte popa Luku kada se zagleda u morske daljine: Jadrane! Bajno moje more! Ja sam blažen kada sa rodne ove svoje grude u sutonu na tvom žalu zurim u tvoje stakleno površje, omamljen mirluhom (mirisom) tvoje obale, razdragan milom pjesmom žetelica – pjesmom starom i hrvatskom. Nu kada okom okrenem na istok, na rubove gordoga Velebita, onda mi se bolno iz srca otme uzdah: "Morje, morje Adrijansko, negda bilo si slovansko" (poznata pjesma Slovenca Simona Jenka, op., T.T.). I ja vjerujem onoj suzi koju otire sa oka ova čista i blagorodna hrvatska duša.
 

Teo Trostmann

Dubrovnik je maestru Rogowskome, na dan sprovoda 16. ožujka 1954., iskazao vrlo rijetke i poslije toga neviđene počasti

 
 
"Ovdašnji ljudi piju sunčane proizvode od grožđa u obliku vina i rakije (u gradu daleko više vole likere nego rakiju, op. T.T.) Glavna hrana Dubrovnika je janjetina, zeleni kupus, divlja cvjetača, svinjetina, i obilje riba izvrsno priređenih. Moja osobna kuhinja je mnogo skromnija: žutanjci, crni kruh, maslac, med, šećer, kaša, riža, ponekad šunka, krumpiri, luk, češnjak, masline i sezonsko voće. Osim toga čaj, kava i vino. Živim kao feudalni knez."
https://lazaretihub.com/sites/default/files/styles/biography_gallery_box/public/uploads/gallery-image-box/2019-09/Ludomir%20Michal%20Rogowski___.jpg?itok=ljODB9p-
Zapravo je živio kao vegetarijanac, pravio slane kaše koje je jeo u malim količinama danima i životario od nekoliko lekcija, većinom iz pjevanja. Bogate nije uzimao ako nisu imali talenata, siromašnima je davao jeftine lekcije, s tim da nije davao besplatno jer je primijetio da ga takvi ne cijene i odustaju od poučavanja. Treba istaknuti da je imao panteističke ideje, djetinjaste ideje o reinkarnacijama, te da je bio u mladosti mason.
Kako je proživljavao rat, u nemiru zbog zle sudbine poljskoga naroda (skoro 6 milijuna mrtvih op., T.T.), u brizi za budućnost svijeta, u tragičnim vijestima koje bude bolesne i strašne misli: na kraju je shvatio da time samo sebi šteti te se izolirao od novosti. Ostao je u Gradu nakon naredbe 1948. da svi stranci odu, rekao je da će se radije baciti sa Boninova nego otići iz Grada. Tada je otišao sa otoka Koločepa (Kalamote) njemački filozof Rudolf Panwitz koji je tu živio od 1921. do 1948. u daleko većoj osami. Upravo sam tražeći nešto o Panwitzu naletio na Rogowskoga koji je živio u mojem sv. Jakovu dok tu najljepšu mediteransku prigradsku oazu nije unakazila ljudska glupost i pohlepa.
 
Dubrovnik je iskazao maestru Rogowskome na dan sprovoda 16. 3. 1954. vrlo rijetke i poslije toga neviđene počasti. Tijelo je izloženo u atriumu palače Sponze; počasnu stražu držali su učenici Muzičke škole. U svega dva sata oprostili su se u mimohodu od umjetnika tisuće ljudi! Pjesnik i pjevač Bokelj Vjeko Pesenti oprostio se od svojega prijatelja stihovima; Narodna glazba, Gradski orkestar koji je svirao umjetnikove simfonije, predstavnici vlasti, kulturnih ustanova i udruga pratili su kola sa lijesom koja su putovala pola sata putem koji se može preći u 5 minuta. Kolege glazbenici V. Sagrestano, Z. Šapro, I. Bošković također su držali posmrtno slovo. Gustav Brili je 1958. napisao za djela R. "Dubrovačke impresije" i "Bljesci na moru": "to su muzičke oleografije u kojima umjetnik tonski (bolje bi bilo reći glezbeni, op., T.T.) slikar paletom živih tonskih boja slika divne šare poetskih i vječnim suncem obasjanih pejzaža našeg klasičnog grada."
 
Ileana Grazio se divi njegovom odnosu prema djeci kojima je čak davao ideje za igru. Pišući seminare Rogowskom na Muzičkoj Akademiji u Ljubljani dr. Cvetko joj je kazao: "Zbilja, dobro ste konstatirali kolegice, ovo je filmska glazba, koja nam ne samo slušno dolazi nego se stvaraju i vizualne slike". Njegova glazba ima u sebi mješavinu melodrame, veličanstvena romantizma klasike ali za moj ukus je podnošljiva u minijaturama, u većim cjelinama nema organskoga razvoja kompozicije već heterogene stvari se međusobno ne povezuju u cjelinu. Ali i priroda je takva, osim toga moja malenkost je glazbeno neobrazovana osoba bez sluha. Sreće Katić smatra ga najzaslužnijim za svoje formiranje, ljupko ga opisuje kako 200 skalina u sv. Jakovu prolazi starac u kupaćim sa vojničkom dekom i aktovkom u kojoj je držao vodu i cukar (šećer).
 
Kada je kupio barku djeca bi ga veslajući prebacili prema Gradu ili Lokrumu; poslije toga im je prepuštao za njihove pustolovine. Za svoje djelo Simfonija radosti kaže: "pisao sam je  u izuzetno teškim uvjetima, uslijed paklenskih moralnih muka i materijalnih nedostataka. Snažna koncentracija pažnje, neophodna za nastanak tog djela, zahtijevala je stoput veći napor nego u normalnim okolnostima. Za vrijeme dok sam pisao taj rad uspio sam se bolno i radosno uznijeti iznad mizerije života." Doduše kasnije je napisao i da "sve što je dobro u mom stvaralaštvu nastalo je na suncu Juga, bez napora, u blistavom oduševljenju. To je slika čovjeka Ludomira Mihała Rogowskoga!
 
(Svršetak)
 

Teo Trostmann

Pristupio prvom istarskomu domobranskomu bataljunu

 
 
Lazarić, Josip(Lazarich von Lindaro), hrvatski general bojnik uhabsburškoj službi (Trst, 19. III. 1784. – Bela Crkva, Banat, 27. I. 1859). Godine 1808. kao vojnik dobrovoljac pristupio je prvom istarskomu domobranskomu bataljunu. Sudjelovao je u bitkama kraj Palmanove i Prevalda kraj Postojne, gdje je bio teško ranjen pa je bio prisiljen napustiti vojnu službu. Do 1813. službovao je u austrijskom konzulatu u Trstu, koji je tada bio u sastavu Ilirskih pokrajina. Nakon toga ponovno je stupio u vojnu službu i sudjelovao u ratu protiv Francuza za ponovno priključenje Istre Habsburškoj Monarhiji.
https://www.bildarchivaustria.at/Preview/7856433.jpg
U trenutku kada je austrijski general L. Nugent-Westmeath, nastojeći osvojiti Istru, bio gotovo opkoljen od francuske vojske, Lazarić je organizirao ustanak Istrana protiv francuskih vlasti. S vojnim postrojbom od 55 vojnika pritekao je u pomoć Nugent-Westmeathovim postrojbama i oslobodio područje Istre za samo 10 dana. Za hrabrost u nizu bitaka promaknut je u čin bojnika, 1815. dodijeljeno mu je odličje viteškoga reda Marije Terezije, a 1819. i barunat. Godine 1834. obavljao je dužnost zapovjednika utvrde Kotor. Godine 1847. bio je umirovljen u činu pukovnika. Tijekom revolucije 1848. bio je reaktiviran pa je organizirao postrojbu istarskih dragovoljaca kako bi ojačao austrijsku vlast u Istri tijekom nemira u susjednoj Veneciji. Za zasluge u tim ratovima bio je promaknut 1849. u generala bojnika, a 1850. umirovljen. (t.t.)

Anketa

Buduća Hrvatska vlada bit će najljevija od 1945. godine. Slažete li se?

Subota, 11/07/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1665 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević