Get Adobe Flash player

On je jedini koji to može

 
 
"Ekološka je kriza ponajprije kriza morala
i zbiljski prijezir spram čovjeka."
(papa Ivan Pavao II., 1990.)
 
U svakoj sunčevoj zraci, kapljici rose, povjetarcu, bjelini oblaka i igri sjena pod krošnjama, u svakome cvijetu, listu, grmu,  razgranatom drvetu, u napuklinama stijena i mahovini koja se iz njih promalja, u planinskim vrhuncima i prostranim ravnicama, u bistrini i žuboru rijeka i potoka, u šumu mora, u dugi čije nas čarobne boje opijaju i zanose, u pahuljama snijega što nam spletom svojih jedinstvenih i neponovljivih filigranskih ornamenata šalju tajnovitu poruku i plijene ljepotom, čistotom i bjelinom, u harmoniji kitnjastih zimskih pejzaža čiji uresi izazivaju divljenje i nevjericu, u zelenilu travnatih i mirisnih pašnjaka, u hladovini stoljetnih šuma i huku slapa koji se razbija o litice, u prostranom nebeskom plavetnilu, smaragdnoj modrini jezera i tajnovitosti morskih dubina, u pjevu ptica, šarenilu krila leptira i glasanju cvrčka, u titraju vilinog konjica, šumu povjetarca i zavijanju sjeverca, u tromom hodu surog medvjeda i gracioznom skakutanju šumske košute, u zenici oka koje sve to vidi…gdje god se osvrnemo, što god rukom taknemo, na što god pomislimo, gdje god nam pogled padne, vidi se i osjeti Božji prst.
http://www.szolgalohittan.hu/+WEBTAR/Keptar-Biblia/BM-keptar/K.B-21.Oszov1/O-13.Tizparancsolat.jpg
Samo je ruka svemoćnog Tvorca u stanju izgraditi ovako čaroban, savršen svijet i stvoriti tako jedinstvenu i neponovljivu harmoniju. Samo On koji vlada prostorom i vremenom, materijalnim i onostranim mogao je tako minuciozno, nepogrešivo, filigranski točno i precizno posložiti kockice ovog nevjerojatnog mozaika do najsitnijih detalja: stvoriti nas i svijet koji nas okružuje, ono što još uvijek ni izbliza nismo u stanju pojmiti i sagledati, pa u konačnici niti dokučiti svrhu njegova i našeg postojanja. Ostajemo bez daha i riječi zadivljeni i opčinjeni Njegovim djelom i s pravom osjećamo strahopoštovanje, a u nama se javlja bezbroj pitanja bez odgovora.
 
Kako? Zašto? Čemu sve to? Gdje je početak a gdje kraj? Bogu je bilo dovoljno šest dana da bi stvorio svijet i nas u tom svijetu, a mi ga otkrivamo već desetke tisuća godina i ne znamo gotovo ništa o njemu. I tako malo o sebi samima. Slabo poznajemo i svoje tijelo. Nije nam poznata funkcija najvećeg dijela sive tvari ljudskoga mozga. Za nas su i vlastite misli i snovi još uvijek zagonetka. Gubimo se u labirintima vlastite svijesti i podsvijesti tragajući za odgovorima. Vrtimo se u začaranom krugu. Teško nam je priznati da nešto ne znamo. I nismo u stanju prihvatiti svoja ograničenja i shvatiti koliko smo krhki i maleni pod zvijezdama. I prolazni - poput putnika na peronima. Zanosimo se osvajanjem drugih planeta a ne poznamo ni ovaj na kojemu živimo. Još uvijek otkrivamo nove biljne i životinjske vrste i skrivene tajnovite oaze u predjelima o kojima ne znamo ništa. I dalje drhtimo i strijepimo pred olujama, poplavama, potresima, požarima, kao i prije pet tisuća godina. Nismo čak u stanju definirati ni svoje osjećaje i pojmove kojima se svakodnevno služimo i smatramo ih tako važnim za vlastiti bitak (ne znamo objasniti sebi ni drugima što su: emocije, misao, ljubav, istina, sreća, vrijeme, prostor, materija, energija…). Nemamo odgovor ni na temeljno pitanje naše egzistencije: Što je život?
 
Ne znamo gdje prebiva ono što zovemo "dušom" i zašto kad nas to "nešto" što zovemo "dušom" napusti više nismo ljudska bića nego mrtva materija. Ne znamo kako nastaje niti kako nestaje, ali smo itekako spremni poigravati se životom. Znamo da je nešto posebno, dragocjeno, jedinstveno i neponovljivo, a ipak smo ga tako često spremni uništititi. Gotovo ništa ne znamo o sebi i svijetu koji nas okružuje, ali želimo se igrati „boga“. I pokušavamo to. Relativiziramo prirodne datosti i zakonitosti i zanosimo se time kako smo sve u stanju prilagoditi svojim interesima i potrebama. Eksperimentiramo s ljudskim, životinjskim i biljnim genima, nastojimo „modelirati“ ljudsko biće i uskladiti ga s nametnutim shvaćanjem„idealnog“ i „savršenog“ pri čemu gubimo iz vida kako je to put ka njegovoj potpunoj, posvemašnjoj i nepovratnoj dehumanizaciji i degradaciji. Čovjeka želimo „ukalupiti“ u unaprijed nametnute sheme, zagovaramo potpunu slobodu a odavno smo robovi svojih materijalnih prohtjeva i nametnutih klišeja življenja i ponašanja, dekadenciju i destrukciju proglasili smo „progresom“, a zdrav pogled na život i ljudsku egzistenciju „opasnošću“ i „nazadovanjem“.
Kreacionizam je za mnoge opasnost, a banalna i do krajnosti banalizirana teorija evolucije spasonosno „rješenje“ i "objašnjenje" misterija svijeta i života. Svojim nesavršenim i ograničenim umovima nismo u stanju shvatiti i razumjeti ništa, a uvjeravamo sami sebe kako sve znamo. I možemo.
 
Mi ljudi slovimo kao jedina razumna bića na planetu. No, ponašamo li se tako? Je li razumno voditi ratove i ubijati ne samo živi svijet oko sebe nego i vlastitu vrstu, je li moralno otimati, varati, krasti, mrziti se, činiti zlo? Nismo li dobili razum upravo zato da budemo u stanju održati međusobnu harmoniju i ravnotežu s okruženjem? Zašto uporno režemo granu na kojoj sjedimo? U ime "napretka" već stoljećima uništavamo vlastiti embrij, ovu oazu života što nam ju je darovao Stvoritelj, zaboravljajući da Zemlju nismo naslijedili od predaka nego je pozajmili od potomaka (kako jednom davno reče mudri poglavica Siouxa, Bik Koji Sjedi). I što smo postigli? Jesmo li sretniji nego prije 200, 300, 500 ili tisuću godina? Okružili smo se strojevima kojima smo sluge, a ne gospodari! Što smo više "napredni" sve smo manje ljudi, jer usporedo s gomilanjem materijalnih dobara duhovno siromašimo, odričemo se moralnih normi i etičkih načela i prestajemo biti ono što još uvijek mislimo da jesmo.
Pokretači našeg „progresa“ su pohlepa, proždrljivost, bezglava utrka za materijalnim, profit po svaku cijenu. No, kad dođe vrijeme, Tvorac će svojim moćnim prstom ponovno sve dovesti u savršeni red. On je jedini koji to može.
 

Zlatko Pinter

Približavanje Kristova utjelovljenja razlog je osvješćivanja važnosti blagdana i njegova značenja za čovjeka

 
 
Proslava blagdana Kristova rođenja stvara ozračje iznimne radosti. Božje djelovanje i njegova Objava postaju čudesni instrument i način kojim radost postaje dio čovjekove stvarnosti. Po slavlju božićna radost postaje dio Crkve i života vjernika.
https://ballycastlesdlp.files.wordpress.com/2011/11/nativity-scene.jpg?w=530&h=336
U današnjem svijetu Krist je, međutim, neprimjetan u slavljenju svetkovine Božića i božićnoga vremena. Unatoč boljitku i sveprisutnomu božićnom ugođaju, dominira kriza radosti: umjesto radosti i ispunjenosti, nakon gašenja božićnih lampica i pospremanja božićnih ukrasa, javlja se osjećaj ispraznosti i tuge. Približavanje  Kristova utjelovljenja razlog je osvješćivanja važnosti blagdana i njegova značenja za čovjeka današnjeg svijeta i za njegov način življenja. Uobičajena je pojava u gotovo svakoj kršćanskoj zemlji da se rijetko može čuti čestitka: »Sretan Božić« ili spomen na proslavu svetkovine Isusova rođenja. Opće je prihvatljivo, politički korektno i neutralno poželjeti »ugodne praznike« ili blagdane te tako ukloniti sve svojstvene elemente za blagdan Božića kako se nitko ne bi osjetio ‘isključenim’ ili ‘marginaliziranim’. Na taj se način dolazi do paradoksa da je Božić slavlje bez slavljenika. Postoji proslava i ozračje ljudske radosti, a pritom se zaboravlja tko je temeljni izvor Božićne radosti. Božić nije ponajprije slavlje događaja, već slavlje Osobe.
 
Blagdan Božića u svojoj je naravi ostao blagdan dobrote i ljubavi. I dalje se čestita, izmjenjuju se dobre želje, no često se ne izlazi izvan okvira tog jednoga dana. Blagdan Božića tako je postao blagdan sentimentalnosti jer se slave dobri osjećaji, prilika da se obitelj okupi, slavlje je to dječje radosti... Postao je i blagdan konzumerizma jer se za Božić kupuje mnoštvo poklona. Na kraju, postao je i blagdan društvenosti jer obitelji često odlučuju ići na putovanja ili provode blagdane izvan obiteljskoga doma. Proturječje Božića u modernome svijetu jest da je Krista kao slavljenika premalo, a božićnog ugođaja kao slavlja previše.
Blagoslovljen Božić!
 

Lili Benčik

Nakon revolucije nastoji uvesti pomirljivost između novih ideja parlamentarizma, nacionalne države i tradicionalnog učenja Crkve

 
 
Dubrovački dominikanac, Korčulanin Markolin Padovan preveo je  Lacordaireovu knjigu "Sveti Dominik" (Tiskara Jadran, 1921.), točno 80 godina nakon izlaska izvornog djela. Iako je ova knjiga umnoga francuskoga dominikanca ponešto zastarjela, ipak podržavam njezin pretisak jer me fascinira umjetnička vrijednost, goruće srce i blistav intelekt pisca, te objektivni prikazi života sv. Dominika temeljeni na povijesnim vrelima 13. stoljeća. S vremenom se slika sv. Dominika dosta zamutila te je Lacordaire brižljivo počistio naslage vremena i dopustio da izvori ispričaju priču, ne podliježući pritom poput velikoga povjesničara Julesa Micheleta emocijama i mašti u interpretaciji činjenica. Ipak oboje imaju zajedničku strast za gotovo slikarskom koloraturnošću teksta.
http://jesusmarie.free.fr/henri_dominique_lacordaire.jpg
Kada sam kazao ponešto zastarjela knjiga to znači da je uspoređujem s kasnijim autorima koji su na osnovu objavljenih dokumenata lakše stvarali sinteze, pa i odbacivali ili ublažavali teze koje su npr. u 19. stoljeću iz nacionalnog ili ideološkog razloga ili neznanja postavljane i bile opće prihvaćane. Svakako da se ograđujem od stavova autora prema braći muslimanima; njegov prijezir prema turskom i arapskom svijetu plod je njegova vremena kada je europska civilizacija (znanstveno tehnička prije svega) trijumfirala; arapski astronomi, liječnici, geografi, i dr. učenjaci i znanstvenici su sve do 12. stoljeća nadkriljivali europske, pa i tolerancijom i civiliziranošću. Sad jesu u određenoj krizi, od velikih imena danas mogu se sjetiti samo Halila Džubrana.
 
Naglašavam da smo svi djeca svoga vremena (Lacordaire je živio sredinom XIX. st.), ali i da današnje nepromišljene velike migracije i vojne intervencije mogu jako razdražiti gotovo zaspale antagonizme; jer svijet nije naša volja, željica i predodžba! Tisućljetne kulture ne treba podcjenjivati. Značajni belgijski frankofoni povjesnik Henri Pirenne s naglaskom na ekonomiji i strukturi društva nešto drugačije vidi papinstvo i svjetovno kraljevstvo i carstvo; Barbara Tuchman se divi vanjskoj ljušturi kulture viteštva i trubadurstva, Huizinga pokušava uhvatiti trenutak u kojem Srednji vijek prelazi u moderno doba, na sličnom tragu je i Braudel, pa i nenadmašni Burckhardt. Henri Dominique Lacordaire je predstavnik katoličkih intelektualaca koji živeći nakon sloma napoleonštine i građanske revolucije nastoji uvesti pomirljivost između novih ideja parlamentarizma i nacionalne države i tradicionalnog učenja Katoličke Crkve.
 
Sklon mudrosti i sentencama, erudit i gorljivi vjernik on je prethodnik katolicizma Lava XIII. i Pija XI. i Pija XII., katolicizma koji je u dijalogu sa znanošću i s demokratskim težnjama društva koje je izašlo iz feudalnoga oklopa, ali u što? Možda tek u nešto fluidniju formu prisile "Das Kapitala"? Lacordaire mudro zbori: "čim jedno društvo koje se temelji na zabludi postane samo,tim se izlaže kušnji koju ne može izdržati nego kratko vrijeme, to kraće što se zabluda temelji na protuslovnijim temeljima i sadrži nemoralnije posljedice". O ulozi velikih povijesnih osobitosti smatra "kako se često malo razlikuju ideali što stvaraju velike ljude od ideala ljudi što samo uznemiruju svijet".
 
Dobro je usporediti autora sa suvremenim dominikanskim učenjakom (Guy) Bedouelleom koji je također želio približiti Lacordairevog sv. Dominika suvremenom čitatelju vrlo znalački, duhovito, jasno i točno, svjesno usredotočen samo na čvrste činjenice, ali tako da sa plodnom vodom legendi i spekulacija otječe i poezija života sv. Dominika neuhvatljiva krutim rešetkama logike i matematike. I Bedouelle ističe da su Lacordaireove stranice poetske i nadahnute, te da je sjajno opisao pokrete albigenza i katara (bogumila) južne Francuske. Razmišljanja Lacordaireova o ratu su naivna i idealistična; za državnika rat je pragmatična stvar, za obrtnika, industrijalca i bankara izvor dobiti (vidi polemiku Solovjeva s Tolstojem o ratu).
 
Uživajmo u hitrom umu prekrasnoga pripovjedača Lacordairea: "ako se jedna stvar ovjekovječi i postigne općenito odobravanje, očevidan je to znak da se ona nalazi u nekom nužnom i otajstvenom skladu s potrebama i sudbinom ljudskom."
"Kako malo poznaju narav trajnih stvari oni koji se previše žure na svom hodu".
"Po stalnom zakonu kojem su podložne sve stvari,ondje gdje prestaje napredak počinje smrt".
"Istina na ovom svijetu može gospodariti duhovima jedino pod uvjetom da ih neprestano osvaja".
"Ljudi male vjere čekaju, kako oni vele mir, da se prihvate rada; apostol naprotiv sije u burno doba da može požeti u mirna vremena"
"Prijateljstvo nam otkriva duboka skrovišta u kojima su pokopane tajne prošlosti i budućnosti..."
Sveti Dominik na pitanje zašto je "raspršio" dominikance kaže: "sjeme rodi ako je posijano, kada se drži u spremištu tada se pokvari".
Neki mladić zanesen rječitošću sv. Dominika zapita ga iz kojih je knjiga učio.
"Dragi sinko više sam ja naučio u knjizi ljubavi nego u ijednoj drugoj, jer ona sve naučava".
Bio je sv. Dominik sa svakim ljubazan, s bogatima i siromašnima, Židovima i nevjernicima i od svakoga je bio ljubljen. Neprijatelje Crkve je svladavao svojim raspravama i propovijedanjem. Veličina Lacordaireova je što u njegovom djelu može uživati i teolog i neuka osoba i povjesničar i filozof; moguće je on daleko ogledalo svetoga Dominika u svome nastojanju da bude vrlinama "imitatio Christi". Kao u Borgesovoj priči o Al Mutasimu! Kao u želji Rudolfa Steinera da bude idealni rabin.
 

Teo Trostmann

Anketa

Čega se više bojite?

Petak, 03/04/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1267 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević