Get Adobe Flash player

Arhitekt i prvi premijer Republike Armenije

 
 
Ovanes Kadžaznuni (Kačaznuni) je arhitekt, aktivist armenskoga nacionalnoga pokreta s početka 20. st., član stranke “Dašnakcutjun”, prvi predsjednik vlade Republike Armenije (1918. - 1919.). Rod Kadžaznunija (prije su se prezivali Izithanjan) potječe iz Erzeruma (arm. Karin), iz svećeničke obitelji. Nakon rusko-turskoga rata obitelj se je preselila u Akhalkalaki (u Gruziji) gdje je i rođen 1. siječnja 1868. god. Ovanes (Ivan) Kadžaznuni. Studirao je u Tifliskoj (Tbiliskoj) realnoj školi, a zatim je 1893. god. završio peterburški Institut građevinskih inženjera (sada - Sanktpeterburško državno arhitektonsko-graditeljsko sveučilište), smjer arhitekture. Tijekom školovanja zanimala ga je ne samo arhitektura nego i literatura. Bavio se je Shakespeareom, držao je predavanja i pisao o njem. U studentskim danima mnogo je risao i sudjelovao na izložbama. Bio je jedan od najboljih studenata u peterburškom Institutu koji je završio s pohvalnicom, a njegovo je ime kao odlikaša bilo urezano na mramornoj počasnoj ploči. Kasnije je izučavao i prevodio u Vanu kurdske rukopise. Nakon završetka Instituta radio je u Bakuu, Batumiju, Tiflisiju (Tbilisiju) i Armaviru gdje je sagradio mnogo javnih i stambenih zgrada.
https://www.hkv.hr/images/stories/Davor-Slike/15/Ovanes5.jpg
Još je u studentskim danima Ovanes Kadžaznuni maštao o tom da projektira armensku crkvu u monumentalnom stilu. Radi izučavanja crkvene arhitekture i svoje mašte putuje u porušeni srednjovjekovni grad Ani.
Njegova mašta ostvarena je u izgradnji armenske crkve sv. Jude Tadeja i sv. Bartola (sv. Bartolomeja) u Bakuu. Drži se da su apostoli Juda Tadej i Bartol donijeli u Armeniju kršćanstvo, te da su u tim krajevima skončali mučeničkom smrću.
 
Novčana sredstva za izgradnju katedrale oporučio je armenski dobročinitelj Enovk Budagov. Zato su tu katedralu često nazivali - Budagova katedrala. Godine 1898. Ruska arhitekturna kompanija u Peterburgu raspisala je prvi natječaj za najbolji projekt armenske crkve u Bakuu. Nakon nekoliko godina raspisala je i drugi natječaj. Geslo pet predstavljenih radova bilo je: ”Slava Ti, Gospodine!”. Peterburški žiri je dao najbolju ocjenu projektima arhitekta G. Ter-Mikaeljana i V. Petrovskoga. Njihovi su radovi osvojili prvo mjesto na tom natječaju, ali nasljednici Budagova ipak su odabrali Kadžaznunov projekt armenske crkve u Bakuu. Radi stalnoga boravka oko gradnje crkve Kadžaznuni je sagradio za sebe privremenu drvenu kućicu. Godine 1908., ispunjavajući poruke stranke “Dašnаkcutjun”, Kadžaznuni putuje u Carigrad.
 
Godine 1909. Kadžaznunija uhićuju zbog političke djelatnosti i oslobađaju ga polaganjem jamčevine. Godine 1911. iseljava se je i živi u Francuskoj, Belgiji i neko vrijeme u Vanu. U njegovoj odsutnosti izgradnju crkve prati N. Bajev (1875. - 1952.), tadanji glavni arhitekt grada Bakua. Gradnja katedrale završena je 1914. god. Odlikuje se monumentalnošću i “novim stilom armenske gotike”. Uzgred budi rečeno da je katedrala sv. Tadeja i sv. Bartola početkom 1930-ih godina bila srušena. Crkvu su rušili tri godine i na kraju su bili prisiljeni srušiti ju eksplozivom, a na njenom mjestu sagradili su konzervatorij [1].
 
Nakon gradnje crkve u Bakuu Kadžaznuni dugo ništa nije gradio jer je sudjelovao u aktivnostima osvoboditeljskoga pokreta stranke “Dašnakcutjun”. Od 1917. god. je član Armenskoga nacionalnoga vijeća. Armensko nacionalno vijeće, nakon proglašenja Rupublike Armenije (28. svibnja 1918.), imenuje Kadžaznunija pvim premijerom neovisne republike. U ime Republike Armenije, zajedno s Aleksandrom Hаtisovom (Hatisjanom) (1874. - 1945.), potpisuje 4. lipnja 1918. god. Batumski mirovni sporazum s Osmanskim Carstvom.
 
U veljači 1919. god., prema odluci armenskoga parlamenta, putuje u Europu i Ameriku, tražeći pomoć za Armeniju. Dva su njegova sina poginula u ratu s Turcima, a jedan je preminuo u ratnom zarobljeništvu. Vraća se u rujnu 1920. god. u Jerevan gdje postaje zemjenik predsjednika armenskoga parlamenta. Uhićen je 1921. god., ali su ga oslobodili Dašnakci. Od 1921. do 1924. god. živi u iseljeništvu, u Bukureštu. Godine 1925. istupio je iz stranke “Dašnakcutjun”, zamolivši vladu Sovjetske Armenije da mu dopusti povratak u domovinu. Od 1925. god. živi u Jerevanu gdje radi u različitim ustanovama. U Armeniji gradi tvornicu za preradbu pamuka, proizvodnju ulja i sapuna, a također i stambene četvrti za radnike. Predaje školske predmete “Vještinu gradnje“ i “Arhitekturno planiranje“ na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Jerevanu. Dodijeljeno mu je zvanje profesora. Sudjeluje u suautorstvu s G. Ačarjanom, G. Akopjanom i A. Terjanom u pisanju „Rusko-armenskoga građevinskoga rječnika” (1928.) koji je imao 7.560 rječničkih članaka. Autor je nekoliko članaka i memoara. Godine 1931. napušta Sveučilište u Jerevanu. Za vrijeme Staljinove represije 1937. god. uhićen je i zatvoren. Preminuo je 10. siječnja 1938. god. u jerevanskom zatvoru Komiteta unutarnjih poslova.
 
[1] Boris Orlov, Kadžaznunijev potomak, prema sačuvanim crtežima, rekonstruirao je model katedrale sv. Tadeja i Bartola.
 

Artur Bagdasarov, HKV

Sinjska Alka 1935. bila je krvlju poprskana

 
 
O neredima koji su uslijedili po završetku sinjske Alke (1935.) državna cenzura zapriječila je svako novinsko objavljivanje osim izvještaja  beogradske agencije AVALA. Splitske novine Novo Doba i Jadranski dnevnik morali su prenijeti taj izvještaj bez ikakva komentara:
http://www.ratnakronikasplita.com/slike/1941/context/93.jpg
"Neredi poslije svečanosti u Sinju. BEOGRAD, 20. VIII. Agencija  »Avala« javlja: »U nedjelju 18 ovog mjeseca održane su u Sinju alkarske igre. Na završetku priredbe, kojoj je prisustvovalo oko 5 hiljada duša iz Sinja i okoline uzeo je riječ sa naročito postavljene tribine alkarski vojvoda Grabovac. Čim je Grabovac progovorio, masa svijeta je počela da ga ometa klicanjem, zviždanjem i raznim povicima i pojurila u pravcu tribine. Žandarmi koji su održavali red pod komandom jednog višeg žandarmerijskog oficira prepriječili su pristup demonstrantima ka tribini, držeći se za ruke. Ali kako je pritisak mase postao neizdrživ, prijetila je opasnost da masa, u kojoj je bilo i djece naleti na alkarsku konjicu koja je tu prolazila i da uslijed toga dođe do nesreće, žandarmi su na komandu svog starješine po propisima svoje službe nataknuli noževe na puške i odbili masu za čitavih 20 metara, bez ikakve upotrebe oružja. Potisnuta masa sa svog otstojanja sasula je kamenice na žandarme i povrijedila je nekoliko žandarma i građana, te i samog žandarmerijskog oficira.
 
Ova masa nastavila je sa još žešćim demonstracijama u samom gradu, pokušavajući da prodre na glavni trg. U spriječavanju ovog prilaza došlo je u jednoj sporednoj ulici do jačeg sukoba između demonstranata i organa žandarmerije, kojom prilikom su demonstranti kamenjem napali na žandarme i na njih ispalili nekoliko revolverskih hitaca. Jedan žandarm je ovdje teže povrijeđen kamenom u glavu, a drugi u prsa. Žandarmi su odgovorili vatrom iz pušaka, ispalivši pet hitaca, od kojih najprije tri u vazduh, a ostala dva u masu, od kojih je ostao na mjestu mrtav Nikola Šipić, radnik u fabrici boksita iz sela Radošiča, a lakše je ranjeno jedno lice koje je odmah pobjeglo i čiji identitet još nije utvrđen. Poslije ovog događaja masa se iz grada razbjegla i povratila svojim domovima. Red i mir je uspostavljen. U toku noći u gradu su krstarile patrole i nije bilo nikakvog incidenta. Na lice mjesta upućeni su odmah da ispitaju uzrok ovog događaja i ispitaju do koga je krivica izaslanici ministarstva unutrašnjih poslova : Kuzmanić Aleksandar, generalni inspektor unutrašnje uprave, izaslanik komande žandarmerije, komandant primorskog žandarmerijskog puka, žandarmerijski pukovnik Velizar Lazarin i izaslanik kraljevske banske uprave primorske banovine političko upravni sekretar Tecilazić-Ljubomir." 
 
Iz ovog  tendenciozno "friziranog" Avalina izvještaja javnost nije mogla saznati zbog čega je  prisutna "masa" demonstrirala. O pravim razlozima demonstriranja i ostalim tragičnim zbivanjima možemo saznati više iz izvornog znanstvenog članka Nikice Barića koji je na temelju arhivskih izvora obradio  nerede na Alci  1935. (vidi: Časopis za suvremenu povijest br. 3, 2007.)  Navodim kraći odlomak iz Barićeva članka:
 
"Predstavnici HSS-a iz Sinja imali su svoje viđenje nereda nakon alkarskognatjecanja, pri čemu su svu odgovornost prebacivali na vojvodu Grabovcai žandarmeriju. Narodni zastupnik HSS-a Pavao Krce i njegov zamjenik dr.Ivo Smolić uputili su ministru unutarnjih poslova Antonu Korošcu brzojav u kojem su naveli da je nakon završetka alkarskog natjecanja žandarmerija isključivo zbog klicanja Mačeku i Hrvatskoj dobila nalog od “žandarmerijskog potpukovnika iz Splita” da “jurne na narod i da bode”. Žandari su ovo izvršili s “fanatizmom”, tukući i ranjavajući “potpuno nevine manifestante”. I uz sve žandarske “udarce” narod je ipak “uščuvao potpuni mir ired”, a alkari su neometano krenuli svojim kućama. Dvadeset minuta nakonovoga narod je “na trgu sasvim mirno manifestirao” Mačeku i Hrvatskoj.Iznenada su žandari “bez opomene bez izazova” opet krenuli na okupljene“tukući i ranjavajući koga su stigli”. Okupljeni su se razbježali u okolne ulice,a žandari su krenuli za njima “pucajući u meso te bodeći i kundačući”. Tektada je prema žandarima poletjelo “nekoliko kamenica u čistoj samoobrani”.Tijekom ovih nereda bilo je oko 30 teže i lakše ranjenih. Nikolu Šipića žandari su ubili “puščanim hitcem u glavu sa dva metra daljine”. PredstavniciHSS-a tvrdili su da Šipić uopće nije sudjelovao u demonstracijama, nego jestajao na mjestu s kojega “nije bilo ni poklika a kamo li kamenica”.
 
Konačno, kada se “svijet sasvim razišao”, na ulice je izašla vojska, što je ocijenjeno potpuno nepotrebnim. Dok su na ulicama bili samo žandari i vojnici “potrgane su sve hrvatske zastave sa radnja”. Predstavnici HSS-a zaključili su da setako “surov i bezobziran” napad žandarmerije nije dogodio “ni u najcrnije vrijeme” Šestosiječanjske diktature. Ministar Korošec upozoren je da je zbog takvoga “zločinačkog postupka organa vlasti” narod uzbuđen. Ako se želispriječiti provala “opravdanog ogorčenja”, treba odmah izvršiti primjereno kažnjavanje “krivaca” i neodložno razjuriti predstavnike “propalog krvavogrežima” koji imaju osobni interes u “ovim zločinima” koji im “ulijevaju naduda će se ponovno vratiti vrijeme diktature...”
 
Napomena F. B.: Kao četverogodišnje dijete i osobno sam pribivao tim događanjima... Naime, boraveći tog ljeta kod rodbine u Sinju, poveli su i mene da "vidim Alku"... Događaj me toliko potresao da se još  i danas u nejasnoj magli fragmentarno sjećam strahovite strke i galame te nekakve tamne kućne veže u kojoj smo se bili zaklonili...
 

Frano Baras

Rijetko koji nadnevak u čitavoj hrvatskoj povijesti odiše bogatstvom simbolike kao 8. listopada
 

 
Uklesan je u nadgrobni natpis kraljice Jelene, nadnevak je krunidbe kralja Dmitra Zvonimira, a u novijoj povijesti Dan neovisnosti Republike Hrvatske.
https://dpsb.hr/images/kolijevka/3.png
U organizaciji Javne ustanove u kulturi Zvonimir Solin, novoosnovanoga Društva prijatelja solinske baštine i Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, a s ciljem podizanja svijesti o važnosti događaja vezanih uz ovaj dan, upriličeno je predavanje i prezentacija o starohrvatskim vladarskim lokalitetima na području Solina i Knina usmjereno na nova otkrića i loše stanje lokaliteta kao i na prijedloge njihova uređenja. Liturgijski spomen-čin odrješenja za kraljicu Jelenu i koncert marijanskih i glagoljaških napjeva pak iskaz su poštovanja prema Kraljici Hrvata.
 
Koncertom duhovne glazbe Virgini Matri, glagoljana otajstva Riči Božje kroz dva bloka - prvi posvećen ponajviše marijanskoj tematici u listopadu mjesecu Marije, a drugi posvećen Otajstvu utjelovljenja izrečenom duhom hrvatske glagoljaške baštine, biranim se naslovima posreduje nadahnute glazbene trenutke potekle iz pera stranih i domaćih skladatelja tkajući tako stazu od Djevice Majke do Sina.
Iako nastale u različitim povijesnim razdobljima, gdjekad i u svjetlu međusobno oprečnih tonskih estetika i stilskih pogleda ova djela bez sumnje redom donose iskonsku iskrenost i predanost onih koji svojim pjevanjem, kako je to sv. Aurelije Augustin pred tisućljeće i pol izvanredno posvjedočio 'dvostruko mole' – bez prestanka dakle, i u svim vremenima, a na grobovima svojih kraljeva. U ovim su djelima specifičnim tonskim sredstvima, izraženim stilopisom glazbeno uobličeni neki od najpoznatijih katoličkih molitvenih zaziva, Svetopisamskih tekstova, intimnih prozno-poetskih iskaza poniklih iz riznice Crkve ili pak usta pojedinaca, misli upućenih Bogorodici Djevici i Kristu.
 
Osim Gospi i njezinu Sinu, pravomu Bogu i pravomu Čovjeku Kristu, ovaj je koncert posvećen još jednoj kraljici. Jeleni Dobroj. Majci sirota i zaštitnici udovica – koja, kako svjedoči njezin dirljivi epitaf – osmoga dana prije oktobarskih ida [bi u Solinu] u miru pokopana, 976. godine od utjelovljenja Gospodinova, indikcije četvrte, petoga mjesečevoga kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunčevoga kruga koji se poklapa sa šestim. Simbolika koncerta, jezik na koji u svojim životima počesto zaboravljamo ili ga previđamo, nerijetko čak olako, brojem i odabirom skladbi želi konačno glazbenim senzibilitetom posredovati samu srž svih ljudskih stremljenja, pavlovski shvaćenu svezu savršenstva, kako djetinju, tako i onu svih kasnijih životnih uzrasta – ljubav, zahvalnost i mir…
 
Crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu urušila se u 16. stoljeću i ostale su samo zidine koje i danas ondje stoje, a taj je lokalitet u narodnom predanju nazvan Šuplja crkva. Kraljica Jelena je dala sagraditi dvije crkve u Solinu - crkvu Sv. Stjepana, koja je služila kao grobnica kraljeva, te crkvu Svete Marije na Gospinom otoku kao krunidbenu baziliku. Nakon smrti 976. godine pokopana je u atriju crkve Svetoga Stjepana zajedno sa suprugom, a još u 13. stoljeću solinski su benediktinci obilježavali spomen na nju. Arheolog don Frane Bulić je u kolovozu 1998. pokraj današnje solinske crkve Gospe od Otoka pronašao temelje negdašnje starohrvatske bazilike, a u njezinu predvorju sarkofag i nadgrobni natpis kraljice Jelene. Na sarkofagu je uklesan latinski epitaf koji glasi: „U ovom grobu počiva glasovita Jelena koja je bila žena kralju Mihajlu, a majka Stjepana kralja. Ona se odreče kraljevskog sjaja dneva osmoga listopada. I bi ovdje pokopana 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg indikcije četvrte petoga cikla mjesečeva, sedamnaeste epakte, petoga kruga sunčanoga, koji pada sa šestim. Gle, ovo je ona, koja je za života bila majka kraljevstva, a zatim postala majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledavši, čovječe reci: Bože smiluj joj se u duši!“.
 
Najvažnije doba u razvoju hrvatskog identiteta kao kršćanskog i državotvornog europskog naroda je period od VIII. do XI. st., doba vladavine hrvatskih knezova i kraljeva. Kolijevka hrvatskog kraljevstva, odnosno države bio je prostor između Zrmanje i Cetine. Kako važnost ovih poglavlja hrvatske povijesti ne prate ni sadržajem ni opsegom izdašna povijesna vrela, dragocjen je svaki nalaz koji doprinosi njihovom rasvjetljavanju. Takvi su nalazi dviju grobnica hrvatskih kraljeva: u solinskoj je sahranjena kraljica Jelena i njen suprug kralj Mihovil Krešimir II, a drugi je sakralno-grobišni nalaz u selu Biskupiji, na položaju Crkvine gdje se hrvatski vladarski sloj i pokapao i pokrstio. Danas na tom mjestu stoji crkva sv. Marije, podignuta po nacrtu Ivana Meštrovića. Lokalitet je predstavljao Hrvatsku u projektu „Kolijevke europske kulture“.
 
Prema povijesnim izvorima, za vladavine hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV. sjevernim dijelovima Hrvatske upravljao je ban Dmitar Zvonimir. Stekavši ugled pripajanjem dijelova bizantske Dalmacije Hrvatskoj te ženidbom s Jelenom, kćerkom ugarskoga kralja Bele I., Zvonimir je poslije Krešimirove smrti naslijedio hrvatsko prijestolje. Nakon izbora novoga kralja, papa Grgur VII. u Hrvatsku šalje svoje izaslanike, rimskog opata Gebizona i biskupa Falkiona. Dmitar Zvonimir prisegnuo je na vjernost rimskomu Papi, obvezao se plaćati 200 dukata te darovao Svetoj Stolici samostan sv. Grgura u Vrani. Za uzvrat Papa je oduzeo dalmatinske gradove mletačkomu duždu s kojim je bio u neprijateljstvu te su rimski velikodostojnici 8. listopada 1075. u  crkvi sv. Petra i Mojsija na solinskome polju krunili Dmitra Zvonimira za hrvatskog kralja te mu predali druge znakove kraljevske vlasti i papinsku zastavu. Taj događaj se smatra tadašnjim međunarodnim priznanjem Hrvatske. Tijekom Zvonimirove vladavine događaju se brojne društvene promjene. Javno vlasništvo se privatizira, javlja se vlastelinstvo, jača utjecaj i materijalni položaj crkve, pa iako je narod još slobodan, proces feudalizacije je počeo.
 
Poznata je legenda o smrti kralja Zvonimira i kletvi o 900-godišnjem prokletstvu. Izvor legende je Ljetopis popa Dukljanina, točnije prijevod iz 15. stoljeća prva 23. Poglavlja tog djela na hrvatski jezik. Naime, samo djelo je nastalo u drugoj polovici 12. stoljeća, a postoje 4 redakcije ovog djela. Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. u Kosovu kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bio je potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Seldžuci su osvojili su Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatražio je od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od muslimana. U isto vrijeme zatražena je pomoć i od Dmitra Zvonimira, te kralj saziva sabor u Kosovu kod „pet crkava”. Na tom saboru nezadovoljni hrvatski vlastelini su ga, prema legendi, ubili. Od hrvatskih povjesničara, Ivan Lučić i većina povjesničara 19. stoljeća su odbacivali ovaj izvještaj. Ferdo Šišić je 1905. objavio raspravu u kojoj je smatrao da je ne treba odbaciti, i u svojim djelima je zastupao ideju da je Zvonimir ubijen, a u tome su ga slijedili Stjepan Gunjača, Viktor Novak i Mario Kostrenčić.
 
Mjesto ukopa pokojnika, njegov grob s natpisom sveti je znak na kojemu se vidi trag jednoga vremena, (ne)vjere preminulih kao i onih koji su ih pokopali. Molitvom i počastima koje iskazujemo pokojnicima, kraljici Jeleni i drugim hrvatskim kraljevima ispovijedamo da nisu nestali zauvijek nego su samo promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu kao mi nego u vječnosti. Činom odlaska na mjesto njihova ukopa, paljenjem svijeća i molitvom za njihove duše otimamo ih zaboravu i zahvaljujemo za dobro koje su za života učinili. Molitvom za kraljeve potvrđujemo vlastitu povezanost s njima, našim pretcima imajući pritom na umu riječi Tome Arhiđakona koji pišući o crkvama na Gospinu Otoku i molitvi za kraljeve kaže: „Ove je naime crkve sagradila i obdarila neka kraljica Jelena i darovala ih splitskoj stolnici, da ih zauvijek uživa. One su zbog časti kraljevskih grobova bile predane nekojim redovnicima, koji su tu bez prestanka vršili službu. Tu je naime pokopan uzvišeni junak Krešimir kralj, u predvorju naime Svetoga Stjepana s mnogim drugim kraljevima i kraljicama“.
 

Nives Matijević

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Subota, 21/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 664 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević