Get Adobe Flash player

Ljudi su svakog dana umirali od gladi i batina

 
 
Otvorena pljačka primorala je zatvorenike da se što prije i u bescjenje oslobode stvari koje bi se mogle dopasti banditima. Zbog toga su ljudi prodavali još dobra odijela za 2-3 kilograma crnog kruha, cipele za kilogram, a čizme za 2 kilograma. Kupci su uglavnom bili logorski kuhari i ostala logorska posluga. Pa i taj se kruh morao odmah pojesti iz straha da ga netko ne ukrade. Što su kriminalci više terorizirali zatvorenike, to su bili miliji logorskoj upravi kao suradnici. U našoj su baraci danju i noću jeli, pili i bančili. Kartanje, pjesma, ples, pa čak i spolni snošaji sa ženama, koje su često i silom odvodili, sve se to zbivalo svima nama naočigled. Kriminalci su bili bez ikakvog stida i zazora. Pored mene ležao je Lenjingrađanin Semjon Mihajlovič Kozlov, bivši direktor lenjingradske tvornice glazbenih instrumenata i gramofonskih ploča. […] Bio je stari boljševik i sudjelovao u Petrogradskom ustanku 1905. godine. Optuživali su ga za sva moguća kontrarevolucionarna djela, tukli i premlaćivali. Ali, na veliko čudo, nikad se on nije ljutio na ljude koji su ga mučili, zlostavljali, vrijeđali i ponižavali. Njihove postupke ovako je objašnjavao: 'To je sve neiskusna mladež' ili 'Neki su se neprijatelji uvukli u sovjetski aparat, pa ih guraju da tako rade'. Smatrao je da sve treba mirno izdržati, a on će poslije, iz logora, pisati osobno Staljinu i objasniti mu kako je nevin stradao. 'Staljin će odmah narediti da me oslobode' – bio je uvjeren. Mnogi su se smijali i čudili njegovoj naivnosti. Nesretni Semjon Mihajlovič Kozlov umro je među nama, tu u konjušnici, bez ikakve liječničke pomoći. Pred samu smrt je rekao: – Je li moguće da drug Staljin neće saznati da sam nevino osuđen?! Mnoge je njegova smrt teško potresla. […]
http://gulaghistory.org/nps/onlineexhibit/stalin/work-src/images/belbaltlag_detail.jpg
Bilo je to 17. travnja. Vrijeme promjenljivo. Ujutro minus 20°C, a preko dana, kada sunce zagrije, oko nule. […] U drugoj grupi ostalo nas je oko 300 među kojima 40-ak žena i djevojčica. Većinom su to bile žene i kćeri bivših radnika i službenika Kineske istočne željeznice. Kada je SSSR 1934. prodao mandžursku željeznicu Japancima, svi su radnici i službenici, sovjetski državljani, napustili Mandžuriju, jer nisu htjeli služiti Japancima koji su ih od početka okupacije Mandžurije 1931. g. stalno maltretirali, hapsili i pravili im sve moguće neprilike. Ti su ljudi pokazali maksimum izdržljivosti, prkosa i odvažnosti prema neprijateljski raspoloženim Japancima. Sjećam se dobro kakav im je doček bio priređen u Moskvi kada su svi kao jedan napustili Mandžuriju. Bili su slavljeni i svugdje lijepo primani. Ali, to nije dugo trajalo. Godine 1937. mnogi su od njih, pa čak i njihove žene i djeca pohapšeni i proglašeni za japanske špijune i izdajnike svoga naroda. Ovi nesretni ljudi pričali su nam da su istražni organi bili prema njima naročito surovi i bezobzirni. Hapsili su cijele obitelji. Mučili ih, zlostavljali, osuđivali na maksimalni rok kazne, a mnoge i strijeljali kao najgore izdajnike. […]
 
Oni su nam također pričali o napadu kriminalaca. Muškarci su bili opljačkani, neki i pretučeni. Kad su od noćnih stražara tražili zaštitu, bili su ismijani. Kriminalci su odlazili i kod žena. Mnoge su silovali. Kakav će to biti život?! […] Osuđenike koji su bili okrivljeni po čl. 58 premlaćivali su za najmanje prijestupe. Ljudi su svakog dana umirali od gladi i batina. […] Hranu koja je određena za osuđenike pojedini službenici kradu i prodaju izvan logora. Isto tako i odjeću i obuću namijenjenu zatočenicima. Pljačka, premlaćivanje, pa i ubijanje osuđenika naočigled i uz podršku logorskog rukovodstva bile su ovdje svakodnevne pojave, prihvaćene već kao način života. […]
 
Sve su to bili poslovi o kojima većina zatvorenika nije imala ni pojma, a može se reći da je isto u priličnoj mjeri vrijedilo i za samog načelnika. […] Načelnika su prozvali pijani Vanjka i sve slabije radili, jer su se slabo i hranili. To je bio zatvoreni krug: ne ispunjavaš normu – manje hrane, a zbog slabe ishrane, ne možeš i da hoćeš ispuniti normu da bi se bolje hranio. […] Kako smo kasnije saznali, u Uhti je stvarno bilo mnogo više nasilja i terora nego kod nas. Pričalo se da tamo ljudi i umiru, da ih tamane kao muhe. […] Nitko nije stigao ni razmišljati o sebi i svojoj obitelji. Nije bilo ni toliko vremena za napisati neko pismo, a kamoli žalbe za nepravde koje su nam nanijeli istražni organi ili sudovi. […] Krali smo svi sve što se moglo ukrasti. Ako nije bilo razbijenih sanduka i buradi, te poderanih vreća i bala, sami smo ih razbijali i derali u prisustvu stražara. Onda bismo svi navalili. I službenici koji su odgovarali za ovu robu također su krali sve od reda, više nego svi mi. Oni su jeli našu hranu, nosili našu pokradenu odjeću, trgovali time i pijančili, a neki su stekli cijeli imetak od prodanih namirnica i robe. Dakako, zbog svega toga zakidano je osuđenicima od svakog obroka. […] Međutim, za svaki i neznatni prekršaj kažnjavali su ljude i slali ih u zatvor u Rjobovo i u specijalni izolator. U tom izolatoru, izgrađenom od oblog drveta, bilo je i posebnih ćelija okovanih limom. Neke ljude su držali gole u hladnoj jami, na druge navlačili luđačke košulje i vezivali im ruke i noge, treće bi ubacivali u betonske tamne ćelije u kojima su mogli samo klečati. Tim kaznama, dakako, nisu namjeravali ljude popravljati, nego jednostavno fizički uništiti. […] Nikad s tim ljudima nisam uspio razgovarati. Od patnje su postali gluhi, neosjetljivi i tupi. […] Macuk mi je javljao o pravom paklu u logoru koji je udaljen od našega samo 17 kilometara, ali se nije žalio. Svakodnevno su ispraćali – javljao je – 15 do 20 ljudi pod zemlju. […].
 
Svratio sam jednog dana u baraku bolesnika od pelagre. […] Uslijed toga su stalno bili gladni. Oni koji su se još mogli kretati neprestano su, kao izbezumljeni, kopali po smetlištu oko barake, tražeći bilo kakve otpatke kože, kostiju, travu… Lovili su štakore i miševe, sve to trpali u porcije, kuhali na obali rijeke i jeli. Umno poremećeni su se hvalili kako je ta hrana vrlo ukusna i kako se već oporavljaju. Govorili su i o tom kako su pisali pismo Centralnom komitetu SKP i osobno Staljinu i kako su dobili odgovore da će ih uskoro osloboditi. Takvim su razgovorima i tlapnjama bili neprekidno zaokupljeni. […] Većina tih nesretnih ljudi bili su intelektualci, bivši sovjetski sindikalni i partijski funkcionari i raznovrsni stručnjaci koji se nisu mogli prilagoditi teškom fizičkom radu, nisu mogli ispunjavati određene norme, pa su kažnjavani smanjivanjem hrane, što je i imalo za posljedicu sistematsko izgladnjivanje, iscrpljenost i obolijevanje od te teške bolesti – pelagre. Svakog je dana u toj baraci umiralo desetak ljudi. U proljeće, dok ih još nisu ni pokušavali liječiti, svakodnevno ih je umiralo više od dvadeset. […] Na pojamenskom groblju sahranjeno je u zajedničkim grobovima više tisuća najboljih sovjetskih rodoljuba. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)

 

Đivo Bašić

Kad sam stigao u Njandomski centralni logor 4. travnja 1938., u njemu je bilo oko 7000 [o]suđenika

 
 
IZBOR CITATA IZ KNJIGA LJEVIČARA JULIUSA BARANOVSKOG (1904.-1999.)
Nade su nam porasle kad smo na komadu otkinutih novina u koji je bila umotana hrana pročitali odluku Prezidija Vrhovnog sovjeta o nagradama slobodnih graditelja kanala Volga-Moskva i o oslobađanju, prije roka, 157.000 zatvorenika. Mnogi od njih bili su, pisalo je, nagrađeni za požrtvovan rad na izgradnji kanala. Ta nam je odluka podgrijavala nade. Nažalost, nakon te amnestije neki su ljudi ponovno došli u zatvor i pripovijedali da je riječ o velikoj obmani, namijenjenoj u prvom redu – inozemstvu. […] Moja neočekivana izjava o štrajku glađu i zahtjev za žalbu zbunili su istražitelje. Gotovo su pobjesnjeli udarajući me šakama i nogama: – Nećeš ti nikada vidjeti tužitelja… […] Svi smo bili već osuđeni i svaki je od nas dobio deset godina, iako su se optužbe razlikovale. […] Bilo je veoma hladno, pa se sa svih prozora dizala bijela magla smrznutog ljudskog daha, jer su gotovo sva stakla bila razbijena. Taj dim ljudskog isparavanja iz ćelija bio nam je jasan znak da je i ovaj zatvor nabijen zatvorenicima. […] Prostorija je bila oko osam metara široka i dvadeset dugačka, a u njoj se našlo oko 360 ljudi. Svuda naokolo uz zidove bili su drveni ležaji pretrpani zatočenicima, a u blizini vrata dvije kible za nuždu. […]
http://cdn.jornalgrandebahia.com.br/2015/11/Prisioneiros-esmagam-pedras-no-gulag-do-Mar-B%C3%A1ltico-Canal-em-1932.jpg
Pa, to je još gore od istražnog zatvora! Ljudi su padali u nesvijest zbog nedostatka zraka, ali se nitko nije na to ni osvrtao. Ubrzo sam uvidio da je ovdje i hrana mnogo gora. Dnevno smo dobivali pola kilograma polusirovog kruha. Ujutro samo šalicu crne kave s dva komadića šećera [sladora]. U podne ništa. Uvečer čorbu [juhu] od napola trulog kupusa i nešto pirea od smrznutog krumpira ili ječmene kaše. […] Na radove u industriji, u udaljenim oblastima zemlje, upućivali su samo one koji su po čl. 58 osuđeni na kaznu do tri godine, a s njima i kriminalce. Sve druge čekaju teški fizički radovi u udaljenim sjevernim oblastima. […] Zbog tobožnje sabotaže po čl. 58 točka 7, bili su osuđeni na smrt strijeljanjem. Poslije dva i pol mjeseca provedenih u ćeliji smrti – kazna im je zamijenjena s 25 godina robije. Bili su sretni što im je poklonjen život. […] Ali, neki novi kuhar nije se pridržavao toga pravila. Koristio se svakom prilikom podvaliti osuđenicima. Jednom daje samo gustinu, drugome samo vodu. […] A kad mu je jedan naš drug pokazao svoju porciju s mutnom vodom i zamolio ga za malo dodatka, kuhar je čovjeku grubo dobacio: – Dat će tebi dodatak javni tužilac! […] Sav izvan sebe od srdžbe, izlio je porciju na glavu kuhara i počeo ga šakama udarati. U tome su mu pomogli još neki osuđenici i u gužvi koja je nastala prevrnuli kazan i polomili posuđe. Straža je brzo intervenirala. Inicijatoru ove tučnjave navukli su luđačku košulju, presavili ga povezujući mu noge i ruke zajedno i pretukli ga tako da više nije ni sličio živom biću. […]
 
Našu su pozornost već od početka privukla dva studenta, osuđena na po deset godina kao 'jesenjinci'. Prema njihovim riječima, bili su osuđeni zato što su držali zabranjene knjige Jesenjina i prijepise njegovih pjesama. […] Jedan od staraca koje smo zatekli u sobi, Stjepan Ivanovič Rogatov, imao je 68 godina. […] Gotovo cijeli svoj vijek, kao komunist, proveo je po zatvorima. Još prije revolucije bio je hapšen i osuđivan. Borio se u februarskoj i oktobarskoj revoluciji, te u građanskom ratu. Godine 1921. nije se složio s uvođenjem NEP-a. […] Radio je kao profesor ekonomskih znanosti u Lenjingradu. […] Za vrijeme carizma proveo je četiri godine na robiji i u progonstvu. A sada već više od sedam godina leži po raznim sovjetskim zatvorima samo zato što se nekome čini da je on protiv sovjetske vlasti, samo zato što je 1921. bio protiv NEP-a. Kad je već bez ikakvih stvarnih krivica izdržao prvih sedam godina, 1937. su ga ponovno uhapsili i optužili kao socijalno opasnog. […] Stjepan Ivanovič Rogatov mi je opširno govorio o mučenjima u zatvorima i poniženjima kojima je bio izvrgnut. Za vrijeme moga prebivanja u Katarininom zatvoru u Vologdi, bio sam s njim nerazdvojan. Ostavio sam ga tamo u vrlo teškom, gotovo beznadnom stanju. Siguran sam da nije više dugo živio. […]
 
Njandomski centralni logor nalazio se na periferiji grada […] Kad smo stigli u taj centar, 4. travnja 1938. godine, u njemu je bilo oko 7000 [o]suđenika. Učinilo mi se u početku da se nalazim na nekom međunarodnom sajmu. Bilo je tu ljudi iz svih sovjetskih republika […] – pravi Babilon. Bilo je ljudi i iz drugih zemalja […] Osim muškaraca, bilo je tu i žena i djece. Ovdje sam se prvi put sreo s praksom da su politički osuđenici izmiješani s kriminalcima. A tih je bilo svih kategorija, od sitnih džepara do ubojica i razbojnika. […] Dok je po vanjskom izgledu logor podsjećao na neki sajam, po svojoj suštini to je bilo poprište strave, meteža, straha, bezakonja i despotizma. Ljudi su bili bez ležaja. […] U početku smo se svi nekako smjestili po ležajima. Ali, kad su došli kriminalci, oni su istisnuli političke osuđenike, neke jednostavno izbacili na zemlju. Kriminalci su ovdje bili pravi gospodari iako ih je bilo samo četrdesetak. […] te su stvari jednostavno bili oduzeli političkim zatvorenicima. Tko bi se bunio, bio bi pretučen. Kriminalci su svima naočigled tukli nevine ljude i pljačkali od logorskih zatočenika sve što im se svidjelo. Činili su to usred bijela dana i u prisustvu logorske administracije i stražara koji su to, smijući se, mirno promatrali. Logorska uprava je kriminalcima nadjenula i poseban naziv – 'bitoviki', ljudi koji su izrasli iz života, proizvod određenih socijalnih uvjeta. Nas, političke zatočenike, nazivali su 'kontriki', kontraši, kontrarevolucionari. […]
 
(Julius Baranovski, Zatvorska i sibirska sjećanja (1926.-1957.), Stvarnost, Zagreb, 1981, str. 19, 23, 25, 31, 39, 42-43, 60, 68, 81-82, 84, 87-88, 91-93, 97-101, 105-106, 112- 114, 120-124, 126, 141, 147-148, 155-159, 161-162, 171-172, 174-176, 186-189, 193- 196, 202-203, 214, 224, 230-236, 241-242, 244, 246, 250, 256, 266). 
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

"Kamionima smo odvezli iz Zagreba 70 djevojaka iz Djevojačkog doma u Preradovićevoj ulici. Bile su između 16 i 20 godina"

 
 
Uz Međunarodni dan žrtava holokausta nad židovskim narodom, uz najoštriju osudu svih zločinačkih ideologija koje su prouzročile i dovele do takvih strašnih stradanja nedužnih ljudi, pa i cijelih naroda i osudu svih pojedinaca koji su osobno sudjelovali u takvim strašnim zločinima, pa i osudu malobrojnih zavedenih zločinaca iz našega naroda koji su u tome holokaustu nad Židovima ili drugima sudjelovali, te žaljenje za svim nedužnim žrtvama koje su se objektivno dogodile, ne smijemo nikada zaboraviti na holokaust i genocid nad hrvatskim narodom, kao i sve zločinačke laži, klevete i mitove proistekle iz tih laži od strane velikosrpske i jugoslavenske komunističke zločinačke ideologije.
https://www.dnevno.hr/wp-content/uploads/2015/06/SAM_1229.jpg
Navest ću samo jedan od mnogobrojnih takvih strašnih primjera, koji to dokazuju, a objavljen je u Glasu Koncila broj 48 od 28. studenoga 2010. u rubrici "Osvrti", pod naslovom "Jecajući, privijale su se jedna uz drugu", od autora Janka Bogovića: "Dopustite mi, s malim zakašnjenjem, da povodom feljtona o partizanskim zločinima nad trudnicama i djecom, objavljenog u brojevima od 35 do 43/2010, podsjetim hrvatsku javnost na poslijeratni masakr mladih učenica u Zagrebu. Prikazao ga je Krešimir Babić, temeljem susreta s jednim partizanskim borcem, koji mu je ispričao cijeli događaj.
Uvjeren sam da će potresti svakoga tko ima imalo osjećaja za pravdu.
Krešimir Babić rođen je 1913. godine. Od 1935. do 1937. pohađao je zanat za mehaničara u Školi za izobrazbu pilota kod Mostara, a kasnije i u Zagrebu.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata radio je kao vozač i automehaničar, služeći vojsku u hrvatskim domobranima.
Završetak rata i ulazak partizana u Zagreb dočekao je radeći kao mehaničar u vojnoj garaži u Solovljevoj 18 (danas Ulica kneza Borne blizu hotela Sheraton), koju su 8. svibnja preuzeli partizani.
Godine 1952, s lažnom putovnicom, emigrirao je u inozemstvo. Umro je prošle godine u 96. godini života.
 
Nekoliko dana nakon što su partizani preuzeli vojnu garažu, stupio je u razgovor s naoružanim stražarom. Taj je izgledao blijed i umoran. Činilo mu se kao da ga muči neki nemir. Evo, što mu je ispričao:
'Nisam spavao već nekoliko noći', reče. Oprezno se ogledavši, stražar nastavi tihim i potištenim glasom: 'Gledaj, na primjer, prekjučerašnju noć. Kamionima smo odvezli iz Zagreba 70 djevojaka iz Djevojačkog doma u Preradovićevoj ulici. Bile su između 16 i 20 godina.
Bile su odvezene i strijeljane kod prvoga zavoja iza Velike Gorice, uz cestu prema Kravarskom. Bolni vrisak tih mladih djevojaka još mi uvijek odjekuje u ušima: - U čemu je naša krivnja? Zašto smo optužene? Zašto nas želite ubiti?
Neću nikada moći zaboraviti kako su se te jadne djevojke, drhteći i jecajući od straha, pred svojim ubojicama, privijale jedna uz drugu.'
Jedino što se Krešimir usudio pitati partizanskog stražara bilo je odakle je.
Ovaj mu je odgovorio da je iz Đakova, te da se zove Mate.
Preradovićeva ulica nalazi se jedva 5 minuta hoda od trga koji nosi ime vrhovnog zapovjednika partizanskih odreda, odgovornog za ovaj, kao i druge masovne zločine počinjene nad hrvatskim narodom tijekom i poslije Drugoga svjetskog rata.
Sigurno da povijest nikada nije samo crna i bijela, već je nijansirana.
No, postoje stanovite moralne vrijednosti koje jedan narod i njegovo demokratski izabrano vodstvo ne može i ne smije prekoračiti, ako ne želi ukaljati svoju čast i ime. Bez toga nema budućnosti.
Hrvati, kojih je u Narodnooslobodilačkoj vojsci za vrijeme Drugoga svjetskoga rata bilo u postotnom pogledu najviše, borili su se za slobodu i demokratsku državu. Ne za komunističku i velikosrpsku. Neki od njih bili su izmanipulirani od tadašnje staljinističke Komunističke partije Jugoslavije i bili zadojeni dogmatskim marksizmom.
 
Ne treba ni najmanje sumnjati da je cilj sadašnjih manipulacija i provokacija s antifašizmom/fašizmom u Hrvatskoj izazivanje podjela u društvu prema uzrečici "divide et impera" (podijeli pa vladaj). Svakako nije teško dokučiti u čijem je to interesu."
 

Ružica Ćavar, dr. stom. i dr. med., počasna predsjednica Hrvatskog pokreta za život i obitelj i počasna članica predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Anketa

Za koga ćete glasati na predsjedničkim izborima?

Srijeda, 26/06/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1625 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević