Get Adobe Flash player

Kako je sovjetski tajni agent postao veleposlanik Kostarike u Italiji, Vatikanu i Jugoslaviji

 
 
Sovjetski superšpijun, Josip Grigulevič, glavni urednik lista "Društvene znanosti u SSSR-u" iz Moskve 1978., sudjelovao je u planiranju ubojstva Lava Trockog i sabotaži opskrbe nacista u Drugom svjetskom ratu, bio je diplomat Kostarike, a zatim akademik i autor tridesetak knjiga. Na sjednici Opće skupštine UN-a 1951. godine bilo je prilično "vruće". Hladni rat je bio u jeku, a tenzije su sve više rasle. Savjetnik izaslanstva Kostarike Teodoro B. Castro održao je govor u kojem je iskritizirao sovjetsko miješanje u unutarnje poslove Srednje Amerike.
https://cdni.rbth.com/rbthmedia/images/2017.10/article/59d8b41885600a7f3a4ec1fa.jpg
Josip Grigulevič
 
Castro je govorio toliko upečatljivo i ozlojeđeno da su ga prozapadni delegati pozdravili ovacijama, a Andrej Višinski, ministar vanjskih poslova SSSR-a, je za njega rekao da je "pas čuvar imperijalizma". Višinski nije mogao ni pretpostaviti da je Castro zapravo bio građanin Sovjetskog Saveza i vrhunski tajni agent. Njegovo pravo ime je bilo Josip Grigulevič. Rođen je 1913. godine u Vilniusu (današnja Litva). Kako je onda dospio u UN u svojstvu izaslanika Kostarike?
 
Mlad i crven
 
Grigulevič je rođen u siromašnoj karaimskoj obitelji (Karaimi su ogranak judaizma) u Poljskoj. Još u mladosti je postao vatreni komunist. Sa 17 je godina stupio u Komunističku partiju Poljske, a zatim je uhićen i zatvoren, da bi početkom 1930-ih pobjegao iz zemlje. Kao ljevičarski aktivist Grigulevič je najprije studirao na Sorboni, a zatim se preselio u Argentinu. Kada je 1936. godine u Španjolskoj počeo građanski rat, gdje su se ljevičarski nastrojeni republikanci borili protiv desničara Francisca Franca, Grigulevič se požurio pridružiti svojim drugovima na bojnom polju. U Španjolskoj su ga Sovjeti vrbovali da radi za njih kao tajni agent.
 
Lov na Trockog, borba protiv nacista
 
Kako je u jednom intervjuu potvrdila Grigulevičeva kćerka Nadežda, njezin je otac nakon Španjolske otišao u Meksiko gdje je planirao ubojstvo Lava Trockog, Staljinovog najljućeg neprijatelja. Po planu su na tome radile dvije samostalne grupe agenata, a Grigulevič je bio u manje uspješnoj grupi. Pokušaj ubojstva poduzet u svibnju 1940. godine bio je neuspješan. Agenti su izrešetali sobu Trockog, ali se 60-godišnji političar sakrio ispod kreveta i ostao neozlijeđen (nakon dva mjeseca Ramón Mercader je uspio ubiti Trockog). Kada je počeo Drugi svjetski rat, Grigulevič se posvetio borbi protiv Hitlerovih pristaša u Latinskoj Americi, uglavnom u Argentini. Argentina službeno nije bila saveznica Njemačke, ali ju je opskrbljivala, a Grigulevič se svim silama trudio spriječiti transport robe. Okupio je veliku skupinu (oko 200 ljudi) i organizirao sabotaže brodova. Ova grupa je opljačkala oko 150 brodova upućenih u Njemačku. Nakon serije eksplozija povezanih s krađama, argentinska vlada je obustavila trgovinu s Reichom.
 
Poliglot
 
Po mišljenju povjesničara Vladimira Čikova, "Grigulevič je bez problema govorio i razmišljao na 10 jezika", počevši od litavskog i poljskog, pa sve do francuskog, španjolskog i portugalskog. Posebno je dobro glumio Latinoamerikance, i zaista je izgledao kao jedan od njih. Uvijek je bio druželjubiv i ulijevao je ljudima povjerenje. Možda je to i bilo presudno u njegovoj nevjerojatnoj diplomatskoj karijeri u Kostariki. Sprijateljio se s bivšim predsjednikom Joséom Figueresom Ferrerom (koji je, naravno, smatrao da je ovaj njegov sunarodnjak). Kada je pomogao Kostarikancima u poslovanju s Italijom, Grigulevič (ili Teodoro B. Castro) imenovan je 1952. godine za veleposlanika u ovoj zemlji, a također u Vatikanu i u Jugoslaviji. Teško da se od jednog tajnog agenta može očekivati da postigne nešto više. Koristeći puno povjerenje kapitalista u cijelom svijetu (čak je i sovjetski veleposlanik u Italiji rekao da je Castro "neprijatelj SSSR-a" i "reakcionar"), ovaj je agent u Moskvu slao podatke od neprocjenjive vrijednosti. Pored toga, vrbovao je oko 200 stranih državljana.
Prekid karijere obavještajca
 
Na veliku žalost sovjetske obavještajne službe, Castro nije dugo ostao u Italiji. Vraćen je u Moskvu 1956. godine, i to po hitnom postupku. Josip Grigulevič, dopisni član Akademije nauka SSSR. Okrugli stol na temu "Suvremena etapa borbe južnoafričkih naroda i međunarodni pokret solidarnosti". Nakon Staljinove smrti 1953. godine i borbe za vlast koja je zatim uslijedila nove vlasti su mnoge agente tretirale kao nepouzdane. Tako je završila Grigulevičeva nesvakidašnja špijunska i diplomatska karijera.
 
Po povratku je za njega započeo novi život. Grigulevič je postao povjesničar i akademik. Napisao je tridesetak knjiga koje se tiču Latinske Amerike, kao i povijesti kršćanstva. Nitko od njegovih novih kolega nije znao za njegovu prošlost, ali su ga svi poštovali kao znanstvenika. Grigulevič je vodio miran život. Umro je 1988. godine, samo par godina prije smrti države kojoj je služio.
 

Oleg Jegorov, https://hr.rbth.com/povijest/79492-tajni-agent-veleposlanik-kostarike

Znanstveni skup u povodu 300. obljetnice oslobođenja Imotskog od osmanske vlasti

 
 
Ove godine, točnije 2. kolovoza, navršilo se točno 300 godina od oslobođenja Imotskog od turske vlasti. Osmanska vlast na ovim prostorima, odlazak Turaka, formiranje nove granice, povratak franjevaca u Imotski te niz drugih događaja obilježili su zauvijek prostor Imotske krajine te značajno utjecali na njen budući razvoj. Grad Imotski, Franjevački samostan u Imotskom te Konzervatorski odjel u Imotskom pokrenuli su inicijativu da se ova obljetnica dostojno obilježi od 5. do 7. listopada znanstvenim skupom, koji je okupio 25 eminentnih znanstvenika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije.
http://imotskenovine.hr/wp-content/uploads/2015/03/42121f00ffc451d0c288e11c1f28cbd4_XL.jpg
"Ovaj znanstveni skup priređen je u zahvalu Gospi od Anđela, zaštitnici grada Imotskog i cijele Imotske krajine, na čiji se blagdan 2. kolovoza, ove godine, obilježila 300. obljetnica oslobođenja Imotske krajine od Osmanlija, vrhunac je svih dosadašnjih nastojanja ovog grada i imotskog kraja koji su se svojstveno trudili prikazati cjelovite relevantne činjenice, poznate i manje poznate, a sve vezane za gospodarsku, kulturnu i duhovnu prošlost Imotske krajine, čija je povijest obilježena trpljenjem ljudi u očuvanju svog vjerskog i nacionalnog identiteta i u borbi za golu egzistenciju. Ta povijest je prošarana kulturom koja ostavlja bez daha, povijest je to, na koju smo ponosni, a ovaj skup nastavak je borbe za nove životne vrijednosti duhovnog i kulturnog života.“, rekao je provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja Split, fra Joško Kodžoman. Posljednji ovakav skup dogodio se u imotskom Franjevačkom samostanu sada već davne 1988. godine, povodom 250. obljetnice osnivanja samostana. U zborniku „Čuvari baštine“ posvećenom tome skupu, tada su na svjetlo dana izašli novi podaci i priče o gradu i Imotskoj krajini, i danas nezaobilazni za sve koji se bave poviješću i baštinom ovih prostora.
 
Prošlost Imotske krajine možemo podijeliti na tri važna razdoblja. Prvo seže u najstarija vremena sa stanovnicima Ilirima, Rimljanima i Hrvatima. Drugo razdoblje od dolaska Turaka 1493. do njihova izgona 1717. Treće je od konca srpnja 1717. do danas. U srednjem vijeku hrvatska župa Imota, koju oko 950. godine spominje Konstantin Porfirogenet, pripadala je Humu, odnosno Zahumlju, Humskoj zemlji. U povelji hercega Stjepan od 1. lipnja 1454. Imotski je u posjedu hercega Stjepana Kosače i pripada Hercegovini. U isto vrijeme (1463.) kad su Turci osvojili Bosnu i veći dio Hercegovine počeli su ugrožavati Imotsku krajinu pljačkajući njezino zemljište, naročito plodno polje i njegovu okolinu. Prema turskom popisu iz 1475., odnosno 1477. godine Imotski, Vrgorac, Makarska, Bast, Brela i brojna mjesta upisan je u sastav Hercegovačkog sandžaka. Iako je osmanlijska okupacija bila postupna i temeljito pripremana, ona je u svojoj završnoj fazi bila silovita i praćena teškim pustošenjima i razaranjima. Konačno su Turci zauzeli, cijelu Krajinu, nakon pada Imotskog 1493. godine.
 
Uza sve dugogodišnje tursko vladanje u Imotskoj krajini (224 godine), Turci nisu uhvatili dubljega korijena. Uzrok tome, izgleda, su: buđenje katoličke svijesti koju su podgrijavali franjevci i povezivali je uz hrvatsko nacionalno biče, zatim blizina primorskih gradova, oslonac u Mletačkoj Republici i česti upadi hrvatskih uskoka s mletačkog teritorija. Navedene činjenice, te upadi domaćih hajduka i hrvatska narodna pjesma, većinom u desetercu, podržavali su nadu i imotskih krajišnika u skoro oslobođenje od turske vlasti i poticali ih na otpor. Ističe se s ponosom da su franjevci skupljali narod za taj pothvat, a spremali su se i Mlečani s ostalim svojim privrženicima u drugoj polovici mjeseca srpnja 1717. godine.
 
U dalekom Požarevcu (jugoistočno od Beograda) 22. srpnja 1718. godine, nakon više od mjesec dana pregovaranja, sklopljen je mir između Mletačke republike i Habsburške monarhije s jedne i Osmanskog carstva s druge strane. Ovim događajem zaključeno je veliko poglavlje u povijesti Hrvatske, a posebno Dalmacije, s obzirom da je time završen posljednji rat koji je Prejasna Republika sv. Marka vodila s Osmanskim carstvom. Da bi pokazao svu raskoš i sjaj Venecije, mletački pregovarač Carlo Ruzzini stigao je na potpisivanje ugovora s tri kočije u koje je bilo upregnuto po šest konja. U pratnji su bili brojni plemići i sluge te postrojbe oklopnika. Predstavnici i vojnici Habsburške imperije pristigli su gotovo ravno s bojišta, a ni osmanska strana nije zaostajala u svojem orijentalnom sjaju i raskoši.
 
Potpisivanje mira, kakve li ironije, pozdravile su brojne topovske salve i tri tisuće plotuna iz pušaka. Osim zaraćenih strana pregovorima je prisustvovao i bivši engleski poslanik na carigradskoj Porti sir Robert Sutton koji je kao tumača (dragomana) dobio Luku Kirika, dubrovačkog konzula u Carigradu preko kojega je Republika sv. Vlaha dobivala prevažne informacije. Strepili su za svoju budućnost u događajima koji su tada oblikovali ovaj dio Europe ili kako kažu u jednom pismu Kiriku „...da od nas ne ostane samo ime da smo jednom bili Dubrovnik“. U prvom članku mirovnog ugovora između Venecije i Osmanlija spominje se Imotski, malena utvrda negdje u krševitom zaleđu Dalmacije koju nitko od prije spomenutih sudionika ovih pregovora nije vidio. Granica koje će se tada uspostaviti oko tvrđave u polukrugu na udaljenosti od jednog sata hoda danas je onaj isti polukrug koji vidimo oko Imotskog na karti Republike Hrvatske.
 
Neprirodno, nasilno i nepovratno tada je razdijeljen jedinstveni prostor stare Imote. Onom drugom dijelu, u današnjoj Hercegovini, Turci daju ime Bekiye-i Imotski – ostatak od Imotskog! U narednim mjesecima potegnut će se ova crta i u prostoru. Počelo se s time već u prosincu 1718. godine kada su se sastali dalmatinski providur i budući dužd Alvise Mocenigo i Mehmed efendija Šaba. Manje od godinu dana prije ovih događaja u Požarevcu, točnije s 1. na 2. kolovoz 1717. godine, iz imotske tvrđave „Topane“ Turci su se, nakon kratke ali žestoke opsade, povukli prema Ljubuškom. Slijedećeg jutra na blagdan Porcijunkule - Gospe od Anđela - na poseban način povezane s franjevačkim redom, legendarni fra Stipan Vrljić slavio je u tvrđavi svečani Te Deum. Gotovo istog časa taj je čovjek, s nemjerljivim zaslugama za povijest ovog kraja, započeo s gradnjom crkvice u tvrđavi, prve koju je grad vidio nakon više od 200 godina osmanske vlasti. Ubrzo će se krenuti i s gradnjom župne crkve sv. Frane i imotskog samostana. A između tvrđave i samostana razvit će se u narednim stoljećima grad Imotski.
 
Svake godine Imoćani se sa zahvalnošću sjećaju velike pobjede izvojevane kršćanskim oružjem i posebnom pomoću Majke Božje. Općina je to činila vanjskim slavljem. U predvečerje su se na Topani palili 'svitnjaci'. Uz gruvanje 'mačkula' i veliki vatromet gradska je glazba držala koncert. Komunistička vlast to je prekinula. Čak je zabranila procesiju gradskim ulicama. U slobodnoj državi Hrvatskoj sve se obnovilo. Blagdan Gospe od Anđela službeno je proglašen Danom grada Imotskoga.
 

Nives Matijević

Listići iz hrvatske povjesnice

 
 
Bogomdanom Kaštelanskom zaljevu, nekoć možda najljepšem na Sredozemlju, divili su se putnici namjernici, putopisci i osvajači od najstarijih vremena. Na zapadnim padinama Kaštelanskog polja (neposredno sjeveroistočno od splitske Zračne luke "Resnik") uzdižu se brežuljci Velikog i Malog Bijaća. Na tom lokalitetu, ispred crkvice sv.Marte (u Stombratama) knez Trpimir DUX CHROATORUM MUNERE DIVINO (milošću Božjom knez Hrvata) potvrdio je 852. godine  darovnicu Splitskoj metropoliji i tako ostavio prvi spomen imena  HRVATA (Chroatorum). Na istom mjestu, poslije četrdeset godina (892.)  potvrdit će je i knez  Muncimir... Zbog tih podataka (iz prijepisa povijesnih listina) to je područje zaokupljalo znanstvenu javnost već od 18. stoljeća. (Riceputi, Farlati), a u 19. – 20., (I. Katalinić, R. Von Edelberg, Š. Ljubić, Š. Milinović, F. Bulić, M. Barada, Lj. Karaman, M. Perojević, D. Jelovina, D. Vrsalović, Vj. Omašić, T. Burić...) Neki su autori držali da se je tu nalazila "vladarska  palača u kojoj su stolovali hrvatski vladari počevši od Porina (oko 640.) pa sve do Zvonimira", da  su tu Hrvati primili kršćanstvo i održavali sabore te da su ti dvori porušeni tek za vrijeme sukoba među Krešimirovim  sinovima itd. Buđenjem nacionalne svijesti u drugoj polovici 19. st. zanimanje za Bijaće raslo je sve to više,neki su ih čak  nazivali "drugim Solinom". Mašta je hvatala maha pak seu tragovima građevina  od grubo tesana kamena slutilo ostatke nekadašnjih velebnih zdanja...Pozivajući se na usmenu predaju, pojedinci su pretjeravali te tvrdili da su i dijelovi portala trogirske katedrale  preneseni s Bijaća! Ipak, svi su se slagali da je taj prostor od prvorazredna značenja za starohrvatsku povijest. 
http://www.muzej-grada-kastela.hr/KastelaFoto/arheo/za%20sv%20martu.jpg
Zato je - poslije "Hrvatskog arheološkog društva" u Zagrebu (1878.) i  Marunova "Kninskog(hrvatskog)  starinarskog društva" (1887.) - baš pokraj  crkvice Sv. Marte, prije 120  godina (14. svibnja 1894., svečano utemeljeno i "Društvo za istraživanje hrvatske povijesti Bihač sa sjedištem u Splitu". Pokretač i doživotni predsjednik društva Bihač (poslije Bihać), bio je ugledni  splitski arheolog don Frane Bulić. Poziv na učlanjenje (potpisan od 51promicatelja) upućen je 15. siječnja 1894. Kao glavni cilj spominjalo se:
 
"Iztraživanje domaće povijesti poglavito na temelju starih izprava, kamenih i inih spomenika i pučke predaje, te sabiranje, čuvanje i obrađivanje  tih  spomenika (...) Okolo ovih spomenika razvila se u narodu tjekom vremena čitava povjest, koja dielom pisana a dielom puku kazivana, zahtieva da se zaboravu otme  prema današnjojprobuđenoj narodnoj sviesti i prema današnjoj  znanosti  (...) Došlo je vrieme, da se ovog posla  latimo,  da  bar  nastojimo   pripomoći, da se razjasni naša povjest, koju odlični naširodoljubi i vriedni pisci na temelju već našastih spomenika vrsnim uspjehom obradjuju..."
Poziv je završavo riječima: "U ovo doba, u kojem se razvilou svakom pogledu čuvstvo narodnog ponosa, ljubavi za svojomprošlosti, u kojem povjest uz  sve  pripomoćne znanosti vodi glavnu ulogu u razvitku narodnomu, a našega  naroda  naosob,bilo bi suvišno dalje poticati hrvatski narod, da podupre ovaj  patriotični podhvat. Sa malim prinosom svaki rodoljub može  doprinieti  dogradjenju liepe sgrade u našemu narodnomu preporodu."
 
Osnivačka skupština održala se 14. svibnja 1894. pokrajcrkvice Sv. Marte. Uzvanici su stigli svečano okićenim  parobrodom uKaštel Novi, gdje su  ih domaćini dočekali pjevanjem Lijepenaše. Zatim su kočijama nastavili put do obližnjih  Bijaća. U "upraviteljstvo" društva izabrani su: Frane Bulić, FraneŠimetin, Srećko Karaman, Ivan Benzon, Ante Trumbić, Toma Poparić, Leonardo Tommaseo i Vicko Mihaljević.U radom  dijelu skupštine predstavljene  su  novoizrađenearheološke i topografske karte Solina i okolice, Bijaća i okolice te splitskih spomenika. Također se izvijestilo o obavljenim istraživanjima arhivske građe za Codex diplomaticus JAZU. Na kraju je zaključeno da se u povodu predstojećega "Prvog međunarodnog kongresa kršćanskih arheologa" (u kolovozu 1894.) tiska prigodna publikacijao  hrvatskim spomenicima te  poduzmu potrebne radnje za podizanje spomenika Franji Račkome.
 
Od  samog početka Društvo je  pokrenulo niz arheološkiiskapanja i     primjernu  izdavačku  djelatnost. Istraživali su lokalitet "Miri" u Kaštel  Novome, na Rižinicama iOtoku u Solinu, u Splitskoj katedrali, u Kašjunima na Marjanu.Otkupili su 70 pergamena obitelji  Soppe i "epistolar" IvanaLucića i Stjepana Gradića. Don Frane Bulić  bio je pokrenuo i istraživanja  uokolo crkvice  Sv. Marte, ali su ubrzo prekinuta. Splitsko Društvo Bihać, prestalo je postojati  nastupanjem talijanske okupacije godine 1941. Novo  Društvo Bijaći (za očuvanje kulturne baštine Kaštela) osnovano je 14. travnja l985. i do danas ostvaruje  veoma zapaženu kulturnu i znanstvenu  djelatnost.
 
Ovom prilikom želim podsjetiti I na toponime "Resnik" i "Divulje". Prvi je nastao od naziva potoka  koji je s bijaćkog polja  hrlio k moru. Sve do prije sedamdesetak  godina od  Bijaća - preko Knežina - do pjeskovite uvale  Bile,  vodio  je poljski put  uokviren stoljetnim stablima lovora visokim desetak metara  (tragovi su bili vidljivi  do nedavno).  Po narodnoj  predaji, tim su se  putom  hrvatski vladari spuštali do svojih brodova...
 
Zapadno od Resnika, a istočno od Trogirskih Mlinica (Pantana), nalazi se  lokalitet Divulje. Drži se da je tu bilo raskršće starih rimskih cesta: one što je vodila od Salone do Trogira te one što se je u pravcu sjevera odvajala put  Siculija, naselja rimskih veterana. Neki su smatrali da se je u ranom  srednjem  vijeku tu negdje nalazio i obalni dio starohrvatskog naselja. Nažalost, to veoma plodno zemljište prodao je 1928. godine  trogirski veleposjednik Fanfogna-Garagnin (istaknuti autonomaš italijanaš!) ratnoj mornarici Kraljevine Jugoslavije. Postojalo je  mišljenje da je transakcija uslijedila namjerno, s ciljem da se onemoguće arheološka iskapanja koja je namjeravao pokrenuti  don Frane Bulić.
 
Nekoć oskudnu karađorđevićku hidroavionsku bazu s par hangara, pristanom  i istezalištem, socijalistička JRM - narodnim je novcem i trudom - ubrzo pretvorila u prostrani vojno-školski centar. Osim jugoslavenskih, u njemu su  se obrazovali i pitomci iz "nesvrstanih" zemalja. Baza se ubrzoproširila i na okolne, od kaštelanskih težaka nasilno oduzete vinograde i maslinike, a u  brežuljku, prekoputa Pantana, iskopana su prostrana podzemna spremišta za smještaj 10-12 ratnih zrakoplova.Međutim, jugo-militarističkim megalomanima ni to nije  bilo dovoljno, pak su potpomognuti obilnim inozemnim zajmovima na slikovitom splitskom poluotočiću Lora izgradili jošsuvremeniji školski centar i ratnu luku. Divulje ipak nisu napuštali. Sve do početka Domovinskog rata tamo se nalazila helikopterska baza i sofisticirani   obavještajni centar.
 

Frano Baras

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Ponedjeljak, 16/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 876 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević