Get Adobe Flash player

Poniženi general Srnec

 
 
„Dok smo stajali pod jednim lukom na hodniku, ugledasmo kako nam prilazi onaj nesretni starac, Vjekoslav Pilko iz Desinića, što mu je Jovo pomutio šamarom oko. Plače. Ne uspijeva da nam objasni svoju nevolju. Pa da nam stvari budu jasnije skine s mukom bluzu i košulju, pa nam okrenu leđa: sva išarana pendrecima što su mu ih malo prije podijelili panduri i to kolektivno. Nisu ga mogli podnijeti zbog njegova kajkavskog seljačkog govora - to ih je bolo u srce. Sve neke krvave masnice. I to jer je legao na krevet prije zvona; Srnec gleda tog starca od 75 godina pomućena pogleda. Okrenu se i ode u svoju sobu bez riječi. Od tada nam više nije mnogo govorio o 'najčovječnijem društvu na zemlji'. Niti o drugovima koji ne znaju što Udba u potaji radi. 'Imali smo jednog Juru što je gazio Drinu vodu. I još jednog Juru što se borio za slobodu. Oba Jure u Gradišku žure…'. […] Takvu sudbinu internacije doživio je i prvoborac Branko Veljković, pukovnik milicije i pravnik. On je Ustavnom sudu Jugoslavije podnio prijavu protiv predsjednika Tita radi kršenja Ustavnih odredbi. Kao rezultat njegove prijave, Veljković je uhićen i interniran u ludnicu u Beogradu gdje je proveo preko tri godine. […]
https://static.lupiga.com/repository/attachment/filename/4784/2.jpg
Ima u Staroj Gradiški i druga strana medalje: jedan manji odjel tzv. 'slobodnjaka'. Osuđenici u zidinama govore o tom vanjskom odjelu kao o pravom 'đačkom domu' u kojem vlada prilično liberalna atmosfera, bolje se odijevaju i bolje jedu. Nema ni zidova, ni žice, ni stražarnica, ni pendreka. U njihovim pričama izgledalo nam je da je to neki futuristički zatvor. Tako smo mislili sve dok nismo sreli jednog robijaša koji je bio osuđen za prometni prekršaj. Bio je iz okolice Nove Gradiške, poznavao je ljude iz uprave. Raspoređen je na rad u vilu što je bila izgrađena podalje od logora, u vinogradima koji su bili poslije rata oduzeti seljacima, pa predani na upravu logoru. Ta vila, prema tom osuđeniku koji je u njoj proveo oko godinu dana, sastajalište je raznih osoba iz Udbe, Pravosuđa i povjerljivih ljudi iz Zagreba. U tu vilu stižu izletnici obično za weekend, subotom i nedjeljom. U miru i zaklonu tih vinograda uz rub slavonskih hrastovih šuma, najčešće dođu muškarci u društvu sumnjivih žena. Uprava im pripremi pečene odojke, biranu hranu i piće. Navečer nastane pravi bakanal: jedu, piju, slušaju glazbu s ploča, plešu i pucaju iz oružja. Duboko u noć, kad otjeraju robove-osuđenike na spavanje, svuku se goli i nastane prava grupna seksualna orgija. Ponekad se dogodi da im ustreba neki od robova, pa ga zovnu. Tako se je dogodilo i onome što nam je pričao o događajima u vili: tu se mogu vidjeti prizori kakvi se vide samo u nekim avangardnim filmovima Fellinija: pijane i nage žene leže u lokvi prolivenog alkohola i nečisti. Robovi ih moraju oprati i odnijeti na spavanje. Na posebnu zamolbu tog čovjeka koji je sam sve to vidio i doživio jer je u tom iskušenju i 'posrnuo', pa izgubio sve privilegije, navodim prizor s tih orgija. Kad su ga kasno u noć digli iz kreveta da se pobrine o jednoj od tih pripitih djevojčura, on je brzo ustanovio da je ona još uvijek bila 'neupotrijebljena'. Na velike molbe udbaške nevjeste, on je pustio slobodu i svom muškom nagonu. Rezultat je bio težak: poslali su ga u samicu, pa zadržali u zidinama.
 
Osim tih i takvih službi, 'slobodnjaci' rade i u kućanstvima službenog osoblja. Tako se dogodi da se neki zgodniji osuđenik sprijatelji s nekom od supruga straže. Tako je prošla supruga nadzornika Janjića. Ludo se zaljubila u jednog Zagrepčanina koji ju je odveo po isteku kazne u Zagreb, živio tamo s njom tjedan dana, a onda je otjerao nazad u Gradišku. Da se osveti Janjiću. Tu uz naselje službenog osoblja osuđenici obrađuju za njegove potrebe jedan oveći povrtnjak. Da ga zaoru ili okopaju osuđenici se upregnu u plug: četiri vuku, zagrnu hlače do koljena, istegnu vratove k'o kornjače, a jedan ih otpozada upravlja. I ta slika je autentična, jer se taj povrtnjak može vidjeti s tapetarije odakle je više političkih osuđenika vidjelo i u više navrata taj prizor što podsjeća na neke egipatske bas-reliefe. U tom smislu može se govoriti o stanovitom 'tradicionalizmu' i o 'avangardi' našeg samoupravnog društva. […]
 
S robijašima često se spletu i sami stražari, kao što je bio jedan mladi stražar, koji je posredovao jednoj seriji 'izvoza' tokarenih elemenata, pa i samog alata. Taj stražar, zvao se je, mislim, Milošević. To je društvo u kojem svi kradu i palamude: iz Stare Gradiške izvezene su čitave garniture stilskog namještaja, posebno ručno [iz]rađene i 'prodane', kao rashodovan materijal. Takvim namještajem ukrašene su mnoge kuće republičkih funkcionera… […]
 
Što se na tom jutarnjem svjetlu blista vidjeli smo pred otvorenim vratima Petog odjela, jednog osuđenika kako polako izlazi stopu po stopu, blijed kao smrt, držeći između prstiju obiju ruku, između raskopčane košulje svoj trbuh, iz kojeg viri duga oštrica stakla od slupanog prozora - morao je sam sići niz stubište i ići u ambulantu, sam, za kaznu, držeći trbuh da mu ne izađu crijeva, a krv je polako curila, štrapala po hlačama kapajući po smrznutom tlu: krv crvena i vruća se puši kao plazma tekućeg koralja u studenom bezdušnom svijetu za suludu radost nekog bezimenog divljeg božanstva. […]
Tada sam shvatio zašto su zli ljudi neznalice i zašto su savjesni ljudi prisebni u svim prilikama i neprilikama: istina je jedni štit kojeg je nemoguće obezvrijediti i neutralizirati. […] osjećanja koja su jedina podloga djetinjastog samoisticanja, svojstvena diktatorima i njihovim dresiranim budalama. Doći k sebi je sasvim suprotno pojmu - biti izvan sebe, a baš to omogućuje postojanost u zdravom razumu u kojem se prepoznaje svaki priseban čovjek. […]
 
Kad sam drugi put prolazio na kupanje, iz te praonice, kao slučajno, izađe general Srnec. Oslabio, tužno se smiješio. Zavraćenih rukava i s keceljom od lopovske košulje htio mi je dati do znanja da ni njima nije bolje. Taj stari vojnik, zamjenik zapovjednika Zagrebačke armijske oblasti, koji je [o]suđen na pet godina robije zbog toga, uglavnom što je zahtijevao da se svira 'Lijepa naša Domovino' prilikom polaganja prisege novih vojnika u Maksimiru, ponižen je do skrajnjih granica: dali su mu da pere lopovske gaće… Bez obzira što je u međuvremenu 'Lijepa naša' postala i službeno, po Ustavu 'Republike', hrvatskom narodnom himnom. U njegovoj sudbini nije ponižen samo jedan čovjek, nego jedan nacionalni princip. […]
 
I stoga mi ne možemo svoje nade ulagati u diplomatske traktacije nego na našu vlastitu privrženost Istini i u našu vlastitu žrtvu u toj privrženosti. Vrijeme laži i varanja javnog mišljenja je minulo. Tko god hoće računati s uspjehom u budućnosti morat će igrati na kartu Istine. Mi druge karte i nemamo. Na nama je da otpočnemo. Jadna je nada u milost tiranina, žalosna sudbina Galileja renegata u odnosu na muževni izlazak iz života jednog Sokrata: dokle će Istinu šminkati oni koji pod stolom gospodara skupljaju mrvice! Ako i ne možemo prihvatiti istovjetnost kostura sa živim tijelom, na što je pretendirao Spinoza […] Jer znamo bolje nego itko da je u našoj zemlji šaka siledžija prigrabila vlast željeznom rukom i da zatire ljudske slobode više nego igdje drugdje: oni se ponašaju ne samo kao vlasnici svih dobara u zemlji, nego i svih proizvodnih procesa, vlasnici živih ljudi koje tisućama i desetinama tisuća prodavaju drugim državama kao roblje, kao vlasnici i naše duše koju ne smijemo upotrebljavati mimo njihove volje i privole. Nikad zemlja nije vidjela toliko ponižavanje ljudske osobe. Nikad ni jedna ma kako barbarska civilizacija nije iskorjenjivala ljude u ime nekih doktrina koje su suprotne ljudskoj prirodi. I nikad veliki ovog svijeta nisu stajali tako ravnodušni prema tolikoj nepravdi. Ali nikad se proskribirani i poniženi nisu osjećali toliko osviješćenima i sigurnima u ispravnost i etičnost svoje borbe!
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

U zatvoru godine 1972.

 
 
Te jeseni [1972.], a da to nikom nije bilo jasno zašto, Tito je oborio i srpsko rukovodstvo i to kolektivno. Prilikom unutrašnjih partijskih svađa, kad je Tito pokušao uvjeriti ljude oko sebe kako je njihovo bezrazložno uklanjanje nužnost koju hoće i shvaća samo njegov samoupravni genij, Koča Popović je skočio i povikao: 'Ti si diktator, ti si Neron! Ja ne želim više s tobom surađivati!' Nakon toga Tito je tri puta potegnuo dim iz 'Kube' i - otpuhnuo. Jesen je u Gradiški vrijeme bilo kolektivnog harakirija bilo umnoženih samoubojstava. Nekako u vrijeme mog dolaska u logor dva osuđenika su se polila zapaljivom tekućinom, pa se spalili živi. Neki Vukalović se je prejeo slanine i - umro. U sobi 26 na IV. odjelu zbio se jedan čisto biblijski događaj: neki nesretni Zagorac, koji je došao na robiju zbog ubojstva žene, imao je teške krize savjesti. Kivan na svoju desnu ruku koja mu je u kući ostavila dvije nezbrinute djevojčice, on ju je odsjekao na banseku [tračnoj strojnoj pili]. Kad je tako sakat shvatio da se na taj način ništa ne rješava, postao je pometač u svojoj sobi. Jedne jesenske večeri dugo je šutio i čekao pušeći cigaretu za cigaretom. Ušao je u mali prostor gdje stoji kibla i tamo se objesio.
http://www.viktimologija.com.hr/images/listop2016/Mirko-Vidovic.jpg
Osuđenici su zvali stražu. Staža je pod prozorom upitala da li je već obješen. Na odgovor da visi, straža im je rekla da treba tako i ostati dok se ne svane, pa da komisija dođe na uviđaj. I osuđenici su osam sati sjedili pokraj obješenog čovjeka. U međuvremenu, čekajući da svane, okrali su obješenoga. I cigarete iz džepova. Nešto kao parabola o vrapcima i mrtvom golubu. To je Gradiška. Te jeseni nastalo je i svakodnevno pendrečenje. Straža više nije očekivala ni da ima valjan povod za to. Jednostavno smo dobili dojam da svaki dan na svakom odjelu radi psihološkog pritiska mora biti izbatinano nekoliko robijaša. Politički osuđenici još su bili pošteđivani od batina. Ali nas je zato neprestano pozivao preodgojiteljski kolegij, ispitivao nas za svaku, pa i izmišljenu sitnicu da bi nam izmjerili puls i provjerili bar pretpostavke. Tako sam i sam početkom prosinca bio dugo ispitivan zbog toga što sam se pred televizijom nasmiješio kad je Meša Selimović govorio o sarajevskoj bivšoj Gradskoj vijećnici i rekao da prodika k'o pravi hadžija [hodočasnik]. […] Mi smo s tim saznanjem živjeli u logoru, znali smo da naša patnja nikad neće naići na dostojno razumijevanje, ali nismo mogli postupati drukčije od načina na koji smo postupali, kao da uopće nismo bili ignorirani. Sad kad o svemu tome razmišljam kao slobodan čovjek i izvan opasnosti da se tamo vratim, ne mogu shvatiti otkud smo crpili toliku hrabrost i toliku energiju. […]
 
Kroz vrata ne uđe stražar, nego onaj glomazni robijaš što nadzire ćelije i dijeli hranu. Ime mu je Drago, iz Podravine je i osuđen je na dvadeset godina zbog toga što je hladnokrvno ubio dva čovjeka za novac. Taj plaćeni ubojica poznat je bio po bestijalnoj hladnokrvnosti i cinizmu. Poput njegova prethodnika Marka Kozarca bio je strah i trepet logora. […] Ljudski jauci i krici su najprodorniji podvečer, osobito nakon zvona za povečerje. Kad se ugasi ona hladna svjetlost lampe među okrečenim bijelim zidovima pod kojima na prljavom i trulom podu tinja čovjekov sin nejači i od svog vlastitog straha. Hladan kao sibirska pustoš. Tu, u toj sredini izgubio sam svoj dotadašnji identitet. I s njim moju vjeru u Zapad. Više ništa i nikad neće moći vratiti me u moju nekadašnju osobu. U tom teroru kao u nemilosrdnoj studeni duše izgorjeli su cvjetovi svih mojih iluzija. I mojih mladićkih osjećaja rascvjetalih u dvoranama zapadnih dvoraca i ladanja, pred onim mnoštvom umjetnina što ih u duši nosimo kao dragocjeni goblen pričina života. […] U toku čitavog dana u samici dobije se polovica od onog jedinog obroka koji pripada gradiškom robijašu. Na Badnjak smo dobili varnjaču čorbe od kupusa. Dali su mi čak i komadić slanine. Na Božić pak dadoše nam žlicu salate od graha i komad šarana. Pa kao što na Badnjak nisam htio pojesti onaj komadić slanine, za Božić sam imao nešto bogatiji ručak. Za onaj Božić terora, najsiromašniji u mom životu. […]
 
Vjerovao sam da nije moguće da će nas diplomacija zemlje kojoj pripadamo prepustiti potpunoj propasti u tom nečovječno prakticiranom procesu destrukcije i to otvoreno. A ukoliko nas prepuste, onda je bolje da me nestane da budem u cijelosti svog postojanja jedan drastičan teret na savjesti onih koji se spore oko ljudske sreće, radeći i jedni i drugi na povećanju nesreće. […] Poslije odgode suđenja, premješten sam u drugu, veću sobu. U toj sobi zatekao sam devet ljudi u civilu od kojih su četvorica bili pod istragom zbog pronevjere državnog novca, a dvojica među ovima bili su čak direktori u tim poduzećima, koje je tih dana Kardelj krstio SOUR-ima i OOUR-ima. Ostali su bili ubojice, a tek jedan džepar, makedonski Turčin. […] I njihove priče su mene iznenadile u istom intenzitetu. Ti hokus-pokusari državnog novca provodili su bijele noći u iluzijama ne da će ih sud zaobići, nego da će uskoro doći do općeg kaosa u zemlji gdje će doći do radikalnih promjena, a novi gospodari će da bi dobili povjerenje naroda sve oprostiti svima koji su bili progonjeni, posebno njima, jer su oni, tamaneći kase svojih poduzeća, pridonijeli rušenju diktature.
 
A kad bi se zaboravili, onda su s nostalgijom spominjali svoje zasluge za isto to društvo kojem su željeli propast, bilo u ratu, bilo u miru, kad su išli u lov s vođama koji se održaše na površini i nakon svih lomova. Bakarića su nazivali umiljato: jokšir. […] 'Trebate doći u Firenzu - završio sam - vidjeti trg pred Palazzom Vecchiom: one brojne skulpture koje prikazuju odsječene glave i noge nad prerezanim vratovima. Pobjednik gleda s čuđenjem glavu pobijeđenog, bojeći se i mrtva protivnika. Zašto se on boji mrtve glave? Zato jer i nakon nje u svijesti pobjednik ostaje neponištena vrijednost protivnikove misli. Firenza je istjerala Dantea, progonila Michelangela, Gallileja i druge. Ali mi danas znamo da Firenza - to je duša progonjenih! […] Posljednji Nobelovac u to vrijeme, Heinrich Böll bio je časnik Wermachta i to odlikovan na Istočnom bojištu, pa mu je ipak dodijeljena Nobelova nagrada za njegov književni rad. […] Mađaroni su bili uvjereniji da su korisniji za Hrvatsku od pravaša. S komunistima je isti problem. […] Prozrijeti njihovo biće i njihove namjere znači ujedno i razoružati jedno bezakonje.“ (Mirko Vidović, Sakrivena strana Mjeseca, Zapisi u Titovim tamnicama, I. knjiga, Nakladnik Ognjište, Zagreb, 2010, str. 22-23, 70, 73, 75, 78, 88, 135, 137, 168-169, 174-175, 177, 180-183, 186, 189, 191-194, 210, 219, 224, 232, 241, 252, 264-265, 276-277, 286, 304-305, 307, 310-313, 315, 333, 342, 346, 348, 366).
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

U zatvoru u Staroj Gradiški

 
 
Narod je, sa svim svojim snagama, poput velikog orkestra: svaka grupa glasova ima svoje vrijeme. A kontinuitet glasa teče. Nezaustavljivo. Sramota je biti svjestan da si sin poniženog naroda i ostati pasivnim. […] Politički osuđenici razbacani su po svim sobama. Tu su izmiješani s bolesnicima, umnim i tjelesnim, s tuberkuloznima i agresivnim kriminalcima. […] U kantini je radio nesretni Jure Zovko, kojeg su osudili navodno zbog toga što je za vrijeme NDH bio jedna od službenih osoba u logoru Gradiška. I premda je na sudu prof. Grga Gamulin, koji je za vrijeme rata bio tu interniran, izjavio da Zovko nije bio ono za što ga optužuju, sud ga je svejedno osudio na dvadeset godina robije. Taj vrsni ekonomist besprijekorno je vodio kantinu. Tih zadnjih dana 1971. na zidu kantine visjela je jedna reklama konjaka 'Barun Trenk' s hrvatskim narodnim grbom. Zapovjednik straže Iso Dragosavac ga je napao, zapovjedio mu da tu reklamu skine, jer da je Zovko u kantini osnovao 'Pododbor Matice [Hrvatske]'. To će Zovka skupo stajati, jer će ga u ljeto 1972. prebaciti u Zenicu, gdje će raditi posao običnog pomoćnika zidara. […]
http://www.sbplus.hr/_Data/Galerija/1602041157729.jpg
Na poslu treba biti ponajviše strpljiv s raznim ljudima i još različitijim ćudima. Najprije s civilima koji na osuđenike gledaju s ogromne visine, kao na neku vrstu gamadi u kojima nema ničeg ljudskog, osim sposobnosti da čuju zapovijed i izvrše je; a zatim i u odnosu na robijaše-predradnike u koje civili imaju povjerenje. Ova ljudska vrsta je najteža. Među njima najviše je onih s dugom robijom, suđenih za vrlo gadna djela: silovanje starih žena, djece, za nekrofiliju, rodoskrvnuće itd. Oni se, s obzirom na dano im povjerenje, ponašaju kao bića bez mane, posebno u odnosu s političkim osuđenicima koji su, u njihovim očima, najveći zločinci, jer su 'protiv naroda i države'. […] Ništa tako kao cigarete ne može prinuditi osuđenika da radi. Izgleda da je i to jedan od elemenata proračuna i zarada i osoba koje se postavljaju na određena radna mjesta. Čim osuđenik, zahvaljujući praksi ili osobnoj dovitljivosti da obrađuje odjednom i po više elemenata, uspije povećati rentabilnost, uprava odmah snizuje satnicu.. Tu sam doznao da ekonomski sat ima sto minuta. U vezi s time, čovjek se zapita: kako je moguće da ti isti ljudi na slobodi izbjegavaju rad i stalno zaposlenje, a tu na robiji za smiješnu plaću rade upravo samoubilačkom marljivošću? Na to pitanje prije će odgovoriti panduri, nego stručnjaci. Oni osuđeničku dušu poznaju do u najsuptilnije tančine. Također je čudno: kako ti ljudi, koji su, odlučujući se na djelo zbog kojeg su suđeni, riskirali slobodu, a nerijetko i život, uz toliku hrabrost u zlu, nemaju nimalo hrabrosti ni moralne snage na robiji, gdje u većini slučajeva pristaju na suradnju s policijom i protiv svojih vlastitih interesa. Otkuda potječe ta perverzija smisla i orijentacije, taj obrat odnosa prema dobru i zlu, pogotovu kad napadaju bilo verbalno bilo fizički, političke osuđenike, znajući, da su ovi, kao i oni, jadnici koji nisu k tome zaslužili zlo u kome se nalaze? […]
 
Osuđenici su nam pričali kako se često događa da i potpuno nevini ljudi dospiju u žrvanj takve pravosudne politike. Kad u Vukomercu, blizu Zagreba, uprava zatvora za 'prekršajce' dobije malo bolji posao, pa joj treba više radne snage, onda Sup organizira raciju po kavanama na periferiji grada. Svi oni koji se zateknu, a nemaju osobne iskaznice, znaju ići u Vukomerac dok ima posla; kad nema, onda - nema ni hrane za badava. […] To je Stara Gradiška: idealno mjesto da se korumpira i onaj koji nikad u zlo ne bi zagazio. Ne dospijevaju tu politički osuđenici slučajno. Ali možda upravo radi toga i nema u Gradiški niti jednog korumpiranog političkog osuđenika: kad vidi što je zlo i kud ono vodi, onda mu se svim silama otimlje. Na smetlištu plemenita sjemenka najbujnije raste. […] Udba je oko nas razapela vrlo gustu mrežu 'cinkera' i provokatora. Međutim, zahvaljujući istom saznanju do kojeg je došla Udba i pomoću kojeg nas je nadzirala, i mi smo se, mada ona to nije uvijek znala, koristili tom istom njezinom mrežom da znamo manje-više sve o njezinim namjerama i potezima. Fenomen je karakterističan ne samo za logor u Gradiški, nego za ono društvo općenito. Taj fenomen se zove - korupcija. Fenomen je vrlo jednostavan: u tom vrtlogu bezakonja svaku olakšicu treba zaraditi. Beskrupulozni kriminalci najveće poene zarađuju na provokacijama političkih osuđenika i na prijavama s kim su se ovi sastali, što su rekli ili uradili. Upravo po dobivenim uslugama ih se razaznaje. Za političkog osuđenika najvažnije je doznati što policiju zanima, što smeta. Praveći se da sve to ne primjećujemo, 'cinkerima' od kojih nešto doznamo, dajemo razne znake pažnje, uglavnom cigarete, ponekad i 'mućku kave'. Oni se na to navikavaju. Proces je prešutno uglavljen. Tako se stvaraju tzv. dvostruki cinkeri. […]
 
Među kriminalcima u Gradiški bio je i neki madžarski Ciganin, zvani Nandor, kažnjen na četiri godine zatvora zbog provale u stan Savke Dabčević-Kučar. Veli da je u njezinom ormaru našao čarapu punu deviza. Nakon događaja u Karađorđevu, Nandor je pjevao izazovno: 'Savka pije, a Tripalo plaća oj, Hrvati ostaste bez gaća!' […] Iz Beograda je uoči sjednice u Karađorđevu dopremljen čitavi vlak Udbaša u civilu; tim neobičnim 'turistima' bili su napunjeni zagrebački hoteli. Sve je bilo spremno za 'gašenje požara'. […] Jedan od rukovoditelja kvalificirao je događaje iz 1971. kao 'generalna proba' da se zna tko je tko. On vjeruje da čas pravog obračuna neće mnogo kasniti i da će proizaći upravo iz redova onih koji su 'ostali pri vlasti' i u koje čovjek ne bi lako ni posumnjao. Veli da je mržnja i zavist među poltronima veća od nesnošljivosti među protagonistima 'liberalizma' i 'čvrste ruke'. […]
 
Nije vam teško pretpostaviti kako se osjeća čovjek u Gradiški: kad iz XXI. stoljeća padne u kameno doba. […] Sva ta pitanja, ucjene i pritisci imaju za cilj opravdati lažne predodžbe, prikriti jasnoću stvarnosti, uveličati taštinu jednog kriminalnog aparata koji sebi daje još i neki mesijanski planetarni značaj! […] taj svijet da bismo ga kaznili nije potrebno rušiti: dovoljno je da ga prepustimo samom sebi. To je daleko gore od rušenja. Jer srušiti laž znači i načiniti prostor istini. Kao u nacističkoj Njemačkoj: što bi ona postala da nije bila srušena, tko sve ne bi izgorio u krematorijima, na što bi se svela divna tradicija naroda koji je čovječanstvu dao Kanta, Gutenberga, Beethovena itd?! Taj Božidar (kasnije ću doznati da se preziva Tomić) pokazao mi je na pravo lice svojih gospodara. Iza lažne obrazine tih kumira [kvazi-idola] krije se zapravo mrtvački ples svijeta koji razara ljudsko biće i vrijednosti, stvorene patnjom i nadom stotina generacija. Došlo mi je da kleknem preda nj i da mu kažem: - Što si od sebe učinio, čovječe? Je li moguće da su u tebi potpuno uništili ljudske osjećaje, zamračili lijepi ljudski razum, ugasili savjest, uništili osobu?! Zašto svoju nemoć tješiš razaranjem drugih? U meni je taj čovjek učvrstio jednu pouzdano važnu činjenicu: žrtva za istinu i za ljudsko dostojanstvo nikako ne može biti uzaludna. Taj aksiom me je pogubio da bi me definitivno spasio. […]
 
Sudac je najprije htio da sjednem. […] I po nekoj igri slučaja, izvadim iz svog džepa kutiju cigareta 'Françaises' koju mi je donijela moja žena prilikom zadnjeg posjeta. Sudac ukresa svoj upaljač - ponudi mi vatre. Odbijem i to uzvraćajući mu da se bojim Danajaca i kad mi nude darove. Na to se svi stadoše smijati (osim mojih stražara, što je i te kako shvatljivo), a posebno oni odvjetnici s desna što su me podsjećali na strvinare iz 'Knjige o džungli'. […] Ne kaže li naš narod: kad ti se dželat smiješi ili se radi o tvojoj ili o njegovoj glavi? […] Tu, u Staroj Gradiški, zaključio sam da Pakao nije u potpunom iščeznuću, on je više nužda da budemo nešto što mi nećemo, a što moramo biti u stalnoj svijesti o toj bolnoj inverziji. […] I onaj trojanski konj može imati niz degeneriranih potomaka, a parabola o kameleonu tek je obična metafora u svijetu u kojem postoji Gradiška. […]
 
'I vi ćete ih osuditi bez obzira kako se ja postavio. I više volim ostati ovdje u košaračiji, nego li nečiste savjesti hodati po svijetu, znajući da drugi ispaštaju zbog mog boljitka. Utoliko više što nikakvo zlo nisu počinili. Nikad, zapamtite to, nikad neću učiniti sebi dobro na račun tuđe nesreće! Gledajte onaj bagrem na nasipu. Idite i objesite konopac na njega! Ja ću radije otići tamo sam, ne morate me ni vezati, nego li učiniti toliki kukavičluk! Što biste vi sami nakon toga mislili o meni?! Što pak moji drugovi, moj narod i povijest ovog jadnog vremena?' - 'Ti si fanatik' - na to će Tomić - 'ti si lud!' […] Tako je počeo rat između jedne zakonite katoličke obitelji i jedne države bezakonja. […] Kako bi ta zemlja sa 'socijalizmom s ljudskim licem' mogla pod takvim izgovorom osuditi čovjeka koga je već osudila zbog knjige pjesama?! […] Premda zatvoren dan i noć, bez šetnje, iako tu nisam dospio po kazni, osjetio sam ipak stanoviti ugođaj u samoj činjenici da sam se našao u relativnom miru, izdvojen od one nametljive rulje na odjelima. Pomalo apsurdno? U apsurdnom svijetu apsurd dobiva dimenzije normalnog. […]
IZBOR CITATA IZ KNJIGA MIRKA VIDOVIĆA (1940.-2016.)
 
(Nastavak slijedi)
 

Đivo Bašić

Anketa

Tko će biti novi hrvatski nogometni prvak?

Petak, 23/08/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1218 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević