Get Adobe Flash player

Osmanlije zauzimaju Bar 1571. i okupacija je potrajala tri stoljeća

 
 
U zborniku "Crna Gora i Osmansko carstvo" mr. sc. Ivan Jovović iznosi stradanje Barske nadbiskupije pod turskom vlašću. Kod većine Hrvata prevladava potpuna neobavještenost, pa i nezainteresiranost za Boku, Budvu i Bar kao područja na kojima je katoličanstvo bilo stoljećima dominantno i gdje postoje i postojali su ljudi koji su sebe doživljavali Dalmatincima, pa i Hrvatima - iako se naravno radi o perifernom prostoru na crnogorsko albanskoj međi. Barski nadbiskup Andrija II. molio je 1450. kao poslanik albanskoga velikaša Skenderbega Papu da pomogne materijalno obranu od Turaka, tj. Osmanlija.
http://i67.tinypic.com/i43d4m.jpg
Godine 1475. barski nadbiskup nosi naziv Primas Srbije, tj. on je trebao ujediniti u otporu Turcima sve katolike i kršćane u sklopu zemalja koje je prije punog stoljeća obuhvaćala srpska vlast. (Carigrad i Srbija su tada već punih 20 godina pod turskom vlašću, 1462. padaju istočna i srednja Bosna. Skadar pada 1479. godine, dio izbjeglica dolazi u Bar. Pokušava se pomiriti albanske velikaše, posebno Dukađine i Kastriote; iz 1481. je inkonabula barskoga nadbiskupa Stjepana Tagliattija koji poziva u rat protiv Turaka. U gradićima Ulcinju, Svaču i Budvi nestaju "strateška" biskupska sjedišta, kao i u obližnjoj Albaniji. Osmanlije zauzimaju Bar 1571. i okupacija je potrajala tri stoljeća. Za to vrijeme gotovo je potpuno uništeno katoličanstvo na tom prostoru; cijele obitelji iseljavaju u Italiju, Dalmaciju, Boku i dr. I nadbiskup Bruni smrtno stradava od Turaka. Postoji više verzija njegove smrti.
 
Zanimljiva je terminologija barskih nadbiskupa koji pravoslavce nazivaju raskolnici, Rašani, Grci, dok islam tretiraju kao sektu. Nadbiskup Bara je najčešće stranac, dočim je generalni vikar domaći čovjek. Mletačka posada napustila je grad bez borbe, priličan broj sirotinje prelazi na islam. Ispočetka Turci blago postupaju i zaštićuju imovinu Katoličke Crkve. Do 1579. Bar nema nadbiskupa (vlada arhiđakon), Dubrovčani nastanjeni u kosovskim kolonijama predlažu za barskoga biskupa Marina Brajanovića, dubrovačkoga franjevca ističući da nikako ne žele na toj stolici don Frana Baranina, vikara stonskoga biskupa. Dubrovčani ističu da će sami financirati troškove barskoga nadbiskupa.
 
Barom posredno vlada od 1575. do 1577. skadarski biskup Teodor Kalompsi, crkvena provincija se sasvim šašavo u aktima naziva makedonskom. Ambroz Kapić, franjevački misionar i venecijanski podanik postaje barski nadbiskup. Unatoč sultanovim poveljama Turci su prigrabili nadbiskupsku palaču, franjevački samostan sv. Nikole pretvorili u džamiju i dosta kaptolske baštine zaplijenili. Kapić iz sigurnosnih razloga boravi u Budvi, i to oskudno. Nakon Kapićeva bogoslužja u katedrali sv. Đura, nakon njegove propovjedi protiv otpadnika od katoličanstva bio je mučen vatrom, a katedrala je pretvorena u džamiju. Sebastijan iz Bara je ubijen 1588., a Rafael Dubrovčanin je kamenovan od Turaka 1599. godine.
 
Godine 1596. manji je ustanak Barana i Ulcinjana pod plemićom Markom Samuelom, izgleda potpomagan iz Napulja, dok se Venecija držala rezervirano. Porta (Turska) je podupirala pravoslavlje nad kojim je imala kontrolu, dok su katolici sumnjičeni i pelješeni. Poslije obnove Pećke (srpske) patrijaršije pravoslavni episkopi utjeruju namete katolicima što izvrsno služi Turcima; divide et impera! Barski nadbiskup Marin Bici (1608.-1624.) uz velike troškove preko svog rođaka Mahmud paše koji je sultanov zet osigurava boravak u Baru gdje skoro gubi glavu u uroti nekih barskih katoličkih svećenika potpomognutih lokalnim muslimanima. Bici obilazi albansko pleme Klimenti koji su gotovo svi katolici, a govore albanski i dalmatinski (misli slavenski) jezik. (Klimenti, Grude, Hoti, Kastrati, Sabrioli, i danas pravoslavne Crnogorce Bjelopavliće, Pipere, Bratonožiće i Kuče.) Kako ti ljudi žive bez svećenika i sakramenata šalje im dva franjevca koji odbijaju ići, pa dolazi fra Antun iz Šibenika.
 
Godine 1633. don Đurađ Vučković boravi u Bjelopavlićima i Grudi; od 200 obitelji 90 je primilo islam, i to nenasilno. Turcima ne plaćaju poreze i žive u potpunom vjerskom neznanju i praznovjerju. (poganstvu po opisu, op. T.T.) Godine 1610. katolici u Ulcinju su apsolutna većina, da bi 1640. to bio čisto muslimanski grad. Fanatizam održava 400 alžirskih gusarskih obitelji koje trguju robljem. Katoličke crkve u Ulcinju su srušene ,a katedrala sv. Marije pretvorena u džamiju.
 
Godine 1630. u Baru je crkva sv, Marije (izvan zidina) pretvorena u džamiju, prijeti se katolicima nasiljem ako ne prihvate islam. Vrši se divljačko iživljavanje nad svetinjama. Centralna vlast reagira i zaštićuje katolike, ali već u Kandijskom ratu (1645.-1669.) je sv. Marija porušena do temelja. Nadbiskup Giorgio Bianchi. znalac hrvatskog, albanskog, turskog, talijanskog jezika vrši vizitaciju 1637. godine i Turcima daje velike darove. Paštrovići, pleme u okolici Budve, koji su 1602. još katolici (postaju pravoslavci) žale se da 14 godina nisu vidjeli svećenika. I to još su Paštrovići pod vlašću Venecije!
 
Na području albanske Malesije koje Bianchi 1642. naziva Duklja (staro ime Crne Gore) žrtvom franjevaca očuvano je katolištvo. Stanojević, V. Ćorović, Sima Milutinović Sarajlija svjedoče o potiskivanju katolištva od strane pravoslavlja u središnjoj Crnoj Gori.(?!) To tumači Ivan Jovović i komoditetom klera; barski nadbiskupi su radje boravili u renesansnoj Italiji nego da im Turci deru kožu ili ih ugnjetavaju. Nažalost slično je i sa Popovim poljem u zaleđu Dubrovnika.
 
Jedan od rijetkih domaćih nadbiskupa barskih je Marko Križ, imenovan 1654. usred Kandijskoga rata. Godine 1649. Venecija je pokušala vratiti Bar u svoje ruke, ali je izostala obećana pomoć Crnogoraca. Turci su ubili 79 barskih katolika, a zatim još 49 koji nisu htjeli prijeći na islam. Jednom po jednom su odsjecali glavu pred crkvom sv. Nikole. Preko 30 obitelji napušta Bar, crkve se ruše, plemstvo prisilno islamizira. Don Đurađ Vučković bježi na Brač, a Bogdan Donat Jelić u Dubrovnik te Napulj. Broj katolika opada sa preostalih 5000 na svega 2000., od čega nijedna obitelj unutar zidina. Skadarski biskup, barokni humanist i pjesnik, pisac na albanskom jeziku, Pjeter Bogdani, obilazi prerušen u prosjaka u Bar i brine o katolicima. Njegova nadležnost je i nad katolicima u Skoplju, te Srbiji.
 
Crkve sv. Pavla, sv. Marka, sv. Petra, sv. Ilije i sv. Venerande su pretvorene u džamije ili u konjske štale, a samostan sv. Nikole u stambeni objekt. Nadbiskup Andrija Zmajević 1671. boravi u Baru vedro i udobno iako je s Venecijom oslobađao od turske vlasti Risan i Herceg Novi, te propovjedao sa novskih minareta kršćanskim vjernicima. Umire 1694. godine. U napadaju Venecije na Ulcinj 1696. sudjeluju mnogi barski katolici. Bojeći se Venecije, Turci prisiljavaju od 1699. do 1707. godine 1000 barskih katolika da prijeđu na islam. Vicko Zmajević koristi prijateljstvo sa skadarskim pašom Mahmutom Begovićem, dragim, starim i vjernim prijateljem i 1703. nedaleko Lješa (Albanija) održava pokrajinski crkveni sinod gdje se staje na kraj lošoj praksi.
 
U rečenim krajevima su svećenici prisiljavani na zahtjev praznovjernih muslimana krstili njihovu djecu (valjda slučajevi kada nekome djeca umiru malena, ili misli da je uklet op. T.T.), da su katolici pri krštenju djece uzimali muslimane za kumove, da su roditelji vrlo malenu djecu udavali ili ženili, a ponegdje je bilo kriptokatolika. (javno prihvate islam, a potajno ostaju kršćani) Vjernici su neredoviti na misi, svećenici se svađaju - što nije čudo u takvim prilikama. Mahmut paša smanjuje pritisak na katolike Bara koji su vrlo osiromašeni, ali njegov nasljednik Demir (tur. znači željezni) nastavlja sa groznom tiranijom prema svim kršćanima. Mletačko crnogorsku koaliciju pod Barom pomažu lokalni katolici, što ih dovodi u još gore stanje da su popljačkani i od svojih saveznika.
 
Vicko Zmajević prelazi u Zadar kao nadbiskup vukući sa sobom barske, ulcinjske i skadarske katolike. Kada su se Hasan paši 1726. godine katolici iz Šestana potužili zbog smaknuća jednog svog čovjeka on pobije i njih. Mnogi katolici prelaze i na pravoslavlje, 1743. se Barani žale papi Benediktu XIV. da njihov nadbiskup Štukanović za svoga mandata još nije bio u Baru! Čudna je politika Vatikana koji od sredine XVIII. do sredine XIX. stoljeća u sjevernoj Albaniji za biskupe imenuje Slavene (dakle pretežno Hrvate), a u Baru postavlja Albance. Događaju se i primjeri solidarnosti gdje i katolici i pravoslavni koriste istu crkvu, ali i to se često izrađalo u sukob.
 

Teo Trostmann

Na Šipanu je sačuvano 40 figurica, veličine od tri do 20 centimetara, među kojima po dvije prikazuju Mariju i Josipa

 
 
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala je u četvrtak 3. siječnja svoje tradicionalno predavanje posvećeno Božiću koje je održala akademkinja Željka Čorak. Njeno predavanje pod naslovom Ususret Svetim trima kraljevima: Barokni Betlehem iz Pakljene na otoku Šipanu bilo je posvećeno jaslicama u crkvi u Pakljeni na Šipanu, jednom od najstarijih Betlehema u Hrvatskoj, koji se sastoji od 40 baroknih figurica prema napuljskom uzoru.
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/d/d5/Crkva_na_Pakljeni.JPG
Betlehem na Šipanu od 2007. je zaštićen kao spomenik kulture i zbog zaštite nije dostupan javnosti. Akademkinja Čorak je podsjetila da je prve žive jaslice osmislio sveti Franjo 1223., a prvi spomen jaslica u Dubrovniku nalazi se u dubrovačkom statutu iz 1272., dok se prve kućne jaslice spominju 1510. Narudžbu za jaslice za crkvu svetog Petra u Dubrovniku primio je 1459. kipar i slikar Lovro Dobričević, ali ih nije dovršio, dok su šipanske jaslice nastale u 18. stoljeću od nepoznatog majstora. Akademkinja Čorak je pojasnila da je prikaz Betlehema u Napulju karakterističan po velikom broju figura i s bogatom scenografijom koja nije samo otisak vidljivog svijeta, nego ima i simboličku razinu s više slojeva. Među figurama u Napulju pojavljivali su se čak i likovi iz Boccacciovih novela. Na Šipanu je sačuvano 40 figurica, veličine od tri do 20 centimetara, među kojima po dvije prikazuju Mariju i Josipa. Marija je prikazana kao vladarica i kao majka uz jaslice, a Josip kao zabrinuti starac u pozadini, ali i u pratnji Marije pored jaslica. „Marija je prepoznata kao vrhunski cilj koji čovječanstvo sa svojim vrlinama može dati“, kazala je akademkinja Čorak. Spomenula je i da figure triju kraljeva predstavljaju tri etape ljudskog života i tri kontinenta, Europu, Aziju i Afriku, a simboliku nose i ostale figurice, poput ribara koji predstavlja unutarnji svijet šutnje, pralje koja predstavlja pročišćenje, pastirice u ulozi zavodnice ili mlinara kao dvosmislene osobe. „U tim malim likovima sačuvani su poslovi i dani već iščezlog svijeta. Likovi su mali mjerilom, ali veliki stilskim dometom“, rekal je akademkinja Željka Čorak.
 
Simboliku Božića, posebno Svetih triju kraljeva, istaknuo je i predsjednik HAZU-a akademik Velimir Neidhardt koji je zahvalio svom prethodniku akademiku Zvonku Kusiću na predstavljanju Akademije u proteklih osam godina, kada je i uvedena tradicija održavanja predavanja povodom Božića i Uskrsa. Njih je prije akademkinje Čorak održavao akademik Josip Bratulić koji je podsjetio na mnoge manje poznate činjenice o važnosti Božića i Uskrsa za hrvatsku kulturu i identitet. Akademik Kusić je istaknuo da Božić nosi svevremensku poruku, utkanu u svakog čovjeka, da ljubav i dobro uvijek pobjeđuju, kao i poruku zajedništva i obitelji.
 

Marijan Lipovac

Priroda ne trpi horror vacui

 
 
Don Žarko Brzić sadrži dubokih i zanimljivih misli, te eruditskih detalja satavljenih tako da svaki čitatelj može sa lakoćom pratiti i razumjeti tekst. Donosim neke zanimljive podatke iz onog vremena iz knjige Žarka Brzića "Stazama života" (Zagreb, 1959.).
https://www.njuskalo.hr/image-bigger/knjige-religija-mitologija/brzic-zarko-nikad-gubitku-slika-90988172.jpg
Katolička revija "Missioni" u svibnju 1959. ističe da katolika koji prakticiraju svoju vjeru ima u Parizu 15 %, u Buenos Airesu 13 % (!!!), u Barceloni 25 %, te 20 % u Rimu i Milanu. Engleski časopis Times u travnju 1957. nas upoznaje sa Gallupovom statistikom o kršćanstvu u SAD-u i Britaniji (dalje slijedi Engleska, pa mi je nejasno zašto piše Britanija, op. T.T.). Općenito je polazak u crkvu u SAD-u kod svih kršćanskih denominacija bio 51 %, ali u Engleskoj samo 14 %! Dok je 69 % Amerikanaca izjavljivalo da je vjera u porastu, 52 % Engleza mislilo je da je u opadanju. U SAD-u 81 % ispitanika je gledalo na vjeru kao na stvarnost koja može odgovoriti na sva pitanja, dok je u Engleskoj taj broj dvistruko manji, tj.41 %. U Americi je 7 % izjavilo da je vjera zastarjela, dok je u Engleskoj takvih 27 %.
 
U SAD- u je u opstojnost vraga vjerovalo 61 %, u Engleskoj 34 %. Amerikanaca se 90 % složilo da je Krist sin Božji, Engleza 71 % (kako pomiriti gornje podatke sa ovako visokim postotkom nevjere u gornjim podacima, op. T.T.). Na pitanje može li čovjek biti kršćanin, a ne vjerovati svakoj riječi u Novom Zavjetu potvrdno je odgovorilo  66 % Amerikanaca i 79 % Engleza. Čak 78 % u SAD-u misli da čovjek može biti dobar kršćanin i ne ići u crkvu, u Engleskoj to mišljenje dijeli 85 % ispitanika.
 
U don Brzićevo vrijeme 1959. (ubrzano ali ne i Žarko, op. T.T.) na svijetu je 2 milijarde i 718 milijuna ljudi, od čega katolika 486 milijuna (na  97 katolika je 1 Hrvat! Danas je na 240 katolika 1 Hrvat! op. T.T.), protestanata 200 milijuna, pravoslavnih 200 milijuna. Naravno, čovjek se pita koliko je tu stvarnih kršćana, koji nisu komunisti, masoni, agnostici, ateisti? Statistika je iz rečenoga časopisa "Missioni" iz 1959. godine. Tu je i pitanje koliko prosječan čovjek poznaje Bibliju i dogme? Strašnu istinu iznosi don Brzić pozivajući se na belgijski časopis "Foyer Notre Dame" iz 1956. godine. Od ukupnog broja stanovnika Zemlje, njih 20 % raspolaže sa 80 % hrane. Dok jedan od američkih kruzera "United States" ima najraskošnije kućice za pse sa zračnim instalacijama dotle npr. u Kalkuti stotine tisuća ljudskih bića žive i spavaju na ulicama. Dok tzv. instituti ljepote klijentima pružaju mliječno kupanje (u magarećem mlijeku?, op. T.T.); potroši se 250 litara miljeka (po osobi) da bi klijentica imala savršenu kožu, istodobno preko milijarde ljudi gladuje. Nadalje, 160 milijuna Amerikanaca ima 15.000 kino dvorana, dok 450 milijuna Kineza ima samo 16.000 bolničkih kreveta. U svijetu se (1959.) svakoga sata rađa 2.400 djece, od kojih će polovica vrlo brzo umrijeti.
 
Svaka atomska bomba košta (tada) koliko i 10 novih opremljenih bolnica, jedan moderni lovački avion koliko 5 bolnica. Jedan teški bombarder košta 14 milijuna dolara. Zanimljiv je kraj knjige gdje dva svećenika razgovaraju u napuštenom francuskom selu. "Sjetio se tada (stariji) svećenik kako 18 godina tu nema niti jednoga krštenja..., vjenčanja, umirućeg bolesnika koji bi se ispovjedio. Danas je čak i selo mrtvo. Stari su pod zemljom, mladi su otišli. Na porušenim krovovima vjetar, kiša i pauci ostaju jedini gospodari. Nema više svećenika, nema više djece...
 
Da, došao je sada red i na nas 2019. godine, i u tom procesu nestajanja, pozapadnjivanja (gubitka morala) ne shvaća gotovo nitko od političara, a često to ne shvaćaju i poneki svećenici, pa i visokopozicionirani, a još manje shvaćaju lijevoliberalni intelektualci kako i zašto smo na to došli, i koji je lijek za strahoviti demografski pad. Imade jedna utjeha, a ta je da nismo baš radili kako treba, pa i nade u ozdravljenje ima ukoliko se bolesnik (Hrvatska i Europa) promijeni. Ukoliko ne će, doći će netko drugi, priroda ne trpi horror vacui (strah pred prazninom). Priroda se boji praznine, za razliku od suvremenih umjetnika i intelektualaca!
 
Žarko Brzić rodio se 3. travnja 1922. godine u Filip Jakovu. Osnovnu školu završava u rodnome mjestu. Kao i većina svećenika sa zadarskog područja u periodu talijanske uprave završava gimnaziju u Šibeniku. Teologiju polazi u Đakovu i jedan dio u Zagrebu. Za svećenika ga je 14. srpnja 1946. zaredio u Đakovu mons. Antun Akšamović. U razdoblju od 1946. do 1948. poslužuje župe Primošten, Donji Miholjac, Valpovo, Bošnjake i Banj. Godine 1948. i 1949. odrađuje vojni rok u Makedoniji. Lažno je optužen i odslužio je četiri godine robije u Kazneno-popravnom domu u Skoplju zbog svojih kršćanskih i domoljubnih ideala. Nakon izlaska iz zatvora 1953. postavljen je za prefekta u Sjemeništu »Zmajević« u Zadru. Od 1955. do 1962. bio je privremeni upravitelj crkve Sv. Šime u Zadru, a u razdoblju od 1962. do 1969. bio je duhovnik i profesor na Bogosloviji. Odlukom Svete kongregacije za sjemeništa 1966. na temelju objavljenog publicističkog gradiva priznat mu je status profesora na svim teologijama i vjerskim školama u zemlji. God. 1970.-1971. bio je župnik Velog Rata i Solina, a od 1972. župnik Sv. Stošije u Zadru. Godine 1975. imenovan je duhovnikom sjemeništaraca i profesorom u školi, a ujedno i župnikom Brbinja i Savra. Od 1978. postaje župnik Silbe. Godine 1992. zbog bolesti je razriješen župničke službe. Umirovljen je 1995. i od tada je nastanjen u Svećeničkom domu »Zmajević« u Zadru.
 
Treba naglasiti da je don Žarko bio književnik, publicist i novinar. Novinarstvom se počeo baviti već za svojih srednjoškolskih dana. Kao srednjoškolac bio je i član Đačkog križarskog bratstva. Kao student surađivao je u više tjednika: Križarskom tjednikuNedjeljiHrvatskoj smotri i povremeno u još nekim listovima. Kasnije kao svećenik surađivao je u Glasu Koncila, mjesečniku Marija, u Glasniku Srca Isusova i Marijina i u reviji Veritas. Bio je član Društva hrvatskih katoličkih novinara i član Društva hrvatskih književnika. Objavio je 11 knjiga i to: Stazama života, Zagreb, 1959; Uzdignuta pogleda, Zagreb, 1961.; Iskre svjetla, Zadar; Čovjek podijeljen u sebi, Đakovo, 1972; Nade i ohrabrenja,Zagreb, 1978; Uči se od sunca, 1981.; Nikad na gubitku, 1985.; Najljepši ukras, 1988.; Nasmijano lice, 1990.; Nezastarjela mudrost, 1990.; Oslonjen na nadu, Đakovo, 1994. Preminuo je 8. kolovoza 1998. u Zadru, a pokopan je u rodnom Filip Jakovu.
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je Andreju Plenkoviću draži?

Nedjelja, 20/01/2019

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1106 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević