Get Adobe Flash player

Bosna je stara hrvatska djedovina i u Bosni imade naroda koji se priznaje hrvatskim

 
 
Članak ruskoga znanstvenika Mihaila Vaščenka o mladom Stjepanu Radiću i Rusiji je izuzetno zanimljiv, prenosim samo dijelove istoga. O Radićevom djelovanju u SSSR-u, hrvatsko-ruskim povijesnim vezama, te o ruskim izbjeglicama pred crvenim terorom nastanjenima u Hrvatskoj nekom drugom prilikom.Upozoravam na vrlo značajan Vaščenkov članak o Krunoslavu Herucu koji u Rusiji traži podršku za velikohrvatsku ideju. Slijede izvadci iz teksta Mihaila Vaščenka.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/29/Bundesarchiv_Bild_183-2010-0420-502%2C_Stefan_Radic%2C_cropped.jpg/250px-Bundesarchiv_Bild_183-2010-0420-502%2C_Stefan_Radic%2C_cropped.jpg
Godine 1909. Stjepan Radić već treći put putuje u Rusiju. Na Sveslavenskom kongresu u Pragu 1908. upoznao se s predstavnicima izaslanstva iz Rusije koji su ga pozvali da dođe u Sankt-Peterburg i održi im ciklus predavanja o Česima i Južnim Slavenima. Članovi toga izaslanstva, među ostalima, bili su knez Georgij L’vov, budući premijer Privremene vlade 1917., i glavni pokrovitelj Radića u Rusiji tih godina – Vladimir Volodomirov, general-pukovnik, profesor na Vojno-pravnoj akademiji. Osim toga, jedan od razloga novoga putovanja u Rusiju bila je reakcija ruskoga društva na krizu u Bosni kada je 1908. Austro-Ugarska anektirala Bosnu i Hercegovinu. U vezi s tim događanjima u Rusiji, Srbiji i Engleskoj Hrvate se počelo smatrati "austrijskim slugama i robovima". U Božićnici iz 1910. Radić je s uzbuđenjem isticao da "štogod se o Bosni pisalo, nije nigdje bilo ni spomena da je Bosna stara hrvatska djedovina i da u Bosni imade naroda koji se priznaje hrvatskim" te je cilj novoga puta u Rusiju bio: "Da Rusima protumačim hrvatski preporod pod Ljudevitom Gajem, hrvatsku borbu s Madžarima pod banom Jelačićem, hrvatsku borbu u Dalmaciji i Istri protiv Talijana i u banskoj Hrvatskoj proti Madžarima i napokon nepobitno hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu" (Radić1945: 438)
 
Prvoga dana dolaska Radićevih u Peterburg general V. Volodimirov odveo ga je u dom "nekog ruskog velmože", u kojem su svi prisutni raspravljali kako ruskomu seljaku pomoći da stekne potrebna znanja neophodna za vođenje imanja. Naravno, Radić, kao vođa seljačke stranke, kojemu su problemi seljaštva bili više nego bliski, govorio je na tom skupu, govorio je o Hrvatskoj poljodjelskoj banci, o "Gospodarskom društvu" u Zagrebu i Osijeku, o gospodarskom radu Srpske banke i hrvatskih seljačkih zadruga, a na kraju i o aktivnostima svoje stranke. Po riječima hrvatskoga političara, reakcija ruske publike bila je iznad njegovih očekivanja – svi su prilazili Radiću i uzbuđeno mu stiskali ruku. Bilo je odlučeno da će on detaljnije govoriti o tome na zasjedanju glavne skupštine društva Rusko zrno, koje se bavilo upravo problemima seljaštva, kako ruskoga tako i onoga izvan granica Rusije. Na tu glavnu skupštinu, koja se održala 7. ožujka 1909. bili su pozvani "svi članovi državne dume, tj. svi narodni zastupnici, svi ministri i sve, što je u Petrogradu u istinu ugledno i narodno" (Radić 1999: 125).
 
Sasvim je jasno da je Radić govorio pred uistinu visokim i brojnim skupom pred kojim je na tečnome ruskom jeziku stručno i srčano predstavljao hrvatsku inteligenciju. Zamjenik tajnika toga društva bio je već spomenuti Krunoslav Heruc. On je predložio Radiću da pomogne uputiti mlade ruske seljake u Hrvatsku kako bi u Hrvatskoj stekli nova znanja i naučili nove načine vođenja seoskoga gospodarstva. Upravo zahvaljujući nastojanju Radića sto se ruskih vježbenika koncem 1908. i početkom 1909. uputilo u Hrvatsku. Radić i Heruc imali su jako dobre odnose i 1909. Radić je objavio u zagrebačkim novinama Novosti članak "Hrvatski konzul" u Petrogradu, u kojem kratko iznosi biografiju Heruca i ističe njegovu ulogu u učvršćivanju hrvatskoruskih veza (Radić 1909: 91).
 
Radić, sudeći prema njegovu svjedočanstvu, nije podilazio ruskim sugovornicima govornicima kada je bila riječ o Hrvatskoj i otvoreno je izražavao svoje stajalište iako je, naravno, ponekad bilo potrebno nešto diplomacije. Tako u razgovoru s jednim ruskim časnikom na pitanje bi li Hrvati i drugi austrijski Slaveni prešli na stranu Rusije u slučaju rata, Radić odgovara: "Ne bi, premda bi nam srce kvarilo; ali baš zato u jednu ruku ne smije do toga doći, a u drugu ruku svi mi slavenski političari, a naročito svi mi slavenski zastupnici moramo odlučno i neumorno nastojati, da u najgorem slučaju Habsburška monarkija ne bude proti Rusiji, t.j. da u svekolikoj međunarodnoj politici stojimo otvoreno kao Slaveni na strani Rusije" (Radić 1945: 431). U toj je rečenici glavni njezin dio riječ "ne" – koja se ublažava općenitim mislima o neophodnosti izbjegavanja rata (o neizbježnosti kojeg je u Europi malo tko sumnjao), o mogućoj neutralnosti davnašnjega geopolitičkog protivnika Rusije Austro-Ugarske i glavno završnom tvrdnjom da "Hrvati otvoreno prihvaćaju poziciju Rusije", što zvuči poprilično čudno uz prvotnu riječ "ne". Nije nam poznato jesu li sačuvana svjedočanstva kakva je bila reakcija oficira, ali prema riječima samoga Radića domaćin je bio oduševljen ovim "nezavisnim" odgovorom te je uskliknuo: "Ovo je, vidite, karakter i kultura, i već radi toga i već radi toga Hrvatska potpuno zaslužuje ruske simpatije i rusku pomoć" (Radić 1945: 431).
 

Teo Trostmann

Prošlo je 120 godina od smrti čovjeka koji je među najzaslužnijima za razvoj grada Tivta kao suvremene urbane cjeline

 
 
Prethodnih dana u Tivtu je obilježen jubilej - 125 godina od osnivanja Velikog gradskog parka, najveće hortikulturne bašte na istočnoj obali Jadrana. U utorak 5. XII., navršava se 120 godina od smrti čovjeka koji je među najzaslužnijima za razvoj grada Tivta kao suvremene urbane cjeline. Iz pera novinara Siniše Lukovića donosimo tekst koji je objavljen u knjizi“Pomorska lica Boke Kotorske”.
https://alchetron.com/cdn/maximilian-daublebsky-von-sterneck-7a8eaa06-b796-4b75-aeb5-8c2577bb71d-resize-750.jpg
Maximilian Daublebsky von Sterneck
 
Naime, nekadašnji komadant Carske i kraljevske Ratne mornarice (K.u.K. Kriegsmarine) Austro-Ugarske, admiral baron, Maximilian Daublebsky von Sterneck, čovjek koji je, pored ostaloga, utemeljio pomorski Arsenal u Tivtu, umro je 5. XII. 1897. godine u Beču. Do sada se o tom odlikovanjima i slavom ovjenčanom heroju pomorskih ratova Austro-Ugarske s Danskom i Italijom iz sredine 19. vijeka, astronomu i fizičaru, u tivatskoj i uopće crnogorskoj javnosti izuzetno malo znalo, iako je Sterneckostavio neizbrisiv trag u razvoju Tivta i Boke kao dijela tadašnje moćne austro-ugarske imperije.
 
Prema podacima publiciste i jednog od najboljih poznavatelja pomorske prošlosti Austro-Ugarske, Zvonimira Frajfogla iz Njemačke, Sterneckje rođen 14. II. 1829. godine u Klagenfurtu u plemićkoj obitelji podrijetlom iz Češke. U 14-oj godini života postao je pitomac Mornaričkog Kolegija (Akademije) u Veneciji. Po završetku školovanja u činu mornaričkog zastavnika 1849. godine sudjelovao je u pomorskoj blokadi Venecije gdje se veći dio mornarice pobunio protiv austrijske vlasti. 1851 unaprijeđen je u čin prvog poručnika kada je i po prvi put dobio zapovjedništvo nad vlastitim brodom. Brzo napreduje u službi, tako da je već 1859 unaprijeđen u čin kapetana korvete, a godinu kasnije i u čin kapetana fregate. Pod vodstvom proslavljenog austrijskog mornaričkog časnika, kasnijeg admirala i zapovjednika mornarice Vilhelma von Tegefthoffa, Sterneck9. V. 1864. sudjeluje u bici kod Helgolanda u Sjevernom moru. Ova bitka u kojoj je austrijska eskadra kao saveznik Prusije u prusko-danskom ratu, savladala eskadru ratnih brodova Danske, značajna je u pomorskoj historiji kao posljednji sukob drvenih ratnih brodova. Sterneckje 28. V. iste godine postao komadant fregate „Schwarzenberg“, Tegetthoffovog zastavnog broda u danskoj luci Kukshavenu.
 
Međutim, njegovi zvjezdani trenuci tek dolaze – 20. VII. 1866. kod Visa se odigrava čuvena pomorska bitka izmedju flota Austrije i Italije u kojoj se po prvi put u pomorskoj povijesti, sukobljavaju oklopljeni ratni brodovi. Superiorna i modernija talijanska flota pod komandom admirala Karla Peliona de Persana, biva teško poražena od austrijske eskadre kojom je izuzetno vješto i hrabro zapovijedao kontraadmiral Tegetthoff. Austrijskim i Tegetthoffovim admiralskim brodom u bici kod Visa, oklopnjačom “Erzherzog Ferdinand Max”, zapovijedao je tada kapetan bojnog broda Maximilian Daublebsky von Sterneck. Ključni trenutak bitke dogodio se kada je Sternecku žaru borbe, oklopljeni pramac svog broda usmjerio na talijansku oklopnjaču  i komandni brod “Re d' Italia” i u maniri bitaka koje su vodili antički i srednjovjekovni pomorci, vozeći svom snagom, udario talijanski brod. Oštri podvodni dio pramca austrijske oklopnjače zario se u trup “Re d' Italia” i napravio veliku rupu, pa je talijanski brod potonuo za samo par minuta uz velike ljudske žrtve. Ubrzo su Austrijanci potopili i talijansku oklopnjaču “Palestro”, pa su se Persanovi brodovi u neredu povukli s bojišta, a Tegetthoff odnio pobjedu koja je uništila snove Talijana o zauzimanju istočne obale Jadrana. Zbog svojeg herojstva u bici kod Visa, Sterneckbiva odlikovan ordenom viteškog krsta Reda Marije Terezije, jednim od najvećih austrijskih priznanja. Nakon ratnih godina, uslijedile su mirnodopske u kojima se Sterneckmogao posvetiti i drugim, prvenstveno zanstvenim i istraživačkim aktivnostima. Tako u činu komodora sudjeluje kao navigator 1872. u ekspediciji na Sjevernom ledenom moru, na brodu „Isbjörn“, što je bila priprema za poznatu austro-ugarsku arktičku ekspediciju predvođenu Pejerom i Vejprehtom. Za vrijeme tog pothvata od 1872. do 1874. obavljena su mnoga znanstvena istraživanja u Sjevernom ledenom moru, a ekspedicija je sjeverno od obala Rusije, otkrila i novi veliki otok nazvan Zemljom Franje Josipa po tadašnjem austro-ugarskom caru.
 
Admiral Maximilian Daublebsky von Sterneck
 
Sterneck je 1876. postavljen je za komandanta pomorskog Arsenala u Puli, glavnoj bazi austro-ugarske Ratne mornarice. Sedam godina kasnije, 1883. unaprijeđen je u čin viceadmirala i postao je komadant  Ratne mornarice i načelnik Mornaričke sekcije Ministarstva rata Austro-Ugarske. Sa te pozicije 1884. zapovijeda manevrima eskadre kojima je prisustvovao i car Franjo Josip I., a dvije godine kasnije prilikom velikih austro-ugarskih manevara na Jadranu, u Boku Kotorsku uplovljava flota pod Sterneckovom komandom. Iskusnom pomorskom časniku i stručnjaku odmah za oko zapada prirodna pogodnost Boke za izgradnju ratne luke i uporišta na južnom Jadranu, te strategijska važnost tadašnjeg malog ribarskog i poljoprivrednog naselja Tivat kao lokacije za izgradnju novog pomorskog Arsenala. Sterneckje odmah o tome izradio stručni referat koji je uputio na razmatranje Vladi u Beču koja se sa njim suglasila i 1888. godine počeli su pripremni radovi na niveliranju terena za izgradnju Arsenala u Tivtu. Iste godine Sterneckje unaprijeđen u čin admirala, 1890. vodi austro-ugarski flotni odred na manevre na Baltiku, a 1891. slijede svečanosti polaganja temeljnog kamena za Mornaričku crkvu u Puli. Admiral Sterneckosobno se založio za izgradnju ovog reprezentativnog objekta posvećenog Gospi od Mora. Za izgradnju crkve Vlada u Beču izdvojila je 60 tisuća kruna, a car Franjo Josip osobno još 5 tisuća kruna. S tim u svezi poznata je i anegdota tijekom careva posjeta Puli – car Franjo Josip zadržao se kod obilaska gradilišta crkve kod stubova-nosača i navodno po njima kuckao štapom, da vidi jesu li od zlata, jer je gradnja crkve bila veoma skupa.
 
Admiral Sterneck1895. zapovijeda flotnim odredom poslanim na svečanost otvaranja Kanala cara Wilhelma (Kilski kanal) u Njemačkoj. Ženi se 1896. (u 68. godini života!), a umire 1897 u Beču. Srce mu je sahranjeno u obiteljskom dvorcu Krastocu kod Klagenfurta, a njegovo tijelo i danas počiva u kripti Mornaričke crkve u Puli. Za vrijeme njegovog zapovijedanja, Ratna mornarica Austro-Ugarske je znatno modernizirana i unaprijeđena, pa je iz jedne čisto obalske, izrasla u snažnu pomorsku silu za otvoreno more. Tijekom njegovog mandata, paralelnog sa izuzetno brzim razvojem brodograđevne tehnologije u svijetu, u austro-ugarsku flotu uvrštene su prve barbetne oklopnjače “Kronprinz Erzherzog Rudolf” i “Kronprinzessin Erzherzogin Stephanie”, velike torpedne krstarice “Kaiser Franz Joseph I” i “Kaiserin Elisabeth”, lake torpedne krstarice “Panther”, “Leopard” i “Tiger”, oklopni krstaš “Kaiserin und Konigin Maria Theresia”, te preteče modernih razarača “Meteor”, “Komet”, “Blitz”, “Planet”, “Satellit”, “Trabant” i “Magnet”. Najveće dostignuće u tom periodu je konstruiranje i uvođenje u sastav austro-ugarske mornarice njena prva tri moderna bojna broda – obalskih oklopnjača “Monarch”, “Wien” i “Budapest”.
 
Admiral Sterneckje bio značajan za Pulu, ali i za Boku, gdje je utemeljio Arsenal u Tivtu oko kojeg se kasnije razvio ovaj grad u obliku kakav je danas prepoznatljiv. Osim čisto vojnih objekata, brinuo se i za zdravlje duhovno i tjelesno, svojih podređenih pa je tako pored ostaloga, Sterneckbio i ktitor u izgradnji crkve posvećene Bokeljskim mučenicima u Krašićima kod Tivta. Publicist i istraživač bokeljske prošlosti Vasko Kostić piše da su Krašići bili prvobitno planirana lokacija za izgradnju Arsenala, te je crkva Bokeljskih mučenika ovdje izgrađena kao izraz potrebe da taj brodogradjevni kompleks ima svog patrona – odnosno sveca zaštitnika, a crkva da se ujedno koristi za vjerske obrede radnika. Nakon što je 1889. tadašnja Općina Tivat jednoglasno mornarici poklonila zemlju za izgradnju Arsenala u Tivtu između rtova Seljanovo i Pakovo, odustalo se od izgradnje brodogradilišta u Krašićima, ali je tamo ostala nova crkva čija je izgradnja bila u već poodmakloj fazi. Odlukom admirala Sternecka, crkva posvećena maloj braći-ranokršćanskim bokeljskim mučenicima Petru, Andriji i Lovrijencu, konačno je završena 1897. godine. Karakterizira je vrlo lijep mramorni reljef iznad portala širine 140 i visine 85 centimetara sa predstavom iz pomorske bitke kod Visa. Uz to, uklesan je i tekst na latinskom jeziku čiji prijevod glasi: “Ovaj hram, posvećen svetim mučenicima Petru, Andriji i Lovri, brigom i nastojanjem preuzvišenog slobodnog barona Maximiliana Daublebskog von Sternecka, pobjednika nad komandnim brodom “Re d' Italija”, vrhovnog zapovjednika preslavne austro-ugarske pomorske flote, godine Gospodnje 1897., nad temeljima je uzdignut”.
 
Gradski park Tivat
 
Jedno od Sterneckovih dostignuća – veliki Mornarički, a kasnije Gradski park u Tivtu i danas se svrstava među najveće atrakcije i vrijednosti Tivta. Želeći uljepšati okolinu tek podignutog Arsenala, admiral Sterneck 1892. naređuje da se u njegovoj blizini na površini većoj od 4 hektara podigne park u koji su zasađivani primjerci biljaka koje su komadanti austro-ugarskih ratnih brodova, po Sterneckovoj naredbi, donosili sa svojih putovanja širom svijeta. Tako je u Tivtu nastala jedna od najvećih i najbogatijih botaničkih bašti na istočnoj obali Jadrana u kojoj i danas uspijevaju brojne rijetke i vrijedne biljne vrste, poput čileanske jele (araucaria araucana), jedinstvenih primjeraka tog stable u Europi.
 
U Sterneckovo doba, austro-ugarska mornarica organizirala je nekoliko većih flotnih krstarenja, niz školskih krstarenja i istraživačkih misija po dalekim morima i oceanima na kojima su ostvarena i mnoga značajna znanstvena otkrića i rezultati. Pri organizaciji tih putovanja koja je Sternecksvesrdno podržavao, uspostavljana je bliska saradnja između mornarice i Akademije znanosti u Beču koja je prikupljala rezultate tih istraživanja. Pored hidrografskih istraživanja, cilj putovanja bilo je i sakupljanje predmeta od etnografskog i prirodnjačkog interesa, a koji su najčešće potom postajali eksponati u bečkim muzejima. Najvažnija dostignuća tih ekspedicija objavljivana su u godišnjacima austro-ugarske Akademije znanosti. Tako je naprimjer, na istraživačkom putovanju transportnog broda “Pola” na istočnom Sredozemlju 28. VIII. 1891. izmjerena dotad najveća dubina mora u Mediteranu: 4.404 metra. Ta pozicija, 40 milja južno od rta Matapan u Egejskom moru i danas na kartama nosi naziv “Dubina Pola” po brodu koji ju je prvi izmjerio.
 
Gradski park Tivat – izložba
 
Inače, Sterneckov mandat na čelu mornarice karakterizira i značajan pomak u kulturološkom smislu – 1894. u Puli se osniva Mornarički orkestar sastavljen od 110 muzičara, a za dirigenta mu je postavljen poznati muzičar Franz Lehár koji je pored ostaloga, komponirao i valcere “Zvukovi iz Pule”, “Lijepe Puljanke” i “Adria valcer”, te operu “General Kukuška”. Zahvaljujući zalaganjima vrha Austro-Ugarske mornarice za fotografskim dokumentiranjem svoje flote, često i u reklamne svrhe, u službenu službu uzima se i austrijski fotograf Alois Bühr. On otkriva poseban, u svjetskim okvirima novi fotografski žanr – mornaričku fototografiju. Bühru je 1896. dodijeljena službena titula “carskog i kraljevskog mornaričkog fotografa”, a on je do kraja života snimio nekoliko desetina tisuća umjetničkih fotografija sa motivima luka, ratnih brodova, manevara flote, života mornara, radova u brodogradilištu i sličnog.
 
O Sterneckovom životu i djelu knjigu je napisao austrijski povjesničar dr. Erwin Schatz. U knjizi Schatz navodi da je Tivat bio jedno od Sterneckovih omiljenih mjesta. Tijekom svojih inspekcijskih putovanja u Boku, Sterneck se uvijek divio onome što je u međuvremenu postignuto, a posebno je volio stare jedrenjake, što su mu neki od “naprednih” suvremenika zamjerali (spominje se u dnevniku austrijskog ministra trgovine tijekom njihovog zajedničkog putovanja 1892. i sidrenja u Herceg Novom). I sam Sterneck1896 piše u svom dnevniku, dok je bio na matičnom brodu za podmornice “Pelikan” u Boki:
 
“Tivat je skoro potpuno uređen, park uspijeva, mornaričke zgrade su uredne, ali sve to puno košta… Lovćen i crnogorska brda su pod snijegom, a ovdje cvjetaju ljubičice u tolikoj količini, da se na mom stolu nalazi ogroman buket. Eskadra je u najboljem redu… Sve je tako lijepo i mirno u ovom usamljenom kutku na Zemlji.”. Također spominje da je vrijeme lijepo, da su stabla narasla, a posebno ga raduju stabla naranči.
 

Siniša Luković,  https://www.bokanews.me/featured/pomorski-heroj-volio-nauku-kulturu-120-godina-smrti-covjeka-medu-najzasluznijima-razvoj-grada-tivta-savremene-urbane-cjeline/

"Iz Beograda proširen mit da su Hrvati 'genocidan narod' sve do danas djeluje u mnogim glavama na Zapadu"

 
 
Pogledati utakmicu odigranu pred više od 25 godina je zanimljivo, gleda se stvari objektivnije, bez grča i emotivne žestine; vuče se i paralele sa današnjicom, ali i procjenjuje osoba komentatora. Utakmica je bila borba Hrvata za nezavisnost, a komentator i usudio bih se reći dobronamjerni i upućeni savjetnik bijaše Carl Gustav Ströhm (Tallin, Estonija, 1930. - Beč, Austrija, 2004.). Kao jedini preživjeli muški član svoje obitelji emigrira 1945. u Njemačku pred sovjetskim tenkovima. Studirao je povijest i slavistiku u Tübingenu; majka je Ruskinja iz obitelji "bijelih", što je dodatni razlog da razumije slavenske narode i male narode, ali i da ne nasjeda na komunističku propagandu. Doktorirao je na ruskom građanskom ratu. Poslijediplomac na Harwardu, bio urednikom Deutsche Wellea i dopisnik Die Welta za istočnu i JI Europu.
https://www.welt.de/img/geschichte/raf/mobile168685094/6761359607-ci16x9-w1200/Kombo-RAF-Stroehm.jpg
Carl Gustav Ströhm
 
Sa hrvatskim pitanjem se upoznao 1954. godine prigodom boravka u SFRJ i otada dosljedno promiče istinu o Hrvatskoj, pa i po cijenu sukoba sa komunističkim vlastima i europskom socijalliberalnom elitom. U vrijeme Domovinskoga rata boravi u Hrvatskoj; osobito je značajan njegov rad u Večernjem listu od studenog 1992. do prosinca 1993. (urednik Branko Tuđen ga je zamolio za suradnju), gdje ohrabruje Hrvate i pomaže im prepoznati pravila europske političke igre. Surađivao i sa Fokusom i Hrvatskim slovom. Slijede izvadci iz knjige C. G. Ströhma "Što sam rekao Hrvatima", Alfa, 1994.
 
"Još uvijek u nekim zapadnoeuropskim metropolama, a i u SAD-u, ima moćnih političkim silama koje Hrvatima ne mogu oprostiti što su razbili Jugoslaviju..."
"Politika je nesmiljen posao, tu je riječ o interesima i o moći. Zašto je SAD npr. spreman poslati 30.000 vojnika u somalsku pustinju - a ne u Bosnu?"
"Nakon svega što se u JI Europi već dogodilo destabiliziranje Hrvatske bila bi jedna od najvećih katastrofa - ne samo za Hrvate nego i za cijeli Zapad".
Objašnjava zašto socijaldemokrati u svijetu podržavaju Srbiju, "zato su socijaldemokratski stranački kontakti već prije Prvog svjetskog rata smjerali na Beograd, a tako je to ostalo i nakon Drugog svjetskog rata, kada je Tito i za mnogu zapadnoeuropsku ljevicu postao simbolom "trećeg puta", između kapitalizma i sovjetskog komunizma." Tvrdi da su stotine tisuća mrtvih i izbjeglica, patnje i rušenja mogli biti izbjegnuti, "u tome je teška moralna odgovornost onih političara Zapada koji su katastrofu mogli spriječiti, ali to nisu učinili iz mnogih razloga", nabraja oportunizam, tradicionalno savezništvo Srbije i Zapada, te strah Zapada od širenja njemačkog utjecaja."
"iz Beograda proširen mit da su Hrvati 'genocidan narod' sve do danas djeluje u mnogim glavama na Zapadu".
 
Iz razgovora sa neimenovanim Rusom, koji dopušta tri mogućnosti razvoja Rusije od kojih je najizglednija pojava državnika koji će prisvojiti velike ovlasti: "vidite, Rusi su u svojoj povijesti dali trojicu zaista značajnih povijesnih vođa. Bili su to carevi Ivan Grozni i Petar Veliki, te Josip Staljin (doduše posve različitih ljudi u različitim vremenima). Ako se organizirate (Rusi, op. T.T.), Rusija može unatoč svojoj bijedi postati strah i trepet za cijeli svijet".
citira Paula Sethea, urednika Frankfurter Allgemeine Zeitunga, koji je 1945. kazao: "sloboda novinarstva, to je sloboda 200 bogataša koji smiju izraziti svoje mišljenje"
"Otvoreno društvo" Sorosovo (George Soros, am. biznismen mađarsko-hebrejskih korijena, op. T.T.) šalje iz New Yorka mnoge milijune izdavačima u komunističkim zemljama".
"samo u Rumunjskoj zaklada Soros financira 80 neovisnih medija."
"na zagrebačkoj konferenciji za novinare Soros je slovačkog premijera V. Mečiara i ukrajinskoga predsjednika Kravčuka izjednačio sa Slobodanom Miloševićem (radi se o demokratskim političarima koji nisu ratovali, niti vršili zločin ikoje vrste, op. T.T-).
"kada čujem da je najvažniji savjetnik zaklade za "Otvoreno društvo" i "slobodno novinstvo" čovjek koji je do kraja branio jugounitarizam i "reformirani" komunizam onda posumnjam..."
"netko tko je poslije 1971. aplaudirao na najgorim suđenjima boljševičkoga stila, a izravno i neizravno sudjelovao u proganjanju i kažnjavanju studentskih prvaka..." (misli na gospodina Puhovskoga?, op. T.T.).
"samo u sadašnjoj godini (1993., op. T.T.) Njemačka mora primiti 800.000 ljudi - od bosanskih izbjeglica (koji su najmanji dio od toga broja)d o rumunjskih Cigana, od Afrikanaca do ...ljudi iz Šri Lanke... Nikakva njemačka vlada ne može tim ljudima zajamčiti stan, radno mjesto ili socijalnu sigurnost osim na račun ljudi koji već žive u Njemačkoj."
 
Po Ströhmu pad standarda i strah dovode do ogorčenosti radnog naroda, odbijanja i mržnje prema izbjeglicama, pa čak i ekstremizma. S druge strane socijalisti i liberali navaljuju na primanje svih izbjeglica, bez obzira tko su, kakvi su i s kojim motivima dolaze, pa čak jesu li stvarno izbjeglice"
"tko na Zapadu ne će batinom na Nijemce, jer su suviše veliki, bogati i moćni, taj udara na Hrvate."
"osobno sam osvjedočen da će Milošević sa svojom velikosrpskom zamisli propasti na strašan način, ali je pitanje koliko će nevolja dotada još skriviti... tko otvori Pandorinu kutiju, tko na svoje susjede pusti zloduhe i demone koji su pritajeni u svakom narodu - na kraju doživi da isti zlodusi proždru njega i njegov narod."
 
Kritizira intelektualce iz kluba književnika (PEN), njihov licemjerni i kukavički nedolazak u Dubrovnik 1993. godine (predsjednik G. Konrad, njemački PEN-ovci itd.), penovci danski (genijalci, op. T.T.) čak pitaju zašto su u današnjoj Hrvatskoj zabranjeni srpski pisci Ivo Andrić i Miroslav Krleža (hrvatski pisac Krleža bio je prijatelj dr. Tuđmana, op. T.T.).
O tome da Hrvati precjenjuju europski tisak ilustrira Ströhm urednikomDie Zeita iz Hamburga, Theom Sommerom koji je pred raspad DDR-a silno hvalio tu zemlju i njenog vođu, te vidio polet i radost u narodu."
Hrvatska zbog kritičara izvana po Ströhmu kasni s prijmom u Europsko Vijeće, te ne dobiva kredite potrebne za obnovu i ekonomski rast. Ljevičarski i liberalni intelektualci koji svoju državu denunciraju ne pakoste samo dr. Tuđmanu,već tako pomažu onima koji ne će Hrvatsku, već treću Jugoslaviju."
"nedavno se izrazio Simon Wiesenthal u "Corriere della Serra": "postoji opasnost da Hrvatska opet postane državom satelitom Njemačke", izjednačivši tako Hrvatsku sa NDH i Njemačku sa trećim Reichom!"
citira intelektualca Botha Straussa: "društva u kojima ekonomizam nije u središtu svih poticaja, pokazuju u slučaju sukoba značajnu moć, ili čak premoć,zbog svojeg vjerom ojačanog skučavanja potreba" (nasuprot potrošačkom društvu Zapada, op. T.T.).
"smatra (Botho Strauss, op. T.T.) da na Zapadu postoji licemjernost javnoga morala, koji se izruguje erosu, vojniku, crkvi, tradiciji i autoritetu... njemačke ljevičarske intelektualce okrivljuje da prijazni prema strancima nisu strancima za ljubav, nego zato što su bijesni na naše, pozdravljaju sve što ga naše, op. T.T.) razara... (kroz) psihopatski antifašizam i brutalnu mržnju" na tradicionalne vrijednosti."
 
"Strauss medije zove šoubiznisom svjetskih razmjera". "Smatra (Strauss) da bi autoritet i majstorstvo pogodovalo razvitku individue više od svakog oblika prerane emancipacije... odgajanje bez gospodara (i bez opiranja) nije bilo dobro ni za koga, samo je množilo ravnodušnost i mladenački zamor."
"Zapad je od 1948. uložio između 80 i 100 milijardi dolara u jugoslavensku ideju... Ante Marković je vodio  lakoumnu i neodgovornu financijsku politiku kada je uoči samoga kraja tadašnji dinar "revalvirao" spram njemačkoj marci u odnosu 7:1... i u najmanju ruku posredno pomogao da Milošević dobije financijska sredstva za pokretanje rata" (mislim, i bez Markovića bi Milošević učinio isto i ukrao devizne rezerve, op. T.T.).
"ako za nesretnu Bosnu ima izlaza... to je međunarodni protektorat."
"austrijski list s najvećom nakladom objavio je... Slovenija poodavno sumnja da će predsjednik Tuđman u svojim snovima o Velikoj Hrvatskoj doći do zaključka da su Slovenci historijski gledano samo alpski Hrvati" (kakva besmislica, ovakve ludosti pisati dok je trećina Hrvatske okupirana, a rat u BiH traje, op. T.T.).
 
Opisuje Ströhm događaj u Solingenu kada je ekstremist od 16 godina zapalio zgradu u kojoj žive Turci, pri čemu je tragično preminulo više osoba, među njima i djeca. Tisuće mladih Turaka pljačkale su iz revolta prodavaonice, blokirale ceste. Došlo je i do sukoba njemačkih Kurda i Turaka, te Turaka međusobno. Istodobno je turska vojska pokrenula akciju protiv Kurda u Turskoj uz više stotina poginulih, mahom civila.
"unatoč svim govorima vodećih njemačkih političara, treba očekivati da će se ovakve strahote ponavljati." Konstatira da se isto događa na Zapadu, npr. SAD-u, Italiji, Francuskoj... iza tih događaja se kriju i mračne igre tajnih službi koje traže "korisne idiote" za provedbu specijalnog rata.
"nekontrolirano miješanje ljudi različitih kultura, civilizacija i mentaliteta i religija funkcionira na određenoj intelektualnoj razini... u masi pučanstva to stvara nesigurnost, strah, otuđivanje - a to je onda tlo po kojm se lako šire zločinačke akcije."
"vanjska se politika danas više nego ikada odigrava u javnosti, u medijima, u intelektualnim krugovima koji umiju fabricirati i mnijenja i raspoloženja".
"Zapadnjacima (posebno misli na SAD, op. T.T.) se problem mora objašnjavati sasvim elementarno - kako se prvoškolac upućuje u abecedu".
"Romano Guardini je uzroke krize modernog svijeta i čovjeka vidio u odvraćanju od transcendentnoga, od religioznoga od metafizike." Dalje citira Dostojevskoga Ströhm - ako Boga nema svaki je zločin dopušten, te Guardinijevu riječ da će Europa biti kršćanska ili je ne će biti!
 
Zaključuje Ströhm da se nekim europskim misliocima s pravom čini apsurdnim da u našem pojasu (Zapad) vlada blagostanje i izobilje dok drugdje haraju rat, glad i teror.
"smatrao sam vrlo zanimljivim kako je britanski ambasador Sparrow u oba svoja interviewa nediplomatski govorio da bi mogući protuudar hrvatske vojske protiv krajinskih Srba bio za hrvatsku katastrofalan potez"
Ströhm se pita kako bi reagirala Vlada GB kada bi hrvatski veleposlanik tako nešto izjavio u svezi IRA-e, Falklanda ili terorizma.
Britanski ambasador u interviewu za "Slobodnu Dalmaciju" je odredio svoj stav prema poruci jednog svog diplomata koji je pošto su Muslimani (Ströhm uporno Bošnajke zove tim imenom, op. T.T.) osvojili Kakanj (rudarski gradić u srednjoj Bosni sa hrvatskom većinom, op. T.T.) dojavio u London da su vojnici HVO-a kapitulirali, i da je to - "dobra vijest".
"ekonomske sankcije protiv Hrvatske vode političkoj i socijalnoj destabilizaciji, koja onda zahvaća i Sloveniju. Britanskome političaru koji živi na svom otoku može biti svejedno je li zona nestabilnosti počinje istočno od Osijeka ili Zadra, ili na slovensko-austrijskoj i na talijanskoj granici. Ali to nije nikako svejedno Nijemcima i Austrijancima. Oni bi morali dočekati bujicu izbjeglica..."
"nakon pada Berlinskoga zida francuski predsjednik Mitterand pokušavao je spasiti DDR kao neovisnu državu", a i Thatcher je ujedinjenje Njemačke radije prolongirala.
"dakle je ekonomski uspjeh što ga Zapad u nas ocjenjuje tako dobrim bio moguć jedino zato što smo učinili suprotno onom što je Zapad od nas (estonski predsjednik Lenert Meri o Zapadu, op. T.T.) zahtijevao"
Citira Ströhm knjigu Erwina i Ute Scheuch "Klike, klape i karijere - raspad političkih stranaka". Sustav je u dubokoj krizi. Ugled političara u Njemačkoj se duboko srozao (na 19. mjestu od 25 zanimanja). Opada članstvo stranaka, neizlazeći na izbore su druga "stranka" po veličini. Stranke su velike agenture za posredovanje položaja i namještenja. Samo vlast je imperativ, međusobna razmjena "darova", feudalne klike! (klijentelizam, op. T.T.).
 
O žarkome Puhovskomu kaže "netko tko je cijeli život proveo u borbi protiv buržoaskoga nacionalizma, ostvarenje je nacionalne države osobna i intelektualna katastrofa".
"Zalagati se za prava crnaca, latinosa, žena je jedno, a sasvim drugo je  shvaćati cjelokupnu zapadnu kulturu kao izraz bjelačkih, muških, heteroseksualnih interesa vlasti"
"CD (kršćanska demokracija) protiv PC (tzv. politička korektnost, tj. liberalna dogma, op. T.T.) - u tome je problem."
"u životu naroda slično je kao u životu pojedinca. Tko čovjeku sustavno otima samopouzdanje i volju za život, tko ga neprestano kritizira i ne dopušta mu da nešto znači, a sve u njemu smatra lošim - taj dovede do situacije u kojoj taj čovjek zbilja nema uspjeha."
U emisiji gostuju Kissinger, Gorbačov i Genscher. "Kissinger je izjavio (valjda oko 1994., kad je ova knjiga izdana) da je Zapad grdno pogriješio kad je povjerovao da se BiH može održati zajedno", jer ako nije mogla opstati Jugoslavija, kako može  BiH koja je Jugoslavija u malom?
"kada čujem (Ströhm, op. T.T) za muslimanske (bošnjačke, op. T.T.) i srpske koridore prema Jadranu - ili kad predsjednik Izetbegović (pokojni predsjednik BiH, Alija, op. T.T.) daje objašnjenje kako je Muslimanima u Bosni potreban izlaz na more - mogu se jedino uhvatiti za glavu."
"suverenitet jedne države nije u veličini njenoga teritorija, nego u nejnoj ekonomskoj sposobnosti" npr. ako je poduzeće kao što je INA međunarodno uspješno (uh, Gustave pogodio si u arkadu, op. T.T.).
 
"kad je prijatelj Ströhmov mađarski predsjednik Jozsef Antall stupio na dužnost kazao je novinaru: "Nemojte mi čestitati. Radije mi izrazite sućut. Bit će strašno. Prve tri godine narod će nam vjerovati kad im kažemo da su za svu bijedu krivi komunisti. A onda će nas nekomunisti smatrati odgovornima što im je tako loše". Uoči raspada SSSR-a je Antall pregovarao sa sovjetskim generalima o odlasku njihove vojske. Generali su tražili novac za povlačenje navodeći primjer Njemačke koja im je platila, našto im je Antall odgovorio da Mađarska ne će platiti ništa. "Gospodo moja 1945. ste napravili strašnu pogrješku. Okupirali ste cijelu Mađarsku. Da ste okupirali samo polovicu, postojala bi ona bogata, Zapadna, koja bi Vam imala odakle platiti."
Antall je u Die Weltu kazao da će se ruska moć obnoviti, te da su Zapadu strateški važne države Ukrajina, Turska i Hrvatska, koje treba  pomoći! Antall je bio vrlo prijateljski nastrojen prema Hvatskoj, Ströhm ga naziva "Vaš veliki prijatelj", misleći na Hrvatsku zemlju i narod! Mislim da Jozsef Antall i Carl Gustav Ströhm zaslužuju ulice, makar za početak u Zagrebu i Dubrovniku!
 

Teo Trostmann

Anketa

Andrej Plenković je zaposlio ujaka, kuma i sestričnu. Tko je sljedeći?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1241 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević