Get Adobe Flash player

Vereš ističe da se odnos komunističke inteligencije prema enciklici pape Lava XIII. nije promijenio

 
  
Tomo Vereš (Subotica, 1930. - Zagreb, 2002,), dominikanac, filozof, prevoditelj, profesor na FF-u Družbe Isusove, i naravno doktor teologije, knjižničar (knjižnicu "Hijacint Bošković" doveo do regionalnog spomenika kulture). Zaredio se u Dubrovniku, svećenički red primio u Francuskoj 1949. Od 1975. do 1985. pri ondašnjoj Biskupskoj konferenciji predsjedava Tajništvom za one koji ne vjeruju. U svom radu se posebice posvetio proučavanju i prevođenju srednjovjekovnih filozofsv. Alberta Velikogsv. Tome Akvinskog i Jacquesa Maritaina; poznavatelj je i radova Karla Marxa. Zamjetan je njegov prinos uspostavi dijaloga s marksistima, te pitanjima važnim za položaj bunjevačkih Hrvata u Bačkoj, kao primjerice u djelu: „Bunjevačko pitanje danas“ (1997.).
http://www.zkvh.org.rs/images/stories/licnosti/tomo%20veres.jpg
Tomo Vereš
 
Pisao je na hrvatskom, mađarskom, njemačkom i francuskom. Došao je do otkrića da je dominikanski samostan u Zadru najstarije hrvatsko sveučilište. U knjizi "Razmišljanje jednog kršćanina" (Društvo sv Jeronima, Zagreb, 2000.) pretisak je članka "Prošlost i budućnost enciklike "Rerum novarum" objavljene prvotno u Maruliću br. 5 iz 1991. godine. Vereš ističe da je marksistička kritika prema enciklici pape Lava (Lea) XIII. iz 1891. godine mogla biti oštra i radi nepoznavanja te enciklike u javnosti, naime zadnje izdanje je bilo na hrvatskom jeziku 1942. godine, a i to je bilo slabo dostupno. Tako je Istranin i mason Ive Mihovilović, urednik zagrebačkoga jugokarađorđevićevski orijentiranog lista "Novosti", te otac jugotitoističkoga vanjskopolitičkoga novinarstva u svojoj knjizi "Vatikan i fašizam" iz 1950. iznio besmislenu optužbu da je papina enciklika i danas osnova klerofašizma u svijetu.(?!)
 
Vereš ističe da se odnos komunističke inteligencije prema enciklici pape Lava XIII. nije promijenio niti nakon nakon enciklike pape Ivana XXXIII. "Mater et Magistra" (1961.) koju su komunisti javno hvalili, bez obzira što se Ivan XXIII oslanja i poziva na encikliku Lava XIII. (vidjeti npr. I. Mihovilović "Vatikan od Pia XII. do Pavla VI., Sedma sila, Beograd, 1963.). Vjekoslav Mikecin ističe da je poruka "Rerum novarum" cinična i izrazito priklonjena vladajućim klasama. Sociolog Ivica Maštruko (koji je ostvario karijeru i u slobodnoj Republici Hrvatskoj, op., T.T,) "proročki" nagovijestio je potpuno izumiranje katoličke socijalne doktrine u razvijenoj fazi samoupravljanja.(negdanja participacija radništva na nižoj razini odlučivanja u SFRJ, op., T.T.). Vereš navodi da je najkomičniji slučaj Srđana Vrcana koji je iskrivio ne samo sadržaj već i naslov enciklike u svojoj površnosti nazivajući ju "De Rerum novarum" (valjda pokušaj ablativa ili je u pitanju "oblativ i obliti(v)"?, op., T.T.). Zanimljivi su prethodnici socijalnog nauka crkve o novim stvarima (kapitalizmu) od kojih navodim samo Lamennaisa, Baadera i Kettelera. Lamennais u "Poštivanju nedjelje" iz 1823. piše: "moderna politika, sva obuzeta materijalnim interesima... ne vidi u siromahu ništa drugo nego puki stroj za rad iz kojega treba izvući najveću moguću korist... ona određuje njegovu korisnost prema tome koliko proizvodi, kao što korist od bogataša ocjenjuje prema tome koliko troši, jer bogatstvo države, tj. porez, raste razmjerno tome koliko se proizvodi i troši. Dopustite da se ove misli šire, dopustite da se združe sa najnižim strastima što se kriju u ljudskom srcu,sa škrtošću i gramzivošću,pa ćete uskoro vidjeti do kojih strašnih ispada može narasti prezir čovjeka prema čovjeku. Dobit ćete robove industrije koji će biti prisiljeni da se zatvore u radionice za komad kruha, koji će živjeti i umirati a da možda nikada ne će čuti o Bogu, niti će poznavati ikakvu dužnost, a često ni bilo kakvu obiteljsku vezu, koji ne će imati drugih želja osim onih životinje, ni bilo kakva straha osim od dželata".
 
Da, to stanje i jest dovelo do zala fašizma i komunizma, ali tehnologija nam je omogućila osim svjetskih ratova i strašnih oružja također i dosadanjoj povijesti nepoznato blagostanje. Ali to je posebna tema, kao i ekonomija današnjice, demografija ako izraz nevjere u život, te stanje čovječanstva izvan tzv. Zapada.
Franz von Baader je 1834. u poslanici "O proleterima" napisao: "da se nezadovoljstvo radnika ne može riješiti osnivanjem dobrotvornih ustanova, nego da je država kao graditeljica zajedničkoga dobra po svojoj naravi dužna štititi njihova elementarna ljudska prava." Baader vidi proletarijat kao svjetskopolitički fenomen i ističe dužnost Crkve da im pomogne, osobito kroz đakonat.
Biskup Mainza Ketteler u propovijedi iz 1848. veli da kapitalizam nije ništa drugo nego ateizam na ekonomski način, tj. razvlašćivanje Boga a ovlašćivanje čovjeka kao apsolutna gospodara svijeta. U enciklici Rerum novarum papa Lav XIII. jasno ističe da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i da nitko ne smije nekažnjeno vrijeđati dostojanstvo čovjeka, te da je mali broj moćnika  nametnuo gotovo ropski jaram neizmjernom broju proletera. Ta činjenica nameće Crkvi obvezu da se hitno i djelotvorno pomogne masama koje žive u bijedi.
 
Zanimljiva je dalekovidnost Lava XIII. koji je razumski predvidio nemogućnost posvemašnje kolektivizacije i nacionalizacije, tj. ukidanja privatnoga vlasništva, jer bi se time postigla samo opća siromaština. Papa tvrdi: "da bi to bilo ne samo nepravedno, nego bi se time također pobrkao i poremetio svaki red,te bi iz toga nastalo kruto i odvratno ropstvo građana. Otvoren bi bio put međusobnoj zavisti, ogovaranju i neslozi, nestalo bi osobnog poticaja za poduzetništvo i marljivost te bi tako nužno presušili i izvori bogatstva." Tu je Lav XIII. bio dalekovidan, ali bi bogatstvo trebalo imati okosnicu između dvije Isusove poredbe, one o bogatašu koji će teže u kraljevstvo nego deva kroz "Iglene uši" (naziv uskoga prolaza kroz jeruzalemske zidine), te druge o talentima koje je gospodar povjerio slugama. Moje mišljenje jest da država treba kontrolirati promet, rudna bogatstva, strateške grane poljoprivrede i industrije, te jasno upravu, pravosuđe, policiju, vojsku i dostupnost školovanja i zdravstvene zaštite državljanima.
 
O enciklici ću navesti još naših "zvjezdoznanaca". Ive Mihovilović u članku "Papa i radnička klasa" (NIN, Beograd, br. 1604.) piše da je "doktrina Leona XIII. izgledala čak revolucionarna, heretična, dok danas djeluje arhaično i demagoški naivno". (kako danas djeluju Karlo Marx i Ive Mihovilović?, op., T.T.) Inoslav Bešker, "Godina socijalnog nauka Crkve", Vjesnik, 3. siječnja 1991. tvrdi da je enciklika RN Lava XIII. "dvije godine po osnutku Druge internacionale (komunističke međunarodne organizacije, op., T.T.) bila gotovo iznuđen odgovor Crkve na izazov socijalizma. Vereš odgovara da je sa pisanjem RN započeto 1887. (dvije godine prije Druge internacionale), te da joj nije meta socijalizam već položaj nemoćnih radnika. (tko je tada uopće mogao zamisliti komunističku revoluciju u Belle epoque, a još najmanje u seljačkoj Rusiji, op., T.T.)
 
I unutar Crkve je bilo čudnih struja, npr. Dobri pastir kao udruga katoličkih svećenika u BiH vrlo neobično bliska socijalističkim vlastima. Vitomir Jeličić 1950. u Dobrom pastiru (1-2) naziva encikliku Lava XIII. u epohalnom; dapače nastoji ju uskladiti sa jugosocijalizmom. Jeličić u enciklici ne vidi kritiku socijalizma (tj. ne želi vidjeti, op., T.T.), samo ukazuje na otklon od kapitalizma. Vereš mu zamjera što ne spominje nepravde u kolektivizaciji na selu i u gradu; mnogi privatni vlasnici su postali proleteri a vrhuška partije se "buržoazificirala". Zamjerka ne stoji, pa tko bi se to usudio napisati! Posebna tema za izučavatelje novije povijesti je odnos Crkve i socijalističke države u kojemu su svećenici od lojalnosti sustavu kruga (udruge) oko Dobrog pastira (Vitomir Jeličić, Karlo Karin) preko (većinska struja koje su glavni predstavnici biskup Đuro Kokša i mudri kardinal Franjo Šeper) ekvilibristike (hodanje po tankoj niti) onih koji bi se nezamjerali vlastima i pomirili papinstvo i ateističko carstvo do ljudi poput Vereša i Vladimira Horvata koji se nisu bojali ni zatvora ni dijaloga sa braćom mar(k)sovcima.
 
Poruga Vereša prema fratru Marku Oršoliću koji piše članak "Kršćanin u službi revolucije", Zagreb, 1976., napada encikliku Lava XIII. Oršolić kritizira kasnije i Stepinca i hrvatsku politiku, ostaje dosljedan sebi do kraja. Pomoćni mariborski biskup Vekoslav Grmič 1977. godine ideal brige za radnike ne vidi u Crkvi već u Marxu. (i Tomislav Horvat je na tom tragu, bliže repu nego glavi.) Isti Vekoslav (zekoslav) u "Molitvi za Jasenovac", Duga, Beograd, 19. 5. 1984. kaže "da ne bi bilo bitno pitanje da li je čovek vernik ili ateista, već... kako i koliko se zalaže za socijalizam".
Vjekoslav Bajsić 1982. pronalazi vjernike samoupravljače i socijaliste, po njemu bi katolički nauk značio podržavanje kolonijalne svijesti.(?!)
Špiro Marasović ne vidi načina da se građani unutar "sistema" organiziraju na temelju ne socijalističkosamoupravnog  svjetonazora.
Luka Vincetić (hvaljeni "crveni" pop) poetski objavljuje u časopisu "Oko" Vjerujem u Oktobar 1917. (komunistička revolucija, op., T.T.), u Jugoslaviju 1943. (titoizam) u svijet 1977. puta 7 i pravovjerju mome nema ni kraja ni konca. Oko očito navodi na grijeh.
Pentekostalac Peter Kuzmič 1981. žali što u Crkvi (katoličkoj) nema samoupravljanja.
Josip Sabol konačno 1989. u članku "Samoupravni socijalizam u svjetlu katoličkoga društvenoga nauka" (Glas Koncila, br. 28.) izjavljuje da je car gol, tj. da je samoupravni sustav nebuloza i da je u suprotnosti s naukom Crkve.
 

Teo Trostmann

Anketa

Komu ćete dati svoj glas na predsjedničkim izborima?

Subota, 14/12/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1107 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević