Get Adobe Flash player

Kršćanska koalicija imala je namjeru osloboditi Carigrad od osmanskoga pritiska

 
 
Bitka kod Nikopolja je bitka koja se vodila 28. rujna 1396. godine kod Nikopolja u sjevernoj Bugarskoj između kršćanske koalicije pod vodstvom ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog i Ivana, sina Filipa Hrabrog iz Burgundije, te Osmanlija predvođenih sultanom Bajazidom I. Kršćansku koaliciju, koja je imala namjeru osloboditi Carigrad od osmanskoga pritiska, sačinjavala su ugarska, hrvatska, francuska, njemačka, engleska i poljska vojska.
http://warfarehistorynetwork.com/wp-content/uploads/March-to-Destruction-Nicopolis-1396-1.jpg
Poraz kršćanske vojske bio je sudbonosan za srednju Europu i cijelo kršćanstvo. Osmanlijska vojska brojila je oko 100.000 ljudi dok je križarska vojska imala 60.000 ljudi, gotovo samih konjanika. U bitci koja je trajala cijeli dan pobijedila je Osmanlijska vojska krivnjom francuskih vitezova, koji su se prenaglili i kao prvi, usprkos opomene kralja Sigismunda, napali Turke. Sigismund je htio koristiti svoje pomoćne kontingente iz Transilvanije i Vlaške za prvi napad, jer je procijenio da imaju slab borbeni moral i kako bi ih imao bolje pod nadzorom. Francuski su vitezovi pak inzistirali na častida prvi krenu u boj. Na desnom krilu kraljevske vojske stajali su Hrvati pod Stjepanom Lackovićem, na lijevom krilu vojvoda Mirča s Rumunjima a u sredini kralj Sigismund s Nikolom Gorjanskim (također s hrvatskom vojskom) i čete celjskog grofa Herrmanna.
 
Tijek bitke kod Nikopolja
 
Francusku konjanici probili su prvi bojni red Turaka, pješaštvo i janjičare, potisnuli i drugi bojni red: 30.000 turskih konjanika. Ali pri daljnjem prodiranju sukobili su se s jezgrom turske vojske kojom je zapovjedao sam sultan Bajazid I. Bajazid je stajao s jakom pričuvom, s izabranim konjaništvom u zaklonjenim položajima. Silnim udarcem bacio se sultan na Francuze koji su u dotadašnjem brzom prodoru bili već pretrpjeli jake gubitke. Vještim manevrom Bajazit je zaokružio Francuze pa ih potpuno uništio, prije nego što je ostala kršćanska vojska mogla stići im u pomoć.
 
Poraz Francuza djelovao je i na ostale dijelove vojske. No u pravi čas kralj Žigmund ušao je s jezgrom križarske vojske u borbu. Već je pobjeda naginjala kršćanima, ali tijekom te odlučne borbe Turcima je u pomoć pritekao srpski knez Stefan Lazarević s 5.000 konjanika. To je dalo prevagu Turcima, koji si iznijeli pobjedu nad postrojbama kralja Sigismunda. Veliki dio vojske bio je potučen i zarobljen, samo manji dio mogao je uzmaknuti na sjever i spasiti se. Kršćani su izgubili oko 12.000 vojnika a veliki dio je i zarobljen. Od tada je Osmansko carstvo moglo naprjedovati prema srednjoj Europi. Bajazit provaljuje u istočnu Hrvatsku, a s konjaničkim prethodnicama prodire kroz Slavoniju do Ptuja. U toj silnoj nesreći pomogao je kršćanima, a da to nije ni znao, mongolski kan Timur Lenk. On je prodirao tada s istoka prema zapadu. Kod Angore došlo je, 20. srpnja 1402.godine, do Bitke kod Angore između njega i Bajazida. Tada je Bajazid poražen i zarobljen. Uz Bajazida u toj bitci borile su se i srpske postrojbe pod Lazarevićem. Mongoli su u najtežem trenutku zaustavili pohod Osmanlija prema srednjoj Europi. Da nije bilo Timur Lenka i njegove navale na Turke, već bi u 15. stoljeću došlo do Osmanlijske invazije u Ugarsku.
 

Teo Trostmann

Stari most i tvrđave gradili su i dubrovački majstori 

 
 
U Mostaru, koji se pod tim imenom prvi put spominje 1452., u predosmansko vrijeme, južnije niz Neretvu, na oko tridesetak metara od mjesta na kojemu je kasnije sagrađena kamena ćuprija, nalazio se jedan drveni most na lance i uz njega tvrđave Nebojša (iza 1448. nazvana Herceguša) na lijevoj i Mostovska tvrđava na desnoj obali Neretve. Navodno su sagrađene po nalogu feudalnog gospodara Hercegovine, velikog vojvode države bosanske Stipana Vukčića Kosače oko 1440. godine, pod nadzorom njegova diplomatskog savjetnika gosta Crkve bosanske Radina Butkovića, građanina Dubrovačke Republike. Do danas se održala samo kula Herceguša i to je najstarija građevina u gradu Mostaru.
http://www.bosnjaci.net/foto/JusufMulic4343.jpg
Jusuf Mulić
 
Kad je sultan Mehmed II. Osvajač (1450.-1481.), poznat kao Mehmed kan, 1466. osvojio trg Mostovska tvrđava, što na turskom glasi küprü hisar (ćupri ili ćuprija), ili nešto kasnije, naredio je da se uzvodno uz Neretvu, na oko osam do deset metara od mjesta gdje će kasnije biti sagrađena kamena ćuprija, sagradi drvena ćuprija na lance, ali s mnogo čvršćim stegnom. Ćupriju su u početku štitile posade koje su bile smještene u dvije zatečene tvrđave uz Hercegov drveni most na lance. Sultan I. Zakonodavac ili Veličanstveni (1520.-1526.), poznat kao Sulejman kan, na dva uzvišenja iznad ćuprije sultana Mehmeda kana, između kojih će biti podignut luk njegove kamene ćuprije, sagradio je 1557. omanja utvrđenja za njenu zaštitu.
 
Služeći jedno stoljeće ili više od toga, drvo ćuprije na lance sultana Mehmeda kana postalo je skoro neupotrebljiva, tako da su ga i pješaci prelazili s velikim teškoćama. Stanovnici Mostara, koji je u međuvremenu stekao položaj kasabe, gradskog naselja, uputili su sultanu Sulejmanu kanu molbu/turski mahzar da im sagradi čvršću ćupriju. Sultan je molbu uslišio i već u ljeto 1565. izdao prvu naredbu o gradnji ćuprije od čvrstog materijala na mjestu gdje se nalazi drvena ćuprija na lance sultana Mehmeda kana,  poznate pod nazivom Čekrk (što na hrvatskom znači vitlo ili lanac u širem značenju). Za nadzornika gradnje imenovao je poznatog hercegovačkog prvaka Mehmed-bega Opukovića, poznatog kao Karadžoz-beg, a za projektanta i graditelja Hajrudina (turski Hayreddin), najboljeg učenika čuvenog neimara Sinana, graditelja ćuprije na Drini Mehmed-paše Sokolovića. Mimar Hajrudin opredijelio se za položaj ćuprije između dva uzvišenja na kojemu su bile kule sultana Sulejmana kana,  osam do deset metara niže nizvodno, gdje je Neretva uža i dublja. Pripreme za gradnju ćuprije otpočele su krajem 1565., a na klesanju kamena su radili imotski kamenoklesari. Pretposljednja,  peta  naredba,  izdana je s nadnevkom od 15. Šabana 973. odnosno od 7. ožujka 1566., a upućena je dubrovačkoj vlasteli, mostarskom kadiji i zaimu Mehmed-begu.
 
Sadržaj naredbe glasi: Dubrovačkoj vlasteli se pismeno naređuje: Izdata je i poslata carska naredba mostarskom kadiji i nadzorniku Mehmedu da se u kadiluku Mostar, u Hercegovačkom sandžaku izgradi ćuprija. Nakon toga je došao izvještaj da su za ćupriju potrebni građevinari, koji će je graditi pod plaću. S tim u vezi naređujem sljedeće: Po primitku ove moje carske naredbe, kada vam gore spomenuti kadija i nadzornik pošalju pismo i svoga čovjeka i zatraži koliko bude trebalo građevinara za izgradnju ćuprije, vi ćete ih dići koliko bude trebalo tamo gdje ih ima, pa ćete ih zajedno sa njihovim halatom i ostalim što im je potrebno uputiti na mjesto i predati ih. Oni će odmah ići, a radit će pod plaću. Potrebnu plaću će tražiti da im se isplati iz novca namijenjenog za troškove izgradnje, a koju će im isplatiti gore pomenuti kadija i nadzornik. Tako to primiše na znanje.
 
Ova je naredba značajna iz dva razloga: prvog, što sultan izdaje naredbu svome vazalu i drugog, što se tako saznalo da su na gradnji ćuprije, pored Popovaca, sudjelovali i dubrovački majstori, ali pod plaću.
 
Luk ćuprije postavljen je u periodu od sredine  travnja do sultanove prirodne smrti pod Sigetom 7. rujna 1566., dakle, oko pet mjeseci. U drugoj polovini XVII. stoljeća, dogradnjom na postojećim, podignute su s obje strane nove tvrđave, nazvane Tara (po nazivu istoimene rijeke) i Halebinovka (po imenu zapovjednika / tur. dizdara tvrđava). I njih su sagradili dubrovački majstori, a po svome izgledu podsjećaju na tri dubrovačke tvrđave.
 
Kad je 1882. godine sagrađen željezni most između dvije obale Neretve (danas porušenog hotela Neretva i postojećeg Bristol), Mostarci su ćupriju sultana Sulejmana kana nazivali Velikom ćuprijom Starim mostom. Ovaj se drugi naziv udomaćio i postao poznat u čitavu svijetu. Za njega su vezani brojni događaji, od kojih su najzanimljivija tri: skokovi s njega od kada je sagrađen, zatim prelazak pehlivana (akrobata) s jedne na drugu obalu Neretve na zategnutom užetu ispod njenog luka i prolazak avionom ispod njenog luka 1926. I, evo Dubrovčanina po drugi put, jer je avionom upravljao vojni pilot Nikola Obuljen, koji je zbog ove pustolovine kažnjen s tri mjeseca zabrane leta. Nakon ravno 437 godina svoje opstojnosti, most je srušen 9. studenog 1993., ali ni do danas nije službeno utvrđeno koji su vandali 20. stoljeća tako gnusan kultorocid počinili.
 
Uz financijsku pomoć više zemalja, a među njima i Republike Hrvatske, most je obnovljen i pušten u promet 23. srpnja 2004. Dubrovčani se javljaju i po treći put, budući da je nadzorni organ nad gradnjom mosta bila dubrovačka tvrtka “Omega inženjering” i njen vlasnik dipl. inž. arhitekture Željko Peković. Neposredno po obnovi, ćuprija je pod nazivom Stari most stavljena na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine.
 
Napomena:
 
Preuzeto iz autorove monografije Ćuprija sultana Sulejmana kana u Mostaru, poznata kao Stari most (1566.-1993.), Mostar, 2009. Crteže je uradio umirovljeni profesor Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta u Sarajevu Hamdija Salihović. Istaknuta slika: Zamišljeni izgled drvenog mosta na lance s tvrđavama Herceguša i Tvrđava na mostu
 

Dr. Jusuf Mulić, http://www.avlija.me/kulturna-bastina/jusuf-mulic-veze-dubrovcana-starog-mosta-mostaru

Nije bilo koristi od objave trogodišnjeg križarskog rata pape Pija II.

 
 
U bitci kod Varne križara je bilo 40.000, svega nekoliko odreda Bosanaca, te Hrvata pod Talovcem, starinom Korčulaninom.) U Bici kod Niša križari su pobijedili i primorali Kasim-pašu od Rumelije i njegovog ko-zapovjednika Turahan-beja na bjeg u Sofiju u Bugarskoj kako bi upozorili Murata na invaziju. Međutim, njih dvojica su spalili sva sela na putu do tamo kako bi iscrpili križare taktikom spaljene zemlje. Kada su dospjeli u Sofiju, savjetovali su sultanu da spali grad i povuče se u planinske prolaze, gdje manja osmanska vojska ne bi bila u toliko nepovoljnom položaju.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a4/Battle_of_Varna.png
Bitka kod Zlatice - Ubrzo nakon toga zavladala je oštra zima, a sljedeći boj, kod zlatičkog prolaza 12. prosinca 1443. godine, odvio se u snijegu. Do Bitke kod Zlatice križari se nisu susreli sa glavninom osmanske vojske, već samo dva gradska garnizona na putu prema Edirneu. Tek su se kod Zlatice susreli sa jakim i dobro pozicioniranim obrambenim snagama osmanske vojske. Križari su bili pobijeđeni. Međutim, u povratku su iz zasjede napali i pobijedili vojsku koja ih je gonila u Kunovičkoj bici, gdje je zarobljen Mahmud-bej, zet sultana i brat velikog vezira Čandarli Halil-paše. Četiri dana nakon te bitke, kršćanski savez dospio je u ProkupljeĐurađ Branković je predložio Vladislavu i Hunjadiju da ostanu u srpskim utvrđenim gradovima tijekom zime i nastave pohod protiv Osmanlija u proljeće 1444. godine. Oni su odbili taj prijedlog i povukli se. Do kraja januara 1444. godine, snage Vladislava i Hunjadija došle su do Beograda, a u februaru su stigle u Budim, gdje su primljeni kao heroji.
 
Iako je bitka kod zlatičkog prolaza rezultirala porazom, zasjeda je križarima vratila utisak generalne pobjede kršćana i povratak je bio trijumfalan. Kralj i Crkva bili su pod pritiskom da održe taj dojam i dali su naredbu da se šire vijesti o pobjedama, a da se protivrječi svakome ko spomene poraz.
 
Mirotvorni pregovori
 
Vjeruje se da je Murat imao najveću želju za postizanjem mira. Između ostalog, njegova ga je sestra molila da postigne oslobođenje njenog muža Mahmuda, a njegova žena Mara, kći Đurađa Brankovića, također je vršila pritisak. 6. ožujka 1444. Mara je poslala izaslanika Brankoviću; njihov razgovor započeo je pregovore o miru sa Osmanskim Carstvom. Dana 24. travnja 1444. Vladislav je poslao pismo Muratu, navevši da je njegov izaslanik, Stojka Gisdanić, putovao za Edirne opunomoćen da pregovara u njegovo ime. Tražio je da, kada se dogovor postigne, Murat pošalje vlastite izaslanike sa ugovorom i svojom zakletvom u Mađarsku kako bi i Vladislav mogao prisegnuti.
 
Na isti dan, Vladislav je održao skup u Budimu, gdje se zakleo pred kardinalom Julijanom Cezarinijem da će povesti novi pohod protiv Osmanlija u ljeto. Najsnažniji preostali pristalica Ladislavovog prava na prijesto također je pristao na primirje, tako uklonivši prijetnju još jednog opasnog građanskog rata. Između lipnja i kolovoza 1444. provedeni su pregovori o sporazumu, prvo u Edirneu, a potom u Segedin. Međutim, križari nisu bili sasvim zainteresovani za mir, naročito s obzirom na to da se Cezarini zalagao za nastavak križarskog pohoda. Kardinal je konačno pronašao rješenje koje bi omogućilo i nastavak borbi i ratifikaciju sporazuma, tako da je Segedinski mir stupio na snagu 15. kolovoza 1444. godine.
 
Ubrzo nakon što su svi kratkoročni zahtjevi sporazuma ispunjeni, Mađari i njihovi saveznici nastavili su križarski rat. Murat, koji se povukao sa svoje pozicije nakon što je sporazum završen, pozvan je da nastavi voditi osmansku vojsku. 10. studenoga 1444. njihove dvije vojske sukobile su se u Bici kod Varne (blizu crnomorske utvrde Varna, Bugarska). Osmanlije su dobili odlučujuću pobjedu unatoč teškim gubicima, dok su križari izgubili svog kralja i preko 15.000 ljudi.
 
Mnogi su ostali osakaćeni usljed ozeblina, još više je umrlo u manjim kasnijim borbama, a većina europskih zarobljenika je ubijena ili prodata u ropstvo. Mađarska je pala u građanski rat sve dok Hunjadi nije odabran za regenta mladog Ladislava u junu 1446. godine. Branković je zadržao kontrolu nad Srbijom. Osmanska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom Osmanlija u Drugoj bici za Kosovo 1448. godine, odvratile su europske države od slanja znatne vojne pomoći Bizantincima za vrijeme osmanskog osvajanja Carigrada (Istanbula) 1453. godine. Iako je papa Pio II. službeno objavio trogodišnji križarski rat tijekom vijeća u Mantovi u svrhu preotimanja Carigrada od Osmanlija, vođe koji su obećali pružiti 80.000 vojnika nisu održali svoju riječ. Osmansko Carstvo bilo je slobodno, nekoliko desetljeća, od bilo kakvih daljnjih ozbiljnih pokušaja da ga se istjera iz Europe.
 

Teo Trostmann

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1410 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević