Get Adobe Flash player

Potrošeni modernist koji je usavršio jednostavnu tradicionalnu priču

 
 
Jichak Baševis Zingerb je bio još živ u vrijeme (1990.) kada sam počeo raditi u jidiškom časopisu Forward, premda nije više dolazio u uredništvo donositi pripovijesti članke i romane u nastavcima, koje je povremeno objavljivao na jidišu kroz razdoblje dulje od pedeset godina. U to vrijeme on se polako gasio na Floridi; njegov um je bio zahvaćen Alzheimerovom bolesti. Međutim, još uvijek se moglo naći tragova njegove nazočnosti.
https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/736x/1a/07/36/1a0736bde4e1e121b2749448eae2ebb5.jpg
"Naravno da sam poznavao Zingera", reče mi jedan stari tipograf odgovarajući na moja požudna pitanja. „Bio je običan pornograf!“ Ovaj slovoslagar, neki ortodoksni Židov koji je preživio nekoliko sabirnih logora, dodao je da je često on osobno imao zadatak da krati najrazvratnije odlomke Zingerove proze. K tomu, hvalio se isti da je prilikom preseljenja redakcije na ugao 33. ulice i Park avenije skupio jedan rukopis (Neprijatelji, povijest jedne ljubavi) i bacio ga u kantu za smeće. Poslije je dugo vremena jedna je žena tvrdila da Zingerova ljubavnica – jedna među mnogima. Ona je spominjala jedan rukopis iz kojega je moguće otkriti šokantne stvari te je duboko žalila da ga nije fotokopirala.
 
Također je bilo jidišista, malih ljudi sa svilenim kravatama i prslucima, koji su mi tvrdili da Jichak Baševis nije bio ni upola tako dobar pisac kao njegov stariji brat – Israel Jehošua Zinger– koji je umro 1944. godine. Prema njihovom mišljenju, Baševis – ime pod kojim je bio poznat među jidiškim čitateljima – nije bio stvarno jidiš-pisac u apsolutnom smislu, nego samo jedno anglofilno blebetalo koje je pomoću lukavštine i dugovječnosti prevarilo jednu skupinu neupućenih američkih čitatelja navodeći ih da povjeruju kako su njegove prerađene pripovijesti iz štetla izvorne. Tijekom godina udovica jednog priznatog jidiškog pisca običavala me je zvati u redakciju Forwarda, da mi kaže da je Zinger oteo Nobelovu nagradu za književnost njezinom suprugu. Čitavo to vrijeme kao da je želio ogaditi svoje kritičare, Zinger se i dalje nastavio pojavljivati. U godinama neposredno nakon njegove smrte, 1991. , izdavačka kuća Farrar, Straus & Girouxobjavila je Otpad, Mešuge, Certifikat i monumentalni roman Sjene nad Hudsonom – više romana nego što su mnogi pisci za života objavili.
 
Zinger bi ove godine napunio stoti rođendan, 14. srpnja. Iako boravi u toj neizbježnoj sivoj zoni koja slijedi smrt velikog pisca, već se pristupilo realizaciji tolikih književnih čuda da je, uporabivši jednu heretičku metaforu, njegova konačna kanonizacija osigurana. U čast stote obljetnice njegovog rođenja Library of Americaobjavila je tri toma Zingerovih pripovijetki, od kojih je svaki bio od gotovo tisuću stranica. Ovo je prvi put da slavna serija uključuje jednog pisca fikcije čije je djelo izvorno napisano na jeziku koji nije engleski.
 
Zinger je bio majstor tolikih likova da je bilo o njemu teško misliti kao jednom piscu – kao što odgovara jednom umjetniku koji rabi mnoge pseudonime i čiji alter ego fikcije ima brojne ljubavnice, a ponekad i brojne supruge. Bio je potrošeni modernist koji je usavršio jednostavnu tradicionalnu priču, ali ne toliko jednostavnu. Pisao je opširne povijesne sage, snažne osobne romane o autootkriću i barem pokoju zajedljivu političku parabolu. Pored romana i stotina pripovijesti, napisao je mnoge knjige sjećanja koje su umjetnički bile utemeljene na fikciji. Na kraju života poduzeo se pisanja, i to vrlo uspješno, knjiga za djecu i pritom je razvio stil razgovora koji se pretvorio u stanovitu vrstu stand-up comedysvemirskih dimenzija: “Naravno da sam stvarao slobodnu volju. Nemam druge mogućnosti."
 
Zinger je bio humorist iskusan u tragediji. Kroničar iza Holokausta o kojem je često pisao kao da se iskorijenje nije dogodilo, jedan židovski pisac u ratu sa židovskom kulturom koju pamti i, prije svega, jidiški majstor koji se pretvorio u jednog od najvećeg američkog pisca XX. stoljeća.
*
Zinger se rodio u Leoncinu, u Poljskoj. Kako pripovjedač kaže u romanu Šoša, da je“bio je odgojen u tri mrtva jezika – hebrejskom, aramejskom i jidišu”. Jasno je da je Zinger bio vrlo daleko od toga da smatra ove jezike kao mrtve, na isti način su i Poljaci u njegovoj okolici bili daleko od toga da smatraju poljski kao mrtav jezik, ili da sumnjaju u postojanje svoje domovine, unatoč tomu što je Poljska krajem XVIII. bila podijeljena i nije je više bilo na zemljopisnim kartama. 
 
Zingerov narod se nalazio pod ruskom vlašću a njegov otac, rabin, odbio je naučiti ruski jezik – smatrao je da su knjige na tom jeziku bili nečiste. Prema tomu Pinhas Mendel je bio poluilegalan rabin, što je ozbiljno priječilo njegovu sposobnost da prehrani obitelj. Pinhas Mendel, mistik dubokog milosrđa koji je ponekad napuštao obitelj kroz nekoliko tjedana da bi učio, plesao i molio sa svojim rebeom, nije imao problema sa svojim novčanim nevoljama i, kao jedan Mr. Micawber hasid, nastavljao je uvjeravati obitelj da će se nešto stvoriti, možda uključujući i Mesiju. Kako se čini, to je bio vječni motiv očajanja Zingerove majke, Batševe, čiji je otac u svoje vrijeme bio poznati rabin – koji je bio racionalist i vidio je Pinhasa Mendela kao jednog beskorisnog schlemiela.
 
Batševin otac bio je također i čovjek čvrstih religioznih uvjerenja koji se svakog dana ustajao u tri sta ujutro i pisao komentare na Toru sve do predvečer. Bilgoraj, religiozna zajednica koja je bila usmjerena prema Austriji, ostavila je trag na Zingera. Njegove posjete davnom štetlu davale su mu motrište na jednu stoljetnu zajednicu koju je jidiški stručnjk, David Roskies, označio kao poljski Brigadoon"1.
 
Tradicionalno Zingerovo djetinjstvo je gotovo iluzija, jer je riječ “tradicionalan” gotovo pogrješna. Zinger je rastao studirajući Talmud i moleći, gotovo se otvoreno kretao rabinskom stazom, no istovremeno je pod utjecajem jedanaest godina starijeg brata čitao na jidišu zabranjene teme, kao što su astronomija i evolucija. Kao dijete kriomice je slušao kada je Israel Joshuapred užasnutim roditeljima tvrdio da Bog ne postoji. Ulica Krohmalna,u Varšavi, u kojoj je Zinger proveo najveći dio svojeg djetinjstva, bila je mješavina pobožnih Židova, prostitutki i razbojnika. Uključujući i hasidizam, koji je bio rezultat pokreta starog sto i pedet godina kojim je bio prožet njegov otac. Zinger je bio poput Indijanca na konju – slika autentičnosti dok se netko ne sjeti da su konje dovukli u Ameriku španjolski osvajači. On je bio autentičan proizvod jednog nestalnog svijeta.
 
Buntovništvo Israel Joshue izazvao je buntovništvo i kod Jichaka, samo što je u nekim vidovima bilo ublaženo. Jichak je vidio kako mu stariji brat 1918. odlazi u Kijev gdje je radio u jednom jidiškom časopisu te se pridružio  revolucionarima. I vidio ga je da se 1921. vraća zgađen nasiljem i kaosom koje je izazvala revolucija. Čini se da se Zinger klonio političkih nada koje su pokretale njegovog brata i ostale socijaliste. Na stanovit nakaradan način njegov pesimizam ga je spasio, barem kao pisca. Taj pesimizam ga je zaštitio od političkih skretanja i od strašnih razočarenja koji su paralizirali tolike od njegovih drugova.
 
Uz pomoć svojeg brata Zinger je dobivao razne poslove kao korektor i sa dvadeset godina već je posjećivao Klub varšavskih jidiških pisaca gdje se upuštao u žestoke rasprave o jidiš kulturi i uzput je jurio za ženama. A žene, uronjene u ista religiozna ograničenja, često su jurile za njim. U jednom svojem sjećanju Zingerov nećak opisuje svoj iznenadni dolazak u varšavski stan Israela Joshue i svoj susret u hodniku s Jichakom, tada dvadesettrogodišnjakom: “Njegove ruke su bile raširene, na jednoj se objesila jedna mršava mladica koja je zabila nokte u lutku koju je držao a na drugoj je visjela jedna krupnija ženska koja je činila isto. Svaka od njih dvije ga je htjela samo za sebe."
 
Seks - vrhunski simbol oslobođenja
 
Seks se kod Zingera pretvorio u vrhunski simbol oslobođenja i u istaknutu predstavu grijeha. Za Dostojevskog – koji je imao velik utjecaj na Zingera – u svijetu bez Boga “sve je dopušteno” čemu je dokaz ubojstvo. Da je Zinger napisao Zločin i kaznu Raskoljnikov ne bi ubio staru lihvaricu: on bi legao s njom. Rađanje je bila druga priča. Uključujući i to što se opametio nakon “krupnije žene”, Zinger se plašio perspektive osnivanja obitelji. Kada je ona ostala u drugom stanju i kada je odbila pobaciti, Zinger je predložio da se bace pod tramvaj.
 
U to doba je Zinger bio pod utjecajem duboko pesimističkog i mizoginskog pisma Otta Weiningera, austrijskog Židova koji je prešao na kršćanstvo i koji je mrzio samog sebe i koji je vidio žene i Židove kao moralno inferiorna bića a koji je 1903. u dobi od dvadeset i tri godine počinio samoubojstvo. To što se Zinger  pretvorio u židovskog pisca (i koji će uzeti ime svoje majke, Batševe, kako bi se razlikovao od svojeg brata) očaran Weiningerom je dobar putokaz proturječjima među kojima je djelovao. Također je znakovito da će u to vrijeme prevesti na jidiš Čarobnu planinu i romane Knuta Hamsuna, unatoč što je anonimno i poluanonimno proizvodio čitavu gomilu književnog smeća, hvaleći se lekcijama koje je naučio pišući senzacionalističke članke kako bi hranio svoje književne ambicije velike umjetnosti. Ili što će kao glasnogovornik-branitelj jidiške avangarde tražiti nadahnuće u židovskoj prošlosti.
 
Prvi Zingerov roman, Sotona u Gorayu, izlazi 1933. u nastavcima u Globusu, poljskom časopisu na jidišu čije je izlaženje Zinger podupirao. Roman, zapravo studija o promašenom mesijanizmu, smješten je u Poljskoj u vremenu početka pokolja poljskih Židova od vojske kozačkog atamana Hmielickog (1640.), u jedno mračno vrijeme povijesti Židova u Poljskoj kada je ubijeno na desetke tisuća židova i kada su spaljena mnoga židovska naselja. Kao rezultat očaja pred tolikom nesrećom pojavila se vjera u lažnog mesiju, Šabataja Cvija. Zingerov roman je kronika o načinu na koji je mesijanski žar zarobio i uništio jedan čitav narod.
 
Sotona u  Gorayu govori o oslobađanju potisnutih sila koje postaju olabavljene u židovskom svijetu u rasulu. Na svoje izvješće o autodestruktivnoj seksualnoj pobuni protiv religioznog nasilnog svijeta, Zinger dodaje političko razočarenje svojeg brata kako bi stvorio gorku parabolu o komunističkoj histeriji. Sotona u Gorayu je poputromana Lonac ArthuraMillera u kojem se priovijeda suprotna tema: Sotona ide slobodno uokolo i oni koji izgledaju opsjednuti zlom to ustvari jesu. Bogatstvo Zigerovog sjećanja i dvosmislenosti njegove umjetnosti ipak su smješteni u roman koji je daleko od političke satire. Zinger ne bi mogao napisati roman Sotona u Gorayu bez Bilgoraya, starog štetla gdje je njegov djed bio rabin mnogo godina. Bilgoray je dao religiozni naboj Zingerovom političkom užasu.
*
Sredinom tridesetih godina, s usponom Hitlera na vlast i pojavom poljskog fašizma, Zingeru je bilo jasno da mu nema budućnosti u Poljskoj. U to je vrijeme Israel Joshua Zinger, koji je emigrirao u USA, već bio slavan na međunarodnoj razini. Godine 1935. Jichak Baševis Zinger slijedio je njegove korake te na poziv brata i Abrahama Kahana, izdavača jidiških novina Jewish Daily Forward, otišao je u USA. Na prijedlog Israela Joshue, koji je tada bio zvijezda, Kahana ga je primio u časopis. Zinger je napustio Lene, Gine i Štefe koje su napučivale njegovo pamćenje na domaku fikcije, Ljubav i izgon, i također svojeg sina od pet godina kojega nije spominjao i koji je čudom preživio i stigao i do Izarela, gdje je postao ništa manje nego prevoditelj Zingera na hebrejski.
 
Zingerovo držanje prema svijetu kojeg je ostavio iza sebe zarobljeno je na jedan čudan način u jednom odjeljku romana Ljubav i izgon. Znao sam da više ne ću doći ponovno ovamo i da će Varšava, Poljska, Klub pisaca, moja majka, moj brat Moiše i žene s kojima sam bio blizak preći u zonu pamćenja. Činjenica je da su bile prikaze i u vrijeme kada sam bio s njima. Mnogo prije nego sam saznao nešto o Berkeleyu i Kantu, ćutio sam da ono što nazivamo stvarnost nije bilo ništa drugo do li ono što oblikujemo u svojem mozgu. Moglo se reći da sam bio solipsist mnogo vremena prije nego sam uopće i čuo za tu riječ.

Radi se o stanovitoj i posebno nemirnoj inventuri imajući u vidu da su Zingerova majka i mlađi brat, Mojše – osamljen brat koji se stalno držao propisa – umrli za vrijeme rata nakon što su bili deportirani u SSSR. (Njegova starija sestra, Hinde Esther – također književnica, premda na frustrirajući način Alice James – se spasila zahvaljujući nesretnom dogovorenom braku koji ju je odveo u Englesku.)
U Americi je pretrpio svojih sedam godina oskudice. Gotovo da nije govorio engleski; njegov brat je bio slavan i prevodio je, a on je pisao članke s naslovima poput “Ljudi koji uživaju ranjavati druge i ljudi koji uživaju da ih se žali” i “Rastavio se od svoje žene i postao je njezin ljubavnik”. Socijalističko nagnuće časopisa Forward učinilo je od njega, s njegovim pesimizmom i njegovim apolitičkim pripovijestima o demonima i dibukima, čovjeka izvan prostora. S druge strane Zinger je izjavljivao da su “USA jidišiki pakao”, kako je pisao svojoj napuštenoj ženi koja je u to vrijeme živjela u Palestini, i da “me je sama ideja da bi se moje neko djelo moglo objaviti u Forwardu nagonila da bježim iz književnosti. Mrzim svoj prostački i nesretan jidiš i svoje znanje o književnosti”.

 

Godine 1940. Zinger se oženio s Almom Wasserman, židovskom izbjeglicom iz Njemačke koja, začudo, nije govorila jidiš i koja je ostavila imućnog muža i dvoje djece da bi mogla biti s njime. Alma je uzdržavala Zingera radeći kao prodavačica u različitim dućanima, dok je on pisao, posjećivao kavane gdje se sastajao s izbjeglicama i upravljao je sa složenim redom poslova. Brak je Zingeru dao sklonište i, dosežući stanovitu ravnotežu, trajao je više od pedeset godina.
 
Bračno utočište i sve veće povjerenje časopisa Jewish Daily Forward, bez sumnje, su pružili Zingeru sigurnost, međutim ono što je njegovoj karijeri dalo demonsku infleksiju bio je Holokaust, koji je uništio sve što je poznavao i gotovo sve njegove poznanike, koji je podpalio njegovu maštu tako ga je taj gubitak svijeta iz kojega je potekao oslobodio, i da bi ga ponovno stvorio. Na to se nadovezala neočekivana smrt Israela Joshue Zigera, koji je 1944. umro od zatajenja srca. Zinger je često govorio da se nikada nije oporavio od smrti svojega brata te je, također, povjerio svojem nećaku, Moricu Carru, da se prvi put osjetio slobodnim. Godine 1945. završio je roman Obitelj Moskat, neku vrstu Budenbrokovih za poljske Židove, koji prikazuje židovski život u Varšavi od početka XX. stoljeća do pred sam Šoa. Od toga vremena počeo je grozničavo pisati pripovijesti i romane.
 
Povijest Zingerovog predstavljanja u književnom svijetu engleskog govornog područja kaže mnogo o tomu koliko je to bila njegova izvandimenzionalna pobjeda. Irving Howe, u svojim sjećanjima pod naslovom A Margin of Hope, opisuje oblik pod kojim je razvio stanovito zanimanje za jidišku književnost, kao način suprotstavljanja svojeg “problematičnog osjećaja židovskog” te i govori o svojoj suradnji s jednim jidiškim pjesnikom, Eliezerom Greenbergom, u jednoj antologiji jidiških pripovijesti. Jednog dana 1953. godine Greenberg mu je naglas čitao jednu pripovijest. “Bio je to trenutak preobražaja: zar se tako naglo susreće kritičar s jednim novim velikim piscom?” Pripovijest je bila Zingerov “Gimpel luda”.Howe je uvjerio Saula Bellowa, “ne još tako slavnog”, da mu se učini prijevod. Sjeli su Bellow i on pred pisaći stroj. Greenberg je glasno i polako čitao  pripovijest na jidišu:

Povremeno je Saul pitao potankosti o nekim značenjima i ja sam sve motrio u stanju apsolutne ushićenosti. Za tri ili četiri sata sve je bilo gotovo. Saul si je uzeo dodatnih pola sata da pregleda prijevod i potom je, sav uzbuđen, čitao glasno inačicu koja je od tada postala slavna. Bilo je to junaštvo virtuoznosti i nakon toga smo uzeli nekoliko rakija da proslavimo.
 
To da jedan veliki poslijeratni američki kritičar sjedi u jednoj newjorškoj sobi s jednim velikim američkim poslijeratnim piscem i prevodi jednog pisca kojega poznaju samo čitatelji jidiških novina Daily Jewish Forward govori o načinu na koji jidiš kultura još uvijek privlači asimilirane Židove – i vlastitu književnu kulturu u USA – poput neke podzemne struje. I tko je bolji od Bellowa da promijeni smjer Zingerove proze i da je učini da se ulije u američki ocean? Odrastao u jednoj obitelji u kojoj se govorio jidiš, Bellow je učinio tu istu stvar i za sebe. Upravo je dovršio roman Pustolovine Augia Marcha i nije mu trebao velik skok da bi prešao od pisanja rukom: “ja sam Amerikanac, rođen u Chicagu”, na tipkanje “ja sam Gimpel luda”.
 
Na način tradicionalne pripovijesti “Gimpel” je istina, portret umjetnika, i djeluje kao savršen izlog za autora. Povijest, koja uzapćuje klasu korjenite nedužnosti koju samo jedan cinik i jedan skeptik može stvoriti, bavi se jednim rogatim budalašom koji odbija sumnjati u svoju suprugu, usprkos njezinom čoporu kopiladi, sve dok ona ne padne bolesna u postelju i ne prizna mu sve. Napastovan od Đavla, Gimpel, običan pekar koji piša u tijesto za kruh da bi se osvetio podmuklom štetlu koje mu je u prvom redu ugovorio brak. Međutim Gimpel se spašava u snu – njegova supruga, koja pati na drugom svijetu, obavještava ga da mora odriješti njezinu dušu tako da Gimpel zakopa u zemlju onečišćene lepinje, da napusti štetl i postane putujući zabavljač koji uokolo priča pripovijesti. Gimpel se pretvara u neku vrstu svetca. Glupan je ustrajao u svojem ludilu i prometnuo se u mudraca. Snaga pripovijesti, svojstvena velikom dijelu Zingerovog rada, nalazi se u tomu da kada su i dokazi protiv njega da mi želimo vjerovati zajedno s Gimpelom; njegov preobražaj izgleda prihvatljiv, štoviše, i zavidan. Bilo da je to snaga vjere ili snaga mašte, jamačno je to jedan od velikih izazova Zingerovog djela.
 
Howe je poslao prijevod Philipu Rahvu, u Partisan Review. Rahv je, piše Howe, “odmah shvatio istančanu mješavinu folklornog pathosa i sofističnu oblogu koje su od ‘Gimpela’ učinile tako briljantnu povijest, tako da se pretvorio u četvrtog čovjeka ovog lanca otkrićâ”.
 
Naravno, Howe je otkrio Zingera na isti način kao i Colombo Ameriku; u tom trenutku njegove karijere Zinger je već računao na tisuće jidiških čitatelja, a Moskatove je Knopf već objavio na engleskom. Isto tako Howe se nije prevario kada je držao da se Zinger ponovno rodio u časopisu Partisan Review. Tih dana je bilo teško odrediti je li Zinger bio jidiški pisac s boravkom u USA ili je bio američki pisac koji stvara pripovijetke na jidišu. Poslije “Gimpela” vaga se počela naginjati na drugu stranu. Događaj s Howeom je u samoj sebi simbolička pripovijest o stapanju rubnih i dominantnih struja. Newjorški židovski intelektualci primili su Zingera u američku književnost kao što se prima dragi stric koji je došao iz Starog svijeta.
 
Ipak se “stric” opirao da se ponaša kako Bog zapovijeda. Zinger se nije nikada sastao s Bellowom radi novih prijevoda, kako je priznao puno kasnije, jer nije želio da ga on zasjeni. (Sa svoje strane, Bellow je tvrdio da je Zinger “običan oportunist” i previše “Židov”. ). Štoviše, Zinger je počeo opanjkavati sve jidiške pisce koje je Howe pokušavao promicati, i njegovo čuđenje nije dokučilo što je to Howe cijenio u toj literaturi: moral i društvene vrijednosti stoljetne jidiške kulture, ili nešto čudnije, što predhodi razumu i vremenu striktno suvremenom.
Neka se pogleda pripovijest “Krv”, o jednoj udanoj ženi koja se zaljubi u jednog ritualnog koljača. Rishino divljenje počinje kada primjeti bešćutan način na koji Reuben ubija ptice, dok u isto vrijeme flertuje s domaćicama, dok mu okrvavljena bića bespomoćno lamataju krilima oko njegovih nogu. Poslije kraćeg vremena Risha i Reuben započinju ljubavnu vezu: “U svojoj ljubavnoj igri ona zatraži od njega da ju ubije. Hvata njezinu glavu, zabacuje ju prema natrag i sa svojim prstom se igra po njezinom vratu. Risha je htjela i sama ubijati životinje, oduzimajući im na taj način titulu košer i širila je po čitavom selu grijeh”.
Pripovijest se ocrtava kao jedna moralna priča između “ne ubij” i “ne počini preljub”, međutim Zinger nameće jedan suvremen teret zla svojima nesretnim stanovnicima štetla. Jedan špijun promatra Rishu dok siječe glave:
Pušeća krv žubori i teče. Dok životinje krvare, Risha skida svu svoju odjeću i pruža se gola preko brda slame. Reuben se približava i bili su tako debeli da su se jedva mogli spariti. Dahtali su i glasno uzdisali. Njihovo soptanje, pomiješano sa životinjskim hropcima, činili su strašnu buku.
Kasnija izopačenost Holokausta, koja se gubi u povijesti, grlo zaljubljeno u nož je mnogo strašnije od jednostavne gotičke priče. Zinger je bio neka vrsta pohotnog dibuka, koji baca svoj žestok glas prema prošlosti da bi govorio kroz glas mrtvaca.
 
Svi pisci mogu biti optuženi za izdaju svijeta svojeg djetinjstva u istoj mjeri kao kada ga čuvaju, ali kada taj svijet bude okrutno razoren, izazov za književnu maštu u samoj sebi je mnogo veća, i nemir je neizbježno veći. Čitajući Zingera, čovjek ne osjeća borbe europskih Židova s Prosvjetiteljstvom i među njima samima mogla se proizvesti jedna bogata i čvrsta židovska kultura, pa i da nisu postojali nacisti. Štoviše i izvrsna Zingerova biografkinja, Janet Hadda, je istakla da je Zinger u Moskatovima prikazao svoje poljske Židove, koji su već bili asimilirani ili pobožni, duhovno istrošene, koliko u moralnom bankrotu toliko i nesposobnosti da njihova konačna propast izgleda više kao samoubojstvo, nego ubojstvo.
 
Postoji stanovit kontekst zbog mračnog Zingerovog pogleda koji on ima za židovski život. Iste asimilatorske sile, koje su preobrazile američke Židove, razvile su se i u Poljskoj, međutim nakon razaranja Prvog svjetskog rata - i nasuprot otrovnog antisemitizma koji je poprimio veći intenzitet s poljskom nezavisnošću – niti asimilacija niti vraćanje na staru pobožnost nisu bili mogući. Židovstvo izgleda staromodno i neminovno u isto vrijeme. Zinger hvata taj osjećaj ništavnosti na savršen način u Moskatovima. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada naredba o izgonu stiže u štetl gdje je junak rastao, pobožni rabin se otkriva bježeći u selu na stranu ateista: Kola Reb Dana su se primakla rubu ceste na kojem je sjedjeo Jekuthiel, urar, s alatom za svoj zanat poredanim uokolo. Pogledao je rabina i tužno se nasmiješio.

"Nu, rabine” - reče.
     Bilo je jasno što je želio reći: Gdje je sada Gospodar Svijeta? Gdje su njegova čuda? Gdje je njegova vjera u Toru i preklinjanje?
     "Nu, Jekuthiele", odgovrio je rabin. Ono što je govorio bilo je: Gdje su sada tvoja svjetska rješenja? Gdje je tvoje povjerenje u bezbožnike? Jesi li uspio  kopirati Esaua?
Poslije prijevoda romana “Gimpel luda”, koji je učinjen 1953. u vrijeme kada su se Zingerove pripovijesti svakodnevno pojavljivale u časpisima The New Yorker, Harper's i Playboy, on je razvio sustav da njegov vječni izdavač, Roger Straus, imenuje njegova djela kao “superizdanje”, umjesto prijevoda. Njegove pripovijetke napisane na brzinu i njegovi romani u nastavcima, objavljeni prvo u Jewish Daily Forward, pročišćavani su i prilagođavani na engleski, često preko mnogobrojnih prevoditelja, od kojih mnogi nisu znali ni riječ jidiša. Malo-pomalo Zinger je gledao na svoje djelo na jidišu kao prethodni nacrt za engleski “izvornik”, i kada je to činio činilo se da poriče ranjeni svijet koji je stvorio. (Dan-danas neki kritičari tvrde da bi trebalo Zingera čitati kao dva pisca, jednog jidiškog a drugog engleskog, i ti isti smatraju moju analizu njegovog djela, bez osvrta na jidiške tekstove, kao izdaju Zingera, uključujući i ako se radi o razvoju njegovog književnog ponašanja.). Godine 1943. Zinger je istakao da jedan istinski jidiš pisac ne bi mogao pisati o USA; nedostajao bi mu rječnik kojim bi mogao slijediti korak suvremene metrople. Kao netko tko se ne dopušta uloviti u mrežu vlastitih izjava, Zinger je smjestio radnju velikog dijela svojeg djela u USA, i kada su njegovi glavni likovi poglavito izbjeglice koji se bore s istovjetnom psihologijom svoje lingvističke dileme. Nu, na stanovit način, Zinger je igrao vlastito djelo. A da formalno ne napusti jidiš, bio je sposoban da ga pretvori u gorivo potrošeno na putu, koje mu se rasulo u američkom književnom životu.
 
Moskatovi su, zajedno s Kućom Jampolovih i Nasljednicima, koji su došli iza, duboki romani koji štuju povijest. U njima netko poima da Zinger pokušava skupiti izgubljeno, namećući apokaliptičku krivnju, milost i zanos. U postupnoj formi romani su počeli širiti povijesni teret. Postajali su kraći, osobniji i, iako su često smješteni u židovsku povijest, bili su napisani u nekoj vrsti  sadašnjosti koja vječno gori. Izgrađeni uokolo jedine osnovne svijesti, ipak rabe subjektivan, suvremen i vjerski ton koji im daju osjećaj neposrednosti i krajnje američki okus.
 
Rob, najljepše Zingerovo djelo, pripovijeda povijst Jacoba, čovjeka koji je 1648. nakon pokolja Hmijelnickoga bio prodan poljskim seljacima kojima u osami čuva njihovu stoku. Kao židovski Robinson Crusoe Jacob nema nikakovih knjiga, no u kamenu kleše sve što ga podsjeća na 613 zapovijesi. Kada je na koncu bio iskupljen i vratio se u obnovljeni štetl otkriva zašto je postao tako nesklon bilo kakovoj zajednici: Njegova ljubav za Židove bila je bezuvjetna kada je bio daleko od njih. Zaboravio je podmukle poglede i opake jezike bijednika – njihove podvale, njihove lukavštine i njihove svađe. Jamačno je trpio grubost i okrutnost stočara, ali čemu se mogao nadati od ove bagre?
 
Ono što spašava Jacoba je Wandina ljubav, ljubav jedne poljske seljanke. Zajedno, predstavljaju ponovno rađanje slobode za židovsku svijest. To nije skupni judaizam Istočne Europe, nego nešto stvoreno na individualizmu gotovo emersonijanskom. Znger pronalazi vid pretvaranja mizantropije i egoizma u put prema duhovnosti. Knjiga, koja je izlazila u nastavcima u novinama Forward od 1960. do 1961. a na engleskom se pojavila godinu dana kasnije, sadrži stanovitu mitsku energiju koja je duboko religiozna, ali iziskiva stanovitu izdaju povijesti da bi se ispunila. Spoj između starinskog – Jacob više nego napadno nalikuje na svojeg biblijskog imenjaka – i novog čini od knjige jedan proizvod, možda i profesiju, koliko američke religije toliko i tradicionalnog judaizma.
        
Poslijeratna Zingerova fikcija nije prilagodljiva u sintezi. Na prvom mjestu njezina dimenzija je dojmljiva – postoji oko dvanaest romana isto toliki broj zbirki pripovjetki – i često njihova kakvoća mnogo varira. Pripovijesti pokazuju veliki raspon stilova – elegijski, demonski, novinarski, osobni, fantazmogorični. Zinger je bio majstor žanra, i njegove najbolje pripovijetke izgledaju kao da vise u dvoznačnosti bez rješenja. Glede romana, premda su bliži životu, možda više nego sâm Zinger, često upadaju u stanovitu shemu. U mnogim od njih postoji požrtvovni mladac iz ješive koji želi jednu ili više žena i pijehti za nedostižnom slobodom, sluša glas svoje prošlosti, koju pokušava uništiti sa stanovitim ponašanjem svaki put sve smionijim.
 
Junaci Zingerovih romana su nesputani Židovi, međutim njihove sudbine su zacrtane konvencionalnim moralom, i često Zinger čini da njegovi likovi pate i da se kaju; oni kompenziraju s mržnjom prema samim sebi ono što su postigli oslobođenjem. Junak romana Lublinski vrač, jedan hidinijevski eskapist, prestrašeno se povlači nakon što je jedna od njegovih ljubavnica učinila smoubojstvo; umjetnik se zatvorio u jednu malenu sobu bez vrata gdje nije mogao djelovati sa svojim tjelesnim nagonima koji su upravljali njegovim životom i koji su uništili živote drugih. Gotovo svi Zingerovi junaci žive s jednim neizrecivim strahom, s iščekivanjem da budu dostojni smrti i znaju da je samo pitanje vremena prije nego im kosa smrti padne za vrat.
 
Ipak, taj fatalizam ne slabi crveni bijes Hertza Greina, jednog donhuanskog izbjeglice, koji u Sjenama nad Hudsonom promatra floridske Židove koji su prezirali svoje nove ljubavnice: «Zašto bi mi bilo važno ako ubijaju tipove poput ovih ili ih pale u pećima?... Tragedija je u tomu da uništavaju dobre i da ostavljaju ovo smeće za sobom.» Više nego jedan lik u romanu – napisan pedesetih godina, koji nije bio preveden do iza Zingerove smrti – se uspoređuje s Bogom, i na jedan manje probitačan način s jednim nacistom.
 
Premda u velikoj mjeri mračnost jednog romana kao što je Sjene nad Hudsonom, pun preživjelih koji mrze samog sebe, proistječe iz Holokausta, Zinger je učinio kroniku jednog fenomena više nego složenog. Većina njegovih likova, unatoč svojem ortodoksnom djetinjstvu, su svoju pobunu počeli protiv Boga i judaizma prije Drugog svjetskog rata, oko dvadesetih godina, kada su se brojni poljski Židovi odvajali prvi put od tradicionalne židovske kulture, tako kako je to učinio Zinger. Shoa je spustila zastor nad njihovom nedovršenom pobunom i ostavio ih da razgovaraju s očevima ubojica i s jednom kulturom koja je bila uništena, kažnjavajući se zbog čežnje da se odvoje od nečega što više ne postoji.
 
Zinger je mogao prevrnuti svijet iz kojega je potekao, no dolazio je iz svijeta toliko izpremiješanog da je bilo teško reći gdje mu je tlo. Svjetovni Židovi su gledali u Berlin kao u svjetionik nade za židovsko prosvjićenje od XVIIII. stoljeća, da bi se u XX. stoljeću pretvorio u sreište genocidne mržnje. Religiozni Židovi, koji su preživjeli kroz stoljeća nade kroz mesijansko otkupljenje, susreli su se s zapuštenosti i smrti. Trebao je ledeni Zingerov pogled i njegov ukus za paradoks da bi se napravila pravda u ovomu svijetu, i da bi se oduprlo udaru sudbine beznađa koji bi se na drugi način zalagao za bilokakav pokušaj suočenja s njim.
 
SAD su se – gdje se pripadajuća predstava Zingerovog uspjeh uzela kao glavni događaj za židovski život Istočne Europe – pretvorile u najparadoksalnije mjesto od sviju. Njegov posljednji trijumf – best-sellleri, adaptacije za filmove, Nacionalna književna nagrada – izgledali su, štoviše i za njega, kao apsurdna šala na račun njegovih pobožnih predaka i njegovih velikodušnih drugova. Zinger se mogao osjećati kao Alchonon iz pripovijetke «Taibele i njezin demon», , suhonjav učitelj s bajkovitom maštom koji hini da je demon i zavodi lakovjernu Taibele s onostranim fantastičnim pričicama. Bijedna Taibelina osamljenost je takova da se, poput Zingerovih čitatelja, sa zadovoljstvom predaje zanosu mašte.
 
Međutim, ako Zingera sâm njegov uspjeh navodi da pomisli na pobjedu mračnih sila nad svemirom, suprotni demoni sreće čine od nevjernog Zingera samilostan lik, isto kao i bogohulan. Čovjek koji oblači trjezvena odijela gdje god dođe ili je – kako tvrdi - vegeterijanac «zbog dobrobiti pilića», pisac koji je posvećen književnosti kao njegov otac komentarima Tore (Zinger je koristio i istu vrstu bilježnice za pisanje), ikona židovskog života i kulture, a u mnogomu s kojom se razilazi, on se doista pretvorio u neku vrstu sekularnog rabina. U Lublinskom vraču, Jaša, koji izvrši pokajanje, stidi se zbog parade prozelita koji dolaze u njegovu malu kolibu bez vrata s nadom da će dobiti savjete i blagoslove. Tužan zbog toga što neki traže blagoslove od jednog griješnika, Jaša se savjetuje s jednim rabinom koji mu odgovara da je «rabin taj kojemu se Židovi javljaju da dobiju odriješenje». Ovo ne izgleda kao predodžba koja je Zigeru posve ironična. USA su se pretvorile za njega u nešto što bi jidiš književnost morala biti, predpostavlja se: alternativna židovska stvarnost.
 
Upadljiv je tako prirodan način s kojimse Zinger uglavio unutar književne američke tradicije. Njegovi obožavani siroti demoni i njegovi rabini opčinjeni grijehom mogu imati malo zajedničkog s istinskim Židovima europskog Istoka, međutim imaju i te kako s Hawthornovim puritancima, onim naseljenicima štetlova Nove Engleske koji se gube u crnim misama i sanjaju o vješticama u vrijeme dok propovjedaju milost, i dok na stanovit način prosvjetljuju našu republiku. Njegov vlastiti put progonjen krivnjom dopušta Zingeru da kanalizira moćnu struju koja je antipod emersonovskog optimizma: ushićenje biblijskim obećanjem koje je poremećeno dubokim nemirom, jer nas ljudska ludost može lišiti Božjeg blagoslova ili, ono što je još zlokobnije, da taj optimizam može biti poništen lažnim božanstvom.
 
U kontekstu USA, Zingerovo djelo iznenađujuće nalikuje na dominantne težnje. Napokon, najveći američki roman XIX. stoljeća  govori o jednom kitolovcu – ustvari o jednoj čitavoj civilizaciji – koji se potapa; svi se utope osim jednoga preživjelog koji ima biblijsko ime i koji pripovijeda događaj. Ili drugačije, neka se promotre Hemingwayeva djela natopljena tako dubokim poslijeratnim očajem  u normalnim granicama – stanjem u kojem su Zingerovi preživjeli, jedan stvaran izgubljeni naraštaj, intimno stopljeni. Ove izgubljene duše ne će biti izopćene u Faulknerovim romanima, u kojima je prošlost toliko mučna, kako kaže jedan njegov lik, da nije uopće prošla.
 
Fikcionalni junak kojeg je sâm stvorio i s kojim se Zinger najviše poistovjećuje je, prema riječima njegovog sina, Herman Broder, iz romana Neprijatelji, povijest ljubavi – jedan čovjek s tri supruge. Broder nije sposoban izabrati između pobožne zaručnice iz svoje mladosti, poljske sluškinje pokorne do servilnosti, koja ga je spasila od nacista i koja ga je slijedila sve do Brooklyna i zgodne žene koja je preživjela holokaust. Naslov knjige ima namjeru referiranja na Hermana i na poluludu preživjelu ženu, međutim uvijek mi je to izgledao opis podoban odnosu Zingera sa samim sobom, s judaizmom, s Bogom. „Ne ostavljaj svojeg sina“, reče preživjela Hermanu malo prije nego će se ubiti.
 
„Ostavit ću ga svima“, začuđujuće odgovara Herman i to su njegove posljednje riječi u knjizi. Ne znamo Hermanovu sudbinu; možda se usudio, kao jedna od njegovih supruga, počiniti samoubojstvo. Ili se možda vratio, povučen valovima poput Jone, na plažu neizbježnog judaizma. Najvjerojatnije je da i dalje živi u neredu. Da odbacuje odgovornost, religiju, društveni poredak, brak, moral, prošlost, samog sebe, svjetla koja traže izbjeglice u potrazi za novim prostorom. Hermanu bi se sviđala utopija koju je Zinger izrekao na svojoj dodjeli Nobelove nagrade, tamo gdje pojedinac može „doseći sva moguća zadovoljstva“ i „ktomu služiti Bogu“. Dok je u međuvremenu Zinger pronašao USA.
 
Bilješke:
 
a) Jonathan Rosen (1963.), američki književnik i izdavač. Studij je završio na sveučilištu Yale.
b) „Zinger“, upravo se tako piše na hebrejskom (hebrejski je „fonetski“ jezik), sa „z“, zain. (op. prev.)
1. Definicija Brigdoona iz Webstersa: idilično mitsko mjesto u Škotskim gorama u kojem ne teče vrijeme ili je udaljeno od stvarnosti.
 

Jonathan Rosen (s engleskog preveo Josip H. Nikšić. Članak je izvorno objavljen u časopisu The New Yorker)

Mit o arapskom (islamskom) paljenju Aleksandrijske knjižnice

 
 
Povijest je popločana legendama i basnama koje se odupiru prolasku vremena. Netko je rekao da povjesničari često, kako bi izbjegli nelagodnosti provjeravanja, prepisuju jedan od drugoga. Na takav način legende i dalje ostaju dio povijesti. Međutim nijedna od njih nije imala takve žilavost kao ona koja se odnosi na arapsko spaljivanje Aleksandrijske knjižnice. Ta je laž stoljećima neumorno ponavljana u svim jezicima. Čak se jedan pisac veličine Borgesa upleo u tu temu.
 
Ptolomej I.
 
Aleksandriju je osnovao u delti Nila Aleksandar Veliki 30. ožujka 331. godine pr. Krista. Ptolomej I. Soter, koji je bio jedan od najboljih Aleksandrovih generala, osnovao je u Egiptu dinastiju grčke krvi čiji je posljednji potomak bila čuvena Kleopatra.
http://www.ancient-origins.net/sites/default/files/field/image/library-alexandria-destruction.jpg
Prema zapisu grčkog biskupa Svetog Ireneja (oko 130. – oko 208.), Ptolomej I. je u Aleksandriji, u blizini luke, izgradio knjižnicu poznatu pod imenom Knjižnica-Majka, te je dao nalog za izgradnju svjetionika Faros, jednog od Sedam svjetskih čuda. Njegov sin, Ptolomej II. Filadelf , dovršio je projekte koje je započeo njegov otac, Faros i izgradio je Muzej, koji se smatra prvim sveučilištem u suvremenom smislu riječi. Osim toga, kupio je Aristotelove i Teofrastove knjižnice i skupio je oko 400.000 prijepisa i 90.000 originala, kako tvrdi bizantski filolog Ivan Ceces (1110.-1180.) temeljeći podatke na jednom pismu iz II. stoljeća prije Krista, koje je Aristeas pisao Filokratu.
 
U ono vrijeme knjige su se pisale na papirusu, trakama trske koja je rasla u nilskim močvarama. Kako izvješćuje Plinije Stariji (23.-79.) u svojem djelu  Historia natural, zbog  suparništva između Aleksandrijske knjižnice i knjižnice u Pergamu, Ptolomej Filadelf zabranio je izvoz papirusa; kao posljedica toga čina bilo je u Pergamu otkriće pergamenta koji se pripravljao od janjeće, magareće, ždrijeblje i junjeće kože. Što je pergament bio mekaniji i izglačaniji, to je bio cijenjeniji. Prednost pergamenta je bila u tomu što je bio trajniji i moglo se pisati na obje strane.
 
Ptolomej III. Evergetis (Dobročinitelj) osnivač je knjižnice-kćeri u Serapeumu (hramu posvećenom Serapisu, božanstvu koje potječe spajanjem Ozirisa i Apisa, koje je izjednačeno s Dionizom), u Akropoli na brežuljcima Rhakotisa, u kojoj je, prema pisanju latinskog pisca Aulija Gelija (oko 123. – oko 165.), skupio oko 700.000 knjiga. Ova knjižnica-kći je na koncu I. stoljeća zamijenila Knjižnicu-majku nakon požara za vrijeme borbe između legija Julija Cezara i ptolomejskih snaga na čelu s generalom Aquilasom. Bitka se odvijala u aleksandrijskoj luci između kolovoza 48. i siječnja 47. prije Krista.
 
Kroz IV. stoljeće poslije Krista, nakon što je kršćanstvo proglašeno službenom religijom Rimskog carstva, sigurnost grčkih svetišta došla je u pitanje. Stari kršćani iz Tebe te novi preobraćenici, mrzjeli su Knjižnicu jer je u njihovim očima ona bila utvrda nevjere, posljednji ostatak poganskog znanja. U to vrijeme činilo im se nezamislivo da je tamo samo jedno stoljeće ranije filozof Plotin (205. – 270.), osnivač novoplatonizma, imao na stotine učenika.
 
Stanje je postalo praktički kritično za vrijeme vladanja cara Teodozija I.  (375. – 395.), koji nije prihvatio uzeti poganski naslov pontefix maximus, i koji je pokušao dokrajčiti krivovjerje i neznaboštvo. Po naredbi Teofila, monofizitskog biskupa iz Aleksandrije, koji je zatražio i ishodovao carsko dopuštenje, uništen je i opljačkan Serapeum, zajedno s dragocjenom knjižnicom. “Nakon proglasa cara Teodozija I. iz 391. godine, kojim je naredio zatvaranje neznabožačkih hramova, sudbina te veličanstvene Knjižnice-kćeri te je godine došla u ruke kršćana. To je datum uništenja i spaljivanja aleksandrijskog Serapeuma: pri tomu je plamen uništio posljednju čuvenu knjižnicu klasične  Starine. Prema jednom rukopisu iz V. stoljeća, aleksandrijski monofizitski patrijarh Teofil (385. – 412.), čuveni gorljivi zagovornik uništenja neznabožačkih hramova, odgovoran je za uništenje knjižnice u Serapeumu”, piše Pablo de Jevenois u članku “Kraj velike aleksandrijske knjižnice. Nemoguća legenda”, u časopisu Revista de Arqueología, Madrid, 2000, p. 37.
 
Glasovit vizigotski povjesničar i teolog, Paulo Orosio (umro 418. poslije Krista), učenik Svetog Augustina, u svojoj Povijesti protiv neznabožaca posvjedočio je da 415. godine Aleksandrijaska knjižnica više nije postojala.
Njezin nestanak značio je gubitak oko 80 % grčke znanosti i civilizacije, te gubitak važnog nasljedstva azijskih i afričkih kultura što se odrazilo u zastoju znastvenog napredka kroz više od četiri stotine godina, sve dok se – srećom – znastveni razvoj nije nastavio u punom sjaju za vrijeme islamskog Zlatnog razdoblja (IX. – XII. stoljeće) djelovanjem i marom islamsko-arapskih učenjaka veličine Ar-Razija, Al-Battanija, Al-Farabija, Abu Sine (Avicena), Al-Birunija, Al-Hajthama, Ibn Ružda (Averos) i mnogih drugih.
 
Mitomani i ocrnjivači
 
Među lavinom optužbi koje označavaju Arape-muslimane kao odgovorne za spaljivanje i uništenje Aleksandrijske knjižnic izabrat ću tri primjera.
Prvi primjer se odnosi na članak u argentinskim novinama El Tribuno de Salta (od 23.veljače 1986.), koji je podpisao Belisario Segón: «Podpalite vatru!»
 
“Ta izopačena zadaća podpaljivača vatre na pisanu mudrost – bez obzira kakav bio motiv: vjerski, rasni, politički ili ideološki – ušao je u povijest kao 'omarizam' (…) Kada se rodio 'omarizam’? Vjerojatno paljenjem Aleksandrijske knjižnice. Zna se da je paljenje knjiga odgovor na program trećeg halife Omara koji je 640. godine u Muhamedovo ime na čelu vojske od 4000 ljudi išao na osvajanje Egipta. (…) Kada je Omarova vojska osvojila Aleksandriju, časnik koji je provalio u čuvenu knjižnicu, nepismeni Amir, uputio se halifi Omaru i izvijestio ga o količini knjiga zatečenih u knjižnici. Bez ikakve znatiželje za čuvene papiruse poslagane u stotine i stotine ormara, Omar – polupismen i tup – odrezao je slijedeću rečenicu svojem časniku: 'Ako su ti spisi u skladu s Kuranom, tada su nepotrebni, a ako su u suprotnosti s Kuranom, ne smiju postojati'. Tada je Amir dao naredbu da se spali Aleksandrijska knjižnica kao arapska osveta, jer su Arapi u svojim svetim ratovima gledali Božju državu. Tomovi knjiga i svežnji papirusnih listova završili su u vatri u gradskim kupatilima. Kroz šest mjeseci grijala se voda s najvrijednijim blagom dotadanje ljudske civilizacije: Izvorni rukopisi najboljih grčkih, egipatskih i židovskih mislioca. 'Omarizam' je uspio ostvariti svoj naum zahvaljujući skupini fanatiziranih saracena.”
 
Drugi primjer objede se našao u jutarnjem listu “Clarín” (25. rujna 1990.) u dodatku Znanost i tehnika, pod naslovom: “Nešto je gorjelo u Aleksandriji!” s potpisom Leonarda Moleda, koji je rekao stvari poput ovih: “Žarki običaj paljenja knjiga daleko je od tvrdnje da je to nedavni izum. Aleksandrijska knjižnica, koja je bila najveća knjižnica antike, završila je 644. svoje dugo trajanje u plamenu koji je potpalio halifa Omar, na temelju zanimljivog argumenta: 'Ako knjige iz knjižnice nisu u skladu s Kur'anom, onda su opasne, a ako su u skaldu s Kur'anom, onda su suvišne'. To razmišljanje prouzročilo je uništenje velike količine ljudskog pamćenja koje nije bilo nikada moguće nadoknaditi”.
 
Posljednji primjer takove propagande su završni stihovi u Borgesovoj poemi “Aleksandrija, 641. A.D.”.
U I. stoljeću nakon Hidžre
Ja, onaj Omar koji je podjarmio Perzijance
I koji je nametnuo islam na zemlji,
Naredio sam svojim vojnicima
Da plamenom unište veliku knjižnicu...
 
Tvorci legende
 
Profesor Mustafa el-Abbadi, doktor sa Sveučilišta Cambridge i ravnatelj Nove aleksandrijske knjižnice, je specijalist koji je pomno analizirao potankosti te izmišljotine, rasvjetljujući točno osobe i pokretače koji su skovali mit: “Godine 642. arapski general Amru osvojio je Egipat i zauzeo Aleksandriju. O događajima s početka arapskog osvajanja izvijestili su povjesničari s obje strane, kako arapski tako i koptski i bizantski. Unatoč svemu, kroz više od pet stoljeća od arapskog osvajanja Egipta, ne može se naći nikakv osvrt na neku knjižnicu u Aleksandriji pod arapskom vlašću. Odjednom se, početkom XIII. stoljeća, susrećemo s jednim izvješćem u kojem se opisuje kako je Amru spalio knjige iz stare Aleksandrijske knjižnica”.
 
U nastavku, profesor El-Abbadi spominje dva arapska pisca koji su, iz razloga strogo vezanih za njihovo vrijeme, preuzeli na sebe zadaću da stvore argumente koji će udariti temelje legendi. Jedan od njih je Abdulatif al-Bagdadi, rođen i umro u Bagdadu (1162. – 1231.); drugi je Ibn al-Qifti, rođen u Qiftu (stari Coptos), Gornji Egipat 1172. a umro u Alepu 1248. O Abdulatifu El-Abbadi kaže da “je bio  veliki liječnik koji je oko 1200. boravio u Siriji i Egiptu. Neposredno poslije svojeg posjeta Aleksandriji napisao je jedan zbrkan tekst u kojem kaže da je vidio veliki stup (normalno zvan Pompejev stup), oko kojega su se nalazili drugi stupovi. Tada je dodao osobno mišljenje: 'Vjerujem – kaže – da se radilo o mjestu trijema gdje su Aristotel i njegovi nasljednici držali predavanja; bilo je to središte za učenje koje je osnovao Aleksandar prilikom utemeljenja grada; tamo se nalazilo i skladište s knjigama koje je potpalio Amru, po naređenju halifa Omera'. Očevidno je da ono što kaže Abulatif o Aristotelu i Aleksandru nije točno; ostatak njegovih tvrdnji o požaru skladišta knjiga nije potvrđeno u dokumentima i nema nikakvu povijesnu vrijednost.”
 
Vrijedno je podsjetiti da Aristotel nikada nije bio u Aleksandriji i da je Aleksandar, nakon što je osnovao prvu Aleksandriju ispred otočića Faros, krenuo u oazu Siwa, nakon čega je produžio u Središnju Aziju i Indiju. Bez sumnje, ključ ove basne je Ibn al-Qifi. Ovaj pripovijeda da je postojao jedan koptski svećenik poznat kao Ivan Gramatičar koji je bio nazočan arapskoj okupaciji Aleksandrije i koji je uspostavio prijateljstvo s Amr ibn al-'as al-Kurejšijem (594. – 663.) – osnivačem al-Fustata (stari Kairo), i koji je potakao paljenje mudroslovnih knjiga koje se mogu naći među bizantskim kraljevim blagom, a Amr, koji nije htio sačuvati takve knjige bez pismene dozvole halife Umra ibn al-Hatiba (591. – 644.), od njega je primio poznat odgovor.
 
Ibn al-Qifi počinio je anakronizam smjestivši Ivana Gramatičara u polovicu VII. stoljeća. Ovaj je, također poznat i pod imenom Ivan Filipon, bio  grčki kršćanski filozof i gramatičar koji je živio između 490. i 566. i nikako nije mogao biti živ u Aleksandriji 641. godine. Dalje, kaže El-Abbadi: “Važnije je drugo izvješće, mnogo potpunije, koje Ibn Al-Qifi iznosi u svojem djelu Povijest Mudraca (XIII. stoljeće/VII. nakon Hidžre)... “Amru je naredio da se knjige raspodijele po javnim kupaonicama gdje će se koristiti za grijanje vode...”.
 
Poslije Ibn Al-Qifija i drugi su arapski autori, neki u cijelosti, neki u skraćenom obliku, ponavljali njegovo izvješće. Izvješće nije bilo poznato u Europi sve do XVII stoljeća kada se pojavilo u jednoj polemici o izvornosti čitavog izvješća. Samo izvješće se višekrat prilika opvrgavalo, a najpozvaniji je bio arabist J. H. Butler koji je u svojoj knjizi The Arab Conquest of Egypt napisao “...od IV. stoljeća knjige su se pisale na pergamentu, koji ne gori. Priča o uporabi knjiga za grijanje kupatila pokazuje svoju nakaznu stranu povijesti”.
 
Sada ćemo analizirati dokle seže apsurd argumenata ove legende. Obično se tvrdi da se broj “kupaonica”, koje su Arapi zagrijavali paljenjem knjiga iz Aleksandrijske knjižnice, kreće oko četiri tisuće. Posljedično toj tvrdnji, ako su “spalili” samo dvadeset knjiga po kupaonici i po danu, to iznosi 14 milijuna četiri stotine tisuća knjiga. Dobro, ako su istočnjačke kupaonice imale bazene s toplom vodom od oko 60° tada je sasvim nemoguće da dvadeset knjiga mogu dati dovoljnu količinu kalorija za grijanje kupaonice; ako moramo taj broj množiti s pet, na primjer, broj knjiga za svaku kupaonicu će nadmašti granicu svake besmislice. Trebamo uzeti u obzir da je najveći broj knjiga koje su se nalazile u Aleksandrijskoj knjižnici bio oko sedamsto tisuća, a moguće je da je i taj broj pomalo pretjeran.
 
A sada da malo pogledamo ostatak istraživanja profesora El-Abadija, koje će nas dovesti jednog neočekivanog zaključka: “Prvo, izvadak koji se odnosi na Ivana Gramatičara je doslovno izvučen iz djela Ibn Nadima (živio je u Bagdadu između 936. i 995./998. i autor je slavnog djela Kitabu-l-Fihrist, Knjiga znakova). Znakovito je da je Al-Nadim prenio sve potankosti koje je Al-Qifti iznio o životu Ivana Gramatičara, uključujući i njegov odnos s Amruom, međutim ne spominje razgovor o Knjižnici... dok se dio, koji se odnosi na bezbrižnu izmjenu poruka između genarala Amrua i Halife, a koja se odnosi na tako koristan način uporabe knjga za grijanje kupaonica, ne može naći ni u jednom starijem izvoru. To pokazuje da su se do XII. stoljeća arapski i bizantski pisci zanimali za Aleksandrijsku knjižnicu i njezinu povijest, ali ni jedan od njih nije dao potvrdu da je knjižnica postojala do arapskog osvajanja. Prema tomu, razumno je pomisiti da je treći dio, onaj koji se odnosi na knjige bačene u vatru radi grijanja kupaonica, izmišljotina iz XII. stoljeća (VIII. nakon Hidžre).
 
Da bi se podkrijepila ova predpostavka treba iznijeti dvije odrednice. Koji se to događaj zbio u XII. stoljeću da je mogao izazvati takvo nenadano zanimanje za Aleksandrijsku knjižnicu, i da se, uz to, sva odgovornost za “uništenje” pripiše vojskovođi Amruu? S druge strane, zašto je, nakon potpune šutnje od više od osam stoljeća nakon razaranja Serapeuma, Ibn Al-Qifti osjetio vruću želju da ispripovijedi takvu povijest, s tolikim obiljem potankosti?
 
Da bismo odgovorili na prvo pitanje, moramo se podsjetiti da je vrijeme XI. i XII. stoljeća (V. i VI. poslije Hidžre) bilo odlučujuće razdoblje u povijesti Križarskih ratova i presudno u svjetskoj povijesti. U ta dva stoljeća odlučila se buduća sudbina svijeta... Tada se već znalo da su se u velikim gradovima muslimanskog svijeta nalazile slavne knjižnice koje su čuvale veliku količinu knjiga, posebno grčkih knjiga. Prijevod s arapskog na latinski se pretvorio u ključan elemenat za preporod znanja, i mnoga djela grčkih klasika, zahvaljujući prijevodima s arapskog, postala su posredno poznata u Europi. Osim Euklidovih, Hipokratovih, Galenovih, Aristotelovih djela, te Ptolomejevog Almagesta, uz Avicenina i Averosova tumačenja, sva su ta djela bila na Zapadu proučavana i sustavno prevođena s arapskog na latinski za vrijeme XII. i XIII. stoljeća.
 
Za vrijeme ovog razdoblja stanje knjiga i knjižnica na muslimanskom Istoku postalo je zanačajno različito. Nekoliko incidenata koji su se dogodili u vrijeme Križarskih ratova u XI. i XII. stoljeću imali su za posljedicu razaranje brojnih knjižnica. Prvi slučaj ovog tipa zbio se za vrijeme velike gladi koja se sručila na Egipat oko 1070. (460. poslije Hidžre): fatmidski halifa Al-Mustansir bio je prisiljen prodati tisuće knjiga iz Velike fatmidske knjižnice u Kairu, kako bi mogao dati plaću svojim turskim vojnicima. Tom prilikom prodao je “18.000 knjiga iz područja grčke znanosti”...
 
Da bi uspostavio vlast u Egiptu, Saladinu je trebao golem novac kako bi nastavi rat protiv križara i kako bi platio sve one koji su mu pomogli ili su ga služili. Tom prilikom ponudio je na prodaju blaga koja je zaplijenio. Znamo da su u dvije prilike nuđene na prodaju knjige iz javnih knjižnica. Prema Maqriziju (povjesničar rođen u Libanonu 1365. i umro u Egiptu 1422. , autor knjige Al-Jitat, Gruntovnica), nakon što je Saladin zauzeo Egipat 1171. objavio je rasprodaju blaga iz slavne fatmidske knjižnice... Događaj je potanko opisao Abu Šama (damaščanski povjesničar, 1203.-1268., autor knjige Kitab fi ahbar al-daulatein, Knjiga o dvama vrtovima), koji navodi riječi jednog Saladinovog pobočnika, Al-Emada, koji je izjavio da je Fatmidska knjižnica u to doba imala “120.000 knjiga uvezanih u kožu, sve odreda besmrtne knjige klasične starine...; osam karavana odnijelo je dio toga blaga u pravcu Sirije”. Tako je Saladin uništio ostatke knjižnice koja je nekada imala dva milijuna svezaka, prije negu su ih fatmidi počeli prodavati. “Iz svega ovoga se mogu izvući dva važna zaključka. Prvo, u vrijeme Križarskih ratova na Zapadu je znatno porasla potražnja za knjigama; stvarno, u XII. stoljeću u Europi se obnavlja želja za znanjem i taj period se naziva Protopreporod. Drugo, vidi se iznenađujuća tuga koja se nalazi u izvješćima koja se prevodi u općenit osjećaj mržnje i nezadovoljstva pred gubitkom takvog vrijednog blaga mudrosti. Saladin je bio meta gorkih kritika, posebno u liku nekih preživjelih osoba bivšeg poredka, kojih se bojao i koje je namjeravao ukloniti. Kao posljedica, bilo je nužno da se pristaše novog poredka pokrenu u obranu i opravdanje postupaka novoga vladara. Bez sumnje je to bio razlog zašto je Ibn Al-Qifti (njegov otac je za vrijeme Saladina bio šerijatski sudac u Jeruzalemu, a on sam je bio sudac u Halebu od 1214. godine) uključio u svoju Povijest mudraca fantastični dio u kojemu optužuje Amrua da se knjige iz Aleksandrijske knjižnice uporabe kao loživo za javne kupaonice, s čime je dao na znanje da je manji zločin prodavati knjige u vrijeme oskudice, nego ih bacati u vatru.
 
Abulfaragiusova verzija
 
Juhana Abu al-Farag ibn al-Ibri(1226.-1289.), latinizirano Abulfaragius Bar Hebraeus(Abulfarag, sin židova), bio je sin jednog židovskog liječnika, Aharona iz Malatije (danas Turska), koji je prešao na kršćanstvo. Godine 1264. imenovan je nadbiskupom istočnih jakobita i sjedište mu je bilo u Mosulu, u svakom slučaju boravio je u iranskim gradovima Tabrisu i Maragi gdje su stolovali mongolski carevi. Bar Hebreus je autor jednog opširnog djela o povijesti Sirije, zemlje u kojoj je živio mnogo godina, a na Zapadu poznata kao “Povijest Naroda” (History of Nations, u prijevodu Edwarda Pococka, Oxford, 1665., drugo izdanje 1806.). U ovo nesuglasno i kontradiktorno djelo nije se moglo pouzdati. Europski povjesničari iz XVII. i XVIII. stoljeća, stručnjaci u islamskim i arapskim temama, kao što su Gibbon, Ocley, Gagnier, Boulainvilliers ili  Niebuhr, koristili su samo njegove zemljopisne i kulturne opise, uklanjajući njegove komentare o političkim događajima zbog njihovih neutemeljenosti i nedokumentiranosti.
 
Suvremeni istraživači ističu ovog uglednika monofizitske crkve kao glavnog širitelja mita o arapskom paljenju Aleksandrijske knjižnice što je poslužilo stanovito vrijeme u stvaranju dimne zavjese u svrhu prikrivanja pravog krivca odgovornog za to djelo, njegovog druga u vjeri Teofila: “Činjenica je da se radi o jednoj kasnijoj izmišljotini u svrhu gubitka političkog ugleda, koja se tkala 600 godina iza arapskog osvajanja Egipta, i to u vrijeme najžešćih Križarskih vojni; ta nenadana obnova mita poklapa se s kratkim zauzećem Aleksandrije i Egipta od Svetog Luja IX. (1249.-1250.), u vrijeme VII. Križarske vojne, što je moglo probuditi zanimanje za legendarni grad i oživljenje sjećanja na strašno razaranje Aleksandrijske knjižnice-kćeri, posljednje velike knjižnice Starine, koje su učinili kršćani monofiziti. To se dogodilo upravo u XIII. stoljeću kada su posljednji križari morali napustiti Bliski Istok, nakon propasti VII. Križarske vojne i sjajnih pobjeda egipatskog mamelučkog sultana Bajbarsa 1260. godine. Onaj koji je širio tu legendu bio sirijski enciklopedist, monofizit Aboul Farag Ibn al-Ibri, monah iz Antiohije i dvadeset godina biskup Lakabina, kasnije biskup Haleba sve do svoje smrti. (...) Njegova optužba umetnuta je u Specimen Historiae Arabum, u sklopu njegovog čuvenog djela Chronicon Syriacum, opća povijest od Adama do njegovog vremena, napisana na sirijskom jeziku, sa sažetkom na arapskom. (...) Izvješće završava s optužbom generala Amrua,  da je po nalogu halife Omara spalio na tisuće knjiga čuvene Aleksandrijske knjižnice, na taj način čineći od njega i njegovog naroda odgovorne pred Poviješću za neviđen kulturni zločin. I tako se rodila nemoguća legenda o uništenju Aleksandrijske knjižnice krajem Srednjeg vijeka, u XII. stoljeću. (...) Ova jedinstvena Abulfaragiusova tvrdnja je običan hapax legomenon, koji se pojavla samo jednom u čitavom srednjem vijeku. Uz to što je jedina u svojoj vrsti, izazvala je širenje čuvene legende na Zapadu pripisujući paljenje Velike knjižnice najvećem neprijatelju Zapada, monoteističkom suparniku koji je počeo pobjedonosno prodirati iz arabljanske pustinje. (...) Jednostrana i lažna legenda potpuno ignorira tvrdnju biskupa Konstancije i Crkvenog oca Epifaniosa (315.-403.) koji tvrdi u svojoj Grčkoj Patrologiji da ‘... je mjesto u Aleksandriji, gdje je nekada stajala knjižnica, pustoš’ . Ipak je legenda izmišljena bajka, nemoguća prjevara koja ne podnosi ni najmanju kritičku analizu. Jednostavno, Arapi nikada nisu spalili Aleksandrijsku knjižnicu u VII. stoljeću jer ona prije toga gotovo stotinu godina nije postojala”.
Ustvari, kod Abulfaragiusa nema ničeg novog, samo je ponavljao lažna izvješća Abdulatifa iz Bagdada i Ibn al-Qiftija.
 
Tako Gustav Le Bon (1841-1931), francuski islamolog, dodaje da se “Amru pokazao milostiv prema stanovnicima velikog grada i da je, ne samo izbjegavao svaku vrstu nasilja prema njima, nego se i pobrinuo da se poštuje njihova volja,  slušajući sve njihove zahtjeve i nastojaći ih zadovoljiti. Glede paljenja Aleksandrijske knjižnice, sličan vandalizam je toliko nesvojstven arapskim običajima da ostaje pitanje kako su pisci mogli jednoj takvoj nerazumnoj legendi vjerovati toliko dugo vremena (...) Bilo je vrlo lako dokazati posredstvom vrlo jasnih navoda iz arhiva da su mnogo prije Arapa, upravo kršćani uništili poganske knjige u Aleksandrijskoj knjižnici s istom onom upornosti kojom su uništavali kipove, tako da – posljedično tomu – general Amru nije spalio ni jednu knjigu jer nije ništa ni našao”.
 
Kako navodi Hipolito Escolar Sobrino, u svojem djelu Aleksandrijska knjižnica, “...legenda je vrlo lako mogla nastati iz potrebe da se objasni nestanak knjižnice o čijem se postojanju saznalo kasnije u islamskom svijetu, kada su se počela prevoditi grčka filozofska i znanstvena djela”.
 
Za kraj, želim navesti komentar doktora Muhameda Mahir Hamadu koji odbija crnu legendu riječim: “Spaljivanje knjiga i uništavanje tragova civilizacije nije u prirodi islama niti muslimana, budući da islam kao religija potiče znanje i učenje”.
 
Tradicionalni bibliofili
 
Poznato je da su muslimanski učenjaci i eruditi uvijek pokazivali ogromno poštovanje i skrb za knjige. Muslimani su oduvijek bili ponosniji na svoje knjižnice i knjižare nego na svoje oružje, dvorce i vrtove. Za vrijeme X. stoljeća, u Ranom srednjem vijeku, kada su kršćanski vladari imali u svojim knjižnicama desetak knjiga, dok ni broj knjiga u knjižnicama najčuvenijih samostana po učenosti, kao što su Cluny ili Canterbury, broj knjiga nije prelazi brojku od trideset ili četrdeset primjeraka, u to doba samo je knjižnica u umajidskoj Cordobi raspolagala s četiri stotine tisuća svezaka rukopisa.
 
Fred Lerneru svojoj Povijesti svjetskih knjižnica od otkrića pisma do doba računala, kaže: “Kada su Arapi, potaknuti Muhamedovim učenjem, izišli u VII. stoljeću iz pustinje, od knjiga imali su samo Kur’an. Kroz tri stoljeća muslimanske knjižnice preplavile su zemlje koje su se protezale od Španjolske do Indije, koje su prije toga pripadale rimskom, bizantskom i perzijskom carstvu. Suprotno od drugih osvajača, Arapi su gajili veliko poštovanje prema osvojenim civilizacijama. Smatrali su kao velik izvor nadahnuća grčka, perzijska i židovska znanja. Kada je abasidski pjesnik al-Mutannabi proglasio konjsko sedlo kao “najčasnije sjedalo”, dodao je da će “najbolji drug uvijek biti knjiga”. (…) Pod utjecajem starih literarnih tradicija Bizanta i Perzije, Arapa si studirali filozofske znanosti: medicinu, astronomiju, geometriju i filozofiju. U početku su prevodili stare radove, ali muslimani, koji su posjedovali posvećeno znanje, uskoro će obilno pridonijeti znanstvenoj literaturi svojim radovima. Kroz njihove radove kršćanska Europa će dobiti nadahnuće za Preporod”.
 
Nizozemski arabist i islamolog Reinhart Dozy (1820.-1883.) u svojem vrijednom radu o muslimsnkoj Španjolskoj (Povijest španjolskih muslimana), nudi nam primjerne podatke o kordvanskom halifi al-Hakamu II. (halifa između 961. i 976.): “Nikada Španjolskom nije vladao tako mudar vladar, unatoč što su  i njegovi prethodnici bili obrazovani ljudi i zagrijani da obogate svoje knjižnice, nijedan od njih nije s tolikim žarom tražio vrijedne i rijetke knjige. U Kairu, Bagdadu, Damasku i Aleksandriji imao je svoje agente koji su imali zadaću da prepišu ili kupe po bilo kojoj cijeni stare ili nove knjige. Njegov dvor bio je pun knjiga, imao je radionicu gdje su se nalazili prepisivači, knjigovesci i minijaturisti. Samo katalog knjižnice imao je četrdeset i četiri knjige od dvadeset listova, a neki tvrde i od pedeset, u kojima su bili upisani samo naslovi knjiga, a ne i opisi. Neki autori tvrde da je broj svezaka bio preko četiri stotine tisuća. Kažu da ih je Hakam sve pročitao. Bile su mu poznate knjige iz Perzije i Sirije, od kojih mnoge nisu čitali ni na Istoku.”
 

Ricardo H. Shamsuddín Elía, arabist Buenos Aires (sa španjolskog preveo Josip Nikšić)

Potkraj ožujka 1945. okrutno ga ubili jugokomunistički sektaši

 
 
Antun Milovan (Režanci, 30. ožujka 1907.- 22. ožujka 1945.), hrvatski preporoditelj, narodnjak kršćanskog usmjerenja, suradnik i prijatelj sveće­nika, antifašisti antikomunist, mučenik komunizma iz sela Režanaca na jugu Istre. Bio je na glasu kao skrban otac obitelji, napredan poljoprivrednik, istinski revan i aktivan vjernik. Bio je iz redova narodnjaka, ali se nije slagao s komunističkim idejama te je zbog povezanosti sa svećenstvom bili sumnjičeni i ubijen. Odudarao je o drugih narodnjaka, jer mu je narodnjaštvo bilo hrvatski a ne jugoslavenski orijentirano.
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2016/04/1237373121_5_30_photo.jpg?w=850
Rodio se u u seljačkoj, vjerničkoj i narodnjačkoj, brojnoj i gospodarski naprednoj obitelji. Obitelj mu je živjela u obiteljskoj zadruzi kakvih je još između dva rata bilo mnogo diljem Istre. Dali su mnoge svećenike. Antunov brat Marijan je župnik u Savudriji, a nećak Milan župnik u Premanturi i dekan pulskoga dekanata. Antun je imao petero djece, od koje su trojica pošla svećeničkim putem: Miroslav je župnik Gospe od mora u Puli i kanonik puljskog katedralnog kaptola, Vjekoslav je obnašao službu tajnika BKJ i zatim HBK u Zagrebu do 1997., a od 1998. obnašao je službu postulatora u kauzi za beatifikaciju sluge Božjega Miroslava Bulešića. Sin Ivan dugo je godina bio župnik u Rovinju i na tom ga je mjestu zateklo imenovanje za porečko-pulskog biskupa koncem 1997. godine.
 
U obiteljskoj zadruzi su živjela trojica braće pod istim krovom. Antun je bio najstariji sin i poslije očeve smrti njegova je riječ bila glavna, ali nikad se nije nametao, nego s braćom strpljivo i uz mnogo truda borio se u životu. Kao dječak je uspio završiti hrvatsku pučku školu prije dolaska Italije, koja je ubrzo počela sustavno istrebljivati hrvatski jezik u školama i u svagdanjem životu. Unaprijedio je očevinu primjenom tada najsuvremenijih agrotehničkih metoda, u Istri koja je onda bila gospodarski zaostala: nabavio je poljoprivredne strojeve kojima su baratali i sinovi sjemeništarci. Kao najstariji brat prije i za vrijeme rata talijanskim je zakonom bio oslobođen vojne obveze, jer se morao brinuti za brojnu obitelj.
 
Za talijanske vlasti širio je hrvatske knjige koje je Božo Milanović putem Družbe sv. Mohora za Istru tiskao u Trstu. Distribucija i posjedovanje bile su rizične, premda su dobili dozvolu od talijanskih vlasti, ali teškom mukom. Karabinjeri i fašisti su protuzakonito plijenili knjige, čitatelje zlostavljali, a povjerenike globili i zatvarali. Milovan je bio načitan. Primao je hrvatski tisak, zagrebački Glasnik Srca Isusova i sarajevsku Nedjelju. Članke i izreske koji su tumačili komunističke zablude, prepisivao i dijelio dalje znancima i istomišljenicima. Iz načitanosti dobrim knjigama oblikovalo se njegovo narodnjaštvo hrvatskih boja. Na nedjelje i blagdane u obližnjoj crkvi Sv. Germana predvodio je pučku pobožnost uz moljenje krunice, čitanje nabožnog štiva i pjevanje crkvenih pjesama. Utemeljeno je pretpostaviti da je i Milovan podupirao i širio narodnjački duh i buđenje nacionalne svijesti osnivanjem i širenjem tzv. "trojki" istomišljenika. Tako su hrvatski narodnjaci pasivnim i zavjereničkim otporom borili se protiv potalijančivanja Hrvata, a talijanska policija to nije uspjela otkriti, te su metodu u trojkama i prodiranja u narod Svetvinčenštine prihvatili i prvi partizanski organizatori NOP-a i NOB-a.
 
Do pred rat je radio u pulskom brodogradilištu. Ondje se koncem 1941. godine upoznao i sprijateljio s tajnim širiteljem komunističke ideologije i narodnooslobodilačkog pokreta Mijom Pikunićem (poslije rata član vrha OZNE na Pulštini), premda su bili očigledno suprotnih stajališta. Dok se tijekom rata Pikunić skrivao kod Milovanove obitelji, pokušao je nagovoriti Milovana neka pristupi partizanima i preuzme službu seoskog odbornika, što je Antun odbio, jer kao aktivan vjernik nije želio surađivati sa zadojenima komunističkom ideologijom. Antun je podupirao narodnooslobodilački pokret koliko mu je savjest dopuštala i nije se dao uvući u jugokomunističke strukture u tom pokretu.
 
Početkom 1944. širio je veliki zidni hrvatski kalendar koji je Božo Milanović bio izdao dozvolom njemačkih osvajačkih vlasti. Jugokomunistički partizanski čelnici Istre pobjesnili su zbog toga, napadali i osuđivali Milovana. Milovan je kao svjetovnjak bio uključen u vjerski život. Aktivno je sudjelovao u pripremama svećeničkog ređenja i mlade mise rođaka Miroslava Bulešića. Zbog toga su ga jugokomunistički sektaši okrutno ubili potkraj ožujka 1945. godine.
 
Ka kraju rata rasla je podjela u rodnim mu Režancima. Razumni antifašisti bili su odani vjeri zbog čega su ih zvali "Mali Vatikan", Drugi dio, zaslijepljen i indoktriniran ljevičarskom i jugokomunističkom ideologijom i propagandom, zvali su "Mala Moskva". Zavist jugokomunističkih sektaša rasla je kako je rastao Antunov ugled. Podbadali su podmuklo za njegovu osudu. Zadnje riječi što je 22. ožujka 1945. zapisao u pismu sinu bile su "Zlo se piše po svoj Istri, osobito svećenici su postali "banditi". U stan su usred noći banule tad neke osobe s partizanskim kapama i oznakama, dobro naoružane, otele ga i odvele. Odveli su ga u neki kažun gdje mu je oznaš u krugu istomišljenika izrekao smrtnu osudu. Tijelo su mu bacili u neku jamu. Partizanski Hrvatski list od 12. travnja 1945. izvijestio je o osudi na smrt strijeljanjem, no svjedočanstvo jednog prvoborca, Antunova prijatelja, govori da je izvršenje presude bilo mnogo zvjerskije.
 
Nikad ga nisu rehabilitirali, nego su zločin štoviše opravdavali teškim izmišljenim podvalama i optužbama u tisku i na sastancima. Klevete ("izdaja naroda", "dostavljao izvještaje njemačkoj policiji", "pomagao pri hvatanju pojedinih naših ljudi", "Gestapou dostavljao popis aktivista JNOF-a", "zatražio je od Nijemaca da u Režancima postave domobranski garnizon", "kriv je za česte upade Nijemaca", "priznao krivnju") su se nekritički ponavljale i u kasnijim napisima i interpretacijama (pr. Mario Mikolić, Herman Buršić i dr.). Jugokomunistički povjesničari su revno prepričavali te laži sve do demokratskih promjena. Tako se pokazalo da istarske narodnjake i vjernike nije uspio ušutkati fašizam kroz 25 godina sustavnog odnarođivanja, nego istrijebiti bezdušni komunizam koji je ne samo ušutkao nego je domoljube proglasio "narodnim neprijateljima, izdajicama svoga naroda i slugama okupatora".
 
Upitno je je li ubijen po odluci suda ili po slobodnom nahođenju oznaša. Kotarski sud u Puli riješio molbu Antunova brata Mihe kad je zatražio sudsko proglašenje mrtvim brata Antuna. Sud je rješenjem od 31. listopada 1950. za dan smrti odredio "dan koji je slijedio prvu godišnjicu prestanka ratnog neprijateljstva poslije drugog svjetskog rata": Antun je bio mjeseca ožujka 1945. godine po noći odveden "po nepoznatim osobama u nepoznatom pravcu, te se od tada do danas nikome nijejavio, a niti kući povratio." Antunovu je obitelj općinski NOO maltretirao zahtjevima davanja za novu vlast.
 
Dugo poslije rata neki su prvoborci žalili što nisu mogli spasiti nedužnog Milovana. Prema riječima jednog seoskog odbornika i Antunova kuma, Milovan je odveden bez njegova znanja, a kamoli odobrenja. To je bila praksa pepekovaca (organizacije "Protiv pete kolone") koji su odvodili žrtve uz pristanak odbornika, no ako ovaj ne bi pristao, žrtvi nije bilo spasa, jer bi oznaši prevarili odbornika i žrtvu odveli kad bi on poslovno bio odsutan. Tih su mjeseci članovi SKOJ-a i USAOH-a (Ujedinjeni savez antifašističke omladine Hrvatske) vrlo su marljivo uz razne zadaće "likvidirali špijune".
 

Marta Kovačić

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Subota, 20/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 931 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević