Get Adobe Flash player

Književni povjesničar koji je utirao putove suvremenoj hrvatskoj književnoj historiografiji

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u srijedu 31. svibnja javnosti je predstavljen Zbornik o Đuri Šurminu, sinteza radova sa Znanstvenog skupa o Đuri Šurminu koji je, u sklopu niza znanstvenih skupova Hrvatski književni povjesničari, održan 21. i 22. travnja 2016. u Zagrebu, Varaždinu i Čazmi pod pokroviteljstvom HAZU. Skupovi se održavaju kao dio znanstvenog projekta Hrvatski književni povjesničari koji vodi prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, viši znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU-a koji je istaknuo da se Zbornik objavljuje povodom 150. godišnjice Šurminova rođenja i 80. godišnjice smrti. „Šurmin je bio jedan od književnih povjesničara koji su utirali putove suvremenoj hrvatskoj književnoj historiografiji i stvorili pretpostavke za moderne pristupe“, kazao je Maštrović.
https://www.hrstud.unizg.hr/_news/37833/djuro.jpg
Spomenuo je da su raniji skupovi o hrvatskim književnim povjesničarima bili su posvećeni Mihovilu Kombolu, Slavku Ježiću, Franji Fancevu, Tomi Matiću, Albertu Haleru, Branku Vodniku, Ivanu Milčetiću, Dragutinu Prohaski, Milanu Rešetaru, Vatroslavu Jagiću, Šimi Ljubiću, Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Ivi Frangešu i Antunu Barcu, a zbornici s tih skupova sadrže 587 znanstvenih i stručnih priloga na 8280 stranica. Idući skup iz niza Hrvatski književni povjesničari održat će se u studenom u Zagrebu i Dubrovniku i bit će posvećen Miloradu Mediniju.
 
Zbornik o Đuri Šurminunastao je zajedničkom suradnjom izdavača Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu te suizdavača Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Sveučilišta u Zadru, Sveučilišta u Puli te Hrvatskog filološkog društva. U Zborniku o Đuri Šurminu predstavljeni su radovi znanstvenika iz pet hrvatskih znanstvenih središta (Zagreb, Osijek, Split, Zadar, Varaždin) kao i iz inozemstva (Pescara, Bari, Mostar). Uz 25 znanstvenih i stručnih priloga, Zbornik o Đuri Šurminu istražuje različite aspekte znanstvenog naslijeđa ovog hrvatskog književnog povjesničara, književnog kritičara i političara. Sadržaj Zbornika predstavili su  akademik Dubravko Jelčići dr. sc. Hrvojka Mihanović Salopek.
 
Đuro Šurmin rođen je 4. rujna 1867. u mjestu Sišćani kraj Čazme, a umro je 22. ožujka 1937. u Zagrebu. Njegov znanstveni opus, uz ostalo, obuhvaća i važna djela s područja povijesti književnosti, povijesti i filologije: Povijest književnosti hrvatske i srpske (1898.), Iz zajedničke književne prošlosti Bosne i Slavonije (1901.), Hrvatski preporod (I–II, 1903.–1904.), a priredio je i zbirku srednjovjekovnih, pretežno glagoljskih spomenika (Hrvatski spomenici, 1898.). Od 1906. do 1908. te od 1910. do 1921. Šurmin je bio profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1906. do 1918. bio je saborski zastupnik Hrvatske pučke napredne stranke, a zatim Hrvatsko-srpske koalicije. Tijekom Države Slovenaca, Hrvata i Srba 1918. u Narodnom vijeću SHS bio je povjerenik za trgovinu, obrt i industriju, a u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca bio je ministar za socijalnu politiku te kasnije ministar trgovine i industrije.
 

Marijan Lipovac

I u prvoj Jugoslaviji, i u Drugome svjetskom ratu Crnogorci su doslovno trijebili Albance

 
 
Pitanje Nikoli Masoničiću, visokom službeniku UDBA-e i prvoborcu iz Bara: Što se, na kraju, desilo sa preživjelim Albancima, i onima iz prvog i trećeg ešalona?
http://www.priznajem.hr/wp-content/uploads/2017/03/FELJ011003NOB4.jpg
– Oni su odavde odvedeni brodovima, sve tri grupe, ali se sudbina surovo poigrala s njima. Kod Trogira je bilo ostrvo – centar za obuku, bilo je ljudi i iz drugih krajeva, naročito iz regiona gdje je partizanski pokret bio slabiji. Jedne noći, izvjestan broj ljudi je ukrcan na trošni brod, i kad su bili na stotinjak metera od obale – brod se raspao. Ko nije znao da pliva – potonuo je, a među njima i 30 Albanaca. I to se sad prikazuje kao da je namjerno napravljeno, a u tom potonuću su poginuli i partizani koji nisu znali plivati.
 
Tijekom kolonizacije Kosova
 
Tridesetih godina XX. stoljeća vlast Kraljevine Jugoslavije je otimala zemljište od Albanaca sa područja Đakovice i Peći i dodjeljivala Crnogorcima. Kada su sile Osovine 1941. godine ušle u Jugoslaviju, mnogi Crnogorci su pobjegli u Crnu Goru. Mnogi izbjegli crnogorski kolonisti su se tijekom rata nalazili u Baru. Kosovski Narodno-oslobodilački pokret je početkom siječnja 1944. godine na konferenciji u Bujanu donio odluku o ujedinjenju s Albanijom. Jugoslavenski komunisti nisu priznali tu odluku. Krajem prosinca 1944. godine izbila je pobuna Albanaca na Kosovu protiv vlasti nove Jugoslavije, predvođena od nacionalističkih komiteta, koje su činili balisti.
 
Mobilizacija
 
Jedna od mjera za uvođenje reda na Kosovu sastojala se i u mobilizaciji Albanaca u Jugoslavensku vojsku, kako bi mobilizirano ljudstvo bilo sklonjeno iz žarišta pobune i istodobno dalo doprinos završnim operacijama. Jugoslavensko zapovjedništvo je u siječnju 1945. godine izdalo nalog za mobilizaciju Albanaca s Kosova od 16 do 65 godina. Međutim, albanski partizani željeli su boriti se u okviru Narodno-oslobodilačke vojske Albanije, a ne Jugoslavije. U ožujku 1945. godine na Kosovu i Metohiji uhvaćeno je nekoliko tisuća Albanaca koji su se po planinama skrivali od mobilizacije u jugoslavensku vojsku. 11. ožujka 1945. godine u Đakovici su organizirane demonstracije žena protiv nasilnih mobilizacija sinova, braće i muževa.
 
Jugoslavenski partizani, u suradnji s albanskim partizanskim jedinicama, okupili su veći broj novaka iz Mitrovice, Prizrena, Vučitrna, Podujeva i Prištine (prema nekim izvorima oko 5.400. Albanci su iz općinskih centara okupljeni u vojarni u Prizrenu i na prijevaru razoružani, uz objašnjenje kako će im se oružje dati u Hrvatskoj i Sloveniji. Nakon toga, razoružane Albance preuzeli su naoružani čuvari Srbi i Crnogorci, koji su ih podijelili u tri različite grupe (kolone) i naredili im da marširaju ka Baru. Jugoslavenske vlasti namjeravale su ih uporabiti kao popunu Četvrte armije, koja se borila kod Trsta. Među mobiliziranima bio je znatan broj sudionika u pobuni na Kosmetu, koji su širili glasine o tome kako će ih kad se ukrcaju u brodove potopiti u more.
 
Kolone
 
Kosovski Albanci su do Bara sprovođeni pješice preko planinskih vijenaca Kosova, sjeverne Albanije i Crne Gore (pravcem Prizren–Kukës–Skadar–Bar, gdje ih je trebao čekati brod za Dalmaciju, da ih pošalje na bojište. Prva kolona od oko 2.500 ili 3.700 ljudi je nakon nekoliko dana stigla u Bar, odakle je poslana u Istru. Druga kolona, od oko 2.472 ili 4.700 osoba, nastupala je putom Prizren–Zhur–Kukës–Puk-Skadar. Albance su partizanske jedinice iz Vranja i Pirota sprovodile do Skadra. Ljudstvo je neprestano forsirano bez obzira na veliki umor i iscrpljenost od dugog puta. Tijekom puta novake su maltretirali, a bolesni su ostavljeni da umru. Albanski izvori navode da su mnogi usput pretučeni i ubijeni, neki zbog pokušaja da ugase žeđ.
 
Crnogorski izvori navode kako je zbog neprijateljske agitacije na čitavom putu dolazilo do "grdnih incidenata". Najprije su mobilizirani Albanci prilikom prevoženja preko Drima pobacali nekoliko sprovodnika u vodu. Navodno, to se ponovilo i kada su prevoženi preko Bojane, ali se sve svršilo bez težih posljedica. U Skadru su Albanci predati 10. crnogorskoj brigadi, koja je imala zadatak sprovesti ih do Bara. Crnogorci su, prilikom susreta, Albance s bijelim kapama nazivali balistima. Formirana je kolona od 12 grupa. Uz kolonu su, na određenom rastojanju postavljeni borci iz Desete brigade. Po nekim svjedočanstvima, 31. ožujka u blizini Ulcinja odvojeni su bolesni i ranjeni, pod izgovorom da ih vode na oporavak u bolnice u Crnoj Gori. O njihovoj sudbini se nakon toga više ništa ne zna.
 
Manji sukobi
 
Kada su počeli pristizati u Bar, 1. travnja 1945. godine, kolona je razvučena nekoliko kilometara kroz Barsko polje, a ljudi su bili izmoreni i izmučeni. Tada se dogodio incident koji je bio uvod u pokolj koji je uslijedio. Po jednoj verziji, negdje u polju jedan od albanskih mladića ubio je crnogorskog vojnika koji mu nije dao piti vodu, nakon čega su tog mladića i još dvojicu masakrirali. Po drugoj verziji, jedan Albanac zgrabio je pušku od crnogorskog sprovodnika na spavanju i ubio ga. Ubojica je potom pobjegao u masu, ali je ubijen neki mladić koji je časniku navodno pokušao uzeti pištolj. Sukobi su izazvali silno ogorčenje i spremnost na osvetu među Crnogorcima. Oni su zaposjeli položaje oko puta kuda se kolona kretala, kao i oko zgrade u Baru gdje su se trebali smjestiti novaci.
 
Pokolj
 
Mobilizirani Albanci zatvoreni su u veliku zgradu pod nazivom "Monopol duvana", površine od približno 300 m2, s dvorištem okruženim visokim zidinama. Crnogorski partizani bili su veoma neprijateljski raspoloženi prema njima, a jedan od časnika ih je dočekao riječima: „Majku vam vašu, vi ćete se boriti protiv partizana. Tada je straža izdvojila 16 osumnjičenih za ubojstvo crnogorskog sprovodnika i odvela ih. Prema crnogorskoj verziji, masa je počela prosvjedovati, a neko je je bacio prokrijumčarenu bombu u pravcu stražara, nakon čega se začuo povik: "Pobuna Šiptara!" Stražari su prvo pucali u vis, a kada se gomila uspaničila, počeli su pucati i po ljudima. Kada su Albanci u koloni čuli paljbu, počeli su bježati prema planinama, nakon čega je uslijedila potjera i trenutna egzekucija.
 
„U brdu iznad samog ulaza u krug Duvanske stanice bio je postavljen jedan puškomitraljez. On je odmah počeo djelovati po gustoj gomili, koja je u panici počela bježati na sve strane. Na povik 'Pobuna' stupila je u djelovanje satnija Zapovjedništva mjesta, a i svi građani koji su imali oružje. Mobilirani Albanci su počeli u neredu bježati prema sjeveru, ka brdima. Jedna bojna Desete brigade bila je u Starom Baru. Obaviješten o pobuni, on je u streljačkom stroju stao pred tu masu. To je bio strašan prizor. Poginulo je oko 400 ljudi, a nekoliko stotina je ranjeno (politički povjerenik Primorske operativne grupe). Prema albanskoj verziji, čim su novaci dovedeni unutar zgrade "Monopola", Crnogorci su okrenuli puškomitraljeze prema njima i otvorili vatru. Oko 14 sati napadnuti su sa četiri strane svim vrstama oružja kao što su automati, mitraljezi, ručne bombe, pištolji i sl. Istodobno, vatra je otvorena i na novake koji su se nalazili u dvorištu "Monopola". Jedan od preživjelih, Azem Hajdini, svjedoči da je u zgradi bilo oko 1.000 ljudi, unutar dvorišta oko 2.200 do 2.500 ljudi, a neki su ostali na ulici ispred dvorišta.
 
Prostor dvorišta pretvoren je u rijeku krvi, a zgrada je uništena, s tijelima stotine mladića unutar nje. Po svjedočenjima preživjelih, pokolj je bio pripremljen, a unaprijed su bile pripremljene i iskopane jame. U Baru su se tada nalazile Deseta crnogorska brigada, oko stotinjak boraca Zapovjedništva mjesta, dijelovi Narodne odbrane, dio komore Bokeljske brigade, i gomila naoružanih ranjenika, izbjeglica i mještana. Dijelovi 46. srpske partizanske divizije, sastavljene od Vranjanaca i Piroćanaca, su u Baru također sudjelovali u ubojstvima.  Pored partizana, bilo je i mještana koji su aktivno sudjelovali u pokolju. U ubojstvima su također sudjelovali i srpski i crnogorski civili protjerani s Kosova. Međutim, bilo je i mještana koji su albanske mladiće skrivali po kućama ili u stogovima sijena. Tijela žrtava bacana su u jame, u more, spaljivana ili zakopavana u masovnu grobnicu, pet kilometara od Starog Bara. Preživjeli Albanci koji su uhvaćeni su poslati na bojište.
 
Broj žrtava
 
Nikada nije točno utvrđeno koliko je Albanaca ubijeno toga dana. Brojke se kreću od 400 do 450 ljudi (službeni partizanski kroničari), do 1.500 do 2.000 (albanski povjesničari). Postoje i procjene prema kojima je tada u Baru ubijeno čak 4.300 ljudi.
 
Posljedice
 
Dan kasnije, smijenjen je i degradiran cijeli zapovjedni stožer, na čelu sa Gašom Markovićem. Međutim, nitko nije ozbiljnije kažnjen, a Boško Đuričković, politički povjerenik Primorske operativne grupe, je na neki način opravdavao svoje jedinice: „Naši vojnici bili su izazvani na najsvirepiji i najneljudskiji način, pa je zbog toga i došlo do te tragedije. Teško je bilo tražiti od prekaljenih ratnika, pod oružjem, u ratu, da ih se ubija, a oni da to nijemo podnose. Ovaj događaj je bacio ljagu na partizanski pokret i Bar u cjelini, jer je ostao upamćen kao najveća egzekucija na tim prostorima. U SFRJ je ovo bila tabu-tema o kojoj se desetljećima šutjelo
 
Masovna grobnica žrtava barskog pokolja otkrivena je tek nakon više od pola stoljeća. Otkrio ju je 17. rujna 1996. godine kosovski povjesničar, prof. dr. Zekeria Cana. Godine 1996. kosovski redatelj Ekrem Kryeziu, u produkciji Radiotelevizije Albanije, snimio je Viktimat e Tivarit, TV-film posvećen pokolju.(Vikipedija)
 

Teo Trostmann

Ubojstvo koje nikada nije razjašnjeno

 
 
Vlado (Vladimir) Singer, (Virovitica21. listopada 1908. – Stara Gradiškalistopad 1943.), bio je hrvatski političar, član ustaškoga pokreta.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/hr/thumb/9/9d/Vlado_Singer.jpg/175px-Vlado_Singer.jpg
Vlado Singer
 
Vlado (Vladimir) Singer rodio se u Virovitici 1908. godine u hrvatskoj židovskoj obitelji (poslije se u životu preobratio na katoličku vjeru i smatrao se Hrvatom). Političku aktivnost započeo je tijekom studija u Zagrebu, krajem 1920-ih i početkom 1930-ih godina. Središnja je osoba tajnih nacionalnih skupina, a javno predvodi sveučilištarce u društvu Kvaternik. Uz njega glavni akteri bili su Branimir JelićMladen Lorković, i Eugen Dido Kvaternik smatrajući da su dotadašnje političke formacije preživljene i da treba stvarati novi pokret koji bi bio nositelj revolucionarne borbe. U ožujku 1932. godine, točnije 6. ožujka, organizira demonstracije na sveučilištu protiv diktature kralja Aleksandra. U ožujku 1933. godine pokreće i uređuje glasilo mlade hrvatske nacionalističke organizacije Naša gruda, prve nezavisne novine koje izlaze u Hrvatskoj za vrijeme diktature. Prvi broj Naše Grude: Omladinskog lista za suvremena pitanja izašao je 1. ožujka 1933. godine a urednici su mu bili Singer i pjesnik Ivo Lendić.
 
Nakon samo dva broja odlazi, u ljeto 1933. godine, u emigraciju. Nastanjuje se u Beču. U njegovom stanu neko se vrijeme 1934. godine sklanjao i Eugen Dido Kvaternik. U ožujku 1934. godine uhićen je u Beču od austrijskoga redarstva na zahtjev jugoslavenskih vlasti, u navodnoj vezi s namjeravanim atentatom Petra Oreba na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića u prosincu 1933. godine. Nakon šest mjeseci je pušten i odlazi u Italiju. Tamo boravi u ustaškim logorima i u internaciji na Liparima. Nakon Marseilleskog atentata ponovno je uhićen. Bio je povjerenik Glavnog ustaškog stana. Prema Eugenu Didi Kvaterniku jedini je od svih ustaša u Italiji kritički gledao na Pavelićev način života, ali mu je bio odan. Opisivali su ga kao vrsnog organizatora.
 
NDH i smrt
 
U travnju 1941. godine vraća se u Zagreb s Pavelićem i drugim ustašama iz emigracije. U svibnju preuzima vođenje Osobnog odjela Glavnog ustaškog stana. Kada je sredinom lipnja osnovana Ustaška nadzorna služba (UNS), preuzima ured II (obavještajna služba). U kolovozu 1941. došao je u posjed pouzdanih vijesti iz Stožera talijanske druge Armate (okupacijska sila u dijelovima pripojenim Italiji i talijanskoj okupacijskoj zoni u NDH) o talijanskom operativnom planu za zaposjedanje čitave Hrvatske u pet etapa, o čemu je obavijestio državno vodstvo:
·         prva etapa: područje iz Rimskih ugovora
·         druga etapa: reokupacija druge zone
·         treća etapa: reokupacija treće zone
·         četvrta etapa: okupacija Hrvatske do Save i
·         peta etapa: zaposjedanje sjeverne Hrvatske do Drave.
 
Kada su komunisti14. rujna 1941. godine, izvršili diverziju na glavnoj zagrebačkoj pošti, na zahtjev Nijemaca kao odgovoran uhićen je i zatočen u logorima u Jasenovcu i Staroj Gradišci, gdje je i pogubljen. U Jasenovcu je neko vrijeme bio zatočen zajedno s Vladkom Mačekom, u zimi 1941.-1942., o čemu je ostavio opširno izvješće, odnijeto 1945. godine u emigraciju. Suvremenici i suradnici njegovo uhićenje i likvidaciju dovode u vezu s njegovim židovskim podrijetlom i osobnom netrpeljivošću nekih ustaških dužnosnika a ne s odgovornošću za navedenu komunističku sabotažu. Ubojstvo Vlade Singera nikada nije razjašnjeno, a niti tko je za to izdao nalog. (t.t.)

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Subota, 24/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1698 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević