Get Adobe Flash player

Glavne zablude sadašnjosti prema izvoru i uzrocima

 
 
Razmatranje upućeno Njegovoj Eminenciji, kardinalu Raffaeleu Fornariju, 19. lipnja 1852.[1]
Vaša eminencijo!
Prije nego li Vašoj eminenciji predam kratke obavijesti radi prijateljskog studija za koji ste me zamolili u vašem pismu prethodnog svibnja, čini mi se nužnim da već ovdje, pri  sastavljanju ovog memoranduma,  postavim granice koje sam si sam postavio.
Među današnjim prevladavajućim zabludama ne postoji niti jedna koja se ne bi mogla izvesti iz neke hereze. Među modernim herezama ne postoji niti jedna jedina koja ne bi mogla dovesti do neke druge, koja već od davnine nije bila osuđena od svete Crkve. Zajedno sa svojedobnim zabludama odbacila je Crkva, ove sadašnje kao i one buduće. Premda su one međusobno iste, ako ih čovjek promotri prema njihovoj prirodi i podrijetlu, ipak, ako ih se sudi po njihovoj primjeni, ove zablude nude prizor jedne nečuvene razlike. Danas se više zauzimam za to da ih promotrim sa stajališta njihove primjene, nego li njihova bića i podrijetla: i k tome, doduše, više s političke i socijalne točke gledišta, nego li s čisto religiozne. Također, više bih želio odvagnuti ono što je kod njih različito, nego li ono što je svima njima zajedničko. I konačno, također, i po čemu su one podložne trajnoj promjeni, nego li ono po čemu su ostale trajne.
http://www.araldicavaticana.com/Pio%209%20Fornari%20Raffaele.jpg
Dva su razloga odredila da krenem tim putem: jedan se nalazi u mojim osobnim odnosima, a drugi je u karakternoj osebujnosti stoljeća u kojem živimo. Što se mene samog tiče, uvijek sam vjerovao da ja kao laik, ali i kao čovjek iz javnog života, imam bezuvjetnu  dužnost osporiti svoju nadležnost oko rješavanja škakljivih pitanja, koja se tiču raznih predmeta naše vjere i dogmi, a o kojima se u sadašnjosti raspravlja. S druge strane, što se tiče stoljeća u kojem živimo, čovjeku je potrebno sasvim malo motrenja da bi prepoznao da ono što je stoljećima bilo prežalosno slavno, nije utemeljeno u tome da su hereze i zablude bile razglašene na teoretski primjeren način, nego li mnogo više u tome da ih je (iznova) dovela jedna sotonska pretpostavka (premisa) na taj način da su hereze i zablude, koje su se dogodile u prošlim stoljećima, primijenjene na suvremeno društvo.
 
Bio je jedno vrijeme kada se ljudski um upuštao u luđačke špekulacije i bio je zadovoljan kada mu je u intelektualnom životu uspjelo postaviti negaciju nekoj tvrdnji, tj. u filozofiji zabludu suprotstaviti naspram istine, ili u religiji herezu nekoj dogmi. Ali, danas isti taj um nije zadovoljan ako se istovremeno ne uzdigne u politički i društveni svijet da bi na isti način sve oborio u nered (kaos). I tako donosi nam on na naš put, kao u nekom čaranju, da iz svake zablude nastaje razdor, da iz svake hereze nastane neka revolucija i iz svake ponosne negacije neki nečuveni slom.
 
Čini se kao da je stablo zablude, posađeno po prvoj generaciji odvažnih učitelja hereze, danas providnosno dospjelo do dopuštene zrelosti, a zalijevano uvijek iznova od novih generacija zabludnika, u vrijeme naših pradjedova pokazalo se u mladicama, bilo je u  procvatu u vrijeme naših očeva i danas pred nama stoji na dohvat ruke ukrašeno plodovima. Njegovi plodovi moraju postati ukleti i prokleti na sasvim naročit način i jednako tako kako su u ranim vremenima procvjetali njegovi mirisni cvjetovi, kao i listovi koji su ga pokrili, kao i korijen koji ga je nosio i konačno, poput ljudi koji su ga posadili.
 
Time ne želim reći da ono što je jednom bilo osuđeno ni danas ne bi trebalo još jednom biti osuđeno. Samo želim reći da mi se u svakom pogledu nužnim čini jedan izvanredan saziv (mobilizacija), sličan naročitom prevratu, koji u sadašnjem stoljeću (19. st.) odgovara starim herezama. U svakom slučaju, ovo gledište, iz kojeg motrim  aktualno pitanje, jedino je za koje se, u nekom donosu, smatram nadležnim.
 
Budući su na taj način za mene na površinu izronila čisto teološka pitanja, pozabavio sam se isključivo onima, koja su prema svom podrijetlu i sadržaju bila teološka, ali su uslijed stalne preobrazbe postupno ipak postala političkim i socijalnim pitanjima. Ali, čak i kod ovih pitanja, radi mnogovrsnih dužnosti i pomanjkanja vremena, smatrao sam se prisiljenim da neka pitanja odvojim od ostalih i to, doduše, ona koja mi se nisu činila vrlo naglašenim. S druge strane držao sam svojom dužnošću dodirnuti nekoliko točaka za koja nisam bio pozvan komentirati ih/zauzimati stav.
 
Iz istih razloga, naime, zbog previše poslova i premalo vremena, koje mi stoji na raspolaganju, nije mi na žalost bilo moguće još jednom pročitati knjige suvremenih heretika, da bih u njima primijetio one rečenice čiji sadržaj mora biti suzbijen i osuđen. Istovremeno sam o tome naročito pažljivo razmislio i došao sam do uvjerenja da je ovo u ranijim vremenima bilo daleko nužnije nego li danas. Jer, između tadašnjice i današnjice postoji, točnije motreći, slijedeća razlika koja je vrijedna pažnje: u prošlim vremenima kriva učenja bila su u knjigama sakrivena na taj način da, kada čovjek takva ne bi tražio, nigdje drugdje ih ne bi našao.  Nasuprot toga krivovjerje, u vremenima u kojima živimo, može se susresti kako u knjigama tako i izvan njih, jer ono je koliko u njima toliko i posvuda, drugdje. Ono je u knjigama, u društvenim ustanovama, u zakonima, u novinama, u govorima, u razgovorima, u učionicama, u udrugama, u vlastitom domu i u javnosti, ukratko – u svemu što se govori i u svemu što je prešućeno. Pri mojem ogromnom manjku vremena najprije sam se raspitivao u najbližoj okolini i ona mi je odgovorila o svemu što se nalazi oko mene.
 
Suvremene hereze su bezbrojne, pa ipak sve one imaju, točnije govoreći, svoj uzrok, ali također i svoj kraj u dvjema najvažnijim osporavanjima/nijekanjima: jedna se odnosi na Boga, a druga na čovjeka. Društvo osporava da se Bog brine za čovjeka. Kod ljudi u osporavanje se stavlja da je čovjek začet u istočnom grijehu. Današnjem čovjeku ponos/oholost je došapnuo dvije rečenice i on je u obje povjerovao, naime, da on nema nikakve mane i da mu Bog ne treba: da je jak i lijep. Radi toga ga vidimo kako je umišljen o svojoj moći i zaljubljen u svoju ljepotu.
 
Kada se niječe istočni grijeh, među ostalim se niječu i slijedeća temeljna učenja: da je vremeniti život samo život ispaštanja (za grijehe), i da zemlja na kojem se odigrava taj život liči dolini suza:  - nadalje da je svjetlo uma slabašno i nesigurno; - da je volja čovjeka mnogostruko bolesna i slabašna; - da nam je užitak dan samo kao kušnja da bismo se obranili od njegova podražaja i od njega oslobodili; - da je bol nešto dobro ako ga se dobrovoljno prima iz nadnaravnog poticaja; - i konačno, da nam je životni vijek dan radi našeg ozdravljenja i da čovjek ovo treba, kako bi postao svet.
 
Ako se sve ovo osporava dolazi se, uz ostalo, i do slijedećih tvrdnji: da nam je zemaljski život dan s ciljem kako bismo se vlastitim silama i sredstvima nečuvena napretka uzdigli do najvišeg savršenstva; - da mjesto na kojem provodimo život iz temelja može biti preobraženo i mora biti preobraženo; - da je čovjek pri zdravom umu i da otuda nema nikakve istine, koju on ne bi mogao shvatiti i da, s druge strane, nema istine koja nadilazi spoznajnu snagu njegova uma; - da na ovom svijetu nema zla koje um ne prepoznaje kao takvo niti nekog drugog grijeha, kao takvog, o kojem naš um kaže da je to grijeh; - a to znači, da niti ima zla niti grijeha, kao takvog, koji filozofija prepoznaje kao grijeh, ili kao neko zlo; - nadalje, da je ljudska volja po sebi već zdrava iz čega proizlazi da nema potrebe ispravljati ju; - te, da bi smo trebali bježati od bola i tražiti užitak; - jer nam je životni vijek dan kako bismo u njemu uživali i, konačno, - čovjek je po sebi dobar i nepokvaren.
 
Ova nijekanja i tvrdnje, koja se odnose na čovjeka vode k drugim nijekanjima i drugim tvrdnjama, koje se odnose na Boga. Pod pretpostavkom da čovjek nije pao u grijeh proizlazi osporavanje – i osporava se – misterij otkupljenja i počovječenja (Kristova) dogme o utjelovljenju Logosa, i samog Logosa. Kada se pretpostavlja prirodna cjelovitost ljudske volje, a s druge strane se uskraćuje priznavati da postoji jedno drugo zlo, ili jedan drugi grijeh, od onog što filozofija kaže o tome, tako iz toga proizlazi osporavanje – i osporava se ! – utjecaj svetog djelovanja Milosti na čovjeka i istovremeno dogma o Trećoj Božanskoj Osobi, Svetom Duhu. Iz svih tih osporavanja proizlazi osporavanje uzvišene dogme o Presvetom Trojstvu, kamen temeljac naše vjere i fundament svih katoličkih dogmi.
 
Iz toga proizlazi opsežan sustav naturalizma, koji predstavlja temeljnu, opću i cjelovitu suprotnost svih naših vjerovanja. Kao katolici vjerujemo i priznajemo da grješni čovjek treba trajnu pomoć i da mu Bog stalno pruža tu pomoć posredstvom natprirodne potpore, pri čemu je istovremeno i na čudesan način nazočna Njegova beskrajna ljubav i Njegovo beskrajno milosrđe. Za nas je nadnaravno atmosfera naravnog, a to znači da ono istovremeno uključuje ovo i sadrži ovo, bez da ih čini osjetnim.
Između čovjeka i Boga dogodio se jedan neizmjerni ponor. Ali, Sin Božji postao je čovjekom i tako, što su mu obje naravi istinski ujedinjene, taj je ponor saniran. Između utjelovljene riječi Božje, u isto vrijeme Boga i čovjeka, dogodilo se i neizmjerno otuđenje. Da bi se premostilo ovo neizmjerno otuđenje postavi Bog između Sina i svojih stvorenja Majku svoga Sina, Presvetu Djevicu, ženu bez grijeha. Između Bezgriješne Žene i grješnog čovjeka udaljenost je još uvijek bila prevelika i Bog je u svome neizmjernom milosrđu između Presvete Djevice i grješnih ljudi postavio "svete grješnike".
 
Tko se ne bi divio jednom tako uzvišenom i slavnom, jednom tako savršenom poretku? Najveći grješnik više ne treba ispružiti ruku da bi našao Onoga koji bi mu pomogao da se nebeskim ljestvama, stepenicu po stepenicu, digne iz ponora svojih grijeha - sve do nebeskih visina.
 
Ali sve je to samo vidljiva vanjska forma, i budući da je ova samo izvanjska i vidljiva, do određenog je stupnja nesavršen oblik čudesnog djelovanja one nadnaravne pomoći s kojom Bog pomaže čovjeku, da bi on na grubom putu mogao koračati sigurnim korakom. Da bismo si napravili predodžbu o toj prekrasnoj nadnaravnosti, neophodno je u najviše i najskrovitije slojeve prodirati očima vjere; nužno je usmjeriti pozornost na Crkvu, na to kako je stalno vođena djelotvornošću Duha Svetoga. Nužno je prodrijeti u tajnu svetost duše, da bismo ondje vidjeli, kako joj Božja milost udvara i traži ju, i kako ljudska duša zatvara ili otvara uho Božjem zovu, te kako se stalno nadovezuje i nastavlja jedan tihi razgovor između Boga i stvorenja. Također je nužno baciti pogled na suprotnu stranu, na ono što se ondje govori, na to što ondje traži duh tmine. Ali, također, moramo prepoznati kako se ljudska duša ljulja amo-tamo, kako se bori i zamara između dva vječna svijeta, da bi konačno, u skladu s duhom kojeg slijedi, potonula u carstvo svijetla, ili u ponoru tmine. Nužno je vidjeti i prepoznati kako na našoj strani korača anđeo čuvar i tihim dahom rastjeruje mračne/zle misli, kako nas ne bi opteretile te kako pred našim stopama pruža svoje ruke, da ne bismo posrnuli. Potrebno je također pogledati u povijest, da bi se uhvatilo na koji način Bog ravna sudbinama ljudi, sebi na slavu, ali također i na ozdravljenje svojih izabranika. I iako je on, također, gospodar sreće, i ostaje čovjek gospodarom svojih radnji. Potrebno je prepoznati kako On u pravo vrijeme u svoj plan obuhvaća osvajače i osvajanja, te vojskovođe i njihove bitke. I kako On sve sređuje i smiruje u jednom trenutku, nakon što uništi ratnički duh i oholost osvajača dovede do pada; kako dopušta da se tirani uzdignu nad narod prepun krivice (grijeha), i kako dopušta da pobunjeni narodi postanu bičem svojih tirana. I nadalje, kako plemena ujedinjuje jedna s drugima, a  s druge strane razdvaja klase, ili čak ljude razbaca na sve strane. Kako carstva ovog svijeta oblikuje sasvim po svojoj volji i pušta opet da se raspadnu i kako ih satire do dna, ili ih uzdiže do nebesa. I uistinu moramo konačno sagledati kako ljudi u ovom labirintu povijesti lutaju izgubljeni i slijepi, u jednoj povijesti u koju si ljudske nacije povijest pišu same, bez da si i jedna može objasniti kako je tekao njezin nastanak i gdje joj je kraj i konac.
 
Ovaj veliki, sveobuhvatni i veličanstveni sustav nadnaravnosti, koji daje ispravan ključ  i ispravno objašnjenje za sve ljudske odnošaje, izričito ili neizričito osporavan je od svih onih koji tvrde da je čovjek začet bez grijeha. I ti koji to tvrde nisu naprosto pojedini filozofi, nego su to također vođe naroda, vladajuće klase, pa čak i samo društvo, koje je zaraženo otrovom ove rastačuće hereze.
 
Ovdje je objašnjenje za sve to što doživljavamo i što nas se, prema logici te hereze, dotiče u onom položaju u koji smo dospjeli. Ako nam svjetlo razuma nije zamračeno, onda nam je to svjetlo dostatno da bismo prepoznali istinu i bez pomoći vjere. Ako nam vjera nije potrebna tada je razum sasvim neovisan gospodar. Tada  su napredovanja u istini ovisna od napretka razuma, a napredak razuma ovisan je od njegova stalnog uvježbavanja. Njegovo uvježbavanje najbolje se provodi u diskusiji. Zbog toga je diskusija istinski temeljni zakon našeg društva i jedini lonac za taljenje u kojem se, jednom pretopljene, istine razdvajaju od zabluda. Na tom osnovnom zakonu počiva sloboda tiska, imunitet saborskih zastupnika i istinita nadređenost parlamenata. Nadalje, ako volja čovjeka nije oboljela, tada joj dostaje privlačna snaga dobra, da bi njegov trag slijedila bez nadnaravne pomoći Božje Milosti. Ako čovjek ne treba takvu pomoć, tada mu ne trebaju ni sveti sakramenti, niti molitve, koje bi mu inače pomogle. Ako molitva nije nužna onda, dakle, služi dokolici. Ako je dokona onda je kontemplativan život dokolica. Ako je kontemplativan život dokon i nepotreban, tada su to i religiozni redovi i društva. Time se također objašnjava zašto su svuda ondje gdje su takva shvaćanja uhvatila korijena, ugašeni i ovakvi redovi. Ako čovjek ne treba svete sakramente, tada on, naravno, ne treba ni nikoga tko ih dijeli, a onaj tko ne treba Boga taj ne treba i njegove posrednike na ovom svijetu. Iz toga slijedi prezir i progon svećenika, ondje gdje su te ideje uhvatile korijena. Nepoštivanje svećeništva na sve se strane prelijeva u nepoštivanje Svete Crkve: a nepoštivanje Crkve ravno je nepoštivanju samog Boga.
 
Kad se osporava Božji utjecaj na čovjeka i kada se time, po novom, – toliko koliko je to uopće moguće – između Tvorca i njegova stvorenja otvara neizmjeran ponor, tad se u jednom trenu, u istoj mjeri i samo društvo instinktivno razdvaja od Svete Crkve. Zbog toga je ondje gdje je Bog protjeran u svoje Nebo također i Crkva prognana u svoje svetište: i obratno, ondje gdje je čovjek podložan Božjoj vladavini podrazumijeva se da se on u skladu sa svojim osjećajem podvrgava i vlasti svoje Svete Crkve. Sva stoljeća svjedoče za ovu vječnu istinu, i o tome nam rječito svjedočanstvo polaže sadašnje kao i prošla stoljeća.
 
Budući bi na taj način čovjek sve preobrazio i sve što je nadnaravno odstranio, religija bi bila pretvorena u neki nejasan deizam, jer taj sada ne bi trebao ni Crkvu, koja je zatvorena u svoju svetost, a niti Boga, koji je zatvoren u svome Nebu, poput diva Enkeladosa okovana u lance, - i tada bi čovjek svoje oči okrenuo zemlji i konačno njezi svojih materijalnih interesa. To je vrijeme načela utilitarizma/koristoljublja, širenja trgovine, industrijske groznice, nadmoći bogatih i nevolje siromašnih. Tom stanju materijalnog bogatstva i vjerskog siromaštva slijedi ono vrijeme nečuvenih katastrofa, koje se u tradiciji/predaji i povijesti zauvijek usijecaju u sjećanje ljudi. Tada se na zajedničke urote zajedno skupljaju mudri i lukavi. Ali zajedno s tim, olujna poplava nezaustavljivo ih ruši sve zajedno, jednim iznenadnim udarom razbacuje njihove planove i sve ih proždire, zajedno s njihovim urotama.
 
Time želim reći da je sprječavanje revolucija i nastupanja tirana potpuno isključeno! Jer, u osnovi je sve to jedno i isto, jer se oboje temelji na vladavini nasilja, koje još jedino može vladati, nakon što su Crkva i Bog protjerani u Nebo. Pokušaj da se ispuni vakuum, koji proizvodi njihova odsutnost, i to doduše tako da se odjeli javna sila i umjetnički uravnotežena vrsta, jest naprosto luda pretpostavka koja ostaje uzaludna. Sliči umjetnom pothvatu kojim se, nakon što je duh života već iščeznuo, taj život mehaničkim sredstvima želi nastoji vratiti. I isto tako kao što ni Crkva ni Bog nisu naprosto forma, također ni bio koje formalističke konstrukcije ne mogu zamijeniti i ispuniti velika učenja koje su ostavili za sobom, nakon što su se jednom povukli iz ljudskog društva; i obratno, ne postoji forma vladanja koja bi iz temelja mogla biti opasna, tako dugo dok se pod njom Crkva i Bog mogu slobodno kretati, a to znači ako običaji i navade izviru iz njih i povoljni su, poput vremena u kojem su nastali.
 
Nema predbacivanja značajnijeg od onog po kojem se katoličanstvu predbacuje da podupire vlast masa dok se, s druge strane, tvrdi da isto to katoličanstvo sprječava postignuće slobode, čak pogoduje širenju apsolutizma. Ima li išta apsurdnije nego li to prvo predbacivati onom katoličanstvu, koje osuđuje krvave revolucije i poslušnost nameće kao svetu obavezu za sve ljude? I ima li išta apsurdnije od predbacivanja druge tvrdnje, jedinoj religiji na svijetu koja narode uči da niti jedan čovjek nema nikakvih prava nad drugim čovjekom, jer svaki autoritet dolazi od Boga? Koja nadalje objašnjava da nitko ne će predstavljati veličinu, ako se u svojim očima ne pričini malenim? Da su (zemaljske) vlasti postavljene za dobrobit čovjeka? Da zapovijedanje uistinu znači služenje i, konačno, da je vršenje najviše funkcije ujedno služenje koja obuhvaća i žrtvu? Ova načela, koja su nam objavljena po Bogu i od njegove Sv. Crkve, ostaju očuvana u cijelosti i neizmijenjeno, te grade javno pravo svih kršćanskih naroda. Ovo javno pravo predstavlja trajno osnaživanje prave slobode, i istovremeno je trajna osuda onih zahtjeva, koje si narodi ljutito uzimaju, umjesto da se pokoravaju:  a također, s druge je strane osuda onih zahtjeva koje postavljaju vladari, kada svoju moć pretvaraju u tiraniju. Sloboda se odista sastoji u odbacivanju oba zahtjeva i to je od takva značenja da je sloboda neizbježna i da je bez te spoznaje sloboda nemoguća! Potvrda slobode i odbacivanje onakvih zahtjeva su, točnije motreći, samo dva različita načina izražavanja za istu stvar. Ali, iz tog proizlazi da katoličanstvo nije povoljno ni za tiraniju, a niti za revoluciju. Štoviše, ono ih samo suzbija. Ne samo da katoličanstvo nije nikakav neprijatelj slobode, nego je pravi pojam stvarne slobode razotkrilo dvostrukom osudom.
 
Ne manje apsurdno je podmetanje nekih, da religija koju ispovijedamo, kao i Sv. Crkva, koja predstavlja i naučava ovu religiju, sprječava slobodno korištenje nacionalnog blaga i zadržava dobra rješenja privrednih pitanja i unapređenje materijalnog blagostanja, ili da na to u najmanju ruku nerado gleda. Iako je zacijelo sigurno da si religija ne stavlja u zadaću učiniti narode moćnima, nego sretnima, ne učiniti ih bogatima, nego svetima, isto tako je sigurno da je jedna od njezinih najplemenitijih i uzvišenih naučavanja da čovjeku objavi od Providnosti prenesenu zadaću, naime, da preobrazi cijelu prirodu i da ju svojim radom podloži u službu svojih ciljeva. Ono što Sveta Crkva traži je izvjesna ravnoteža između materijalnih, moralnih i religioznih interesa. Ono što ona ovom ravnotežom želi postići jest da svaka stvar dobije svoje pripadajuće mjesto i da ima mjesta za sve stvari. I što Crkva u konačnici želi postići, jest da moralni i religiozni interesi imaju prednost, dok joj materijalni interesi moraju stajati blizu. A to ne samo zbog toga jer to traže temeljna načela reda, nego i zato jer nam to kaže um, a povijest uči da je za sklad života neizostavna i neophodna pretežitost moralnih i religioznih interesa. Jer, samo će na taj način biti izazvane velike katastrofe, koje se mogu prolomiti ondje gdje vlada pretežitost i isključiva predominacija materijalnih interesa, koje želje masa dovode do ključanja.
 
Drugi su danas ipak osvjedočeni o tome da svijet, ako ne želi propasti, treba pomoć naše religije i naše  Svete Crkve. Samo što se oni ustručavaju podvrći se ovom jarmu, koji iako je za ponizne lak, za ohole je teško podnošljiv. I tako traže izlaz u nekoj mješovitoj poziciji, u kojoj prihvaćaju izvjesna učenja i zahtjeve religije i crkve, ali zato odbacuju one druge, koje smatraju pretjeranima. Takvi su ljudi u toliko opasniji, jer nastupaju s nestranačkom mimikom, što je vrlo pogodno za obmanjivanje i zavođenje, jer se uzvisuju do sudca-posrednika, te kao da zabludu i istinu prisiljavaju da se pojave pred njihovim sudom: i s izobličenom pridržanošću pretvaraju se kao da su - Bog zna kakvi - posrednici između obiju strana. Sigurno, istina se nalazi između suprotstavljenih zabluda. Međutim, između jedne istine i jedne zablude ne može se naći posrednik! Jer, između dva pola nema ničeg, ali baš ničeg. Ničeg osim beskrajne praznine. Onaj koji se snalazi u ovom praznom prostoru, od istine je jednako udaljen, kao i onaj koji staje na stranu zablude. Jer, u istini se nalazi samo onaj, koji je s njom postao jedno.
 
To su najvažnije zablude onih ljudi i onih klasa, koje su u našem vremenu stekle žalostan privilegij da vladaju narodima. Kada se pogled svrati na drugu stranu i pogleda u oči onih koji polažu zahtjev na veliku baštinu vlasti, onda taj zahtjev naprosto nije jednostavno shvatiti i misli su zbunjene, jer ondje se susreću samo pokvarene i odvratne zablude. Ovo je vrijedno pažnje prije svega zato jer te zablude, koliko god bile pokvarene i odvratne, nisu ništa drugo doli logične posljedice, i upravo zato jer su logične one su i neizbježne posljedice upravo obrađenih zabluda.
Pod pretpostavkom o bezgrješnom začeću čovjeka, i time integriteta ljudskog bića, neki si zaista sami postavljaju pitanje: Ako je naš um tako bistar i naša volja tako pravilno oblikovana i potpuna, zašto ne bi i naše strasti, koje nama vladaju, bile jednako tako dobre kao i naš razum? Drugi se pitaju: ako diskusija služi tome da bi se došlo do istine zašto ovdje ima stvari koje izmiču odlučujućoj prosudbi sudca? 
 
Drugi, nasuprot toga ne mogu shvatiti da u spomenutim pretpostavkama sloboda mišljenja, htijenja i stvaranja ne mora biti bezuvjetna. Oni koji se bave religijskim sporenjima postavljaju si pitanje zbog čega Bog, ako za društvo nije dovoljno dobar, još uvijek upravlja u Nebu i zašto Crkvi još pripada pravo na svetost? Iznova, postavljaju si neki pitanje zbog čega ne bismo radi pokušaja užitak probali dovesti do punog zadovoljenja požude i tako ovu dolinu suza uzdigli i preobrazili sve do vrta radosti, tim više, što napredak blagostanja ide u beskraj? Filantropi bivaju razoružani kad na ulici sretnu siromaha: ne mogu shvatiti kako jedan siromah, koji je tako ružan, uopće može biti čovjek, jer štoviše, kako čovjek koji je tako lijep uopće može biti siromašan?  Ono u čemu se svi oni slažu, u ovoj ili onoj formulaciji, jest da oni smatraju kako je nužno potkopati društvo, ukinuti vlasti i podijeliti bogatstvo, da bi tako jednim udarcem ukinuli sve ljudske i Božje zakone.
 
Koliko god bi se jedva držalo mogućim, ipak postoji još jedna zabluda, koja premda same za sebe ne izgleda tako prijekorno, ipak ima teže posljedice nego li sve te zablude po sebi. Mislim na slijepost onih koji se kostriješe i ne žele vidjeti suodnos između ovih zabluda i onih hereza, i da one nužno i neizbježno proizlaze jedne iz drugih. Ako se društvo uskoro ne  oslobodi ovih zabluda i ako ono, jednom oslobođeno, jedne ne osudi kao posljedice a druge kao pretpostavke, i to s jednom temeljitom i konačnom osudom, tad je to društvo – ljudski gledano – jednom i zauvijek izgubljeno.
 
Bilješka:
 
[1] Raffaele Fornari (Rim, 23. siječnja 1787. - Rim, 15. lipnja 1854.) talijanski kardinal. Bio je apostolski nuncij u Belgiji od 1842. Do 1843., a u Francuskoj od 1843. do 1851. godine. Papa Pio IX. ga je podigao na čin kardinala 30. rujna 1850. Prefekt kongregacije za katolički odgoj postaje 1851. do 1854.
 

Preveo s njemačkog mr. sc. Emil Čić

U povodu 131. obljetnice rođenja predstavljena knjiga don Lovre Katića

 
 
U suradnji s Odsjekom za povijest Filozofskoga fakulteta u Splitu i Književnim krugom Split, Društvo prijatelja solinske baštine upriličilo je u petak 16. veljače u Solinu predavanje i predstavljanje knjige „Odnosi Trogira prema susjedima“ u povodu 131. obljetnice rođenja hrvatskog povjesničara i solinskoga velikana don Lovre Katića. Knjigu su predstavili prof. dr. sc. Marko Trogrlić, doc. dr. sc. Tonija Andrić, doc. dr. sc. Ivan Basić i doc. dr. sc. Ivan Matijević.
U povijesti hrvatske historiografije, don Lovre Katić (Solin, 18. II. 1887. — Split, 27. VIII. 1961.) zauzima istaknuto mjesto. Njegov je doprinos domaćoj historijskoj znanosti, napose medijevistici, upravo nemjerljiv, a rad na popularizaciji povijesti u široj javnosti svrstava ga uz bok najvećih hrvatskih znanstvenika i domoljuba. Zbog toga je i ovaj njegov, do sada neobjavljen, rukopis o Trogiru, priređivača prof.dr. Marka Trogrlića, od iznimne važnosti za povijest domaće historiografije. Radi se o do sada nepoznatom, gotovo bi se moglo kazati - do jučer nesretno zagubljenom, ali ipak sretno pronađenom i konačno objavljenom Katićevu djelu. Knjiga je podijeljena u 17 poglavlja (Odnosi Trogira prema susjedima, Borbe sa susjedima, Rat sa Splitom, Treći rat sa Splićanima, Borbe sa Šibenikom, Bribirski knezovi, Ludovik Veliki, Previranje u Hrvatskoj, Doba nesigurnosti, Mletačka najezda, Turci, Čiovo, Kaštela, Vlasi, Mletačka izvješća o Trogiru, Trogirska sela i Posljednje vrijeme). Ona sva zajedno tvore sustavan prikaz odnosa grada Trogira i njegovih susjeda kroz povijest, počevši od antičkog doba pa sve do početka 19. stoljeća.
Iako se radi o – s formalne točke gledišta – zastarjelom djelu, rukopis Lovre Katića itekako je aktualan i znanstveno relevantan, iz dva osnovna razloga: prvo, zato što predstavlja neobjavljen i stoga historiografiji nepoznat produkt jednoga od najvažnijih hrvatskih povjesničara prve polovine 20. stoljeća (te utoliko doprinosi i povijesti hrvatske historiografije); drugo, tekst izlaže sintezni pregled povijesti Trogira, što (uz iznimku knjige Nade Klaić iz 1985.) predstavlja nedovoljno istražen i podzastupljen pristup prošlosti ovoga srednjodalmatinskog grada. Katićev pak metodološki pristup (u domeni tradicionalne pozitivističke historiografije) podrobno je obrađen i kontekstualiziran u uvodnoj studiji Marka Trogrlića.
 
„U svojem praćenju odnosa Trogira sa susjedima naš se autor ne umara, nego ih, i znano i utemeljeno, ali i s nekom privrženom simpatijom koja se ovdje zaista ne može ne zamijetiti, i veze i tkaje, prikazujući nam ih zorno, živo, gotovo suvremeno. Već sam uvid u naslove iz sadržaja ovog djela tumači gdje je tu i na što stavljen naglasak i čemu je tematski usmjeren autorov misaoni pravac. (…) Po svemu se tomu, dakle, a po svojem tipično katićevskom tako privlačnom stilu i jeziku napose, i ovo njegovo djelo uklapa u cjelinu njegova autorskog opusa, obogaćuje ga i nadopunjuje, kao dragocjen prilog koji u takvoj cjelini valja onda i vrednovati i prosuđivati, prosuđivati, naime, ne svojim današnjim historiografskim laktom, nego laktom doba i vremena u kojemu je ono nastalo, parafrazirajući s time u vezi samoga Katića u onomu njegovu stavu povjesnika da prošle vjekove ne sudimo svojim laktom, i da ljudima prethodnih stoljeća ne namećemo nazore današnjega doba. To je, čini nam se, zaista ono najosnovnije, pa i najbitnije, što bismo o ovom Katićevu djelu mogli i trebali reći. Više od toga, mišljenja smo, i nije potrebno.“, kazao je prof.dr. Marko Trogrlić.
 
Povijest grada Trogira iz pera don Lovre Katića ulazi u zbir onih njegovih rasprava koje, vodeći računa znanstvenom diskursu doba kad ih je on pisao, nisu ni danas izgubile svoju vrijednost. Pod tu ocjenu potpada i njegov do sada neobjavljeni, pa i nepoznati rukopis o povijesti Trogira i  to kao prilog sjećanju na 131. obljetnicu don Lovrina rođenja.
 

Nives Matijević

Mons. Mate Uzinić dobitnik nagrade Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava

 
 
Na svečanosti povodom 25. obljetnice utemeljenja održanoj u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u petak, 16. veljače, Hrvatski helsinški odbor dodijelio je svoje godišnje nagrade za ljudska prava za 2017. godinu. Nagrada Miko Tripalo za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava u Hrvatskoj dodijeljena je Goranu Aleksiću i njegovoj udruzi Franak. Nagradu Joško Kulušić za doprinos u zaštiti i promicanju ljudskih prava na području medijskog djelovanja dobila je HRT-ova emisija „Imam problem“ i njena urednica Sanja Brajković. Međunarodnu nagrada za životno djelo dobila je Tanja Petovar, osnivačica i bivša predsjednica Jugoslavenskog helsinškog komiteta za ljudska prava.
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/media/k2/items/cache/0d1fd34f22c9730e91eb5170fbddc114_XL.jpg
Biskup Mate Uzinić
 
Nagrada Sulejman Mašović - Luka Vincetić - Jovan Nikolić za doprinos u međureligijskom dijalogu, ekumenizmu i vjerskoj toleranciji uručena je dubrovačkom nadbiskupu Mati Uziniću koji je kazao kako ga ona obvezuje da se još više založi za ekumenizam i međureligijski dijalog.
 
U obrazloženju odluke stoji da je prepoznata angažiranost mons. Mate Uzinića u međureligijskom dijalogu na području Dubrovačke biskupije „koja se prostire na vrućem povijesnom tlu gdje se ukrštaju različite religije. To može biti opterećenje, ali i šansa.“ Navedeni su redoviti ekumenski susreti sa zahumsko-hercegovačkim i primorskim episkopom Grigorijem na Molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kao i uključivanje pravoslavne zajednice u Dane kršćanske kulture u Dubrovniku.
 
Spomenuta je i suradnja na izdanju Dječje Biblije s Kristovom Crkvom iz Varaždina povodom 500. godina Reformacije. Istaknuto je i biskupovo osuđivanja vandalskog čina šaranja po pravoslavnoj crkvi u Dubrovniku kao i u prostorijama islamske zajednice. Spomenuti su njegovi posjeti dubrovačkoj sinagogi i Medžlisu islamske zajednice, podržavanje izgradnje džamije kao i susreti s predstavnicima ovih religija. U obrazloženju je dodano da biskup Uzinić pozornost posvećuje i ekološkim temama što je vidljivo kroz organizaciju dvodnevnog znanstvenog skupa „Okoliš naš svagdašnji“ te molitve za prvi Svjetski dan molitve za skrb o stvorenom. Naveden je i njegov susret s hrvatskim i svjetskim znanstvenicima koji se bave energetikom. Dubrovački biskup potiče kvalitetnije organiziranje pomoći potrebitima kroz biskupijski Caritas, ali pomaže i stradalnike u Ukrajini, kršćane u Siriji i Iraku, te višekratno kršćane u Svetoj Zemlji. Snažno se zauzima za prava manjina, ali i većine, rečeno je. Osuđuje napade raznih skupina u svijetu poput masakra Boko Harama u Nigeriji, ali javno osuđuje i napad na satirički tjednik Charlie Hebdo u Francuskoj. Prepoznata je i biskupova briga za branitelje i njihove obitelji kroz molitvu križnog puta padinama Srđa i mise uz Dan dubrovačkih branitelja i druge obljetnice, kao i kroz susrete s udrugama proisteklim iz Domovinskog rata. Zauzima se za oprost što se vidjelo iz njegovih propovijedi u Vukovaru i na Bleiburgu, ali i u Dubrovniku u različitim prigodama.
Navodeći sve službe koje je kao biskup vršio u tijelima HBK, rečeno je kako je on sada predsjednik Vijeća HBK za život i obitelj. „Hrvatska javnost deklarirala ga je kao osobu otvorenosti i dijaloga“, zaključio je predstavljač. Plaketu biskupu uručio je Jadranko Črnko.
Biskup Uzinić je zahvalio na priznanju dodavši kako misli da ga nije ničim posebnim zaslužio jer je samo vršio svoj posao. Budući da je nagradu primio ona će mu biti poticaj da se još više zalaže na području ekumenizma i međureligijskog dijaloga.
 

Nives Matijević

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1404 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević