Get Adobe Flash player

Je li Adolf Hitler do 1984. živio u Argentini?

 
 
Argentinski arheolozi su na privatnom posjedu usred šume 60 km od bilo kakve civilizacije i prvog grada Bariloche pronašli grob Adolfa Hitlera. Imanju je veoma teško prići jer je okružen sa 60 km šume, a jedini prilaz je sa uvale brodom dok vas sa obližnjeg brda pokrivaju promatračnice za stražare. Grob je pronađen 70 m od imanja u šumi, a ukrašen je svastikom, orlom i na njemu piše “OVDJE LEŽI ADOLF HITLER FÜHRER TREĆEG REICHA”.
https://i.ytimg.com/vi/3f4CGFJtmo0/hqdefault.jpg
Arheolozi su predali zahtjev argentinskoj vladi i vlasniku imanja da izvrše ekshumaciju ostataka i uporede Hitlerov DNK. Imanje je bilo u vlasništvu direktora Mercedesa u Argentini koji je ujedno bio i najveći pristalica nacizma. U Argentini je živjelo preko 60.000 nacista od kojih su i neki najokrutniji tvorci logora smrti Trećeg Reicha. Hitler se nije ubio u svom bunkeru u Berlinu, što je potvrđeno i DNK analizom lubanje koja se nalazi u muzeju u Rusiji, a za koju su Rusi tvrdili da pripada Hitleru. Lubanja uopće nije muška nego ženska i najvjerojatnije pripada Evi Braun, Hitlerovoj ljubavi…
 
Ovo otkriće mijenja kompletnu povijest koju su nas u školama učili, a 2014. godine je američki FBI u javnost pustio preko 700 tajnih dokumenata u kojima se vidi da su 20 godina tragali za Hitlerom nakon njegove navodne smrti. Zašto su tragali ako se ubio? Istina je zapravo sljedeća: Nakon što je pobjegao iz svog bunkera u Berlinu, on je podzemnim tunelima došao do aerodroma Thempelton koji je 400 metaraudaljen od njegovog bunkera. To je bilo 7 dana prije njegovog takozvanog ubojstva i zadnji dan prije nego će Rusi zauzeti taj aerodrom. S tog aerodroma je 21. travnja 1945. – 12 zrakoplova poletjelo u nepoznatom pravcu. Jedan od tih zrakoplova stigao je u Galiciju (Španjolsku) koja je bila neutralna zemlja, a kojom je upravljao general Francisco Franco. On je bio Hitlerov prijatelj komu je Njemačka dala milijune maraka.
 
Nakon dolaska u Galiciju, Hitlera je u luci Vigo čekala 62 U-BOAT podmornica. Četiri su prevozile najbitnije ljude Reicha koji su tu stigli s Hitlerom i njihovu imovinu prema Argentini, a ostale su bila podrška. Njihova jedina i zadnja stanica bila su Kanarski otoci, koji pripadaju Španjolskoj. Tu su dopunili zalihe za svoj put prema Argentini. Njemački novac je dat Franciscu Francu da na Kanarskim otocima izgradi podmorničku bazu za koju saveznici nisu znali. Zašto da gradi bazu za podmornice kad Španjolska u to vrijeme nije imala podmornice? To se nitko nikada nije zapitao.
 
Ustvari, 7 kilometara tunela i baza na Kanarskim otocima je bila ispostava za Hitlerove podmornice koje su harale Atlantikom i ujedno mjesto s koga je pobjegao u Argentinu.On je tako prebačen u Argentinu gdje je živio sve do smrti 1984. godine kada je imao 94 godine starosti. On je ispratio mnoge svjetske vladare u grob, a sam je doživio prirodnu smrt slobodan… Čeka se odluka argentinske vlade hoće li dopustiti da se njegov grob ekshumira.
 

http://www.hop.com.hr/2016/09/23/u-argentini-pronaden-grob-adolfa-hitlera-umro-sa-94-godine-2/

Uništene austrougarske fortifikacije

 
 
Austrougarske utvrde Strač, Dvrsnik, Mamula, Prevlaka itd. nisu samo važne kao fortifikacije, nego i kao spomenici ljudskoga umijeća i često vrlo lijepa zdanja. Njihova povijesna priča, zaštita od propadanja i korištenje u turističke svrhe su prioritet. Možda bi se mogli napraviti neki projekti preko EU-a, jer se radi o građevinama na tromeđi Hrvatske, BiH i Crme Gore. Tito je svojedobno vrlo oštetio središnji dio Dvrsnika bojeći se NATO-va desanta na Boku.
http://www.radiodux.me/sites/default/files/2013/07-03-2014-fascinantne-tvrdjave-kakvih-nema-u-svijetu/gorazda5.jpg
Austro-ugarske fortifikacije u Boki – zaboravljena graditeljska baština i nepriznati spomenici kulture. Za turiste one su pravo otkriće, ljubiteljima šetnji po prirodi njihovi pristupni putovi su izuzetno atraktivne hajking-staze, vojni eksperti i danas se dive stručnosti njihovih planera, a arhitekti ostaju fascinirani pred umješnošću njihovih graditelja koji su na vrlo nepristupačna mjesta iznijeli ogromne količine kamena, čelika i betona. Čak ih i ekolozi, usprkos njihovoj osnovnoj namjeni – vođenju rata, doživljavaju kao vrhunski primjer gradnje usklađene s prirodnim okruženjem u koje su doslovno utopljene. One su austrougarske tvrđave građene u hrvatskoj Boki i njezinu zaleđu od četvrtoga desetljeća XIX. stoljeća do početka Prvoga svjetskog rata, a nažalost, jedini koji do sada makar formalno, nisu prepoznali njihovu višestruku vrijednost su najodgovorniji ljudi u našem sustavu kulture koji austrougarskim fortifikacijskim objektima u današnjem bokokotorskom primorju sa izuzetkom nekoliko slučajeva, još nisu dali nikakav zakonski status onoga što ti objekti zapravo jesu – spomenici kulture i jedan od najatraktivnijih dijelova graditeljskog nasljeđa u Crnoj Gori, koja je poslije 1945. dobila bez metka hrvatsku Boku kotorsku.
 
S obzirom na to, fortifikacije koje je od 1838. do 1914. na primorju, pogotovo u zoni Boke kotorske i oko Budve, gradila austrougarska vojska i koje su odoljele svim napadima neprijatelja, zubu vremena i nebrizi, danas kao zakonom formalno nezaštićene, sve teže odoljevaju opustošenju i uništavanju. Uništavaju ih mnogi – počevši od sakupljača sekundarnih sirovina koji ne prezaju od toga da brenerima sjeku teške čelične kupole koje su nekad pokrivale topovske cijevi na austrougarskim tvrđavama, do raznih privatnih i „malo jačih“ graditelja koji sa tih fascinatnih objekata skidaju kamene dijelove, fino tesane pragove, isklesane kamene ili lijevane željezne spiralne stube i slično. Svoj doprinos dali su i razni „nacionalno-oslobodilački“ naboji pa su tako nakon propasti Austro-Ugarskog imperija 1918. godine stradali i neki veliki rezervoari za kišnicu (vodu) kojima su se tvrđave opskrbljivale vodom. Povod da ih raznesu bombom bio je, u finom kamenom mozaiku na dnu rezervoara za vodu urađen portret austro-ugarskog cara Franje Josipa I., što je uzbuđivalo strasti „od terora crno-žute monarhije napaćenih“ i nakon 1918 „oslobođenih“ seljana iz Krivošija i Dragalja. Tako su bombama „presudili“ carevom portretu na dnu rezervoara za kišnicu, nepovratno ga uništivši, a s njime i šansu da u svojim selima narednih desetljeća imaju vodu. Neka od tih sela ni danas nemaju vodovode, a Austro-Ugarska je prije više od 120 godina, pored ostaloga za svoj fortifikacijski sustav u Boki, izgradila i svu infrastrukturu koja se u velikoj mjeri, posebno kada su putovi u pitanju, koristi i dan-danas.
 

http://www.radiodux.me/naslovnica/2876-kroz-boku-fascinantne-tvrdjave-kakvih-nema-u-svijetu

Šaško: Ovdje je sačuvana jezgra koja će imati plodove u obrani domovine pred srpskim osvajačem

 
 
Misno slavlje u spomen na 439. obljetnicu herojske obrane hrvatskih ognjišta i kaštela Gvozdansko te slavne pogibije branitelja ove utvrde 13. siječnja 1578. godine, održano je u nedjelju 15. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom. Misu u sklopu 8. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, kancelarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem, mons. Lovrom Cindorijem, fra Antom Crnčevićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
https://static.obavjestajac.hr/Images/News/2017-01/e22da369ec4d0b68PXL_090916_14105616f.jpg
Biskup Ivan Šaško u Gvozdanskom
 
Ovogodišnje hodočašće u Gvozdansko održalo se pod visokim pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović, a uz brojne hodočasnike iz cijele Hrvatske slavlju su nazočili i izaslanik predsjednice RH general Josip Štimac, izaslanik predsjednika Vlade RH sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, saborska zastupnica Željka Josić, predsjednica Skupštine Sisačko-moslavačke županije Ivanka Roksandić i zamjenica župana Anita Sinjeri-Ibrišević.
 
Na početku sve okupljene je pozdravio biskup Košić pozvavši ih, posebno danas na 25. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, na molitvu za Domovinu, njezinu budućnost i sve one koji su dali život za nju. U homiliji, govoreći o pročitanoj Božjoj Riječi, biskup Šaško je poručio kako je pred svakim od nas trajna zadaća uočavanja i prepoznavanja Božjega Duha, njegove prisutnosti u povijesti i u životima ljudi. „Tako spoznaja ne ostaje zatvorena, nego je usmjerena prema drugima. Ona nije sredstvo kojim se drugima vlada, nego prostor u kojemu se drugima daruje život, ublažava trpljenje i donosi radost. Tu novost naviješta prorok Izaija i Ivan Krstitelj. Oni govore o Božjemu Sluzi koji sluša Gospodina; ne o osvajaču nasiljem. Oni upućuju na nedužno Janje, a ne grabežljivost koja donosi patnju. Pokazuju Božjega Sina, a ne razorne idole, rođene iz ljudskih prohtjeva i nakana. Ta spoznaja Gospodina uvijek je neočekivana; ona se nalazi na iznenađujućim mjestima, baš poput ovoga. Nju treba tražiti ulazeći u pustinju, prolazeći kroz kušnje; obradovati se toj spoznaji koja u slabašnosti Djeteta u jaslicama ili u poraženosti Pravednika na križu vidi pobjedu života nad smrću. Danas slušamo Ivana Krstitelja koji za Isusa govori: 'Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta'. A Isus je za Ivana Krstitelja rekao: 'Što ste izašli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izašli vidjeti: Čovjeka u mekušaste haljine odjevena?'. I Ivan i Isus nisu odvojivi od oporosti i neudobnosti, od neuglednosti i neprihvaćanja, ali baš se u tome nalazi najdublji smisao vjerničke radosti. Jer ništa nas ne može odvojiti od Krista. Zato s pravom i sebe pitamo: Što smo danas došli vidjeti u Gvozdansko? Čega smo se došli spomenuti i koga susresti?“, zapitao se biskup Šaško te u nastavku pojasnio.  „Braćo i sestre, danas smo u Gvozdanskome, u ovoj crkvi, u spomenu na događaj koji se može gledati različitim pogledima; u spomenu na ljude koji u ovim naizgled bolno opustošenim krajevima ostaju svjedoci svjetla i spasenja. Ovo je mjesto nastanjeno Božjim svjetlom, životnim smislom i snagom koju smo došli doživjeti, dodirnuti, nadahnuti se.
 
Da, događaj obrane i osvajanja Gvozdanskoga može se gledati različitim očima. Pokušajmo se duhom nakratko prenijeti u jutro 13. siječnja 1578. Pokušajmo različitim očima stati pred prizor koji ispunja današnji spomen. U očima turskoga osvajača ostalo je iznenađenje, smrznuti ljudi kojih su se kao neprijatelja pribojavali i koje su htjeli ukloniti. Iznenadila ih ranija nepopustljivost, neprihvaćanje ponuda o predaji; iznenadila ih je ustrajnost i vjernost domovini. Pred njima je bila zaleđenost ljudi koja je ipak otopila i njihova srca. U očima osvajača bili su pred neprijateljem koji im više nije smetao, ali koga zapravo nisu pobijedili. U očima osvajača neprijatelj je postao vrijedan divljenja; zaleđenost je rodila neku čudnu toplinu poštovanja i nedohvatljivosti. Oni su trebali biti slavljenici i junaci, a postali su svjedoci neočekivanoga junaštva svojih protivnika.  U očima povjesničara bila je to jedna od zaprjeka u napredovanju turske sile, strateški važna točka, ali i uzaludan pokušaj premalenoga broja branitelja, da bi se ostvario vojni uspjeh. Oči nekoga – kako se običava reći – objektivnog promatrača, promatrača koji je odmaknut i ravnodušan ne mogu vidjeti ono što je ostvareno žrtvom tih branitelja. U toj žrtvi je poglavito važno vidjeti da je posrijedi dar koji ne bi smio nikoga ostaviti ravnodušnim. Taj događaj ne stane u strategiju, jer je čin srca, osjećaja, časti i – ne ostavlja ravnodušnim“.
 
Homilija biskupa Šaška
 
Biskup je rekao je i kako je te 1578. godine bio prisutan i pogled koji vidi istinu, onaj Božji. „U Božjim se očima zrcali svaki ljudski život i svako povijesno vrijeme. Taj pogled nose proroci i ljudi otvorena srca za vječnost. Taj pogled želimo nositi i mi. Što je to, braćo i sestre, pred nama? Smrznuti ljudi i smrt koja je uzela danak nečije ludosti? Jesu li to ruševine i zavaravanje da je nešto preživjelo? Je li to bol zbog gubitaka ili zbog neosjetljivosti prema istinskomu domoljublju? Nipošto. Ovdje je pred nama onaj Duh koji je sišao nad Isusa, koji je dao u njemu vidjeti Božjega Jaganjca i njegovu novost. On je prinesen i ubijen, ali ne snagom nasilja, nego darivanjem. To ovdje vidimo i to ovdje učimo. Pred nama je pogled pred kojim zastaje dah, jer nam pokazuje žrtvu Isusa Krista koji se poistovjetio s potlačenima, s ostavljenima, sa svima koji su se poput janjeta darovali da preživi ljubav: prema obitelji, prema bližnjima, prema domovini; ljubav koja je znak svakomu čovjeku, čak i neprijateljima. Taj pogled, koji vidi Duha Svetoga nad darivanjem života, ne zaustavlja se samo nad starim gradom Gvozdanskim i nad njegovim mučenicima. Bili bismo nedostojni toga pogleda, kada bismo previdjeli žrtvu hrvatskih branitelja u obrani slobode sadašnje Hrvatske. Bili bismo slijepi da previdimo branitelje koji su pred nama. Ništa ne bismo vidjeli, kad ne bismo Isusa promatrali u majkama i očevima koji su preživjeli hladnoću smrti koja ih je zahvatila u pogibiji njihove djece“, ustvrdio je biskup te dodao kako se u tome pogledu nalazi spomen koji preobražava naše živote.
 
„Ovdje je pogled na proroštvo koje je živjelo u stoljećima nakon hladne siječanjske noći prije četiri stoljeća; ovdje je sačuvana jezgra koja će imati plodove u obrani domovine pred srpskim osvajačem koji se našao pred gradovima i selima koje je razorio, ali jednako tako pred istinom da nije imao što slaviti. Našao se pred hrabrošću i darivanjem života ljudi koji su naviještali: Evo mojih službenika u kojima se proslavih; Evo Jaganjca Božjega koji je došao oduzeti grijeh svijeta. To su prije dvadeset i pet godina priznali i drugi. Jedni jer su vidjeli ljubav i bili zadivljeni tom ljubavlju, a drugi jer nisu mogli zanijekati ljubav, jer nisu više imali ni laži ni nasilja kojim bi sakrili hrvatsku čežnju i spremnost na žrtvu“.
 
Na kraju biskup Šaško je zaključio: „Što smo došli vidjeti u Gvozdansko? Jaganjca Božjega koji se iz ljubavi prema bližnjima nije udaljio i nije dopustio da hladnoća mržnje osvoji hrvatsku dušu. Preuzeli su ju na se, pohranili u led, da bi otopili zamrznuta srca; da bi kroz led bila vidljivija istina“.
 
Nakon mise slijedio je mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa, gdje je na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio biskup Košić. Vijence i svijeće kod križa položili su predstavnici vlasti, braniteljskih udruga te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga, a na kraju ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode“.
 

http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/3836-hodoae-u-gvozdansko

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 872 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević