Get Adobe Flash player

Dubrovčani su za svog zaštitnika i parca izabrali sv. Vlaha, biskupa iz Sebaste u Kapadociji

 
 
"Srednjovjekovni gradovi na Mediteranu, po onodobnoj praksi, štovali su kao svog nebeskog zaštitnika jednog sveca. To štovanje svetaca u srednjovjekovnim naseljima odigrat će značajnu ulogu u svakidašnjem životu, ali će  i značaj sveca protektora kao i ljepota i veličina katedrale i drugih crkava i samostana podići ugled i ukazati na ekonomsku i političku moć i važnost Grada. Kao i njegovi prethodnici sveti Sergij i Bakh, sirijski vojnici kršćanski mučenici iz 3. stoljeća, kao i mnogi dalmatinski i talijanski sveci zaštitnici gradova (patroni, parci) sv. Vlaho je istočnog podrijetla.
http://web.studenti.math.pmf.unizg.hr/~isever/festa-sv.jpg
Stvaranje Crkve je vezano uz Istok, a njeno jedinstvo je tragično prekinuto u 11. stoljeću kao posljedica dugotrajnih više političkih nego ideološko dogmatskih sukoba u kršćanstvu. Primjera radi u bliskom Cavtatu se slavi Sv. Hilarij, Kotoru Tripun, a na Korčuli Teodor koji je prije sv. Marka bio i zaštitnik Venecije, te je ujedno službeni zaštitnik bizantske vojske.
 
Svetom Sergiju u počast je dobilo ime brdo Srđ nad Dubrovnikom koje dotad se zvalo Vergatum, od čega ostade samo naziv za selo Brgat. Vergatum bi latinski ugrubo bio šibljik, pa je grad po toj dubravi mogao biti nazvan  i Šibenik, Drvenik itd. Kult svetoga Sergija osobito je u 6. stoljeću promicao bizantski car Justinijan, zato imamo malu sv. Sofiju posvećenu Sergiusu. Kult je jak u arapskih kršćana (Sergius je Sirijac), a vrlo je raširen i u Italiji. U najstarije doba Dubrovčani su slavili liječnika iz Male Azije sv. Zenobija i sestru mu Zenobiju koji su stradali u dioklecijanskim progonima. U tim progonima je stradao sv. Pankracij, rimski građanin kojega srednjovjekovna ikonografija pogrešno povezuje sa vojnicima mučenicima sv. Nerejem i sv. Ahilejem, te svetom Domitillom; zato i njih pjesnik Miletius spominje kao rane zaštitnike Dubrovnika. Kult sv Sergiusa i Bakha bio je jako raširen između Dubrovnika i Drača (Duresi) u Albaniji, tako da su u  istoimenom katoličkom samostanu  na rijeci Bojani bili pokapani crnogorski (Duklja u ranom srednjem vijeku) vladari.
 
Dubrovčani su izabrali za svog zaštitnika i parca sv. Vlaha, biskupa iz Sebaste u Kapadociji, u Maloj Aziji, danas turski grad Sivas. Sv. Vlaho je bio mučen za vrijeme cara Licinija i rimskog upravitelja Agrikolaja 316. godine, a pobjednik nad Licinijem Konstantin je proširio kult  sv. Vlaha na cijelo carstvo. Riječi Vlaho i festanjuo su potekle iz danas nepoznatog, a do 15. stoljeća živog dubrovačkog romanskog jezika, nazovimo ga raguzejskog. Najstariji zabilježeni oblik imena Vlaho u Dubroviku je Vlasij. Nikada ne ćemo doznati za ime Vlaho radi li se tu i o igri riječi, jer za srednjovjekovnoga Slavena je svaki Roman bio Latin iliti Vlah, bez obzira na etničko podrijetlo. Odatle i naziv Vlaška ulica u Zagrebu po talijanskim trgovcima koji su tu obitavali.
 
Mišljenje Nijemca Uhriga navodi lingvist Petar Skok, naime da je kult 14 svetaca pomoćnika u nevolji, među kojima se nalazi i naš sv Vlaho nastao 610. godine u Rimu kada je papa Bonifacije IV. pretvorio rimski Panteon  u kojem se štovalo 14 poganskih bogova u kršćanski hram posvećen Majci Božijoj i 14 kršćanskih mučenika iz vremena žestokih dioklecijanskih progona. Liječnik Aetios iz Amide nam u svom spisu iz 6. stoljeća (ili ranije), tj. zbirci liječničkih znanja potvrđuje da je sv Vlaho liječnik, danas bi rekli specijalizacije otorine, tj.vezuje se uz grlo i bolesti dišnog sustava. Tobože je Cavtat od Slavena i Avara razoren 614. godine, pa su i ti mučenici mogli biti štovani već tada u puku koji je naselio obližnji Dubrovnik Ragusu.
 
Polovica gradova pod bizantskom upravom imala je crkve ili kapelice posvećene sv Vlahu. Sv. Vlaho je pogubljen u kasnim srednjim godinama (između 50 i 60 ljeta) što je za mjerila antike (pa i XIX. stoljeća!) starost, iako je njegov prikaz kao sijedog vremešnika više odraz bizantske ikonografije nego stvarnog stanja. Postoje i autori koji smatraju da je rođen tek 280. godine.
 
Na istočnom ulazu u renesansni Dubrovnik je  uklesano 1538.: "Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca”. Zastave, pečati, novac, zavjetne slike, stotine kipova po gradu i okolici (crkve, kuće i zidine), pa i štovanje našega Vlaha i u okolnim krajevima - sv Blaž kao zaštitnik Mostara - odaju veliku ljubav, počast i vjeru narodnu i vlasteosku u svoga parca. Dubrovčani su kao trgovci bilo pojedinačno bilo u naseobinama (kolonijama) širili po Europi i svijetu štovanje sv Vlaha. Početak ovog štovanja obavijen je legendom o plebanu crkve sv. Stjepana Stojku, kojemu se je ukazao Sv. Vlaho i upozorio ga da Mlečani namjeravaju na prevaru zauzeti Dubrovnik i da je on poslan s neba da zaštiti grad.
 
Milorad Medini početak kulta sv Vlaha stavlja između smrti Konstantina VII. Porfirogenera 952. (bizantski car pisac, izvor za našu povijest) i 1020. godinu kada je bizantski car Bazilij II. predao papi Benediktu VIII. crkvenu kontrolu nad Dalmacijom, te je isti papa 1022. imenovao dubrovačkoga biskupa Vitala nadbiskupom i povjerio mu kao sufragane biskupe Trebinja, Zahumlja, Srbije, Kotora, Bara i Ulcinja.
 
Utjecajan je bio i papa Leon IX. (1049. – 1054.) koji je u mladosti teško obolio na grlu te se zavjetovao sv Vlahu. U Elzasu, njegovom rodnom kraju ima više od 100 crkvi i kapela posvećenih sv Vlahu. Igrom slučaja baš je ovaj moćni papa zajedno sa carigradskim patrijarhom Mihajlom Kerulariosom doprinio raskolu istočne i zapadne crkve, iako je (papa) imao dosta dobre odnose sa bizantskim carem. To je i vrijeme kada iščezavaju istočni fratri bazilijanci, a benediktinci igraju jaku ulogu u Dubrovniku, Hrvatskoj, Duklji kao i na cijelom Zapadu - kojega su pripomogli iznova podići i očuvati civilizaciju nakon pada Zapadnog Rimskog carstva. Sveti Bazilij (ili Vasilij) ,osnivač istočnih redovnika bazilijanaca rođen je 329. godine u Kapadociji (kao i sv. Vlaho) gdje i živijaše do smrti 379. godine; imao je kao nadbiskup nadležnost nad 50 biskupija. Koliko imaše biskupija toliko i godina svetačkoga života.
 
Vrlo je lako moguće da su bazilijanci pridonijeli popularnost sv Vlaha u Dubrovniku i južnoj Italiji. Redovnik iz male crkve sv Vlaha u okolici Subiaca, sveti Romano postaje mentor dvadesetgodišnjem sv. Benediktu  koji tu živi kao pustinjak. Poslije će sv. Benedikt posvetiti sv. Vlahu jednog od 20 samostana koje gradi u okolici Subiaca. Pravila reda sv. Bazilija će utjecati i na red sv Benedikta. Kult sv Vlaha u Subiacu  postoji već u 4. i 5. stoljeću. Iako je granica utjecaja carigradskoga patrijarha i rimskoga pape išla razdjelnicom Zapadnog i Istočnog rimskoga carstva, tj. od Dunava do Drine/rijeka koja dijeli Bosnu od Srbije/, pa dalje prema Budvi (oko 100 km istočno od Dubrovnika), ipak je bilo i tada posezanja u "susjedovo" dvorište.
 
Naime utjecaj pape i carigradskoga patrijarha se smjenjivao, tako da Heraklije o. 640. godine pristisnut Arapima prepušta Ivanu IV., rodom Romanu iz Dalmacije dalmatinske gradove i duhovnu "akciju" prema nekrštenim Slavenima, 867. Bazilij I. bizantski car spašava Dubrovnik od Arapa i obnavlja vlast u Dalmaciji, da bi 923. carigradski patrijarh Nikola opet duhovno prepustio Dalmaciju papi, jer su trebali savezništvo hrvatskoga kralja Tomislava i zahumskoga (jezgra kasnije Hercegovine) vladara Mihajla Viševića protiv bugarskoga cara Simeona. U ovom razdoblju jača sila Venecije koja teži dominaciji nad dalmatinskim priobalnim gradovima, ali i južnoitalskih Normana koji uz podršku pape iz svojih interesa ulaze u savezništvo sa Dubrovnikom, Hrvatskom, pa i Dukljom nastojeći vršiti ekspanziju prema Bizantu i dominirati Jadranom.
 
Dubrovačka tvrdnja da su Venecijanci ugrozili grad 971. po svemu sudeći je neistinita, ponajviše jer je tadašnji venecijanski dužd Petar IV. Candiano ponizno pazio da protiv sebe ne okrene moćnog bizantskoga cara Ivana I. Cimiska koji je pobjedonosno ratovao u Bugarskoj, današnjoj Ukrajini, Siriji, Mezopotamiji i sukobljavao se 971. sa Arapima.
 
Većina pisaca dubrovačke povijesti stavljaju događaj čuda prikazanja sv. Vlaha svećeniku Stojku u godinu 971. kada je, navodno, jer nedubrovački povijesni izvori nam je ne potvrđuju, bila odbijena mletačka navala na Dubrovnik. Tada ga Dubrovčani izabraše za svog zaštitnika i podigoše mu u čast prvu crkvu koja se je nalazila u blizini bivšeg ženskog benediktinskog samostana sv. Klare. Ova crkva bi srušena u XIII. st. podizanjem zapadnog gradskog bedema i izgradnjom kule zvane Puncijela. Kao sjećanje na tu crkvu bi podignut u samostanskoj crkvi sv. Klare glavni oltar u čast sv. Vlaha. Otada Sv. Vlaho i Dubrovnik postadoše kao jedno biće. Dubrovnikom vlada Sv. Vlaho, jer u njegovo ime počinju državne knjige, nalozi i pisma dubrovačkim poslanicima i vojnim zapovjednicima. Tako npr. upustva poslanicima započinjali su rječima: "U ime Svemogućeg Boga, njegove Preslavne Majke Marije i našeg Preslavnog Obranitelja Sv. Vlaha". Njegov se lik vijao na zastavama Republike. Državni pečati nose lik Sv. Vlaha kao i novci, a njegovi kameni kipovi ugrađeni u zidinama, utvrdama i kulama Grada, pokazuju da on čuva Dubrovnik.
 
Zastava državna dubrovačka je nosila na bijelom polju sliku sv Vlaha u biskupskoj crvenoj odori,dok je trgovačko pomorska usto imala i crveni štit sa natpisom Libertas. Matrikule pomorcima su ukrašavane likom svetoga Vlaha. Ima jedna zlobna i duhovita dosjetka kojom su po navodu uglednog povjesničara Điva Bašića (u članku "O zastavama Republike") da su zlonamjernici čitali inicijale S.B. (Sanctus Blasius) kao Sette Bandiere (sedam zastava) zbog dubrovačke sklonosti da čine usluge i priznaju zaštitu više velevlasti. Malenu državu ne treba osuđivati zbog takta i velike ljubaznosti. Tako Bašić navodi primjer (pozivajući se na rad Frana Kesterčaneka iz 1941.) kapetana dubrovačkoga Miha Galjufa koji prevozeći muslimanske hodočasnike iz Tunisa u Aleksandiju godine 1788. na krmi stavi bijelu zastavu sa inicijalima sveca, ali bez njegova lika da ne povrijedi tankoćutne putnike.
 
Dubrovčani su rado dopuštali svojim kapetanima da u stranoj službi nose zastavu Republike, ali su po potrebi nosili strane zastave, npr. u slučaju zategnutih odnosa sa Rusijom Katarine Velike, ili su nosili Amerikancima prijateljsku francusku zastavu kada su brodili, doduše vrlo rijetko, u te strane svijeta. Prvoga veljače 1348. Veliko vijeće dubrovačko odlučuje da se opskrbe pečatom ili slikom sv. Vlaha svi vojnički oklopi i svako željezo sablje ili mača ili topova. I zvono na zvoniku imalo je lik parca(patrona)
 
Širenju štovanja sv. Vlaha doprinjela je i činjenica da je neki grčki opat donio u Dubrovnik 1026. moći dijela svečeve glave za vrijeme nadbiskupa Vitala II. Gozze. Te su moći zatvorene u zlatnu moćnicu, koja ima oblik bizantske krune, urešene dragim kamenjem u emajlu i filigranu s tri pojasa medaljona. Osim te najznačajnije relikvije tu su čestica lijeve ruke donesena iz Venecije 1346., a štuje se na dan 5. srpnja kao mala festa (Dan ruke )sv. Vlaha. Stijepo Skurla, kanonik dubrovački nas u svojem djelu "Sveti Vlaho Biskup i mučenik od Sevaste, dubrovački obranitelj", vrlo detaljno informira o sv. Vlahu i proslavi, pa i o podrijetlu moći. Po njemu tu lijevu ruku otkupio je u Veneciji Tomo Vicijan; tobože je ratni plijen mađarske vojske iz pohoda na Rašku (Srbiju). Čestica desne ruke je donešena 1459. od Đurđa Radovanovića kojemu je poklonio carev brat, bizantski despot Toma Paleolog za učinjene usluge, naime  u doba turske opasnosti hitno prebacivenje brodom na otok Krf.(moćnici ruku isl. često su držali samo čestice, tako da zato imamo vrlo mnogo ruku i dr. moćnika). Čestica dijela noge i čestica svečeve kosti grkljana donesena iz Raške (danas Srbija) 1428. godine. (Zaštita grla je posebni poziv i zaštita sv Vlaha.) Tu česticu je donio Stjepan sin Marinov iz Ulcinja, koji ju je kupio.
 
Vjerojatno je to isti Stjepan Tani, Ulcinjanin kojega Antun Vučetić u svom djelu o sv. Vlahu spominje kako zajedno sa dubrovačkim trgovcima trči alku (viteška igra u kojoj konjanik u pokretu gađa željezni šuplji krug) na Božić 1435. u Prištini (Kosovo). Ovo štovanje sv. Vlaha u Dubrovniku potaklo je i posebnu svečanost na svečev dan 3. veljače svake godine. Četvrtoga srpnja 1158. papa Hadrijan IV. dodijeljuje palij dubrovačkom nadbiskupu Tribunu naređujući mu da ga nosi na glavne crkvene blagdane i na sv Vlaha! Najstariji pergament, u kojem je spomen o festi sv. Vlaha, potječe iz 1190. U njemu se nalazi posebna odredba po kojoj se dužnici i drugi okrivljenici mogu tih svečanih dana slobodno kretati po Dubrovniku. To je bila tzv. Sloboda sv. Vlaha – Franchigia di S. Biagio. Ova se odredba ponavlja i zaključkom V. Vijeća od 25. VI. 1347. prigodom čašćenja prijenosa moćiju ruke sv. Vlaha 5. srpnja.
 
Festa sv Vlaha u Dubrovniku činila je ceremonijal u kojem je sudjelovao knez sa vladom, čitav kler sa biskupima trebinjskim i stonskim, vojska (smotra vojne sile i u starije doba igra slična sinjskoj alci), narod grada i okolice sa barjacima župa. Tu su nastupali i alabardijeri (helebarda duga srednjovjekovna sjekira) sa otoka Šipana. Veliki admiral, poglavar dubrovačke mornarice bi nakon podizanja svečane zastave Republike sa likom sv. Vlaha čitao bi javno proglas "Laus, molitvu-čestitku, zazivajući trojstvo, djevicu Mariju, sv. Vlaha, Petra i Pavla rimske, Frana Ksaverskog i Filipa Benizija, sv Ivana Krstitelja i sv Ivana Evanđelistu, zatim slijede dalmatinski patroni; prvo sv. Šimun zadarski, jer je Zadar od bizantskoga doba pa sve do 19. stoljeća metropola Dalmacije, zatim sv. Tripun iz bliskoga grada Kotora koji se i slavi na istoga 3. veljače,  sv. Ivan trogirski pa tek onda Dujam splitski što nije začuđujuće jer iako je Split 925. bio nadbiskupsko središte za Dalmaciju, Dubrovnik već 1022. postaje nadbiskupija, zatim slijede zaštitnici napuljski, liparski, barijski, montijski, ankonski, đenoveški, milanski, španjolski i završava zazivom svih svetih i sv. Vlaha.
 
Ne spominju se sveci zaštitnici Venecije(!), Bara u današnjoj Crnoj Gori, sa kojim je Dubrovnik imao razmirica oko nadležnosti u 12. i 13. stoljeću; kasnije Bar dolazi pod Veneciju, te je u 17. stoljeću dio Osmanskoga carstva. Ovaj oblik proglasa u kojemu se posebno časti poslije najbližih susjeda Španjolska, te Genova i Milano zajedno upućuje nas na redakciju u 16. stoljeću kada je Dubrovnik blizak sa španjolskom velesilom koja tada kontrolira Milano i Genovu. S obzirom da tu nema Sicilije s kojom se živo trgovalo od najranijeg doba do 15. stoljeća, to je još jedan dokaz kasnije redakcije. Sveti Filip Benizi je talijanski fratar iz 13. stoljeća koji je sa 19 godina kao briljantan student postao liječnik (i sv. Vlaho je bio liječnik), a uskoro i doktor filozofije. Fratri servitanci bili su i misionari na Istoku.
 
Godine 1272. odlučeno je da se podigne dostojan hram Sv. Vlahu. Međutim ta je odluka ostvarena tek 1349.-1352., nakon velike epidemije kuge u Europi i vremena ulaženja Dubrovčana u posjed unosne stonske solane i Pelješca, kada je po nacrtima majstora Ivana iz Sijene, vojnog arhitekta, bila podignuta veličanstvena crkva u čast Sv. Vlahu na mjestu današnje crkve. Bila je sagrađena u stilu romanike s tri broda te tri oltara osim glavnog posvećenog Sv. Vlahu. S lijeve se je strane nalazio oltar sv. Križa od čistog srebra, s desne Sv. Ambrozija / dar glasovite milanske obitelji Sforza/, treći posvećen sv. Margariti. Na glavnom oltaru nalazila se je srebrena slika a u sredini kip Sv. Vlaha od pozlaćena srebra. Njezin opis donosi Filip de Deversis, koji je živio u Dubrovniku od 1434. – 1441. i bio nadstojnik dubrovačke škole. Ispred ove crkve, na zapadnoj strani, bila je sagrađena "Luža" koja je služila za razne svjetovne potrebe osim vjerskih, kao za smještaj gradske straže.
 
Širenjem dubrovačke države na okolna područja širi se strateški i štovanje sv. Vlaha, na Janjinu u sredini Pelješca, Babino polje na Mljetu, franjevački samostan sv. Vlaha u Pridvorju konavoskom, sv Vlaho u Stonu, u Slanome itd. Nemili potres 1667. nije srušio ovu crkvu ali ju je dosta oštetio, te je nakon popravka služila mjesto porušene katedrale. U njoj je bila poznata slika "Gospe od Porata" izvučena ispod ruševina katedrale, kao i još nekoji spašeni predmeti iz katedrale.
 
U noći između 24.-25. svibnja 1706. ova je crkva stradala u požaru i vatra proguta sve dragocjenjene urese u njoj, rastopi srebro i zlato, sve pretvori u hrpu kamenja. Jedino osta sačuvan kip Sv. Vlaha, što još više pobudi njegovo štovanje i moćni zagovor među vjernicima. Tada izgori i glasovita zavjetna slika "Gospe od Porata", koja se je veoma štovala u Dubrovniku. /Sadašnja slika na oltaru "Gospe od Porata" u katedrali prenijeta je iz crkve Sigurate/.
 
Dana 15. VI. 1707. uz veliko slavlje bi blagoslovljen i postavljen temeljni kamen sadašnjoj crkvi Sv. Vlaha od dubrovačkog nadbiskupa Tome Antuna Scotta /1701. – 1708./, u prisustvu kneza Nikole Menčetića, obaju Vijeća i pobožnog puka, a po nacrtu i pod rukovodstvom arhitekta Marina Gropelli iz Mletaka. Bi svečano otvorena i posveti je dubrovački nadbiskup Ivan Krstitelj Conventatus /1714.-1722./ dne 5. srpnja 1715. O tome nam svjedoči latinski natpis urezan u mramornoj ploči u zidu kod glavnog oltara:
 
"BOGU PREDOBROME PREVELIKOM
OVAJ SREBRENI KIP BLAŽENOG VLAHA MUČENIKA,
POŠTO JE IZGORIO NJEGOV STARI HRAM,
GODINE GOSPODNJE 1706. IZVADJEN IZ RUŠEVINA
I PEPELA, DOK SU SVI OSTALI KIPOVI I URESI
OD ZLATA, SREBRA, MJEDI, BILI SKRŠENI I RASTOPLJENI
DUBROVAČKI SENAT, POŠTO JE SLAVNOM ZAŠTITNIKU
PODIGAO OVU VELEBNIJU ZGRADU POVEĆAVŠI PRIJAŠNJE
TRAGOVE, ODLUČI DA SE PONOVNO POSTAVI I ŠTUJE
NA VELIKOM OLTARU KAO NA SVOME PRIJESTOLJU
I TVRDJAVI JAVNE SIGURNOSTI GODINE SPASA 1715."
 
Svečanost feste sv. Vlaha bila je simbol sjedinjenja crkvenog, narodnog i političkog života. Svaki je Dubrovčanin bio svjestan da je pripadnik Republike koja je stvorila jednu kulturnu i političku slobodu. Dubrovnik je živo branio katoličku vjeru i bio najodaniji Petrovoj Stolici, koja ga je u teškim časovima povijesti štitila i pomagala. U Dubrovniku je vladala sloboda i ona je jedino mogla podignuti mali Dubrovnik do velikog značenja u materijalnoj i duhovnoj kulturi. Sigurnost, vjera i sloboda bijahu jedna cjelina koju je čuvao i branio sv. Vlaho. Pod ovim se imenom razumjevalo sve ono što je bilo lijepo i dobro u Dubrovniku. Stoga se je svečev dan slavio na svečani način po posebnom ceremonijalu. Od Kleka do Sutorine dolazili su stanovnici Republike sa svojim zastavama i crkvenim barjacima da se poklone svečevu liku u njegovu hramu. To nije bio samo crkveni blagdan već i sinteza i idealizacija Dubrovnika, njegove povijesti i slave, jer bez kulta sv. Vlaha ostao bi neprotumačiv povijesni hod dubrovačke prošlosti kroz minula stoljeća.
 
Opis ove svečanosti donosi nam spomenuti Filip de Diversis. Svečanosti je prethodilo trodnevlje u crkvi sv. Vlaha. Na Svjećnicu bi veliki admiral dubrovačke mornarice izvjesio barjak Republike sa likom sv. Vlaha i izgovorio molitvu zvanu "Laus" uz zvonjenje zvona, zvuke glazbe i pucnjavu topova s gradskih utvrda. Pred Dvorom bi se igrala narodna kola, pastirske igre uz opće veselje. Zatim bi 12 pekarica (trznica) noseći zastavu sv. Vlaha i košarice s plodovima zemlje dubrovačke, došle pred Knežev Dvor, gdje je već bio Knez, nadbiskup i vlastela, te bi u alegoričnoj igri prikazali obilje ljetine.
 
Tog dana bi bila i velika Vojna smotra na Placi redovite vojske koju su sačinjavali stanovnici Grada i okolice, vlastela i puk. Upriličen je i vojnički sukob između dvaju djelova te vojske kojima su zapovjedali kapetan i kontra-kapetan. Bitka bi završila s pobjedom velikoga kapetana, a predajom kontra-kapetana. Zoru dana na dan sv. Vlaha navjestila bi pucnjava s gradskih bedema i zvona sa svih crkava. Pontifikalnu misu je redovito imao nadbiskup uz asistenciju sufraganskih biskupa iz Stona i Trebinja te benediktinskih opata s Lokruma, Sv. Jakova od Višnjice, Mljeta i Pakljene na Šipanu. Iza Evanđelja pjevao bi se posebni hvalospjev "Laude". Poslije svečane mise slijedila bi procesija gradom sa svetim moćima koje se čuvaju u moćniku Katedrale. Na dan sv. Vlaha 1628. prikazana je po prvi put na trgu pred Dvorom, u prisutnosti Kneza i Senata u slavu slobode, Gundulićeva "Dubravka".
 
Godine 1808. drugog dana svečanosti trodnevlja knezu Sabu Miha Gjorgjića (Giorgi) i Senatu pročitao je general barun Delort dekret Napoleonova generala Augusta Marmonta o ukidanju Dubrovačke Republike, Republike sv. Vlaha. Tako je ukinuta ova stara Republika. Nakon pada republike francuska vlast zabrani Festu Sv. Vlaha, bojeći se da bi se mogla izvrći u političku demonstraciju. To isto učini i Austrija u prvo vrijeme svoje uprave. Mnogi su vjernici bili nezadovoljni radi ove zabrane i to su svoje nezadovoljstvo javno izražavali te je god. 1836., na savjet Antuna Kaznačića i dubrovačkoga biskupa Giuriceo, bila dozvoljena proslava feste sv. Vlaha.
 
Kad je buknuo hercegovački ustanak 1875. zbog ondašnjih prilika, Austrija je namjeravala zabraniti Festu, ali na zagovor kotarskog poglavara Rešetara dozvoljena je proslava. U vrijeme Prvoga svjetskog rata 1916. slavio se jubilej 16. stoljeća mučeničke smrti sv. Vlaha. Zbog ratnih prilika proslava je bila ograničena na same crkvene svečanosti s dosta bogatim programom. Bio je izabran i posebni Odbor za proslavu kojemu su pripadali kao članovi i svi općinski načelnici dubrovačkog kotara. Taj je odbor bio izdao i prigodni proglas iz kojega se vidi kakvo je tada bilo teško stanje... "ne će se oriti radosno pjevanje, ne će odjekivati puške i prangije, neće zastave vijoriti zrakom, jer su mnoga srca zabrinuta za svoje drage na bojnom polju".
 
Povodom proslave 900. obljetnice prijenosa Moćiju glave sv. Vlaha 3. II. 1926., koje je, prema predaji, donio 1026. u Dubrovnik neki grčki opat, svečanost je uzveličao na poziv biskupa Marčelića, visoki crkveni dostojanstvenik Papinski Nuncij msgr. dr. Hermenegild Pellegrinetti, koji je posjetio Dubrovnik od 24. I. – 4. II. 1926. Tom je prigodom sudjelovao i vodio svečanu crkvenu proslavu sv. Vlaha, te obišao Korčulu, Orebić, Konavle i ostala mjesta u okolici Dubrovnika te Boku Kotorsku. Mnogima je ostala u živom sjećanju velebna proslava svečanosti Sv. Vlaha za vrijeme Banovine Hrvatske 1941. Toj su svečanosti prisustvovali Ban Hrvatske Ivan Šubašić i zagrebački Metropolita-nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, koji je predvodio crkvene svečanosti skupa s prisutnim biskupima i vodio tradicionalnu procesiju noseći moći glave sv. Vlaha. Dubrovčani su tom prigodom svečano dočekali Hrvatskog Bana i Metropolitu i time pokazali vjekovnu težnjnu hrvatskih zemalja za sjedinjenjem i povezanosti između Zagreba i hrvatske Atene. To su u svojim pozdravnim govorima posebno istakli narodni zastupnik prof. R. Mišetić i gradonačelnik dr. J. Baljkas.
 
Ban je u svom govoru naglasio: "Sva tri velika područja duhovnih dobara: znanost, umjetnost i etičko-religiozni red kao i onaj božanskom aureolom okruženi trias ideala – istine, dobrote i ljepote sintetizirali su se u duši ovoga čudesnog grada, svetišta ljepote, koji je uvijek vjerovao u istinski smisao kulta sv. Vlaha i Gundulićevih refleksivnih stihova: Bez pomoći Višnje s nebi, Svijeta je stvarnost svijem bjeguća". /Osman, I 9 i 10/ Ovom prigodom Ban je otvorio Gradsku Biblioteku u Dvoru /današnja Naučna Biblioteka/, kao i veličanstvenu izložbu "Dubrovačko pomorstvo kroz vjekove" u Sponzi.
 
U ratnim godinama 1942., 1943. i 1944. nije bilo vanjske proslave, već samo unutar crkve gdje se je molilo za mir u svijetu. Godine 1945. nakon ulaska partizana u Dubrovnik, da se istakne pobjeda nad neprijateljima i svršetak ratnih strahota, civilna i crkvena vlast organiziraše svečanu vanjsku proslavu Sv. Vlaha uz sudjelovanje vojnih vlasti i dviju vojnih glazba. U svečanoj tradicionalnoj procesiji koju je predvodio biskup mons. Pavao Butorac uz imenovane festanjule GG. Lukše Gozze i kap. Antuna Obuljen, sudjelovala je i vojska prateći svete Moći. To se odvijalo i 1946. godine. Festanjuli za vanjsku proslavu bili su birani do 1949. godine, a nakon toga zbog nastalih okolnosti i odnosa sa crkvom, nijesu bili birani do 1972. godine kada se je slavio jubilej 1000. godišnjeg patronata sv. Vlaha.
 
Ne smijemo zaboraviti i veličanstvenu proslavu jubileja 1000. godišnjeg patronata sv. Vlaha u 1972. godini. Tu je godinu biskup dr. Severin Pernek proglasio godinom sv. Vlaha. Tom je prigodom bio formiran poseban Radni Odbor za proslavu i imenovani festanjuli kap. Livijo Ivé i Zvonko Kisić, nakon prekida od 24 godine. Svečanosti su započele akademijama kod oo. Isusovaca, oo. Franjevaca i oo. Dominikanaca 27., 28., 29. siječnja, i u njihovim crkvama. Sjetimo se, redovnici su kroz stoljeća bili duhovni graditelji Dubrovnika, te su tih dana predstavnici redovnika iznijeli povijest svoga rada u gradu s temom: "što smo od Grada primili, a što smo gradu dali."
 
Uvečer uoči glavne proslave 5. II. u franjevačkoj crkvi izveden je oratorij "Messiah"od G. F. Handela, kojemu su prisustvovali kardinali, nadbiskupi i biskupi s vjernicima u prepunoj crkvi. Za ovaj svečani jubilej dođoše iz Rima kardinal dr Franjo Šeper prefekt Kongregacije za nauk vjere i dr John Joseph Wright prefekt Kongregacije za kler, iz Zagreba dr Franjo Kuharić nadbiskup – metropolita, iz Splita dr. Frane Franić nadbiskup-metropolita, i mons. Ivo Gugić pomoćni biskup, iz sarajeva dr. Smiljan Čekada nadbiskup-metropolita i dr. Tomislav Jablanović pomoćni biskup, iz Bara dr Aleksandar Tokić nadbiskup i primas srpski, iz Zadra mons. Mario Oblak nadbiskup, iz Rijeke mons. Josip Pavlišić nadbiskup, iz Mostara dr Petar Čule biskup i mons. Pavao Žanić pomoćni biskup, iz Šibenika mons. Josip Arnerić, iz Hvara mons. Celestin Bezmalinović biskup, iz Skoplja dr. Joakim Herbut biskup, iz Đakova mons. Ćiril Kos. Bili su prisutni i provincijali oo. Isusovaca, oo. Franjevaca i oo. Kapucina.
 
Na dan glavne proslave 6. II. bila je vani pred Katedralom svečana koncelebrirana misa prisutnih kardinala, nadbiskupa, biskupa koju je predvodio kardinal dr Franjo Šeper i održao prigodnu propovijed. Sav prostor od Katedrale do Sponze, zatim Placa, Gundulićeva Poljana i okolne ulice bile su ispunjene s mnoštvom vjernika. Iza sv. Mise formirala se je tradicionalna procesija kroz Grad sa svetim moćima koje se čuvaju u moćniku Katedrale. Bilo je prisutno 110 barjaka iz cijele biskupije, te nekoliko velikih križeva. U hotelu "Argentini" bio je priređen svečani objed za uzvanike. U 17 sati bila je svečana akademija u crkvi Male Braće uz bogat program i uspjeh. Proslava ovog jubileja savršeno je uspjela. /Don Jozo Mihovilović: "Tisućgodišnji jubilej sv. Vlaha" – Dubrovački Horizonti, br. 9.-10., Zagreb 1972., 84.-90./. 
 
Posebno mjesto zauzimlje Festa sv. Vaha 1991. godine u ozračju demokratsko izabrane nove Hrvatske države. No, ono što je Festi dalo poseban pečat nije toliko broj uglednih gostiju i mnoštvo građana, koliko ozračje u kojem se ona pripremala i odvijala. Potvrdilo se još jednom staro načelo da se samo u slobodi može stvaralački raditi. Priprema za Festu počela je onog trenutka kad je Skupština Općine proglasila blagdan sv. Vlaha blagdanom grada i općine. Tim činom Festi je vraćen povijesni naslov crkveno-državnog blagdana i omogućena suradnja svih građana u proslavi. Koliko je to važno najbolje se vidjelo na sjednicama novoformiranog Odbora za proslavu koji je okupio dvadesetak poznatih kulturnih i privrednih djelatnika grada, a kojem su se pridružili članovi crkvenog odbora u koji su ušli gradski župnici i rektor sv. Vlaha don Slavko Grubišić. Sve je odisalo sviješću zajedničke odgovornosti i želje da se Festi dade onaj značaj koji je imala vjekovima, ali i da se u nju ugrade novi sadržaji koji odgovaraju sadašnjem vremenu i konkretnim prilikama i mogućnostima. I u najnovijem uljepšavanju crkve sv. Vlaha sudjelovali su i donatori širom svijeta,pa je tako i omanski sultan Qaboos bin Said Al Said donirao 40.000 dolara.
 
Gotovo da se preklopilo 1700 godina mučeničke smrti sv. Vlaha (316.) i jednako toliko godina kršćanstva kao službene religije Rimskoga Carstva, prihvaćenog po caru Konstantinu (314.). Rekao bi čovjek da u Grad dolijeću iste čiope iz Egipta, da kupjerte i miri, more i borovi, fortece i kupe traju kao oslikana ustakljena vječnost. U međuvremenu nestalo je Rimsko Carstvo, neka doseljena plemena su stvorila nove nacije u Europi,  stvorio se islam, vodili križarski ratovi, nastali crkveni raskoli  (najprvo među istočnim i zapadnim kršćanima, zatim sa bezbrojnim nacionalnim pravoslavnim crkvama i  protestantskim sljedbama), »otkriveni« su »novi« kontinenti, nestalo je Turskoga, Ruskoga, Austrijskoga, Njemačkoga, Engleskoga, i Španjolskoga carstva, aristrokaciju su zamijenili komunisti, fašisti i liberalni neokolonijalisti, napredovala je znanost i tehnologija, razbio se atom i DNK, te zakoračilo u svemir, a danas postoji oko 200 nezavisnih država, dok EU po prvi puta nudi nadu jedinstvene i miroljubive Europe. Isto dobro rastu napetosti i strahovi, dolazi do moralnoga pada, tehnologija i ekonomija izmiču racionalnom nadzoru, čovjek se otkriva žalosno isti, grješan, slabi krhak unatoč velikim slobodama i progresima.
 
A u našem Gradu puk iskazuje čast svome parcu (patronu), Festa je bila državna smotra malene Republike i danas je ponos Dubrovčana, a dobrome starcu poštovanje odaju i inovjerci i ateisti, milenijska procesija traje unatoč revolucijama i prosvjećenim apsolutizmima, u obilju potrošačkoga društva i konjuktura kao i u skromnim danima kriza i ratova. Viju se isti barjaci dubrovačkijeh sela i župa, svak se u srcu veseli danu ki dohodi jednom u godištu, raduje se novi rascvjetali naraštaj, kao i šareni bjelosvjetski putnici (turisti) koji dolaze vidjeti sklad naše tradicije i kulture. Ti stari i dobri sveče znaš da vrijeme rastjeruje sve iluzije, pomiruje nepomirljive i vraća stvari u njihov normalan i redovan tijek po logici koja je viša od ljudske, i da unatoč svemu život ide dalje.
 
Sveti Vlaho u svijetu
 
Osim poteškoća sa grlom i dišnim putevima zdravstvena stanja i situacije u kojima se molilo sv. Vlaha za zagovor variraju od pokrajine do pokrajine, što se detaljnije može vidjeti kod Josipa Antolovića "Duhovni velikani", Zagreb, 1988. Sv. Vlaho liječio je i životinje, te je zaštitnik istih, ali i štiti od njih. Zaštitnik je od zaraznih bolesti, npr. u južnoj Francuskoj od kuge, u Italiji štiti od potresa, u Belgiji zaziva zaštitu od lihvara, na Malti se moli za siguran porod, u Francuskoj štiti trudnice, a zbog brige i ljubavi prema životinjama zaštitnik je veterinara; taj ekološko humani aspekt nije zanimao ljude prošlih stoljeća, osim izuzetaka poput sv. Frana Asiškoga.
 
Bezbrojni poznati i nepoznati hodočasnici, svećenici, trgovci, izbjeglice, umjetnici, vojnici, činovnici prenose kult sv Vlaha na Zapad. Od hodočašća Tchouhadjian izdvaja Leimbach u Elzasu i Metz, Vierzehnheiligen (14 svetih pomoćnika) kod Bad Staffelsteina sa krasnom baroknom crkvom, Maratheu u Basilicati koja relikvije ima već 732., Capadocciu (!,armenski doseljenici) u Abruzzu koja ima crkvu sv Vlaha. U Rimu kult potvrđuje tek freska u crkvi sv Klementa, 9. stoljeće. Godine 964. bizantski car Nikifor Foka potukao je u Maloj Aziji Arape, te je pobjedu proslavio i oslikavanjem fresaka u Goremu, Kapadokija, Turska, punom slikovitih crkvica i nastambi u stijenama.Na tim freskama rađenim vojnički oskudno se nalazi i sveti Vlaho, npr. u crkvi sv. Bazilija.
 
Benediktinska opatija st. Blasien (Vlaho, Blaž) u Baden Würtembergu osnovana je u 9. stoljeću, tradicija smatra da je Reginbert od Seldenburena (umro 962.) posvetio sv. Vlahu. Moje mišljenje je da je širenje štovanja sv. Vlaha u Njemačkoj vezano uz djelovanje Liutpranda od Cremone (oko 920. – 972.), biskupa, poliglota, diplomata, povjesničara koji je rodom langobardski plemić. U službi cara Otona I., a u svrhu popravljanja odnosa sa Bizantom uspio je 971. dogovoriti brak Teofano, rodice bizantskoga cara Ivana Cimiska sa Otonom II. (sin Otona I. i otac Otona III.), rimsko njemačkim carem. Cimiskov armenski klan (Kurkuas) i klan Foka(s) kojemu je pripadao majčin brat car Nikifor II. Foka bili su dva vodeća vojnička klana u Kapadokiji.
 
Teofano je imala armenske krvi, te je i to doprinijelo širenju kulta sv. Vlaha, a uvela je i neke bizantske običaje na njemački dvor, poput korištenja vilice za jelo. Adelaida, majka Otona II. (supruga Teofano) koncem 10. stoljeća gradi benediktinsku opatiju st. Blaise kraj Geneve. Te opatije, kao i Rheinau u Švicarskoj imaju jako dobre veze sa uglednim kulturnim centrom Cluny u Francuskoj. Dužd Petar IV. Candiano kao drugu ženu uzeo je Valdradu od Toskane, nećakinju Adelaidinu koja mu je u miraz donijela Treviso (kult sv Vlaha!), Friuli (ima crkvu sv. Petra i sv. Vlaha, sa lošim freskama iz 15. st.) i Ferraru (u blizini naselje Fossanova San Biagio). Na zemljištu isušenom 975. u nizozemskom Thornu (Limburg) podiže se benediktinski samostan posvećen St. Blasiusu.
 
U austrijskom Admontu benediktinska opatija osnovana 1074. širi kult sv. Vlaha. U Erfurtu tiringškom nalazi se samostan svetoga Vlaha utemeljen prije 13 stoljeća. Krajem 12. stoljeća saksonski knez Henrik Lav u Brunswicku, opatija st. Blasien gradi crkvu sv. Blasiusa u Braunschweigu. Pretežno je to gotička građevina visoka i dostojanstvena ali bez neke ljepote. Istoj crkvi je namijenila ambiciozna Gertruda od Brunswicka prekrasni oltar kovčezić iz 1045. na kojem su uz svece prikazani i rimski car Konstantin sa majkom Helenom, Sigismund burgundski i Adelaida, žena Otona I., koju smo već spominjali. Tzv. Blago Gvelfa (Po obitelji Velf kojoj je pripadao najmoćniji njemački velikaš i pretendent za kralja Oton IV., ujedno i naziv propapinske stranke u Italiji) tj. riznica St. Blasiusa posjeduje jednu nevješto rađenu srebrenu glavu sv Vlaha (14. st.), vješto izrađeni relikvijar u obliku crkve sa kupolom u 12. st., zlatnu ruku sv Vlaha optočenu dragim kamenjem i relikvijar u obliku gotičkoga tornja sa prstom sv Ivana, jedan križ i relikvijar zuba sv Ivana.
 
Luko Bradarić nas izvještava da je kult sv. Vlaha najviše raširen u Italiji, psb. južnoj. U Rimu su sagrađene 3 crkve posvećene našem svecu, u Napulju 4, u Veneciji 2 i još dvadesetak u drugim mjestima. Moći sv. Vlaha čuvaju se u Napulju, Bruxellesu (po Skurli prenijeli križari iz Carigrada u Flandriju i Luksemburg), Parizu (Notre Dame), Bernu, Eboli (mjesto egzila Carla Levija!), svetištu Composteli, Cambraiu, Marseilleu, Bruggesu, Lisabonu, Malti, Bologni, Veneciji, Veroni, Brindisiju, Capui, Orbetelu, Caramaniji pijemontskoj, Centu i Bellunu. U Bruxellesu je bilo sjedište bolandista, povjesničara isusovačkoga reda koji su proučavali u 17. stoljeću životopise svetaca i donosili pravorijek o njima.
 
U Francuskoj je na jugu kult poznat već u 4. i 5. stoljeću, ali crkvice su znatno kasnije i malene kao npr. ona u Arlesu, te Hopital St Blaise na putu do svetišta Compostele, koji je bio i bolnica. Dok je širenju kulta u Španjolskoj i Portugalu smetala arapska najezda nemam pouzdanog logičkog objašnjenja zašto je kult slabo i relativno kasno udomaćen u Francuskoj. U široj okolini rodnog mjesta velikana Blaisea Pascala nalazi se  st. Blaise de Vinnac. U 12. stoljeću zbog križarskih ratova kult sv. Vlaha se naglo širi, 1200 samostana, crkvi i kapelica posvećeno je sv. Vlahu. Armenci su bili vrlo prijateljski raspoloženi prema križarima.
 
Po Skurli u samostanu Premonstrata kod Bruxellesa nalazi se kost ruke sv. Vlaha koju je darovala Margareta, kćer engleskoga kralja Edwarda I. i supruga Ivana, vojvode brabantskoga. Je li tu relikviju donio iz Svete zemlje Edward koji je bio križar, ili netko ranije, možda i kralj Richard I. Lavljeg srca koji je po svemu sudeći boravio ranije u Svetoj zemlji, pa i u Dubrovniku? Kao zaštitnika štuju ga na Siciliji u selu San Biaggo (imamo mjesta Ragusu i San Biaggio, riječicu San Biagio na Siciliji!), Beneventu, Centu i Capui.
 
Na napuljskom kamenom kalendaru iz 9. stoljeća uklesano je u mramoru ime sv. Vlaha uz nadnevak 3. veljače. Crkva San Biagio u Veneciji podiže se prvi puta sredinom 11. stoljeća u blizini Arsenala, brojni mletački Grci, pomorci, brodograditelji, trgovci i obrtnici štovali su sv Vlaha. Ta crkva je za austrijske vladavine bila parohijalna (župna) crkva austrijske mornarice. Danas je naravno župna crkva talijanske mornarice. U Veneciji se nalazi i otok koji se zove San Biagio. Tu je i naselje u talijanskom Trevisu kojem je dubrovački biskup Jederlinić poklonio odlomljenu od  veće česticu moćnika sv Vlaha u 19. st., te kraj u francuskim Alpama i brdo u južnoj Italiji.
 
Hagios Blasios je i naselje u Bugarskoj, danas turistički kraj sv. Vlasi blizu Burgasa. U slavenskim zemljama pa i Dubrovniku (blagoslov plodova u sklopu svečeve feste sv Vlaha, gdje je 12 djevojaka, tzv. trznica koje bi pred Knežev dvor nosile u ruci zastavu, a o njoj obješene dvije posudice sa uljem i vinom, dva kolača i kruha, pokoji vijenac sočiva, a na glavi košić pun pogača i maslinovih grana – pa bi zaplesale narodni ples), štovao se sv. Vlaho kao zaštitnik poljodjelaca, te i u Italiji, Rumunjskoj, Francuskoj gdje je poznat i kao zaštitnik zaručnika, u Nizozemskoj mjehura. U talijanskom Piemontu postoji vino San Biagio, u Franuskoj vino Domaine  Saint Blaise iz regije Languedoc Rousillon. Postoji i ulje, kolači, kruh i sl. Masu podataka nam daje knjiga Francuza armenskoga porijekla Armanda Tchouhadjiana "Sveti Vlaho biskup iz Sebaste", Dubrovnik 2011., uz suradnju Caleba Ivesa Bacha, čije domišljato istraživanje o putevima širenja kulta meni bile kiselo iznenađenje, jer sam umišljao da sam pomažući gosparu Kovačeviću došao do novih ideja i poveznica. Gospodin Bach je radio za CIA-u, tako da širenje ideja i međuljudski odnosi njemu nisu tajna niti je njegova vizija uska vremenski i prostorno.Tu su i filolog Richard Witt i Adriana Kremenjaš Daničić pomalo sudjelovali u Tchouhadjianovom pedantnom radu.
 
Fonološki razlozi su učinili da Francuzi mole za dobru žetvu pšenice (ble na fr. pšenica, Blaise (blez) na fr. Vlaho), a Nijemci i dr. Germani protiv vjetra, jer blasen (blazen) znači puhati. U Slavena osobito Rusa sv. Vlaho (Vlasij) zamjenio je drevnog boga vode, zemlje, podzemlja Velesa iliti Volosa koji je i zaštitnik domaćih životinja i stoke, s obzirom na vrijednost stoke (blago) on se smatrao i zaštitnikom bogatstva. Vrlo je lijepa crkva sv Vlasija u ruskom Novgorodu iz 1407. godine.
 
U blizini albanskoga grada Drača (Düresi) nalazi se pravoslavni samostan sv. Vlaha, a i tamošnji franjevci (katolički red jasno) imaju ga kao zaštitnika. Štovanje je vrlo drevno, a lokalna legenda čak smatra da se sv. Vlaho tamo rodio i živio. Kakva je bila armenska vjera ranih stoljeća kršćanstva svjedoči nam po A. Bagdasarovu oružani ustanak perzijskih Armenaca, koji su doduše poraženi od nadmoćnijeg neprijatelja nakon krvave bitke, ali su ostali kršćani. Perzijski šahinšah Jezdegerda II. je poslao Armencima pismenu poruku sa zahtjevom da prihvate zoroastrizam, njegovu vlast i vjeru. Armensko svećenstvo i knezovi na čelu s Vardanom Mamikonjanom su mu odgovorili na Saboru u Artašatu 449.: “U našoj vjeri nitko nas ne može pokolebati, ni anđeli, ni ljudi, ni mač, ni oganj, ni voda, niti bilo kakve muke. Sva imovina naša i vlasništvo su u tvojim rukama, i tijela naša pred tobom. Čini što želiš prema vlastitu nahođenju. Ako nas budeš pustio da i dalje u miru ispovijedamo našu vjeru, nikoga drugoga za gospodara na zemlji ne ćemo priznavati osim tebe, a na nebu ne ćemo zamijeniti Isusa Krista drugim Bogom jer nema drugoga Boga osim Njega... Umrijet ćemo kao smrtni da bi On primio našu smrt kao [smrt] besmrtnih! Ali ti o svem tom nas više ne pitaj. Vjera naša je čvrsta i ne možemo ti, kao djeca, lagati, jer nam je vjera nerazdvojiva od Boga s kojim nema načina raskinuti savez i prevjeriti, ni sada, ni kasnije, nego ostati s Njim zauvijek, na vijeke vjekova!”
 
U 12. stoljeću u Armeniji je djelovao Red sv Vlaha (Balasan) koji se dijelio na vojni i civilni dio; ovaj drugi se bavio svetom misom i misionarenjem. Sveti Vlaho je tada bio zaštitnik armenskoga kraljevstva. Pravila Reda sv Vlaha bila su ista kao i pravila redovnika bazilijanaca. O tome nam svjedoči Skurla u spomenutom djelu pozivajući se na "Dizionario storico degli ordini religiosi e militari" iz Venecije, tiskan 1790.
 
Za znak reda sv Vlaha Armenci nosijahu crveni križ sa svečevom slikom povrh ljubičastoga haljetka. Po nekima križ je bio zlatan. U grčkim zemljama bio je niz crkava i samostana posvećenih svetom Vlahu od kojih se ističu ona u Magneziji te crkva u Carigradu (Istanbul) srušena u 16. stoljeću, obnovljena 1847. godine. Problem je što Grci štuju više osoba sa imenom sv. Vlaha, našega parca slave sa sedam dana zakašnjenja 11. veljače, a da zabuna bude veća trećeg veljače slave istoimenog svetitelja nižeg ranga.
 
Što se spomenute crkve u Carigradu tiče treba priznati da je u Osmanskome carstvu postojala vjerska tolerancija, te da su dubrovački trgovci mogli slobodno slaviti mise, pa i usred turskoga vojnoga tabora! Muslimani su štovali sv. Vlaha u Sivasu kao zaštitnika grla, sv. Antuna zaštitnika djece, a u Bosni je npr. sv Ivo u Podmilačju kod Jajca bio mjesto hodočašća ne samo katolika, već i muslimana i pravoslavnih. Užasi ratova, pokolja i etničkih čišćenja stari su koliko i povijest čovječanstva, ali tek u zadnjih dvjestotinjak godina razvojem tehnike ali i ateističkih totalitarnih ideologija sukobi postaju monstruozni i ogromnih razmjera. Tobože je sultan Mehmed Osvajač odustao nakon osvajanja Bosne od zauzimanja Dubrovnika, jer da je višekratno pao sa konja a usto i prema dubrovačkoj predaji u blizini Sutjeske (istočni dio Bosne i Hercegovine) sanjao sv. Vlaha da mu prijeti.
 
Osvajač Carigrada koji je tečno čitao latinske tekstove i volio slikara Bellinija vjerojatno je uvidio da mu od dobro utvrđenoga  Dubrovnika ne prijeti opasnost ukoliko mu ostavi slobodu, već naprotiv dobra trgovačka korist, dočim bi napad na grad mogao dovesti do neugodne intervencije Španjolske, Mađarske, pape i drugih kršćanskih sila, što su mu vlastela dala jasno naslutiti. Nicholas Mircovich u djelu "Ragusa and the Portuguese Spice Trade" ističe zlatno doba dubrovačke trgovine istočnjačkim začinima u godinama 1530. - 1540. Mircovich spominje da je Melik Ješa Dubrovčanin došao u Indiju 1480. i postao potkralj Gujarata, to se sigurno ne odnosi na Vicu Bunu sa Lopuda i kasniji nadnevak, ali taj nije u Goi bio tako visoko postavljen.
 
Godine 1488. Bartolomeo Diaz na dan sv Vlaha stupa na tlo južne Afrike kao prvi Europljanin(!), nažalost Nizozemci će kasnije zaljevu sv. Vlaha, gdje je Diaz pristao, promijeniti ime u Zaljev mušula (dagnji). Godine 1502. Vasco de Gama učvršćuje se u Goi, opet je sv. Vlaho milostiv Portugalcima, Vasco je portugalski oblik svečeva imena!
 
Na dan sv Vlaha 1509. godine Portugalci su u pomorskoj bitki za Diu (blizu Goe) porazili egipatske mameluke koji su imali (prema Wikipediji) tehničku potporu Osmanskoga carstva,Venecije i Dubrovnika(?!). Egipat je oslabio izgubivši obilne prihode od indijskih začina, te uskoro došao pod tursku vlast, a i za Veneciju je to predstavljalo veliki gubitak. Vrlo čudno je da logistički Dubrovčani djeluju zajedno sa Venecijom koja je uvijek nastojala zagušiti trgovinu svoga malenoga rivala. Tko zna, možda je interes Turaka i Dubrovnika  bio poraz Egipta; ne bi bilo prvi puta da je Dubrovnik odigrao ulogu dvostrukog špijuna. Dubrovačka kolonija je postavljena na Malabarskoj obali, sjeverna Goa, grad u Indiji. Crkva sv. Vlaha (St. Braz) je izgrađena 1563. Crkvena zvona su donešena iz Dubrovnika. Godine 1540. J. Alfonce nalazi zaljev jugoistočno od Cejlona nazvan po sv. Vlahu.
 
Iz godine 1512. je crkva San Blas de Mazo na španjolskim Kanarskim otocima. Crkva je proširena I obogaćena umjetninama u doba baroka;u njoj se nalaze radovi flamanskih majstora. Kip sv. Vlaha je zanimljiv po svojoj netipičnosti, naime širokog je lica, bezbrad i nepravilna nosa, obučen u raskošnu biskupsku odjeću. Iz godine 1532. je vrlo lijepa  renesansna kapelica De la Warreova koja krasi skladnu crkvicu St Mary i St. Blaise u Boxgroveu, West Sussex. Zdanje ima romaničkih i gotičkih elemenata, a crkva je na tom mjestu postojala već i prije dolaska Normana 1066. godine. Nema podataka kada je posvećena St Blaiseu, tj. Vlahu. Prekrasna crkva Madonna di San Biagio u Montepulcianu, Siena, građena od  Antonia Sangalla starijeg 1518. – 1545., uz podršku pape Lea X. Medicija. Crkva sv. Vlaha (san Biagio) u Caldani, Toscana građena je od nekoga iz Sangallovog kruga. Skladna i elegantna građevina divan je primjer renesansnog zlatnog reza.
 
Muzej Villa Guinigi u Lucci, Toscana, posjeduje oltarnu palu od tri uljene slike iz 1543. slavnoga pisca, arhitekta i slikara Giorga Vasarija; lijevo je sv. Vlaho (oko 206 cm visoka slika), u sredini je Blažena djevica Marija, a desno se nalazi sv Eustahije. Djelo je visoke kvalitete, ali nažalost ne znam tko je naručitelj, niti gdje se nalazilo. Isti autor je napravio i crtež (oko 30x20 cm) na kojem su sv. Vlaho, sv. Dominik i sv. Luka.
 
Paris Bordone po umijeću ravan najboljim umjetnicima renesanse u djelu “Sveti Antun opat između Vicenza Ferrerskog i sv Vlaha” daje lik našega parca. Slika se čuva u Trevisu, Museo Luigi Bailo. Ermida de Sao Bras crkva je u kojoj čarolija bijele boje i elegancija odišu pomalo orijentalnim duhom i više sjećaju na dvorac ili gotičke kule negoli na crkvu. Građevina potječe iz kraja 15. stoljeća, a naručiteljica je supruga portugalskoga kralja Ivana (Joao) II. imenom Leonor de Castro. To je u Evori istočno od Lisabona. Na Azorima je utvrda Sao Bras. Crkva San Blas u Villarobledu, La Mancha (domovina Cervantesova Don Quijotea) je jednostavna renesansna geometrijska konstrukcija, sa baroknim interijerom i čudesnim svodom poput ruže. Pripisuje se arhitektu Andresu de Vandelviri.
 
Vrlo je slikovita bila crkva San Blas u Hijaru, sjeverni dio Aragona (danas Katalonija). Imala je kao bizantsku kupolu, fasadu sa dekoracijama i neskladni tornjić nalik minaretu. Postoji na starim fotografijama prikaz te crkve. Jednostavna je konstrukcijom renesansna crkva san Blas u Salamanci, te St. Blaise u Effiatu, središnja Francuska. U Meksiku postoji grad San Blas, a u SAD-u rt na Floridi. U Peruu već 1544. se gradi San Blas de Cubas u gradu Cuscou, sadašnja crkva je iz 17. stoljeća. Prema internetskoj stranici peruanskoga veleposlanstva djelo je to dubrovačkoga plemića Basilija Baseglija koji u to vrijeme (1537.) boravi u Peruu sa dubrovačkim iseljenicima i pomorcima. U crkvi se nalaze predivne barokne rezbarije (španjolski churriguesce stil) u cedrovom drvu koje lokalna tradicija pripisuje Indijancu oboljelom od gube, imenom Juan Tomas Tuyro Tupac, iako su vjerojatni drugi autori. Crkva je građena  na hramu Inka.
 
U Ekvadoru svetac ima svoju crkvu već 1620. godine, a u Paragvaju je sv. Vlaho zaštitnik države, osobito omiljen među pučanima. Kostarika ima lijepu baroknu crkvu San Blasa u Matoyi, Nikaragva u Chichigalpi, te crkvu San Blasa u Masayi koja je izuzetno skladna i elegantnih razmjera, po stilu izgleda mlađa. Prelijepe fotografije san Blasa u Masayi izradio je Steve Owen. U Sebasti na Filipinima slavi se svečana festa sv. Vlaha. Dubrovčanin, nadbiskup Rajmund Jelić (Gallani) bio je početkom 18. stoljeća vjerski poglavar katoličkih Armenaca u Maloj Aziji i dopisivao se sa opatom Mehitarom - utemeljiteljem katoličkog armenskog reda mehitarista.
 
Vinicije B. Lupis nas zajedno sa Arturom R. Bagdasarovim u knjizi "Armenija, domovina Sv. Vlaha", Dubrovnik, 2015., opširno izvješćuje o tisućljetnim armensko-dubrovačkim i hrvatskim vezama, sa kultom 40 svetih mučenika iz Sebaste, sa ranim štovanjem sv. Zenobija i sv. Zenobije u našem gradu, o dubrovačkim trgovcima armenskoga podrijetla i Đuru Bagliviju, Dubrovčaninu koji je postao slavni papin liječnik, o ocu isusovcu Josipu Marinoviću iz Perasta koji je prvi na zapadu objavio povijest Armenaca, o biskupu Sebaste koji je 1902. posjetio Dubrovnik... 
 
U crkvi sv. Jurja u Galati bilo je sjedište "Dalmatinskoga društva sv. Blaža", utemeljenoga 20. kolovoza 1913., a do te je godine postojalo "Dalmatinsko društvo sv. Blaža" osnovano 1900., u čijem je članstvu cijeli niz katoličkih Armenaca, poput Giovannija Kutchukiana. Svečev sarkofag u Sebasti (Sivas) nalazio se na izvornom mjestu do 17. svibnja 1943. kada je od Turaka premješten u mjesni muzej, a crkvu sv. Vlaha (Agios Blasios) u središtu Sebaste Turci su srušili 1950., prije toga je srušena 1923. tada postojeća veća crkva sv. Vlaha. Od naših svetišta posvećenih sv. Vlahu izdvajam po ljepoti suvremenu zagrebačku crkvu sv. Blaža u Primorskoj ulici arhitekta V. Kovačića, te crkvu sv Blaža u Vodnjanu prviput građenu u 11. stoljeću; sada se nalazi u baroknom obliku iz sredine 18. stoljeća. Jer je mučen češljem za grebanje vune sv. Vlaho je zaštitnik cehova vezanih uz proizvodnju tkanine, osobito grebača vune. Na slikama se prikazuje sa rečenim češljem, ali i sa prekriženim svijećama, praščićem, vukom i dr. životinjama, te sa djetetom kojem vadi riblju kost iz grla.
 
U francuskoj Burgundiji, Berze la ville, postoje freske sv. Vlaha iz 12. stoljeća. Na mozaiku u Veneciji (bazilika sv. Marka) nastalom nakon 11. stoljeća lik je sv. Vlaha, kao i na mozaiku u Palermu (Palatinska kapela, normanska palača) nastalom oko 1140. U bizantskom stilu, kao i prethodni mozaici je katedrala u Monrealeu, Sicilija, kraj 12. ili 13. st., graditelj Vilim Sicilijanski 1182. godine. U Francuskoj, Najac kraj Aveyrona postoji lijepi most iz 13. stoljeća. U istoj zemlji je Saint Pierre od Saint Juliena u Saultu sa čarobnim vitraillima iz 13. stoljeća.
 
Lijepe su romaničke crkvice u Francuskoj, npr. Hopital St Blaise kraj Compostela i u La Celleu. Na Malti ima crkva sv. Vlaha i freska koja prikazuje sveca iz 15. stoljeća. Od Tizianove radionice nam dolazi slika u dubrovačkom dominikanskom samostanu sa Sv. Vlahom, Magdalenom, arkanđelom Rafaelom, Tobijom i nepoznatim donatorom, a potpis istoga maestra nosi u Anconi i Bogorodica sa Isusom, sv. Franom, sv. Vlahom i donatorom Lujom Gozze, plemićem dubrovačkim.
 
Slika u dominikanskom samostanu koju svrstavaju likovni znaci oko 1550. ima i portret donatora, koji dosta naliči bogatom i uglednom, te vrlo pobožnom trgovcu Vici Stijepoviću Skočibuhi. Lokalna predaja je donatora vidjela u plemiću Puciću, a Pucići je i šalju sredinom 19. stoljeća na restauraciju u Italiju. Po bogatstvu, ukusu i vremenu nastanka logičnim mi se činio odabir Stijepovića, tim više što akademik Radoslav Tomić pravilno vidi na slici Tobiju, i pita se kakve veze Tobija ima sa Pucićima. U priči o Tobitovom sinu Tobiji kojega bolesni otac šalje da pokupi dug, ulovu čudesne ribe i zaruci za Saru bitan je pratilac, arkanđeo Rafael zaštitnik putnika koji provodi mučne poslove k cilju, zaštitnik bračnih i obiteljskih odnosa i dr.I na ljetnikovcu Vicinom na Šipanu nalaze se likovi dječaka, jedan sa ribom i mrežom. Vice je oko 21. godine starosti doživio napad alžirskih gusara 1555. u kojem mu je poginuo brat i većina posade. Otada nije plovio, već ga je otac uveo u trgovčke poslove i uskoro umro.
 
Otac Tomo rodom sa otoka Šipana pokopan je u dominikanaca, a Vicin brat Marin bio je svećenik. Vice je bio vrlo pobožan; poklonio je dominikancima oltarnu palu "Silazak Duha Svetoga".Dominikanci imaju predaju da je Tizian boravio u gradu između 1555. i 1560. Vjerojatno se tu radi o vremenu kada je slika nastala, a možda je boravio neki drugi slikar koji je majstorov pomagač ili sličnoga stila, ili je nešto dovršavao i popravljao. Izvorno je slika stajala u dominikanskom samostanu. Znamo za obiteljske nesuglasice i u vremenu kada se Vice povlači na Šipan, u oporuci 17. 12. 1588. preporuča djeci da žive u miru međusobno se poštujući i pomažući. Imao je 10 djece, od čega je 4 umrlo u ranoj dobi. Muška linija se ugasila, a Vice je odbio ući u krug plemstva jer mu Republika nije dopustila da sinovi postanu plemići. Suvremenik Serafin Razzi svjedoči da je Vice imao veoma udobnu kuću urešenu religioznim slikama.
 
Na kuli Puncjeli kip sv. Vlaha sjedi, vjerojatno jer se u blizini nalazila stolna crkva našeg sveca iz 10. stoljeća, porušena u 13. st. radi širenja zidina. Većina kipova sv Vlaha na zidinama je površno obrađena,  što ovdje nije slučaj; čak i kamena niša ima vrlo dekorativnu plastiku, a sam kip je izrazito visoke razine izradbe što navodi dr. Igora Fiskovića na pomisao da je bio namijenjen crkvenom oltaru, ili da se na oltaru nalazio. Kip je rad Petra Martinova iz Milana, istoga koji je uresio Onofrijevu fontanu. (Umjetnike i graditelje je oprezni Dubrovnik tražio van Venecije.) Dobrom izvedbom Petar Martinov (Pietro di Martino) je nadmašio sam sebe! Kip koji krasi ribarnicu, nepoznatog autora ima obilježja 14. stoljeća i lako je moguće prenesen iz stare crkve sv. Vlaha koja se zapalila 1706.
 
Romanički kip vrlo primitivne izrade u crkvi sv Ivana Krstitelja  možda se izvorno nalazio u srušenoj crkvi iz 10. stoljeća. Osobito je lijep kip sv Vlaha Juraja Matejevog Dalmatinca (oko 1455.) na Vratima od Ponte, a solidan je i onaj Nikole Lazanića iz 1588. u sadašnjoj crkvi sv. Vlaha. Spomenimo novije prikaze sv. Vlaha Ivana Meštrovića na istočnim vratima, te Marina Radice na katedrali. Od inozemnih djela postoji u Lubecku rad Hansa Memlinga (Mainz, 1411. – Bruges, 1499.), te slika poznatog  katalonskoga postimpresionista iz Španjolske J. Sorolle y Bastide sa likom parca, ali ne odveć uspjela. Slikar Velazquez nosi prezime po našem svecu, vjerojatno je prezime baskijskoga porijekla, i ukoliko je točno da se prezime bilježi već u 10. stoljeću znači da je i kult sveca postojao u Hispaniji (makar među Baskima) rano. Katedrala sv Marije u Toledu rađena između 13. i 15. stoljeća ima kapelu sv. Blasa u kojoj je i slika našega sveca. Na Malti u Zurriequ je crkva sa freskom iz 15. stoljeća. Početkom 15. stoljeća Giacomo Jaquerio u gotičkom stilu ukrašava vrlo živopisnim slikama iz života našega sveca kapelu San Biagio u okolici Torina. Kolorit je suzdržan, osobito je zanimljiv prikaz životinja.
 
(Svršetak u sljedećem broju)
 

Teo Trostmann

Dodaj komentar

Sigurnosni kod
Osvježi

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Nedjelja, 25/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 856 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević