Get Adobe Flash player

Zaslugom Boga i domoljublja pobijedili smo sve neprijatelje

 
 
Bliže se Dan Svih Svetih i Dan mrtvih, tj dani posjeta grobljima, počivalištima umrlih. Tijekom svojega ovosvjetnog života skrbili su o nama svojim mukotrpnim radom, ali i odgojem po uputama i zakonima Božjim. Žrtvovali su svoje živote hrabro braneći svoje obitelji i svoj narod u borbama protiv opakih i brojnijih tuđinskih osvajača, kako na moru tako i na kopnu. Malobrojna vojna postrojba vođena banom Nikolom Šubićem Zrinskim (žrtvujući svoje živote), zaustavila je od nastavka prodora u ondašnje moćno kršćansko Austrijsko Carstvo, gotovo stostruko brojniju tursku vojsku tada nazočnog turskog cara Sulejmana Veličanstvenog, a vojnički vođenog iskusnim vezirom Mehmet-pašom Sokolovićem.
 
Kod mađarskog grada Kőszega (hrv. Kiseg), znatno manja hrvatska vojna postrojba, vođena hrabrim i vrsnim hrvatskim vojskovođom Nikolom Jurišićem, uspjela je zadržati moćnu tursku vojsku puna tri tjedna, upravo dovoljno dugotrajno, da Poljak Jan III. Sobjeski uspostavi snažan i neprobojan vojnički obrambeni pojas kraj Beča, gdje kršćanska vojska uspješno hametice porazi moćnu tursku vojsku, usmjerivši tom pobjedom tijek sljedećih sukoba s turskim postrojbama prema konačnoj pobjedi i izgonu turske vojske iz hrvatskih prostora.
 
Zato je sasvim neprihvatljivo postupanje sadašnnjih vladajućih pseudo hrvatskih struktura, pri čemu isto neupitno zaslužuje i da mu se pridodaju atributi kseno - rektofilnosti i dementobiokatalitičke razornosti Bogom darovanih sposobnosti Hrvatskog naroda. Dojam je da jasno prepoznatljivim svakovrsnim škođenjem pravima hrvatskih branitelja, pogoduju populacijsko i kulturologijsko kontaminiranje europskih prostora, čime i europske povijestne zasluge za opstanak Zemljine biosfere, pa uvelike i za biologijski dopustiv razvojni napredak svih ljudi koje Bog stvori. Prema tome, potrudimo se da prigodom dana Svih Svetih i dana Mrtvih zapalimo svijeće za sve naše predke, moleći se Bogu da očuva njihove duše od zaborava i skretanja na staze gdje vreba Nečastivi.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.

Spomendan na pogibiju Eugena Kvaternika

 
 
Jedanaestoga listopada spomendan je na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika. Rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. godine u intelektualnoj obitelji. Otac mu je bio profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, a majka mu je bila učiteljica. Završio je studij prava, bio pisac i govorio je desetak stranih jezika. Najbolji prijatelj cijeloga života, još iz gimnazijskih dana, bio mu je Otac Domovine dr. Ante Starčević. Zajedno su osnovali, 1861. godine, Hrvatsku stranku prava.
 
Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske. Dr. Eugen Kvaternik je bio nestrpljiviji i u svoje vrijeme je teško podnosio dominaciju Austrije i Mađarske nad hrvatskim narodom. Djelovao je već tada i u međunarodnom revolucionarnom pokretu, te je se i na međunarodnom planu najprije pokušavao izboriti za oslobođenje Kraljevine Hrvatske, kako se tada govorilo "od švapsko-mađarskog gospodstva".
 
Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870.).
 
Eugen Kvaternik je znao da je veliko nezadovoljstvo hrvatskoga naroda, osobito nakon Hrvatsko-mađarske nagodbe 1868. godine i mislio je to nezadovoljstvo, kako u narodu, tako i u redovima hrvatske krajiške vojske, iskoristiti za opći narodni ustanak. Imao je svoje suradnike i potporu nekoliko stotina krajiških vojnika, a mislio je da će se ustanak brzo proširiti i na ostale. Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade. Krenuli su ustanici sa hrvatskim zastavama 8. listopada 1871. godine iz mjesta Broćanac blizu Rakovice. Međutim, brzo je reagirala austrijska vojska i opkolila cijelo područje. Ustanici su se nastojali probiti prema Bosni i pri tom su, u mjestu Klanac, poginuli vođe ustanka Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, te mnogi pobunjeni vojnici. Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.
 
Djelovanje Hrvatske stranke prava bilo je zabranjeno sve do 1878. godine, a njihovo glasilo "Hrvatska" obustavljeno. Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto. Za vrijeme Domovinskog rata četnici su okupirali Rakovicu, sve hrvatsko stanovništvo protjerali, a kuće spalili. Spremnik Eugenu Kvaterniku su devastirali, odbacili i na njemu vježbali gađanje.
 
Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune. Godine 1921. u organizaciji Braće hrvatskoga zmaja, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha svečano su prenešene u Zagrebačku katedralu, u grobnicu iznad oltara, s hrvatskim banom Petrom Zrinskim i knezom Franom Krstom Frankopanom, osuđenim i ubijenim u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, u vrijeme austrijskog cara Leopolda I, iz razloga što su se zauzimali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Kosti su im, u organizaciji iste udruge, prenešene u Zagrebačku katedralu 1919. godine.
 
Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda. Stoga, u znak zahvalnosti i sjećanja na svoje stradale velikane, budimo, uz molitvu, promišljeni i oprezni i na ovim sadašnjim predstojećim izborima, te glasujmo za Domoljubnu koaliciju, na čelu sa obnovljenim Tuđmanovim HDZ-om.
 

Dr. Ružica Ćavar

Rimske vile rustike u Srijemu iz III. i IV. stoljeća

 
 
Pri kasnijim sporadičnim istraživanjima 1991. godine na oko 200 metra istočno od Gomolave, na lijevoj strani Vranje (rukavca koji se išao od Gomolave i ponovo se ulijevao u Savu kod današnjih Grabovaca u južnom Srijemu) otkriveni su temelji zidova rimskog poljoprivrednog imanja – vile rustike, jedne od deset ukupno pronađenih do sada u Srijemu. Rimske vile rustike u Srijemu iz III. i IV. stoljeća su bogata arheološka nalazišta za sebe, jer se radi o kompleksu zgrada velikih poljoprivrednih imanja (u ovoj kod Hrtkovaca zanimljiv nalaz su drvena zaprežna kola s kompletnim okovom) i zahtjevaju poseban opis.
 
Širenje naselja izvan lokaliteta same Gomolave, počevši od II. – III. stoljeća, zatim gubljenje njegovog značaja u sjenci Sirmija (danas Srijemska Mitrovica) i njegovo napuštanje, kao i njegov potpuni nestanak krajem IV. stoljeća, uvjetuje da ovo uzvišenje ponovo pokrije novi sloj humusa, trave i drugog raslinja. Ovo međutim ne podrazumijeva potpuni nestanak života u tom vremenu na prostoru oko Gomolave, odnosno da našnjih Hrtkovaca.
 
Populacija Skordiska, romanizirana i pomiješana sa narodima starosjedeocima (Tračani, Dačani, Iliri), još dugo traje u okviru svoje plemenske zajednice Civitas Scordiscorum, što potvrđuju bezbrojni arheološki nalazi po cijelom ataru sela Hrtkovaca. Medjutim i dalje slijede najezde barbarskih naroda u Panoniju i stanovništvo oko Gomolave je u teškom položaju. Rijetki nalazi iz tog perioda daju nam samo mutnu sliku događanja, uz pomoć historijskih zapisa.
 
Vrijeme hunske dominacije u Panoniji, pored velike snage i siline, traje kratko i izgleda kao da su prostori oko Gomolave bili toga pošteđeni, a prisustvo Istočnih Gota i Gepida obilježava samo nekoliko slučajnih nalaza, kao da ni njima gomolavsko uzvišenje nije bilo interesantno za trajniji boravak. Usamljeni ženski grob u neposrednoj blizini južne padine Gomolave jedini je trag germanskog prisustva na ovom prostoru poslije raspada hunske države.
 
Rana faza slovenskog naseljavanja, prije dolaska Avara, nije zabilježena, ali je sigurno da Avari nisu zatekli ovaj prostor potpuno pust i nenaseljen. Avarima je Gomolava bila strateška točka za napad na Sirmij. Pronalazak ostataka čamca iz tog vremena, nizvodno od Gomolave na Peskari, potvrdio je hipotezu o jednom od pontonskih mostova koje je sačinio kagan Bajan u svojim ratnim operacijama na osvajanju Sirmija. Poznat je podatak da je, poslije trogodišnje opsade odlučujuću ulogu u padu ovog grada u avarske ruke 582. godine odigralo zapriječavanje Save pontonima.
 
Od Avara je na samoj Gomolavi ostalo sa mo 7do 8 grobova. Tek u VIII. stoljeću konstatiramo da prostor oko Gomolave naseljava neka druga civilizacija, a Gomolava sama, kao pogodno uzvišenje počinje da služi kao nekropola (groblje) i to u više vremenskih intervala, odnosno u vše nivoa (Gomolava VIII). Dva groblja su najveća i najznačajnija, prvo iz VIII. i IX. stoljeća i ono posljednje iz perioda od XII. do XVI. stoljeća. Za sva (iskopano je ukupno oko 350 grobova) je karakteristično da su grobovi u redovima, orjentirani istok – zapad (licem pokojnika prema istoku). Pokojnici su sahranjivani u sanducima, položeni na leđa u opruženom položaju sa rukama prekriženim na grudima. U grobu se vrlo rijetko nalaze prilozi i često je to bio samo prsten na ruci (slika 16), a što je sve ukazivalo da su u pitanju bili kršćani. To je inače za ovaj prostor vrijeme neprekidnih pokušaja Bizanta (Istočno rimsko carstvo) da povrati izgubljene predjele i pokušaj Ugarske da učvrsti vlast na svojim južnim granicama.
 
Iz ovog perioda postoji i prvi historijski zapis o Gomolavi. Ona (ili naselje oko nje) spominje se 1353. godine kao GOMOL. Jedini ostaci srednjovekovnog graditeljstva na samoj Gomolavi su fragmenti  temelja i zidova jednog stambenog objekta iz kraja VIII stoljeća. Kuća je orjentirana severozapad – jugoistok (najpovoljnija i najčešće korištena orjentacija kroz sve periode na Gomolavi), imala je nepravilnu višekutnu osnovu i više prostorija. Temelji su rađeni od lomljenog kamena u žbuci od vapna, a nije isključena ni upotreba opeke pri gradnji zidova, iako na lokalitetu opeka nije zatečena. Onda nekoliko stotina godina od pronađenih posljednjih tragova života iz XVI stoljeća, na Gomolavi i oko Gomolave sve potpuno zamire, a što se poklapa sa periodom turskog pustošenja ovog prostora, i nastaju samo nepregledne i neprohodne šume i močvare. Povjest današnjih Hrkovaca počinje dolaskom Klementinaca iz Albanije 1737. godine.
 
Gomolava, kao jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta u svijetu, danas je istražena. Završni radovi na samoj Gomolavi bili su 1984. godine. Iako je još puno predmeta ostalo u njenoj utrobi, predpostavlja se da svako dalje iskopavanje ne bi donelo nikakva nova saznanja. Osobno u to, s obzirom na sva iznenađenja koja nam je Gomolava priredila, sumnjam. No, u svakom slučaju tek predstoji sistematsko proučavanje i publiciranje rezultata dosadašnjih iskopavanja, tako da ćemo o Gomolavi čuti još mnogo novih i zanimljivih stvari.                    
 
Interesantan je u vezi Gomolave i svojevremeni pravi mali rat oko nadležnosti između meritornih institucija u Beogradu i Novom Sadu (kao i za sve vrijedne stvari u Vojvodini). Njega najbolje oslikavaju neki detalji objavljeni tada u pojedinim ovdašnjim glasilima. Iako se Gomolava ne može nikako premestiti u Srbiju,  pokušano je čak i to! Beogradska ''Politika'' u članku ''Divno naselje staro šest hiljada godina'' od 30. kolovoza 1981. godine, između ostalog, piše: ''Sve ovo nedvosmisleno otkrivaju poslednji arheološki nalazi otkriveni ovih augustovskih dana na lokalitetu Gomolava na desnoj obali Save, nedaleko od Šapca.'' A u članku ''Gomolava otkriva tajne'' od 12. rujna 1982. godine u istom glasilu to potvrđuje i rečenica: ''Malo je u svetu tako bogatih i tako dragocenih arheoloških lokaliteta kao što je Gomolava na reci Savi nedaleko od Šapca''. Šabac je na desnoj obali save, u Srbiji, i znači nije u pitanju greška, već obmanjivanje javnosti, da bi Beograd imao pravo na arheološkim radovima na Gomolavi!                                                    
 
Sa Gomolave je izvađeno nekoliko desetina tisuća predmeta. Najznačajniji su izloženi, sa fotografijama i tekstualnim objašnjenima, u stalnoj postavci Muzeja Vojvodine u Novom Sadu, mali dio u Zavičajnom muzeju u Rumi i nešto u Čitaonici u Hrtkovcima. Ostali su deponirani u Muzeju Vojvodine i sigurno kriju još mnoge tajne.
 
O Gomolavi se može još puno reći, ali mislim da i ovaj kratki prikaz daje cjelovitu i jasnu sliku svakom čitaocu, i želim ga prezentirati, prije svega svim Hrtkovčanima, ma gdje oni bili, da bismo o našoj Gomolavi mogli pričati i drugima (uz puno poštovanje onih koji o njoj znaju više). Također želim da ova priča o Gomolavi bude posveta mom ocu, Paški Cakiću, fanatičnom zaljubljeniku u povijest. Poznavao je nevjerojatne detalje iz nje, i njima me je još kao dječaka zamarao (tada sam to tako doživljavao) satima, danima i godinama, a danas znam da je njegovo zauvijek odneseno znanje šteta slična onome što je Sava nepovratno odnijela sa većim dijelom Gomolave. 

 

Literatura:
 
- J.  Petrović: ''Gomolava, arheološko nalazište'', Novi Sad, 1984. god.,
- Vojvođanski muzej: ''Gomolava, katalog'', Novi Sad, 1986. god.,
- Vojvođanski muzej: ''Gomolava, Simpozijum u Rumi'', Novi Sad, 1988. god.,
- B. i M. Jovanović: „Gomolava, naselje mladjeg gvozdenog doba'', Novi Sad, 1988. god.,
- V. Dautova-Ruševljan, O. Brukner: ''Gomolava, rimski period'', Novi Sad, 1992. god.,
- J. Petrović, B. Jovanović: ''Gomolava, naselja kasnog eneolita'', Novi Sad, 2002. god. i
- privatni zapisi Paskala (Paške) Cakića, Hrtkovci, u periodu 1930. - 1980. godine.
GOMOLAVA, OPIS UZ SLIKE
 
GOMOLAVA I
Slika 1: Pogled na Gomolavu sa sjeverne strane;                    
Slika 2: Zaštitna iskopavanja Gomolave (1953.- 1957. i 1965.- 69. god.);
Slika 3: Zone istraživanja na Gomolavi (crtež).                          
 
GOMOLAVA II
Slika 4: Vremenska razdoblja i dubine nalaza na Gomolavi (crtež);
Slika 5: Dvoglavi idol sa Gomolave, pozni neolit (3.800. - 3.400. god. prije Krista.                                    
Slika 6: Bakarna narukvica, pozni neolit (3.800.-3.400. god. prije Krista.
 
GOMOLAVA III
Slika 7: Šalica sa visokom trakastom drškom, srednji eneolit (3.400. - 2.800. god. prije Krista;                                 
Slika 8: Kružna grupna grobnica, starije željezno doba (900. - 300. god. prije Krista.
Slika 9: Pehar i amfora, starije željezno deno doba (900. - 300. god. prije Krista.
 
GOMOLAVA IV
Slika 10: Blokovi iskopavanja na Gomolavi, mlađe željezno doba (I. stoljeće prije Krista – I. stoljeće posle Krista;
Slika 11: Lončarske peći, mlađe željezno doba (I. stoljeće prije Krista - I stoljeće posle Krista);
Slika 12: Pehar i fibula (kopča) iz groba sa Gomolave, mladje željezno doba (I. stoljeće prije Krista – I. stoljeće posle Krista.
 
GOMOLAVA V
Slika 13: Zdjela sa Gomolave, rimski period (I. – V. stoljeće posle Krista;                                                      
Slika 14: Velika keramičarska peć na Gomolavi, rimski period (I - IV stoljeće posle Krista;
Slika 15: a) Drahma grada Apolonie (I. stoljeće prije Krista), 
               b) Novac imperatora Valencianusa (IV. stoljeće posle Krista,    
               c) Novac imperatora Valensa (IV. stoljeće posle Krista).
 
GOMOLAVA VI
Slika 16: Srebrni prsten iz groba sa Gomolave, srednji vijek (XIV.-XVI. stoljeće);                                                        
Slika 17: Karta Srijema iz rimskog perioda sa otkrivenim lokalitetima desetak vila rustika.
 
* Prvi nastavak feljtona o Gomolavi objavljen je u 13. br. ''Gomolave'' (prosinac 2005.), zavičajnom časopisu Hrtkovčana u Hrvatskoj.         
 
(Svršetak)
 

Branimir Miroslav Cakić, dipl. ing. arch.

Anketa

Sviđa li vam se Tuđmanov spomenik Kuzme Kovačića?

Utorak, 11/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 974 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević