Get Adobe Flash player

Oni i nakon dolaska na područje pod katoličkom vlašću ostaju ortodoksni, pa i podložni pećkom patrijarhu

 
 
Širenje Rimskog Carstva imalo je kao nužnu posljedicu i širenje latinskog jezika izvan njegova izvornog područja nastanka, u Laciju. Premda nije poznato da je postojao neki razrađen plan rimskih vlasti u smjeru romanizacije osvojenih područja, činjenica jest da su u velikim područjima Italije, Galije i Hispanije tamošnji domaći predrimski jezici (o kojima, u ostalom, i vrlo malo znamo, budući da nisu ostavili pisanih tragova) nestali bez traga ustupivši mjesto latinskom. Prema natpisima bi se reklo da su ta područja već u 4. i 5. st. pos. Kr. već u velikoj većini romanizirana.
http://www.srbijanskivlasi.com/wp-content/uploads/photo-gallery/Vlaska_manjina_u_Srbiji.jpg
Tamošnje inačice „vulgarnog“ latiniteta nastavile su se govoriti i dalje, sve do dana današnjeg. Talijanski, francuski, španjolski, katalonski, portugalski, sardski i mnogobrojni drugi idiomi organski su nastavak tog latiniteta koji su govorili asimilirani prastanovnici južne i zapadne Europe. Ali latinski se u prvim stoljećima nakon Krista govorio i u rimskoj provinciji Iliriku (Dalmaciji i Panoniji). Izgleda, barem sudeći po natpisima i imenima, da je tada već bio većinski jezik tih područja. Međutim, za razliku od zapadne Europe, u Iliriku se latinski jezik povukao iz velike većine teritorija ustupivši mjesto raznim slavenskim jezicima. Rezultat je to seobe slavofonih naroda u Ilirik u 7. stoljeću, a oni su bili brojčano nadmoćni romaniziranim starosjediocima, te su ih jezično asimilirali.
 
Ipak, romanski idiom Ilirika i Trakije nije netragom nestao. Njegov je daljni razvoj tekao u dva smjera. Na obali je nastao tzv. dalmatoromanski, a u unutrašnjosti su Romani razvili drugu varijantu idioma koji se obično naziva vlaškim, od kojega potječe i današnji nacionalni i državni jezik Rumunjske. Hrvati su se došavši u današnju domovinu susreli s tim Romanima, kako Dalmatoromanima tako i Vlasima. Obalno područje dugo je vremena bilo izvan vlasti srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva.
 
U Dalmaciji (pod tim nazivom u srednjem vijeku podrazumijeva samo obalni pojas današnje Dalmacije i otoci, računajući i Rab, Krk i Cres, ne i zaleđe) se tijekom stoljeća, sve do kasnog srednjeg vijeka, i dalje govorio dalmatoromanski. On se postupno gubio povlačeći se pred hrvatskim jezikom, ali i pred venetskim, idiomom kojim su govorili Mlečani, stoljetni vladari skoro cijele hrvatske obale. Posljednji govornik dalmatoromanskog umro je na Krku krajem 19. stoljeća. Dotični jezik nije ipak umro ne ostavivši nikakvog traga. Njegova ostavština su leksičke posuđenice u hrvatskim dijalektima Dalmacije i Kvarnera. Te leksičke posuđenice treba razlikovati od venecijanizama, riječi preuzetih u hrvatski iz venetskog dijalekta talijanskog jezika.
 
Nakon raspada rimske vlasti na teritoriju nekadašnjih provincija Ilirika, Mezije i Makedonije (početkom 7. stoljeća) na tom području ostali su živjeti potomci rimskih kolonista i romaniziranih pripadnika tamošnjih starosjedilaca (Ilira, Tračana i dr.) Nakon dolaska Avara i slavofonih naroda ti stanovnici uglavnom su se povukli u planinske predjele Dinarskog gorja i Stare Planine, gdje su ostali živjeti stoljećima, baveći se uglavnom stočarstvom. Brojni srednjovjekovni bizantski (grčki), latinski, hrvatski, staroslavenski, srpski, pa čak i arapski izvori spominju te romanske stanovnike Balkana, koje su govornici slavenskih jezika počeli nazivati Vlasima, dok su se oni sami nazivali različitim izvedenicama latinske imenice i pridjeva Romanus.
 
Inače je zanimljiv historijat imena Vlah. Potječe od starorimskog naziva Volcae koji se rabio za označavanje jednog keltskog plemena. Preuzeli su ga Germani i njime označavali Romane i Kelte. Još dan-danas Nijemci iz Tirola Talijane zovu Walschen, a Englezi stanovnike zapadnog dijela Britanije, koji se sami u svom keltskom jeziku nazivaju Kimrima, zovu Welsh, a njihovu zemlju Wales. Riječ je vjerojatno preko Germana došla protoslavenima koji su taj naziv počeli rabiti za nazivanje svih romanofonih naroda s kojima su dolazili u doticaj. Vlasima su se tijekom stoljeća nazivali Rumunji, ali i Talijani. Još danas se Italija na poljskom kaže Włochy. Iz slavenskih jezika ta je riječ ušla u mađarski, i to u dvije inačice: olasz označava Talijana (zemlja je Olaszország), dok je oláh nekada označavao Rumunja (ravnica između Dunava i Karpata još se zove Vlaška).
 
No, kada govorimo o Vlasima, prvenstveno mislimo na romanofone stanovnike Balkana, na taj ostatak rimske vlasti na dotičnom području. Petar Skok je sa stanovišta romanistike to područje nazvao istočnom Romanijom, dok bi zapadna Romanija bilo područje Italije, Francuske, Španjolske i Portugala.
 
Vlasi su, unatoč tomu što su stoljećima živjeli okruženi inojezičnim zajednicama, govornicima raznih slavenskih jezika te albanskog i grčkog, i što u početku nisu imali nikakve državne organizacije, ipak uspjeli sačuvati svoj identitet. Osim jezika (odnosno, bolje reći, niza međusobno srodnih dijalekata) u tom im je pomogao i način života. Živjeli su u malim i zatvorenim zajednicama, u planinskim, teško pristupnim predjelima, a bavili su se uglavnom stočarstvom. Riječ je bila o specifičnom vidu stočarstva, o tzv. transhumanciji, a temeljna njezina značajka bila je da su se zajednice selile, skupa sa svojom stokom, ovisno o godišnjem dobu. Preko ljeta se boravilo na planinama, na gorskoj ispaši, a zimi se silazilo u doline. Vlasi su bili vrlo pokretljiva skupina i takva se situacija u nekim područjima praktički nije promijenila sve do Prvog svjetskog rata.
 
Vlasi tek od kasnijeg srednjeg vijeka počinju igrati neku malo značajniju ulogu u političkom životu zemalja u kojima žive. O Vlasima govore brojni hrvatski izvori iz 14. stoljeća. Izgleda da ih je tada bilo mnogo, osobito na području dalmatinskog zaleđa, Krka i Like. Neki su formlano bili i kmetovi hrvatskih feudalaca, pri čem su se i dalje uglavnom nastavili baviti stočarstvom. Taj najraniji sloj Vlaha, za koje izgleda da su još govorili svoj izvorni jezik, ubrzo se asimilirali u hrvatski korpus, bili su i katoličke vjere te nisu ostavili značajniji trag (navodno bi ostatak njih bili Vlasi s Ćićarije, tzv. Ćići ili Istrorumunji). Drugo Bugarsko Carstvo pod vodstvom Asenida u bizantskim se izvorima naziva „carstvom Bugara i Vlaha." Dušanov zakonik spominje Srbe i Vlahe kao dvije sastavnice društva tadašnje Srbije, pri čem razlikuje njihov status (na štetu ovih drugih). To što ih uopće spominju ukazuje da su bili važan čimbenik. Početkom 14. stoljeća osnivaju se prve državne tvorbe Vlaha, kneževine Vlaška i Moldavija, u početku (čini se) pod vrhovništvom ugarske krune. Te dvije kneževine suopstojat će kao posebne državne tvorbe tijekom stoljeća, da bi se kasnije (u 19. stoljeću) ujedinile i uzele naziv Rumunjska. Od njih je, dakle, potekla suvremena rumunjska nacija. U osmanskom sustavu su Vlasi imali poseban status, plaćali su paušalni porez zvan filurija, pa se prema njemu u osmanskim izvorima često nazivaju filurdžijama. Često su služili i osmanskoj vojsci kao pomoćne čete ili kao „logistika". Izvornih Vlaha, koji još govore vlaškim jezikom, ima danas još u Srbiji, Makedoniji i Grčkoj (na Pindu).
 
Makedonski i sjevernogrčki Vlasi nazivaju se Aromunima, a jedan dio njih preselila je rumunjska vlada nakon 1. svjetskog rata u Rumunjsku. Vlaški jezik je danas praktički u izumiranju, povlači se kako pred jezicima zemlje u kojima žive (grčkim, srpskim, bugarskim, makedonskim, albanskim), tako i pred svojim vrlo bliskim srodnikom, rumunjskim, što osobito vrijedi za Vlahe koji su se preselili u Rumunjsku. Rumunjska država ima tendenciju da Vlahe u drugim zemljama smatra „svojom" manjinom te ih stavlja pod svoju protekciju. Ondje čak gdje postoji manjinska nastava, nabavljaju se udžbenici iz Rumunjske, što dodatno pridonosi gubitku jezičnih osobitosti pojedinih vlaških dijalekata, koji se sve više približavaju standardnom rumunjskom.
 
Ipak treba napomenuti da je s vremenom jedan dio Vlaha, došavši u doticaj sa slavofonim stanovništvom, izgubio svoj jezični identitet i počeo govoriti srpski, hrvatski ili bugarski, ali su pritom sačuvali svoj način života. Taj proces počinje negdje od kraja 15. stoljeća i intenzivno se nastavlja tijekom 16. stoljeća. Te Vlahe, nakon zauzeća Bosne, naseljava osmanska vlast na svoje zapadne granice. Služe kao ispomoć turskim trupama, a povremeno s turskim četama upadaju na područje Hrvatske, Ugarske i Kranjske, gdje za račun svojih gospodara plijene. Pri tom jedan dio zadržavaju za sebe te tako žive (tzv. akindžije). Ti Vlasi tada pripadaju ortodoksiji (pravoslavlju), ali su podloženi pećkom, tj. srpskom, patrijarhu, što pridonosi njihovoj postupnoj asimilaciji u srpsku naciju.
 
Postupno se sele na ozemlje Hrvatske pod vlašću Habsburgovaca i Venecije. Habsburgovci ih naseljavaju na područje Vojne krajine, na teritorijalnu jedinicu potpuno izuzetu iz jurizdikcije hrvatskog bana i plemićkog sabora. Ondje žive kao slobodni seljaci-vojnici koji obrađuju zemlju ili se bave stočarstvom, ne plaćaju nikakav porez ni caru ni hrvatskom saboru, ali imaju obvezu da ratuju za račun Habsburgovaca. Oni i nakon dolaska na područje pod katoličkom vlašću ostaju ortodoksni, pa i podložni pećkom patrijarhu, slijedom čega s vremenom primaju srpsku nacionalnu svijest.
 

Josip Nikšić, http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/c-h/heimovi-niki-josip/6637-vlasi.html

Predstavljena knjiga u povodu 70. rođendana Igora Fiskovića

 
 
U Knjižnici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u ponedjeljak 21. studenog predstavljena je knjiga Scripta in honorem Igor Fisković: Zbornik povodom sedamdesetog rođendana. Riječ je o zborniku radova posvećenom 70. rođendanu akademika Igora Fiskovića, a objavili su ju Međunarodni Istraživački centar za kasnu antiku i srednji vijek te Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
http://cdn.dubrovniknet.hr/data/1386180696m185.JPG
Igor Fisković
 
Zbornik su predstavili akademik Tonko Maroević, prof. dr. sc. Sanja Cvetnić, prof. dr. sc. Miljenko Jurković i prof. dr. sc. Predrag Marković koji su istakli i zasluge akademika Fiskovića, a predsjednik HAZU-a akademik Zvonko Kusić kazao je da se radi o osobi koja je obogatila hrvatsku povijest umjetnosti i hrvatsku kulturu. „Ovo je još jedan važan pothvat Hrvatske akademije čija je misija čuvanje identiteta i baštine i njeno prenošenje novim naraštajima“, rekao je akademik Kusić. Istaknuo je da se akademik Igor Fisković prvi nakon Ljube Karamana od juga okrenuo i prema sjeveru te se nakon dalmatinske umjetničke baštine počeo baviti i baštinom Istre te umjetnošću kontinentalne Hrvatske, povezavši tako simbolički kulturno-povijesno različite krajeve Hrvatske. O životu i djelu akademika Fiskovića govorio je tajnik razreda za likovne umjetnosti HAZU akademik Vladimir Marković. Igor Fisković rođen je 1944. u Orebiću kao sin istaknutog hrvatskog povjesničara umjetnosti akademika Cvite Fiskovića. Diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1968., gdje je zatim radio na Odsjeku za povijest umjetnosti kao asistent na Katedri za srednji vijek i postao profesor emeritus. Redoviti član HAZU postao je 2004. Objavio je dvjestotinjak naslova s tematikom od kasne antike do manirizma.
 
U zborniku su sa svojim prilozima sudjelovala ukupno 32 znanstvenika, u najvećem broju Fiskovićevi kolege, prijatelji i dugogodišnji suradnici, uglavnom povjesničari umjetnosti.  Među njima se nalaze i četiri vrlo cijenjena inozemna povjesničara umjetnosti Xavier Barral i Altet, Vinni Lucherini, Jean-Pierre Caillet i Giorgio Fossaluzza koji su se, kao i akademik Fisković, bavili istraživanjima starije hrvatske i svjetske umjetničke baštine od 4. do 18. stoljeća obrađujući djela i umjetničke fenomene od kasne antike, ranog srednjeg vijeka preko romanike i gotike sve do renesanse i baroka, uz naglasak na spomenicima srednjovjekovnog razdoblja. Među brojnim vrijednim prilozima mogu se naći i oni koje se dotiču ikonografskih i ikonoloških tema, što su također omiljena i bliska znanstvena područja akademika Fiskovića.U zborniku se nalaze radovi koji dobro ilustriraju svu širinu i raznolikost Fiskovićevih interesa u vrlo dugoj i plodonosnoj istraživalačkoj karijeri. Prvi put je publicirana i njegova ukupna bibliografija nastala tijekom pola stoljeća kontinuirane istraživačke djelatnosti. Iz nje je jasno vidljivo da je akademik Fisković uspješno istraživao sve likovne grane, a uz arhitekturu, pretežno sakralnu, bavio i urbanističkim temama.
 

Marijan Lipovac

Umnožavanjem broja navodnih žrtava u cilju održavanja komunističkih laži

 
 
Na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se Pavao Löw, rođen 1910. godine u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša u logoru Jasenovac, ali autori popisa nisu napisali godinu smrti jer je nema niti u izvornim podacima. Pavao Löw je jedna od navodnih žrtava kojima kao izvor podataka nije naveden potpuno diskreditirani fantomski komunistički popis žrtava iz 1964. godine.
http://croatiarediviva.com/wp-content/uploads/2016/11/pavao_levkovic-e16c1445-300x284.jpg
Pavao Löw
 
U ovom slučaju radi se o podatcima koje je prikupila istraživačica Melita Švob u knjizi objavljenoj u Zagrebu 2004. godine. Međutim, na mrežnom jasenovačkom popisu se ne slučajno nalazi i Pavao Läw, rođen 1910. u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša 1942. godine u logoru Jasenovac. U napomeni je kao izvor podataka za Pavla Läwa naveden komunistički popis iz 1964. godine. Dva Pavla, Läw i Löw, prema podatcima iz dvaju različitih izvora imaju oca istog imena, iz istog su grada, stradali su u istom logoru na isti način, jedina razlika su dva različita njemačka preglasa. Znači ista osoba je upisana dva puta i to ne zbog šlampavosti ili nepažnje, jer se količina svih navedenih, a i još nenavedenih „pogrješaka“ u jasenovačkom popisu ne može objasniti samo neznanjem i nesposobnošću, već tu mora biti uključena i zloba, a sve s namjerom da se što više umnoži broj navodnih žrtava u nedostatku pravih kako bi se i dalje održavale komunističke laži.
 
Na suđenju Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, u optužnici se u iskazu svjedoka Tibora Lovrenčića spominje bijeg dvojice Židova iz logora Jasenovac u jesen 1943. godine pri čemu je spomenuto da je jedan od bjegunaca bio nogometaš Lew. Na mrežnoj stranici http://www.reprezentacija.rs/index.php/home/1235 nalaze se podaci o Pavlu Löwu tj. Pavlu Levakoviću, nekadašnjem igraču nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije iz 1930-ih godina. Na toj mrežnoj stranici nalazi se dosta opširan životopis pa se tako može saznati da je prema tim podacima Pavao Löw/Pavle Levaković rođen u Zagrebu 1910. godine, a umro je 1. 1. 1986. u Dubrovniku. Igrajući za HŠK Concordia iz Zagreba osvojio je dva prvenstva tadašnje Jugoslavije, a 1933. godine je tri puta nastupio za državnu reprezentaciju. Krajem lipnja 1941. godine odveden je u logor Slano na Pagu, a zatim u Jasenovac iz kojega je pobjegao u rujnu 1943. godine. Ti podaci podudarni su u nekim detaljima s iskazom svjedoka sa suđenja Dinku Šakiću. Na istoj srpskoj mrežnoj stranici navodi se da su mu u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradali otac Alfred, majka Malvina i sestra Elza. Pavao Löw je nakon Drugog svjetskog rata promijenio ime u Pavle Levaković. Preselio se u Beograd i kratko vrijeme bio je čelnik nogometnog kluba komunističke vojske FK Partizan. Kao major tzv. JNA radio je u poslijeratnoj „Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ pa je dobrim dijelom „zaslužan“ za članke o lažnim jasenovačkim žrtvama.
 
Usponi i padovi poslijeratne karijere Pavla Löwa/Pavla Levakovića vremenski su podudarni s karijerom i sudbinom Aleksandra Rankovića, jugoslavenskog komunističkog Himmlera, pa čak i u detalju da su obojica zbog zdravstvenih razloga „preseljeni“ u Dubrovnik gdje su dočekali kraj životnog puta. Pavao Löw/Pavle Levaković nije bio nepoznata osoba u Kraljevini Jugoslaviji, a niti kasnije za vrijeme Titova komunističkog režima. To znači da se za njega uz malo truda moralo znati, premda nije bio ni blizu nogometnom umijeću i ostalim ljudskim kvalitetama legendarnog Ice Hitreca, vjerojatno najboljeg hrvatskog predratnog nogometaša koji je iznenada umro u 36. godini života poratne 1946. godine u Zagrebu, u vrijeme crvenih levijatana kada su stotine tisuća Hrvata iznenada umirale, a drugi mijenjali kapute, stanove, imena i povijest.
 
Na temelju iznesenoga je vidljivo da djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) velikim dijelom i u nedostatku stvarnih žrtava na popis slijepo stavljaju koga god stignu. Izgleda da im je već sama činjenica da je netko bio u Jasenovcu dovoljna da odmah zaključe da je tamo i ubijen. Slučaj Pavla Läwa/Löwa/Levakovića i kako god da se još zvao je vrlo znakovit jer je kao poslijeratni major i čovjek od velikog povjerenja vrhuške obavještajnog miljea komunističkog režima i sam sudjelovao u izradi popisa žrtava Drugog svjetskog rata, a njegovo ime se dva puta nalazi na tom popisu. To nije slučajno i možemo zamisliti da je možda iskoristio promjenu imena da vlastito odbačeno ime stavi na popis jasenovačkih žrtava. Druga pojava njegovog imena na jasenovačkom popisu jednim dijelom je vezana uz „sposobnosti“ istraživačice Melite Švob.
 
Jasenovački popis mora se temeljiti na znanstvenim principima pomoću kojih se anuliraju nesposobnost, neznanje i unutarnji demoni istraživača, a to je posao autora popisa. Je li sve ovo opet dokaz krajnje nesposobnosti autora popisa? Što god da je, samo dodatno pokazuje krajnju nevjerodostojnost cijelog jasenovačkog popisa. Kao što se može i očekivati, prema srpskim izvorima svi članovi uže obitelji Pavla Löwa alias Pavla Levakovića stradali su u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ali za sada se njihova imena ne nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. Podaci su očito još uvijek nedovoljno uvjerljivi čak i za jasenovačke kustose – treba dati vremena da sazriju ili podaci ili vrijeme.
 
Prema podatcima u digitalnom arhivu Yad Vashema iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ Alfred Löw je rođen 1874. godine u Zagrebu, otac Benko, stradao je 1942. godine u logoru, ali ne piše u kojem. Majka Pavla Löwa Malvina je prema tim podacima rođena 1907. godine, a stradala je 1942. godine u Đakovu. Taj podatak dijelom potvrđuje popis žrtava iz Đakova na kojem se nalazi Malvina Löw-Hartman, ali rođena 1878. godine što je primjerenije s obzirom na godinu rođenja muža Alfreda. Koliko su pouzdani podaci iz srpskog „Spiska“ tj. iz komunističkog popisa iz 1964. godine vidi se iz podatka da je kći Elza Löw rođena 1906. godine pa ispada da je godinu dana starija od svoje majke. Prema podacima iz „Spiska“ i Elza Löw je stradala u Đakovu 1942. godine, ali njezino ime se ne nalazi na popisu žrtava logora Đakovo dostupnom u elektroničkom obliku na adresi http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo. Iz navedenih podataka vidi se da je sudbina ostalih članova obitelji Pavla Löwa potpuno nepoznata uz izuzetak majke Malvine, ali kod nje su kontradiktorni identifikacijski podaci.
 
Jasenovački blizanci
 
Ako se ime jednog od kreatora inicijalnog popisa jasenovačkih žrtava nalazi dva puta na jasenovačkom popisu premda je umro prirodnom smrću preko 30 godina od završetka Drugog svjetskog rata, a podaci o njegovoj užoj obitelji su nepouzdani, dvojbeni i kotradiktorni, onda se postavlja pitanje koliko mogu biti vjerodostojni podaci o ostalim žrtvama s jasenovačkog popisa. Već je prije u više navrata spomenuto da u mrežnom jasenovačkom popisu postoje mnogi umnogostručeni potpuno jednaki zapisi gdje je svaki podatak uključujući i napomenu jednak. Primjerice, dva puta se navodi Rajko Stanković, sin Bože, rođen u Hrgama 1914. godine s potpuno istom sudbinom i napomenom. Kod „obojice“ Rajka Stankovića u napomenama piše da je nepoznato mjesto stradanja, a s obzirom na to da je selo Hrge nedaleko od poznatog četničkog uporišta Vozuće spominjanog u nekim prethodim člancima u sličnom kontekstu, izgledno je da se radi o još jednom četnikopartizanu zalutalom na jasenovački popis.
 
U nekim slučajevima su svi podaci isti, ali je napomena drukčija. Tako se Arona Funka, sina Marka, rođenog u Iloku 1931. godine navodi dva puta i to svaki put s drukčijim izvorom – u jednom od njih se opet radi o Meliti Švob. Što se tiče Melite Švob, u mrežnom jasenovačkom popisu su na temelju njezinih podataka umnožene i cijele obitelji. Podaci istraživanja Melite Švob u slučaju obitelji Funk, pa i Krishaber koja ovdje nije posebno izdvojena, nemaju potvrdu relevantnih izvora koji nisu povezani s jugokomunističkim i srpskim uradcima. Sličan je slučaj i s obitelji Mayschloss odnosno Neuschloss iz Iloka – Gabriel, Joakim, Johana, Lea i Marijana se nalaze dva puta u mrežnom jasenovačkom popisu sa svim podacima jednakima uz razliku u prezimenu. Međutim, u napomenama danima za njihove zapise s prezimenom Neuschloss se spominje da je alternativni oblik Majšlos. Ne umnažaju se znači samo pojedine osobe, nego i cijele obitelji. Zapanjujuća je razina bezobrazluka pri manipulaciji podacima pa ne bi začudilo ni da je napisano Mayerling. To naravno nije jedini slučaj takvog umnažanja, takvih primjera ima još vrlo mnogo. Ako se tako gleda podudaranje u imenu, očevu imenu, godini i mjestu rođenja, ali uz postojanje manje razlike u prezimenu, u mrežnom jasenovačkom popisu postoje ovi duplikati: Zdenko Bichler i Zdenko Büchler, Milica Dragojević i Milica Dragojlović, Samuel Hochberg i Samuel Kochberg, Zvonko Hiochsinger i Zvonko Hochsinger, Milenka Čaklija i Milenka Čekrlija, Miladin Kokić i Miladin Rokić, Petra Đuričić i Petra Đurić, Jovanka Dekić i Jovanka Đekić, Vladimir Kičera i Vladimir Kučera, Josip Sachs i Josip Sacks, Estera Sibler i Estera Silber, Milan Cessler i Milan Sessler, Mile Teodorović i Mile Todorović, Franjo Lictenstein i Franjo Lichtenstein, Mara Vrabac i Mara Vrebac.
 
Svi ovi dvojčeki ili blizanci kao da su iz laboratorija nekog šumskog doktora Mengelea. Osim dvojčeka na jasenovačkom popisu se mogu naći i trojčeki kao primjerice Hugo Flesch, Hugo Ilesch i Hugo Plesch. Kod njih čak i u napomenama piše da je Plesch u stvari Ilesch, a Ilesch je Flesch. Samo treba znati i htjeti čitati. U velikom broju ovih slučajeva kao izvori podataka navedeni su već čuvena Melita Švob i komunistički projekt Dotršćina s početka 1980-ih s podacima o „ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba“. To sve govori o njihovoj pouzdanosti. Još jedan primjer trojki su Avdo Odobaka, Avdo Ondabaka i Avdo Ondobaka. Kod Avde Ondobake treba napomenuti da je on prema podacima iz jasenovačkog popisa iz Fazlagića Kule, a s obzirom na povijest te hrvatske kule u istočnoj Hercegovini veća je vjerojatnost dobiti na lutriji nego da je netko iz tog mjesta bio logoraš u Jasenovcu. Opet treba naglasiti: umnoženih osoba s potpuno istim podacima ima mnogo više i kad bi se samo njih uklonilo, jasenovački popis bi se već značajno smanjio. Ponekad je na prvi mah teško uočiti sve te sitne razlike, ali to je dio udbaških postulata: sve skoro potpuno slično, a ipak malo različito.
 
Lažokrak
 
Pavao Löw je znači još jedan primjer poznate osobe za koju se pouzdano zna da je umrla nakon rata. Može li se osim ovakvih osoba poznatim smatrati i nekoga čiji je razgovor snimljen i javno dostupan na Internetu? Primjerice, na adresi https://www.youtube.com/watch?v=S5lRwT63as0 dostupan je razgovor iz 2012. godine sa Stojanom Ražokrakom rođenim 1939. godine u selu Jablancu na Savi između Jasenovca i Stare Gradiške. Vjerovali ili ne, na mrežnom jasenovačkom popisu se također nalaze podaci za jednog Stojana Ražokraka rođenog 1939. godine u Jablancu i navodno ubijenog od ustaša u Staroj Gradiški 1942. godine. U napomenama se čak spominje da je nestao, no ipak ga se navodi kao žrtvu. U spomenutom razgovoru se može čuti i kako to da je nestao – naime, nakon rata ga je kao pretpostavljeno siroče udomila hrvatska obitelj i on je odrastao u Zagrebu. Obitelj mu nije krila da je posvojen te je nakon mnogo godina uspio pronaći svoju biološku majku. Znači Hrvati su ga odgojili i brinuli se o njemu, a djelatnici JUSP-a suprotno tome navode da su ga Hrvati ubili i to kao trogodišnjaka. Koliko pokvaren, podmukao i pun mržnje mora biti netko tko tako laže i izokreće dobra djela izmišljajući zla? Nema dijela jasenovačkog popisa do kojeg ne dopiru kraci laži.
 
Neoprostivo
 
Na kanalu gdje je dostupan razgovor sa Stojanom Ražokrakom nalaze se i razgovori s mnogim drugim osobama koji mogu dati dodatne podatke o nekim nepravilnostima u mrežnom jasenovačkom popisu. Danica Praštalo djevojački Budimir rođena je 1933. godine u selu Aginci kod Bosanske Dubice. U jasenovačkom popisu nalazi se Danica Praštalo iz Donje Dragotine kod Prijedora, otac Pero, rođena navodno 1908.* koincidentno baš iste godine kao i majka Danice Praštalo rođ. Budimir, u napomenama jasenovačkog popisa navodi se i 1910. kao godina rođenja, a i godina smrti je problematična jer se uz nepouzdano određenu 1944. navodi i 1942. Prema vlastitom kazivanju otac Danice Praštalo je Miloš Budimir. Jedan Miloš Budimir se nalazi na jasenovačkom popisu, rođen 1892. u selu Aginci kod Bosanske Dubice i prema tim podacima mogao bi odgovarati ocu Danice Praštalo, jedini problem je da se prema najstarijim podacima iz 1964. zove Mićo.
 
Majka Anđa rodom iz sela Vlaškovci navodno je bila deportirana u Njemačku i preživjela je rat, ali jedna Anđa Budimir rođena 1892. iste godine kao i Miloš Budimir, bez navedenog imena oca iz Gornje Slabinje kod Bosanske Kostajnice, znači iz mjesta nedaleko Bosanske Dubice, navodno je stradala 1942. godine u Jasenovcu, a zanimljivo je da piše da je Srbin, znači muško pa to stvara sumnju da su podaci preuzeti od nekog drugog i modificirani. U svojim iskazima Danica Praštalo rođena 1933. godine spominje da se njenoj najmlađoj sestri Ljubici rođenoj 1940. godine nakon Drugog svjetskog rata izgubio svaki trag, međutim jedna Ljuba Budimir nalazi se na jasenovačkom popisu, ime oca nije navedeno, rodom je iz sela Veliko Dvorište kod Bosanske Dubice, rođena je 1921. godine. Izvor podataka je već nekoliko puta u prethodnim člancima po neuvjerljivosti i krivim podacima spominjanja monografija bosanskodubičkog kraja. Po godinama i lokaciji ova Ljuba Budimir ne odgovara, ali u brojnim drugim slučajevima to nije bio problem da se živi ili stradali negdje drugdje s dijelom modificiranim podacima nađu na jasenovačkom popisu. Danica Praštalo spominje i svoju polusestru Persu rođenu 1924. koja je preživjela rat i u doba izjave živjela je u selu Lebane kod Leskovca u južnoj Srbiji.
 
U jasenovačkom popisu je Persa Budimir iz sela Aginci kod Bosanske Dubice, rođena 1919. ili prema napomenama 1914. godine, stradala 1942. godine u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a prema napomenama ime oca je možda Marko. Puno nepouzdanih i kontradiktornih podataka uobičajenih pokazatelja manipulacije podacima, ali ostaje činjenica da su obje istog imena i iz istog malog sela. Danica Praštalo spominje i brata Milorada rođenog 1934. godine, a u jasenovačkom popisu se nalazi Milorad Mećava rođen 1934. godine kao i brat Danice Praštalo, rodom iz sela Vlaškovci kao i njena majka, ime oca navedenog u jasenovačkom popisu je Nikola i to je uz prezime jedini podatak po kojem se razlikuje od brata Danice Praštalo, a takva sitnica do sada nije bila problem tvorcima jasenovačkih popisa.
 
Korištenjem javno dostupnih podataka u ovom članku je pronađena nova poznata osoba koja se istovremeno navodi kao lažna žrtva Jasenovca, a i sama je sudjelovala u stvaranju popisa. Nadalje, spomenut je jedan video snimljen 2012. godine u kojem o svojem ratnom djetinjstvu govori čovjek kojeg su Hrvati nakon Drugog svjetskog rata othranili, ali JUSP ipak navodi da su ga ubili kao trogodišnjaka. Treba reći da na usluzi YouTube ima još sličnih svjedočanstava u kojima govore navodne žrtve Jasenovca. Koji god način umjetnog i lažnog povećanja navodnih žrtava nekome padne na pamet, velika je vjerojatnost da je taj način već primijenjen na jasenovačkom popisu: kopiranje žrtava drugih logora, popisivanje preživjelih osoba, umnažanje istih osoba bez ikakve promjene ili s minimalnim promjenama, izmišljanje osoba, itd. Jasenovački popis je toliko napunjen lažima da ih se može naći na zaista previše mjesta: pregledom elektroničkih enciklopedija, leksikona, tražilica grobova, židovskih dokumenata, komunističkih knjiga, srpskih mrežnih stranica, novinskih napisa, znanstvenih radova, računanjem jednostavnih statistika, zdravim razumom.
 
Tih laži je toliko mnogo da skoro pa iskaču same od sebe kamo god da se malo bolje zaviri. Postavlja se pitanje zašto održavatelji mrežnog jasenovačkog popisa ne reagiraju, zašto ne isprave pogreške i ne maknu lažne žrtve s popisa? Barem su tri moguća odgovora: nesposobni su, oportunisti su ili su neprijateljski nastrojeni prema istini odnosno podržavaju laž. Što se tiče nesposobnosti, toga ima svugdje pa se ne treba čuditi ako je to slučaj i s JUSP-om. Oportunisti možda čak i uviđaju da je cijeli popis jedna masovna prevara, ali se boje svrstati na stranu istine i djelovati jer bi tako mogli ugrozili svoje radno mjesto. Oni koji s druge strane aktivno i svjesno podržavaju laž su daleko najopasniji i nakon što istina na kraju neminovno prevlada i postane opće poznata, takvi će ispasti najgorima od triju navedenih grupa. A u međuvremenu se za daljnju objavu već spremaju imena novih lažnih žrtava koja će samo još dalje prokazivati masovnu prevaru mrežnog jasenovačkog popisa i njegovih održavatelja.
 

M. Koić i Nikola Banić, http://narod.hr/kultura/koic-i-banic-jasenovacka-znanstvena-antifantastika, 8. studenoga 2016. u 07:15

Anketa

Slobodan Milošević je ubio Ivana Stambolića, a Aleksandar Vučić Olivera Ivanovića. Slažete li se?

Petak, 19/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 950 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević