Get Adobe Flash player

U Trogiru obilježena 180. obljetnica hrvatske himne

 
 
U organizaciji Grada Trogira, Muzeja grada Trogira, Ogranaka Matice hrvatske u Trogiru i „Radovan - Društva za zaštitu kulturnih dobara“, a pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović,  27. listopada 2015. proslavljene su četiri obljetnice pod nazivom „Lijepa naša“: 180. obljetnica hrvatske himne, 80. obljetnica prvog postavljanja spomen ploče sa stihovima hrvatske himne na komunalnu zgradu - knežev dvor - današnja vijećnica, 44. obljetnica drugog postavljanja iste spomen ploče koja je bila skinuta i 25. obljetnica trećeg postavljanja iste spomen ploče 1990. godine, nakon uspostave višestranačja u Hrvatskoj.
 
Tim povodom u katedrali sv. Lovre održana je svečana sveta misa za domovinu koju je predvodio dekan i katedralni župnik don Vinko Sanader, a na kojoj se molilo za mir i pravednost u domovini, za sve pokojne koji su dali svoje živote na oltar domovine i za sve žive da sačuvaju za buduća pokoljenja teško ostvarenu slobodu. 
 
Uslijedilo je polaganje vijenaca na spomen ploču „ Lijepa naša“. Ono što je posebno interesantno  jest činjenica da je spomen ploča već tri puta postavljana prvi put 1935., nedugo zatim skinuta, drugi put 1971., u vrijeme hrvatskog proljeća, da bi vrlo brzo  opet bila uklonjena, te treći put pojavom demokratskih promjena 1990., ponovno postavljena. Potom je u gradskoj vijećnici održan simpozij uz nazočnost brojnih uzvanika, a uz predsjednika organizacijskog odbora Radovana Slade Šilovića, pozdravne govore održali su gradonačelnik Grada Trogira Ante Stipčić, župan Splitsko-dalmatinske županije Zlatko Ževrnja, prof. dr. sc. Goran Dodig, osobni izaslanik predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademik Radoslav Tomić, predsjednik Matice hrvatske akademik Stjepan Damjanović i izaslanik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović Andro Krstulović Opara. Predavanje naslova „Između troplemenog naroda i hrvatske samobitnosti: Hrvatski nacionalni simboli od 1918. do 1941.“ održao je dr. sc. Mario Jareb. Dr. sc. Fani Celio Cega govorio je na temu „Trogir u vremenu stvaranja hrvatske himne“. Potom je predavanje „Lijepa naša" održala dr. sc. Danka Radić, a Radovan Slade Šilović „Kada zašutimo kamenje govori“.
 
Nakon  simpozija u Muzeju grada Trogira otvorena je dokumentacijska  izložba „Lijepa naša" 1835. - 2015. Trogirska komuna imala je uvijek domoljubnu elitu koja je promicala nacionalnu ideologiju iako je stoljećima bila pod tuđinskom vlašću. Ona posebno jača nakon pobjede Narodne stranke u Trogiru 1886. godine. Nacionalna euforija i političko inauguriranje građanstva imali su svoj ekvivalent u gospodarskom i općenito društvenom preporodu. Osnivaju se banke, unapređuje se privreda. Uvodi se osnovno školstvo, osnivaju se Narodna glazba, Narodna Štionica, Hrvatsko društvo „Berislavić“, Dobrovoljno vatrogasno društvo i Hrvatski sokol. Nova nacionalna euforija uz poklike „Živila slobodna Hrvatska!“ zahvatila je grad nakon parlamentarnih izbora u Kraljevini Jugoslaviji 5. svibnja 1935. godine kada je zabilježen veliki uspon HSS-a na čelu s Vladkom Mačekom. Odbor sastavljen od istaknutih „patriota, kulturnih radnika, Hrvatica, Narodne glazbe i predstavnika hrvatskog društva Radovan“ organizirao je svečanu proslavu 100. godišnjice hrvatske himne te postavljanje spomen-ploče s istaknutim hrvatskim grbom i stihovima hrvatske himne: Kud li šumiš svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi (1835. – 1935.) na pročelje Komunalne palače. Bio je to prvi hrvatski grb uklesan na javnoj zgradi na našem primorju. Proslava je započela svetom misom u katedrali koju je služio trogirski mitronosni opat don Lucij Mileta. Pjevalo se Tebe Boga hvalimo. Prof. Ante Belas održao je u vijećnici govor u kojem je povijesnim podatcima dokazivao da se Trogir kroz cijelu svoju povijest pod tuđinskim vlastima osjećao hrvatski te izražavao, čuvao i u najtežim trenutcima gojio svoju želju za sjedinjenjem s Hrvatskom. Trogirske žene nisu poznavale drugog jezika osim hrvatskog. Govorio je i o korifejima hrvatskog narodnog preporoda u Trogiru dr. Anti Kataliniću, dr. Vjekoslavu Morettiju, dr. Josipu Slade-Šiloviću i ostalima. Nakon nadahnutog govora prof. Ante Belasa, spomen-ploču je 29. prosinca 1935. svečano otkrio publicist, konzervator i čuvar baštine Roko Slade-Šilović, između ostalog riječima: Ova ploča ostati će vidljiv znak naših osjećaja, trajan dokaz naše harnosti i zahvalnosti prema autoru hrvatske himne.
 
Početkom Drugog svjetskog rata, nakon što su Talijani okupirali grad, fašistički komesar Giovanni Nino Fanfogna – Garagnin naredio je da se uklone svi spomenici koji su vezani uz hrvatsku prošlost. Pored ostalog, s pročelja Komunalne palače, 15. svibnja 1941. godine skinuta je spomen-ploča sa stihovima hrvatske himne, a na njeno mjesto postavljen je reljef mletačkog lava. Srećom, ploča nije bila uništena – vjerojatno ju je čuvar baštine Roko Slade – Šilović skrovito pohranio. Trideset godina kasnije, u vrijeme hrvatskog proljeća, tek osnovani Ogranak Matice hrvatske u Trogiru 27. listopada 1971. godine vraća spomen-ploču na njeno prvotno mjesto, uz dopisanu napomenu da je bila skinuta od strane talijanskih okupatora. Na prepunom trgu spomen-ploču otkrio je dr. Ivo Božić, tadašnji predsjednik Ogranka Matice hrvatske u Trogiru.
 
Na žalost, ni ovaj put spomen-ploča nije zadugo ostala na pročelju Gradske vijećnice. Zbog protuhrvatske politike i zatiranja hrvatskog proljeća u tadašnjoj Jugoslaviji zabranjuje se i rad Matice hrvatske. Odlukom Skupštine općine Trogir, 18. listopada 1974. godine ploča je uklonjena te je na njeno mjesto postavljena druga – s natpisom o preuzimanju vlasti od strane komunista 1940. godine. U svim tim nesretnim okolnostima spomen-ploča se sačuvala pohranjena u dvorištu Muzeja grada Trogira. Godine 1990. Hrvatska demokratska zajednica postaje vladajuća stranka u Trogiru te tako stječe priliku ostvariti predizborno obećanje o vraćanju spomen-ploče sa stihovima hrvatske himne na pročelje zgrade Skupštine općine. Na zajedničkoj sjednici svih vijeća SO Trogir dana 25. lipnja 1990., aklamacijom je prihvaćen prijedlog od strane vijećnika HDZ-a o ponovnom postavljanju spomenute ploče. Na istoj sjednici donosi se Rješenje o imenovanju Koordinacionog odbora za restauriranje i ponovo postavljanje ploče u koji su imenovani Branko Stamać za predsjednika te Ivan Beljan, Šimun Šubić, Jozo Špika (Baka) i Marin Maravić za članove. Zadatak je Odbora bio nadzirati obnovu spomen-ploče te izvršiti sve pripreme za njeno ponovno postavljanje na pročelje zgrade Skupštine.
 
Na prigodnoj svečanosti na Trgu Ivana Pavla II., 28. srpnja 1990., ponovno postavljenu spomen-ploču sa stihovima hrvatske himne otkrio je Mirko Slade-Šilović, hrvatski književnik, pjesnik i kulturni djelatnik. Ta je čast pripala njemu jer je bio jedan od najuglednijih i najzaslužnijih građana Trogira. Svečanosti su prisustvovali državni dužnosnici, čelnici susjednih općina te brojni stanovnici Trogira i okolice. Na zahtjev Koordinacijskog odbora Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture u Splitu, dana 30. kolovoza 1990. dozvoljava da se na spomen-ploči ukleše novi natpis o njenoj povijesti. Tako je nekoliko godina kasnije, na lijevoj strani ploče uklesano: Ploča je ponovo uklonjena 1974. u vremenima nasilnog potiranja Hrvatskog proljeća. Zauzimanjem Hrvatske demokratske zajednice vraćena je na radost trogirskog puka 28. srpnja 1990.
 
Godine 1995. Gradsko poglavarstvo Grada Trogira na čelu sa gradonačelnikom Jerolimom Ostojićem, organizira svečanu proslavu 160. godišnjice nastanka stihova hrvatske himne, 60. obljetnice postavljanja spomen-ploče sa stihovima hrvatske himne na pročelje Gradske vijećnice i 5. obljetnice ponovnog postavljanja spomen-ploče na isto mjesto. (autorice: Danka Radić, Aleksandra Bilić Petričević, Daniela Kontić-Strojan)
 

Nives Matijević

Zaslugom Boga i domoljublja pobijedili smo sve neprijatelje

 
 
Bliže se Dan Svih Svetih i Dan mrtvih, tj dani posjeta grobljima, počivalištima umrlih. Tijekom svojega ovosvjetnog života skrbili su o nama svojim mukotrpnim radom, ali i odgojem po uputama i zakonima Božjim. Žrtvovali su svoje živote hrabro braneći svoje obitelji i svoj narod u borbama protiv opakih i brojnijih tuđinskih osvajača, kako na moru tako i na kopnu. Malobrojna vojna postrojba vođena banom Nikolom Šubićem Zrinskim (žrtvujući svoje živote), zaustavila je od nastavka prodora u ondašnje moćno kršćansko Austrijsko Carstvo, gotovo stostruko brojniju tursku vojsku tada nazočnog turskog cara Sulejmana Veličanstvenog, a vojnički vođenog iskusnim vezirom Mehmet-pašom Sokolovićem.
 
Kod mađarskog grada Kőszega (hrv. Kiseg), znatno manja hrvatska vojna postrojba, vođena hrabrim i vrsnim hrvatskim vojskovođom Nikolom Jurišićem, uspjela je zadržati moćnu tursku vojsku puna tri tjedna, upravo dovoljno dugotrajno, da Poljak Jan III. Sobjeski uspostavi snažan i neprobojan vojnički obrambeni pojas kraj Beča, gdje kršćanska vojska uspješno hametice porazi moćnu tursku vojsku, usmjerivši tom pobjedom tijek sljedećih sukoba s turskim postrojbama prema konačnoj pobjedi i izgonu turske vojske iz hrvatskih prostora.
 
Zato je sasvim neprihvatljivo postupanje sadašnnjih vladajućih pseudo hrvatskih struktura, pri čemu isto neupitno zaslužuje i da mu se pridodaju atributi kseno - rektofilnosti i dementobiokatalitičke razornosti Bogom darovanih sposobnosti Hrvatskog naroda. Dojam je da jasno prepoznatljivim svakovrsnim škođenjem pravima hrvatskih branitelja, pogoduju populacijsko i kulturologijsko kontaminiranje europskih prostora, čime i europske povijestne zasluge za opstanak Zemljine biosfere, pa uvelike i za biologijski dopustiv razvojni napredak svih ljudi koje Bog stvori. Prema tome, potrudimo se da prigodom dana Svih Svetih i dana Mrtvih zapalimo svijeće za sve naše predke, moleći se Bogu da očuva njihove duše od zaborava i skretanja na staze gdje vreba Nečastivi.
 

Prof. dr. sc. Marijan Bošnjak, dipl. kem. ing.

Spomendan na pogibiju Eugena Kvaternika

 
 
Jedanaestoga listopada spomendan je na pogibiju, 1871. godine, velikoga hrvatskoga domoljuba, političara i revolucionara, vođe Rakovičke bune, pravaša dr. Eugena Kvaternika. Rođen je u Zagrebu 31. listopada 1825. godine u intelektualnoj obitelji. Otac mu je bio profesor povijesti na Zagrebačkom sveučilištu, a majka mu je bila učiteljica. Završio je studij prava, bio pisac i govorio je desetak stranih jezika. Najbolji prijatelj cijeloga života, još iz gimnazijskih dana, bio mu je Otac Domovine dr. Ante Starčević. Zajedno su osnovali, 1861. godine, Hrvatsku stranku prava.
 
Dr. Ante Starčević, kao što znamo, bio je ideolog hrvatskoga državnoga prava, utemeljenog na hrvatskoj povijesti od stoljeća sedmog, kada smo imali svoje samostalne države, kneževine i kraljevine, sve do 1102. godine, kada smo ušli u Personalnu uniju sa Mađarskom, i 1526. godine s Austrijom, ali smo kroz svoj Hrvatski državni sabor sačuvali kontinuitet svoje hrvatske državnosti, do ostvarenja u Domovinskom ratu svoje suverene, samostalne i slobodne Republike Hrvatske. Dr. Eugen Kvaternik je bio nestrpljiviji i u svoje vrijeme je teško podnosio dominaciju Austrije i Mađarske nad hrvatskim narodom. Djelovao je već tada i u međunarodnom revolucionarnom pokretu, te je se i na međunarodnom planu najprije pokušavao izboriti za oslobođenje Kraljevine Hrvatske, kako se tada govorilo "od švapsko-mađarskog gospodstva".
 
Bio je, u nekim razdobljima, i zastupnik Hrvatske stranke prava u Hrvatskom saboru, ali kako je uvijek bio beskompromisan borac za hrvatska prava, to su ga austrijski i mađarski moćnici, uz pomoć tadašnjih domaćih izdajnika, kojih je uvijek bilo, kao na žalost i danas, najviše u zastupničkim mandatima onemogućavali. Poznate su riječi dr. Ante Starčevića: "Uistinu, mi Hrvati doživjesmo što ne doživi ni jedan drugi narod - kad nas tuđe himbe ne prevariše, tuđe spletke ne spletoše, kad nam nikakva izvanjska vlast ne skloni narod na poniženja i sramotu, nego to sve učiniše protiv pravu i volji naroda njegovi domaći izrodi." (Iz knjige "Nekolike uspomene", Zagreb, srpanj 1870.).
 
Eugen Kvaternik je znao da je veliko nezadovoljstvo hrvatskoga naroda, osobito nakon Hrvatsko-mađarske nagodbe 1868. godine i mislio je to nezadovoljstvo, kako u narodu, tako i u redovima hrvatske krajiške vojske, iskoristiti za opći narodni ustanak. Imao je svoje suradnike i potporu nekoliko stotina krajiških vojnika, a mislio je da će se ustanak brzo proširiti i na ostale. Osnovali su privremenu hrvatsku vladu na demokratskim principima, na čelu sa Eugenom Kvaternikom, te planirali osvojiti Rakovicu, kao sjedište privremene vlade. Krenuli su ustanici sa hrvatskim zastavama 8. listopada 1871. godine iz mjesta Broćanac blizu Rakovice. Međutim, brzo je reagirala austrijska vojska i opkolila cijelo područje. Ustanici su se nastojali probiti prema Bosni i pri tom su, u mjestu Klanac, poginuli vođe ustanka Eugen Kvaternik, Ante Rakijaš i Vjekoslav Bach, te mnogi pobunjeni vojnici. Nakon sloma pobune nastale su teške represalije nad hrvatskim narodom. Mnogi su uhićeni i suđeni na teške robije, pa i na smrt. Uhićen je tada bio i dr. Ante Starčević, kao i cijelo vodstvo Hrvatske stranke prava, ali, kako im nije dokazano da su znali za pripreme, oslobođeni su nakon višemjesečne istrage.
 
Djelovanje Hrvatske stranke prava bilo je zabranjeno sve do 1878. godine, a njihovo glasilo "Hrvatska" obustavljeno. Prvi spomenik Eugenu Kvaterniku postavljen je u Rakovici 4. listopada 1933. godine, autora Marijana Matijevića, učenika Ivana Meštrovića. Taj spomenik je uklonjen odmah nakon 1945. godine, a na to mjesto je postavljen spomenik palim partizanskim borcima. Nakon više godina sami su ga ponovno postavili na malo udaljenije mjesto. Za vrijeme Domovinskog rata četnici su okupirali Rakovicu, sve hrvatsko stanovništvo protjerali, a kuće spalili. Spremnik Eugenu Kvaterniku su devastirali, odbacili i na njemu vježbali gađanje.
 
Nakon Oluje nađen je teško oštećen, te je restauriran i ponovno postavljen na svoje mjesto, te svečano otkriven 8. listopada 1996. godine, povodom obilježavanja 125. obljetnice Rakovičke bune. Godine 1921. u organizaciji Braće hrvatskoga zmaja, kosti Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha svečano su prenešene u Zagrebačku katedralu, u grobnicu iznad oltara, s hrvatskim banom Petrom Zrinskim i knezom Franom Krstom Frankopanom, osuđenim i ubijenim u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine, u vrijeme austrijskog cara Leopolda I, iz razloga što su se zauzimali za samostalnu i slobodnu Hrvatsku. Kosti su im, u organizaciji iste udruge, prenešene u Zagrebačku katedralu 1919. godine.
 
Eto, kako završavaju hrvatski domoljubi i velikani, ako nemamo svoju samostalnu i slobodnu državu Hrvatsku, ako nam upravljaju tuđini ili veleizdajnici iz našega naroda. Stoga, u znak zahvalnosti i sjećanja na svoje stradale velikane, budimo, uz molitvu, promišljeni i oprezni i na ovim sadašnjim predstojećim izborima, te glasujmo za Domoljubnu koaliciju, na čelu sa obnovljenim Tuđmanovim HDZ-om.
 

Dr. Ružica Ćavar

Petak, 27/11/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2081 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević