Get Adobe Flash player

Stari most i tvrđave gradili su i dubrovački majstori 

 
 
U Mostaru, koji se pod tim imenom prvi put spominje 1452., u predosmansko vrijeme, južnije niz Neretvu, na oko tridesetak metara od mjesta na kojemu je kasnije sagrađena kamena ćuprija, nalazio se jedan drveni most na lance i uz njega tvrđave Nebojša (iza 1448. nazvana Herceguša) na lijevoj i Mostovska tvrđava na desnoj obali Neretve. Navodno su sagrađene po nalogu feudalnog gospodara Hercegovine, velikog vojvode države bosanske Stipana Vukčića Kosače oko 1440. godine, pod nadzorom njegova diplomatskog savjetnika gosta Crkve bosanske Radina Butkovića, građanina Dubrovačke Republike. Do danas se održala samo kula Herceguša i to je najstarija građevina u gradu Mostaru.
http://www.bosnjaci.net/foto/JusufMulic4343.jpg
Jusuf Mulić
 
Kad je sultan Mehmed II. Osvajač (1450.-1481.), poznat kao Mehmed kan, 1466. osvojio trg Mostovska tvrđava, što na turskom glasi küprü hisar (ćupri ili ćuprija), ili nešto kasnije, naredio je da se uzvodno uz Neretvu, na oko osam do deset metara od mjesta gdje će kasnije biti sagrađena kamena ćuprija, sagradi drvena ćuprija na lance, ali s mnogo čvršćim stegnom. Ćupriju su u početku štitile posade koje su bile smještene u dvije zatečene tvrđave uz Hercegov drveni most na lance. Sultan I. Zakonodavac ili Veličanstveni (1520.-1526.), poznat kao Sulejman kan, na dva uzvišenja iznad ćuprije sultana Mehmeda kana, između kojih će biti podignut luk njegove kamene ćuprije, sagradio je 1557. omanja utvrđenja za njenu zaštitu.
 
Služeći jedno stoljeće ili više od toga, drvo ćuprije na lance sultana Mehmeda kana postalo je skoro neupotrebljiva, tako da su ga i pješaci prelazili s velikim teškoćama. Stanovnici Mostara, koji je u međuvremenu stekao položaj kasabe, gradskog naselja, uputili su sultanu Sulejmanu kanu molbu/turski mahzar da im sagradi čvršću ćupriju. Sultan je molbu uslišio i već u ljeto 1565. izdao prvu naredbu o gradnji ćuprije od čvrstog materijala na mjestu gdje se nalazi drvena ćuprija na lance sultana Mehmeda kana,  poznate pod nazivom Čekrk (što na hrvatskom znači vitlo ili lanac u širem značenju). Za nadzornika gradnje imenovao je poznatog hercegovačkog prvaka Mehmed-bega Opukovića, poznatog kao Karadžoz-beg, a za projektanta i graditelja Hajrudina (turski Hayreddin), najboljeg učenika čuvenog neimara Sinana, graditelja ćuprije na Drini Mehmed-paše Sokolovića. Mimar Hajrudin opredijelio se za položaj ćuprije između dva uzvišenja na kojemu su bile kule sultana Sulejmana kana,  osam do deset metara niže nizvodno, gdje je Neretva uža i dublja. Pripreme za gradnju ćuprije otpočele su krajem 1565., a na klesanju kamena su radili imotski kamenoklesari. Pretposljednja,  peta  naredba,  izdana je s nadnevkom od 15. Šabana 973. odnosno od 7. ožujka 1566., a upućena je dubrovačkoj vlasteli, mostarskom kadiji i zaimu Mehmed-begu.
 
Sadržaj naredbe glasi: Dubrovačkoj vlasteli se pismeno naređuje: Izdata je i poslata carska naredba mostarskom kadiji i nadzorniku Mehmedu da se u kadiluku Mostar, u Hercegovačkom sandžaku izgradi ćuprija. Nakon toga je došao izvještaj da su za ćupriju potrebni građevinari, koji će je graditi pod plaću. S tim u vezi naređujem sljedeće: Po primitku ove moje carske naredbe, kada vam gore spomenuti kadija i nadzornik pošalju pismo i svoga čovjeka i zatraži koliko bude trebalo građevinara za izgradnju ćuprije, vi ćete ih dići koliko bude trebalo tamo gdje ih ima, pa ćete ih zajedno sa njihovim halatom i ostalim što im je potrebno uputiti na mjesto i predati ih. Oni će odmah ići, a radit će pod plaću. Potrebnu plaću će tražiti da im se isplati iz novca namijenjenog za troškove izgradnje, a koju će im isplatiti gore pomenuti kadija i nadzornik. Tako to primiše na znanje.
 
Ova je naredba značajna iz dva razloga: prvog, što sultan izdaje naredbu svome vazalu i drugog, što se tako saznalo da su na gradnji ćuprije, pored Popovaca, sudjelovali i dubrovački majstori, ali pod plaću.
 
Luk ćuprije postavljen je u periodu od sredine  travnja do sultanove prirodne smrti pod Sigetom 7. rujna 1566., dakle, oko pet mjeseci. U drugoj polovini XVII. stoljeća, dogradnjom na postojećim, podignute su s obje strane nove tvrđave, nazvane Tara (po nazivu istoimene rijeke) i Halebinovka (po imenu zapovjednika / tur. dizdara tvrđava). I njih su sagradili dubrovački majstori, a po svome izgledu podsjećaju na tri dubrovačke tvrđave.
 
Kad je 1882. godine sagrađen željezni most između dvije obale Neretve (danas porušenog hotela Neretva i postojećeg Bristol), Mostarci su ćupriju sultana Sulejmana kana nazivali Velikom ćuprijom Starim mostom. Ovaj se drugi naziv udomaćio i postao poznat u čitavu svijetu. Za njega su vezani brojni događaji, od kojih su najzanimljivija tri: skokovi s njega od kada je sagrađen, zatim prelazak pehlivana (akrobata) s jedne na drugu obalu Neretve na zategnutom užetu ispod njenog luka i prolazak avionom ispod njenog luka 1926. I, evo Dubrovčanina po drugi put, jer je avionom upravljao vojni pilot Nikola Obuljen, koji je zbog ove pustolovine kažnjen s tri mjeseca zabrane leta. Nakon ravno 437 godina svoje opstojnosti, most je srušen 9. studenog 1993., ali ni do danas nije službeno utvrđeno koji su vandali 20. stoljeća tako gnusan kultorocid počinili.
 
Uz financijsku pomoć više zemalja, a među njima i Republike Hrvatske, most je obnovljen i pušten u promet 23. srpnja 2004. Dubrovčani se javljaju i po treći put, budući da je nadzorni organ nad gradnjom mosta bila dubrovačka tvrtka “Omega inženjering” i njen vlasnik dipl. inž. arhitekture Željko Peković. Neposredno po obnovi, ćuprija je pod nazivom Stari most stavljena na UNESCO-vu listu svjetske nematerijalne baštine.
 
Napomena:
 
Preuzeto iz autorove monografije Ćuprija sultana Sulejmana kana u Mostaru, poznata kao Stari most (1566.-1993.), Mostar, 2009. Crteže je uradio umirovljeni profesor Arhitektonsko-urbanističkog fakulteta u Sarajevu Hamdija Salihović. Istaknuta slika: Zamišljeni izgled drvenog mosta na lance s tvrđavama Herceguša i Tvrđava na mostu
 

Dr. Jusuf Mulić, http://www.avlija.me/kulturna-bastina/jusuf-mulic-veze-dubrovcana-starog-mosta-mostaru

Nije bilo koristi od objave trogodišnjeg križarskog rata pape Pija II.

 
 
U bitci kod Varne križara je bilo 40.000, svega nekoliko odreda Bosanaca, te Hrvata pod Talovcem, starinom Korčulaninom.) U Bici kod Niša križari su pobijedili i primorali Kasim-pašu od Rumelije i njegovog ko-zapovjednika Turahan-beja na bjeg u Sofiju u Bugarskoj kako bi upozorili Murata na invaziju. Međutim, njih dvojica su spalili sva sela na putu do tamo kako bi iscrpili križare taktikom spaljene zemlje. Kada su dospjeli u Sofiju, savjetovali su sultanu da spali grad i povuče se u planinske prolaze, gdje manja osmanska vojska ne bi bila u toliko nepovoljnom položaju.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/a/a4/Battle_of_Varna.png
Bitka kod Zlatice - Ubrzo nakon toga zavladala je oštra zima, a sljedeći boj, kod zlatičkog prolaza 12. prosinca 1443. godine, odvio se u snijegu. Do Bitke kod Zlatice križari se nisu susreli sa glavninom osmanske vojske, već samo dva gradska garnizona na putu prema Edirneu. Tek su se kod Zlatice susreli sa jakim i dobro pozicioniranim obrambenim snagama osmanske vojske. Križari su bili pobijeđeni. Međutim, u povratku su iz zasjede napali i pobijedili vojsku koja ih je gonila u Kunovičkoj bici, gdje je zarobljen Mahmud-bej, zet sultana i brat velikog vezira Čandarli Halil-paše. Četiri dana nakon te bitke, kršćanski savez dospio je u ProkupljeĐurađ Branković je predložio Vladislavu i Hunjadiju da ostanu u srpskim utvrđenim gradovima tijekom zime i nastave pohod protiv Osmanlija u proljeće 1444. godine. Oni su odbili taj prijedlog i povukli se. Do kraja januara 1444. godine, snage Vladislava i Hunjadija došle su do Beograda, a u februaru su stigle u Budim, gdje su primljeni kao heroji.
 
Iako je bitka kod zlatičkog prolaza rezultirala porazom, zasjeda je križarima vratila utisak generalne pobjede kršćana i povratak je bio trijumfalan. Kralj i Crkva bili su pod pritiskom da održe taj dojam i dali su naredbu da se šire vijesti o pobjedama, a da se protivrječi svakome ko spomene poraz.
 
Mirotvorni pregovori
 
Vjeruje se da je Murat imao najveću želju za postizanjem mira. Između ostalog, njegova ga je sestra molila da postigne oslobođenje njenog muža Mahmuda, a njegova žena Mara, kći Đurađa Brankovića, također je vršila pritisak. 6. ožujka 1444. Mara je poslala izaslanika Brankoviću; njihov razgovor započeo je pregovore o miru sa Osmanskim Carstvom. Dana 24. travnja 1444. Vladislav je poslao pismo Muratu, navevši da je njegov izaslanik, Stojka Gisdanić, putovao za Edirne opunomoćen da pregovara u njegovo ime. Tražio je da, kada se dogovor postigne, Murat pošalje vlastite izaslanike sa ugovorom i svojom zakletvom u Mađarsku kako bi i Vladislav mogao prisegnuti.
 
Na isti dan, Vladislav je održao skup u Budimu, gdje se zakleo pred kardinalom Julijanom Cezarinijem da će povesti novi pohod protiv Osmanlija u ljeto. Najsnažniji preostali pristalica Ladislavovog prava na prijesto također je pristao na primirje, tako uklonivši prijetnju još jednog opasnog građanskog rata. Između lipnja i kolovoza 1444. provedeni su pregovori o sporazumu, prvo u Edirneu, a potom u Segedin. Međutim, križari nisu bili sasvim zainteresovani za mir, naročito s obzirom na to da se Cezarini zalagao za nastavak križarskog pohoda. Kardinal je konačno pronašao rješenje koje bi omogućilo i nastavak borbi i ratifikaciju sporazuma, tako da je Segedinski mir stupio na snagu 15. kolovoza 1444. godine.
 
Ubrzo nakon što su svi kratkoročni zahtjevi sporazuma ispunjeni, Mađari i njihovi saveznici nastavili su križarski rat. Murat, koji se povukao sa svoje pozicije nakon što je sporazum završen, pozvan je da nastavi voditi osmansku vojsku. 10. studenoga 1444. njihove dvije vojske sukobile su se u Bici kod Varne (blizu crnomorske utvrde Varna, Bugarska). Osmanlije su dobili odlučujuću pobjedu unatoč teškim gubicima, dok su križari izgubili svog kralja i preko 15.000 ljudi.
 
Mnogi su ostali osakaćeni usljed ozeblina, još više je umrlo u manjim kasnijim borbama, a većina europskih zarobljenika je ubijena ili prodata u ropstvo. Mađarska je pala u građanski rat sve dok Hunjadi nije odabran za regenta mladog Ladislava u junu 1446. godine. Branković je zadržao kontrolu nad Srbijom. Osmanska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom Osmanlija u Drugoj bici za Kosovo 1448. godine, odvratile su europske države od slanja znatne vojne pomoći Bizantincima za vrijeme osmanskog osvajanja Carigrada (Istanbula) 1453. godine. Iako je papa Pio II. službeno objavio trogodišnji križarski rat tijekom vijeća u Mantovi u svrhu preotimanja Carigrada od Osmanlija, vođe koji su obećali pružiti 80.000 vojnika nisu održali svoju riječ. Osmansko Carstvo bilo je slobodno, nekoliko desetljeća, od bilo kakvih daljnjih ozbiljnih pokušaja da ga se istjera iz Europe.
 

Teo Trostmann

Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici

 
 
Desetoga studenoga 1444. evo što je prethodilo padu Bosne, Srbije i skoro cijele Mađarske i Hrvatske. Pobjedom u bitci, sklonjene su prepreke koje su sprječavale osmanlijsko širenje u Istočnu i Središnju Europu; daljnim bitkama veliki dio Jugoistočne i Istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskoga Carstva. Nakon neuspjelih ekspedicija od 1440. do 1442. na Beograd i Erdelj (rum. Transilvaniju), i nakon što ga je porazio Janko Hunjadi od 1442. do 1443. u "dugoj kampanji", osmanlijski sultan Murat II. potpisao je desetogodišnje primirje s Ugarskom. Nakon što je sklopio mir s Karamanijskim emiratom u Anadoliji u kolovozu 1444., odrekao se prijestolja i ustupio ga je dvanaestogodišnjem sinu Mehmedu II.
http://www.kepido.oszk.hu/attachments/images/nagy/mn4056t.jpg
Očekivavši Osmanlijsku invaziju potaknutu mladim i neiskusnim novim sultanom, Ugarska se dogovorila s Mletačkom Republikom i papom Eugenom IV. da organizira novu križarsku armiju pod vodstvom Hunjadija i Vladislava III. Čuvši za to, Mehmed II. je shvatio da je premlad i neiskusan da se uspješno bori protiv koalicije. Pozvao je Murata II. na prijestolje da vodi vojsku u bitku, ali Murat II. je odbio. Ljut na svog oca, koji se odavno povukao u mirni život u Anadoliji, Mehmed II. je napisao: "Ako si ti sultan, dođi i vodi svoju vojsku. Ako sam ja sultan, onda ti ja naređujem da dođeš i da vodiš moju vojsku." Tek nakon što je primio pismo je Murat II. odlučio je predvoditi osmanlijsku vojsku.
 
U kasnu večer 9. studenoga 1444., osmanlijska vojska s oko 50.000 vojnika približila se Varni sa zapada. Na vrhovnom vojnom vijeću, kojeg je održao Hunjadi tijekom noći, papinski legat Julijan Cesarini, inzistirao je na brzom povlačenju vojske. Međutim, kršćani su se našli između Crnog moraVarnenskog jezera, strmih šumskih nagiba platoa Franga (visokog 356 m) i protivnika. Cesarini je tada predložio taktiku obrane putem "tvrđave od zaprežnih kola" od Husita do dolaska kršćanske flote. Ugarski velikaši, hrvatski i češki zapovjednici su ga podržavali, ali mladi dvadesetogodišnji Vladislav i Hunjadi su odbili ovu taktiku odbrane. Hunjadi je izjavio: "Pobjeći je nemoguće, predati se je nezamislivo. Borimo se sa hrabrošću i čašću." Vladislav je ovo prihvatio i izdao je naredbu.
 
Vojnici drugog osmanlijskog boka napali su Mađare i Bugare Mihaela Szilágyija. Njihov prodor bio je zaustavljen, ali nakon toga su spahije napale ponovno. Hunjadi je odlučio da pomogne i savjetovao Vladislava da sačeka dok se ne vrati; zatim je krenuo naprijed s dvije konjičke čete. Mladi kralj nije poslušao Hunjadijev savjet i poveo u napad 500 poljskih vitezova prema osmanlijskom središtu. Pokušali su nadvladati janjičare s ciljem da zarobe Murata i skoro su uspjeli, ali je ispred Muratovog šatora kraljev konj ili pao u zamku ili bio izboden, nakon čega je janjičar Kodja Hazar usmrtio kralja i odrubio mu glavu. Kraljeva glava je predana sultanu i kasnije odnesena na osmanlijski dvor. Osmanlije su uništile ostatak poljske konjice. Kralj je tada imao tek 20 godina.
 
Osmanlijske žrtve bile su toliko velike da je Muratu trebalo tri dana da shvati da je pobijedio u bici. Stoga, osmanlijska pobjeda kod Varne, popraćena pobjedom na drugoj bitci kod Kosova 1448. odvratila je europske države od slanja pomoći Bizantskom Carstvu tijekom osmanlijskog pohoda na Konstantinopol 1453. godine. Pobjedom u bitci, sklonjene su prepreke koje su sprječavale osmanlijsko širenje u Istočnu i Središnju Europu; daljnjim bitkama veliki dio Jugoistočne i Istočne Europe došao je u vlast Osmanlijskoga Carstva.
 

Teo Trostmann

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Srijeda, 18/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 717 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević