Get Adobe Flash player

Papa Franjo je svetim proglasio španjolskog misionara Junipera Serra odgovornoga za smrt bezbrojnih nedužnih Indijanaca

 

Hrvati, posebno katolički vjernici, kojima je zagrebački nadbiskup i blaženik Alojzije Stepinac životni uzor i putokaz u vršenju vjerskih i nacionalnih dužnosti, ovih su dana ponovno doživjeli oštricu uboda vatikanske politike. Iz nedavne poruke državnog tajnika Svete Stolice, kardinala Pietra Parolina, saznali su, da Stepinac ne će biti proglašen svetim i da Vatikan ishod mješovite komisije za njegovo proglašenje smatra završnim činom. Saznali su, također, da papa kanonizaciju ne smatra vjerskim već političkim činom i da Stepinčevo proglašenje svetim ne ovisi o njegovojsvetosti ni žrtvama, koje je podnio za Boga, Crkvu i hrvatski narod, većo političkoj odluci Beograda i volji Srpske pravoslavne crkve, dakle o onima koji zastupaju i brane politiku u ime koje je Stepinac 1946. bio optužen i osuđen.
https://media2.s-nbcnews.com/j/newscms/2015_39/1231866/150921-junipero_serra-01_c30820645548abc15a8548efe9ad4e4b.nbcnews-fp-1024-512.jpg
Papa Franjo je svetim proglasio Junípera Serru 23. rujna 2015. u Washingtonu, koji je, blago rečeno, rasistički se odnosio prema ondašnjim domorocima
 
U razgovoru za Glas Koncila, koji je 22. rujna 2020. s kardinalom Parolinom vodio novinar Ivan Tašev, na pitanje novinara, je li došao trenutak za kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca, kardinal Parolin je odgovorio: “Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom i s velikom željom iščekuje tu kanonizaciju. Mislim da ste to i vi jako dobro rekli: tu gestu koja se posebno tiče jedne Crkve valja promatrati u kontekstu čitave Crkve, a papa treba upravo voditi računa o toj općoj viziji.“
 
Bez obzira na ljubaznost s kojom je kardinal Parolin pokušao ublažiti tu krutu poruku, Hrvati znaju da je odluka o obustavi kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca dio šireg vatikanskog plana i cijena koju hrvatski katolici moraju platiti kako bi se, u postizanju približavanja i uspostavi dobrih odnosa između Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve, zadovoljilo beogradsku vladu i patrijarha Irineja. Iz toga se može zaključiti da cilj mješovite komisije nije bio da se pronađu zajednički, ili usklade postojeći, hrvatski i srpski stavovi o svetosti blaženoga Stepinca, već da se zadovolji Irineja i da se negativnim odgovorom predstavnika Srpske pravoslavne crkve opravda odluka o obustavi kanonizacije. Da su predstavnici Srpske pravoslavne crkve imali malo više mudrosti, ljudskog i nacionalnog ponosa, bili bi odbili papinu ponudu, jer odluka o proglašenju katoličkih svetaca ne spada na njih. Nažalost, njihova mržnja prema Stepincu i Hrvatima nadvladala je njihovo racionalno razmišljanje, osobno poštenje i nacionalni ponos. 
 
Iako je Papa prije uspostave mješovite komisije o Stepincu govorio kao o svecu, početkom travnja prošle godine, popovratku s trodnevnog posjeta Bugarskoj i Makedoniji, u razgovaru s novinarima, izrazio je sumnju u proglašenje Stepinca svetim. Na pitanje Silvija Tomaševića o proglašenju, Papa je rekao: “Stepinac je bio krjepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam, razmišljao, tražio sam savjet i vidio sam da trebam pomoć potražiti od (srpskog patrijarha) Irineja. Veliki je patrijarh. Irinej je pomogao, stvorili smo zajedničku povijesnu komisiju i surađivali. Istina je i moj i Irinejev jedini interes. I da ne pogriješim. Kojoj bi svrhi služilo proglašenje (Stepinca) svecem, ako istina nije jasna? To ne bi služilo nikome”. 
 
Činjenica da Sveti Otac, kao glava Katoličke Crkve, o svetosti katoličkog mučenika i blaženika Stepinca, traži mišljenje poglavara Srpske pravoslavne crkve, patrijarha Irineja, čovjeka koji ni malo ne drži do pape i Crkve za koju je kardinal Stepinac trpio i umro, u očima mnogih katoličkih vjernika izaziva tugu i dovodi u pitanje papinu dosljednost, te vjerodostojnost i neovisnost procesa, ili su pritom, kako jednom reče pok. Zdravko Tomac, “dobre namjere papu odvele u krivi pravac.”
 
Stepinčeva pravednost i svetost su vidljive i neupitne u prosudbama i zaključcima onih koji su se potrudili proučiti njegov život i politička stajališta, njegove javne izjavei osude svih zločina iz onih tragičnih ratnih godina. Nažalost, među njima nije Srpska pravoslavna crkva, ni patrijarh Irinej. Patrijarh Irinej i njegovi vjerni sljedbenici nikada nisu rekli istinu o kardinalu Stepincu. Oni to jednostavno ne mogu, jer su njihova mišljenja o Stepincu i hrvatskom narodu odraz višestoljetne velikosrpske politike i poslijeratne jugokomunističke propagande. I zato bi papa, umjesto oslanjanja na patrijarha Irineja i na njegovu istinu, trebao više držati do istraženih povijesnih činjenica koje u svom pisanju,  člancima i knjigama o Stepincu, donose oni kojima je stalo do istine, kao što su Esther Githman, Robin Harris i mons. Juraj Batelja.
 
Za bolje razumijevanje osobne pravednosti i svetosti blaženoga Alojzija Stepinca treba shvatiti vrijeme i okolnosti u kojma je živio, spoznati njegovu neizmjernu vjeru i hrabrost koju je iskazao i svjedočio u obrani Crkve, vjerskih i ljudskih prava u vrijeme jugokomunističkog režima. Potvrda njegove vjere i odvažnosti može se naći u javnim izjavama, dokumentima i pismima, uključujućii pismo koje je uputioOkružnom sudu u Osijeku, 4. prosinca 1959.  U tom pismu kardinal Stepinac je između ostalog napisao i ovo: “Ja sam osuđen po vrhovnom sudu Narodne Republike Hrvatske 11. listopada 1946. na šesnaest godina robije, najprije u zatvoru u Lepoglavi i onda u mom sadašnjem zatočenju u Krašiću. Ta osuda bila je pravno ubojstvo nedužna čovjeka. Tako je to protumačio cio civilizirani svijet (…) Posljedice osude, nad kojom se je sablaznio sav svijet, jest ta, da je moj život kroz trinaest godina, koje sam proveo što u zatvoru, a što u zatočenju, na rubu groba. Naši i strani liječnici učinili su sve, što su mogli, da produže moj život, ali mi ga nisu mogli povratiti (…) Ako je zakonski dopušteno jugoslavenskoj komunističkoj partiji progoniti katoličku Crkvu ognjem i mačem već petanaest godina, otkidajući ljude od Crkve, sprječavajući krštenje djece, kršćanski nauk mladeži i sklapanje crkvenih brakova; ako je jugoslavenskoj komunističkoj partiji dopušteno uništavati katoličke zavode i škole, tiskare, novine i njihovu imovinu i postaviti bezbrojne zabrane, kako se tko usudi optuživati me kao zločinca zato, što dižem glas protesta u obranu katoličkih svetinja? Jesam li se, možda, ogriješio o povelju ljudskih prava Ujedinjenih Naroda, ili to, naprotiv, čine drugi, jer ima ih, koji poslije tolikih krvavih nepravda i mnogih zabrana žele me sutra mučiti dugim istragama u pogledu stvari radi kojih ne ću nikada priznati da sam kriv? Zar nije za vas dosta, da su neki od vaših vođa otvoreno priznali profesoru Meštroviću, da nije bilo dokaza, koji bi poslužili, da se započne parnica protiv mene i da je, uza sve to, održana parnica, koja je imala za posljedicu, da me je dovela do smrti, kako sam to gore opisao?” 
 
Zašto se Stepinčevo zalaganje za ljude u nevolji i njegovi hrabri istupi u obrani Katoličke crkve ignoriraju? Zašto Vatikan više vjeruje patrijarthu Irineju nego katoličkom mučeniku i blaženiku Alojziju Stepincu? Katolički vjernici također bi željeli znati, na temelju kojih je činjenica, ili Irinejevih javnih izjava, Sveti Otac došao do zaključka da je srpski patrijarh Irinej veliki patrijah i da mu je istina jedini interes? Možda na Irinejevom ponavljanju neistine o blaženom Stepincu ili na njegovom javnom isticanju velikosrpskih krilatica da je Srbija tamo gdje žive Srbi. “Zato volimo svoju otadžbinu. Gdje god žive Srbi to je Srbija, bilo u Srbiji, bilo u BiH, Vojvodini, Cnoj Gori i drugim mjestima. Da se Srbi ovdje i u svijetu slože i da misle o velikoj slavnoj povijesti našeg naroda”, poručio je patrijarh Irinej.
 
Kako bi reagirala vatikanska diplomacija da tako neodgovorne izjave daju hrvatski kardinali, Josip Bozanićili Vinko Puljić? U razgovoru za Glas Koncila kardinal Parolin je rekao da je metodologija koju je papa izabrao najispravnija i da je dijalog jedini instrument koji omogućava da se prevladaju razlike i pomire različita stajališta. “Jedna faza toga dijaloga je ostvarena i nije postigla neki poseban razultat jer se stajališta nisu približila. No vjerujem da je to put kojim treba ići s obnovljenom voljom. Na završetku susreta izražena je želja da se dijalog nastavi pa se nadamo da će se to ostvariti i donijeti plodove.” Dakle, poruka Vatikana je jasna. Hrvati trebaju biti strpljivi i čekati do izbora novoga pape ili dok Irinej promijeni mišljenje o Stepincu.
 
Sveti Otac Franjo nije vodio računa o osjećajima američkih Indijanaca kad je 23. rujna 2015. u bazilici nacionalnog svetišta Bezgrješnog Začeća u Washingtonu, D.C. proglasio svetim španjolskog misionara Junipera Serra, iako su ovdašnji domorodci, američki Indijanci, bili protiv toga, jer su smatrali da je Serra odgovoran za smrt bezbrojnih nedužnih Indijanaca. Cliff Trafzer, direktor Kalifornijskog centra za urođeničke narode UC Riversidea i profesor povijesti, suprostavljajući se proglašenju svetim franjevca i misionara Serre, rekao je da je papa zaveden i da Crkva potpuno ignorira osjećaje i mišljenja američkih Indijanaca. O slučaju oca Junipera Serre pisao je isusovac Timothy Kesicki i zaključio da je “njegova prošlost doista upitna, ali da papa Franjo zna da nema stopostotno čistih svetaca, jer u tom slučaju nitko ne bi bio proglašen svetim.” Čistoća se, dakle, traži samo u slučaju Stepinca, dok neprijatelji hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve, kojih je bilo i u samoj mješovitoj komisiji, izmišljaju njegove tobožnje nesavršenosti i grijehe.
Uz sve to hrvatski katolički vjernici dužni su i dalje ostati vjerniRimskoj crkvi i Svetom ocu papi, jer je to želja i poruka našega sveca, Alojzija Stepinca.    
 

Šime Letina, Washington D.C.

Što se to događa s današnjim svijetom?

 
 
Sada je već posve jasno da pandemija, uzrokovana virusom Covid-19, nije prolazna epizoda nego nešto što će bitno utjecati na naš život. Jednako tako traju i trajat će žestoke rasprave o tome kako je nastao taj virus: prirodnom mutacijom ili je proizveden u laboratoriju. Ako je proizveden u laboratoriju, je li virus slučajno "iscurio" ili je planski pušten kao biološko oružje u globalnom ratu koji postaje sve vidljiviji i očitiji? Neki pak smatraju da je koronavirus izmišljen kako bi se posijao strah, a strah je najbolje način na koji se ljude može učiniti spremnima odreći se osobne slobode, što širom otvara vrata uvođenju totalitarizma kakav svijet do sada još nije vidio. Dogodilo se međutim da su neki "nevjerni Tome", tek kada su sami zaraženi Covidom-19, shvatili da je riječ o stvarnoj i opasnoj bolesti, koja se po simptomima, ali i po posljedicama ne može ni s čim usporediti.
https://static01.nyt.com/images/2020/04/22/us/22virus-firstcase1/00virus-firstcase01-mobileMasterAt3x.jpg
Francuski znanstvenik i dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, Luc Montagnier, nakon temeljitog  istraživanja tvrdi da se novi tip koronavirusa nije pojavio prirodnim putem te je izjavio da je "virus koji izaziva Covid-19 proizveden u laboratoriju u Wuhanu. Taj laboratorij se tijekom 2000-tih godina specijalizirao za koronaviruse“. Američki predsjednik Donald Trump otvoreno optužuje kinesko komunističko vodstvo kao odgovorno za pandemiju uzrokovanu Covidom-19. Kina koja se u financijskom i informatičkom smislu sve više približava Americi, vojno još uvijek zaostaje za vodećom svjetskom silom. Stoga se mnogi pitaju nije li virus namjerno pušten kako bi ubacivanjem novog biološkog elementa Kina promijenila odnose snaga u ovom sve očitijem sukobu svjetskih sila.
 
Amerika je napustila Svjetsku zdravstvenu organizaciju (SZO), ističući da je ta organizacija produžena ruka kineske politike. To će imati velike posljedice za SZO s obzirom na to da je upravo Amerika ta koja ju je najizdašnije financirala. Međutim, osim država članica, SZO financiraju i različite zaklade. Najpoznatija među njima je zaklada Bill & Melinda Gates. Ispod  filantropske krinke Billa Gatesa kriju se međutim vrlo jasni financijski i ne samo financijski interesi. Bill Gates sudjelovao je u nizu projekata i eksperimentiranja s različitim cjepivima, od koji su neka imala kobne posljedice. Ljudi su preplašeni informacijama i poluinformacijama, pa mnogi od njih odbijaju bilo kakva cjepiva.
 
Osim globalnih gospodarskih i financijskih poremećaja koje je uzrokovala pandemija, svijetom se širi sve veći ideološki antagonizam u kojemu se jasno očituje armagedonska borba duhova. Sukobi u Americi, pod krilaticom Black lives matter, samo su paravan iza kojeg se krije radikalna marskistička organizacija koja provodi kulturnu revoluciju po uzoru na zloglasnu Kulturnu revoluciju iz vremena Mao Zedonga, koja je odnijela desetke milijuna nevinih žrtava. Prosvjedi poprimaju obilježja revolucije poput one boljševičke, Oktobarske revolucije prije 103 godine. Svijet sve više tone u kaos, ali čini se planski i kontrolirani kaos. U takav scenarij spadaju i tzv. festivali slobode, u kojima zbunjeni prosvjednici prosvjeduju protiv ograničavanja osobnih sloboda te nehotice i sami pridonose tom nadziranom kaosu. Po svemu sudeći postoje scenariji u kojima se pandemija iskorištava za manipuliranje ljudima pri čemu prosvjednici padaju u zamku odbacivanja svih mjera zaštite od Covida. Iako su ti prosvjedi izvorno dio izazivanja općega kaosa i nestabilnosti, iza kojih stoje organizacije vrijednosno posve suprotstavljene Crkvi, u Hrvatskoj su se u njih uključili i neki istaknutiji katolički djelatnici.
 
Sve to traži oprez i veliki duhovni napor kako bi se razlikovali duhovi, kako dobronamjerni ljudi ne bi bili Lenjinove "korisne budale". Kao vjernici možemo se pitati: što se to događa s današnjim svijetom, zašto Bog to dopušta i  što će se iz svega toga izroditi? Zlo se u svijetu događa jer je čovjek i velik i malen. Velik je po tome što je stvoren na Božju sliku. Malen je po tome jer je samo stvorenje, krhka posuda koja u sebi nosi teški teret slobode i zbog toga tako lako pada u različite grijehe. Svijet je poput goleme njive u koju je Dobri sijač zasijao dobro sjeme, a zli sijač – kukolj. I jedno i drugo raste do svojega punoga zrenja. Bog nikada ne bi dopustio zlo, a da iz se njega neće ostvariti još veće dobro. Prauzor tome je u Kristovoj muci, po kojoj je naizgled trijumfiralo zlo, a zapravo je upravo tada je doživjelo svoj potpuni poraz. Stoga se i mi kršćani trebamo puni pouzdanja prepustiti Bogu i punim srcem prihvatiti njegove riječi: "U svijetu imate tjeskobu, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet" (Iv 16, 33)!
 

Marijan Križić, Veritas

Bergoglio je Crkvi u Hrvata pretpostavio Srpsku pravoslavnu crkvu koja stoljećima lažno napada Svetu Strolicu i katolike

 
 
U Glasu Koncila od 20. rujna 2020. imali smo priliku pročitati razgovor novinara Ivana Taševa s kardinalom Pietrom Parolinom, državnim tajnikom Svete Stolice. Na upite u svezi kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, među inim, papin pouzdanik,  ponovio je nama Hrvatima više nego dobro poznate objekcije aktualnog pape: »Sveti Otac želi da kanonizacija kardinala Stepinca bude trenutak zajedništva za čitavu Crkvu, a ne razlog sukoba ili suprotstavljanja. Smatram da je u srži o tome riječ. To zahtijeva strpljivost i od Crkve u Hrvatskoj, koja, naravno, s velikom zebnjom iščekuje tu kanonizaciju«. Drugim riječima, prevedeno na hrvatski jezik, bez dopuštenja Srpske pravoslavne crkve i papinoga miljenika patrijarha Irineja (velikoga patrijarha?!) ništa od kanonizacije. Dakle, Bergoglio je dopustio da o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca odlučuje jedan od najvećih mrzitelja hrvatskoga naroda i Katoličke Crkve u Hrvata. Lijepo!
https://static01.nyt.com/images/2020/01/01/world/01popeslap/merlin_166545906_f68e80a9-15eb-4964-9da5-91c28db08573-superJumbo.jpg
Svetost zagrebačkog nadbiskupa, odanost Svetoj Stolici i papi, radije u tamnicu nego se odreći pape i Svete Stolice, žrtvovanje za vjeru, crkvu, svoj narod, pravednost, ljubav prema bližnjem i svima u nesreći, 14 stoljeća odanosti hrvatskoga puka i Crkve Petrovu namjesniku u Rimu, simbolički je ovaj latino-američki revolucionar, ljubitelj Srpske pravoslavne crkve i njenoga patrijarha na uštrb hrvatskog katoličkog puka i njegova najznačajnijeg pastira, bl. Alojzija Stepinca, prosuo u vjetar. No, to davno znademo i nove potvrde ovoga talijanskog prelata, u obliku državnoga tajnika, samo rastužuju i ogorčuju  hrvatske katolike i hrvatski narod u cjelini. Nikada u svojoj povijesti odnosa sa Svetom Stolicom hrvatski katolici nisu bili toliko razočarani ovim postupkom pape i Svete Stolice.
 
Očekivati od Srpske pravoslavne crkve i njenog patrijarha da dade dopuštenje  Katoličkoj Crkvi u Hrvata da svoga pastira dovede na oltar kao svetca, ravno je svjetskom čudu. Jer dopuštenje bi trebala dati Crkva koja je jedina od vjerskih zajednica u bivšoj državi pozdravila njegovo uhićenje, suđenje i progon!? Ta ista Crkva koja je u prvoj Jugoslaviji bila odlučno protiv sklapanja konkordata Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice, koja je nevoljko primila sklapanje diplomatskih odnosa Titine Jugoslavije sa Svetom Stolicom, koja više od stoljeća na ovim prostorima vrši progon Katoličke Crkve u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, koja zabranjuje autokefalnost pravoslavnim  crkvama u državama bivše Jugoslavije, koja u simbiozi sa najokorjelijim velikosrpskim krugovima predstavlja duhovnu vodilju i udarnu terorističku snagu rušenja i podrivanja demokratskih poredaka na ovim našim prostorima. Zadnji je primjer Crna Gora. Crkvu koja je u katoličkoj Hrvatskoj, tijekom Domovinskog rata, odigrala okupatorsku i antiekumensku ulogu. Crkvu koja je u proteklih sto godina uputila najpoganije izljeve neprijateljstva prema Vatikanu i njenim poglavarima i koja je dan danas najveći remetilački faktor u ovom dijelu Europe. Crkvu koja je uputila najzloćudnije laži i objede na račun zagrebačkog nadbiskupa, hrvatskih katolika  i Crkve u Hrvata. Takvoj se Crkvi i njezinom pastiru besramno utječe dvojac Bergoglio-Parolin, držeći Katoličkoj Crkvi u Hrvata, biskupima, svećenicima i vjernicima moralne prodike o strpljivosti, zajedništvu, praštanju! Zna li taj papa čitati, pisati; vidi li on kakvu ulogu taj njegov ljubimac, patrijarh Irinej i Srpska pravoslavna crkva imaju prema katoličkoj Hrvatskoj i na području država bivše Jugoslavije? Je li i on gluh i slijep? Gdje je nestao duh istinske vjere, pravde i poštenja Ivana Pavla II.?
 
Sada je valjda svima jasno, kako svećenstvu tako i vjernicima, kao uostalom cijelom našem narodu, da je Sveta Stolica u suradnji i po nalogu/želji Srpske pravoslavne crkve, pitanje kanonizacije bl. Stepinca definitivno stavila ad acta. To nas ne bi smjelo obeshrabriti a najmanje da se poklonimo blasfemiji ovoga dvojca. No, ako vjerujemo u svetost bl. Stepinca, a najveći dio našega naroda vjeruje i svakodnevno svjedoči tu vjeru, onda ne smijemo klonuti duhom.
 
Hrvatski katolici bi trebali štovati Stepinca svetim i bez službenog Vatikana i vrha Katoličke Crkve u Hrvata. I to usprkos nastojanjima pape Bergoglija, Srpske pravoslavne crkve i njezina patrijarha Irineja! Jer blaženi Alojzije Stepinac za sav naš narod je svetac. Smatram da ne smijemo šutjeti i pokriti glavu i bez reakcija slušati nove i nove uvrjede Bergoglija, Parolina, Irineja i svih antihrvatskih i antikatoličkih snaga koje, već duže vrijeme, likuju dogovorom Svete Stolice i Srpske pravoslavne crkve. Do kada?! Možemo li, na tom tragu očekivati nove filmove, knjige, tekstove – ne samo financirane iz srbijanskih (pa i vatikanskih) već, po oprobanom receptu, i hrvatskih izvora. Dakako, politički i medijski populariziranih i nagrađivanih u nas i svijetu. Sigurno bolje od sjajnog filma Višnje Starešine o kardinalu Stepincu!
 

Mijo Ivurek, Hrvatski tjednik

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1726 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević