Get Adobe Flash player

Tko je zapravo Hrvat kojemu se dive mali Nijemci?

 
 
I danas, četiri stoljeća nakon smrti Janka Šajatovića, poznatijeg kao Krabata, stanovnici savezne pokrajine u kojoj je živio dive se njegovom liku i djelu. Ali Krabat očarava i male i velike Nijemce u cijeloj zemlji.
http://www.dw.com/image/36907309_303.jpg
Povjesničar Hans-Jürgen Schröter s portretom Krabata koji je, prema postojećim skicama i opisima, napravio jedan lokalni umjetnik
 
Pomoć, učenje, prijateljstvo, ljubav prema bližnjemu, pravednost, tolerancija... To su riječi koje djeca četvrtog razreda osnovne škole u Hoyerswerdi koriste u svojim opisima Krabata, legendarnog lužičkosrpskog čarobnjaka. Krabat je njihov junak i uzor, a ne neki Disneyjev lik, stoga je u regionalnom muzeju organizirana dodjela nagrada najboljim učenicima iz regije koji su pisali ili crtali na temu "Krabat danas". No nisu samo djeca lužičkosrpske manjine (zapadnoslavenski narod koji živi u istočnom djelu Njemačke, u kraju poznatom i kao Lužica) odrasla uz priče i sage o tom čarobnjaku. Uz priče o njegovom junaštvu odrastale su generacije djece diljem Njemačke pa i šire, snimani su filmovi, pisani romani, skladane opere. No njime očarana nisu izgleda samo djeca, nego i odrasli. Uvijek rado Krabatov lik oživljava Wolfgang Kraus. Stoga je radost njegovog pojavljivanja na dodjeli nagrada među djecom bila još veća.
 
Kako je Wolfgang Kraus postao Krabat
 
Tako Wolfgang, kadgod za to ima priliku, već 16 godina dijeli svoju fascinaciju Krabatom s drugima. A sve je počelo sasvim slučajno, kada ga je kćer pozvala da s njom glumi u predstavi o Krabatu. "Osim što sam se, na svoje čuđenje, jako lako uživio u ulogu, na iznenađenje svih je moja sličnost s Krabatom iz priče bila nevjerojatna. Tako sam potaknut podrškom ostalih nastavio glumiti. S vremenom su me sve češće zvali da sudjelujem u svakoj prigodi u kojoj se pojavljuje Krabat i tako sam s vremenom postao Krabat", priča Wolfgang u razgovoru za DW. A nevjerojatna je i priča koja veže Wolfganga i Krabata. Wolfgang je, naime, kao arhitekt iz zapadne njemačke na istok stigao 1991. godine, a nedugo potom i preselio u Groß Särchen gdje je kao arhitekt angažiran da napravi koncept mjesta. Tako je polako upoznao tematiku Krabata jer se čitava regija između Hoyerswede, Bautzena i Kamenza naziva i Krabat-regijom. A ono nevjerojatno u ovoj priči je da je prije dvije godine Hans Jürgen Schröter (na naslovnoj fotografiji), povjesničar koji je istraživao povijesni lik Krabata, otkrio da Wolfgang živi upravo na posjedu koji je prije četiri stotine godina pripadao samom Krabatu!
 
Krabat - hrvatski uskok Janko Šajatović
 
No, tko je taj Krabat većini poznat samo iz legendi i saga, a s kojim su svi toliko opčinjeni da svaki posjetitelj koji dođe u lužički kraj ima osjećaj da je njegov duh sveprisutan? Krabatov identitet otkriven je zahvaljujući već spomenutom gospodinu Schröteru koji je dugih devet godina istraživao njegovo porijeklo. "Znali smo da je Hrvat jer ime Krabat upravo znači Hrvat, kako su ga i zvali Lužički Srbi, no posebnog traga osim ploče u crkvi u Wittichenau nismo imali", priča nam Hans Jürgen Schröter napominjući kako njegovo istraživanje nije teklo glatko. Pune tri godine nije se, kaže, skoro pomaklo s mjesta, no on je kao obiteljski istraživač na to navikao.
 
Postojalo je devet različitih načina kako se njegovo ime pisalo, a temeljitim istraživanjem različitih povijesnih dokumenata utvrđeno je kako je Krabat zapravo Janko Šajatović, žumberački uskok koji je davne 1658. godine došao na sjever Njemačke braniti granice kršćanske Europe. Nakon što je postao poznat po svojim vojničkim sposobnostima saski ga knez poziva da bude u njegovoj osobnoj gardi. Za nagradu mu kao čovjeku od povjerenja knez dariva imanje u Groß Särchenu gdje je svojim znanjem i vještinama, budući da je bio jedan od rijetkih pismenih ljudi u tom kraju koji su već tada naseljavali Lužički Srbi, pomagao ljudima na različite načine. Učio ih je isušivati močvare, graditi mlinove, pokrenuo je poljoprivredu u tom kraju. Omiljen među plemstvom, a i narodom, brzo je ušao u legendu, pa su se i nakon njegove smrti širile priče o njegovom junaštvu i pripisivale mu se nadnaravne moći što je rezultiralo sagama i legendama o njemu koje su bile inspiracija mnogim piscima. Dok su u Njemačkoj, zahvaljujući mnogim pričama, knjigama i filmovima, a i novijim saznanjima, Krabatov lik i djelo prilično poznato, u Hrvatskoj su rijetki čuli za njega. Da će se to uskoro promijeniti nada se Monika Bračika, rođena Šajatović, koju je kao jednu od Krabatovih potomaka preko crkvenih knjiga u Jezernicama na Žumberku pronašao povjesničar Schröter. Po uzoru na svog pretka, ona velikim angažmanom i raznim aktivnostima te turističkim sadržajem pokušava vratiti život u iseljeni žumberački kraj.
 
Krabatov duh i danas prožima lužički kraj
 
Mnoga društva, škole, udruge i proizvodi u lužičkom kraju nose njegovo ime. Kako je i Krabat prije četiri stotine godina pokušao cijeli taj močvarni kraj pretvoriti u plodno područje, tako danas udruga koja nosi njegovo ime ovaj kraj pokušava ekonomski oživiti u njegovom duhu. U svrhu samoodrživosti pokrenuta je cijela paleta proizvoda koji nose njegovo ime: limunada, pivo, likeri, mliječni proizvodi, no među turistima je ipak najpoznatije selo Schwarzkollm, poznato po jednoj najpoznatijih njemačkih saga o Krabatu. U njega hodočaste posjetitelji iz cijelog svijeta fascinirani ovim neobičnim junakom.
 
Na prvi pogled bi se moglo učiniti da stvarni Janko Šajatović možda baš i nema nema dodirnih točaka s Krabatom iz priča, no svi naši sugovornici tvrde da itekako ima. Štoviše, aktualna njemačka politika i atmosfera u društvu dali su mu novo značenje i dimenziju. Možete li zamisliti da jedna izbjeglica dođe u Njemačku i ostavi toliki trag u kraju u kojemu živi da se svi žele ugledati na njega? Iz današnje perspektive to možda izgleda drugačije, no prije četiri stotine godina Janko Šajatović bio je tek žuberački uskok - izbjeglica koji je svoj novi dom pronašao među sjevernim slavenskim narodom Lužičkih Srba. I kao katolik među protestantima našao način za miran suživot sa svima. Zato je i danas uzor od kojega mnogi mogu (i žele) učiti.
 

http://www.dw.com/hr/krabat-tko-je-zapravo-hrvat-kojemu-se-dive-mali-nijemci/a-36907099

Amfilohije: Bojović je vitez duha, obraza i vjere!

 
 
U Beogradu je 2004. godine umro Nikola Bojović, četnik koji je vodio kolone koje u Sandžaku ubijenih 8000 žena, staraca i djece, a jedan mitropolit mu je na sprovodu rekao da je Bojović vitez duha, vjeran majčinom mlijeku, kralju i otadžbini. E, to je četništvo u pravom obliku i oni nama dijele povijesne lekcije!" zaključio je u Saboru general HV-a Željko Glasnović.
http://www.znaci.net/images/bojovic.jpg?v=1
Nikola Bojovićje bio četnički kapetan, zapovjednik Durmitorske brigade tijekom Drugoga svjetskog rata. Zajedno sa Pavlom Đurišićem sudjelovao je u pokolju muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče početkom 1943. godine. Umro je u 2004. godine u Londonu, u 97. godini života.
 
Bojović je bio zadužen za kontakt s talijanskim okupatorom, radi uzimanje strjeljiva, reguliranja hrane i dozvole prelaska četničkih jedinica preko Lima. Nakon odašiljanja Bojovića u Berane, po odobrenju komandanta talijanske divizije »Pusteria« 9. svibnja1942. izvršen je prijelaz sandžačkih četničkih odreda radi napada na partizanske jedinice u rajonu Mojkovca. Bojović je sredinom 1942. u kotaru durmitorskom organizirao tajne ophodnje četnika, opskrbljene petokrakama, koje su imale zadatak da se kao partizani pojavljuju kod svih onih za koje se vjeruje da održavaju vezu s partizanima. Trećega siječnja 1943. primio je zapovijed od Draže Mihailovića za "čišćenje Čajničkog sreza od ustaško-mislimanskih organizacija", a 22. siječnja 1943., uoči Četvrte neprijateljske ofenzive, od Pavla Đurišića je dobio naređenje da se sprema za polazak u zapadnu Bosnu da se bori protiv partizana.
 
Pokolj nejači
 
U veljači 1943. zapovijedao je napadom Durmitorske brigade na Bukovicu, planinsko selo sjeverno od Pljevalja. Đurišićeva zapovijed od 29. siječnja je glasila: "Bukovicu spaliti." U Bukovici su tom prilikom ubijene 574 osobe. Od toga najviše žena i male djece:
ženskog spola: 50,71 posto, djece do 7 godina: 32,04 posto, djece do 14 godina: 50,37 posto i starih preko 50 godina: 12,90 posto. Najviše su stradala godišta 1937., 1938., 1939., i 1940., što znači dvogodišnjaci/ dvogodišnjakinje i četvorogodišnjaci/ četvorogodišnjakinje.
 
Bitka na Neretvi
 
Kapetan Nikola Bojović je, zajedno sa mnogim drugim četničkim komandantima, sudjelovao u Četvrtoj neprijateljskoj ofenzivi udruženih snaga Osovine protiv jugoslovenskih partizana. Početkom ožujka 1943. godine, opkoljeni partizani su izvršili proboj neprijateljskog obruča, prešli Neretvu i razbili Bojovićeve snage: „7. ov. mes. u 8 časova izvešten sam da je Bojović razbijen da su partizani prešli Neretvu i zauzeli s. Krstac. Odmah sam naredio letećoj pokret a ja automobilom krenuo napred. Prvi mi je bio cilj da spasem Ivana (Ružića, komandanta 2. durmitorske brigade) koji je padom Krstača i nastupanjem partizana prema Kuku bio opkoljen. Uz put već oko 8 časova sreo sam celu Bojovićevu brigadu kod samog Konjica u paničnom bekstvu. Jedva sam ih zadržao, možeš misliti šta sam im sve radio. Pokrenuti ih napred nisam mogao.“ (Izvještaj Lukačevića Ostojiću od 9. ožujka 1943. godine)
 
Govor nad lijesom Nikole Bojovića crnogorsko-primorski mitropolit SPC Amfilohije započeo je riječima iz Evanđelja: „Tko bude vjeran do smrti dat ću mu život vječni“, a zatim nastavio: „Kapetan Nikola Bojović bio je do smrti vjeran: majčinom mlijeku, Bogu, Otadžbini i Kralju.“ Za Amfilohija je Bojović „vitez duha, obraza i vjere“, komu je „prah ovdje, a slava svugdje.“
 

Teo Trostmann

Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti

 
 
U velikoj dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, u srijedu 2. svibnja, održana je tribina na temu „Split i Poljica – neraskidive veze“ kojom Poljičani daju svoj obol ovogodišnjoj proslavi blagdana sv. Duje, nebeskog zaštitnika Splita. Predavanje je održao ugledni antropolog Mario Nepo Kuzmanić dok je u glazbenom programu sudjelovala klapa Rebatajica – Split. 
http://poljica.hr/wp-content/gallery/kostanjsko-pograjska-jut/Kostanjsko-pograjska-jut-kao-Vrata-Poljica.jpg
Poljica, nekoć upravno–politički, a danas samo zemljopisno-povijesni pojam, uključena u istočni dio splitske metropolitanske regije, nevelik su prostor od samo 248 kilometara četvornih, kojem granice idu od ušća rijeke Cetine u Omišu do ušća rijeke Žrnovnice u more kod Stobreča, potom Žrnovnicom, pa preko planine Mosor do Cetine ispod Garduna blizu Trilja i zatim Cetinom do mora u Omišu. More, Cetina i Mosor planina određuju zemljopisnu strukturu Poljica, kraja iznimne ljepote i nadasve bogate povijesne prošlosti.
 
Poljica su u povijesti ostala zapamćena po kontinuiranom čuvanju baštine hrvatske državnosti, koju nisu prekidali ni novi državnopravni odnosi Hrvatske s Ugarskom, ni borbe s mletačkim osvajačima, ni pljačkaški pohodi Turaka Osmanlija, ni strahovanja od gusara, ni stradavanja od kuge i ratova. Taj mali planinski prostor nazivan općinom, župom, knežijom i republikom ponosno je čuvao svoju samoupravu i samobitnost sve do godine 1807. i dolaska Napoleonove armade.
 
Prema legendi, Poljica su osnovala braća Elem, Krešimir i Tješimir, sinovi hrvatskoga kralja Miroslava, kojeg je godine 949. u građanskom ratu ubio ban Pribina. U dinastičkim borbama braća su pobjegla iz tada hrvatske Bosne potraživši sigurnost u mosorskim bespućima. Naselili su se u Srednjim Poljicima, na mjestu današnje Ostrvice, kod izvora Pokornik, i u Zvečanjima. Sam etnik Poljičanin prvi put je zabilježen godine 1080. u poznatom Sumpetarskom kartularu. Najstariji dokument koji spominje braću kao osnivače Poljica datira iz godine 1453., a u njemu se navode razgraničenja Splita i Poljica.
 
Poljičani, stanovnici kraja istočnije od Splita, od svih splitskih susjeda odigrali su u njemu najvažniju ulogu. U hrvatskoj povijesti Poljica su zapamćena po neprekinutom čuvanju baštine hrvatske državnosti od vremena 1102. godine i novih državnopravnih odnosa s Ugarskom, potom za vrijeme mletačke prevlasti u Dalmaciji od 1409. do 1797., te za vrijeme turske dominacije na dalmatinskim prostorima od početka 16. st. do mira u Sremskim Karlovcima 1696. godine kada Otomansko Carstvo konačno odlazi s povijesne scene u Dalmaciji. Gotovo cijelo vrijeme turske i mletačke nazočnosti na Balkanu, prostor Dalmacije bio je poprište neprekidnih prisezanja jedne i druge strane prema njezinu teritoriju, u kojima je sudjelovalo i domaće stanovništvo dalmatinskih gradova, i Split među njima, te Poljičani.
 
Odnosi Splita i Poljica varirali su od otvorenih neprijateljstava do bliske suradnje. Zategnuti odnosi ponajprije su imali gospodarske uzroke, jer za brojnu stoku nije bilo dovoljno ispaše ni u Splitskom polju ni u Poljicima. Splitsko plemstvo i Crkva su, koristeći krivotvorene isprave ugarsko-hrvatskih kraljeva, nastojali doći u posjed više poljičkih sela i prava na ispašu svoga blaga. Mlečani su kao novi gospodari Splita i Poljica nastojali njihove odnose uravnotežiti, da bi dolazak i provale Turaka donijeli konačno zajedništvo Splita i Poljica. Poljičani su postali dio stalne vojne posade koja se brinula o splitskoj sigurnosti. Značaj Poljičana na tom planu uvidjele su mletačke vlasti, pa su duždevi u više navrata svojim dukalama (ispravama) potvrđivali poljičku samoupravu, dodjeljivali im određene privilegije, čak ih i novčano stimulirali za borbe s Turcima. Poljičani su i bez toga za borbu s Osmanlijama uvijek bili spremni. U više bitaka Splićani i Poljičani borili su se rame uz rame. Dolazak Napoleonove armade donio je dokinuće svih triju jadranskih republika: Mletaka 1797. (koji su se sami raspustili), Poljica 1807. i Dubrovnika 1808. godine. 
 
Zadivljen držanjem Poljičana, Marmont je međutim zapisao i slijedeće: Poljica nemaju nikakvih komunikacija i mogu se lako braniti. Oni ne plaćaju nikakve poreze, vladaju sami sobom, imenuju svoje činovnike. Pogled na ovu malu zemlju govori u korist njezina načina upravljanja. Ništa ne bijaše pravilnijeg od njihovog poljodjelstva, ništa pitomijeg od njihovih sela.
 
Stoljetna pismenost u Poljicima isključiva je zasluga svećenika - popova glagoljaša. Ti se svećenici ničim nisu razlikovali od svoga poljičkog puka. Zajedno s njim dijelili su dobro i loše, i uvijek mu bili na čelu. A bilo ih je dosta. Ponekad i po desetak u selu i do pedeset u Poljicima. Živjeli su kao i seljaci. Oblačili su se i hranili, odlazili u polja s lopatom i kopali mašklinom kao i oni. Malo ih je živjelo od župske službe. Svugdje su bili prisutni: na poljima, u kolima, na gumnima, pod murvama, kod komina, u crkvama. I svagda su neumorno učili pismenosti. Crkvene vlasti iz Splita često su im prigovarale na seljačkom načinu života, posebno su im branili u opancima govoriti misu, jer time navodno ruše svećeničko dostojanstvo. Iako su ih korili, splitski nadbiskupi su ih i poštivali, naravno uz rijetke iznimke. Kako su Turci dolazili do samih gradskih zidina, nadbiskupima je bilo teško, a ponekad i nemoguće, pohađati župe i vršiti u njima službu, pa je stoga oko 1590. godine ustanovljen poljički Vikarijat. Poljički vikar (biskupov zamjenik) nikada nije bio Splićanin nego uvijek domaći sin glagoljaš, kao što su uvijek glagoljaši bili i svi ostali poljički svećenici, koji su imali dosta skromnu naobrazbu, pa ih je gradsko latinsko svećenstvo s visoka gledalo. Čak je nadbiskup Andrija Kornelij 1534. godine izdao naredbu da nijedan glagoljaš ne može postati kanonikom niti pripadati gradskom kleru. Situacija se s vremenom promijenila pa tako 1626. godine u Splitu djeluje šest svećenika glagoljaša, a na području nadbiskupije ih je čak 200, dok je svećenika latinaša bilo jedva 100. Tako su u crkvenom pogledu Poljica imala stanovitu zasebnost, iako su potpadala pod splitsku nadbiskupiju.

Vikar je u Poljicima bio ugledna ličnost, sudjelovao je u radu Općeg skupnog zbora, koji se svake godine održavao na Jurjevdan u Gatima, a svojim bi glasom odlučivao o izboru velikog kneza, ako bi glasovi katunara i vlastele bili neodlučeni. Još su se po nečem Poljica izdvajala: dok su ranije (nad)biskupi postavljali župnike i držali ih na župi koliko su htjeli, vremenom su sami vjernici počeli birati sebi župnika sa službom na godinu dana. Naravno da su župnici mogli ponovno biti birani. Tada bi novoizabranici odlazili nadbiskupu u Split na svojevrstan ispit, pa ako bi nadbiskup ocijenio da je dotični napredovao u svom znanju, izdao bi mu patencu za slijedeću godinu. Problem slabije naobrazbe svećenika glagoljaša riješio je splitski nadbiskup Pacifik Bizza, koji je u veljači 1750. godine na Priku otvorio sjemenište za školovanje svećenika glagoljaša. Tako je on zaokružio posao nadbiskupa Stjepana Cosmija koji je 1700. godine u Splitu otvorio sjemenište za svećenike latinaše.
 
Na kraju ovog prikaza odnosa Splita i Poljica treba istaknuti kako su Poljičani odigrali nadasve važnu ulogu i kada već nije bilo Poljica. Na izborima 1882. godine kada je trebalo skinuti talijanski jaram s hrvatskoga grada Splita, jer je splitska općinska vlast bila u autonomaškim rukama, prevagnuli su upravo glasovi iz poljičkih sela: Podstrane, Jesenica, Sitnoga i Srinjina, koja su bila u sastavu splitske općine. Među 100 najstarijih obitelji i danas prisutnih u Splitu, njih čak 37 je s područja Poljica, pa su tako Splićani i Poljičani, kako kaže naš ugledni antropolog M.N. Kuzmanić, ‘una gens sumus’ iliti jedan rod.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Utorak, 16/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 942 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević