Get Adobe Flash player

Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od osmanske vlasti

 
 
Ove godine, točnije 2. kolovoza, navršilo se točno 300 godina od oslobođenja Imotskog od turske vlasti. Osmanska vlast na ovim prostorima, odlazak Turaka, formiranje nove granice, povratak franjevaca u Imotski te niz drugih događaja obilježili su zauvijek prostor Imotske krajine te značajno utjecali na njen budući razvoj. Grad Imotski, Franjevački samostan u Imotskom te Konzervatorski odjel u Imotskom pokrenuli su inicijativu da se ova obljetnica dostojno obilježi od 5. do 7. listopada znanstvenim skupom, koji je okupio 25 eminentnih znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
http://imotskenovine.hr/wp-content/uploads/2015/03/42121f00ffc451d0c288e11c1f28cbd4_XL.jpg
"Ovaj znanstveni skup priređen je u zahvalu Gospi od Anđela, zaštitnici grada Imotskog i cijele Imotske krajine, na čiji se blagdan 2. kolovoza, ove godine, obilježila 300. obljetnica oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija, vrhunac je svih dosadašnjih nastojanja ovog grada i imotskog kraja koji su se svojstveno trudili prikazati cjelovite relevantne činjenice, poznate i manje poznate, a sve vezane za gospodarsku, kulturnu i duhovnu prošlost Imotske krajine, čija je povijest obilježena trpljenjem ljudi u očuvanju svog vjerskog i nacionalnog identiteta i u borbi za golu egzistenciju. Ta povijest je prošarana kulturom koja ostavlja bez daha, povijest je to, na koju smo ponosni, a ovaj skup nastavak je borbe za nove životne vrijednosti duhovnog i kulturnog života.“, rekao je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split, fra Joško Kodžoman. Posljednji ovakav skup dogodio se u imotskom Franjevačkom samostanu sada već davne 1988. godine, povodom 250. obljetnice osnivanja samostana. U zborniku „Čuvari baštine“ posvećenom tome skupu, tada su na svjetlo dana izašli novi podaci i priče o gradu i Imotskoj krajini, i danas nezaobilazni za sve koji se bave poviješću i baštinom ovih prostora.
 
Prošlost Imotske krajine možemo podijeliti na tri važna razdoblja. Prvo seže u najstarija vremena sa stanovnicima Ilirima, Rimljanima i Hrvatima. Drugo razdoblje od dolaska Turaka 1493. do njihova izgona 1717. Treće je od konca srpnja 1717. do danas. U srednjem vijeku hrvatska župa Imota, koju oko 950. godine spominje Konstantin Porfirogenet, pripadala je Humu, odnosno Zahumlju, Humskoj zemlji. U povelji hercega Stjepan od 1. lipnja 1454. Imotski je u posjedu hercega Stjepana Kosače i pripada Hercegovini. U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veći dio Hercegovine počeli su ugrožavati Imotsku krajinu pljačkajući njezino zemljište, naročito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine Imotski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovačkog sandžaka. Iako je osmanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i praćena teškim pustošenjima i razaranjima. Konačno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine.
 
Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biče, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. Ističe se s ponosom da su franjevci skupljali narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlečani s ostalim svojim privrženicima u drugoj polovici mjeseca srpnja 1717. godine.
 
U dalekom Požarevcu (jugoistočno od Beograda) 22. srpnja 1718. godine, nakon više od mjesec dana pregovaranja, sklopljen je mir između Mletačke republike i Habsburške monarhije s jedne i Osmanskog carstva s druge strane. Ovim događajem zaključeno je veliko poglavlje u povijesti Hrvatske, a posebno Dalmacije, s obzirom da je time završen posljednji rat koji je Prejasna Republika sv. Marka vodila s Osmanskim carstvom. Da bi pokazao svu raskoš i sjaj Venecije, mletački pregovarač Carlo Ruzzini stigao je na potpisivanje ugovora s tri kočije u koje je bilo upregnuto po šest konja. U pratnji su bili brojni plemići i sluge te postrojbe oklopnika. Predstavnici i vojnici Habsburške imperije pristigli su gotovo ravno s bojišta, a ni osmanska strana nije zaostajala u svojem orijentalnom sjaju i raskoši.
 
Potpisivanje mira, kakve li ironije, pozdravile su brojne topovske salve i tri tisuće plotuna iz pušaka. Osim zaraćenih strana pregovorima je prisustvovao i bivši engleski poslanik na carigradskoj Porti sir Robert Sutton koji je kao tumača (dragomana) dobio Luku Kirika, dubrovačkog konzula u Carigradu preko kojega je Republika sv. Vlaha dobivala prevažne informacije. Strepili su za svoju budućnost u događajima koji su tada oblikovali ovaj dio Europe ili kako kažu u jednom pismu Kiriku „...da od nas ne ostane samo ime da smo jednom bili Dubrovnik“. U prvom članku mirovnog ugovora između Venecije i Osmanlija spominje se Imotski, malena utvrda negdje u krševitom zaleđu Dalmacije koju nitko od prije spomenutih sudionika ovih pregovora nije vidio. Granica koje će se tada uspostaviti oko tvrđave u polukrugu na udaljenosti od jednog sata hoda danas je onaj isti polukrug koji vidimo oko Imotskog na karti Republike Hrvatske.
 
Neprirodno, nasilno i nepovratno tada je razdijeljen jedinstveni prostor stare Imote. Onom drugom dijelu, u današnjoj Hercegovini, Turci daju ime Bekiye-i Imotski – ostatak od Imotskog! U narednim mjesecima potegnut će se ova crta i u prostoru. Počelo se s time već u prosincu 1718. godine kada su se sastali dalmatinski providur i budući dužd Alvise Mocenigo i Mehmed efendija Šaba. Manje od godinu dana prije ovih događaja u Požarevcu, točnije s 1. na 2. kolovoz 1717. godine, iz imotske tvrđave „Topane“ Turci su se, nakon kratke ali žestoke opsade, povukli prema Ljubuškom. Slijedećeg jutra na blagdan Porcijunkule - Gospe od Anđela - na poseban način povezane s franjevačkim redom, legendarni fra Stipan Vrljić slavio je u tvrđavi svečani Te Deum. Gotovo istog časa taj je čovjek, s nemjerljivim zaslugama za povijest ovog kraja, započeo s gradnjom crkvice u tvrđavi, prve koju je grad vidio nakon više od 200 godina osmanske vlasti. Ubrzo će se krenuti i s gradnjom župne crkve sv. Frane i imotskog samostana. A između tvrđave i samostana razvit će se u narednim stoljećima grad Imotski.
 
Svake godine Imoćani se sa zahvalnošću sjećaju velike pobjede izvojevane kršćanskim oružjem i posebnom pomoću Majke Božje. Općina je to činila vanjskim slavljem. U predvečerje su se na Topani palili 'svitnjaci'. Uz gruvanje 'mačkula' i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunistička vlast to je prekinula. Čak je zabranila procesiju gradskim ulicama. U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Anđela službeno je proglašen Danom grada Imotskoga.
 

Nives Matijević

Listići iz hrvatske povjesnice

 
 
Bogomdanom Kaštelanskom zaljevu, nekoć možda najljepšem na Sredozemlju, divili su se putnici namjernici, putopisci i osvajači od najstarijih vremena. Na zapadnim padinama Kaštelanskog polja (neposredno sjeveroistočno od splitske Zračne luke "Resnik") uzdižu se brežuljci Velikog i Malog Bijaća. Na tom lokalitetu, ispred crkvice sv.Marte (u Stombratama) knez Trpimir DUX CHROATORUM MUNERE DIVINO (milošću Božjom knez Hrvata) potvrdio je 852. godine  darovnicu Splitskoj metropoliji i tako ostavio prvi spomen imena  HRVATA (Chroatorum). Na istom mjestu, poslije četrdeset godina (892.)  potvrdit će je i knez  Muncimir... Zbog tih podataka (iz prijepisa povijesnih listina) to je područje zaokupljalo znanstvenu javnost već od 18. stoljeća. (Riceputi, Farlati), a u 19. – 20., (I. Katalinić, R. Von Edelberg, Š. Ljubić, Š. Milinović, F. Bulić, M. Barada, Lj. Karaman, M. Perojević, D. Jelovina, D. Vrsalović, Vj. Omašić, T. Burić...) Neki su autori držali da se je tu nalazila "vladarska  palača u kojoj su stolovali hrvatski vladari počevši od Porina (oko 640.) pa sve do Zvonimira", da  su tu Hrvati primili kršćanstvo i održavali sabore te da su ti dvori porušeni tek za vrijeme sukoba među Krešimirovim  sinovima itd. Buđenjem nacionalne svijesti u drugoj polovici 19. st. zanimanje za Bijaće raslo je sve to više,neki su ih čak  nazivali "drugim Solinom". Mašta je hvatala maha pak seu tragovima građevina  od grubo tesana kamena slutilo ostatke nekadašnjih velebnih zdanja...Pozivajući se na usmenu predaju, pojedinci su pretjeravali te tvrdili da su i dijelovi portala trogirske katedrale  preneseni s Bijaća! Ipak, svi su se slagali da je taj prostor od prvorazredna značenja za starohrvatsku povijest. 
http://www.muzej-grada-kastela.hr/KastelaFoto/arheo/za%20sv%20martu.jpg
Zato je - poslije "Hrvatskog arheološkog društva" u Zagrebu (1878.) i  Marunova "Kninskog(hrvatskog)  starinarskog društva" (1887.) - baš pokraj  crkvice Sv. Marte, prije 120  godina (14. svibnja 1894., svečano utemeljeno i "Društvo za istraživanje hrvatske povijesti Bihač sa sjedištem u Splitu". Pokretač i doživotni predsjednik društva Bihač (poslije Bihać), bio je ugledni  splitski arheolog don Frane Bulić. Poziv na učlanjenje (potpisan od 51promicatelja) upućen je 15. siječnja 1894. Kao glavni cilj spominjalo se:
 
"Iztraživanje domaće povijesti poglavito na temelju starih izprava, kamenih i inih spomenika i pučke predaje, te sabiranje, čuvanje i obrađivanje  tih  spomenika (...) Okolo ovih spomenika razvila se u narodu tjekom vremena čitava povjest, koja dielom pisana a dielom puku kazivana, zahtieva da se zaboravu otme  prema današnjojprobuđenoj narodnoj sviesti i prema današnjoj  znanosti  (...) Došlo je vrieme, da se ovog posla  latimo,  da  bar  nastojimo   pripomoći, da se razjasni naša povjest, koju odlični naširodoljubi i vriedni pisci na temelju već našastih spomenika vrsnim uspjehom obradjuju..."
Poziv je završavo riječima: "U ovo doba, u kojem se razvilou svakom pogledu čuvstvo narodnog ponosa, ljubavi za svojomprošlosti, u kojem povjest uz  sve  pripomoćne znanosti vodi glavnu ulogu u razvitku narodnomu, a našega  naroda  naosob,bilo bi suvišno dalje poticati hrvatski narod, da podupre ovaj  patriotični podhvat. Sa malim prinosom svaki rodoljub može  doprinieti  dogradjenju liepe sgrade u našemu narodnomu preporodu."
 
Osnivačka skupština održala se 14. svibnja 1894. pokrajcrkvice Sv. Marte. Uzvanici su stigli svečano okićenim  parobrodom uKaštel Novi, gdje su  ih domaćini dočekali pjevanjem Lijepenaše. Zatim su kočijama nastavili put do obližnjih  Bijaća. U "upraviteljstvo" društva izabrani su: Frane Bulić, FraneŠimetin, Srećko Karaman, Ivan Benzon, Ante Trumbić, Toma Poparić, Leonardo Tommaseo i Vicko Mihaljević.U radom  dijelu skupštine predstavljene  su  novoizrađenearheološke i topografske karte Solina i okolice, Bijaća i okolice te splitskih spomenika. Također se izvijestilo o obavljenim istraživanjima arhivske građe za Codex diplomaticus JAZU. Na kraju je zaključeno da se u povodu predstojećega "Prvog međunarodnog kongresa kršćanskih arheologa" (u kolovozu 1894.) tiska prigodna publikacijao  hrvatskim spomenicima te  poduzmu potrebne radnje za podizanje spomenika Franji Račkome.
 
Od  samog početka Društvo je  pokrenulo niz arheološkiiskapanja i     primjernu  izdavačku  djelatnost. Istraživali su lokalitet "Miri" u Kaštel  Novome, na Rižinicama iOtoku u Solinu, u Splitskoj katedrali, u Kašjunima na Marjanu.Otkupili su 70 pergamena obitelji  Soppe i "epistolar" IvanaLucića i Stjepana Gradića. Don Frane Bulić  bio je pokrenuo i istraživanja  uokolo crkvice  Sv. Marte, ali su ubrzo prekinuta. Splitsko Društvo Bihać, prestalo je postojati  nastupanjem talijanske okupacije godine 1941. Novo  Društvo Bijaći (za očuvanje kulturne baštine Kaštela) osnovano je 14. travnja l985. i do danas ostvaruje  veoma zapaženu kulturnu i znanstvenu  djelatnost.
 
Ovom prilikom želim podsjetiti I na toponime "Resnik" i "Divulje". Prvi je nastao od naziva potoka  koji je s bijaćkog polja  hrlio k moru. Sve do prije sedamdesetak  godina od  Bijaća - preko Knežina - do pjeskovite uvale  Bile,  vodio  je poljski put  uokviren stoljetnim stablima lovora visokim desetak metara  (tragovi su bili vidljivi  do nedavno).  Po narodnoj  predaji, tim su se  putom  hrvatski vladari spuštali do svojih brodova...
 
Zapadno od Resnika, a istočno od Trogirskih Mlinica (Pantana), nalazi se  lokalitet Divulje. Drži se da je tu bilo raskršće starih rimskih cesta: one što je vodila od Salone do Trogira te one što se je u pravcu sjevera odvajala put  Siculija, naselja rimskih veterana. Neki su smatrali da se je u ranom  srednjem  vijeku tu negdje nalazio i obalni dio starohrvatskog naselja. Nažalost, to veoma plodno zemljište prodao je 1928. godine  trogirski veleposjednik Fanfogna-Garagnin (istaknuti autonomaš italijanaš!) ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije. Postojalo je  mišljenje da je transakcija uslijedila namjerno, s ciljem da se onemoguće arheološka iskapanja koja je namjeravao pokrenuti  don Frane Bulić.
 
Nekoć oskudnu karađorđevićku hidroavionsku bazu s par hangara, pristanom  i istezalištem, socijalistička JRM - narodnim je novcem i trudom - ubrzo pretvorila u prostrani vojno-školski centar. Osim jugoslavenskih, u njemu su  se obrazovali i pitomci iz "nesvrstanih" zemalja. Baza se ubrzoproširila i na okolne, od kaštelanskih težaka nasilno oduzete vinograde i maslinike, a u  brežuljku, prekoputa Pantana, iskopana su prostrana podzemna spremišta za smještaj 10-12 ratnih zrakoplova.Međutim, jugo-militarističkim megalomanima ni to nije  bilo dovoljno, pak su potpomognuti obilnim inozemnim zajmovima na slikovitom splitskom poluotočiću Lora izgradili jošsuvremeniji školski centar i ratnu luku. Divulje ipak nisu napuštali. Sve do početka Domovinskog rata tamo se nalazila helikopterska baza i sofisticirani   obavještajni centar.
 

Frano Baras

Starohrvatski pozdrav "Za dom" u različitim inačicama pojavljuje se u zapisima od 1684. godine

 
 
Otvoreno pismo članovima Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, Vladi RH, svim klubovima zastupnika u hrvatskom Saboru, Uredu predsjednice Republike Hrvatske
"Poštovani članovi Vijeća,
Početkom ove godine javno smo upozorili na opasnu ideju o politički oktroiranim „komisijama“ koje bi ZAUVIJEK skinule s dnevnog reda određena povijesna pitanja jer iz takvog pristupa proizlazi zaključak da je Republika Hrvatska toliko disfunkcionalna država da su nam gubernatori potrebni čak i u onome što bi trebala biti znanost, a ne politikanstvo. Stoga smo istaknuli da je jedino načelo na kojemu počiva znanost „sine ira et studio“ (bez srdžbe i naklonjenosti) koje podrazumijeva objektivan pristup znanstvenim istraživanjima. U ovakvom pristupu, na kojemu se također temelje istraživanja na najboljim svjetskim sveučilištima i drugim znanstvenim institucijama, znanost ne poznaje nacionalnost, političku pripadnost ili putovnicu već samo i isključivo etiku u istraživanju.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/13/Rudolf_Horvat.JPG/200px-Rudolf_Horvat.JPG
Rudolf Horvat
 
Ovakav pristup također podrazumijeva da niti jedno pitanje u znanosti nije niti može biti ZAUVIJEK skinuto s dnevnog reda jer sve znanstvene teze konstantno se podvrgavaju novim testiranjima i nadopunjavaju rezultatima novih znanstvenih istraživanja. Pristup u kojemu jedna komisija od nekoliko ljudi zauvijek zaključuje jedno znanstveno pitanje nije u duhu najbolje znanstvene prakse već je daleko sličniji praksi totalitarnih režima u kojima se političke odluke sustavno nameću kao odgovori na nepolitička pitanja poput onih znanstvenih.
 
Početkom godine također je bilo upitno što je ustvari cilj novoosnovanog Vijeća. Još u siječnju premijer Andrej Plenković istaknuo je da Hrvatska mora „jasno osuditi režim između 1941. i 1945. godine, dakle ustaški režim tijekom kojeg su počinjeni brojni zločini, ali isto tako na trijezan način analizirati sve ono što se dogodilo nakon 1945. godine“. Iz ovog proizlazi da se razdobljem od 1941. do 1945. nije ni potrebno baviti jer je o njemu već sve rečeno „na trezven način“ i pod budnim okom Udbe.
 
Već u ovoj najavi bilo je jasno da hrvatska povijest iz tog razdoblja ne će biti tretirana kao ona poratna koja će ipak biti podvrgnuta nekakvom promišljanju. U praksi ovo znači likvidaciju znanosti jer režim je odlučio da daljnja istraživanja ratnog razdoblja nisu ni potrebna iako je upravo taj dio naše povijesti pisan po partijskim napucima i od 1945. naovamo kontinuirano kontaminiran. Što će se događati s novootkrivenim dokazima u budućnosti? Bit će skriveni? Što se događati sa znanstvenicima koji ih objave? Doživjet će sudbinu istaknutog talijanskog znanstvenika Giordana Bruna? Što će se dogoditi s dokumentima jugoslavenske provenijencije o poslijeratnom logoru Jasenovac ako političko povjerenstvo donese presudu da takav logor nikada nije postojao? I na kraju, čemu osnivanje povjerenstva čiji je osnivač premijer Andrej Plenković već donio zaključak o rezultatima rada povjerenstva koje u tom trenutku još nije bilo osnovano?
 
Tek potkraj lipnja ove godine, dakle četiri mjeseca nakon osnivanja, Vijeće je objavilo svoje prvo priopćenje kojim je utvrđen osnovni cilj Vijeća , a taj je „praksu netolerancije zamijeniti s jednim konstruktivnim dijalogom”, odnosno “tolerantnim dijalogom”. Nakon toga – muk i to unatoč činjenici da ovo Vijeće mora završiti svoj rad do ožujka 2018. Rok od godinu dana za navodno „zatvaranje“ čitavih povijesnih poglavlja u najmanju je ruku neozbiljna, pa se stoga jedino možemo nadati da su članovi Vijeća čitavo ljeto proveli u hrvatskim arhivima i Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici marljivo izučavajući dokumente koji bi im pomogli dati odgovore na pojedina pitanja.
 
No, ono što pouzdano znamo i što se može zaključiti na temelju razgovora s ministrom pravosuđa Draženom Bošnjakovićem (Večernji list, 26. 8. 2017.) jest to da se od ovog Vijeća očekuju zaključci o temama koje će imati dalekosežne posljedice na Domovinski rat i hrvatske branitelje. Pritom prvenstveno mislimo na spomen-ploču poginulim pripadnicima HOS-a postavljenu u Jasenovcu 2016. zbog koje se pripadnici HOS-a i njihove udruge već deset mjeseci nalaze pod stalnim pritiscima, a zbog isticanja njihovog službenog obilježja i pozdrava uhićuju se, maltretiraju i procesuiraju brojni hrvatski građani.
 
Politički pritisak na HOS dodatno je pojačala Radnička fronta koja je zbog postavljanja spomen-ploče u Jasenovcu kazneno prijavila Udrugu dragovoljaca HOS-a grada Zagreba i udruga Documenta svojim otvorenim pismom Vladi i Saboru RH. Ovakva postupanja ne predstavljaju samo pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata i barem jednog dijela hrvatskih branitelja nego i napad na temeljne elemente hrvatskog nacionalnog identiteta i bića. Podsjećamo još jednom da je, prema riječima članova Vijeća, cilj Vijeća „tolerantni dijalog“, a na masovan progon hrvatskih građana, posebno onih kojima možete zahvaliti postojanje vaših radnih mjesta i funkcija.
 
Znanstveno i objektivno argumentirani stav o pozdrav „Za dom – spremni“ veoma je jednostavan, no prvo želimo podsjetiti na još jednu važnu činjenicu. U svom razgovoru ministar Bošnjaković pozvao se na „tezu“ (neobična je to riječ jer teza je nešto što se znanstveno mora dokazati) saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav da spomen-ploča sa službenim pozdravom HOS-a u Jasenovcu „može vrijeđati ljude koji su ondje stradali zbog rasne i nacionalne pripadnosti.“ Kao što smo to više puta dosada učinili u našim dopisima Ministarstvu kulture, JUSP Jasenovac, Vladi RH, Sabor RH, Uredu predsjednice RH i mnogim drugim hrvatskim institucijama, na temelju rezultata dugogodišnjeg znanstvenog istraživanja u svim hrvatskom arhivima i na terenu sa sigurnošću možemo istaknuti da do ovog trenutka nisu provedena objektivna znanstvena istraživanjima temeljem kojih bi se ustanovila istina o događanjima u ratnom logoru Jasenovac, kao ni broj žrtava i razlozi njihovog stradanja.
 
Ono što je o tom logoru poznato je niz komunističkih konstrukcija s kojima se hrvatski narod počeo blatiti već u prvoj godini Drugog svjetskog rata 1941./1942. zahvaljujući čemu je nastao mit kojim je hrvatskom narodu nametnut osjećaj kolektivne krivnje ne bi li se time skršio otpor komunističkoj represiji, a zatim i velikosrpskoj agresiji na našu domovinu. U posljednje dvije godine članovi naše udruge i njihovi suradnici čitavim nizom tekstova dokazali su da su podaci o žrtvama ratnog logora Jasenovac masovno falsificirani, a za to do danas nitko nije odgovorao. Štoviše, bivša ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić kojoj smo u više navrata bezuspješno pisali danas sjedi među vama, članovima Vijeća. Osim toga, bez odgovora su ostali i naši dopis kojima smo tražili ispravljanje netočnih navoda JUSP Jasenovac o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu smo prije skoro tri godine objavili izvorni znanstveni rad u jednom od časopisa HAZU, dakle institucije čiji je predsjednik ujedno i predsjednik ovog Vijeća.
 
U tom logoru stradali su oni koji su bili za hrvatski dom spremni, a do ovog trenutka njihovo mjesto stradanja ničim nije obilježeno niti je njihovo stradanje službeno priznato od strane demokratske Republike Hrvatske u kojoj se navodno štuje pravo na život, ali i pravo na privatnost i obitelj. U presudi Europskog suda za ljudska prava u slučaju Girard protiv Francuske iz 2011. godine Sud je zauzeo stav da članak 8. Europske konvencije o ljudskim pravima obuhvaća i pravo na grob, odnosno pravo obitelji da pokopa svoje najmilije o čemu se može pročitati na ovoj poveznici: https://strasbourgobservers.com/…/the-right-to-bury-one%E2…/. Ovo pravo još je uvijek zanijekano tisućama hrvatskih obitelji čiji su članovi nestali u Drugom svjetskom ratu i poraću. To uključuje i one čiji se posmrtni ostatci nalaze na području Jasenovca gdje su ubijani jer su bili ili Hrvati ili jednostavno protivnici komunističke ideologije.
 
Na kraju ćemo se osvrnuti i na pozdrav "Za dom – spremni". O ovom pozdravu, kao i o samom Jasenovcu, šire se najobičnije laži i ničim utemeljena podmetanja s ciljem diskreditacije hrvatske borbe za nezavisnost i državnu cjelovitost. Tako pojedinci ističu da je riječ o „ustaškom“, a ne starohrvatskom pozdravu. Stoga treba reći da se starohrvatski pozdrav “Za dom” u različitim inačicama pojavljuje u zapisima od 1684. godine. Dokaze o tome možete pronaći jednostavnim pretraživanjem web stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice.
 
Pavao Ritter Vitezović, Odiljenje sigetsko, 1684. – „Za dom i za Boga“
Bosiljak, 1868. – „Veselo moramo hrliti na bojište za dom, … treba da smo spremni, žrtvovati sve“
Ivan Zajc, Nikola Šubić Zrinski, 1876. – „za dom, u boj“
Neven, 1885., pjesma „Bratu“ – „za dom za rod, dok nam srce bije“
Iskra, 1894., pjesma „U smrt Zvonimira Turka“ – „Doklen za dom tvoja duša u angjelskom koru moli“
Virovitičan, 3. 7. 1921., tekst o dječjoj priredbi – „za rod i DOM SPREMNI život dati“
Sveta Cecilija, 1927. – „Pjesmom za dom“
Hrvatsko jedinstvo, 1939. – „Uz naš pozdrav: ZA DOM!“
 
Nema nikakve dvojbe da je doista riječ o starohrvatskom pozdrav na čije korištenje pravo imaju i nove hrvatske generacije. Nijekanje tog prava zbog činjenice da je službeni pozdrav u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio sličan („Za Poglavnika i dom spremni“) doveo bi u pitanje i mnoge druge stvari. Glavni grad NDH bio je Zagreb, država se zvala Hrvatska, narod se zvao Hrvatima, govorili su hrvatski jezik, djecu su nazivali istim osobnim imenima, Sabor se nazivao Saborom, novac se nazivao kunom te su postojale mnoge institucije koje postoje i danas. Od kraja 1944. oružane snage nazivale su se „Hrvatske oružane snage“ čime ih samo jedna riječ razlikuje od Oružanih snaga Republike Hrvatske. Zatiranje bilo kojeg dijela hrvatskog nacionalnog identiteta radi njegovog postojanja, odnosno korištenja u ovoj ili onoj državi najobičnije je negiranje osnovnih ljudskih prava i sloboda hrvatskog naroda u cjelini, čak i gore od onog kojeg su Hrvati iskusili u Karađorđevićevoj Kraljevini SHS kada su, kako smo se uvjerili, hrvatska djeca slobodno recitirala da su „za rod i dom spremni“.
 
Od ovog Vijeća tražimo odbacivanje bilo kakve rasprave o hrvatskim nacionalni vrijednostima, a od cjelokupne hrvatske javnosti, posebno „intelektulne elite“ i akademske zajednice“, da podupre ovaj naš zahtjev te time pruži moralnu potporu hrvatskim braniteljima i svim istinskim domoljubima.
 

Hrvatska družba povjesničara "Dr. Rudolf Horvat"

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 975 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević