Get Adobe Flash player

28. Marulićevi dani u znaku 450. obljetnice prvog izdanja 'Ribanja i ribarskog prigovaranja' Petra Hektorovića

 
 
Društvo hrvatskih književnika (DHK) u Akademijinoj palači Milesi u Splitu je dodijelilo godišnje nagrade Dana hrvatske knjige, koji se obilježava 22. travnja – na dan kad je Marulić završio 'Juditu', a 1900. godine osnovano DHK. Nagradu 'Judita', koja se dodjeljuje za najbolju knjigu ili studiju o hrvatskoj književnoj baštini, posebice o humanističko-renesansnoj, za 2017. dobio je  Drago Šimundža za knjigu 'Marko Marulić, pjesnik i didaktičar'. Kako se navodi u obrazloženju, Šimundžina knjiga/monografija vrijedan je i prepoznatljiv doprinos u razumijevanju složene tematike Marulićeve književne pojave. U njoj je sabrano autorovo višedesetljetno akribično bavljenje problematikom Marulićeva književnog doprinosa u aspektu njegove etičke i estetičke dimenzije, čime je bitno proširen Marulićev recepcijski horizont i značenje te znakovito p/osviještena kako njegova, tako i pripadnost hrvatskoga nacionalnog bića europskome kulturnom prostoru. Dodaje se kako monografija 'Marko Marulić pjesnik i didaktičar' i kao cjelina i u svojim dijelovima bitno proširuje i obogaćuje dosadašnje spoznaje o 'ocu hrvatske književnosti'.
https://gohvar.files.wordpress.com/2011/10/rirp_hektorovic.jpg
Petar Hektorović
 
„Nagrada je uvijek poticaj da čovjek shvati da ono što radi ima uspjeha. Jasno, tu su u pitanju kultura i civilizacija, te etičke vrijednosti koje su čovjeku uvijek potrebne na svim razinama“, rekao je Drago Šimundža. Nagrada 'Slavić', koja se dodjeljuje za najbolju knjigu prvijenac, za 2017. pripala je Luki Vukušiću za zbirku priča 'Vatra u snijegu'. Kako se navodi u obrazloženju, autor oblikuje kratke priče, poznate u engleskom terminu kao 'short story' ili u njemačkom kao 'Kurzgeschichte'. Međutim, u pojedinim dijelovima proze su ispunjene profinjenim lirizmom, tako da gotovo podsjećaju na oblik pjesme u prozi. Također se ističe kako autorova budna i senzibilna komunikacija s prirodom, s prolaznicima i okolinom pruža dojmljive iskustvene doživljaje koji i čitateljsku percepciju nadahnjuju na dublje, potpunije, pa i plemenitije koračanje i pronicanje životnih vrijednosti i promašaja. „Iznenađenje je bilo potpuno: nisam ni mislio da sam u nekom procesu nagrađivanja, a eto to će biti dobar poticaj za dalje“, rekao je Luka Vukušić.
 
Nagrada 'Davidias' dodjeljuje se za najbolji prijevod djela iz hrvatske književne baštine na strane jezike ili najbolju knjigu odnosno studiju inozemnog kroatista o hrvatskoj književnoj baštini, no povjerenstvo je odlučilo da se to priznanje ove godine ne dodijeli jer nijedna na natječaj prijavljena knjiga nije udovoljila kriteriju izvrsnosti koji spomenuta nagrada podrazumijeva. Prigodnim slovom akademika Tonka Maroevića počeo je znanstveni, književni i izdavački program 28. Marulićevih dana koji se ove godine odvija u znaku 450. obljetnice prvog izdanja Hektorovićeva 'Ribanja i ribarskog prigovaranja'.
 
Petar Hektorović je bio hrvatski renesansi pjesnik, mislilac i graditelj. Rođen je 1487. godine u Starom Gradu na Hvaru u imućnoj obitelji. O njegovoj mladosti ne postoji mnogo podataka. Pretpostavlja se da je prva znanja stekao u javnoj humanističkoj školi na Hvaru, a zatim u Splitu, najvjerojatnije kod splitskih dominikanaca te u Padovi.
 
Hektorović je tijekom života preživio kugu na otoku, doživio bunu pučana na Hvaru i navalu Turaka pred kojima je pobjegao u Italiju. Nakon povratka iz Italije počeo je graditi utvrdu Tvrdalj, najpoznatiju građevinu Starog Grada. Utvrdu je gradio tijekom cijelog života, a bila mu je jednako značajna kao i književno djelo. Na zidove je uklesao više od dvadeset kamenih natpisa, a jedan od njih je bio i njegov životni moto: „O koliko je lijepa vjera i stvarnost“. Jedna od njegovih najvećih odlika kao čovjeka bila je demokratičnost i velika humanost prema ljudima iz puka što je izraženo u njegovoj oporuci prema kojoj je sirotinji osigurao darove u novcu i hrani te sklonište u utvrdi Tvrdalj, a svima koji su ga vjerno služili darovao je određenom svotom novca. Zbog bolesti i starosti nije uspio ostvariti sve što je zamislio u izgradnji ljetnikovca Tvrdalj pa je u oporuci tu zadaću ostavio unuci Juliji. Umro je 1572. godine u svome rodnome gradu.
 
Njegov književni opus nije velik ali se na temelju pronađene pjesničke poslanice koju je uputio rođaku Jakovu Zečkoviću može pretpostaviti da je napisao puno više nego što se danas zna. Hektorovićev književni rad prvi spominje povjesničar Pribojević 1525. godine u svom govoru u kojemu ga navodi kao prevoditelja djela rimskog pjesnika Ovidija. Hektorovićevo književno stvaranje se može podijeliti na nekoliko razdoblja. Prvo razdoblje se odnosi na izgubljene pjesničke tekstove koji su nastali početkom XVI. stoljeća i najvjerojatnije su bili ljubavne tematike. Za sljedeće razdoblje ne postoje podrobni podaci osim pisma koje je uputio svom hvarskom prijatelju Mikši Pelegrinoviću i koje sadrži djelomični prepjev Ovidijeva spjeva 'Remedia amoris'. Zbog učestalih sukoba između Venecije i Turske 1539. godine s majkom bježi u Italiju, a neugodne i opasne doživljaje koje je doživio za vrijeme osamnaestodnevnog putovanja opisao je u poslanici iz 1541. godine, upućenoj Nikoli Nalješkoviću.
 
Sljedeće razdoblje obuhvaća tekstove koji su uvršteni u jedino izdanje Hektorovićevih djela koje je objavljeno za njegova života, a to su poslanica Jerolimu Bartučeviću u kojoj je opisao trodnevno putovanje i ribarenje s dva ribara. Tom razdoblju pripadaju i poslanica M. Vetranoviću iz 1556. godine i prozno pismo M. Pelegrinoviću iz 1557. godine. Izmjenjujući pisma i poslanice u kojima je pisao o svom životu, radu i svjetonazoru održavao je veze s prijateljima književnicima iz drugih dijelova Hrvatske, od Splita do Dubrovnika. O njegovoj povezanosti s pjesnicima iz drugih gradova svjedoči Hanibal Lucić koji u svojoj poslanici iz 1522. godine prenosi pozdrave koje je Hektorović uputio Splićaninu Jerolimu Martinčiću. Iako je 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' dovršeno 1556. godine tek su ga 1568. godine u Veneciji tiskali Hektorovićeva unuka Julija i njezin suprug Antun Lucić. Tematsku osnovicu djela čini trodnevna plovidba na koju se pjesnik uputio s pučanima Paskojem i Nikolom, umoran od poslova gradnje i uređenja ljetnikovca Tvrdalja.
 
'Ribanje i ribarsko prigovaranje' je kao djelo složene kompozicije nemoguće jednoznačno pripisati bilo kojoj od renesansnih književnih vrsta. Tekst pokazuje određenu srodnost s poslanicom i tzv. ribarskom eklogom, a ima i strukturu putopisa. 'Ribanje i ribarsko prigovaranje' je prvi putopisni spjev u hrvatskoj književnosti i u njemu se prvi put pojavljuje cjeloviti zapis četiriju narodnih pjesama, bugarštica o Marku Kraljeviću i bratu mu Andrijašu te o Radosavu Siverincu i dviju lirskih pjesama 'I kliče devojka' i 'Naš gospodin poljem jizdi'. Kako kaže Franjo Švelec, 'Ribanje' je neobično djelo; ono je ribarska ekloga, i putopts, i pohvalnica, autobiografski spjev, i moralno-didaktički spjev. Hektorovićevo djelo u sebi sadrži i mnoštvo izreka, aforizama, zagonetki, pitalica, narodnih pjesama ... Zbog svih t'ih utjecaja, zaključuje Švelec, 'Ribanje' izmiče uobičajenoj klasifikaciji.
 
Bez velikih književnih pretenzija, u želji da tek opiše svoj trodnevni izlet i ribarenje, a pišući na način koji u sebi nosi elemente lirike i epike, te ostvarivši djelo koje u sebi spaja nekoliko književnih vrsta, Hektorrović je stvorio veliko i izuzetno djelo naše književnosti, koje nije nastalo preradom postojećeg, ili direktnim utjecajem nekog drugog književnog djela, ali koje jednako tako nije za sobom ostavilo sljedbenike, već stoji usamljeno u našoj književnosti renesanse. Samo je Hektorovićevo 'Ribanje' u našoj nauci o književnosti, ne bez razloga, nazvano najoriginalnijim, najsamoniklijim djelom. Jer, Petar Hektorović progovorio je na neočekivan način, vlastitim glasom i drugačije nego ijedan njegov suvremenik. On je uzdigao do poezije svoju viziju ljudi i prirode sjedinjenu s njegovim intimnim mitom doma, starine, narodne i umjetne poezije, a njegov spjev, poput Tvardalja koji ga je trajno zaokupljao kao opsesija, kao kult stvaranja i čuvanja baštine, danas doživljujemo kao simbol našeg opstanka na onim žalima gdje se trebalo sačuvati i gdje je trebalo trajati usprkos nesklonoj povijesti.
 

Nives Matijević

April 24 Armenian Genocide Remembrance Day
 


Hajastan
Bursting
into bloody tears
1500000 and more
Killed
http://2.bp.blogspot.com/-wVskay0avmM/UY15Vf9Jh1I/AAAAAAAAEvc/7NqFf6f2Ziw/s1600/Turk_official_teasing_Armenian_starved_children_by_showing_bread,_1915_(Collection_of_St._Lazar_Mkhitarian_Congregation).jpg
Raped
Displaced
Slaughtered with Turkish swords
Burnt alive in the churches
Crucified

....
The despair of eyes
Calls Armenia
so all the graves of the innocent
without a cross on their gravestones
which desert hides
could get the peace on its land

...
Mother’s dead arms
Streching out
To grab her children.
 
...
Behind human faces
Monsters are hidden
Hiding genocide
Before so many deaths
The desert let them
A sight of crime.
 
Places of bleeding tears
mounds
honorabletombs
long for truthfulness
 
Along Armenian Via Dolorosa
in the serpent’s club
the universe is full of bitter
dark abysmal
in the soul
suffocates it
...
in the abyss of evil
animals yowls
Turks in lines
Young Turks
Beheading with swords
burning women’s hair
impaled
they die in terrible pain
...
Streams of the rivers
gaze at the dark
craving for the day of freedom
Hrazdan
Arpa
Debed
Azat
Aras
The streams of painful souls
LittleCaucasus
Transcaucasia
mountain lake
Sevan
from the groundthat
makes snake-houses
givingthem their hands
restless souls
parades of shadows
theblood from their wounds
cries out:
- No peace for us without the truth!
...
Directive 8682
Armenians were killed
Suffocated in the gas chambers
burned
theirbodes were thrown
into the Black Sea
in the Euphrates
the corpses float for days
thefood for dogs
and carnivores
they kill Armenian children
dynamite set
in their strollers
they burn them alive in the caves
the smell of burnt corpses
fordays
in the desert air
...
Above Armenians
the stars went out
columns of death
bloody trace
a rifle shotgun
shots
killers
sandydinecrying
sunset
the gloom of scare pouring
watercolors of crime
watercolors of death
tear the deaths
 
Good God
ELAHI
You spoke their language
ἸησοῦςΧριστός
Jesus Chirst
Joshua
Jesus from Nazareth
ΧριστόςHristos
Isa ibn Maryam
رسول
Their soul is bleeding
The burden of the Cross.
 
the hands of truth
thesoul of existing ones
the hands of constant souls
cry for the ink
the quill of truth
the truth.
 
Translated to English by Ana Stjelja
 

Nikola Šimić Tonin

Edward Rydz-Śmigły je sačuvao obraz poljskom narodu nakon okupacije Hitlera i Staljina

 
 
Poljski visoki časnik, maršal Edward Rydz-Śmigły (Łapszyn kraj Brzeżanyja u Galiciji, 11. III. 1886. – Varšava, 2. XII. 1941., bio je poljski političar, državnik, maršal Poljske i zapovjednik glavnog oružanih snaga Poljske, kao i slikar i pjesnik. Tijekom sastanka u Moskvi, Rydz-Śmigły je kategorički odbio molbe Zapada da dopuste Sovjetima prolazak kroz Poljsku, tvrdeći kako mu nitko ne može jamčiti da će Sovjeti doista sudjelovati u ratu, te dodavši kako Sovjeti, kada jednom uđu u Poljsku, iz nje više neće htjeti izaći.
https://s.ciekawostkihistoryczne.pl/uploads/2017/09/Smigly-Rydz.jpg
Kada je Hitler 1. rujna 1939. napao Poljsku, Rydz-Śmigły je postao Vrhovni zapovjednik, no već je 7. rujna, zajedno s ostatkom državnog vrha, napustio Varšavu. Problemi s komunikacijskim mrežama onemogućili su mu kvalitetno zapovijedanje. Dana 11. rujna naredio je da se Varšava brani pod svaku cijenu, nadajući se kako će grad i obližnja utvrda Modlin izdržati nekoliko mjeseci, što će biti dovoljno vremena da Britanci i Francuzi pošalju vojnu pomoć. No, Rydz-Śmigły nije znao da Saveznici ne planiraju poslati pomoć Poljskoj, te da očekuju njezin pad. Njegov plan doživio je još jedan snažan udarac kada su, 17. rujna, Poljsku s istoka napali Sovjeti. Shvativši tada kako je bitka izgubljena, Rydz-Śmigły je naredio svojim trupama da se povuku prema Rumunjskoj kako bi izbjegli daljnje sukobe.
 
Nakon što je uspješno izbjegao uhićenje, Rydz-Śmigły je 18. rujna 1939. pobjegao u Rumunjsku. Iako je ovaj bijeg (jer ipak je on bio vrhovni zapovjednik) izazvao kontroverze, rezultirao je time da se Poljska službeno nije predala, te su se poljske trupe mogle i dalje boriti. Velik broj poljskih vojnika otišao je na novačenje u Francusku, a nakon njezinog pada, u Veliku Britaniju (i još su ginuli u zapadnim trupama, napadali Monte Cassino, iskakali kao Sosabowski, dizali ustanak u Varšavi i ostali pod Sovjetima, a premijera su srušili saveznici sa kćerkom ponad Gibraltara. (t.t.)

Anketa

Andrej Plenković je zaposlio ujaka, kuma i sestričnu. Tko je sljedeći?

Ponedjeljak, 10/12/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1299 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević