Get Adobe Flash player

Ideja hrvatskoga narodnog preporoda

 
 
Zahtijevanja naroda, popis zahtjeva upućenih kralju Ferdinandu I. Habsburškomu, koji su bili prihvaćeni na Velikoj narodnoj skupštini u dvorani Narodnoga doma u Zagrebu 25. III. 1848., a oblikovani pod utjecajem ideja hrvatskoga narodnoga preporoda i revolucionarnih previranja diljem Europe. Njihovu je osnovu činio politički program Narodne stranke, naslovljen Želje naroda, formuliran 22. II. 1848.
https://image.slidesharecdn.com/banjelacic-150318051737-conversion-gate01/95/ban-jelacic-2-638.jpg?cb=1426655930
Zahtijevanja naroda sadržavala su 30 točaka. U njima se, pošto je u preambuli izražena želja za zadržavanjem zajedničkoga državnopravnoga okvira s Ugarskom, na temelju ravnopravnosti dvaju naroda te u sastavu cjelovite Habsburške Monarhije, zahtijevalo imenovanje J. Jelačića hrvatskim banom i teritorijalno jedinstvo Hrvatske, napose pripajanje Dalmacije i Vojne krajine. Istaknuta su načela slobode, jednakosti i ravnopravnosti (sloboda tiska i vjere, pravo okupljanja, jednakost pred sudovima, jednakost u opterećenjima, pretvaranje staleškoga sabora u građanski sabor). Ujedno se tražilo ukidanje kmetstva, osnutak narodne banke i narodne vojske, izravno i redovno sazivanje Sabora te osnutak nezavisne i Saboru odgovorne vlade te službena uporaba hrvatskog jezika i osnutak sveučilišta. Na kraju je bio pridodan zahtjev za ukidanjem celibata i uvođenjem narodnog jezika u crkve. Iako je kralj prihvatio samo zahtjev za sazivanjem Sabora i imenovanjem Jelačića za hrvatskoga bana, Zahtijevanja naroda, zasnovana na liberalnim i demokratskim načelima, otvorila su put prema stvaranju modernoga hrvatskoga građanskoga društva.
 
"Zahtijevanja naroda" - početak modernog Sabora
 
Zasjedanje „Narodne skupštine“ 25. ožujka 1848. godine u dvorani Narodnog doma u Zagrebu, kao posljedica ilirskog pokreta i društvenih prevrata diljem Europe polovinom 19. stoljeća, smatra se početkom modernog hrvatskog parlamenta. Zasjedanje je važno zato što su prvi put na zasjedanju sudjelovali svi društveni slojevi koji su predstavljali Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Osim pripadnika raznih stališa (kao isključivo do tada) zasjedanju su prisustvovali i zagrebački narodnjaci, studenti Pravoslovne akademije te pitomci biskupskog sjemeništa. Značenje zasjedanja je i u prihvaćanju dokumenta „Zahtijevanja naroda“.
 
Dokument se sastoji od 30 točaka, a njime se zahtijevao izbor Josipa Jelačića Bužimskog za hrvatskoga bana, što brže sazivanje sabora, pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, hrvatska samostalnost od Ugarske glede financija, jezika i školstva, sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva. "Zahtijevanja naroda" bila su, u stvari, politički program Narodne stranke. Da bi se s njim upoznao što veći broj ljudi, tiskan je u obliku letka u nakladi od 15 000 primjeraka (jedan dio i na njemačkom jeziku). Te je zahtjeve i neposredno 29. ožujka 1848. godine posebna hrvatska delegacija na čelu s Ljudevitom Gajem predala caru (kralju) u Beču.
 
"Zahtijevanja naroda" - početak modernog Sabora
 
Zasjedanje „Narodne skupštine“ 25. ožujka 1848. godine u dvorani Narodnog doma u Zagrebu, kao posljedica ilirskog pokreta i društvenih prevrata diljem Europe polovinom 19. stoljeća, smatra se početkom modernog hrvatskog parlamenta. Zasjedanje je važno zato što su prvi put na zasjedanju sudjelovali svi društveni slojevi koji su predstavljali Trojednu Kraljevinu Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Osim pripadnika raznih staleža (kao isključivo do tada) zasjedanju su prisustvovali i zagrebački narodnjaci, studenti Pravoslovne akademije te pitomci biskupskog sjemeništa. Značenje zasjedanja je i u prihvaćanju dokumenta „Zahtijevanja naroda“.
Dokument se sastoji od 30 točaka, a njime se zahtijevao izbor Josipa Jelačića Bužimskog za hrvatskoga bana, što brže sazivanje sabora, pripojenje Dalmacije i Vojne krajine Hrvatskoj, hrvatska samostalnost od Ugarske glede financija, jezika i školstva, sloboda pisanja i govora, jednakost pred sudovima, opće izborno pravo te ukidanje staleških povlastica i kmetstva.
"Zahtijevanja naroda" bila su, u stvari, politički program Narodne stranke. Da bi se s njim upoznao što veći broj ljudi, tiskan je u obliku letka u nakladi od 15 000 primjeraka (jedan dio i na njemačkom jeziku). Te je zahtjeve i neposredno 29. ožujka 1848. godine posebna hrvatska delegacija na čelu s Ljudevitom Gajem predala caru (kralju) u Beču.(v.h.)

Sustav "Primorska tvrđava Boka"

 
 
Pred početak Prvoga svjetskog rata bilo je u hrvatskoj Boki oko 3.500 ljudi stalne tvrđavske posade, 218 tvrđavskih topova kalibra od 37 do 305 milimetara, 99 mitraljeza, 46 reflektora i 9 torpednih cijevi. U to vrijeme, “Primorska tvrđava Boka”, kako je bio službeni naziv ovog kompleksnog fortifikacijskog sustava, raspolaže sa tromjesečnim rezervama svih potreba za oko 36 tisuća vojnika i 6.700 konja. Opsrkbljivanje vodom bilo je potpuno riješeno velikim brojem cisterni u i na predviđenim položajima.
http://farm3.static.flickr.com/2753/4174106117_7dcdb88bb0.jpg
“Pored ove 83 fortifikacije koje sam sve obišao, pretpostavljam da ih ima još, a da ne govorimo o svim pratećim objektima – putovima, infrastrukturi, vojarnama, časničkim klubovima, pekarama, ambulantama, bolnicama, grobljima, potkopima, strjelištima, hotelima, prodavaonicama, radionicama čak i kazalištima koja su podignuta na nekim za nas potpuno nevjerovatnim mjestima – “zabitima”, kako bi čitav sustav “Primorske tvrđave Boka” funkcionirao na pravi način. Recimo, samo na poluotoku Luštica, oni su napravili preko 700 kilometara ukupne dužine raznih putova, da ne govorimo o brojnim drugim putovima u zaleđu Boke Kotorske gdje su oni i dan-danas u jako dobrom stanju, čak i mnogo boljem od ovih suvremenijih putova koji su mnogo mlađi. Tu je zapravo toliko puno urađeno da kad malo detaljnije uđete u ovu problematiku, prosto vas zaboli glava”, ističe Radojica Pavićević umirovljeni pukovnik autor knjige Werk – Austrougarske tvrđave u Crnoj Gori.
 
“Kad sve to stavite na kartu i vidite položaj, mjesto izbora svih tih objekata zavisno od namjene, njihovu optičku vidljivost, povezanost, kad vidite što pokriva recimo jedna mala tvrdjavica na pravcu Ledenice-Crkvice – faktički stražara s malom posadom i bistijernom koja doslovno dominira i “pokriva” kompletan prostor od Crkvica do Ledenica, bivate prosto fascinirani. Da ne govorimo o mnogo većim i impozantnijim fortifikacijama poput Dvrsnika, Stražnika, Vranović brda i ostalima koje su jednostavno nešto što i dan danas fascinira vojnika. Svi forovi povezani su putovima koji su i danas u dobrom stanju, ali zarasli. Podignute su telefonsko-telegrafske linije, balonske promatračnice, optičke i radio stanice, a za izviđanje hidroplanske stanice i pomoćni aerodrom kod Igala”, naglašava Pavićević koji i danas “skida kapu gospodi austro-ugarskim časnicima i planerima na brilijantnom strategijskom i taktičkom postavljanju sustava utvrđene obrane tadašnje austro-ugarske ratne luke Boka”.
 
Posebnost ovih fortifikacija čini i to što su sve one, građene u vrijeme kada nije bilo radio-komunikacija, postavljene tako da su činile optički povezan sustav pa je posebno poljsko signalno odjeljenje koje je bilo u sastavu austro-ugarskih tupa u Boki, u svakom trenutku moglo uspostaviti optičku signalnu vezu. Tako je naprimjer, informacija iz tivatskog Arsenala do utvrđenja na Dragalju putovala linijom Arsenal-tvrđava Mažina - Vrmac - Vranovo brdo – Grkavac - Greben –Jankov vrh iznad Dragalja i stizala na odredište sa samo 2-3 minute.

Inače, prve fortifikacije na obalnom dijelu radi obrane Boke od napada neprijatelja s mora, Austro-Ugari su počeli graditi 30-ih godina XIX. stoljeća. Prema riječima mr. Volkera Christiana Pahauera s Tehničkog fakulteta u Grazu koji je inače diplomirao na temi austro-ugarskih fortifikacija u Boki, taj je sustav građen u pet faza do početka Prvog svjetskog rata u skladu sa procijenjenim glavnim opasnostima za Boku koja je Austro-Ugarskoj bila glavna baza na južnom Jadranu. Njihovi stratezi procijenili su da pored direktnog napada brodovima na ulaz u Boku, postoji i opasnost od kombiniranih brodskih topničkih i napada pomorskim desantom iz Konavala, odnosno zaljeva Trašte, kopnenog napada Crnogoraca sa Dragalja, odnosno starim putom Cetinje-Kotor, postavljanja opsadnih topova na Lovćenu koji bi gađali ciljeve u Boki, te kopnenog napada kroz Grbaljsko polje iz pravca Budve. Da bi se tome pariralo, Austro-Ugarska je od 1838. do 1914. izgradila izvanredan fortifikacijski sustav čiji su glavni dijelovi sustav obalnih utvrđenja u Južnoj zoni obrane, Sjeverna zona tvrđava koja zatvara potez Dragalj-Crkvice-Herceg Novi i Dragalj-Crkvice-Ledenice-Kotor, te Istočna zona tvrđava štiti Tivatski zaliv sa kopneno-morske strane. Svaki od objekata u tom sustavu ima svoju specifičnu ulogu u cijelom sustavu obrane Boke.
 
“Prva faza izgradnje fortifikacija u Boki trajala je 1838. do 1851. godine, za vrijeme druge faze do 1851. do 1880.-ih napravljene su neke od javnosti najpoznatijih tvrđava poput Mamule i Arze kao i prvobitna tvrđava na Vrmcu. Treća faza izgradnje od 1881. do 1893. najveći naglasak stavljen je na utvrđivanje u pojasu Krivošija, a u četvrtom periodu od 1894. do 1905. godine, urađena je druga linija tvrđava na ulazu u Boku, nova tvrđava Vrmac 1897. godine, te niz manjih fortifikacija oko Tivta. Posljednja, peta faza do početka Prvog svjetskog rata karakteristična je po izgradnji dodatnih utvrđenja u blizini Tivta, tvrđava sjeverno od zaljeva Trašte, najnovije i nikada potpuno završene tvrđave Stražnik iznad Crkvica”, objašnjava Pahauer dodajući da je u tom sklopu napravljeno oko 70 fortifikacija, kao i niz drugih objekata.
 
Većina od tih objekata i danas postoji, makar u tragovima, dok to nije slučaj sa četiri utvrđenja napravljena u najranijoj fazi utvrđivanja oko Budve tako da danas više ne postoje nekadašnje tvrđave Spiridon, Zavala, Kopač i Presjeka. Cijeli sustav “Primorske tvrđave Boka” funkcionirao je kroz tri sektora – prvi sa sjedištem u Herceg Novom, drugi u Krivošijama i treći sa sjedištem u Tivtu, dok je u zgradi Komande Ratne luke Boka u Kotoru, bio smješten i odsjek “Geniedirektion”, odnosno Uprave austro-ugarske vojske za izgradnju fortifikacija i infrastrukture. Čitav sistem imao je izvanrednu vojničku, ali i graditeljsku, arhitektonsku i kulturnu dimenziju, što bi danas moralo biti prepoznato i valorizovano i u turističkom smislu.
 
“Najveća vrijednost fortifikacijskog sustava oko Boke kotorske je njegova cjelovitost i činjenica da je dobar dio objekata koji ga čine u prilično dobrom stanju ili se makar mogu naći njihovi temelji. Neki objekti poput tvrđava Goražde i Vrmac su u odličnom stanju, kao i neke obalnih topničkih baterija koje se više nigdje ne mogu naći u tako dobrom stanju. U Boki ima i nekih zaista specifičnih i značajnih objekata kakve više nigdje u svijetu ne možete naći u takvom dobrom stanju očuvanosti. Svi oni imaju povijesnu, arhitektonsku kulturološku vrijednost i značaj u međunarodnim okvirima”. naglašava profesor Volker Pahauer koji je jedan od osnivača i članova Austrijskog udruženja za istraživanje tvrđava OeGF. Pahauer smtara da su fortifikacije u Boki i izuzetno turistički atraktivne o čemu svjedoče i veoma uspješni primjeri kako su na taj način valorizirane tvrđave u drugoj nekadašnjoj velikoj austro-ugarskoj ratnoj luci – Puli u Hrvatskoj.
 
“Međutim, nažalost neki od starih putova, a posebno utvrđenja u Boki su veoma ugroženi posebno zadnjih godina. Ugrožavaju ih privatni interesi, neki veliki građevinski projekti kao naprimjer, planirani projekt izgradnje hotela i vila na Vrmcu, kao i sami nesavjesni turisti. Neophodno je službeno staviti pod zakonsku zaštitu ove objekte i na taj način sačuvati ovaj vrijedni dio međunarodne kulturne baštine”, ističe Pahauer koji je i fotografski dokumentirao više primjera opustošenja ovih objekata tijekom posljednjih nekoliko godina, kada se sa tvrđava rapidno odnosi sve i svašta i one uništavaju. On je ponudio svu pomoć OeGF-a u prikupljanju tehničkih i povijesnih podataka o fortifikacijskim objektima u Boki, kako bi se ti objekti na pravi način zaštitili i valorizirali.
 

http://www.radiodux.me/naslovnica/2876-kroz-boku-fascinantne-tvrdjave-kakvih-nema-u-svijetu

Današnji turkmenistanski Serdar ranije se nazivao Kizil-Arvat

 
 
Serdar (perz. https://hr.wikipedia.org/wiki/Perzijski_jezikSardar, ranije Kizil-Arvat), grad https://hr.wikipedia.org/wiki/Gradu Turkmenistanu <https://hr.wikipedia.org/wiki/Turkmenistan> odnosno pokrajini Balkan <https://hr.wikipedia.org/wiki/Balkan_wela%C3%BDaty>. Smješten je oko 220 km <https://hr.wikipedia.org/wiki/Km> sjeverozapadno od glavnog grada Ašgabata <https://hr.wikipedia.org/wiki/A%C5%A1gabat>
Od starog vijeka <https://hr.wikipedia.org/wiki/Stari_vijek> bio je naseljen iranskim plemenima <https://hr.wikipedia.org/wiki/Iranski_narodi> kao što su Dahi <https://hr.wikipedia.org/wiki/Dahi>, a u ranom srednjem vijeku <https://hr.wikipedia.org/wiki/Srednji_vijek> stanovništvo je turcizirano <https://hr.wikipedia.org/wiki/Turkijski_jezici> i danas su većina žitelja Turkmeni <https://hr.wikipedia.org/wiki/Turkmeni>. Suvremeni grad aktivnije se počeo razvijati nakon 1881. <https://hr.wikipedia.org/wiki/1881.> godine kada je izgrađena željeznica <https://hr.wikipedia.org/wiki/%C5%BDeljeznica> između Ašgabata <https://hr.wikipedia.org/wiki/A%C5%A1gabat> i Kaspijskog jezera <https://hr.wikipedia.org/wiki/Kaspijsko_jezero>. Prema popisu stanovništva iz1989. <https://hr.wikipedia.org/wiki/1989.> godine u gradu je živjelo 33.388 ljudi.
http://w0.fast-meteo.com/locationmaps/Herat.8.gif
Arvat se zvala i huritska luka u Siriji. Herat je i dandanas veliki grad u Afganistanu.
 

Teo Trostmann

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Petak, 19/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1025 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević