Get Adobe Flash player

Ostao je liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca

 
 
Služit ću se tekstom bokeljskoga svećenika don Pavla Medača (rođ. 1955.) o našem redovniku (Muo 27. XI. 1438. - Venecija 9. XI. 1508.) komu su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pav(a)o. Ulaskom u augustinski red Pavo (Krilović) uzima ime Gracija (Milost).
http://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/gracija-001.jpg
Ovdje je potrebno malo filologije, tj. jezikoslovlja. U Dubrovniku kao i u Boki slovo l je nepostojano na kraju riječi, ali u sklonidbi, posebice množine ispliva. Tako od festnjuo, fero, žmuo, muo dobivamo festanjula, ferala, žmula, mula. Zanimljivost je da ženu iz Mula (genitiv od Muo) zovu "lokalci" Muljanica. Riječ muo znači pristanište; vrlo je slična ali različita korijena riječ mulac koja je u Dalmacija vrlo pogrdna, zato valjda Muljanica da se izbjegne ikakva asocijacija na Mulicu ili Mulanku.
 
Gracija je mjesni oblik imena Gratius, Grazio i nama zvuči kao ženski oblik, slično kao Andrija, Matija. Tako je u jednom hrvatskom samostanu. kojemu ne ću kazati imena, umjetnik iz neznanja naslikao dvije dominikanke, Ozanu iz Kotora i Graciju iz Mula ne znajući da je Gracija muškarac. Vrhunski vic, ali istinit.
 
Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu putujući po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije (puno je Bokelja i Barana bilo u Veneciji, vidjeti sjajne radove Lovorke Čoralić o Hrvatima u Veneciji). U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu. Pokucao je na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina; dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove.
 
Prstaše Šimuna iz Camerina živjeli su u velikoj oskudici i strogim pravilima. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Takva se ponekada i metalna košulja zvala i cilicij, valjda po današnjoj turskoj pokrajini uz sirijsku granicu gdje su bile redovničke zajednice. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija.  
 
Bl. Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario dok je u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti u samostan na otočiću sv. Kristofora kod Venecije. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. (Radi se o pustinjacima kojima je protivno statutu da primaju mase naroda.) Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Gracijinim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“.
 
Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode (vrlo česta pojava u Veneciji, op., T.T.). Tada su po Gracijinom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracije. Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracije raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora od Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracije pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.
 
Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijino tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. (veliki prijatelj Slavena i borac protiv masonstva, op., T.T.) potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine.
 
Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.
Više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi.  S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijino posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida (u Boki su ih zvali palovnice, a zovemo ih još u hrvatskom dijelu Jadrana pastirice, šarice, smucaši - to su plave ribe nalik minijaturnim tunama,dosta veće od skuša) se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.
 
Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju“ blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama“. Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.
 
Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika“ okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracije iz Mula 8. studenoga.
 
Zašto Gracija nije proglašen svetim; jednostavno zato jer su Bokelji vrlo mala skupina koji bi lobirala, ali budućnost radi za njega. Fra Josip Ikić je na misu u Mulu za dan sv Gracija doveo brojne hodočasnike iz Dubrovnika; o svečevom liku je nadahnuto govorio učeni don Robert Tonsati, rođen 1983.u Herceg Novom, obrazovan u subotičkoj klasičnoj gimnaziju Paulini, diplomirao na KBF-u u Zagrebu i trenutačno priprema doktorat.
Crkva je vrlo lijepa za malo ribarsko (danas i pomorsko) mjesto; gosti su bili ushićeni pjevanjem domaćega zbora kojega čine svega tri mještanke, majka sa dvije kćeri. Osobno sam pomislio da se radi o glazbeno obrazovanim vrhunskim profesionalcima. Dogodilo se i jedno malo čudo da je izostala obilna kiša koju su meteorolozi najavili.
 

Teo Trostmann

Anketa

Andrej Plenković je zabranio izvođenje pjesama Marka Perkovića Thompsona, hoće li zabraniti i maškare?

Srijeda, 26/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 982 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević