Get Adobe Flash player

Kraljevstvo Božje i njegova pravda

 
 
Terra infecta est ab habitatoribus suis.
Propter hoc maledictio vastabit terram.
(Zemlja je okužena od svojih stanovnika.
Upravo ovo prokletstvo opustoši zemlju.)
 Izaija 24,6
 
U doba korona virusa može se pričati o svemu ali postoje teme koje su zabranjene u katoličkom svijetu. Možda je glavna tema te vrste  božanska naknada (nagrada i kazna) u povijesti. Postojanje ovakve cenzure je dobar razlog za sučeljavanje s ovim argumentom.
https://s3-us-west-2.amazonaws.com/files.catholicworldreport.com/2018/04/4332saintsheave_00000003847-575x381.jpg
Ne polazim od Starog Zavjeta u kojem su bezbrojni primjeri koji se tiču Božjih kazni, nego od samih riječi Našeg Gospodina koji kaže: “Tražite najprije Kraljevstvo Božje i njegovu pravdu a sve ostalo će vam biti dato u obilju“ (Mat, 6,31-33).Ove riječi Evanđelja program su života za svakog i podsjećaju nas na jedno od blaženstava: Blaženi oni koji gladuju i žeđaju pravde, jer će se nasititi“ (Mat, 5,6,).
 
Pojam pravde je jedan od prvih moralnih pojmova našeg razuma: filozofi ga definiraju kao sklonost volje da dade svakomu ono što treba (što mu spada). Čežnja za pravdom je u srcu svakog čovjeka. Ne tražimo samo ono što je istinito, dobro, lijepo, nego i ono što je pravedno. Svi ljube pravdu i mrze nepravdu. I kako je svijet prepun nepravde, a ljudska pravda, ona administrativna, je nesavršena, mi težimo za savršenom pravdom kakva ne postoji na zemlji i koja se može naći jedino u Bogu.
 Najslavniji /sudski/ proces u povijesti, onaj Našeg Gospodina Isusa Krista, potvrdio je ovu nečuvenu nepravdu svih vremena. Ali Bog je beskrajno pravedan jer nepogrešivo daje svakom njegovo. Ljepota svemira je u njegovom redu i red je vladavina pravde, jer red znači dati svakoj stvari njeno mjesto, a pravda je svakom dati ono što mu spada: unicuique suum – svakom njegovo, kako je utvrdilo rimsko pravo.
 
Beskrajna pravda Božja
 
Beskrajna pravda Božja ima svoje vrhunsko očitovanje u dvama sudovima koji očekuju čovjeka u toku njegovog života: pojedinačni sud kojemu je podvrgnuta svaka duša u trenutku smrti i univerzalni sud (Posljednji sud) kojemu će biti podvrgnuti svi ljudi, po  duši i tijelu, na kraju svijeta.Po vjeri Crkve na kraju svog života svaki se čovjek pojavljuje pred Bogom, Gospodinom i vrhovnim Sucem, da bi primio  nagradu ili kaznu. Zbog toga Ecclesiastico kaže: Memor est judicii mei, sic enim erit et tuum (Eccl. 38). Sjeti se mog suda ako hoćeš dobro suditi.
 U pojedinačnom sudu, pojašnjava pater Garrigou-Lagrange, duša duhovnim putem shvaća da biva po Bogu suđena i pod božanskim svjetlom njezina savjest izgovara sama sud božji. „Ovo se događa u prvom trenutku odvajanja duše od tijela, tako je istinito reći da je jedna osoba mrtva, kao što je istinito reći da je suđena“. Konačna osuda je izvršenje presude i to trenutno.
 
Sud božji je različit od onog ljudskog
 
Nadasve poznat je slučaj Raymonda Diacresa, slavnog profesora sa Sorbonne, koji je umro daleke 1082. godine. Na njegovoj sahrani u crkvi Notre Dame u Parizu bilo je mnoštvo svijeta, među njima i njegov student Bruno iz Kölna. Za vrijeme pogrebne ceremonije dogodio se jedan potresan događaj koji su proučavali svi, a posebno učenjaci Bollandisti.Tijelo je bilo prekriveno posmrtnim pokrovom i položeno usred središnje lađe (crkve) kako je bio uobičajeno u to vrijeme. Na početku obreda svećenik je izgovorio riječi obreda: „Odgovori mi koja su tvoja zla djela i grijesi...?“ Ispod pogrebnog pokrova se čuo smrtni glas: „Po pravednom sudu Boga sam optužen!“ Odmah je podignut pokrov ali je pokojnik bio nepokretan i hladan. Obred, koji je bio iznenada prekinut, nastavljen je u općoj potresenosti. Pitanje je ponovljeno a pokojnik je viknuo glasom još jačim nego ranije:“Po pravednom sudu Boga sam osuđen!“ Užas nazočnih dostigao je vrhunac. Neki su se liječnici približili mrtvom i utvrdili da je stvarno mrtav. U užasu i općem zaprepaštenju crkvene vlasti su odlučile odložiti sahranu za sljedeći dan.
 
Sljedeći dan se ponovio pogrebni obred i kad su došli do iste rečenice koju je predviđao obred: „Odgovori mi koja su ti zla djela i grijesi...?“ Mrtvac se podigao ispod pogrebnog pokrova i zavikao: „Po pravednom sudu Boga osuđen sam na  pakao za vječnost!“Nakon ovog strašnog svjedočenja obustavljena je sahrana i odlučeno je da se leš ne sahrani u zajedničkom groblju. Na kovčegu osuđenog bile su napisane riječi koje će izgovoriti u času uskrsnuća: Pravedno sam osuđen po sudu božjem; po pravednom Bogu suđen sam. Po pravednom Bogu osuđen sam. Optužba, osuda, oslobođenje: to je ono što čeka osuđene na dan sveopćeg Suda. Zato sveti Augustin u Gradu Božjem kaže: „Oni koji će svakako umrijeti ne trebaju se mnogo brinuti zbog onog što će izazvati njihovu smrt nego zbog onog mjesta na koje će biti prisiljeni ići poslije smrti. A mi dodajemo, to mjesto je pakao ili raj. Fatimska objava otvara zastrašujuću viziju pakla i podsjeća nas da je naš život na zemlji veoma ozbiljan jer nas stavlja pred dramatičan izbor: raj ili pakao: vječna sreća ili vječno prokletstvo. Prema našem izboru ćemo biti suđeni i osuda jednom izrečena će biti neopoziva.
 
Sveopći sud (Posljednji sud)
 
Ali nas nakon smrti očekuje i jedan drugi sud: sveopći (univerzalni, posljednji) sud. Postojanje sveopćeg suda koji će uslijediti je stav vjere. Sveti Augustin sažima učenje Crkve ovim riječima: „Nitko ne dovodi u sumnju ili niječe da će Isus Krist, kako najavljuje Sveto Pismo, izreći posljednji sud.“ To će biti posljednji sud kojem nitko neće izmaći.U trenutku sveopćeg suda, Isus-Krist, Čovjek-Bog, pojavit će se visoko na Nebu, ispred njega će biti Križ okružen mnoštvom anđela i svetih (Mat. 24,30-31). Ulogu Suca već mu je dodijelio Otac, kako nam sam Isus objavljuje u Evanđelju: „Sam po sebi ne mogu učiniti ništa, sudim po onom što čujem i moj sud je pravedan, jer ne vršim svoju volju nego volju Onoga koji me je poslao“ (Ivan, 5,30)
 
Ali zašto je nužan sveopći sud (Posljednji sud) ako Bog odmah nakon smrti sudi svaku dušu i ako će na sveopćem sudu biti potvrđena osuda koja je donesena na prethodnom sudu? Zar nije dovoljan jedan sud?Sveti Toma odgovara: „Svaki čovjek je osoba za sebe, a istovremeno je i dio čitavog ljudskog roda, stoga mora biti dvostruko suđen, pojedinačno nakon smrti kad će primiti (presudu) za ono što je učinio za života, premda ne sasvim, jer će primiti ne po tijelu nego po duši, ali mora postojati jedan drugi sud,  jer  mi smo dio ljudskog roda: Sveopći sud ljudskog roda (sudi) ljudski rod odvajanjem dobrih od zlih.“ Isti Doctor Angelicus (Toma Akvinski) pojašnjava, da, premda ljudski život završava smrću, on se na neki način produžava u budućnost jer živi u sjećanju ljudi počevši od djece. Osim toga život čovjeka se nastavlja u posljedicama njegovih djela. Na primjer, kaže sveti Toma, od krivovjerja Aria i drugih krivovjernih, nevjera buja sve do svršetka svijeta; i širit će se sve dok se širi vjera u snazi apostolskog propovijedanja.
 
Stoga se Sud Božji ne završava smrću nego se nastavlja do kraja vremena jer se sve do kraja vremena može širiti dobri utjecaj svetih i zli (utjecaji) otpadnika. Sveti Benedikt, sveti Franjo i sveti Dominik zaslužuju da budu nagrađeni za sve ono što njihovo djelo nastavlja činiti do kraja svijeta, dok će Luther, Voltaire, Marx morati biti kažnjeni za sve zlo koje je njihovo djelo učinilo do kraja svijeta. Zbog  toga mora postojati Posljednji Sud (sveopći sud) na kojem će se suditi savršeno i strašno sve što se tiče svakog čovjeka na bilo koji način. Dok na pojedinačnom sudu biva suđen pojedinac prije svega po onom što se tiče ispravnosti namjera po kojima je djelovao, na sveopćem sudu će biti suđena ne samo njegova stvarna djela nego prije svega učinci koje su imala na društvo.
 
Nakon trenutačnog suda pred Bogom u trenutku smrti potreban je jedan javni sud ne samo pred Bogom nego i pred ljudima, anđelima, svetima, pred Djevicom Marijom, kaže nam Evanđelje: „Nema ničeg skrivenog što neće biti otkrito, ništa tajno što ne će biti objavljeno“ (Luka, 12,2). Pravo je da budu proslavljeni oni koji su zaslužili Nebo zahvaljujući svojim patnjama i progonima, a da toliki opaki i pokvareni koji su pred ljudima provodili sretan život budu javno osramoćeni. Pater Schmaus kaže da će na posljednjem sudu biti objavljene istine i laži  kulturnih, znanstvenih i umjetničkih ljudskih djela: vjerskih i moralnih sila koje su pokretale povijest, značenja sekti i hereza, ratova i revolucija. Tijela Aria, Luthera, Robespierra, Marxa su već u prahu ali na dan suda njihove knjige, kipovi, njihova imena biti će javno prokleti.
 
Dodajmo da se čovjek rađa unutar jedne nacije i njegovo djelovanje doprinosi promjenama na bolje ili na gore za narod u kojem živi. I ti narodi i te nacije će biti suđene po svojoj kulturi, prema svojim institucijama i svojim zakonima. Tako nam Evanđelje kaže da kad Sin Čovječji dođe u slavi „oko njega će se sakupiti sve nacije i on će ih odvojiti jedne od drugih kao što pastir odvaja ovce od jaraca i stavit će ovce sebi s desna a jarce s lijeva“ (Mat. 25,31-46). Dakle, presuda ne će biti izrečena samo nad pojedincima, ljudima i anđelima. I nacije su pozvane da ispune plan Božje Providnosti i stoga se moraju uskladiti s voljom božjom koja vlada svemirom. Na sveopćem sudu će se pokazati koliko je svaki narod ispunio zadaću koju mu je dodijelio Bog.„Razlozi mudrosti održavaju tajne tijekom vremena, piše monsinjor Antonio Piolanti, ali će vrijeme na kraju izručiti svoje blago na očigled sveopće skupštine. Sve će maske spasti i sretni farizeji dobit će znak neizbrisive sramote.
 
Sud će se proširiti na cijelu ljudsku povijest koja će biti javno otkrita na veliku slavu Boga. Bit će to pobjeda Božanske Providnosti koja vodi kroz tok povijesti na nevidljiv i nedokučiv način kako sudbine ljudi tako i naroda.Svi će u Jozafatovoj dolini pred neopozivom presudom izgovoriti veliku riječ: Pravedan si Gospodine i pravedan je sud tvoj (Psalam 117, 137): Pravedan si Gospodine i tvoj sud je pravedan. Pojedinačni sud i sveopći sud su konačni trenuci u kojima se očituje sud Boga nad ljudima i nacijama. Po tom božanskom sudu slijedi nagrada ili kazna. Na ljudima se primjenjuje nagrada ili kazna bilo za vrijeme života bilo u vječnosti nakon smrti, dok se za nacije koje nemaju vječni život nagrada ili kazna primjenjuje samo na povijest. I nakon što sveopći sud zaključi povijest Isus Krist ne će u tom trenutku osuditi nacije na vječnu kaznu nego će objaviti pred čitavim skupljenim čovječanstvom koje su nacije nagrađene ili kažnjene tokom povijesti prema njihovim vrlinama ili grijesima.
 
Važno je shvatiti da je bilo za pojedinačne ljude ili nacije sveopći sud vrhunac Božanskog suda, ali se Bog ne ograničava samo suditi u tom trenutku nego se može reći, da sudi od trenutka stvaranja svemira. U početku sveopće povijesti stoji presuda, ona koju je Bog donio protiv Lucifera i otpadničkih anđela. Isto tako od trenutka stvaranja čovjeka stoji presuda donesena protiv Adama i Eve. Otada pa sve do kraja vremena Sud Božji se ne prestaje primjenjivati na njegova stvorenja jer Božanska Providnost održava i vodi u bivanju (postojanju) prema svojoj svrsi (k svome cilju) postojanje stvorenog svemira. Svi pokreti fizičkog svijeta, moralnog svijeta i nadnaravnog svijeta su stvoreni htijenjem Boga izuzev grijeha kojemu je jedini uzrok sloboda stvorenja sloboda u odlučivanju.
 
Isus kaže da su sve dlake na našoj glavi izbrojene (Luka, 12,8). Svaki naš čin, pa i najmanji sudi Bog. Ali Bog nije samo beskrajno pravedan nego je i beskrajno milosrdan i nema božjeg suda koji je lišen milosrđa kao što nema izraza božanskog milosrđa koje je lišeno najdublje pravde. Najljepši primjer ove sveze pravde i milosrđa dat je u beskrajno daru sakramenta Pokore. U tom sakramentu, u kojem grešnik biva suđen i odriješen (oslobođen), svećenik koji djeluje kao osobno Krist, vrši po moći suđenje Crkve, ali vrši i majčinsko milosrđe Boga oslobađajući nas od naših grijeha. Pravda Božja djeluje da uspostavi red putem kazni koje krivica zaslužuje. Božansko milosrđe se očituje kroz oprost naših grijeha zahvaljujući kojem nas Bog oslobađa od vječne kazne.
 
Kažnjavanje nacija
 
Ono što vrijedi za ljude vrijedi i za nacije. Bog nije odsutan iz povijesti nego je uvijek prisutan u njoj svojom neizmjernom veličinom i ne postoji jedna točka ili trenutak vremena koji ne očituje božansku pravdu i milosrđe svojim narodima. Sve nesreće koje sustižu nacije u njihovoj povijesti imaju svoje značenje. Njihovi uzroci nam koji puta izmiču, ali je sigurno da u biti svako zlo po dopuštenju Boga ima korijen u grijehu čovjeka. Sveti Prošper Akvitanski, učenik svetog Augustina, kaže da „često uzroci Božjeg djelovanja ostaju skriveni a vide se samo učinci. Jedno je sigurno: ma kakvi bili drugi uzroci prvi uzrok je uvijek Bog i sve ovisi o njemu. U tom trenutku se pitamo na koji način Bog sudi i kažnjava postupke naroda kroz povijest. Odgovor Svetog Pisma, teologa i svetih je jednoglasan: Tri su bića kojima Bog kažnjava: ratom, kugom i glađu. Ovim bičevima, pojašnjava Bernardin Sienski, Bog kažnjava tri glavna poroka: oholost, bludnost i škrtost: oholost, kad se duša odmetne od Boga (Otkr., 12,7-9), bludnost, kad se tijelo odmetne od duše (Postanak, 6,5-7), škrtost, kad se stvari dignu protiv čovjeka (Postanak, 96,3). Rat ja kazna za oholost naroda, epidemije su kazna za bludnost, a glad je kazna za škrtost.
 
Znaci po kojima možemo prepoznati blizinu suda Božjeg
 
San Bernardin u svojim Propovijedima (Sermoni) analizira psalam koji kaže: Tempus faciendi dissipaverunt legem tuam (Ps, 118,26): Vrijeme je Gospodine da sudiš, pogazili su tvoj zakon“. U ovom izrazu psalmista (Bernardin) razlikuje tri momenta: Vrijeme: u kojem božansko milosrđe dopušta popravak. U tom dijelu vremena Bog nudi grešnicima mogućnost otklanjanja presude, opoziva kazne, naknade za uvrede,  i nudi milost. Bog čeka jer želi obraćenje grešnika. Vrijeme čekanja može biti dugo ali ima granice. Ako u tom vremenu izostane kajanje kazna je logična i nužna.Drugi trenutak u kojem Bog priprema kaznu za nepokajane grješnike je iskazan u izrazu faciendi Domine – (čini, sudi Gospodine) koji podrazumijeva, prema Bernardinu, „surovu osvetu i tvrdu kaznu božju“, ako se narod ne popravi. Kazna je stoga čin milosrđa Oca koji ne želi smrt grešnika nego život i preko bičeva kojima ih bije traži kako postići obraćenje. To je vrijeme u kojem je sjekira postavljena na korijen stabla: securis ad radicem arboris posita est (Mat., 3,10).
Treći moment u koje je izvršena povrjeda: dissipaverunt legem tuam. Čas je pograbiti srp i žeti žetvu, kako kaže anđeo Apokalipse: „Stavi ruku na svoj srp i žanji: jer je došao čas žetve, jer je žetva na zemlji zrela“ (Otkr., 14,15). Koji su znaci koji govore da je žetva zrela? Sveti Bernardino ih nabraja sedam:
• Postojanje mnogih i strašnih grijeha kao u Sodomi i Gomori
• Činjenica da je grijeh počinjen unatoč opomene i uz svjesni pristanak
• Da su ti grijesi počinjeni od strane cijelog naroda, sveukupnog
• Da se to  događa  javno i bezočno (besramno)
• Da se događa sa sklonošću srca grešnika
• Da su grijesi počinjeni pažljivo i pomno
• Da je sve činjeno trajno i uporno
To je čas u kojem Bog kažnjava grijehe oholosti, bludnosti i škrtosti  bičem kuge, rata i gladi.
 
Tempus faciendi Domine, dissipaverunt legem tuam.Vrijeme je za djelo, Gospodine, prekršili su tvoj zakon. Jedan drugi veliki svetac s proročkim glasom, sveti Luigi Maria Grignion di Montfrot, u svojoj gorljivoj molitvi je kao jeka svetog Bernardina koji uzvikuje: „Vrijeme je da djelujete, po svom obećanju, Vi Gospodine. Ogriješili su se o božanski zakon, Vaše Evanđelje je napušteno, bujice nepravde preplavljuju zemlju i povlače za sobom Vaše sluge. Čitava se zemlja nalazi u jadnom stanju, bezbožnost suvereno vlada, Vaše je svetište oskvrnjeno i gadost je /ušla/ u sveto mjesto. Pravedni Gospodine Bože, osvetniče, zar ćete prepustiti u svom žaru da sve ode u propast? Hoće li na kraju svako mjesto postati Sodoma i Gomora? Hoćete li šutjeti do vječnosti i biti vječno strpljiv?
 
Sveti Luigi Maria piše ove riječi početkom XVIII. stoljeća: „Dva stoljeća poslije Blažena Djevica Fatimska najavljuje da, ako svijet nastavi vrijeđati Boga da će svijet biti kažnjen ratom, glađu i progonom Crkve i Svetog Oca, a mnoge će nacije biti uništene.“Ali danas, sto godina nakon objave u Fatimi, tristo godina nakon smrti svetog Luigija Marie, svijet nije prestao vrijeđati Boga. Vrijeđa li se, možda, manje zakon Božji, je li manje napušteno Evanđelje, je li svetište manje oskvrnjeno? Zar ne gledamo grijehe koji vape do neba za osvetom Boga, kao abortusi, sodomija, koji se opravdavaju, proslavljaju i štite državnim zakonima? Nismo li vidjeli imalo Pachamame prihvaćene i proslavljene sve do ograđenog svetog mjesta Vatikana? Zar to sve do sada nije zazivalo Sud Božji? A tko ljubi  Boga zar ne mora željeti sada njegovu pravdu, da ponovimo, kao u dan posljednjeg suda: Iustus es Domine, et rectum iudicium tuum (Psalam, 117, 137). Pravedan si Gospodine i pravedni su sudovi tvoji.
 
Zašto se narodi ne osvrću na kazne koje im prijete?
 
Među katolicima se kaže, kada nesreće navale na jedan narod, da se ne zna radi li se o kazni ili kušnji. Ali za razliku od ljudi, za zla nacije uvijek se radi o kaznama. Može se dogoditi da vrli čovjek mora mnogo patiti da se iskuša njegovo strpljenje, kako se to dogodilo Jobu. Patnje pojedinih ljudi koje ih zadese tijekom života nisu uvijek kazne nego su često kušnje koje ih pripremaju da postignu vječnu sreću. Ali u slučaju nacija, patnje prouzročene ratom, epidemijama i potresima su uvijek kazna upravo zato što one (nacije) nemaju vječnost. Tvrditi da nesreća može biti „kušnja“ za naciju nema smisla. Kušnja može biti za pojedine ljude, neke nacije ali ne za cijelu naciju, jer nacije bivaju kažnjene u vremenu za svoje grijehe a ne u vječnosti.Kazne koje sustižu jednu naciju uvećavaju se prema veličini i broju grijeha nacije. A u omjeru s veličinom grijeha, zli odbijaju ideju kazne, kao što je to učinio Voltaire u svojoj bogohulnoj Poemi o katastrofi u Lisabonu koju je napisao poslije strašnog zemljotresa koji je zadesio prijestolnicu Portugala 1755. Na bogohuljenja bezbožnika Crkva je uvijek odgovarala da sve što se događa ovisi o Bogu i ima značenje. Ali kad sami ljudi Crkve niječu ideju kazne, to znači da je kazna na djelu i da je nezaustavljiva. U danima korona virusa, nadbiskup Milana, mons. Mario Delpini je došao do točke da ustvrdi da „pogani misle da nam Bog šalje bičeve“. U stvari, nije da pogani, nego ateisti misle da Bog ne šalje bičeve. Činjenica da ovako misle mnogi biskupi u svijetu znači da je svjetski episkopat zaronio u ateizam. I to je znak božanske kazne koja je u tijeku.
 
San Bernardin pojašnjava da što je bliža kazna Božja to se više narodi koji je zaslužuju ne obaziru na nju. Razlog ovoj sljepoći duha je oholost koja je početak svakog grijeha, superbia, initium omnis peccati (Ecclesiastico 10,15). Oholost zamračuje intelekt spriječivši ga da vidi skoru propast, a Bog ovim osljepljenjem hoće poniziti ohole.S pomoću svetog Bernardina možemo tumačiti jednu presudu iz Psalma koju je preuzeo Leon XIII. u svom Egzorcizmu protiv odmetničkih anđela: „Veniat illi laqueus quem ignorat, et captio quam abscondit, apprehedat eum et laqueum cadet in ipsum“ (Psalam 34,8). Slobodni prijevod bi bio: postavi  zamku, klopku na koju onaj ni ne misli i spletke koje skriva hvataju njega tako da pada u vlastitu klopku smrti.
 
Sveti Bernardin kaže da ovaj Psalam može biti tumačen na tri načina. Po Božjem: Veniat illi laqueus quem ignorat – dođe mu zamka koju ne zamijeti. Prvi uzrok ovog neznanja dolazi od Boga koji se služi epidemijom i glađu da bi skrio svoje planove: laqueus est pestis vel fames et consimila - zamka je kuga ili glad ili slično“, kaže sveti Bernadin. Najprije Bog oduzme narodu njihovo vodstvo, ne samo političko nego i duhovno, ali i anđele koji predstavljaju nacije. Zatim on oduzima svjetlost istine koje je milost kao svako dobro koje dolazi od Boga. Na kraju Bog dopušta grješnim narodima da padnu u ruke vlastitih poroka, demoni zamjenjuju anđele i zlikovci ih vode u ponor. Et captio quam abscondit, apprehendat eum – I skrivena zamka ga hvata. Kad je jednom oduzeto vodstvo i svjetlost istine nepokajani narodi, kad im Bog objavljuje kaznu, ne samo da se ne popravljaju nego uvećavaju grijehe. Umnožavanje grijeha povećava sljepoću naroda.
 
Et laqueum cadet in ipsum – I pada u istu zamku. Narodi grješnici se ne obaziru na vrijeme kazne koja dolazi iznenada i neočekivano. Spletke kojima pokušavaju uništiti dobro okreću se protiv njih. Oni bivaju ne samo kažnjeni nego i poniženi. Ispunjava se tako Izaijino proroštvo: „Na te će se sručiti nesreća a ne ćeš znati otkud dolazi, odjednom će te snaći nesreća koju nećeš moći otkloniti, najedanput će te snaći katastrofa koju nećeš moći zamisliti (Izaija 47,11).
 
Strah i trepet
 
Kad otpočne kazna demon koji vidi da su mu poremećeni planovi u narodu širi osjećaj straha koji prethodi očaju. Zli niječu katastrofu a dobri ne shvaćaju njen dolazak. Umjesto da u kazni nađu priliku za svoju obnovu poticani su da u njoj vide čas vlastite propasti. To se događa kad odbijaju pogled unazad na događaje kao na djelo mudrog Boga da bi se prepustili ljudskim naumima. Jedan pisac veoma drag Luigi Maria di Montfortu, arhiđakon Henri-Maria Boudon piše: Bog udara jedino da bi se o njemu vodilo računa i svoj pogled zadržava na stvorenjima.To jedino znači da spletke revolucionarnih snaga ne trebaju biti promatrane, analizirane i osporene  bez da se ima na umu da su revolucije uvijek u povijesti poražene zbog njihovog po sebi samorazarajućeg zlog djelovanja i da kontrarevolucija uvijek pobjeđuje  zbog plodnosti dobra koje nosi u sebi. Ateizam je izbacivanje Boga iz svih ljudskih djelovanja. Velika pobjeda neprijatelja Boga nije u zatiranju naših života ili u ograničavanju naše fizičke slobode nego u ukidanju ideje Boga u našim dušama i u našim srcima. Sva promišljanja, filozofske spekulacije, povijesne i političke u kojima Bog nema prvo mjesto su krive i besmislene.
 
Bossuet kaže: „Toutes nos pensees qui n onz ps Dieu pour objet sont du domaine de la mort.“ – Sve misli koje su bez Boga spadaju u područje smrti. To je istina. I mi možemo reći da sve misli u kojima je utkan Bog pripadaju životu, jer Isus Krist, Sudac i Spasitelj čovječanstva je „put, istina i život“ (Ivan, 14,6). Govoriti o božjem sudu u povijesti i po povijesti ne znači govoriti o smrti nego o životu i tko tako govori ne govori o propasti nego o nadi.Oni koji danas svim silama odbacuju ideju o kazni Božjoj su upravo ljudi iz Crkve i oni odbijaju kaznu jer odbijaju Sud Božji koji zamjenjuju sudom svijeta. Ali strah božji se rađa iz poniznosti dok se strah svijeta  rađa iz oholosti.
 
Bojati se Boga je najveća mudrost: Timor Domini initium Sapientiae – Strah božji početak mudrosti, kaže knjiga Ecclesiastico koja završava: Deum time et mandata ejus sera: hoc est inim ominis homo (Eccl., 12,13) Boj se Boga i čuvaj božje zapovjedi, jer to je čovjeku sve.“ Tko se ne boji Boga zamjenjuje božanske zapovijedi zapovijedima svijeta iz straha da ne bude izoliran, cenzuriran i progonjen u svijetu. Strah svijeta je oznaka grijeha i potiče na bijeg. Strah Božji potiče na borbu.Jedan veliki francuski pisac Ernest Hello kaže: „Bojati se imena Gospodnje znači ničeg se ne bojati“. I isti Hello nas podsjeća na Sveto Pismo, kojemu nikada ne ćemo spoznati dubinu: laetetur cor meum ut timeat nomen tuum (Psalam 85,11): raduje mi se srce dok se boji imena tvoga.“ Samo je tamo radost gdje je prisutnost Boga, a Bog ne može biti prisutan ako nema straha Božjeg. Sveti Duh kaže da nema ničeg boljeg od straha božjeg: Nihil nelius est quam timor Domini (Eccl 23,37), zove ga izvorom života. Timor Domini fons vitae (Posl., 14,27). A taj strah Božji je onaj koji nas tjera da prepoznamo ruku Božju u tragičnim događajima našeg vremena i da se s mirnom hrabrošću pripravimo za bitku.
 
Vitez, smrt i đavao
 
Vitez, smrt i đavao je gravura Albrechta Duerera izrađena 1513. Djelo predstavlja viteza s kacigom na glavi naoružanog mačem i kopljem. On jaši na prekrasnom konju izazivajući smrt koju predstavlja jedan pješćani sat s vremenom života koji istječe, a đavao je predstavljen kao rogata životinja koja hvata sjekiru.
 
Plinio Correa de Oliveira u jednom članku objavljenom u reviji Catolicismo prije gotovo sedamdeset godina, 1951., poziva se na ovu sliku da bi dozvao u pamet sudar Revolucije koja ne može uzmaknuti i Crkve koja usprkos svemu ne uspijeva pobijediti.On piše: „Rat, smrt i grijeh se ponovo spremaju pustošiti svijet, ovaj put u razmjeru većem nego ikad. 1513. neusporedivi talent Duerera predstavlja u obliku viteza koji kreće u rat potpuno obućen u oklop u pratnji smrti i grijeha, a ovaj grijeh je predstavljen jednorogom. Europa  je već tada bila uronjena u previranja koja su prethodila pseudoreformaciji i zaputila se  prema tragičnom vremenu vjerskih, političkih i društvenih ratova koje je potaknuo protestantizam. Idući rat, ako i ne bude izričito i direktno vjerski rat dotaknut će na takav način svete interese Crkve koje pravi katolik neće moći vidjeti drugačije nego s vjerskog motrišta. A pokolj koji će se rasplamsati biti će neusporedivo strašniji od onih iz ranijih stoljeća.
 
Tko će pobijediti? Crkva?
 
Oblaci pred nama nisu ružičasti. Ali nas podstiče nepobjediva sigurnost da ne samo da Crkva ne će nestati, što je očito, jer dano nam je božansko obećanje, nego će postići u našim danima pobjedu veću od one na Lepantu.Kako? Kada? Budućnost pripada Bogu. Mnoge tužne stvari i strepnje se gomilaju pred nama, štoviše gledajući neku braću u vjeri. U žaru borbe moguće je i vjerojatno da će se dogoditi strašni otpad. Ali je apsolutno sigurno da će Duh Sveti nastaviti podsticati Crkvu čudesnom i nesputanom duhovnom snagom vjere, čistoće, poslušnosti i predanosti koje će u pravom trenutku opet  prekriti slavom kršćansko ime.
Plinio Correa de Oliveira završava svoj članak s nadom u XX. stoljeće koje je bilo „ne samo stoljeće velike borbe nego i stoljeće velike pobjede.“ Učinimo i prenesimo ovu nadu na XXI. naše stoljeće, na doba korona virusa, novih tragedija, ali i doba novog povjerenja u Fatimsko obećanje. Jedna vjera koju želimo izraziti riječima pape Pija XII. koje otkriva Katolička akcija - Azione Cattolica – iz 1948.: „Vi poznajete, draga djeco, misteriozne vitezove o kojim govori Apokalipsa. Drugi, treći i četvrti su rat, glad i smrt. Tko je prvi vitez na bijelom konju? Na tom je sjedio jedan koji je imao luk, a data mu je i kruna (corona) i on izađe kao pobjednik.“ (6,2) To je Isus Krist. Evanđelist – vidjelac nije gledao samo ruševine nastale grijehom, ratom, glađu i smrću nego je vidio na prvom mjestu Kristovu pobjedu. I doista put Crkve kroz stoljeća je križni put ali je u svakom vremenu i trijumfalni hod. Kristova Crkva, ljudi vjere i kršćanske ljubavi su uvijek oni koji čovječanstvu bez nade nose svjetlost, otkupljenje i mir. Iesus Christus heri et hodie, ipse et i saecula (Hebr., 13,8) – Isus Krist isti jučer i danas i u vjekove.“ Krist je vaš vođa iz pobjede u pobjedu. Slijedite ga!
 
IZVORI:

1
. Réginald Garrigou-Lagrange, La vita eterna e la profondità dell’anima, tr. it., Fede e Cultura, Verona 2018, p. 94.
2. Vita del gran patriarca s. Bruno Cartusiano. Dal Surio, & altri …, Alessandro Zannetti, Roma 1622, vol. 2, p. 125
3. S. Agostino, De Civitate Dei, I, 10, 11.
4. S. Agostino, De Civitate Dei, 20, 30.
5. San Tommaso d’Aquino, In IV Sent. 47, 1, 1, ad 1.
6. San Tommaso d’Aquino, Summa Theologica, III, q. 59, art. 5.
7. Michael Schmaus, Le ultime realtà, tr. it. Edizioni Paoline, Roma, 1960 p. 247.
8. Ivi, p. 248.
9. Antonio Piolanti, Giudizio divino, in Enciclopedia Cattolica, vol. VI (951), col. 731 (731-732).
10. Réginald Garrigou-Lagrange, Dieu, son existence et son nature, Beauchesne, Paris 1950, vol. I, pp. 440-443.
11. Prospero d’Aquitania, De vocatione omnium gentium (La vocazione dei popoli, Città Nuova, Roma 1998, p. 74).
12. San Bernardino, Opera omnia, Sermo 46, Feria quinta post dominicam de Passione, in Opera omnia, Ad Claras Aquas, Florentiae 1950, vol. II, pp. 84-8,
13. Ivi, Sermo XIX, Feria secunda post II dominicam in quadragesima, vol. III, p. 333.
14. Ivi, pp. 337-338.
15. Ivi, pp. 340-350.
16. Ivi, p. 341.
17. Henri-Marie Boudon, La dévotion aux saints Anges, Clovis, Cobdé-sur-Noireau 1985, p. 265.
18. Jacques-Bénigne Bossuet, Oraison funèbre de Henriette-Anne d’Angleterre (1670), in Œuvres complètes, Outhenin-Chalandre fils, Paris 1836, t. II, p. 576.
19. Ernst Hello, L’homme, Librairie Académique Perrin, Paris 1911, p. 102.
20. Pio XII, Discorso del 12 settembre 1948 alla Gioventù di Azione cattolica, Discorsi e Radiomessaggi, X (1948-1949), p. 212.
 

Roberto de Mattei, 22. svibnja 2020., Rim Life Forum on-line, https://www.corrispondenzaromana.it/il-giudizio-di-dio-nella-storia/

(s tal. prevela prof. Kornelija Pejčinović)

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Subota, 24/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 2228 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević