Povijest je jedna vrsta ogledala u kojem Bog svoje planove vidi u vanjskoj slici

 
 
Razmatranje upućeno Njegovoj Eminenciji, kardinalu Raffaeleu Fornariju, 19. lipnja 1852.
Onaj koji čita ovo krajnje nesavršeno nabrajanje, koje sam napravio o ovim užasnim zabludama, moći će ustvrditi da prve od ovih neizostavno vode općoj razgradnji i nepogrješivo završavaju u općoj anarhiji, a nasuprot ovih druge kao svoje ostvarenje postižu despotizam nečuvenih i ogromnih razmjera. Prva skupina obuhvaća one zablude koje si za cilj postavljaju prekoračenje ljudskih sloboda i silovito uništenje svih ustrojbi. Drugoj skupini pripadaju oni koji promiču korjeniti prevrat. U politologiji pripadnici prve vrste zabluda pripadaju socijalistima, a oni koji zastupaju drugu vrstu označeni su kao komunisti. Ono čemu ovi streme jest neograničeno proširenje individualne slobode i to na račun državne vlasti, koja mora biti odstranjena. Drugi, nasuprot toga, streme potpunom tlačenju ljudske slobode i kolosalnom proširenje državne sile/nasilja. Iscrpan prikaz prvog od tih učenja nalazi se u spisima gospodina Emila de Girardina, a zadnjeg u posljednjoj knjizi gospodina Proudohna. Onaj je otkrio centrifugalnu, a ovaj centripetalnu  silu budućeg državnog uređenja, jednog društva prožetog socijalističkim idejama, koje će biti izloženo sasvim suprotstavljenim pokretima: i to, doduše, centrifugalnog, koji će počivati na beskrajnim slobodama i jednog centripetalnog proizvedenog sustavima papirologije i (činovničkih) akata.  Što se komunizma tiče, on se sastoji u odstranjenju svih sloboda i vlasništva u korist naddržave. (Prim. prev. E.Č. To je vrijeme u kojem živimo!)
https://www.romancatholicman.com/wp-content/uploads/2017/11/PopePiusIX.jpg
Papa Pio IX.
 
Ono što začuđuje i, u krajnoj je liniji u svim tim socijalnim zabludama nečuveno, može se voditi unatrag, na vjerske hereze, iz kojih se one jedino i dadu objasniti. Socijalistima nije dovoljno da Boga prognaju u Nebo: oni idu mnogo dalje, priznaju se ateistima i općenito osporavaju Božje tubivstvo. Ako se osporava Boga, koji je izvor i podrijetlo svakog autoriteta, onda se prema tome osporava i sam autoritet - i to bezuvjetno i u cijelosti. Osporavanje sveobuhvatnog Božjeg očinstva sa sobom donosi i nijekanje očinstva u obitelji. Osporavanje religijskog autoriteta jednako logično za posljedicu ima i osporavanje političkog autoriteta. Kada čovjek jednom želi dalje nastaviti bez Boga, tada istovremeno podčinjeni želi biti bez kralja, a sin bez oca.
 
Što se komunizma tiče, čini mi se jasnim da se njegovo polazište nalazi u politeističkim i sličnim herezama. Kada je Bog sve i sve je Bog, tada je Bog prije svega vladavina naroda i narodnih masa: individue su Božji atomi i ne proizlaze od drugud doli iz svemira, koji ih neprestano proizvodi i u kojeg se vraćaju. U ovom sustavu to što nije svemir nije ni Bog, ako također treba imati udjela na Božanskom, a što nije Bog to uopće nije, jer izvan Boga koji je sve – nema ničeg. Otud proizlazi onaj oholi prezir čovjeka od strane komunista, i ono brutalno osporavanje ljudske slobode. Otuda potiču bezbrojni napori da se moć nad općim postigne preko buduće demagogije, koja se širi svim kontinentima i treba se proširiti do krajnjih granica. Otuda potiče onaj luđački bijes da se rastrgaju sve obitelji i da ih se izmiješa, i osim njih i sve društvene klase, kao i sve narode i sve ljudske rase, da ih se uništi u smrtonosnim revolucijama. Na taj način bi se, iz onog tamnog i kvarećeg kaosa kao pobjednik nad neravnopravnošću uzdignuo Bog ravnopravnosti, i Bog kolektivizma kao pobjednik nad privatnošću: Bog beskonačnosti, bez početka, kao pobjednik nad postankom i prolaznošću: Bog demagogije, naviješten po najnovijim prorocima, jedina zvijezda na nebu budućnosti, nošena olujom, u bljeskovima munje i slavljena orkanima.  Demagogija je novi svemir, istinski Bog, opremljen jednom jedinom osobinom, naime, sa svemoći. To je pobjednica nad slabošću katoličkog Boga, pobjednica nad dobrom, ljubavlju i milosrđem! Tko ga u zamisli ne bi iznova prepoznao, njega, boga oholosti, Lucifera?
 
Ide li se pobliže na ova sablažnjiva učenja, tada je nemoguće previdjeti tajnovit, ali ipak vidljiv znak, kakav zabluda u vremenu Apokalipse mora na sebi nositi. Kada me religiozni strah ne bi sprječavao usmjeriti oči prema onim užasnim vremenima,  ne bi mi palo teško poduprijeti svoje mišljenje razumnim razlozima, sa sličnim slučajevima, po kojima će veliko carstvo Antikrista postati jednim kolosom demagogije, kojim će vladati plebejac, sotonske moći, naime, "čovjek grijeha".
Budući sam dao opći pregled o glavnim zabludama današnjeg vremena, koje sve u svome izvoru polaze iz neke od hereza, čini mi se primjerenim, pa čak i nužnim, da na pojedinim primjerima tu ovisnost pojasnim. Meni je nesumnjiva činjenica da sve što pogoršava Božju vladavinu nad čovjekom u istoj mjeri i na isti način refleksno uvlači i one vlasti koje su si ustrojila građanska društva.
 
Prva religiozna zabluda novijih vremena bila je pretpostavka o neovisnosti i isključivoj vladavini ljudskog uma. Ova zabluda u religioznom poretku odgovara političkom poreku onih koji u tezi govore o inteligenciji. Zbog toga su ona društva, u kojima je vladavina inteligencije gradila opći temelj  javnog prava, bila i prva koje je opustošila revolucija. Na isti način nastale su ustavne monarhije, s njihovim izbornim cenzusom, razdvajanjem ovlasti, s njihovom slobodom tiska i imunitetom njihovih delegata. 
Druga se zabluda odnosi na volju i u pogledu na religijski poredak sastoji se u tome da tvrdi kako je volja sama po sebi dobra te, da bi se okrenula prema dobru, ne treba ni poticaje ni vodstvo putem Milosti. U političkom poretku toj zabludi odgovara ona, koja se oslanja na tvrdnju da postoji samo dobra volja i da ne bi trebala postojati nikakva volja koja bi bila vođena, dakle, koja se sama ne određuje. Na tom načelu temelji se opće pravo glasa i u ovome svoj uzor nalazi republikanski sustav.
 
Treća zabluda odnosi se na želje i u religijskom poretku sastoji se u tome da se tvrdi kako je čovjek začet bez grijeha i naprosto se odlikuje svojim željama. Ovoj zabludi u političkom poretku odgovara ona koja vlade stvara samo s jednim ciljem: naime, za udovoljavanje želja. Na tome su temelju sagrađeni svi socijalistički i demagoški sustavi, čiji se stranački pripadnici bore za vlast i koji će, kada bi stvari nastavile ići svojim prirodnim tokom, prije ili kasnije završiti nizbrdo.
Dakle, pokazuje se: svaka hereza ometa poredak. S jedne strane osporava istočni grijeh i s druge strane istovremeno nasuprot tvrdi da čovjeku nije potrebno Božje vodstvo. Najprije vodi prema zahtjevu samovlađa razuma, zatim onomu volje i konačno, (traži) da jedino strasti imaju vladati, a to znači prema trostrukoj razornoj vladavini nad cjelim redom.
 
Stoga je potrebno znati što je to što Bog odobrava ili uskraćuje na religioznom području da bi se također znalo što je na političkom polju vlastima odobreno, ili dogovoreno. Ako na političkom području prevladava nejasni deizam tada se dolazi do toga da se, unatoč priznanju da Bog predsjeda nad stvorenjem, osporava da On njime i upravlja. Ali, tada i na političkom području parlamentarističko načelo glasi: Kralj predsjeda, ali ne vlada!
Ako je zanijekana Božja egzistencija, tada se sve uskraćuje i vladi, čak i njezinu ovozemnu opravdanost. U ovakvim epohama ispunjenim prokletstvom uzdižu se anarhističke ideje socijalističkih škola i šire se sa zastrašujućom brzinom.
 
A kada se konačno ideje Boga i stvorenja tako lako pretaču jedna u drugu, da se dolazi do tvrdnje da je stvorenje bog, a bog je samo sadržaj stvorenja, tada jednako tako prevagu dobiva koliko panteizam na religioznom toliko i komunizam na političkom području. A Bog, koji je umoran od ovih svetogrđa, čovjeka prepušta odbačenim i odurnim tiranima, na milost i nemilost. Svraćam svoj pogled unazad, na Svetu Crkvu. Lako mi je dokazati da je bila izložena istim zabludama, onim zabludama koje po svome biću ostaju uvijek jednakima, bilo to usmjereno protiv Boga ili pritiskalo to Crkvu, ili je tjeralo na društveni prevrat.
Sveta Crkva može biti motrena iz dva različita motrišta: prvo, u samoj sebi kao jedno neovisno i savršeno društvo, koje u sebi sadrži sve ono što mu je potrebno, da bi mogla djelovati bez ograničenja i da bi se mogla kretati u najširem krugu: drugo, u svojim odnosima prema građanskom društvu i vlastima zemalja.
 
Motreno sa stajališta njezina vlastita organizma, Crkva se uvijek vidjela stavljenom u situaciju da zauzima stav protiv silovitih napadaja vrlo pokvarenih zabluda. Ovdje je posebno vrijedno zamjedbe da u najštetnije zablude spadaju one koje njezino jedinstvo napadaju u onom što je u njoj najčudesnije i najsavršenije, naime, na papinstvo, koje je kamen temeljac Božje zgrade. Jedna od tih zabluda pripada, naime, onima koje Kristovu zastupniku na zemlji osporavaju jedinstveno i nedjeljivo naslijeđe apostolske vlasti nad sveopćim, tako da postavljaju pretpostavku da su biskupi subaštinici (zajednički ravnopravni nasljednici) upravo u toj vlasti. Kad bi ova zabluda mogla postići prevlast, uskoro bi ojačala beznadna zbrka i najveći nered u Crkvi Božjoj i tako bi podjela papinske vlasti, koja predstavlja jednu nedjeljivu i neprenosivu integrativnu vlast, Crkvu pretvorila u najnemirniju aristokraciju. Ako se Pontifex Maximusu prepušta samo čast praznog predsjedanja, a oduzme mu se odlučivanje i činjenična vlast upravljanja, kada bi ta zabluda uistinu došla do vlasti, tada bi papa bio protjeran u Vatikan kao suvišan, kao što je pod vladavinom deističke hereze Bog protjeran u Nebo. Točno tako kako bi i kralj na svom prijestolju pod vlašću parlamentarizma postao beskoristan i besmislen. (Prim. prev., E.Č.: To je točno pod uvjetom da je papinstvo u kontinuitetu ostalo pravovjerno, što u zadnjih šezdesetak godina više nije slučaj.)
 
Oni pak, koji se samo nerado sagibaju pred vlašću razuma, - ako su aristokratski inspirirani - u najmanju ruku prednost daju volji. Ovi su demokratskog usmjerenja, pa podliježu zabludi da je svaki čovjek svoj vlastiti svećenik, što liči na republiku u Crkvi. Tako ovi glasuju za opće pravo glasa, koje u građanskom društvu predstavlja republiku.
Oni koji su opet zaljubljeni u osobne slobode, i u ovoj naširoko pretjeruju, toliko da joj priznaju bezgraničnu vlast i zahtijevaju uklanjanje svih nadređenih ustanova, zapadaju tako, ukoliko se to odnosi na politički poredak, na razinu ugovorenog društva jednog Proudohna i, ukoliko se to odnosi na religiozni poredak, zaneseni su za personalno buđenje, koje propovijedaju fanatične sekte engleskih i njemačkih religijskih ratova.
 
Napokon, oni koji su zavedeni zabludama panteista, na crkvenom području dospijevaju do nedjeljive (neprenosive) vlasti svih vjernika i jednako tako na religioznom području do pobožanstvenjenosti svih bića, a na političkom području do uvođenja jedne sveobuhvatne i sveproždiruće komunističke države.
Sve te zablude, koje su usmjerene protiv hijerarhijskog poretka od Boga stvorene Crkve, koliko god ih na teološkom forumu žele vrednovati kao jake (argumente), izvanredno gube na značenju, jer je sasvim isključeno da se mogu nametnuti u jednom društvu koje je zaštićeno dubokim poštovanjem Božjeg obećanja. No, suprotno vrijedi kod onih drugih zabluda, koje se tiču odnosa religije i politike, koje dotiču odnos države i Crkve. Te su zablude već i u prošlim stoljećima bile tako jake da su mogle omesti mir naroda. One su još i sada jake, ali ne i toliko moćne da bi mogle spriječiti nezaustavljivo širenje Crkve po cijelom svijetu: ipak su dovoljno jake da širenju Crkve na put polože zapreke i tako odgode dan kada će granice Crkve biti same granice zemlje.
 
To su zablude raznih vrsta, pa se jednom o Crkvi tvrdi da ju treba staviti ravnopravno s državom, drugi puta da državi mora biti podređena, ili pak da ona s Crkvom nema ništa. Ili konačno, da Crkva uopće ničemu ne služi. Prva od ovih zabluda jest tvrdnja umjerenih pripadnika državne crkve, drugo je tvrdnja radikalnih pripadnika te škole. Treće shvaćanje pripada revolucionarima, koji kao prvu premisu svojih zahtijeva postavljaju zaključak zastupnika jedne državne Crkve. Posljednja zabluda jest tvrdnja socijalista i komunista, a to znači svih radikalnih učenja, koji kao polaznu točku njihove argumentacije uzimaju posljednji zaključak, pri kojem revolucionarna škola ostaje.
 
Učenje o ravnopravnosti Crkve i države potiče umjerene zastupnike državne Crkve da poslove, koji se tiču obje strane, proglasi sasvim svjetovnima, dok posao koji isključivo podliježe crkvenoj vlasti, istovremeno proglašava obostranim interesom. One su prisiljene prihvatiti utočište u ovim silovitim prisvajanjima i time raspravljati o mirazu ili naslijeđu države, koje ona sa svoje strane navodno sa sobom donosi, u društvu koje u svim svojim dijelovima počiva na istim pravima. Prema tom učenju sporna su skoro sva pitanja, koja se tiču odnosa Crkve i države, i sve sporno treba biti uspoređivano i sređeno poredbenim ugovorima i konkordatima. Prema tom učenju neophodan je placet (suglasnost) za papinske bule ili apostolski breve, kao i nadgledanje, odobrenje i cenzura, koji se u ime države prema Crkvi moraju izvršiti.
 
Tvrdnja o podređenosti Crkve državi pristaše (ideje) državne Crkve dosljedno sili da uspostave načelo nacionalne Crkve, gdje raspolažu s pravom državne sile, kojom sa Svetom Stolicom sklopljene konkordate jednostrano razrješuju i raspolažu crkvenim dobrima, a konačno i s pravom da upravljaju Crkvom odredbama i zakonima, koje zaključuje parlament.
Ona pak teorija prema kojoj Crkva i država nemaju ništa zajedničkog prisiljava pripadnike revolucionarne škole da zastupaju potpuno odvajanje države i Crkve. Iz toga proizlazi nužna posljedica daljnjeg načela po kojem su održavanje klera i trošak kulta isključiva stvar vjernika.
 
Konačno, hereza koja Crkvu proglašuje suvišnom, što prelazi u njezino osporavanje, vodi do silovitog tlačenja svećenstva i to preko dekreta, koji prirodno mora završiti provedbom progona religije. 
Dakle, uviđa se da su ove zablude ponavljanje i prilagodba onih zabluda, koje smo već utvrdili na drugim poljima. Istovremena nazočnost individualne slobode i državnog autoriteta u politici, slobodne volje i Milosti u moralu, razuma i vjere u duhovnom životu, Božje Providnosti i ljudske slobode, u povijesti konačno vodi unazad na istovremenost dvaju svjetova, prirode i nadprirodnosti, koji pojavno nastupaju na najvišem području spekulativnih znanosti i u ravnopravnosti potvrdnog i niječnog, međutim, kako u jednom tako i drugom slučaju, temelje se na pogrešnim tvrdnjama, jednako kao i uz istovremeno tubivstvo Crkve i države.
 
Sve te zablude, koje su po svome biću istovjetne, moraju se razlikovati po svojoj primjeni, ali također i u tom pogledu vode k istim sudbonosnim rezultatima. Ako se one, naime,  primjene na istovremenu nazočnost individualne slobode i državnog autoriteta, tada u pogođenoj državi izazivaju nemire, anarhiju i revoluciju. Ako za svoj predmet biraju slobodnu volju i Milost, tada za posljedicu imaju raskol i razdor, zatim neprekidno uzdizanje slobodne volje i konačno, u srcima ljudi, vojsku tiranizirajućih nagona: ako ih se primjenjuje na razum i vjeru tada među njima najprije dolazi do sukoba, zatim do divljanja, zbunjenosti i zasljepljenosti ljudskog razuma; ako se pak ove zablude usmjere protiv istovremenosti ljudskog uma i Božje Providnosti, tada izazivaju sve one katastrofe kojih je bojno polje povijesti presito; ako se konačno primjenjuju na istovremenu nazočnost naravnog i nadnaravnog reda tada na sve strane šire bezakonja, kaos i rat i zahvaćaju sav svijet.
 
Proizlazi, dakle, da se sve te zablude, koliko god brojne i različite bile, konačno svode na jednu jedinu zabludu. Ona se sastoji u tome da se hijerarhijski i nepromjenjivi red, koji je Bog položio u sva stvorenja, ili pogrešno prosuđuje - ili izobličuje. Ovaj red utemeljuje hijerarhijsku vrhovnu vlast svega onoga što je nadnaravno nad svim onim što je prirodno; slijedom toga vjere nad razumom, Milosti nad slobodnom voljom, Božje Providnosti nad ljudskom slobodom i Crkve nad državom – jednom riječju (ovaj red utemeljuje) Vrhovnu Vlast Božju nad čovjekom.
Zahtjev vjere za prosvjetljenjem uma da bi mu se pokazao put, nije nikakav protupravni ulazak u posjed nego predpravo koji se dade izvesti iz njezine plemenite, izvrsne prirode. S druge je strane, od uma zahtijevano predpravo da se vjeri odrede njezine granice i područje, u stvari nije nikakvo pravo nego ambiciozna pretpostavka, koja ne stoji u nikakvom odnosu, radi njegove niže i podređene vrste bića.
Predanje potajnom prosvjetljenju Milosti odgovara općem poretku, jer ne postoji ništa bolje nego li predati se Božjim poticajima i pozivima. Nasuprot toga preziranje Milosti, odbijanje Milosti, ili pobuna protiv Milosti premješta slobodnu volju u jedno stanje siromaštva tako da se ona izvanjski pojavljuje kao protivnica Svetog Duha. Neograničena vlast Božja nad velikim događajima povijesti, na koje ona utiče i koje dopušta, je Njegovo isključivo predpravo; Povijest je zaista jedna vrsta ogledala u kojem Bog svoje planove vidi u vanjskoj slici.
 
Kada čovjek u svojoj drskosti tvrdi da on određuje događaje i djeluje na čudesne uzorke povijesti, tada je to jedna glupa arogancija: jer cijeli njegov udio u tom tkivu tada postoji u onim postupcima, koje on počinja protiv Božjih zapovjedi, koje odgovaraju Božjoj volji. – Primat Crkve nasuprot građanskih društava u cijelosti počiva na zdravom razumu, koji nas uči da je nadnaravno iznad naravnog i da je Božje uzvišeno iznad ljudskog. Otuda proizlazi da je pokušaj države da si priključi Crkvu, ili da se od nje rastavi, nad njome vlada ili se njoj stavi na istu ravninu, u stvari jedan apel na anarhiju, koja izaziva konflikte i katastrofe.
Samo i jedino od obnove ovih vječnih načela religioznog, političkog i društvenog reda ovisi spas ljudskog društva. Ova načela mogu se iznova uspostaviti samo od one vlasti koja ta načela točno pozna: a nitko ih ne pozna, osim Katoličke Crkve. Njezino pravo da uči sve narode, koje joj je dodijeljeno od njezinog Utemeljitelja i Gospodina, ne temelji se samo na njezinu Božanskom podrijetlu, nego je opravdano i zakonom zdravog razuma, kojim je obvezna da uči nepoučene i poučava one koji (nešto) znadu.
 
Čak i kada Crkvi od Gospoda i ne bi bilo preneseno najviše učiteljstvo, još uvijek bi ona imala opravdanje vršiti ga, već iz same činjenice da je ona zaštitnica onog jedinstvenog načela, na kojem počiva otajstvena i čudesna sila, kojom se održava skladan red, da bi se taj red uspostavio u svemu. Kada se o Crkvi tvrdi da ona ima pravo poučavanja tada ta tvrdnja – koliko god bila utemeljena i razumna  - još uvijek nije cijela istina, ukoliko se istovremeno ne prizna da svijet ima dužnost prihvatiti da od Crkve bude poučen. Građanska društva nesumnjivo ne raspolažu s moći da se uspnu na najviše vrhunce istine, niti da spriječe nemoćno pokliznuće na strmim padinama sve do pada u ponor. Pitanje glasi dakle, je li se onome koji je izgubio razum i zbog toga počinja glupost, može priznavati pravo, ili ukratko rečeno, provodi li taj jedno/neko pravo, kada se odriče svih prava, pošto sam počinja samoubojstvo.
 
Problem nastave, koji se u zadnje vrijeme raspravlja između stranke univerziteta i francuskih katolika, od ovih nije točno određen. Sveopća Crkva jednu takvu odredbu ne može prihvatiti. Kada se na jednoj strani kao zadana stvara i motri kulturna sloboda, a na drugoj osobite okolnosti, u kojima se Francuska nalazi, tada je potpuno jasno da francuski katolici za Crkvu nisu bili u stanju prihvatiti nešto drugo, nego li isključivo slobodu, koja je ondje opće pravo i koja kao takva katoličkom svijetu mora poslužiti kao utočište. Samo načelo slobode nastave, kada ga se promatra za sebe, zajedno s naročitim okolnostima u kojima je proglašeno, jedno je pogrešno načelo, koje Katolička Crkva ne može prihvatiti. Načelo slobode nastave od Nje ne može bit prihvaćeno bez da ona samu sebe ne dovede u otvoreno proturječje prema svim svojim posebnim učenjima. Kada se naviješta da poduka treba biti slobodna, tada to ne znači niša drugo doli naviještati da među poznatim istinama ne postoji niti jedna koju bi se moralo naučavati i da je istina jedna stvar koja nije pronađena, koju se traži, i to putem opsežnih diskusija svih mišljenja. Kada se naučava da nastava mora biti slobodna, tada to znači da istina i zabluda imaju jednaka prava. No, Crkva se sad temelji na načelu da istina postoji i bez nužnosti da bi je se tražilo i uz daljnje načelo da je zabluda rođena bez ikakva prava, te da ona živi i umire bespravno, dok istina ostaje u posjedu bezuvjetnog prava. Dakle, Crkva ne može – čak i kada se ne bi ustručavala prihvatiti slobodu naučavanja – motriti tu slobodu kao granicu svojih želja, kao što ne može pozdraviti tu slobodu kao jedini cilj svojih težnji.
 
Prema mome mišljenju to su zaključci, koje sam dužan izložiti o najpokvarenijim zabludama današnjeg vremena. Iz ovog objektivnog izlaganja, po mom su mišljenju dokazane dvije spoznaje: 1. da sve zablude imaju jedan te isti izvor i zajedničko središte, i 2.  da su sve one, pa bile promatrane svojim u središtu ili u svom izvoru, uvijek religijskog podrijetla. Tako je sigurno da osporavanje ima samo jedno jedino božansko svojstvo koje vodi k neredu na svim područjima, a ljudska društva isporučuje opasnosti njihove propasti.
Ukoliko sam imao sreće da se moja izlaganja Vašoj Eminenciji nisu učinila potpuno beskorisnima, želio bih si dopustiti da Vas zamolim da ova razmišljanja položite pred noge Njegove Svetosti, s jamstvima najdubljeg strahopoštovanja, koje gajim naprama Njegove svete osobe, Njegova nepogrješiva suda i konačnosti Njegovih zaključaka.
 
P. S.: Ovaj sam tekst preveo s ciljem da se sagleda što je to bilo pravovjerje markiza Cortesa, koje je fantastično predvidjelo stanje raspada modernog društva, i gdje takav smjer raspada katoličkog društva mora završiti: u komunizmu bespravlja svjetske države i panteističkog bezbožništva, čemu smo svjedoci danas. Ovo je pismo postalo temelj protiv modernizma u Crkvi, u čuvenom "SILABUSU" (enciklici) Pape Pija IX. (1846.-1878.)
 
(Svršetak)
 

Preveo s njemačkog mr. sc. Emil Čić