Get Adobe Flash player

Zločesta politika nastoji Hrvate izgurati iz BiH

 
 
Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.
https://www.fokus.ba/wp-content/uploads/2017/12/puljic-1.jpg
• Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?
- Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.
 
• O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?
- Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.
 
• Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?
- Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.
 
• Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?
- Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti. U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.
 
• Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?
- Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.
 
• Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?
- Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro ne će biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.
 
• Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?
- Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrjednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.
 
• Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne - loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?
- Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!
 
• U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…
- Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.
 
• Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?
- Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.
 
• Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?
- To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.
 
• Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?
- Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.
 
• Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?
- Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.
 

Zoran Krešić, https://www.vecernji.ba/vijesti/zlocesta-politika-nastoji-hrvate-izgurati-iz-bih-1263837

Tamo gdje je stao Franjo Kuharić, nastavio je Josip Bozanić

 
 
U jeku neopisivog stanja ponosa i svekolike radosti hrvatskoga puka koji su potaknuli naši sjajni, srebrni nogometaši na netom završenom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, kao grom iz vedra neba, stigla nam je „izvanredna vijest“ iz svih ljevičarskih medija da će zagrebački nadbiskup Josip Bozanić biti žurno umirovljen i da će na slavnu stolicu zagrebačkih nadbiskupa papa Franjo imenovati porečko-puljskog biskupa dr. Dražena Kutlešu.
Slikovni rezultat za stepinac kuharić bozanić
Bila bi ta vijest smiješna, da nije opasna manipulacija od strane Crkvi u Hrvata uvijek jednih te istih, nasklonih ljudi, koji žele stvoriti razdor i pomutnju među vjernicima. Da, radi se upravo o ljudima koji su svoje nečasne radnje protiv Crkve u Hrvata činili još u vrijeme bivše višenacionalne države. Bili su čak i dopisnici iz Vatikana i iz Italije za TANJUG, a i danas nakon 28 godina slobodne i neovisne Hrvatske, po istom obrascu, čine isto, napadaju Crkvu u Hrvata, uredno radeći za HINU. Jedan od tih širitelja dezinformacija u svojoj drskosti i ismijavanju svega što je vezano uz Opću Crkvu, čak je i izmislio ime za sadašnjeg poglavara Opće Crkve, Kristova namjesnika na zemlji, nazivajući ga pomalo „težačkim imenom“ papa Frane! Dakle, nezamislivo. Kao da bi se, ne daj Bože, neki drznik usudio umjesto lijepog hrvatskog imena Inoslav, govoriti Drugoslav! Dakle, poglavar mjesne crkvene pokrajine, prema stoljetnim crkvenim propisima, imenovan na tu časnu dužnost od strane Rimskog Prvosvećenika, obnaša istu do navršenih 75 godina života. Spriječiti ga u tome može samo bolest, smrt ili kakva druga situacija kojom bi svojim djelovanjem odstupao od nauka jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve.
 
Kardinal Josip Bozanić, rođen 1949. godine, i ima sada 69 navršenih godina života. To znači da je pred njim još barem 6 godina vođenja Zagrebačke nadbiskupije. Dao mu Bog krepko zdravlje, da u zdravlju tijela i duha vodi povjerenu mu Zagrebačku nadbiskupiju. No, obzirom da je on i kardinal Svete Rimske Crkve, i mogući kardinal izbornik u budućim konklavama, on je i više od zagrebačkog nadbiskupa, on je naš hrvatski kardinal! I mi vjernici, članovi Crkve u Hrvata ne smijemo šutjeti, na ovakve bezobrazluke upućene na adresu našeg kardinala. Sigurno, uloga kardinala Bozanića nije lagana. Njegovi sjajni prethodnici, obilježili su XX. stoljeće Crkve u Hrvata i svekolikog naroda Hrvata, koji je u tom krvavom stoljeću bio izvrgnut strahotama bezbožnih ideologija fašizma, nacizma, te napose najdugotrajnijeg, komunizma. Svi su ti bezbožni sustavi na sve moguće načine pokušavali satrti Hrvatski narod, ubiti Boga u njemu, ali nisu uspjeli.
 
Narod Hrvata vodili su nakon ubojstva Stipice Radića u Beogradu 1928., uglavnom mlitavci i beskičmenjaci. Jedini koji je mogao u ta zlokobna vremena 1939. godine kroz Banovinu Hrvatsku jednom zauvijek riješiti tzv. „Hrvatsko pitanje“ bio je dr. Vladko Maček, ali očito nije shvatio da to zaista može učiniti. Godine 1941. bilo je prekasno, i Hrvati u svojoj razjedinjenosti, služeći interesima dvaju suprotstavljenih ideologija krenuli su u dva smjera koja su završila u krvavoj 1945. kada su komunistički pobjednici pobili one koji su rat izgubili. Slijedilo je potom i 45 godina okupacije, teritorijalno osakaćene Hrvatske.
 
Narod dakle skoro 80 godina nije imao nikakvo političko vodstvo koje bi promicalo hrvatske nacionalne interese. Ali, kroz cijelo to vrijeme imali smo Zagrebačke nadbiskupe, koji su bili istinski narodni vođe, čuvari naših stoljetnih vrijednosti i naših prava. U vrijeme utemeljenja prve Jugoslavije bio je to dr. Antun Bauer, potom od 1937. mladi nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, dok ga  komunistički diktator Josip Broz, zvani Tito, 1946. kao zločinca na kratkotrajnom montiranom procesu nije nevina osudio i uputio u Lepoglavsku kaznionicu na 16 godina zatvora. Crkva u Hrvata ipak je preživjela i ta zlokobna vremena komunističke strahovlade, a vjerni narod Hrvata još za njegova života u zatvoru i internaciji u Krašiću smatrao je svojeg kardinala Alojzija Stepinca svetcem.
 
S II. Vatikanskim koncilom pojavljuje se u Crkvi u Hrvata, novi crkveni knez, dr. Franjo Šeper, zagrebački nadbiskup, kardinal, koji 1968. odlazi u Rim i postaje jednim od najbližih suradnika pape Pavla VI. Kardinal Šeper je bio jedan od utemeljitelja prvih katoličkih novina u komunističkoj Jugoslaviji, „Glasa Koncila“, koji počinje izlaziti u Zagrebu 1964. godine kao polumjesečnik. Utemeljio je kardinal Šeper i Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost“. Bilo je to vrijeme kada se u Zagrebu tiska znamenita „Zagrebačka biblija“, što je bila velika pobjeda Crkve u Hrvata. „Kršćanska sadašnjost“ objavljuje i Bibliju za narode koji žive iza „željezne zavjese“ sovjetskoga komunizma, na njihovim jezicima.
 
Odlaskom kardinala Šepera u Rim na mjesto pročelnika Kongregacije za nauk vjere (naslijedio ga je na tom časnom mjestu 1981. njemački kardinal dr. Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI.), Crkvu u Hrvata i časnu stolicu zagrebačkih nadbiskupa preuzima dr. Franjo Kuharić. Kardinala dr. Franju Kuharića, smijemo ubrojiti u red najznačajnijih ljudi Crkve u Hrvata i hrvatskog Naroda u njegovoj sveukupnoj povijesti.
 
Na stolicu zagrebačkih nadbiskupa došao je jedan, stasom sitni, samozatajni župnik iz Samobora, koji je 1964. godine postao najprije pomoćnim biskupom zagrebačkim, a bio je i aktivni sudionik II. Vatikanskog koncila. Svi smo se pomalo pitali pa tko nam to dolazi za prvog čovjeka Crkve u Hrvata nakon tri vrlo značajna nadbiskupa, njegova prethodnika, Bauera, Stepinca i Šepera? Ubrzo je Franjo Kuharić postao pravim i jedinim predstavnikom i vođom Naroda, Narod ga je prepoznao, zavolio, i Narod mu je povjerovao. On je postao lučonošom u vremenima „crvenoga mraka“. On nas je poučio ono o nama kao Narodu hrvatskom, što kroz školski obrazovni sustav nismo smjeli dobiti niti znati o sebi. Da smo Narod stari, Narod kršteni, Narod kulturni, i Narod neizbrisivi iz povijesti ljudske civilizacije.
 
U biskupskoj je Konferenciji potaknuo i započeo jedan veliki poduhvat, a to je bila velebna proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ u vremenu od 1976. do 1984. godine. Biskupska Konferencija obuhvaćala je prostor tadašnje višenacionalne države, ali ona je ipak u najvećem dijelu ipak bila hrvatska, premda se tada tako nije smjela zvati. Franjo Kuharić imao je uza sebe odlučne hrvatske muževe i odlične nadbiskupe i biskupe, Franića u Splitu, Oblaka u Zadru, Arnerića u Šibeniku, Pavlišića u Rijeci, Ćirila Kosa u Đakovu i druge koje ovdje nisam naveo, ali svi su oni bili „jedno srce i jedna duša“. Prvi među jednakima bio je svakako Franjo Kuharić. Poput biblijskog proroka nadbiskup Franjo je u pravom trenutku prepoznao bilo svojega Naroda, kao da nam je kriknuo: „Ako ćemo mi šutjeti, kamenje će umjesto nas progovoriti!“.
 
I, prvi je otvorio naše stare narodne škrinje, zaboravljene škrinje, škrinje prepune KAMENJA. Kamenja kneza Višeslava, Trpimira, kralja Tomislava, Petra Krešimira, Zvonimira, mučenika Krbave i Like, Gvozdanskog, Sigeta, Zrinjskih i Frankopana, junaka i žrtava minulih vjekova sve do križnih putova prošloga stoljeća i do kardinala Stepinca. To sveto kamenje su naše stare narodne „plemićke povelje“. Dokazi su to naše narodne opstojnosti i neuništivosti. Ipak smo mi prvi Narod među svim slavenskim narodima koji je prigrlio Isusov KRIŽ, nosio ga, padao pod njim, pa se ponovno pridizao s Kristovim križem, čvrsto, s obje ruke, svih ovih skoro četrnaest vjekova.
 
Vjernosti kojoj smo se predali tamo u stoljeću sedmom, i koju NIKADA nismo iznevjerili možemo zahvaliti što i danas postojimo kao Narod hrvatski. Među tim „svetim kamenjem“ nalazio se Pralik Gospe iz Biskupije kod Knina. Prema tom izvorniku, u srebru i zlatu, koje je sakupljano nekoliko godina, u akciji "Glasa Koncila", izradili smo Pralik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, za početak Veleslavlja na Gospinu Otoku u Solinu 12. rujna 1976. godine. Na kraju toga slavlja naš nadbiskup dr. Franjo Kuharić izrekao je znamenitu Molitvu Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. I tako je s Gospina Otoka krenuo nezaustavljiv hod "Crkve hodočasnice" kako ju je nazvao Franjo Kuharić, najznačajnijim postajama naše vjerske i narodne povijesti.
 
Poput biblijskog patrijarha Mojsija, uzeo je Franjo Kuharić pastirski štap u ruke, i na čelu svojega vjernoga puka krenuo putem SLOBODE i ISTINE. U molitvi, pokori i u zahvalnosti. Bili smo zajedno 1978. godine u Biskupiji kod Knina, molili i plakali s prorokom Jeremijom, njegovu Petu tužaljku. A onda je došla 1979. godina. Naš prvi susret s "Papom iz daleke zemlje" u Rimu. Branimirova godina. 15.000 Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta, od Australije do Skandinavije, od Amerike do Afrike i Azije. I ona prva Misa na hrvatskom jeziku u Crkvi svih crkava u Rimu. Kuharić na čelu svoga vjernoga stada. Papa ga grli i pozdravlja. I Papina riječ nama: "Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja". Pralik Gospe Velikog hrvatskog zavjeta bio je s nama u Rimu, i Papa nam ga je blagoslovio.
 
Bio je taj naš Pralik Gospe s nama i na domovinskom slavlju u Ninu, ujesen iste godine u nazočnosti sada već 300.000 hodočasnika. Nin je bio vrhunac, jer sva slavlja nakon njega bila su tek normalan hod osviještenog vjerničkog puka. Po uzoru na Višeslavov križ iz one „škrinje svetoga kamenja“ izradili smo Zavjetni križ. Franjo Kuharić i njegov vjerni puk u Ninu je visoko podigao u zrak taj Zavjetni križ i izrekao „novu molitvu“: Ispovijest vjere Hrvata katolika. U Ninu smo obećali zajedno s našim biskupima da ćemo ovu molitvu moliti svaku večer u 21 sat, a da će biskupi u to vrijeme blagoslivljati svoj vjernički puk. Nin nam je zacrtao program:
 
"Hrvatska katolička obitelj dnevno moli, a nedjeljom slavi svetu Misu." I, tako smo hodočastili redom sve do velebnog Nacionalnog euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici 1984. godine, ovaj puta s kardinalom Franjom Kuharićem. Kardinalom ga je imenovao sveti Papa Ivan Pavao II., godinu dana ranije. Franjo Kuharić je želio da kao vjernički puk budemo što jače povezani, pa mu kao velika zasluga pripada realizacija da je „Glas Koncila“ baš od te 1984. godine postao tjednikom (do toga vremena bio je polumjesečnik, te su mnoge informacije bivale zakašnjelim).
 
Taj nam je tjednik bio jedino dozvoljeno glasilo redovitoga informativnoga tipa Crkve u Hrvata u vremenima komunističke višenacionalne države. Velika mu je zasluga i čast osnivanje Hrvatskoga katoličkog radija i Radija Marija. Osnivanje novih biskupija u Varaždinu, Požegi, Gospiću. Posebna mu zasluga pripada u pripremama dolaska Svetog Oca Ivana Pavla II. u ranjenu Hrvatsku 1994., godinu dana prije Bljeska i Oluje, te 1998. godine, kada je Ivan Pavao II. na Mariji Bistrici proglasio kardinala Alojzija Stepinca blaženikom - mučenikom svete Crkve. 
 
I, tako bih mogao još puno toga nabrajati o tom našem dobrom i svetom nadbiskupu, kardinalu dr. Franji Kuhariću. Naravno, on je bio i „državni neprijatelj broj 1“ komunističkim vlastima. Osim nekoliko pokušaja njegove fizičke likvidacije, neprestani su bili napadi na njega. Pljuvalo se po njemu i vrijeđalo ga u svim režimskim medijima, sazivale su se posebne „partijske sjednice“ na najvišem republičkom nivou kako bi ga se omrazilo u Narodu ili pak pokušalo „ukrotiti“. Ali, on je ostao vjeran Bogu i Narodu i čvrst kao kremen-kamen. Poput onog kamena iz prije spomenute „škrinje svetog hrvatskog kamenja“.
 
Demokratske promjene koje je dašak demokracije unio u naše živote i mogućnost stvaranja Hrvatske države zatekle su našeg kardinala spremnog za taj od Naroda stoljećima žuđeni događaj. Na čelu Naroda našla su se dva velikana istoga imena - Franjo. Jedan, vizionar, vođa, domoljub, vojskovođa i stvoritelj pobjedničke Hrvatske vojske, drugi, sveti biskup, istinski vođa povjerenog mu vjerničkog Naroda, domoljub, moralna vertikala. Nezaboravni prvi Dan Državnosti - 30. svibnja 1990. godine. Sveta misa Za Domovinu u Katedrali, prije prve sjednice Hrvatskoga državnog sabora, s kardinalom Kuharićem, saborskim zastupnicima i vjerničkim pukom, a onda na prepunom Jelačićevu trgu Franjo Tuđman u kolijevku koja simbolizira tek rođenu, mladu Hrvatsku državu, stavlja tri znamena blagostanja: kruh, pero i zlatni dukat, koje potom blagoslivlje naš kardinal Franjo Kuharić. Bio je toga dana četvrtak, tri dana prije blagdana Duhova.
 
Hrvatski Domovinski rat proveo je Franjo Kuharić u skrušenoj molitvi za Domovinu i Narod! Obilazio je ratišta, posjećivao bolesne, pokapao ubijene, brisao krv s ranjenih duša i otirao suze s naših obraza. Bogu se molio s pukom svojim u našim razorenim crkvama i svetištima i nikada nije posumnjao u bezgraničnu Božju ljubav. Pozivao nas je na mir i oproštenje. Kada je navršio 75 godina života, kardinal Franjo Kuharić je dekretom pape Ivana Pavla II. umirovljen, te je svoj pastirski štap predao u ruke svojem nasljedniku na stolici zagrebačkih nadbiskupa, Josipu Bozaniću. Miran, tih, povučen, knjiški čovjek, tako ga opisuju njegovi nastavnici iz sjemeništa. Druželjubiv, spreman na razgovor, ali drugima ne voli nametati svoje mišljenje, tako ga opisuju njegovi prijatelji iz djetinjstva. Nakon studija Bozanić je služio vojni rok u Peći na   Kosovu.
 
Nakon što se vratio sa služenja vojnog roka zaređen je za svećenika Krčke biskupije, 29. lipnja 1975. godine u Krku. Godine 1975. godine u Vrbniku je odslužio mladu Misu. Potom je obavljao dužnost kapelana u  Malom Lošinju, a u Velom Lošinju je bio zamjenik župnika. Nadređeni Bozanića hvale i prezadovoljni su njegovim radom. Dobar glas čuje se sve do Hrvatskog papinskog zavoda sv. Jeronima u  Rimu. Ujesen 1979. Bozanić je pozvan i u Rimu je ostao gotovo sedam godina u Hrvatskom papinskom zavodu. Polazio je studij dogmatike na Gregorijani i studij crkvenog prava na Lateranskom sveučilištu.
 
Čelni ljudi Zavoda željeli su ga uključiti u rad kongregacije za kler (papinsko ministarstvo za svećenstvo). No, Bozanić se želio vratiti natrag u Hrvatsku. Nakon povratka 1986. godine na  Krk bio je župni vikar. No, vrlo brzo imenovan je na mnogo višu dužnost - za kancelara Biskupskog ordinarijata na  Krku. Već iduće godine postao je i  generalnim vikarom Krčke biskupije te sudskim vikarom. Uz to nalazio je vremena predavati u Rijeci predmet "De sacramentis il genere". Tri godine nakon povratka u domovinu Bozaniću je stigla nagrada za sav dotad uloženi trud. Dana 10. lipnja  1989. zaređen je za biskupa. Glavni zareditelj mu je bio kardinal dr. Franjo Kuharić, a suzareditelji msgr. Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski i metropolit te msgr. Karmelo Zazinović, biskup krčki. Sa svojih tek navršenih 40 godina života postao je jedan od najmlađih biskupa u  Europi. Kao krčki biskup zalagao se za ukidanje mostarine za prelazak Krčkog mosta, kako bi stanovnici otoka bili ravnopravni s ostalim građanima Hrvatske.
 
List „Glas Koncila“ proglasio ga je biskupom za 21. stoljeće. Iako potječe iz male biskupije Bozanić je dobio veliko povjerenje crkvenih vlasti. Naime, kao predstavnik Crkve imenovan je u povjerenstvo koje je trebalo sastaviti međudržavne ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske. Ubrzo nakon početka razgovora s državnim predstavnicima Bozanić dolazi na čelo tog povjerenstva. U razgovorima nema povišenih tonova, razmimoilaženja i čarki. Govoreći o nacrtima tih ugovora, Bozanić će jednom reći da su oni: ostvarenje slobodne Crkve u slobodnoj državi.
 
Godine 1994. kardinal Kuharić stječe uvjete za mirovinu i svoj mandat stavlja na raspolaganje Svetom Ocu, a on ga u nadbiskupskoj fotelji ostavlja još tri godine. No, kurija sve to vrijeme traži njegovog nasljednika. Bozanić je ubrzo postao jedan od najozbiljnijih kandidata, ali on sam i nije planirao sjediti na Kaptolu. No, 5. srpnja 1997. godine papa Ivan Pavao II. je na veliko iznenađenje pročitao upravo njegovo ime kao novog zagrebačkog nadbiskupa.
 
Papin blagoslov za novoga zagrebačkog nadbiskupa zatekao ga je na mjestu predsjednika Nadzornog odbora Vijeća hrvatskog Caritasa, člana Hrvatske biskupske konferencije i predsjednika Odbora za obilježavanje Nove 2000. godine. Sudjelovao je i u sastavljanju ugovora između Hrvatske i Vatikana, a kao nadbiskupu ostalo mu je sređivanje pravne regulative oko spornog četvrtog ugovora, kojim se regulira ekonomski položaj Crkve i dva osjetljiva problema: status crkvene imovine i crkveni porez.
 
U listopadu 2003. godine papa Ivan Pavao II. proglasio ga je kardinalom. Za svoje biskupsko geslo ima Da život imaju (Ut vitam habeant). Papa Franjo imenovao ga početkom studenog 2016. članom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. I, tako kardinal Josip Bozanić vodi zagrebačku nadbiskupiju već 21 godinu. Na neki način i on je „Stepinac naših dana“, jer on je crkveni knez glavnoga grada Hrvatske države i on je naš narodni kardinal Crkve u Hrvata. Valja nam se zato žestoko suprotstaviti objedama i lažima svih neprijatelja naroda Hrvata i njegove Crkve. Osobito nam valja ustrajati na nazivu naše Crkve, koja se zove jedino Crkva u Hrvata, a ne Crkva u Hrvatskoj, kako nam taj naziv žele nametnuti naši neprijatelji.
 
Tim neprijateljima ne smetaju nazivi vjerskih zajednica koje djeluju u Republici Hrvatskoj: Makedonska pravoslavna crkva ili Srpska pravoslavna crkva. Hrvatsku pravoslavnu crkvu strukture izvršne vlasti u Hrvatskoj već godinama ne žele niti službeno priznati, premda ta stara hrvatska vjerska zajednica prema zadnjem popisu stanovništva u Republici Hrvatskoj iz 2011. godine broji skoro 17.000 Hrvata, koji se izjašnjavaju članovima Hrvatske pravoslavne crkve.
 
Pred nama su veliki i značajni dani koje mi kao Hrvati i vjernici s radošću obilježavamo i svečano slavimo. Ove godine stvorena je od strane vladajućih struktura u Hrvatskoj jedna velika gužva i zbrka. Tako u nedjelju 5. kolovoza slavimo Dan pobjede, Dan Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja u Kninu, s Misom za Domovinu. Sve to „mora biti gotovo“ do najkasnije 13 sati, jer vlast brzo odlazi u Sinj na Sinjsku alku, istoga toga dana poslijepodne. A, i tu se valja pojaviti! Još samo da su mogli u taj dan „ugurati“ i svetkovinu Velike Gospe, nitko od njih sretniji. Možda bi neki „umni domoljub“ predložio da se sve to pomakne za dva dana prije, tj. u petak 3. kolovoza, da saborski zastupnici i oni koji su još sada na vlasti, ipak „ne izgube vikend“.
 
I zato nas ne treba iznenaditi brutalni napad i traženje smjene „predesnog“ zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića. Znaju drugovi da se bliži Velika Gospa i da će taj njima mrski Bozanić, svojim pomalo slabašnim glasom ipak zagrmjeti s oltara na Mariji Bistrici pred desetcima tisuća ljudi vjernoga hrvatskoga hodočasničkog puka, u ovim danima slave i ponosa. To očekujemo od njega. Da vikne: DOSTA!
 
Ne želimo više živjeti u laži! Mi Hrvati smo narod ISTINE. Mi smo narod koji se Bogu neprekidno 14 stoljeća moli, a njegovu Majku, svojom Majkom naziva, Kraljicom Hrvata. A tamo u Zagrebu gradu, na brijegu Kaptolu, iza glavnoga oltara gdje Euharistijski Krist trajno boravi među nama pod prilikama kruha, nalazi je jedan grob. Grob na kojem zadnjih 58 godina nije uvenuo cvijet, niti se ugasila svijeća. I nije prestala molitva. Tu je to Hrvatsko srce. Ne ono fizičko srce svetog kardinala Stepinca, koje su komunisti izvadili iz njegova mrtvog tijela i spalili. To Stepinčevo srce je Crkva u Hrvata, koja živi i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, i u Srijemu i u Boki Kotorskoj i u prekomorskim zemljama gdje živi hrvatski narod, rasut zlim povijesnim prilikama diljem kugle zemaljske. Sveti kardinal Stepinac je simbol naše izdržljivosti i naše bezuvjetne vjernosti Bogu, Gospi i Rimskom Prvosvećeniku. Svako vrijeme Crkve u Hrvata ima svojeg Stepinca. Ima ga i danas.
Dok je tog srca, bit' će i Hrvatske!
 

Ivan Jaklin, Varaždin, povjerenik HKV-a za Hrvatski sjever i glasnogovornik Udruge MACELJ 1945.

Crnogorsko i srpsko nastojanje preotimanja hrvatskoga zavoda

 
 
O proslavi petstogodišnjice utemeljenja (1453.-1953.) upravitelj Zavoda mons. dr. Juraj Magjerec (Molve 1885. – Rim 1957.) dao nam je u svojoj knjizi (str. 49. – 69.) vrlo zanimljiv historijat diplomatskih problema oko djelovanja Hrvatskog zavoda sv. Jeronima, koji jako dobro odavaju odnose regionalnih sila, ali i sasvim nepotrebnu pakost i sitne računice nama susjednih država koje su željele hrvatskome narodu rascjepkanost pa i nestanak i ometale svakojako njegov probitak. U toj protuhrvatskoj lomači davali su goriva i neki „naši“ ljudi poput Simeona Pieroticha (Šime Pjerotić), opskurnog lika koji je pod pseudonimom Argus gradeći se prijatelj pravašima i Josipu Franku razjarivao Srbe (obrenovićevski režim lojalan Austriji!), da bi ubrzo pokazao pravo lice u talijanskim časopisima u Trstu radeći protiv Hrvatskoga zavoda sv Jeronima. Prije negoli prijeđem na fakta napominjem da je izvjesni slovenski srbofil i književni balvan, beogradski parazit Josip Plut nepravedno optužio A. G. Matoša da je Matoš taj Argus, čime je zamalo doveo do linčovanja našega arbitera elegantiae.
https://podravske-sirine.com.hr/wp-content/uploads/2017/08/Magjerec-naslov.jpg
Juraj Magjerec
 
Dokumenti sami govore za sebe, ali napominjem da je mađarsko držanje išlo za što slabijom pozicijom Hrvatske, ali i monarhije, držanje naših otpadnika Luja Vojnovića (živio u Zagrebu i primao mirovinu za vrijeme NDH, osjećao se Srbinom) i Šime Pjerotića je jako ružno i izdajničko, talijanske manjine u primorskim krajevima i vladajuće većine u Parlamentu talijanskome čisto kolonijalno i iritirajuće; Austrijancima je trebalo savezništvo s (dobrim dijelom masonskom) Italijom, pa su svoj početni čvrsti stav premekšali i okrenuli „pilu naopako“, a vladajući  koalicionaši (hrvatski sa Srbima) su se pasivizirali da ne povrijede uvrijede osjećajčiće ondašnjih političkih vođa hrvatskih Srba. Naravno, Talijani su u Prvome svjetskom ratu okrenuli kabanicu, te su svi napori Austrijanaca ispali tragikomično.
 
O ulozi ministra Sonina i liberalno masonskoga tiska što se tiče ulaska Italije u Prvi svjetski rat dao bi se napisati lijepi rad. Već pri razgovoru o budućem imenu Zavoda moralo se radi Austro Mađara odustati od hrvatske nacije i rabiti riječ narod. Austrougarski veleposlanik kod Svete Stolice grof Revertera tražio je da se Zavod nazove svetojeronimskim umjesto hrvatskim. Revertera polazi i dalje; traži da se ne uzima u obzir kod imenovanja zavodskog rektora mišljenje zagrebačkoga, zadarskoga i sarajevskoga nadbiskupa,te da nije uopće bitno da ravnatelj zavoda bude Hrvat. Traži još i to da u Upravnom vijeću Zavoda bude jedan član austrougarskog poslanstva pri Vatikanu. Crnogorsko djelovanje je složeno i pod utjecajem ruskog poslanika Vlasova; tadanji vladari Crne Gore su se osjećali Srbima (kralj Nikola Petrović) i željeli su u svojoj megalomaniji ako ne vlast nad Srbijom, tada bar minimalno proširenje na istočnu Hercegovinu i istočnu Bosnu; iracionalnost te politike ogledat će se u Skadarskoj krizi uoči Prvoga svjetskoga rata kada će šestina crnogorske vojske izginuti, da bi se ubrzo pod zajedničkim pritiskom Austro-Ugarske i Velike Britanije povukli iz teškom krvlju osvojenoga albanskoga grada Skadra. Dinastija Petrović je za „nagradu“ nakon Prvoga svjetskog rata izgubila prijestolje; Crna Gora je pripojena savezničkoj Srbiji.
 
U Baru je katolika bilo vrlo malo, većina je prešla na islam u XVII. XVIII. stoljeću; dok se u Kotoru i Dubrovniku značajan broj inteligenata (gimnazijskih profesora, propalog plemstva, sitnih trgovaca) osjećao Srbima ili bar jugoslavenski orijentiranima – što dugujemo kako masonskoj komponenti, tako i Hrvatskom narodnom preporodu kojemu se čak i ljevičar Krleža čudi i ruga; dok se svak bori za svoje naši grade jugoslavenske kule u pijesku. A slijep bi vidio nakon 1878. u Bosni, te nakon krize jednog čisto hrvatskog i katoličkog zavoda da tu nema bratstva, već da se nasrće na hrvatski narod i njegove svetinje! Slijedi skraćen i prilagođen tekst dr. Magjerca.
 
Čim je 1. kolovoza 1901. objavljen breve pape Lea XIII. „Slavorum gentem“ započela je hajka tršćanskih novina i osnovan je u Rimu Odbor dalmatinskih Talijana pod vodstvom conte Alacevicha, da se spriječi djelovanje Hrvatskog zavoda, tj. školovanje u Rimu naše odabrane svećeničke inteligencije. 29. kolovoza Alacevich i ekipa uz potporu talijanskog sudstva na silu upadaju u Zavod i zauzimaju ga. Zakoniti vladatelj u ime Vatikana dr. Josip Pazman zaludu prosvjeduje, događaju se velike demonstracije Hrvata u domovini što je zabrinulo Beč i Peštu. Austro Ugarska prosvjeduje, ali akcijom ugarskoga ministra predsjednika Szella dr. Pazman je opozvan od strane nadbiskupa Posilovića. Dr. Pazman je svečano dočekan u Splitu, iz njegove kočije su, ispregnuti konji i temperamentni Splićani su ga vukli kola svojim mišićima! Prva uprava Zavodom talijanske Vlade trajala je od 31. 8. do 4. 10. 1901. Uprava imovine povjerena je Coronini Kronbergu, predstavniku austrougarske monarhije.
 
Talijanski tisak počinje shvaćati o čemu se radi, te da iza tzv. Dalmatinskog komiteta stoje Italo Srbi koji se vole sakrivati iza dalmatinskog imena. Uplitanje Crne Gore 1901. kada njena delegacija boravi 4 mjeseca u Rimu, pravno je bilo lako osporiti jer već 1656. Sveta Rota (papinski prizivni sud) određuje da pod ilirske krajeve spadaju Hrvatska, Istra, Bosna, Hercegovina, Slavonija, ali ne i slovenski krajevi i Bar. Vatikan izbjegava diplomatski sukob sa Crnom Gorom, radi statusa katolika u Barskoj biskupiji. Naravno, hrvatski biskupi su u svojoj naivnost htjeli omogućiti subraći iz Bara studije u Rimu, kao i hodočasnicima okrjepu. To je bila mučna situacija za barskoga biskupa Šimuna Milinovića, koji je smatrao dužnošću podržati crnogorskoga vladara, ali i od Vatikana tražio da suspendira konkordat.
 
Sada se Austro Ugarska našla u muci, pogotovo su mađarski krugovi shvatili da su čineći štetu Hrvatima dali pravoslavnoj Crnoj Gori, time i Rusima i Srbima pravo da utječu na Hrvate preko katoličke ustanove! Sada se formira i Slavenski komitet sa već spomenutom bitangom Pjerotićem, te Ivanom Vitićem (kanonik sv. Jeronima, Vitići imaju dva roda sinjski i šibenski, umro 1931.) i Jeronimom  Đivanovićem (je li u rodu dubrovačkom svećeniku eruditu don Niku Đivanoviću?). Lošom politikom Austro Ugarske koja podilazi Talijanima ugrožava se eksteritorijalni status Zavoda, te promjenom imena stoljetni Zavod bi spadao pod Zakon o kongregacijama, odnosno pod milost talijanskoj Vladi da ga odobri. Papa je Leo XIII. već spomenuti Zavod bio pokrenuo uz suglasnost bratovštine sv. Jeronima i njenog pokrovitelja Austro-Ugarske, ne ulazeći u pitanje utrnule bolnice i gostinjca; Pavao VI. je stvarni utemeljitelj Zavoda  - Collegium Chroaticum ad S. Hieronymum godine 1790.!
 
Crnogorska misija je svim silama radila da se postigne ista prava i za Srbe u Zavodu sv. Jeronima, te da se doda uz pro chrotia gente et pro serbica gente, ili barem pro slavis Meridionalibus (za južne Slavene) 1902. Nastaju u Hrvatskoj demonstracije, sarajevski nadbiskup Josip Stadler dolazi u Rim, te predlaže papi formulaciju „Zavod sv Jeronima za hrvatski narod i za Srbe katolike Barske nadbiskupije“. Da izbjegne dalje komplikacije papa vraća Zavodu staro ime ilirsko! Nakon Coroninija Kronberga upravitelj Zavoda u ime Austro Ugarske je Otto Czernin de Hudenitz (uprava austrougarska od 4. 10. 1901. do 3. 2. 1907.). Upravitelj Crkve sv. Jeronima nakon odlaska dr. Pazmana bio je Slavonac mons. Andrija Friš, preminuo 1906.
 
O svetojeronimskoj krizi i Karlu Horvatu, upravitelju namjesto Friša, kasnije predavaču povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pisala je kvalitetno Mateja Rožanković iz Zadra 2012. godine. Postoji i kvalitetan rad o Svetojeronimskoj krizi Zorana Grijaka, posebno je zanimljivo što se bavi i Lujom Vojnovićem, kojemu je otac Kosto bio bliski suradnik hrvatskoga preporoditelja don Pavlinovića i Strossmayera; dočim je Lujo odigrao vrlo nečasnu ulogu u Svetojeronimskoj krizi kao crnogorski poslanik u Vatikanu, kasnije je radio za Petra Karađorđevića, poznatog po šovinizmu i ratobornoj politici. Za hrvatski narod i Zavod sv. Jeronima velike su zasluge talijanskoga svećenika kardinala Pietra Fiumasonija Biondija, ali o tom drugom prigodom!
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko mora podnijeti ostavku nakon smrti mladića u Zaprešiću?

Subota, 18/08/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1006 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević