Get Adobe Flash player

Prvu gimnaziju u Beogradu osnovali su isusovci 1613.

 
 
Sv. Ignacije Lojolski, rodom Bask iz Španjolske je sigurno čuo za Beograd, jer mu je u obrani tog grada od Turaka poginuo nećak. (vjerojatno se misli na 1521. godinu kada su Turci oteli Beograd Mađarima?) Dubrovčanin o. Bartol Sfondrati, koji je još za života sv. Ignacija stupio u Družbu Isusovu, našao se osamdesetih godina XVI. stoljeća  na području Srbije. Početkom XVII. stoljeća boravio je u Beogradu jezikoslovac o. Bartol Kašić. Godine 1613. skupina isusovaca osniva prvu gimnaziju u Beogradu. (DAKLE PRVA BEOGRADSKA GIMNAZIJA NIJE ONA IZ 1839. GODINE!)
https://www.011info.com/uploads/Magazin/2018/08/19/316/900x600_Foto-Zupa-svetog-Petra.jpg
Superior zajednice dobiva 1718. godine sliku Marije Pomoćnice iz Passaua u Bavarskoj, koja je kasnije nazvana Bogorodica Beogradska. Ona se i danas veoma poštuje, a posebno svakog 19. u mjesecu, kao i na njezin dan 19. listopada. Ta slika je, kao i isusovci u tim nemirnim vremenima, dijelila sudbinu naroda . Godine 1735. tri isusovca umiru kao žrtve kuge, služeći zaraženim bolesnicima. Godine 1739. dva isusovca ginu u borbama kod Grocke. Isusovci poslije toga napuštaju Beograd zajedno sa slikom Bogorodice Beogradske. Austrijanci te godine prepuštaju Beograd Turcima, te nažalost uništavaju svoje barokne građevine. Turci će gradom vladati do 1867. godine. Prvi isusovac kao narodni misionar javlja se u Beogradu tek 1922. godine, 1929. isusovac o. Zore useljava se u kupljenu kuću, da bi se 1. I. 1931. formirala župska zajednica, a u prosincu 1933. bila blagoslovljena nova crkva sv. Petra. Bogorodica Beogradska vratila se iz progonstva u Tekijama 19. rujna 1934., što je posebno svečano proslavljeno 6. i 7. listopada. Od tada je Bogorodica Beogradska zajedno s isusovcima trajno prisutna u središtu Starog grada.
 

Teo Trostmann

»Doktor« za »Anđeoskoga Doktora«

 
 
Zna li se koliko je značenje sv. Tome Akvinskoga za ljudsku i kršćansku misao u cjelini, samim tim jasno je kolika je za svaki narod važnost recepcije njegovih djela na materinskom jeziku. Hrvati se dakako podugo bave sv. Tomom Akvinskim, ali pravi zamah prijevoda bilježi se tek potkraj 20. st., čemu je osobit doprinos dao dominikanac svećenik Augustin Pavlović.
https://www.glas-koncila.hr/wp-content/uploads/2018/09/00430476w.jpg
Rođen je u Dolu na otoku Hvaru 30. studenoga 1916., kršten imenom Šimun. Pučku školu pohađao je u rodnom mjestu, od 1927. do 1930. građansku školu u Starom Gradu, zatim je prešao na Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, a nakon dvije godine došao je u Dubrovnik, gdje je maturirao i 1936. stupio u Red propovjednika, primivši redovničko ime Augustin. Razboljevši se od tuberkuloze, bio je upućen 1938. na oporavak u Olomouc (Češka), gdje je 1942. bio zaređen za svećenika. Tamo je do 1950. predavao više filozofskih i teoloških predmeta, nastavivši studij teologije i filozofije na tamošnjem Filozofskom fakultetu. Nakon što su komunisti zavladali Čehoslovačkom neko je vrijeme bio zatočen u logorima Broumov i Kralyk. Zauzimanjem Međunarodnoga Crvenoga križa bio je oslobođen 1951., kad je prvo došao u Beč, zatim u Rim, gdje je pohađao posebnu školu za učitelja novaka i studenata. Ondje je kraće vrijeme bio član Leoninske komisije za izdavanje Tominih djela. Potkraj 1951. otišao je u Torino, gdje je na Generalnom studiju talijanskih dominikanaca do 1955. predavao filozofske i teološke kolegije. Vrativši se u Hrvatsku, do 1967. bio je učitelj novaka i studenata u Dubrovniku. Došavši u Zagreb, bio je, uz ostalo, tajnik provincijala i urednik »Vjesnika Provincije« do 1979. te profesor dogmatike na Katehetskom institutu pri KBF-u do 1988. Rado je vodio hodočašća u Lurd, promicao štovanje bl. Augustina Kažotića i bl. Ozane Kotorske. Unatoč visokoj dobi, od 1981. do 1996. djelovao je kao voditelj područnoga Caritasa. Godine 1995. dobio je europsku nagradu za promicanje ljudskih prava, a 1998. od svojega reda naslov učitelja svete teologije. Umro je u Zagrebu 21. travnja 2004.
 
Dominikanac Augustin Pavlović bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora« (sv. Tomu Akvinskoga), a hrvatsku znanost i kulturu najviše je zadužio prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela.
Pisati je započeo u dominikanskom sjemenišnom listu »Plantae virentes« 1931. i u bogoslovskom »Akvincu« 1936., zatim u »Gospinoj krunici«. Od 1941. do 1952. nema objavljenih radova, a nakon toga nalazimo ih u časopisima »Tabor« (Torino) i »Sapienza« (Rim) te emigrantskom »Osoba i Duh«, gdje je pisao kritičke studije o marksizmu i teoriji države pod pseudonimom Pavao Augustinović, a od 1966. ponovno se javio u domovinskim glasilima »Vjesniku Đakovačke biskupije«, »Vjesniku Hrvatske dominikanske provincije«, »Glasu Koncila«, »Blaženom Augustinu Kažotiću«, časopisima »Croatica Christiana Periodica«, »Bogoslovskoj smotri«, »Obnovljenom životu«, »Filozofskim istraživanjima«, »Synthesis philosophica« i drugdje te u raznim zbornicima. Zapažene su studije o dominikanskoj duhovnosti, liturgiji, odnosu Aristotela i Tome Akvinskoga prema ženi, dijalogu katolika s pravoslavnima i muslimanima te o raznim pitanjima iz crkvene i svjetovne povijesti, primjerice o granicama Hrvatske u svjetlu Karlovačkoga i Požarevačkoga mira. Posebice je kulturološki zanimljiv tekst o doktorskoj diplomi dominikanca Luke Polovinića (Bračanina), promovirana 1564. u Zadru, a najstarija je očuvana u Hrvatskoj. Propovijedi je objavio u korčulanskom listu »Homilije«. Sastavio je i ciklostilom umnožio »Dogmatiku za upotrebu slušača Katehetskoga instituta pri KBF-u« u više izdanja te druga skripta.
 
U stručnoj javnosti poznat je kao prevoditelj, uz ostalo, djela sv. Augustina, sv. Alberta Velikoga, sv. Katarine Sijenske, Savonarole, Frane Petrića, Gjure Baglivija, Yvesa Congara, sv. Ivana Pavla II. Iako nije postigao stupanj doktora znanosti, bio je »doktor« za »Anđeoskog Doktora«, hrvatsku kulturu najviše zaduživši prijevodom dvadesetak Akvinčevih djela, među kojima se ističu »Stožeri kršćanske vjere« 1981., »Razgovor s pravoslavnima i muslimanima« 1992., »Suma protiv pogana I. i II.« 1993. i 1995. (usporedno hrvatsko-latinsko izdanje), »Opuscula philosophica I. i II.« 1995. – 1996. te »Pariške rasprave Tome Akvinskoga: Raspravljena i kvodlibetalna pitanja« 2001., pridodavši prijevodima povijesno-filološke uvode i komentare. Svaki prijevod potaknuo je više kritičkih prikaza u hrvatskom tisku, ali za sve skupno može vrijediti ocjena dana u povodu izdanja »Opuscula«: »Za prijevod se može svakako reći da je vrlo dobar, blizak izvorniku i ujedno lako razumljiv, što je, a to je svakom prevoditelju dobro poznato, vrlo teško, nekad i nemoguće postići«, zaključno ocijenivši to izdanje kao »značajan kulturni događaj te uzor i primjer kako bi trebalo izdavati klasične, srednjovjekovne i renesansne filozofske tekstove« (M. Girardi-Karšulin). Neki su mu prijevodi ostali u rukopisu.
Bio je prava enciklopediju znanja, zaljubljenik u prirodu, jednostavan i skroman. U povodu 80. obljetnice njegova rođenja tiskan je 1996. dvojezični njemačko-hrvatski zbornik »Dijalog. Na putu do istine i vjere«.
 

Vladimir Lončarević, https://www.glas-koncila.hr/dominikanac-prevoditelj-augustin-pavlovic-doktor-za-andeoskoga-doktora/

Makarski muzej utemeljio teolog i prirodoznanstvenik dr. fra Jure Radić

 
 
U drevnom Franjevačkom samostanu u Makarskoj (16. st.), nakon temeljite obnove prostora i njegova opremanja, te restauriranja svakog primjerka desetljećima prikupljanih mekušaca koje je dobrano nagrizao zub vremena, Malokološki muzej ponovno je otvoren za posjetitelje.
https://makarska-info.hr/phpthumb/phpThumb.php?w=960&h=637&zc=1&aoe=1&src=/clients/1/contents/185_normal_5h3snfeuz.jpg
Obnova Malakološkog muzeja i njegovog postava koji je nedavno dobio novo ruho krenula je od samostana, odnosno gvardijana fra Ante Čove, odnedavno gvardijana svetišta Gospe Sinjske, koji je u projekt uključio sve koje je mogao uključiti; od Ministarstva regionalnih fondova, Ministarstva kulture, Splitsko-dalmatinske županije, Grada Makarske, TZ Grada Makarske, Makarske razvojne agencije koja je pripremila dokumentaciju. Fra Ante Čovo je pokrenuo još neke projekte tako da se taj samostan dovede u što bolje stanje i da što više koristi od njega imaju građani Makarske i turisti.
 
„Realizacijom predmetnog projekta, Grad Makarska, ali i Splitsko-dalmatinska županija dobivaju jedinstveni sadržaj koji je već prepoznat u cijelome svijetu. Ova činjenica otvara mogućnost kreiranja jedinstvene kulturne marke grada. Otvaraju se nove mogućnosti za razvoj specijaliziranih oblika turističke ponude temeljene na kulturnoj i prirodnoj baštini na način da se razvijaju i kreiraju novi paket aranžmani, nove mogućnosti prezentacije, edukacije i interpretacije najvrjednije baštine našega grada – Franjevačkog samostana u Makarskoj. Realizacijom projekta postiže se turizam zasnovan na kulturnim sadržajima, odnosno otvara se alternativa svim posjetiteljima u predsezoni i posezoni, pa čak i u zimskom periodu“, kazao je gradonačelnik Makarske Jure Brkan.
Malakološki muzej utemeljio je teolog i prirodoznanstvenik dr. fra Jure Radić. Uz svesrdnu pomoć svog subrata bibličara mr. fra Franje Careva i još nekoliko franjevaca sustavno je sakupljao školjke iz hrvatskog priobalja, te je uspostavio suradnju i razmjenu s brojnim svjetskim muzejima, institutima i pojedincima. Uz podršku grada Makarske muzej je otvoren za javnost 1963. godine u prostorijama franjevačkog samostana. U stalnom izložbenom postavu je oko 3 000 primjeraka ljuštura razvrstanih prema geografskoj rasprostranjenosti te paleontološka zbirka fosilnih avertebrata (beskralježnjaka) u kojoj su fosili većim dijelom s područja Dalmacije, a manjim dijelom iz inozemstva. Starost fosila kreće se od trijasa do novijih razdoblja. Glavninu muzejskog fundusa čini zbirka ljuštura morskih mekušaca Jadranskog i svjetskih mora koja sadržava ljušture vrsta. Posjetitelji makarskog Malakološkog muzeja mogu se upoznati i s pričom o školjkama kao prehrambenoj namirnici te sredstvu trgovinske razmjene.
 
„Otkad pratimo prisutnost čovjeka na Zemlji mnoge vrste morskih mekušaca i njihovih školjaka su služile čovjeku za raznovrsnu upotrebu. Priobalnim stanovnicima mnogih mora bile su važan izvor prehrane. O tome svjedoče prapovijesne iskopine kuhinjskih otpadaka iz Danske, Francuske i Sjeverne Amerike. Poznate su razne vrste kao delikatesa: puževi, školjkaši i glavonožci. Od puževa kod nas se koriste vrste lupara i volaka, a u svijetu je cijenjeno meso morskog uha. Među školjkašima su na cijeni kamenica, dagnja, vongola, jakovljeva lepeza,  šljanak. Vrste koje su danas zakonom zaštićene te se ne smiju izlovljavati su periska i prstac. Među posebne delicije mekušaca spadaju glavonošci: lignja, sipa, hobotnica i druge. Inače nemaju vanjsku školjku, nego unutarnji rudiment – ostatak nekadašnje školjke. Prije nekoliko desetljeća su primorski stanovnici govorili „jestivo je sve iz mora“. Danas moramo dobro paziti zbog raznih polutanata odakle što jedemo. Posebno se to odnosi na školjkaše. U zadnje vrijeme trgovina školjaka je preplavila i naše priobalje. Brojnim kupcima se strane vrste prodaju kao 'suvenir Hrvatske'. Među kolekcionarima školjaka neke vrste imaju visoku cijenu, posebno one rijetke. Inače trgovanje životinjskim i biljnim vrstama je regulirano međunarodnim konvencijama i zakonima“, kaže muzejska savjetnica, školska sestra franjevka dr. sc. Marija Edita Šolić.
 
Malakološki muzej dio je Instituta 'Planina i more', koji proučava floru i faunu Biokova i Jadranskog mora. Osim školjaka, Institut posjeduje i zbirku 'Herbar Biokovskog područja', indeksiran u svjetskoj bazi herbarija 'Indeks Herbariorum' kao MAKAR. Zbirka u malom odražava cvjetno lice ovoga područja kroz svih dvanaest mjeseci. Stvara ugođaj oku i dah miomirisa i aroma. U sklopu Instituta 'Planina i more' prati se fenologija i ekološki čimbenici nekih vrsta, posebno rijetkih i endemičnih biljnih taksona. Uz odgojnu i obrazovnu poruku, zbirka je poticaj kako voljeti i čuvati biljne vrste svog područja, te kako bez puno materijalnih sredstava uzgajati autohtone biljke, što je i jeftinije nego strane, koje skupo plaćamo, a njihovo održavanje iziskuje puno truda .
radic
Kako smo već spomenuli, Muzej je nastao zaslugama fra Jure Radića, odnosno njegovim sistematskim i samoprijegornim radom, uz podršku i suradnju brojnih ljudi, znanstvenika, muzejskih djelatnika, kolekcionara, i njegovog dobrog kolege i prijatelja fra Franje Careva, a pod najčešće spominjanim geslom „Od naroda – narodu – za narod“.
 
Dr. fra Jure Radić rođen je 28. studenog 1920. godine u Baškoj Vodi pored Makarske. Poslije pučke škole u rodnom mjestu maturirao je na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju 1940. godine. Zaređen je za svećenika 1943. godine u Makarskoj. Doktorirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1957. godine. Bio je kratko župnikom u nekoliko župa, a najveći je dio života proveo na Visovcu, Makarskoj i Zagrebu kao odgojitelj i profesor sjemeništaraca i bogoslova. Bio je gvardijan i rektor Franjevačke visoke bogoslovije u Makarskoj. Svjetski je priznati stručnjak iz područja malakologije, botanike i ekologije. Utemeljitelj je Malakološkog muzeja, Instituta 'Planina i more' i Biokovskog botaničkog vrta Kotišina u Makarskoj. Pokretač je znanstvenih skupova i znanstvenog zbornika 'Acta Biokovica' o prirodi Biokova. Surađivao je u mnogim prirodoslovnim znanstvenim časopisima i edicijama gdje je dao znatan broj znanstvenih radova. Autor, urednik, izdavač i prevoditelj je mnogih stručnih i znanstvenih radova iz liturgijske i teološke problematike. Bio je suradnik na brojnim knjigama, a autor je knjiga Liturgijska obnova kod Hrvata, Zagreb, 1957. (c),75., Moj Misal, I-III (razmatranja), Rijeka; 1957 – 58, 988., Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966, 224., Blago mora, Makarska, 1970, 116., Bilje Biokova, Makarska, 1977, 237., Lice mora, Makarska, 1991, 94. Preminuo je iznenada 25. srpnja 1990. godine u Splitu, a pokopan je na Gradskom groblju u Makarskoj.
 

Nives Matijević

Anketa

Projekt »Rijeka europska prijestolnica kulture« je:

Srijeda, 19/02/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 945 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević