Get Adobe Flash player

Srednjovjekovni utvrđeni gradovi – kamene utvrde – bili su u posjedu hrvatskih velikaških obitelji

 
 
Izložba Srednjovjekovne utvrde na rijeci Krki u svjetlu arheoloških i arhivskih istraživanja je rezultat projekta „Identifikacija, evidentiranje i digitalizacija arhivskog gradiva o rijeci Krki i njezinom porječju“ (II. faza: Srednjovjekovne utvrde na Krki), koji zajednički provode Javna ustanova Nacionalni parka Krka i Državni arhiv u Šibeniku. Na izložbi su obrađene srednjovjekovne utvrde u obuhvatu Nacionalnog parka Krka na kojima je Javna ustanova Nacionalni Park Krka tijekom proteklih godina sustavno provodila arheološka istraživanja, arhitektonska i geodetska snimanja te konzervatorske radove. Saznanja o životu na rijeci Krki i njezinim tvrdim gradovima u kasnom srednjem vijeku upotpunjuju dragocjeni podatci iz različitih povijesnih izvora.
https://www.parkovihrvatske.hr/documents/20181/209033/Klju%C4%8Dica/40e1b280-d265-4491-8416-3b468ca96485?t=1448615777000&imageThumbnail=2
Niti jedna od četiriju rijeka u Dalmaciji nema toliko utvrda na svojim obalama koliko ih ima Krka: duž čitava njezina toka, od izvora do ušća, nalaze se brojna utvrđenja ili fortifikacije. Srednjovjekovni utvrđeni gradovi – kamene utvrde – bili su u posjedu hrvatskih velikaških obitelji. Osim što su imale obrambenu funkciju, neke od tih utvrda bile su i jezgre naselja. Velikaška obitelj Šubić sagradila je utvrde Trošenj-grad (Čučevo) i Rogovo na desnoj obali Krke, dok su utvrde na lijevoj obali rijeke – Nečven, Bogočin i Kamičak – bile u posjedu drugih obitelji: Nelipića, Martinušića, Bogetića, Utješinovića i Mišljenovića. Nelipići su posjedovali i najljepšu među utvrdama, Ključicu, podignutu nad kanjonom rijeke Čikole.
 
Vojno graditeljstvo, ako ga uspoređujemo s drugim građevnim vrstama, ima posebna obilježja. Mnogobrojni detalji, bez značenja za druge vrste građevina, uvjetuju fortifikaciji njezin oblik, položaj, namjenu i nastanak u sredini koja je vremenski i prostorno određena. Za svako povijesno razdoblje važni su odnos utvrde prema prirodnim zaprekama, izloženost naselja koje ona štiti – odatle usmjerenost obrambenih dijelova u smjeru odakle prijeti neprijatelj, prilagođenost očekivanoj vrsti i snazi neprijateljskog oružja, a isto tako i međusobna povezanost obrambenih objekata i njihov odnos prema predziđu na granicama. Rijetke su građevne vrste za čiju bi se izgradnju trošila tolika novčana sredstva i angažirala tolika radna snaga kao kod utvrda a da bi pri tome ostale izvan svakidašnje upotrebe. Uz to, u svakom su se trenutku mogle donijeti odluke o njihovoj pregradnji ili pak rušenju. Neophodnost postojanja i odvojenost od svakidašnjice nameće se kao važan problem prezentiranja i čuvanja utvrda, ali on nije jedini.
 
Još od pretpovijesnih vremena izgrađena su na pomno biranim mjestima i doimlju se kao da su ih graditelji sagradili za vječnost. Ona su kao oružje, veoma često kao sredstvo obrane, rijetko napada, u ratnoj igri, u kojoj opstaju ili padaju s braniteljima koji se bore. Jedan presudan trenutak u bitci ili taktički potez može ih sačuvati li pretvoriti u ruševine. Tako je bilo i s utvrdama uz rijeku Krku. Utvrde u gradovima Kninu, Drnišu, Skradinu i Šibeniku opstale su u višestruko izmijenjenim oblicima, dok su ostale padale sa svojim braniteljima i više se nisu oporavile. Premda su izgubile svoju prvotnu namjenu, sve te nekadašnje opsjene sigurnosti koje označujemo različitim vrstama fortifikacija danas svoj opstanak opravdavaju, sačuvane ili u ruševinama, ne samo pukom materijalnom prisutnosti, nego i svojom povijesnosti, estetskim vrijednostima, funkcionalnim oblicima i, osobito, svojom respektabilnosti. Premda su odavno izgubila svoje primarno značenje, utvrde su i dalje su u središtu pozornosti u potrazi za novim identitetom i namjenom.
 

Nives Matijević

Kormilo je ostalo zaglavljeno u krajnje desnom položaju

 
 
Rat se u drugoj polovini 1944. godine u Tršćanskom zaljevu obrušio svom silinom. Iako se fronta, koja je dijelia Italiju na dva dijela, stabilizirala, akcije saveznika dosezale su na sjever do srca Europe. Stalna bombardiranja brodogradilišnih centara Trsta i Monfalcona zahvaćalo je i obližnje civilne objekte, napadana si uništavana lučka postrojenja, rafinerije, skladišta, industrijska postrojenja.
http://istrapedia.hr/files/images/term_1277294168_1.jpg
Na moru situacija je bila slična, na plićinama Muggie (Milje) bilo je potopljeno više brodova: Duilio, Giulio Cesare, Sabaudia… Drugi su brodovi bilo oštećeni ili nasukani uz operativne obale. Transatlantik Rex, vlasnik Plave vrpce i admiralski brod trgovačke talijanske flote, pokazivao je svoje dno, nagnut na jedan bok pod obalom između Kopra i Izole – potopljen je 8. 9. 1944. godine.

Duilio

Izgrađen 10. 1923. godine
Brodogradilište Ansaldo, Sestri Ponente
Novogradnja br. 175
Tip: putničko-teretni
Zastava ITA
Tona 24281
Dužina 183,6
Širina 23,3
Brzina 19,5
10. 7. 1944.
Ac/b san Sabbia, Muggia Bay

Rex

Izgrađen 9. 1932. godine
Brodogradilište Ansaldo, Sestri Ponente
Novogradnja br. 296
Tip putničko-teretni
Zastava ITA
Tona 51062
Dužina 254,2
Širina 29,6
Brzina 28,0
8. 9. 1944.
Ac/b Capodistria Bay, Trieste

Giulio Cesare

Poronuće 7. 2. 1920. godine
Predan 11. 1921.
Brodogradilište Swan, Hunter & Wigham Richardson, Wallsend
Novogradnja br.br. 967
Tip: putničko-teretni
Zastava ITA
Tona 21657
Dužina 183,6
Širina 23,3
Brzina 19,5
11. 9. 1944.
Ac/b Trieste

Sabaudia

Porinuće 10. 3. 1940. godine  kao Stockholm
Predan 12. 1941. godine
Brodogradilište Riuniti Adriatico, Monfalcone
Novogradnja br. 1203
Tip putnički brod
Zastava ITA
Tona 29307
Dužina 205,4
Širina 25,6
Brzina 20,0
6. 7. 1944 .
Ac/b & prevrnuće Trieste
1948.
Raised
1949.
rezalište

Plovidba malih lokalnih brodica, ono malo što ih je ostalo da održavaju linijsku plovidbu, a nisu bili rekvirirani u vojne svrhe i poslani na daleka odredišta, bila je sve teža iako je pučina bila potpuno prazna. Ti mali  putničko-teretni brodovi pogonjeni parnim strojem bili su gotovo jedino transportno sredstvo između zapadne obale Istre i Trsta... Jedan od tih brodova bio je San Marco. Njegova kobilica je postavljena 1910. godine u Cantiere Navale Triestino u Monfalconeu za  Societa di Navigazione Istria-Trieste i bio je relativno velik (276 brt, dužina 48 metara, 503 putnika podijeljeni u tri klase, 15 članova posade). Imao je i malo brodsko skladište za ukrcaj raznog tereta. Pogonio ga je parni stroj trostruke ekspanzije engleske konstrukcije koji mu je omogućavao pristojnu brzinu, na pokusnoj vožnji čak 14 čvorova, koja je ograničena zbog ekonomije na nekoliko čvorova manje. Od zime 1929. godine održavao je liniju između Trsta, Istre, Zadra, a kasnije se ograničio  na plovidbu duž obale Istre.
Bio je to rijedak brod koji nije rekviriran od strane ratne mornarice (Regia Marina) koji je nastavio održavati linije pojačavajući intenzitet plovidbi da bi nadoknadio praznine ostavljene odlaskom drugih brodova pod skute ratne mornarice. U 1944. godini održavao je liniju između Trsta, Izole, Pirana, Portoroža, Savudrije i Umaga gdje je noćio da bi slijedećeg jutra se vratio prema sjeveru. Ali i ta je linija, zbog rata, često prekidana, usporavana, pa je često održavana samo jednom sedmično.
 
Subota je bila 9. rujna 1944. godine. San Marco je pod zapovjedništvom kapetana Milla Rassevi uobičajeno isplovio iz Umaga prema Trstu. Bilo je točno 06.30 sati, a dan, uz laganu buru. se činio vedar. More, plave boje iznad kamenitog dna je bilo mirno pred pramcem koji je u plovidbi izdizao dva bijela brka pjene. Iza broda se vijao dim koji je izlazio iz brodskog dimnjaka da bi nestajao u daljini. Ništa nije ukazivalo na tragediju koja će se dogoditi putnicima koji su se smjestili među kašetama riba i košara voća i povrća za tršćansku tržnicu. Na brodu je bilo i tridesetak njemačkih vojnika ponajviše iz promatračke stanice na Petroviji gdje je zapovjednik bio kapetan Fuchs, te nekoliko regruta FLUK-a koji su putovali u Udine na kurs za zračno osmatranje.
 
Nije bilo dana da nebom nisu letjeli saveznički zrakoplovi na velikim visinama, pa je u tog jutra iza krme broda viđeno desetak zrakoplova koji su letjeli prema unutrašnjosti Istre. Kapetan Rassevi je bio zabrinut i, stigavši u Savudriju, pokušao je saznati što se događa. Putnici se nisu previše zabrinjavali, bili su već naviknuti, pa su strpljivo čekali nastavak putovanja. Neki su sišli na kopno prekidajući putovanje, a neki su odustali od ponovnog ukrcaja. Prolaskom vremena, oko pola sata, brod je otpustio vezove i otplovio. Sve se činilo mirno, prošli su rt Savudrija da bi ušli u Savudrijsku valu, kada su se na brod obrušili zrakoplovi.
 
Svjedok Bruna Radin, u to doba je imala 18 godina, koja se s nekoliko prijateljica nalazila na gornjoj palubi, ispričala je da je ugledala zrakoplove na velikoj visini, a iz te grupe su se neki odvojili i u brišućem letu počeli mitraljirati brod izazvavši paniku među putnicima koji su se pokušavali dočepati potpalublja. Nakon mitrajirana uslijedilo je bombardiranje – jedna bomba je pogodila zapovjednički most i brodski dimnjak. Zapovjednik Rasservi je raznesen u eksploziji, a s njim i trinaestogodišnja Maria Luisa, djevojka koju mu je povjerio prijatelj da je otprati u Trst gdje je imala neke ispite. Stradao je i kormilar Costante Mikalisczin koji je nestao bez traga. Samo nekoliko trenutaka ranije on je zamijenio na kormilarskom kolu Giorgiha Pitaccoa koji se spustio na prvu palubu kako bi pregledavao putne karte putnicima koji su se ukrcali u Savudriji. Već je spremao prve novce kada su se začuli prvi rafali: potražio je zaklon u brodskoj kuhinji, ali neki odlomljeni dijeli su ga bacili na palubu; nesreću uspio se zakloniti iako je ranjen u rame. Na pramcu pred zapovjedničkim mostom, među pripadnicima FLUK-a se nalazio Tullio Zhiuk zajedno sa zemljacima Egidijom Zuccom, Vittorijom Cocever, Tarcisiom Fonda, Mariom Pacchietto i Guerrinom Crevatinom: kada je nastao kraj svijeta pogodio ga je zračni udar i geleri, pa se našao na palubi u polusvjesnom stanju, krvav među mrtvim tijelima; uspio je skočiti u more te plivajući se dokopati školjere (nešto predosjećajući) odmah po ukrcaju olabavio je vezice  teških cipela; Pacchietto, Fonda i Crevatin nisu uspjeli i stradali su.
 
Očevici iz Marine kod Pirana, na kopnu bili su Nicolo Dolce (unuk Mikalisczina) i Marcello Fragiacomo koji su vidjeli kako se razletio zapovjednički most u eskploziji koja je katapultirala brodski dimnjak dok se  zapovjednički most prevrnuo prema krmi i zapalio. U tom trenutku, za mnoge je bio fatalan zbog toga što je ulaz u salon koji je stavljao u komunikaciju potpalublje s palubama bio poprilično uzak i između brodskog dimnjaka i zapovjedničkog mosta tako da je prolaz ostao nedostupan za one koji su ostali u potpalublju. Komesar Marcello Fonda ostao je zarobljen u svom potpalubnom uredu  u masi ljudi, koja se tamo sklonila da se zaštiti od mitraljiranja, a kada su počele padati bombe u panici su tražili izlaz na palubu; spasio se samo zahvaljujući poznavanju unutarnjih prolaza, popevši se na palubu kroz otvor kojim se hrana dostavljala iz kuhinje u salon; sobom je poveo još neke osobe prije nego što je druga bomba uništila strukturu broda. Upravitelj stroja Libero Veronese uspio je skočiti u more i spasiti se. Njegov kolega Antonio Rocco, koji je bio iskrcan, ali ipak na brodu, nalazio se u salonu s kćerkom Egeriom i njezinim suprugom Giovannijem Palin; sva tri su spasili iako su bili ranjeni: žena, koja je bila trudna, slomila je zdjelicu, što nije prekinulo trudnoću, ali je utjecalo na zdravlje novorođenčeta.
 
Kao posljedica uništenja zapovjedničkog mosta, kormilo je ostalo zaglavljeno u krajnje desnom položaju tako da je brod nastavio ploviti te se nasukao na školjeru sa svojim teretom mrtvih i ranjenih putnika i članova posade (najmanje 150). bez ubrojavanja vojnika o čemu vlasti nisu dale podatke. Što se tiče vojnika, netko je čuo pucnje te je pomislio da su oni pokušali pucati na zrakoplove; ustvari radilo se o mecima koji su eksplodirali zbog topline uzrokovane požarom. Malo sreće u tragediji je bilo to što je trup ostao plutati, jer inače bi potonuo na dubinu od 13-14 ili više metara čime bi sobom povukao sve one koji su ostali živi, njih 60-tak koji su mogli plivanjem doći do obale. Mnogo je bilo nestalih, među kojima i kapetan Luigi Caneva, komesar prefekture općine Piran i otac Costantino, direktor poljoprivrednog dobra benedektinaca u Dajli.

San Marco

Putnički obalni parobrod na vijak
Brodogradilište: Triestino, monfalcone
Novogradnja br.: 22
Polaganje kobilice: 25/10/1910.; porinuće 3/4/1911.; primopredaja 10/5/1911.
Brt 276
D 49,47; š 6,3; v 3,27 m
Brzina 13,5 čv
Vlasnik Istria-Trieste Societa di Navigazione a Vapore –Trieste
Plovi na brzoj liniji za Pulu dvaput na tjedan uz liniju (više puta na dan) Trieste-Piran ostale dane
10/1914 .
u raspremi estuarija Ausa Corno (Porto Nogaro)
24/5/1915.
Zarobljen od talijanskih vojnih snaga i prebačen u Veneziju
1915.
Rasprema u Veneziji
23/5/1917.
Rekviriran i predan Esercizio navigazione di stato – Roma, upisan u pomoćno brodovlje regia marina s imenom San Marco III i predviđen za transport opreme brodovima koji priječe Otrant
8/6/1920.
Vraćen vlasniku, s talijanskom zastavom, popravljen i vraćen na liniju Trieste- Pola i Trieste-Piran
2/1929.
Moderniziran nakon što je teško oštećen anomalnim valom u plovidbi između Izole i Pirana
11/2/1929.
Brt 276, put 503
27/11/1930.
Istria-Trieste S.A. di Navigazione – Trieste
10/1943.
Mittelmeer Reederei G.m.b.H. – Hamburg na dnevnoj liniji Umag- Savudrija- Piran- Izola- Trst
9/9/1944.
Mitraljirali ga neprijateljski zrakoplovi između Savudrije i Pirana, veliki broj žrtava, brod praktički uništen, nasukan kod Savudrije; kasnije prebačen u Piran i izrezan

Drugi svjedok, Giuseppe Urbanaz, koji se nalazio u blizini grupe radnika koji su bili unajmljeni za neke radove za zaštitu obale, prisjeća se da – kada je prestalo mitraljiranje, dok je zrakoplov letio vrlo nisko, zona bi bila odmah od strane vojske izolirana – i grupa bi bila odvedena na to mjesto i trebala je sakupljati žrtve, koje je more donijelo na obalu. Te žrtve su bile ukrcane na dva kamiona.
Mnogo ranjenih  (Giorgio Pitacco je pomogao mornaru Giuseppeu D'Avanzou, koji je izgubio ruku), najprije je sakupljeno u seoskoj kući, gdje ih je obradio doktor koji je došao zajedno s vojnicima s obližnjeg logora, a kasnije su uz mnogo problema poslani u bolnicu u Trst.
 
Iz Savudrije i mjesta Villa Cesari (Stanzia Grande) došla je daljnja pomoć. Iz Pirana je došao jedrenjak Esperia vlasnika Bortola Ruzziera kojega su slijedili ribari u svojim čamcima koji su malo mogli učiniti, jer je podrtina izgorila, a ostao je samo goli trup. U istoj prilici mogla se dogoditi još jedna tragedija. Tog jutra, rekvirirani trabakul Nuovo Angelo je plovio prema Savudriji i u teglju imao šlep pun materijala za konstrukcije s oko 180 radnika koje je bila preuzela organizacija Todt. Zahvaljujući zakašnjenu zbog banalnog razloga, sjeća se Bruno Bernardis, ta plovila se nisu našla na mjestu napada čime su vjerojatno izbjegli potapanje.
 
Kao posljedica tragedije, ali i zbog sve češćih napada (nekoliko dana kasnije mitraljiran je pred tršćanskim lukobranom, s mnogo mrtvih i ranjenih i parobrod Itala u vlasništvu Navigazione Capodistriana), dnevni pomorski promet je prekinut, a preostali parobrodi su plovili samo noću, ali samo kratko vrijeme, jer je ubrzo cijeli promet prestao. U napadu je bilo preko 50 žrtava dok je pet članova posade nestalo. Stradali su: Bessi Anna, sin Bruno i kćerka Lucia iz Umaga, Caneva Luigi (otac Pietro) iz Cormonsa, commissario prefettizio u Umagu, Ernesto Coslovich, rođen 6. 2. 1924., Fabris Francesco (otac Antonio), pomorac iz Umaga, Fonda Tarcisio iz Kopra, Fragiacomo Severino, rođen 17. 6. 1926. iz Izole pripadnik mornarice RSI, Micalsin Costantino, pomorac iz Pirana, Puissa Matteo, Rasevi Milos, pomorac, Sghela Maria iz Umaga, Sodomaco Bruno (otac Giuseppe) iz Umaga, Sodomaco Giuseppe (otac Giovanni) iz Umaga, Sodomaco Margherita (rođena Zacchigna) iz Umaga, Sodomaco Mario iz Umaga, Trani Giuseppe, pomorac i Veronese Libero, upravitelj stroja.
 

http://www.paluba.info/smf/index.php?topic=14375.120

Malo poznati dio njegove kulturne baštine povezuje Tivat sa najvećom pomorskom bitkom na Jadranu

 
 
„Evo stižu ribari!“ - uz osmijeh se, spustivši dvogled kojim je do tada posmatrao horizont sjeverno od svog admiralskog broda – moderne oklopnjače „Re d`Italia“, svojim najbližim suradnicima obratio talijanski admiral, grof Karlo Pelion de Persano. U susret moćnoj floti pod Persanovom komandom koja je već više od 24 sata opsjedala otok Vis, tog 20. srpnja 1866. godine rano ujutro, punom parom plovila je mnogo manja, slabije naoružana i tehnički inferiornija austro-ugarska ratna flota. U obranu Visa koji samo što nije bio pao u ruke Talijana, stizala je gotovo kompletna austro-ugarska mornarica, predvođena mladim i energičnim kontraadmiralom, grofom Wilhelmom von Tegetthoffom, jednim od najvećih austro-ugarskih pomorskih heroja i taktičara. Na njegovom admiralskom brodu, oklopnjači „Erzherzog Ferdinand Max“, zapovjednik je bio kapetan bojnog broda Maximilian Daublebsky von Sterneck.
http://www.radiodux.me/sites/default/files/2018/03-01-2018-formular-za-unesco-nije-validan/9ja.jpg
Upravo je taj čovjek, nekoliko desetljeća kasnije, na obali Tivatskog zaljeva u Krašićima, podigao crkvu koja je danas živo svjedočanstvo  i poveznica ovog kraja sa najvećom pomorskim bojem na Jadranu – Viškom bitkom, čija se 150-a godišnjica navršila. Ključni trenutak bitke dogodio se kada je Sterneck u žaru borbe, oklopljeni pramac svog broda usmjerio na italijansku oklopnjaču  i komandni brod “Re d Italia” i u maniri bitaka koje su vodili antički i srednjovjekovni pomorci, vozeći svom snagom, udario talijanski brod. Oštri podvodni dio pramca austrijske oklopnjače zario se u trup “Re d Italia” i napravio veliku rupu, pa je talijanski brod potonuo za samo nekoliko minuta uz velike ljudske žrtve. Ubrzo su Austrijanci potopili i talijansku oklopnjaču “Palestro”, pa su se Persanovi brodovi u neredu povukli s bojišta, a Tegetthoff odnio pobjedu koja je uništila snove Talijana o zauzimanju istočne obale Jadrana. Zbog svojeg herojstva u bici kod Visa, Maximilian Daublebsky von Sterneck biva odlikovan ordenom viteškog krsta Reda Marije Terezije, jednim od najvećih austrijskih priznanja.
 
U povijesti ratovanja na moru Viška bitka ostala je zabilježena kao prvi u svijetu direktan sukob tada novih, metalnih oklopljenih brodova, pogonjenih strojevima na paru.Prethodno su se ratovi na moru vodili drvenim jedrenjacima kojih je na austrougarskoj strani bilo dosta i 1866. kod Visa. Ta bitka, osim što je bila ogroman tehnološki korak naprijed u vođenju rata na moru, bila je od presudne važnosti za historiju istočne obale Jadrana onakvu kakvu je poznajemo danas. Da je ishod ove bitke u kojoj su pobijedili Austrijanci bio drugačiji, cijeli Jadran bi postao „Talijanski zaljev“, a obala koju su naseljavali Hrvati, postala bi dio Italije. Spomen na ovaj historijski događaj od prije 150 godina, na obali u starom dijelu naseljaKrašići kod Tivta, čuva mjesna crkva Bokeljskih mučenika.
 
Naime, njen ktitor je bio tadašnji admiral Maximilian Daublebsky von Sterneck, koji je 1883. preuzeo dužnost komandanta Carske i Kraljevske Ratne mornarice Austro-Ugarske, a 1889. je u Tivtu podigao novi pomorski Arsenal kao okosnicu buduće velike austrougarske ratne baze u zaljevu Boke. Osim čisto vojnih objekata, admiral se brinuo i za zdravlje duhovno i tjelesno, svojih podređenih pa je tako pored ostaloga, Sterneck bio i inicijator gradnje velikog Mornaričkog, danas Gradskog parka u Tivtu - jedne od najvećih i najbogatijih botaničkih bašti na Jadranu, a osobno je financirao gradnju nove crkve posvećene Bokeljskim mučenicima u Krašićima. Publicist i istraživač bokeljske prošlosti Vasko Kostić piše da su Krašići bili prvobitno planirana lokacija za izgradnju Arsenala, te je crkva Bokeljskih mučenika ovdje izgrađena kao izraz potrebe da taj brodograđevni kompleks ima svog patrona – odnosno sveca zaštitnika, a crkva se ujedno koristi za vjerske obrede radnika.
 
Nakon što je 1889. tadašnja Općina Tivat jednoglasno mornarici poklonila zemlju za izgradnju Arsenala u Tivtu između rtova Seljanovo i Pakovo, odustalo se od izgradnje brodogradilišta u Krašićima, ali je tamo ostala nova crkva čija je izgradnja bila u već poodmakloj fazi. Odlukom admirala Sternecka crkva je posvećena maloj braći - ranokršćanskim bokeljskim mučenicima Petru, Andriji i Lovrijencu, a konačno je završena tek 1901. Karakterizira je vrlo lijep mramorni reljef iznad portala širine 140 i visine 85 centimetara sa predstavom iz pomorske bitke kod Visa - momentom potonuća oklopnjače “Re d Italia” nakon sudara sa Sterneckovim brodom. Uz to, uklesan je i tekst na latinskom jeziku čiji prijevod glasi: “Ovaj hram, posvećen svetim mučenicima Petru, Andriji i Lovri, brigom i nastojanjem preuzvišenog slobodnog barona Maximiliana Daublebskog von Sternecka, pobjednika nad komandnim brodom “Re d Italia”, vrhovnog zapovjednika preslavne austro-ugarske pomorske flote, godine Gospodnje 1897., nad temeljima je uzdignut”. Sterneck ne će doživjeti da vidi kraj izgradnje svog zavještanja u Krašićima jer je umro 5. prosinca iste godine. Crkvu je završio njegov nasljednik na mjestu komandanta Ratne mornarice Austro-Ugarske, admiral Hermann von Spaun, i ona je posvećena 1901 godine.
 
Malo ljudi u Tivtu i Boki znaju za priču koja stoji iza male i skladne kamene crkve u Krašićima, a reljef i natpis na njenom pročelju podsjećaju na herojstvo sudionika Viške bitke 1866. – one “ribare” kako ih je prezrivo nazvao talijanski admiral Persano, aludirajući na činjenicu da su preko 80 posto posada austro-ugarskih brodova kod Visa prije 150 godina, činili pripadnici južnoslavenskih naroda – Hrvati iz Istre, Like, Dalmacije i Boke Kotorske. Među njima najviše se istakao Prčanjanin, kapetan fregate Hrvat Marko Eugen Florio koji je zapovijedao drvenom parnom korvetom „Erzherzog Friedrich“. Korveta je u bici pretrpjela brojne pogotke talijanskih topova, a jedna teška granata je brod  probila ispod vodene linije. Uprkos teškim oštećenjima i opasnom prodoru vode u brod, Florio je “Erzherzog Friedricha” zadržao u borbi, ne prestajući da iz svojih slabijih topova manjeg dometa, granatama zasipa neprijatelja. Zanimljivo je da je kao kormilar na Tegetthoffovom brodu pod zapovjedništvom Sternecka, tada službovao i Dobroćanin Đuro Dabinović, čiji je potomak Slavko Dabinović danas bibliotekar Pomorskog muzeja Crne Gore u Kotoru.
 
Njima i brojnim drugim Bokeljima i ostalima sa istočne obale Jadrana, “ljudima od čelika na brodovima od drveta”  što su se 20. VII. 1866. borili pod Visom, u zavičaju jedini spomenik je reljef i posveta nad ulaznim vratima crkve Bokeljskih hrvatskih mučenika u Krašićima.     
 

Siniša Luković, https://www.bokanews.me/featured/heroj-viske-bitke-podigao-crkvu-krasicima/

Anketa

Andrej Plenković je zaposlio ujaka, kuma i sestričnu. Tko je sljedeći?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1321 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević