Get Adobe Flash player

Isjek je veza između Dubrovnika i istočnih mu posjeda Župe i Konavala

 
 
Petoga svibnja zaputih se Gospi od Obrane gdje tradicionalno Župljani prvom nedjeljom mjeseca svibnja slave svoju nebesku zaštitnicu. Nekada je tu bilo počivalo za putnike jer je taj usjek veza između Dubrovnika i istočnih mu posjeda Župe i Konavala. Obitelj Macan su kao dubrovački pouzdanici bili naseljeni na strateškom mjestu Dupcu, te i danas za Festu sveca zaštitnika Dubrovnika svetoga Vlaha nose barjak Gospe od obrane i sudjeluju kao trombunjeri. Festa je bila i vojnička smotra,te su uz barjake crkvenih župa sudjelovali i pucači iz starinskih pušaka (trombuna) i seljaci u nošnjama.
http://zupa-dubrovacka.hr/wp-content/uploads/2017/01/1-%C5%BDupska-panorama-%C5%A0ime-Fabris-1024x767.jpg
Dubac je prekrasno pod pseudonimom Martol (Marko Tomislav) Dubac opisao Tomislav Macan u časopisu "Priroda", njegovi opisi pokazuju jaku filozofsku crtu, visoku pismenost, vrlo točna opažanja prirodnih pojava i podosta znanja o povijesti, kulturnoj baštini, tradiciji i seoskom životu. Macani su dali dubrovačkoj i zagrebačkoj sredini jakih intelektualaca. Dubac je prijevoj od strme klisure Orsule gdje tirkizna plavet udara o kamene pločnjake i glatke stijene (klifove) gdje se nekada "brao" (tj. vadio) kamen (nekada je tu bilo murina,  grujeva, kanjaca, tabinja napretek jer na obližnjem rtu ima i mali vodotok). Crkva je dijelila nemirnu povijest našega juga, prvo je Francuzi srušiše početkom 19. stoljeća radi širenja ceste, nova iz 1850. je porušena i proširena 1875., e da bi je makli socijalisti opet radi magistrale1965. gdje je postala pogibeljna poradi gustoga prometa automobilskoga. Ova najnovija iz 1965. je zapaljena od strane naših pravoslavnih susjeda i komunističke JNA.
 
Zgodno je napomenuti da su u Drugome svjetskome ratu naši saveznici južnoafrički antifašisti 1944. teško oštetili crkvu sv. Vlaha na Gorici (izdvojena na osami), te samostan sv. Križa u Gružu. Uništili su i crkvu u Karlobagu na sjevernom hrvatskom primorju. Imali su iste avione kao i Englezi, samo je umjesto RAF (Royal Airforce) pisalo SAAF (ime ne znači South african antifascists nego South african air forces). 
 
U Gospi od Obrane slika je akademskoga slikara Vučetića koja ilustrira stari izgled i položaj crkve. Beznačajna je slika don Marina Beusana koji je slikati učio od Jaroslava Čermaka, znamenitoga češkoga historičkoga slikara koji je boravio u Župi 1862./1863. (o čemu postoji na PDF-u duhoviti zapis učitelja Iva Pavlića (+1943.) prepisan od Tomislava Macana, a objavljen po sinu mu Trpimiru). Beusan je osrednje darovitosti, na slici dječak Isus je lijepo razvijen, motiv mu je bio Kate Klešković i sinčić joj Pavo. Na Dum (don) Marinovoj drugoj slici Gospa sa sv. Rokom (Roko ima tikvicu, štap, dunje i obučen je kao pustinjak) nalazi se i kučak (pas) nazivan u Dubrovniku Tabo (zbog kolura dlake kao u ribe tabinje), danas se nažalost naziva balkanskim goničem. Isti pas je i na Velikoj fontani u Gradu. Tabo je bio omiljen zbog odanosti i srčanosti.
 
Pored sv Roka (u Piacenzi se Rok razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha) nalazi se sv Antun (zaštitnik djece, prepoznaje ga se po ljiljanu i habitusu), trećega sveca nisam identificirao. Sveti Vlaho je često prikazivan sa češljem za grebanje vune (čime je mučen),a u Dubrovniku sa maketom grada. Izraz nepoznatoga mi sveca je ozbiljan i sabran. Rad Beusanov oponaša barok više nego renesansu,crtež je nevješt, boja tamna.
 
Zanimljivost je i lijepa slika na oltaru koja prikazuje brkatoga muškarca u župskoj nošnji. Skladno pokošena doci oko Crkve, divan izgled na Župu, Orsulu, Ivanicu i Macanove kuće, prostranstvo pučine i otočići Mrkana i Bobara, lijepi hrastovi uokolo crkve prava su ljepota; šteta što buka magistrale kvari ugođaj. Na glavici je talijanski bunker, nešto dalje Trapit (https://zupanet.hr/2018/02/18/zupska-prica-lov-na-murine-i-sjecanja-na-trapit/) i novo groblje u izgradnji, ilirske gromile itd.
 
Tekst Tomislava Macana
 
Gospa od obrane na Dupcu
»O zgodi u polovici XVIII. st. don Vice Medini, župnik u Mandalijeni, zabilježio je na posebnom papiriću u bilježnici Početak i povijest kapele blažene Gospe od Dupca ovo: Malo prije pada republike dubrovačke neki gospodin iz obitelji Veselčić-Stella, koji je stanovao u kući, sada izgorjenom na Rijeci, blizu Komarde, jašući jedno jutro put Dubrovnika, poplaši mu se konj i baci ga pod put na mjestu, gdje se sada nahodi današnja kapela.'Konj se sruši i svali u ponor, a taj gospodin, zazivajući u pomoć blaženu Gospu, osta čudnovato visjeti na jednom busu. Neki putnici, čujući viku, dobaviše konop iz obližnje kuće i istegnuše ga na put zdrava i čitava. Za hrabrost toga njegova čudnovatog oslobođenja, činio iskopati u stancu kamenu povrh puta jedan izdubak (nikia) i tu postavi sliku b. Gospe darujući ulje, da bi svagdano gorjela jedna svijeća pred njome. Ova slika nahodi se i dandanas u crkvi izgrđena u očima u napadu crnogorskomu.'
Slika nije dugo ostala u izdubini. Za nju je Ivo Veselčić sagradio crkvu na mjestu svoga pada s konja. Za tu se crkvu nije znalo, na nju se zaboravilo jer je srušena u doba zapreme Dubrovačke Republike između 1806. i 1814. Tu je francuska vojska širila put u svoju cestu. Smetala joj je crkva, pa srušila. Preko njezinih temelja prešla je cesta u polovici XIX. st, i oni su pronađeni kada se u naše vrijeme postavljao telefonski vod iz Dubrovnika do zrakoplovne luke u Konavlima. Iz porušene crkve oštećena Gospina slika bi opet postavljena u svoju udubinu.
Porast pobožnosti prema Gospi od Obrane, kako se sada općenito zvala ili još na pučku Gospa od Dupca, potaknu Boška Kolića Đurova s Dupca da na tom mjestu obnovi crkvu. Crkvu sagradi uza same stijene na mjestu gdje je bila udubina i u nadvratnik uklesa: GOSPA OD OBRANE 1849. BOSCHO CHOLICH S DUPZA. Ubrzo se pokaza da je crkvica premalena. Stoga je Boško proširi, upravo više nego potrostruči, razdijelivši je sa dva snažna luka u tri dijela. To je bilo s proljeća 1875. Don Marin Beusan, mandalijenski župnik, na pročelje obnovljene crkve postavi kamenu ploču s natpisom:
MONUMENTUM PIETATIS PRO EXPIANDO SCELERE AB HOSTIBUS FIDEI HIC IN INCONEM DEIPARAE COMMISO NATALIS KOLIĆ CUM BENEFACTORIBUS ANNO JUBILEI 1875. (Spomenik ljubavi za okajanje svetogrđa koji ovdje na slici Bogorodice neprijatelji vjere počiniše. Boško Kolić s dobročiniteljima godine proslave 1875.)
Ta crkvica bi porušena prilikom gradnje Jadranske ceste u siječnju 1965. Nova crkva o trošku oblasti bi započeta 7. III. 1965. Temeljni joj kamen blagoslovi pomoćni dubrovački biskup Ivo Gugić 4. IV. 1965. Dovršena je 11. X. 1965. Blagoslov crkve obavio je dubrovački biskup Pavao Butorac uz pratnju Iva Gugića 1. V. 1966. Bila je to prva svibanjska nedjelja, blagdan Gospe od Obrane. Prigodom blagoslova temeljnoga kamena u njega je u staklenki uzidana isprava s ovim sastavkom:
Godine Gospodnje MCMIXV/ dana četvrtoga mjeseca travnja na I. nedjelju muke / za slavno vladajućeg pape Pavla VI. / za biskupovanja msgra dra Pavla Butorca / kad župom upravljaše vlč. don Petar Butigan / i crkovnara g. Macan Zvonimira Antuna / na čast Trojedinom Bogu/ majci našoj Djevici Mariji / koja se štuje pod imenom bl. Gospe od Obrane na Dupcu/ mjesto ranije starodrevne istoimene Gospine crkve/ koja se morala zbog gradnje Jadranske magistrale porušiti/ bi temeljni kamen ove nove Gospine crkve/ na zemljištu darovanom od g. Macan Zvonimira Antuna, Kolić Bara i obitelji/ od pomoćnog dubrovačkog biskupa msgra Iva Gugića/ u prisutnosti Župljana/ mnogih Gospinih štovatelja/ i svećenika/ blagoslovljen i postavljen/ neka bl. Gospa bdije nad ovim hramom i čuva nas od svakoga zla. Amen.
Sa stare crkve u novu crkvu bi prenesen nadvratnik iz 1849., ploča iz 1875. i predoltarnik s prizorom Veseličićeva pada i poklona Boška Kolića Gospi od Obrane. U novoj crkvi počeli su se postavljati zavjetni natpisi uklesani u kamen. Takvi natpisi (1954., 1957. i 1969.) su u Župi prvi put tu postavljeni. U crkvi se nalazi umjetnička slika 'Gospe od zdravlja', djelo don Marina Beusana iz 1876. U 1806. pogrđenu sliku Gospe od Obrane obnovila je zagrebačka restauratorka Slavka Dekleva 1951. Nakon obnove vraćena je u crkvu u prvu nedjelju svibnja 1952., gdje ju je blagoslovio biskup Pavo Butorac. Kao uspomenu na nestalu crkvicu sv. Stjepana, nedaleko čijih temelja bi podignuta četvrta crkva Gospe od Obrane, akademski slikar Ivo Grbić Matov, Dubrovčanin, starinom Župljanin, naslikao je sliku 'Sv. Stjepan'.Mladi svetac prikazan je u krajoliku Dupca. Slika je donesena u ophodu 7. V. 1968. Njezino je postavljanje zamislio Antun Macan. U novoj je crkvi postavljen kamen oltar okrenut vjernicima sa likom Obraniteljice u pozadini. Slika 'Gospe od Zdravlja' postavljena je s desne strane pred ulazom u svetište, a Gospin kip iz bivše lurdske spilje, koji je u staroj crkvici bio na kamenu podnožju s uklesanim hrvatskim grbom i natpisom 'Kraljice Hrvata moli za nas!', na lijevu stranu ulaza.
Slikar Josip Vučetić izradio je uljanu sliku treće crkvice (iz 1875.). Njegov brat don Frano Vučetić poklonio ju je četvrtoj crkvici. Tomislav Macan spjevao je pjesmu 'Gospa od Obrane na Dupcu'(1965.). Pjevana je prvi put na popodnevnoj misi na blagdan Obraniteljice 1. V. 1966., na napjev pjesme 'Kraljice Krunice' o. Jordana Viculina (na prijedlog isusovca Kukulje). S. Marija od Presvetog Srca (Petričević), redovnica i hrvatska pjesnikinja iz Splita, spjevala je pjesmu 'Gospi od Obrane na Dupcu kraj Dubrovnika' (1967.). Uglazbio ju je o. Kvirin Orlić, dubrovački franjevac. Pjesma je s notama tiskana u dva izdanja 1968, koje je godine prvi put i pjevana na blagdan Gospe od Obrane od franjevačkoga crkvenog zbora u Dubrovniku.
 Mnoge su Gospine slike u južnoj Hrvatskoj snažno povezane uz more. I dubrovačka slika, prema predaji, doplutala je morem. Predaja hoće da je bila bačena s nekoga broda da bi se utišala oluja ili da je bila s potopljenog broda. Naši su je ribari pod Dupcem i smjestili u potkapinu. Odatle je Veselčić dao tri puta prenijeti na mjesto gdje je bio spašen, ali se slika noću vraćala ukraj mora dok je napokon nije prenio na mjesto gdje je poslije izgrađena crkvica.«
Tomislav Macan, Župski puti, Dubrovnik 2001. str. 128.-129.
https://hrcak.srce.hr/165706 (Macanov tekst o Jaroslavu Čermaku u Župi Dubrovačkoj)
 

Teo Trostmann

»Lovre rodi grub ka' rošpo, jerbo mu se mat prin rojenja pripala na peškariji kad je rošpo skoci iz balone…«

 
 
Lijepa je knjižica Petra Giunija Iz stare primorske bilježnice, posebice poslije krasnoga uvoda Ivana Horvatha. Knjižica započinje bajkovito: “Zimska večer. Vani prši snieg. Sjedim u toploj sobi do peći i da skratim dosadu otvorim veliku kuvertu u kojoj sam pred nekoliko godina metnuo neke slike, papire i bilježnicu svu izpisanu mnogim mojim doživljajima. Sve su to uspomene na moj rodni kraj. Prebirem te već požutjele papire i prevrćem listove bilježnice. Čitam i  uspomene polako oživljuju. Bivaju sve jasnije i jasnije. Originalni oni tipovi koji su davno već umrli kao da izkrsavaju iz te bilježnice. Gledam ih tu žive pred sobom, promatram njihove geste, slušam njihov govor. Vidim starinske naše gradiće Primorja, prolazim tiesnim onim sredovječnim uličicama, mimo starinskih kuća, požutjelih zidina, ruševina. Vidim romantična sela okružena maslinom, one otočiće, uvale, mandrače, barke. Tako su živa ta sjećanja!“
https://virtualnakorcula.com/virko/wp-content/uploads/2017/11/01-1.jpg
Zanimljiv je način na koji dr. Giunio uvodi pričom iz života temu o nekom stanovniku mora,u slijedećem slučaju o grdobini: “Bilo je to proje nekoliko godina u nekom bodulskom mjestu. Mali Toni sin barba Jakova zvanog Pulenta nosio kući ribu grdobinu, rošpa koju je kupio njegov otac na ribarnici. Na njegovu nesreću susreo stolara, maran guna Lovreta koga su zvali u mjestu Rošpo, upravo po ribi koju je Toni nosio majci. Lovre je u licu bio prilično ružan. Imao je neobično velika usta, široke zube, splošten nos, a na ćosavom Iicu raslo mu par čupera dlake. Prava riba grdobina! Našem malom Tonetu vrag nije dao mira kad' je ugledao stolara Lovreta. Od srca se nasmijao i pokazavši mu prstom lieve ruke ribu dovikne: »E-e šjor Lovre! Capali (čapali, tj. uhvatili) su von evo oca u mrižu«. Lovretu se zamaglilo pred očima.“
 
Ozbiljna biološka tema pomiješa se sa kronikom maloga mista kao cukar ili med sa gorkim lijekom,te čovjek i nehotice posrće i  znanstvenu poduku. Podatke o bucnju, grdobini, križalini naći ćemo i drugdje, ali  neodoljiv čin života i riječi ostaje nam i danas vrijedan: “Radi ovog incidenta (kada je Lovre istukao dječaka Tonu, op. T.T.) nastalo u čitavom mjestu neopisivo uzbuđenje. Stanovnici se podielili u dva tabora, Stare pobožne žene su bile uz maloga Toneta »jerbo je Lovre bestimjadur (psovač, op. T.T.) i Bog mu je za kastig (kaznu, op. T.T.) skrivi cunku (lice, op. T.T-) ka rošpotu (ribi grdobini, op. T.T.)«. Drugi pak su tvrdili da se »Lovre rodi grub ka' rošpo, jerbo mu se mat prin rojenja pripala na peškariji kad je rošpo skoci iz balone (vrša, balun, op. T.T.), a nesritni covik od nevoje pocc bestimova svece božje jerbo mu vražja mularija ne do mira. I to ide njihovu dušu«. 'Jadan Lovre je zaista bio mučenik. Možete zamisliti kad se jednom čovjeku u malom primorskom mjestu prišije takovo nadime. Iza ugla vikala neprestano mularija: Rošp-o-o! Kredom na kući svakog dana bilo je izpisano na mnogo mjesta: Rošpo! Pa kako da čovjek ne pobiesni! I jednog liepog dana stignu novine u mjesto. Kosternacija! Jedan pokrajinski tjednik na prvoj strani velikim slovima donio opis toga dogadjaja pod naslovom »Dokle će tako?« Članak je završavao na adresu obćinskog načelnika i vijeća riečima »Quousque tandem?« i »Videant consules«. Sliedilo je zatim četiri reda točkica s množtvom uzkličnika i upitnika. Podpis je glasio »Argus adriaticus«. Mjestna inteligencija, a osobito načelnik obćine na koga se indirektno u članku napalo bio je izvan sebe i uzdisao »Ojme meni, Gospe moja od Ruzorja (Rozarija, Ružarija, op. T.T.). Co ce rić biskup kad prolega (pročita, op. T.T.) ovo u fojima (novinama, op. T.T.), co ce kapitanot, co ce guvernatur!« A tko je bio taj Argus adriaticus? Nije težko bilo u tom malom mjestu sjetit se. Bio je to umirovljeni učitelj, meštar Dome koji je bio u zavadi s načelnikom radi toga jer mu se nije dozvolilo da proširi kokošinjak, kapuneru na obćinskom zemljištu. Novine išle su potajno od ruke u ruku i kroz dva dana bile su toliko zamazane i pociepane da se slova nisu više mogla razabrati. Svatko u mjestu pročitao je taj članak. Doznalo se i to da je žena meštra Dometa rodica slagara kod tih novina, a urednik je kum djetetu slagara. Stvar je jasna kao na dlanu kako je taj članak bio uvršten i tako obširan i čak na prvoj strani odmah izpod viesti o ministarskoj krizi u Beču.“
 
I mjesni svećenik je nastojao odvratiti narod od ruganja sirotom Lovri: “S kojom facon (licem, op. T.T.) cu jo (ja, op. T.T.) do (doći, op. T.T.) prid Bogon na sudnji don ka ce me iska' anjeli, arkonjeli (arkanđeli, op. T.T.), kerubini i soprafini (serafini?, op. T.T.) i trumbeta zavnon (za mnom): Dun Ivane di su ti ovce? - Co cu ja bidon (bijedan) odgovori"? Odgovori cu jin da su mi doli 'jorce (jarce), prosce, šimje (majmune) i kuške (pse) i da te beštje (zvijeri) vracan (vraćam). Kake ovce! A sa' hote (idite) doma na obid i budite dobri i cinite kuco. (šutite) Da ni jedon od vos ne spomene ime »rošpo«. Bog vas delibera (oslobodio, op. T.T.) tega! „
 
U malim primorskim mjestima ljudi imaju nadimke, mnogi su vrlo neugodni, makar smiješni. Nauči se i o domaćem i međunarodnom nazivlju riba, koji je poučan i slikovit: “- To vam je riba koja se zove Bucanj ili Mjesečarka - progovori na koncu lučki poglavar, nakašljavši se dostojanstveno. - U raznim našim primorskim mjestima različito je zovu. Nazivaju je i Čubarka, Morski misec, Morski mih, Morska bačva, Butac, Lopar, Morska prasica, Morska čutura. A bit će i još raznih naziva. Talijani imaju također za ovu ribu razne nazive kao: Pesce luna, Pesce bala, Pesce tam buro, Pesce mola, Pesce ruota, Pesce sole. Pa i Niemci imaju dosta naziva i to: Sonnenfisch, Schwimmender Kopf, Meermond, Klumpfish, a Francuzi ju zovu Poisson lun.“
 
Imade i lijepih opisa primorja: “Rano ljetno jutro. Ni daška vjetra. Na moru mrtva tišina, bonaca. Površina se rumeni. Ružoprsta zora naviešta skori izlaz Sunca. Osjeka. Alge vise .na crnim grižama, mrkentama na koje se popeli mali raci, babure, puži i moruzgve, crvene poput grimiza, aktinie. Galeb kao da je još pospan. Lieno stoji na jednoj plutači, bovi i čuje se kad i kad njegov pro. dirni glas…
Suprotno prvom opisu: “Dosadno, kišovito jesensko poslije podne. Kiša pada, pada i ne prestaje. Voda curi s krovova i monotonim" šumom slieva se kroz probušene »gurle« u puste male, tiesne uličice starinskog primorskog gradića. Galebovi lete nizko nad lukom i čuje se njihovo prodirno kaukanje. Usidrene trabakule, bracere, kajići, guci, pasare, (vrste barki i brodova) Iagano se ljuljaju. Nizki sivi oblaci kao velike poderane krpetine lieno se vuku prekrivajuć do polovice susjedno brdo. More je mutno, nečisto. U luci pliva svakojako smeće. Plivaju kore od dinje, daske, granje, stara pluta od mreža, gnjile jabuke bačene s koje trabakule, pak stare mastne krpe s parobroda od kojih se šire uljeni kolobari u svim duginim bojama.
Lakšem gutanju prirodoslovnoga štiva  pomažu živopisni mediteranski likovi poput kukavnoga redara u prastaroj odrpanoj uniformi  ili koleričnog barbe Fileta koji ne može bez „pus tih bestimji (psovki) Vaja da dojde trešnja (potres) i kuga u misto«. Ali bilo je dana kad File ne bi psovao. Bili su to dani primirja s nebom, dani mira božieg. Treuga Dei! To je bio Badnji dan, Božić, Veliki Petak, zatim dan svete Barbare i svetog Luke, Sveta Barbara je bila zaštitnica od groma, a kad bi grmilo i sievalo File bi se pokunjio. Svetog Luku kao zaštitnika mjestnog groblja takodjer je respektirao, jer se bojao mrtvih, tenjaca. (potenčiti se = povukodlačiti, op. T.T.) Za to nebi psovao ni kad je tko umro. A ti dani, bili su dani triumfa za bidnu Faninu.“ (pobožnu mu suprugu)
 
A likovi stvoreni za priču su tu kao na parangalu: “Mrtvilo, depresija, potištenost, tuga. Pravo ono gnjilo šiloko, dosadna jugovina. Obćinski načelnik i lučki poglavar sjede u maloj kavani i prelistavaju stare novine i zamazane poderane ilustracije. Pred njima prazne šalice kave po kojima gmižu muhe. Vlastnik kavane sjedi do njih, naslonio glavu na drugu stolicu i hrče. Krpa kojom briše stolove pala mu na pod, a na njoj legla mačka. Tamo izpod lože sjedi par nosača, dva torbara iz Zagore, financ koji je u službi, obćinski redar, pilot od porta, Hercegovci koji prodavaju jaja, piliće i sir iz mieha, mularija (dječurlija, op. T.T.), te nek liko ribara. “Mularija se igra i viče.
Dodajte ovoj jesenjoj „ljepoti“ prosjaka bez sluha koji pjeva La Palomu uz zaviajnje zatočenoga psa i opsi lokalne oštarije: “Gostiona koja se službeno zove po t~I~li »Morska vila«, a inače poznata u čitavom gradu »Oštarija pantagana (veliki štakor, op. T.T.)« počela oživljavati. Jedan po jedan dolazili su mjestni gurmani i ljubitelji dobre kapljice sa svih strana. Upravo kao žohari, škaranbele kad idu na vlažnu krpu u mračnoj kuhinji.“
 
I onda meštar od riječi biolog dr. Giunio navede priču na leteće ribe, ili električne jegulje i detaljno znanstveno analizira  temu. Za jednim se stolom politizira, za drugim govori o ribanju, za trećim debatira da li mrtvaci, tenjci straše ili ne, za četvrtim igra se briškula, za petim napada načelnika što je dozvolio. da se javni nužnik, kondut, gradi na rivi. A tamo za onim stolom u kutu gdje sjedi lučki poglavar, kapitan od porta i slastno jede pečenog zubatea poveo se razgovor medju mjestnom inteligencijom o morskoj lastavici, »jerbo je barba Tode ka' je doni zubaca na terpezu reka da mu je pripovida Zane - krivi da je vidi blizu škoja, prin nikoliko dana, kako letidu morske lastavice«. Što da kažem,ovu poslasticu od knjige, dobru i za učenike i za biologe i za lingviste „triba vazest u ruke“!
 
A osim ove knjige u kojoj se strašno „mieša“ NDH pravopis sa lokalnim dijalektom treba pregledati i stare časopise „Priroda“ (1911. – 2016.) dostupne na poveznici. Osim sjajnih dopisa iz svijeta i tekstova domaćih znanstvenika oko 1960. se pojavljuju  i nadahnuti, poetski opisi prirode i dubrovačkoga kraja Tomislava Macana pod pseudonimom Martol Dubac, puni romantike i ljubavi za ljude, povijesnu i kulturnu baštinu. Iz Bosne su dopisi ozbiljnoga Ibrahima Hodžića te (tada šezdesetih) mladoga biologa Midhata Hrnčića, danas poznatoga književnika iz Sanskoga Mosta. Stari brojevi Prirode imaju zanimljive slučajeve ulova morskih pasa,delfina i sredozemne medvjedice, u Rijeci Dubrovačkoj (1928.) kada je more još bilo puno života. Kasnije sam u XXI. stoljeću uživao u tekstovima kemičara Nenada Raosa, kojemu su i  otac i brat poznati književnici.
Prirodaiznosi i priče i opažanja iz svijeta,tu je i meni posebno dragi  Ernest Seton Thompson.
Poveznica časopisa „Priroda“ jest: https://library.foi.hr/m3/kds1.php?sqlx=S00001&sqlid=1&C=
 
Giunio [Đunio], Petar, hrvatski novinar i pisac (Korčula, 15. IV. 1894. – Zagreb, 14. V. 1968.). Studirao pravo ne završivši ga, počeo se baviti novinarstvom. Bio suradnik i urednik u Tipografijinim listovima (Večer, Obzor i Jutarnji list) od 1923. do 1941. Za NDH radio u uredništvu Nove Hrvatske, a od 1945. u Nakladnome zavodu Hrvatske. Objavio mnoge članke o povijesti i zemljopisu Dalmacije, o njezinu pomorstvu, ihtiologiji i turizmu te bio zapažen suradnik Ornitološkog odsjeka Zavoda za primijenjenu zoologiju u Zagrebu. Glavni urednik časopisa Morsko ribarstvo (1951.). Napisao knjige: Iz stare pomorske bilježnice (1943.), Tajne morskih bića (1952.) i posmrtno objavljenu Život mora (1969.).
 

Teo Trostmann

Od Illyricuma do Delmatija

 
 
Prikaz knjige: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati, Ogranak Matice hrvatske Šibenik, Gradska knjižnica „Juraj Šišgorić“ Šibenik, Šibenik, 2007.
Na prostoru hrvatskih zemalja u antičko su doba živjela srodna plemena koja su Grci nazivali Ilirima. Tada još ustrojena organizacija prostora, uz posve prirodne promjene u povijesnom razvoju, zadržala se dugo - sve do potkraj srednjega vijeka, kada taj prostor dolazi na udar osmanskih osvajača. Taj je etnički supstrat nakon rimske pacifikacije prvih desetljeća poslije Krista romaniziran, a njegovi ostatci sintetizirani su uglavnom u tada izrazito državotvoran hrvatski narod koji je zaposjeo rimsku Dalmaciju, Ilirik i Panoniju. Pleme s južne jadranske obale, antički Ardijejci, osnivaju državu pod vodstvom kralja Agrona, koja je trajala od 230. pr. Krista do 167. pr. Krista kad su ih porazili Rimljani. Ta se država prostirala od lijeve obale Neretve pa sve do Vojuše u današnjoj Albaniji, što je otprilike područje koje su Hrvati u srednjem vijeku ustrojili pod imenom Crvene Hrvatske.
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/strucna-literatura/marin-zaninovic-ilirsko-pleme-delmati-slika-89756243.jpg
Propast ardijejeske države ubrzala je izbijanje Delmata - drugoga za Hrvate važnoga antičkogplemena – na obalu i preuzimanje prevlasti na njoj u potezu od Krke do Cetine, kao što su prije toga u sličnoj situaciji Liburni zamijenili Japode ili Ardijejci Autarijate. Riječ je o izričito borbenom plemenu koje je stoljeće i pol vodilo ratove protiv rimskih osvajača. Zahvaljujući upravo toj upornoj borbi i otporu, Rimljani su nakon osvajanja cijelu pokrajinu nazvali po njihovu imenu.
 
Delmati su se još prije propasti ardijejske države, s kojom su vjerojatno bili u stanovitu nestalnom odnosu, od nje odmetnuli i poduzimali vlastite akcije. Zato je godine 156. prije Krista konzul Marcije Figul započeo protiv njih rat, koji nije povoljno svršio po Rimljane, koji su se potučeni morali vratiti u Naronu. Sljedeći je napadaj izveo početkom zime, nu na glas o njegovu povratku, Delmati su se opet okupili u svom glavnom središtu Delminiumu. Figul ovo utvrđeno središte čak ni ratnim spravama nije mogao osvojiti, pa je krenuo u osvajanje manjih mjesta, od kojih je neka osvojio i uništio, čime je oslabio središnji otpor Delminiuma.
 
Zato se opet povrati poda nj i utvrdu uspije zapaliti gorućim strijelama i gotovo je uništiti. Osvajanje je dovršio njegov nasljednik P. Kornelije Scipio Nazika istom taktikom zauzevši Delminij 155. godine prije Krista. Tom je prigodom odveo velik broj pučanstva u ropstvo. Delmati su mirovali nekoliko desetljeća. Obala je bila pokorena samo nominalno dok je unutrašnjost bila opet u delmatskim rukama. Zato je na Delamte 119. krenuo konzul Cecilije Metel. Njega su prijateljski primili u Saloni, koju on iz „zahvalnosti“ opljačkao, a od plijena sagradi u Rimu Kastorov hram.
 
Treći rat je krenuo 78. prije Krista, kad su Delmati iskoristili nemire nastale prodorom Cimbra te političko stanje u Rimu nakon Suline smrti. Tada oni zbaciše rimsku vlast i zauzmu Salonu. U borbu protiv njih krenuo je prokonzul Kosokonij, ali mu je trebalo dvije godine da zauzme Salonu. Delmati ni tad nisu bili potpuno svladani.
 
Mirovali su nekoliko godina, a onda su 51. godine prije Krista zauzeli Promonu, koja je bila u rukama Liburna. Kao prokonzul Ilirika Cezar je posjetio ove krajeve 57. i 54. godine. Kad je on bio zauzet Galijom i Italijom Delamti su napali Libirne, a nekako istodobno kad su Japodi opljačkali Trst i navalili na Akvileju.
 
Liburni se potuže svom prokonzulu pa on pozove Delmate da napuste Promonu. Kako se ne pušta lako ono što se krvlju barni tako i Delmati odbiše Cezarov zahtjev pa on na njih posla veliku vojsku, koju Delmati potuku. Cezarov protivnik Oktavije osvajao je dijelove Dalmacije koja je bila uz Cezara – opsjedao je Salonu. On je pak stupio u savez s Delmatima, no Salonu ipak nije uspio osvojiti. Nakon Oktavijevoga odlaska Cezarovi su pristaše uspjele umiriti područje zauzevši Promonu. Pohitivši u pomoć Cezarovim snagama u zimu 48./47. godine legije konzulara Aula Gabinija, koje su prema izvorima brojile 3 tisuće konjanika i 15 kohorta pješaka, dočekali su Delmati kod Sinodije i teško ih porazili u jednom uskom klancu. Tada je poginulo 2 tisuće vojnika, 38 centuriona i 4 tribuna, a ponosni orlovi rimskih legija pali su u ruke Delmata.
 
Kad su Cezarove snage porazile Pompeja i ponovno se učvrstile na istočnoj jadranskoj obali domorodačka plemena ponude Cezaru pokornost. On im pak ponudi oprost pod uvjetima koje Delmati nisu htjeli ispuniti pa ponovno Rimljanima navijeste otpor. Rimljani su s njima morali ratovati i 45. prije Krista, pri čemu su im zauzeli šest utvrđenih gradova, ali ih nisu uspjeli pobijediti.
 
Nakon Cezarove smrti Delmati su se osjećali još slobodnijima pa su ponovno zauzeli Salonu i dijelove obale. Rimljani su i 39. opustošili zemlju Delmata, a od plijena su sagradili prvu javnu knjižnicu u Rimu. Nu i ti su uspjesi bili kratkotrajnoga daha. Nakon što je Oktavijan pokorio primorje krenuo je 35. prije Krista u unutrašnjost te porazio Japode i Panonce kod Siscie. Sad su još samo preostali ratoborni Delmati, koje su Rimljani držali u poluokruženju. Pred Oktavijanovom najezdom 34. prije Krista Delamti organiziraju obranu u utvrđenoj Promoni, a uz to zaposjednu gorske vrhove pripremivši svoje snage za gerilsko ratovanje.
 
Nakon promjenjive ratne sreće i dugotrajne opsade Promona se morala predati. Zapovjednik delmatske vojske Testimos tada organizira gerilski otpor, no Oktavijan, podučen ranijim iskustvom ne prihvati takav način ratovanja. Zato je krenuo u zauzimanje gradova, no na posebno jak otpor, gdje je i sam bio ranjen, naišao je u Setoviji.
Ipak dugotrajnom opsadom izgladnjela je posada ponudila predaju, na što je ovaj pristao pod uvjetom da mu Delmati ostave 700 talaca i vrate mu orlove što su ih svojedobno zaplijenili u borbi s Riljanima. Tada je pokorio i druga plemena, a svoj je trijumf nad Delamtima proslavio 29. godine. prije Krista.
 
Nakon toga je pokrajinu predao senatu. Illyricum se od tada počeo nazivati Delmatia. Nu ni ovaj put Delamti nisu bili konačno pokoreni pa su dizali manje ustanke. Njih je gušio kasniji car Tiberije svladavši i pobunu u Panoniji. Ti manji ustanci nisu imali pojedinačni značaj, nego su bili predznaci velikoga ustanka 6. godine, kad su se pod vodstvom Batona pobunili Desitijati, kojima se pod vodstvom drugoga Batona pridruže panonski Breuci, a za njima i sva druga plemena.
 
Baton Desidijat prodre do Salone pa njegove postrojbe opustoše obalu sve do Apolonije. Premda u pohodu prema Italiji porazi Rimljane prodor mu je bio zapriječen. Rimljani pak dovedu deset legija iz današnje Češke i utabore se u Sisciji. Taktikom čekanja i haranja pokrajine prisilio je Batona Desidijata da se povuče Breucima u današnju Slavoniju.
 
Rimljani tada svježim i doknadnim snagama iz taktike čekanje prijeđu u navalu pa se, između Osijeka i Vukovara, sukobe s obojicom Batona. Tu ih ih poraze i opustoše cijelo područje. Nakon toga Panonija popusti, a Baton Breuk preda svoga kralja Rimljanima, vojsku pak nagovori da preda oružje, a sam uz Tiberijevu potvrdu preuzme vlast nad Breucima.
 
Na nj tada krene Baton Desidijat iz Dalmacije, zarobi ga i kazni smrću pred cijelom vojskom. Pustošeći predjele vrati se tada natrag u Dalmaciju. Otpor je pružao sve do 9. godine, kada se potpuno okružen morao predati. Na kraju su još ostali samo Desidijati koje je trebalo pokoriti. Oni u tvrđi Ardubi pruže posljednji otpor, a oni koji su bili protiv predaje, skupa sa ženama prebjegnu u utvrdu iz koje su se same bacale u plamen i rijeku samo da ne padnu u ruke neprijateljima.
 
Nakon ovoga rata Delmati i njima srodna druga plemena eliminirani su kao vojni i politički čimbenik. Delamti su prvotno, smatra Zaninović, nastavali unutrašnjost srednje Dalmacije i zapadne Bosne, područje oko svoga glavnoga grada Delminija. Oko 119. prije Krista težište njihove moći približava se morskoj obali, gdje je njihovo uporište postala Salona.
 
Potkraj II. stoljeća definitivno se učvršćuju na obali oko Salone ili na Klisu. Tada počinje njihovo širenje i učvršćivanje duž obale prema Krki i Cetini. Utvrdio je kako ove krajeve ujedinjuje isti zemljopisni i gospodarski čimbenici pa onda otuda potječe jedinstvo društvenoga i kulturnog stanja, što je, navodi, posebno uočljivo u kultovima i onomastici.
 
Sva ova polja, ističe, okružuje velik broj manjih i većih utvrda te naseobina poznatih pod imenom gradina. Drugi čimbenik jedinstva bijaše, napominje, kultna slika, štovanje Silvana i Dijane, čiji se spomenici i natpisi javljaju u krajevima Delmata – od obale Solina, Klisa pa preko Sinja i gornje Cetine do Duvna, Livna i Glamoča.
Utvrdio je i kako onomastička građa pokazuje na poljima i područjima gdje se nalaze delmatske gradine te kultni spomenici stoje i njihova domaća imena, koja jasnije od ičeg ukazuju na njihovu individualnost i otpor tuđim utjecajima.
Podsjetio je i kako je etimologija imena Delmati izvedena iz riječi očuvane u albanskom jeziku - delme, što znači ovca pa, smatra, kako njihovo ime u potpunosti odgovara njihovu gospodarstvu. Potvrda toga značenja, ističe, nalazi se upravo u imenu njihova glavnoga grada Delminija.
 
Zaninović tvrdi kako se svakako u I. stoljeću, a i prije ovo ime proširilo na dobar dio pokrajine dotad poznate pod nazivom Illyricum. Zbog svega tog, ocjenjuje kako je delmatsko ime bilo suvereno i na obali jer, more koje ju oplakuje, Tacit naziva Dalmatinskim morem. Raščlambom imena utvrdio je onomastičku jezgru delmatskoga područja na pravcu Salona – Livno.
 
Od te crte, ističe, prema zapadu do Krke, pruža se čisto delmatsko područje, koje svojom onomastikom donekle utječe i na susjedno liburnsko područje. Istočno obalom ta crta ide do Cetine jer u području između Cetine i Neretve nema autohtonih imena. Delmatske krajeve, smatra, povezuju i onomastičke formule.
Naime, u području koje se nalazi istočno od zamišljene crte Omiš - Duvanjsko polje javlja se praznina i uopće nema autohtonih imena. Istočno od Cetine i jugoistočno od Duvanjskoga polja, nema plodnihpovršina sve do Imotskoga polja, što je pokazatelj da na tompodručju nije bilo Delmata. Jednako tako, tvrdi, i prodori rimskih vojskovođa iz Narone prema Delminiju svjedoče da ih u ovom području nije bilo, nego su ga najvjerojatnije nastavali rimski saveznici Daorsi, koje su Delmati, zbog više i helenizirane civilizacije i gospodarstva, uznemiravali.
 
Nakon stabilizacije rimske vlasti granica je najvjerojatnije išla od zavoja Cetine preko zapadnoga dijela Imotskog polja, a odatle k istočnom rubu Duvanjskoga polja i Vran planini, s tim da je granica pred neposredno rimsko pokoravanje ovisila o sukobima i jakosti pojedinih plemena. Prema sjeveru granicu su tvorili visoki planinski masivi Čvrsnice, Vrana i Raduše, sjeverno od Duvanjskoga polja, Cincar planine sjeverno od Glamočkog polja, a Šator planinme na sjeverozapadu istoga polja. Od Šator planine prema jugu granicu je tvorio zapadni rub masiva Dinare, od kojeg se nastavlja rijeka Krka, kao prirodna zapadna granica ovog u glavnim crtama zaokruženoga područja.
 
Smatra kako su s Dalmatima na zapadu graničili Liburni, a na sjeverozapadu su dodirivali Japode. Istočno od Japoda na Grahovu polju smještaju se Ditoni, na koje se nastavljaju Mezeji. Njih stavljaju sjeverno od Glamočkoga i Duvanjskog polja u područje Sane, Vrbasa i Bosne. Na Mezeje se nadovezuju Desidijati, čije se područje protezalo sjeverno od Čvrsnice, Raduše i Prenja. Jugoistočno od Desidijata, u gornjem toku Neretve, oko Mostara, u Bišće, Nevesinje i Gacko polje do gornjega toka Drine smještaju se Naresiji. Oni su vjerojatno jednim svojim dijelom od Mostarskog blata prema Duvanjskom i Imotskom polju, također graničili s Delmatima.
 
Južno od njih u donjem toku Neretve, s njezine lijeve i desne obale, u prostoru koji se pruža zapadno dolinom Trebižata i Tihaljine do Imotskoga polja, gdje su graničili s Delmatima, te istočno, dolinom Bregave do Stoca i Ošanića, gdje se nalazilo njihovo središte, bili su Daorsi. Još južnije, od Čapljine do obale te obalom do Cetine upravljali su Ardijejci sve dok ih nisu 135. prije Krista svladali Rimljani i preselili u unutrašnjost. Tko je ušao u to područje nije dovoljno poznato –Dalmati ili Naresiji? Onomastičkom analizom imena utvrdio je i etničku povezanosti otoka i obale te unutrašnjega kopna.
 
Naime, glavna biološka prinova jadranskih otoka uvijek je dolazila s najbližega kopna. Novodošli prekomorski element mogao je, tvrdi, nametnuti svoj jezik i kulturu, ali je na kraju uvijek prevladavao živalj koji je imao zaleđe kopna u svojoj vlasti i koji je ispod jače ili slabije kore helenizacije i romanizacije uvijek sačuvao svoja iskonska vlastita svojstva posebne skupine. Utvrdio je kako je seoba stanovništva iz delmatske unutrašnjosti bio dug i kontinuiran proces koji se odvija u smjeru prema obali. Smatra kako je zato riječ o jedinstvenom području u gospodarstvu, jeziku, vjerovanjima i načinu života. Razvitak područja podijelio je u nekoliko razdoblja.
 
Predgrčko razdoblje karakteriziralo je stočarstvo i mala poljoprivreda, jednako društveno uređenje i duhovni život, koji se manifestira u jednakom tipu naselja, kultovima kasnijega razdoblja te u zajedničkom vlasništvu i dijeljenju zemlje, koju bilježi Strabon, a onaje u nekim svojim elementima preživjela sve do danas.
 
Analizom arheoloških artefakata utvrdio je obrise tradicionalne nošnje, čije bi se pojedini elementi mogli pronaći i danas u hrvatskim nošnjama tog nekadašnjeg delmatskog područja. Drugo je razdoblje karakteristično po osnivanje grčkih naselja te dodrima s helenskom uljudbom. Međusobni dodiri i viša civilizacija uvjetovali su spuštanje prema obali, a s druge strane opet je strani čimbenik stvara osjećaj jedinstva i istorodnosti domaćega pučanstva na širem području.
 
Treće razdoblje počelo je dolaskom Rimljana, što je kod Delmata probudilo svijest o vlastitom zajedničkom interesu i i opasnostima, ali vlastitoj snazi kojom su se suprotstavili susjedima. Ranija penetracija pretvara se u delmatski pritisak koji seže sve do obale.
Četvrto razdoblje počinje propašću Gencijeve države, što dovodi Delmate u položaj glavnoga čimbenika u otporu rimskoj vlasti na obali i u njezinu zaleđu. Delmate tada već nalazimo na obali između Krke i Cetine i duboko do brada u Illyriku. Premda su uništavani brojnim sukobima vrhunac im je moći bio krajem I. stoljeća prije Krista. Tada im je na zapadu granica Krka, a na istoku obuhvaća dio, a možda i cijelo Imotsko polje. Dominiraju na obali i imaju utjecaj i na otoke.
 
Peto razdoblje, nakon stoljeća i pol borbi u kojima su Delmati bili glavni nositelji otpora Rimljanima, učinilo je njihovo ime najpoznatijim pa se ono proširilo na prostor koji su tada naziva cijela jedna provincija. Pod imenom mnogih Delmata sad se javljaju stanovnici cijele provincije, a njihove 342 dekurije u staroj postojbini dočekat će novi narod, koji će zajedno s Delmatima stvoriti novu sintezu, u kojoj su i ovi na stanovit način našli svoje produženje i svoje nasljednike.
Zaninovićevoj klasifikaciji treba dodati i šesto razdoblje kad je reformom cara Dioklecijana 297. Illyrik bio podijeljen crtom koja je išla od Budve na Drinu, Savu i Dunav. To je crta kojom je bilo podijeljeno i Rimsko Carstvo na Istočno i Zapadno.
Gornja Dalmacija, koja je pripala Istočnom carstvu nazvana je Prevalitana, a Donja Dalmacija koja je pripala Zapadnom Carstvu sačuvala je svoje ime i opet podijeljena na Donju, od Raše do Cetine, i Gornju od Cetine do Bojane. Tako je i Gornja Panonija dobila novi ustroj. Od nje su nastale dvije Panonije - Prva ili Valerija sa sjedištem u Sisku i Panonija Druga ili Savija sa sjedištem u Sirmiju.
 
Zapadni Ilirik, nazvan Dalmacija, upravno je bio uređen kao salonitanska dijaceza. U tom okviru sačuvao je svoju teritorijalnu i političku cjelovitost, koja postala okvir za srednjovjekovnu hrvatsku državu.
Područja dvaju državotvornih antičkih plemena s istočne jadranske obale - Delmata i Ardijejaca, još od srednjega vijeka sastavni su dijelovi hrvatskih zemalja. Danas dijelom u sklopu Republike Hrvatske, a dijelom u Herceg Bosni, koju čine Herceg-bosanska, Zapadno-hercegovačka i Hercegovačko-neretvanska županija.
 
U srednjobosanske hrvatske enklave ugrađeni su dijelovi područja antičkih Desidijata. Panonska područja, među kojima i breučko, osim u RH, protežu se i na Posavsku županiju Herceg Bosne. Japodska područja, osim u Lici, preslojena su stanovništvom pridošlim migracijskim kretanjima nakon osmanske invazije u Turskoj Hrvatskoj. Ratoborna krv i srčanost antičkih Delmata djelomično kola i žilama hrvatskih dinaraca, koji nikad ne ostaju ravnodušni prema sudbini domovine i svoga narodnog i državnoga prostora. Jasno to svjedoči i povijesno-prostorna jezgra hrvatske državnosti.
 

Mate Kovačević, http://www.hrsvijet.net/index.php/kultura/74-knjigozori/53615-od-antickih-delmata-do-hrvata

Anketa

Zašto A. Plenković i dalje brani nepostojeći "dan antifašističke borbe" 22. lipnja?

Utorak, 12/11/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1277 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević