Get Adobe Flash player

Žrtve, Hrvati, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine

 
 
Prikaz lokacija grobišta, logora, zatvora, željezničkih postaja i transportnih puteva izradio je član naše udruge Miljenko Klarić. Riječ je o prvoj verziji koja će u budućnosti biti nadopunjavana i proširivana. Svi podaci o grobištima preuzeti su iz knjige „Poročilo Komisije Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč 2005.-2008.“ (Ljubljana, 2009.). Dodatni podaci o pojedinim grobištima (rubrika Fusnota) preuzeti su iz knjige „Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji“ autora Mitje Ferenca i Želimira Kužatka (Zagreb, 2007.).
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2016/04/kosti_1.jpg?w=850
Koordinate su preuzete s web stranice Nova Slovenska zaveza. Žrtve, pokopane u navedenim grobištima, ubijane su od svibnja 1945. godine. Grobišta u kojima su pokopane žrtve hrvatske nacionalnosti istaknuta su narančastom oznakom, a grobišta osoba drugih nacionalnost ružičastom oznakom. Slovenski logori i zatvori obilježeni su zelenom, a oni u Austriji žutom oznakom. Transportni putevi u Sloveniji označeni su plavom, a austrijski putevi crvenom bojom. Radi lakšeg snalaženja na ovoj karti preporučamo otvaranje aplikacije u zasebnom prozoru (oznaka u desnom gornjem kutu – Prikaz veće karte). Pregled ovih grobišta također je dostupan u pdf formatu.
 
Zainteresirane čitatelje također upućujemo na web stranicu Pieteta Dragutina Šafarića, dugogodišnjeg istraživača slovenskih i hrvatskih grobišta .
TUMAČ OZNAKA:
Kolona – kategorija (kat.)
1
Jama
2
Protutenkovski rov
3
Kraški ponor
4
Rudarska okna, skloništa
Nep.
Nepoznato

Kolona – stupanj pouzdanosti (Pouzd.)
1
Lokacija točno određena – grobište utvrđeno
2
Lokacija točno određena – potrebne istrage
3
Lokacija približna – vjerodostojni/pouzdani izvori
4
Lokacija približna – nevjerodostojni/nepouzdani izvori
5
Ispražnjeno grobište – iznos dokumentiran
6
Ispražnjeno grobište – iznos nije dokumentiran
7
Lokacija nije grobište
 
LITERATURA:
TEZNO:
Mitja Ferenc: Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor), Časopis za suvremenu povijest, Vol. 44, No. 3, Prosinac 2012., str. 539-569
CRNOGROB:
Alojzij Pavel Florjančić: Povojna grobišča v Crngrobu,  Loški razgledi 28, str. 217–244
KOČEVSKI ROG (POD ONEKOM):
Obvestilo in vabilo medijem, Komisija Vlade Republike Slovenije za reševanje vprašanj prikritih grobišč
Nikolaj Tolstoj: Ministar i pokolji, Zagreb, 1991.
Borivoje Karapandžić: Kočevje, Titov najkrvaviji zločin
Borivoje Karapandžić: Jugoslovensko krvavo proleće 1945., Titovi Katini i Gulazi, Beograd, 1990.
Ušli so smrti, Poročila treh rešencev iz množičnega groba v Kočevskem Rogu, Celovec- Ljubljana – Dunaj, 1998.
 

http://croatiarediviva.com/grobista/

JUSP Jasenovac kao žrtve navodi i ljude za koje savezni popis iz 1964. godine jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu

 
 
Izvor podataka koji Javna ustanova Spomen-područje (JUSP) Jasenovac navodi za većinu osoba u mrežnom jasenovačkom popisu je Popis žrtava Drugog svjetskog rata Saveznog zavoda za statistiku Jugoslavije iz 1964. godine. Njegovu nepotpunu inačicu moguće je pronaći na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu. Kao što je već rečeno u prethodnim člancima i kao što je već nekoliko osoba pokazalo, JUSP Jasenovac iz nekog razloga kao žrtve Jasenovca navodi i ljude za koje savezni popis iz 1964. godine jasno navodi da nisu stradale u Jasenovcu. Nekad je to možda zato što neki drugi izvor istovremeno navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu što zapravo znači da sudbina te osobe nije poznata pa se te osobe ne bi trebale nalaziti na mrežnom jasenovačkom popisu.
http://www.metalnepolice.com/wp-content/uploads/2015/12/Muzej-%C5%BErtava-genocida-fi.png
Naravno, kad je situacija obrnuta, odnosno kad neki drugi izvor navodi da osoba nije stradala u Jasenovcu, a primjerice savezni popis navodi suprotno, JUSP Jasenovac tu osobu i dalje navodi kao žrtvu, odnosno očito postoje dvostruki standardi. Nadalje, postoje i slučajevi kad je savezni popis naveden kao jedini izvor i kad se tvrdi da taj popis navodi da je neka osoba stradala u Jasenovcu, iako u stvarnosti navodi nešto drugo pa se, kako se čini, radi o (ne)običnoj falsifikaciji. Zbog važnosti ovakve više nego očite vrste prevare, spomenutoj falsifikaciji je na kraju teksta posebno posvećen manji odlomak. Od stotine novih navodnih lažnih ili u svakom slučaju sumnjivih žrtava koje je moguće pronaći analizom ovakvih slučajeva, u ovom će članku zbog prostornog ograničenja tema biti neke od navodnih dječjih jasenovačkih žrtava. O tome je jednim dijelom još u srpnju 2016. godine u pismu Hrvatskom tjedniku pisao Davor Glasnović, ali bez navođenja izvora podataka. No krenimo redom.
 
Postoji više djece za koju komunistički tzv. savezni popis iz 1964. godine navodi da su umrla u zagrebačkim prihvatilištima, ali ih se ipak na mrežnom jasenovačkom popisu navodi kao jasenovačke žrtve. Ljuba Dragić, rođena 1938., otac Rade, mjesto rođenja Gornja Gradina u općini Bosanska Dubica. Bosiljka Marković (1940., Mile, Stara Krivaja). Nevenka Mujadin (1933., Mitar, Mali Grđevac). Zdravko Popović (1939., Mile, Stara Krivaja). Dušan Ujić (1936., Ilija, Mali Grđevac). Milan Ujić (1938., Ilija, Mali Grđevac). Ljuban Vidović (1938., Pero, Gunjevci) – kod njega u napomenama piše *Rogatica, Čavčići. Čavčići su muslimansko selo blizu Drine u istočnoj Bosni kod Žepe. Nije jasno zašto se u napomenama jasenovačkog popisa navodi taj podatak, ali može se naslutiti. Vidosava Misimović (1932.*, Stojan*, Jablanica) – u napomenama jasenovačkog popisa navodi se mjesto rođenja Sovjak kao i u „izvorniku“. Sovjak i Jablanica su susjedna sela. Živko Buletinac (1940., Srban, Paučje). Podatak iz izvornog tzv. saveznog popisa iz 1964. godine „pojačan“ je izjavom iz 2008. godine. To dosta govori o pouzdanosti tih izjava. Ova djeca umrla u prihvatilištima u Zagrebu na jasenovačkom popisu navode se kao žrtve iz Stare Gradiške: Nikola Alavuk (1940., Milan, Hum Voćinski), Bosiljka Blanuša (1942., Dušan, Kalenderi), Milenko Blesić (1937., Marko, Cimiroti), Đuro Bosanac (1938., Stevo, Lađevac), Ana Brkanović (1939., Đuro, G. Obrijež). Savo Brkanac (1935.*, Đuka, Kukunjevac). Milica Brkić (1938., Petar, Gejkovac), Marica Crnobrnja ( 1941., Vaso*/Veso, Stara Krivaja), Živko Marjanović (1930., Dragić, Maljevac), Adam Pešut (1942., Vaso, Petrinja). Stevo Radović (1930., Nikola, Mala Paukova), Mileva Reljanović (1941., Savo, Vojskova). Ovo nisu jedini slučajevi lažnih dječjih jasenovačkih žrtava koji se mogu prikazati obradom spomenutih izvora podataka, ali su najjednostavniji za navesti u smislu da se potpuno podudaraju svi podaci. Ostali će se spomenuti nekom drugom prilikom.
 
Za četvero male djece iz okolice Bosanskog Broda u inačici komunističkog tzv. saveznog popisa iz 1964. godine navodi se da su umrli u prihvatilištima u Zagrebu. To su: Bosa Đurić (1941., Aleksa, Brusnica Mala), Simeuna Jakovljević (1940., Tomo, Klakar Donji). Ljubica Vasilić (1939., Andrija, Klakar Donji) i Mara Vukman (1940., Bogdan, Klakar Gornji). Svi se nalaze na jasenovačkom popisu i godina smrti je označena kao nepouzdana, ali unatoč tome u napomenama je naveden navodno točan datum kad su ubijeni u Jasenovcu. To je 22. rujna 1942 prema podacima preuzetim iz knjige izdane u Srbiji 2005 godine.[1] Osim prihvatilišta u Zagrebu postoje i druga mjesta gdje su umirale navodne dječje jasenovačke žrtve i u nastavku slijede neki primjeri.
 
Bosiljka Samardžija (1937., Savo, Samardžije) je prema izvorniku na koji se pozivaju autori jasenovačkog popisa tj. prema komunističkom popisu iz 1964. umrla u logoru u Sisku i rođena je u Samardžijama koje su susjedne selu Turjak. Zanimljivo da se u napomenama navode još dva alternativna mjesta smrti Novska i Mlaka što ukazuje da se radi o nagađanju ili o manipulaciji podacima. Nada Kovačević (1935., Đorđija, Jablanica kod Bosanske Gradiške) je prema jasenovačkom popisu stradala 1942. u Staroj Gradiški, a prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. umrla je u logoru Sisak. U napomenama mrežnog jasenovačkog popisa navodi se vrlo zanimljiv podatak o pretpostavljen mjestu smrti „Kajzerica“. Kajzerica je dio Zagreba kod velesajma i hipodroma. Tamo je nekada bilo vojno vježbalište, a za vrijeme Drugog svjetskog rata i mjesto za prihvat izbjeglica pa tako i onih s Kozare. U navedenim primjerima vidi se da su čak i izbjeglice poslane u druge krajeve Hrvatske pa i u Zagreb stavljene na jasenovački popis. Vjerojatno autori nisu znali gdje je Kajzerica i da se radi o dijelu Zagreba. Nisu to jedini kozarački deportirci koji su se našli na jasenovačkom popisu. Brat i sestra Dragutin Babić (1938., Spasoje, G. Podgradci) i Vukosava Babić (1937., Spasoje, G. Podgradci) prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine na koje se pozivaju autori jasenovačkog popisa nisu stradali u Jasenovcu već pri deportaciji u Kostajnici.
 
Noskovačka Dubrava je selo uz Dravu na granici s Mađarskom, nalazi se u općini Čađavica sjeverno od Slatine.[2] Tijekom Drugog svjetskog rata u selu je živjelo oko 200 stanovnika. Selo je udaljeno skoro 100 km zračne linije od Jasenovca. U selu žive Hrvati i Srbi, potonjih je nešto više. To znači da su se izbjeglice s Kozare smještale i u hrvatskim selima s pretežno srpskim stanovništvom. Slične primjere se može naći i u požeškom kraju u Sloboštini, susjednim Perencima itd. Umrli tijekom deportacije u Noskovačku Dubravu, a navedeni kao ubijeni u Jasenovcu 1942. godine su: Milan Janković iz Demirovca kod Bosanske Dubice, rođen 1942., otac Mirko; Radojka Bezbradica iz Rakovice kod Bosanske Dubice, rođena 1942., otac Stevo; Ranko Prica iz Orahove kod Bosanske Gradiške, rođen 1942., otac Nedeljko* – u napomenama jasenovačkog popisa navodi se alternativno ime oca Nevenka.
 
Prema popisu iz 1964. godine ovo su osobe koje su stradale pri deportaciji u Požegu, a navode se kao žrtve u mrežnom jasenovačkom popisu: Kosa Bakić rođena 1938., otac Nikola, prema jasenovačkom popisu iz Gašnice, a prema „saveznom“ iz 1964. godine je iz Bistrice. Bistrica i Gašnica su susjedna sela u općini Bosanska Gradiška. Milka Bakić (1936., Nikola, Gašnica/Bistrica) isti slučaj kao i kod „sestre“ Kose. Janja Janjetović (1937., Stanoje, D. Podgradci). Milan Galić ( 1938., Ostoja, G. Jurkovica) u starijim podacima na koje se poziva jasenovački popis navodi se da je iz Elezagića. Elezagići su selo susjedno trima selima naziva Donja, Srednja i Gornja Jurkovica. Milenko Klincov (1939., Miloš, Elezagići). Dušanka Klincov (1932., Stevo, Elezagići). Stevka Milaković (1938., Dušan, Elezagići) – kod nje i u napomenama jasenovačkog popisa piše da je stradala u S. Požegi. To znači da autori popisa znaju za ove podatke, ali očito imaju svoje motive za povećanje jasenovačkog popisa. Nikola Kotur (1940., Stojan, Gašnica). Ranko Vidović (1939., Lazar, Gašnica). Miladin Vidović (1933., Tomo, Gašnica). Mirko Laloš (1941., Milan, G. Jurkovica). Vaso Laloš (1935., Gojko, G. Jurkovica). Milan Laloš (1937., Vaso, G. Jurkovica). Savo Desančić (1938., Nikola, G. Podgradci) u jasenovačkom popisu su kao mjesto rođenja navedeni D. Podgradci. Vaso Desančić (1934., Nikola, G. Podgradci) u jasenovačkom popisu također navedeni D. Podgradci kao i kod prethodnika, ali u napomenama su osim alternativnog podatka o mjestu stradanja u Požegi i još dvije različite godine rođenja. Dmitra Ristić (1934., Branko, Miljevići). U jasenovačkom popisu se kao žrtva navodi Radovan Jerinić. Izvor podatka je komunistički tzv. „savezni“ popis iz 1964. U tom izvoru navodi se Rade Jeremić ubijen 1941. u travanjskom ratu 1941. kod Požege. Ime oca Risto, godina rođenja 1924. i mjesto rođenja selo Barica kod Bosanskog Broda su isti, a još k tome u napomenama jasenovačkog popisa navodi se Rade Jeremić i da je stradao u Slavonskoj Požegi pa se može zaključiti da se radi o istoj osobi koju su autori jasenovačkog popisa iskoristili da povećaju broj žrtava. Jela Subotić (1938., Ostoja, Vrbaška) u napomenama se navodi alternativno mjesto smrti Sloboština. Za pretpostaviti je da se ne radi o kvartu u južnom dijelu Zagreba, već o istoimenom selu zapadno od Požege pretežno naseljenom Srbima.
 
Prema srpskim podacima u srpnju 1942. godine na požeško područje u 155 vagona dovedene su izbjeglice s Kozare.[3] Može se procijeniti da bi se u tom slučaju moglo raditi o oko 10.000 ljudi. Prema istom izvoru bojnik Luburić je naredio da se s izbjeglicama ima oštro postupati pa se zatim pojašnjava da to ustvari znači da “ne smiju im se davati propusnice za kretanje, izuzev onih koji su se prijavili za rad u Njemačkoj”.[4] Prema srpskim tvrdnjama u selu Sloboština kod Požege 16. kolovoza 1942. godine ubijeno je 1.368 izbjeglica s Kozare. Te podatke navodno je utvrdila nekakva „komisija Vrhovnog suda Hrvatske u drugoj polovini 1946.“[5] Prema sličnim izvorima radi se o 1.165 izbjeglica i 203 srpska seljaka iz sela kod Požege.[6] U te podatke se može s pravom sumnjati jer su slične komunističke komisije „utvrdile“ razne stvari pa i da je u Jasenovcu ubijeno oko 700.000 uglavnom Srba. Jedan od podataka o 62 strijeljana partizana 16. kolovoza 1942. u Sloboštini je indikativan za cijeli slučaj.[7] Naime, navodno je od sredine srpnja 1942. dolaskom partizana iz „Bosanske krajine“ intenzivirana partizanska aktivnost u požeškom kraju. Tako se navodi da su partizanske postrojbe do sredine kolovoza 1942. “oslobodile oko 210 sela na Psunju, Papuku i Krndiji, (…) i gotovo onemogućile svaki saobraćaj između Pakraca, Slavonske Požege i Našica.” [8]
 
Prema tim podacima partizani su 11. i 12. kolovoza 1942. godine održali savjetovanje vojnih i partijskih rukovodilaca, a nakon savjetovanja 16. kolovoza 1942. godine reorganiziran je Prvi slavonski NOP odred u Prvi i Drugi slavonski partizanski odred.[9] Znači po tim podacima paradoksalno dok navodno ustaše „kolju“ oko 3.000 nejači i strijeljaju preko 60 partizana, njihovi vojni i partijski rukovodioci sastanče, reorganiziraju odred, hvale se kako su oslobodili čak preko 200 sela i da drže pod kontrolom sjeverni i zapadni dio požeške kotline i to baš onaj kraj u kojem se navodno događa pokolj. To je tipičan komunistički karikaturalni prikaz povijesti temeljen na lažima. Postavlja se pitanje zašto je ubijeno „samo“ 1.165 tj. 1.368 izbjeglica s Kozare ako ih je dovedeno možda i oko 10.000? Zašto bi ih dovodili čak do Požege da bi ih se tu ubilo kad su u neposrednom susjedstvu Kozare prema komunističkim podacima postojali „logori smrti“ Jasenovac i Stara Gradiška. Cijela ta konstrukcija se ruši čim se počnu postavljati jednostavna pitanja: tko, što, gdje, kada i kako. Komunizam je samo eufemizam za laž.
 
U srpskom pamfletu Spisak žrtava rata iz 1992. godine, inačici starijeg komunističkog popisa iz 1964. godine, nalaze se tri Salamona Levija čiji je otac navodno David. Prema tim podacima sva trojica su rođena 1941., sva trojica su živjeli u Sarajevu. Razlikuju se po tome što je jedan cijeli svoj navodno kratki život proživio u Sarajevu. Drugi je navodno rođen u Osijeku. Treći je navodno rođen na nepoznatom mjestu i navodno je stradao tijekom bijega. Zanimljivo da u komunističkom popisu iz 1964. godine kod ekvivalentnog upisa piše da je stradao kao izbjeglica u Sarajevu. U mrežnom jasenovačkom popisu ostao je samo jedan Salamon Levi rođen 1941. godine. To znači da čak i kustosi u Spomen području Jasenovac mogu prepoznati lažne podatke iz komunističkog tzv. saveznog popisa tj. iz srpskog „Spiska“. U digitalnom arhivu Yad Vashema osim podataka iz srpskog pamfleta nema iskaza rodbine ili neke židovske organizacije o trojici dječaka praktično beba imena Salamon Levi. Zanimljivo je da Salamona Levija rođenih oko 1941. i da im se otac zove David ima sveukupno samo četiri, a trojica su iz srpskog “Spiska”, to znači posredno iz komunističkog popisa iz 1964. godine. To ukazuje da je upitno jesu li ta trojica stvarne žrtve bez obzira na mjesto smrti ili su tek komunistička propagandna fikcija nastavljena u srpskim memorandumskim pamfletima.
 
Isti je slučaj s još dvoje navodnih židovskih dječjih žrtava Vita Levi (1933., Izidor, Sarajevo) prema starim podacima iz komunističkog popisa navodno je stradala u logoru Đakovo, 1942. godine. Na popisu stradalih u Đakovu nije spomenuta.[10] Međutim, Vita Levi (1935., Izidor, Sarajevo) s istim identifikacijskim podacima i neznatnom promjenom godine rođenja nalazi se na starijim inačicama popisa koji su temelj za mrežni jasenovački popis, ali s razlikom da je navodno stradala u Jasenovcu 1941. godine. Trenutna inačica podataka o Viti Levi je kombinacija obaju „izvornika“. Znanstveno gledano moglo se provjeriti radi li se možda o Vidi Levi (1920.) iz Niša u Srbiji o kojoj za razliku od navodnih sarajevskih imenjakinja postoje iskazi rodbine da je ubijena u Srbiji. Međutim, to bi značilo da se s popisa mora ukloniti jedna žrtva, a to se rijetko prakticira.
 
Sličan je slučaj s Moricom Maestrom (1931., Jozef, Sarajevo) koji je prema podacima iz komunističkog popisa iz 1964. godine stradao u Đakovu, ali na popisu žrtava iz Đakova je istoimena beba stara tek 10 mjeseci. U jasenovačkom popisu se uz ime oca Jozef navodi i alternativa Leon, a niti godina smrti nije jednoznačna. Dilema Jozef/Leon je posljedica preuzimanja podataka iz komunističkog popisa tj. iz srpskog „Spiska“ gdje ima po nekoliko gotovo identičnih inačica za svaku priliku. Sve su to znaci koji ukazuju na manipulaciju podacima. Prema jednom iskazu iz Yad Vashema Moris Maestro iz Sarajeva rođen 1931. stradao je u njemačkom logoru Loborgrad. Iz ovih primjera se vidi da nije diskutabilno samo mjesto stradanja, već i jesu li neki od navedenih uopće stradali pa i radi li se u nekim slučajevima o stvarnim osobama. Nakon navođenja novih primjera i prije zaključka, možda treba opet naglasiti viđene falsifikacije.
Pod pretpostavkom da u cijelom tekstu neke važne stvari možda nisu dovoljno istaknute, itekako ima smisla pojasniti kako i zašto nekome jasno pokazati da se u JUSP Jasenovac vjerojatno falsificiraju povijesni dokumenti.
 
Pogledajmo opet spomenute Milenka Blesića, Bosiljku Blanuša i Adama Pešuta. Što je njima zajedničko? Za početak to da im je u mrežnom jasenovačkom popisu kao jedini izvor podataka o smrti u Jasenovcu naveden komunistički savezni popis iz 1964. godine. Znači ništa više, nikakva dodatna knjiga, ništa čime bi se proširio potencijalni manevarski prostor za navođenje drugih mogućnosti, samo spomenuti popis. Međutim, ako se ide pogledati iste te osobe s istim imenom, prezimenom, imenom oca, godinom i mjestom rođenja u inačici popisa iz 1964. godine dostupnoj na mrežnim stranicama Muzeja žrtava genocida u Beogradu, jasno se vidi da piše upravo suprotno, a to je da su umrli u dječjem prihvatilištu u Zagrebu. Znači još jednom: u izvoru piše jedno, a JUSP Jasenovac navodi da piše drugo. Ako ovo nije laž, što je onda? Ako ovo nije falsificiranje, kako drukčije to objasniti? Naravno, uvijek se može reći da je beogradska inačica saveznog popisa dodatno uređena. Ali nekome tko bi tvrdio takve stvari slobodno se može dodati jedna dodatna činjenica.
 
Na više mjesta dostupan je podatak da su prema popisu iz 1964. godine u Jasenovcu stradale 49.602 osobe, a u Staroj Gradiški 9.586 osoba. To je sveukupno 59.188 osoba. Ipak, broj osoba za koje se popis iz 1964. godine navodi kao izvor podataka na mrežnom jasenovačkom popisu je značajno veći od toga – za Jasenovac on iznosi 51.629, a za Staru Gradišku 10.746 što zajedno daje 62.375. Jedan od odgovora zašto je tome tako, odnosno odakle se pojavilo preko 3.000 dodatnih žrtava je da se u nekim slučajevima jednostavno falsificiralo ili izmišljalo navedeni izvor podataka što je u ovom članku zapravo i očito pokazano na konkretnim primjerima. To je znači slično kao da tvrdite da u Bibliji piše da su svetog Stjepana ubile ustaše u Jasenovcu, iako jasno piše da da je umro drukčije. Nevjerojatno, ali nažalost istinito.
 
Ovako se može nastavljati još dugo jer samo materijala koji pokazuje oprečnosti mrežnog jasenovačkog popisa i saveznog popisa iz 1964. godine ima i previše, a kamoli dok se u obzir uzmu i ostale otkrivene, a još neobjavljene pogreške. Ukratko, opet treba ponoviti da je mrežni jasenovački popis u mnogim svojim dijelovima zaista masovna prevara s preko tisuću objavljenih poimeničnih lažnih i sumnjivih žrtava čiji su podaci dostupnima stranici http://croatiarediviva.com/. Nadalje, na temelju podataka korištenih u ovom članku, posebno je zanimljivo istaknuti da u JUSP Jasenovac kako se čini falsificiraju i podatke iz dokumente koje navode kao izvore podataka ili da su izrazito nemarni. Koliko se god neki trudili u takvim nastojanjima, kako vrijeme prolazi, mrežni jasenovački popis će sve više biti prokazivan kao primjer masovnog lažiranja podataka u propagandne svrhe i vjerojatno će postati i školski primjer takvih radnji. Možda je još zanimljivije pitanje tko će sve ostati zapamćen kao branitelj ovakvih i sličnih laži.
 
Bilješke:
 
[1]             Mihailo Pantić, Stradanje Srba opštine Srpski Brod za vrijeme Drugog svjetskog rata, Novi Sad, 2005.
[2]             https://hr.wikipedia.org/wiki/Noskovačka_Dubrava
[3]             http://jadovno.com/arhiva/ostala-stratishta/articles/slobostina-16-08-1942-mucenistvo-srpske-neјaci-sa-kozare.html#.U9oIdmPIxQQ
[4]             http://jadovno.com/arhiva/ostala-stratishta/articles/slobostina-16-08-1942-mucenistvo-srpske-neјaci-sa-kozare.html#.U9oIdmPIxQQ
[5]             http://jadovno.com/slobostina-stratiste-1368-srba-izbjeglih-s-kozare/?lng=lat#.WLC31O02vIV
[6]             https://sh.wikipedia.org/wiki/Hronologija_ustaških_zločina_1942.#Avgust_.2F_kolovoz_1942.
[7]             http://jadovno.com/slobostina-stratiste-1368-srba-izbjeglih-s-kozare/?lng=lat#.WLC31O02vIV
[8]             https://sh.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilačka_borba_u_Slavoniji
[9]             https://sh.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilačka_borba_u_Slavoniji
[10]          http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo
 

Nikola Banić i M. Koić, http://croatiarediviva.com/2017/03/15/nikola-banic-m-koic-bilokacijsko-umiranje-jasenovcu-prihvatilistu/#more-2350

Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata

 
 
Dana 27. siječnja 2017. vaš portal Smithsonian.com objavio je članak novinarke Erin Blakemore pod nazivom “Zašto su hrvatski Židovi bojkotirali ovogodišnji Dan sjećanja na Holokaust“. Pod još bombastičnijim podnaslovom “Dok u Hrvatskoj raste neonacizam, zemlja se nalazi na raskrižju između negiranja i stvarnosti” auktorica je objavila niz povijesno netočnih informacija iako je u jednoj stvari u pravu: Hrvatska uistinu leži na raskrižju između negiranja i istine, ali ne na način na koji auktorica pokušava to prikazati u svom tekstu. Već u bilješkama ispod fotografija preuzetim iz Wikipedije Blakemore ističe kako je Jasenovac (koji je, usput, naselje u nizinskom dijelu Hrvatske u kojem je tijekom Drugoga svjetskog rata uspostavljen radni logor) mjesto u kojem su ubijeni desetci tisuća Židova. To je krivotvorina koju je auktorica mogla jednostavno provjeriti pogledom na službeno web mjesto Spomen područja Jasenovac, prema kojem je (službeni broj) ubijeno 13.116 Židova [i].
http://api.theweek.com/sites/default/files/author-images/ErinB.jpg?resize=500x500
Erin Blakemore
 
Auktorica je objavila još jednu laž tvrdeći kako je u Jasenovcu ubijeno ukupno 99.000 Židova, Srba, Cigana i drugih nekatolika. Na gore navedenom web mjestu službeni je broj žrtava 83.145, među njima i 4255 Hrvata i pripadnika drugih “katoličkih” manjina. Iz toga se može zaključiti kako je auktorica zlonamjerno pokušala prikazati Jasenovac kao mjesto u kojem su katolici ubijali nekatolike, a takav se njezin pristup, u najboljem slučaju, može opisati kao vjerski diskriminirajući.
 
Manipulacija brojem jasenovačkih žrtava počela je odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata a služila je kao najvažnije sredstvo preuveličavanja broja ratnih žrtava u cjelini. Dana 26. svibnja 1945. Tito je sugerirao kako je  tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji poginulo 1 685 000 ljudi [ii]Međutim, nije jasno na kojim se statistikama temelji ta procjena jer nije bilo popisa stanovništva nakon 1931. godine, a posljednja bitka tijekom Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji dogodila se 27. ili 28. svibnja 1945. godine u bosanskom gradu Odžaku. [iii]. Međutim, Tito je ponovio taj broj u srpnju 1945. godine, kada je izjavio:Tijekom četiriju godina izgubili smo milijun i sedam stotina tisuća naših građana.[iv]
 
Titovoj je izjavi trebala znanstvena potvrda, ali su istaknuti demograf profesor Dolfe Vogelnik i njegov pomoćnik Alojz Debevec odbili učiniti takvo što jer nije bilo nikakvih novih podataka na kojima su mogli temeljiti svoje izračune. Umjesto toga, odlučili su prebaciti taj zadatak na Vladetu Vučkovića, u to vrijeme studenta matematike, koji je radio u Statističkom zavodu u Beogradu. Dobio je dva tjedna kako bi izračunao ukupan broj svih žrtava, s uputom da taj broj “mora biti impresivan, ali znanstveno-statistički utemeljen.” [v] Nadalje, kao što je Vučković naglasio: “Zbog neznanja ili zapovijedi za prijevarom, režimski su ljudi pretvorili demografske gubitke u stvarne žrtve, kojih je prema svim znanstvenim istraživanjima bilo malo više od milijun.” [vi]
 
Broj od milijun ljudi trebao je uključiti i one koje su ubile komunističke snage. [vii]Međutim, jugoslavenski predstavnik na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine Edvard Kardelj nije predstavio taj broj, nego je tvrdio kako je bilo više od  1.700.000 ratnih žrtava. Te iste 1946. godine Povjerenstvo za ratnu odštetu pripremalo je službeni popis žrtava pa je to ostao i službeni broj  ratnih žrtava sve do raspada Jugoslavije 1990-ih.
 
Međutim, Njemačka je odbila platiti odštetu za 1.700.000 žrtava, temeljeći svoju odluku na podatcima, dobivenim od SAD-a 1954. godine, kako je u Jugoslaviji bili milijun ratnih žrtava. [viii] Stoga su jugoslavenske vlasti bile prisiljene provesti nova istraživanja kako bi dobile preciznije podatke. Popis žrtava konačno je dovršen 1964. godine, ali je rezultat bio razočaravajući jer je ukupan broj  stvarno bio približno milijun, uključujući i 597 323 žrtava tzv. “fašističkog terora”. Prema istom popisu, u hrvatskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška zajedno, ukupno je umrlo ili ubijeno oko 60.000 ljudi, iako su jugoslavenske vlasti ranije tvrdile kako je u njima ubijeno najmanje 700.000 ljudi. [ix]
 
Prva, ali neslužbena iskapanja u području Jasenovca obavio je općinski odbor bivših pripadnika Jugoslavenske armije iz Bosanske Dubice 1961. godine na Gradini u blizini Jasenovca. Našli su tri masovne grobnice i identificirali 17 ljudskih lubanja u jednoj od njih, ali nisu odredili točan broj kostiju pronađenih u drugim dvjema. Izbrojili su još 120 neotkrivenih grobnica i na temelju tog nalaza zaključili kako bi samo u Gradini trebalo biti 350 800 žrtava. [x]
 
Službene forenzičke istrage, provedene 1964. godine u Jasenovcu trebale su dokazati golem broj žrtava u Jasenovcu i žrtava jugoslavenskog rata u cjelini, ali su prekinute. Nakon ispitivanja 130 lokacija pronađeno je samo sedam masovnih grobnica, u kojima je bilo ukupno 284 ljudskih ostataka. Međutim, važno je naglasiti da se u izvješću, koje je potpisao dr. Alojz Šercelj, tvrdilo kako “velika količina predmeta pokazuje da su žrtve dovedene izravno do mosta gdje su pogubljene a da prethodno nisu boravile u logoru. Tu je dr. Štercelj posebno želio ukazati na prisutnost noževa, prstenja, novca, itd. ” [xi]
 
Dakle, pronađeni predmeti nisu pripadali zarobljenicima iz Jasenovačog logora, nego, vjerojatno, izbjeglicama, možda hrvatskim vojnicima i civilima koji su, u strahu za svoj život, bježali iz zemlje u svibnju 1945. godine, ali su ih saveznici predali Jugoslavenskoj armiji. Dostupni podatci i svjedočanstva potaknuli su stalne rasprave među hrvatskim povjesničarima kako je taj logor nastavio s radom nakon završetka Drugoga svjetskog rata a on bi mogao biti mjesto  komunističkih pogubljenja hrvatskih ratnih zarobljenika tijekom1945. godine i kasnije. Dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku koji su se prvi put koristili u momu objavljenom radu “Poslijeratni Sabirni logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” dokazali su kako je taj logor stvarno postojao između 1945. i 1948. godine, a možda i dulje. [xii]
 
Broj ratnih žrtava, posebno onih koji su umrli u Jasenovcu, nastavio je služiti kao važan dio protuhrvatske promidžbe nakon završetka Domovinskog rata 1995. godine. Približan broj jasenovačkih žrtava, posebno onih koji su na tom mjestu ubijeni nakon svibnja 1945. godine, ostaje nepoznat. Nisu obavljena nova iskapanja koja bi mogla otkriti više pojedinosti u svezi s prirodom žrtava a jedini su antropološki podatci oni iz 1964. godine.
 
Tijekom zadnjih dviju godina istraživači Nikola Banić i M. Koić uspoređivali su podatke o jasenovačkim žrtvama s popisa Spomen područja Jasenovac s onima iz drugih baza podataka, uključujući i one u Yad Vashemu. Rezultati njihovih istraživanja ukazuju na to da brojni pojedinci među 83 145 ljudi koji su navodno izgubili svoje živote u Jasenovcu u stvari nisu ubijeni u Jasenovcu, nego na drugim lokacijama unutar ili izvan područja bivše Jugoslavije. Osim toga, dokazali su kako mnogi pojedinci uopće nisu umrli tijekom Drugoga svjetskog rata, nego su živjeli dugo nakon tih događaja a njihova svjedočanstva o svojim iskustvima tijekom Drugoga svjetskog rata mogu se naći na YouTubeu. Taj skup istraživanja koje su obavili neovisni stručnjaci pokazao je ne samo da je broj žrtava koje spominje   Blakemore netočan, nego da je netočan i službeni broj naveden na portalu Spomen područja Jasenovac.
 
Unatoč činjenicama da su gore navedeni auktori objavili oko 40 radova s mnoštvom znanstvenih zapisa koji podržavaju njihove tvrdnje, bivša ravnateljica Spomen područja Jasenovac Nataša Jovičić, kao i sadašnji privremeni ravnatelj Ivo Pejaković, nisu dali nikakvu razumnu objasnidbu za to neslaganje. Oni su također ignorirali rezultate prikazane u radu “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac: Iskazi svjedoka i noviji arhivski izvori” (objavljen u prosincu 2014.) unatoč tomu što su zamoljeni da ažuriraju svoje podatke. Prema njima, ne postoje dokumenti ili svjedoci koji mogu potvrditi kako su ratni zarobljenici doista držani Jasenovačkom logoru. Zgrade bivše ustaškog logora bile su u ruševinama, čineći ih potpuno neuporabljivim za smještaj zatvorenika. Skupina od oko 600 zatvorenika, poznata kao “Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac”, dovedena je iz “Zavoda za prisilni rad Sisak” u Jasenovac i tamo zadržana od jeseni 1945. do jeseni 1947. godine.
 
Nije bilo ubijanja u Jasenovcu a kolone ratnih zarobljenika koje su se vraćale iz Bleiburga nisu prolazile kroz Jasenovac niti su ostajale u njemu.[xiii]  Međutim, svi dokumenti pronađeni u Državnom arhivu u Sisku, zajedno s dokumentima iz Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu, potvrđuju upravo suprotno – da je logor za ratne zarobljenike u Jasenovcu stvarno postojao u bivšoj Jugoslaviji, najmanje do 1948. godine, a možda i dulje.[xiv]  Ovdje je važno spomenuti problem žrtava poslijeratnog logora. Jasenovac. Prema dokumentima Državne komisije za utvrđivanje zločina počinjenih od strane okupatora i njihovih pomagača, negdje između 6. svibnja 1945. i 31. svibnja 1946., dva policijska službenika bivše NDH – Josip Batarelo i Marko Radić – ubijeni su u Jasenovcu.[xv] Obje se osobe vode kao “žrtve fašističkog terora”. Izvor za prvoga knjiga je  objavljena u Jugoslaviji 1974. godine i za drugoga popis žrtava iz 1964. godine.[xvi]  Ne samo da su arhivski izvori ne koriste kao dokaz, nego ih portal Spomen doma Jasenovac ignorira i nakon što su dokumenti objavljeni. Ako se žrtve poslijeratnog logora Jasenovac i dalje dodaju popisu ubijenih u tom logoru prije svibnja 1945. godine, nije moguće reći koliko ih je zapravo umrlo u Jasenovcu tijekom Drugoga svjetskog rata.
 
Ovaj primjer pokazuje koliko je hrvatsko društvo, uključujući i službenu politiku, udaljeno od suočavanja s prošlošću, posebno u svezi sa zločinima koje je  počinio komunistički režim. Šutnja institucija odgovornih za istraživanje ovakvih tema otvara sve više prostora za daljnje manipulacije. Hrvatska je uistinu na raskrižju, ali ne na onomu na koji ju auktorica Erin Blakemore pokušava staviti. Raskrižje na kojem se Hrvatska nalazi vezano je uz dopustnicu da je njezino postojanje povezano s komunističkom prošlosti koju je službeno pisala Komunistička partija Jugoslavije s namjerom manipuliranja osnovnim podatcima, uništavajući izvornu dokumentaciju i izmišljajući motive za svoja izvješća, odnosno političke ciljeve.
 
Erin Blakemore je na svoj način nastavila s takvom praksom staroga komunističkog diktatorskog režima, napravivši niz nevjerojatnih početničkih pogrješaka:
 
1. Kao prvo, auktorica nije ni pokušala provjeriti podatke, čak ni na najjednostavniji mogući način, s pomoću Wikipedije, jer da jest, brzo bi morala shvatiti kako je vojnički pozdrav “Za dom spremni” stari hrvatski vojnički pozdrav prvi put zabilježen u 17. stoljeću. Umjesto toga, Blakemore žurno i bez argumenta proglašava Hrvate neofašistima i, još gore od toga, negatorima Holokausta, unatoč bogatoj povijesnoj dokumentaciji koja pokazuje kako su brojni Hrvati spasili živote Židova uz riskiranje vlastitih života.
 
2. U jednom dijelu svoga teksta auktorica je istaknula sljedeće: “Dok Kolinda Grabar-Kitarović, četvrti predsjednik Zemlje, izdaje priopćenje u kojem  ustaše označuje kao zločinački režim, u studenom se on fotografirao kako drži zastavu toga režima”, sugerirajući kako je povijesna hrvatska zastava na kojoj heraldički simbol šahovskog polja počinje bijelim kvadratom fašistički simbol. Osim toga, svaka osoba koja i malo poznaje suvremenu hrvatsku politiku zna kako Kolinda Grabar Kitarović nije ON nego ONA. Uz to, svatko tko je barem jednom pogledao razglednice Zagreba zamijetio je takav heraldički simbol na krovu povijesni katoličke crkve svetoga Marka u Starom Gradu glavnoga grada Hrvatske. Taj je simbol s prvim bijelim tzv. “fašističkim” kvadratom tamo postavljen 1878. godine, više od četrdeset godina prije pojave fašizma i nacizma u Europi. Ono što tu vidimo  hrvatski je grb, koji je hrvatskom narodu već stoljećima prirastao srcu i toliko mu je drag. Da, stoljećima prije izbijanja Drugoga svjetskog rata. Sve ove činjenice lako se mogu naći na međumrežju, rabeći najobičnije tražilice.
 
3. U završnom dijelu teksta auktorica ukazuje na činjenicu kako u Hrvatskoj živi oko 2 000 Židova. Ponovno naglašavamo kako se veći dio teksta Erin Blakemore bavi neutemeljenim i nepotvrđenim procjenama a ova zadnja procjena broja Židova još je sramotnija jer prema hrvatskom popisu iz 2011. godine u Hrvatskoj živi točno 509 Židova. Čak je i ova informacija dostupna na Wikipediji. [xvii]
 
S obzirom na nedostatak bilo kakvih akademskih argumenata i očiti nedostatak osnovnog znanja o povijesnim činjenicama, Blakemore zaključuje kako je “revizionizam prigoda za pronalaženje velikih junaka i trijumfalne prošlosti za narod koji je često bio pod udarom rata, geopolitike i društvenih nemira, ali on također pere povijest.” Umjesto da odgovori na pitanje, auktorica je u  ozbiljne probleme dovela istinitost svoga teksta, stoga zaključujemo naš odgovor riječima poznatoga američkog povjesničara Jamesa McPhersona, koji je rekao: “Revizija je žila kucavica povijesne znanosti. Povijest je nastavak dijaloga između sadašnjosti i prošlosti. Interpretacije prošlosti podložne su promjenama u skladu s novim dokazima, novim pitanjima koja proistječu iz dokaza, novim perspektivama koje dolaze s vremenom. Nema jedne, vječne i nepromjenjive ‘istine’ o prošlim događajima i njihovim značenjima. Beskrajna potraga povjesničara za razumijevanjem prošlosti, to jest, “revizionizam” – ono je što čini povijest bitnom i smislenom. (…) Bez revizionističkih povjesničara koji su istraživali nova vrela i postavljali nova i osjetljiva pitanja,  zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa.” [xviii]  Da, zapeli bismo u blatu jednoga ili drugoga stereotipa, upravo kako je i Erin Blakemore zapela u blatu svojih stereotipova. Pitamo se kojoj i čijoj svrsi takva kaljuža tako dobro služi?
 
Bilješke:
 
[i]http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6711
[ii]Barry M. Lituchy, Jasenovac and the Holocaust in Yugoslavia (New York, 2006), p. 3.
[iii]Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Bitka za Odžak: Rat je završio dvadeset dana kasnije’, Bosna Franciscana, No. 37 (2012), pp. 109-138.
[iv]Josip Broz Tito, Govori i članci, Knjiga 1 (Zagreb, 1959), pp. 362-3.
[v]Bogoljub Kočović, Sahrana jednog mita. Žrtve Drugog svetskog rata u Jugoslaviji (Beograd, 2005), pp. xxi-xxiv. Vladeta Vučković, ‘Sahrana jednog mita’, Naša Reč, No. 368 (1985).
[vi]Ibid.
[vii]Ibid.
[viii]Paul Mayers and Arthur Campbell, The Population of Yugoslavia (Washington D.C., 1954), p. 23.
[ix]Entire list was published in: Meho Visočak and Bejdo Sobica, Žrtve rata prema podacima Statističkog zavoda Jugoslavije (Zurich – Sarajevo, 1998).
[x]Željko Krušelj, ‘Kako je Živanović 284 kostura pretvorio u 700.000 žrtava’, Vjesnik, 23 April 2005.
[xi]Croatian State Archives, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj antropologa.
[xii]Stipo Pilić and Blanka Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima’, Radovi, No. 56 (2014), pp. 323-408.
[xiii]Memorial Site Jasenovac – FAQ.
Available at http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7619(15 May 2015).
[xiv]Pilić and Matković, ‘Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac’, pp. 323-408.
[xv]Croatian State Archives, f. 306, ZKRZ, kut. 379, series Zh 28326 and 28327.
[xvi]Marinko Perić, Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu (Sinj, 1974), p. 136. Jelka Smreka and Đorđe Mihovilović, Poimenični popis žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac 1941 – 1945 (Jasenovac, 2007), pp. 175, 1361.
[xvii]https://en.wikipedia.org/wiki/History_of_the_Jews_in_Cro
 

Blanka Matković i dr. Peter Anthony Ercegovac, http://croatiarediviva.com/smithsonian-odbio-objaviti-reagiranje-nase-udruge-tekst-erin-blakemore-jasenovcu/

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Petak, 19/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 919 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević