Get Adobe Flash player

Posljednje pismo majci

 
 
Juro Radman rođen je 22. travnja 1925. u Svilaju kod Odžaka, kao najstarije od desetero djece svojih roditelja. Pučku školu završio je u rodnom mjestu, gimnaziju u Visokom i započeo novicijat kao franjevački kandidat Bosne Srebrene. Nakon što su 1945. godine ubijeni njegov otac i jedan brat te još 16 članova šire obitelji, njegova majka, koja je ostala sama s ostalom djecom, u pismima koja mu je slala molila je Juru da se vrati kući i pomogne joj oko podizanja braće i sestara te nakon što se sve to odrazilo i na njegovo zdravlje, Juro je odlučio vratiti se i pomoći majci te je uredno otpušten iz novicijata i 25. siječnja 1946. napustio je samostan u Kraljevoj Sutjesci.
https://komunistickizlocini.files.wordpress.com/2015/10/12166821_10207379820348792_974700851_n.jpg?w=850
Juro Radman
 
Međutim, već u svibnju 1946. bio je uhićen i zatvoren u Bosanskom Brodu, ali je prve noći uspio pobjeći. No, malo kasnije uhićen je opet i, pod optužbom da je pomagao križarima, osuđen je na smrt te strijeljan u zeničkom zatvoru 16. prosinca 1946. Prije izvršenja smrtne kazne Juro je svojoj majci Mariji i rodbini napisao pismo. To potvrđuje i dopis Uprave Kazneno-popravnog doma u Zenici (br. 14496) od 19. prosinca 1946. Sreskom sudu u Odžaku u kojemu stoji: “Izvještavate se da je dana 16. prosinca 1946. godine izvršena smrtna kazna strijeljanje nad osuđenikom ovoga doma Jurom Radmanom, pok. Marka i majke Marije iz sela G. Svilaj. Ujedno se umoljavate da izvijestite obitelj o smrti imenovanog. Ostavštine nije imao nikakve. Prilog - jedno pismo da uručite njegovoj obitelji”. To pismo, koje je sačuvala njegova majka, glasi:
 
Draga i mila majko!
“Niti jedna dlaka s čovječje glave ne spada bez Božje volje” – kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemnog svijeta ne ide sigurno bez Božje volje, tj. Bog je tako htio pa ja, evo, sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka, majka Hrvatica i katolkinja, te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine.
Draga majko, ostavljam ti ostalu braću i sestre koje othrani kao prave ljude, prave Hrvate i valjane katolike. Ne zaboravi, majko, da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja, draga majko, odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati. A sada svi skupa molite Boga za duše naše, da ih Bog primi sebi. Draga majko, nikoga ne krivite zbog mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život. Ja Vas predajem u ruke Božje, u ruke Njegove presvete Majke, sv. Josipa i u ruke i zaštitu sv. Ante. Neka Vas oni čuvaju i prate pri svakom Vašem poslu i pri svakoj Vašoj kretnji i misli.
A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe, slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravljam svu svoju familiju, svu svoju milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja Vama opraštam.
Dragi rođo Ilija, brini se i za moju sitnu braću i sestre, to je moja zadnja želja koju sam od tebe zaprosio.
Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamolite paroka neka za moju dušu rekne svetu misu.
Ostajte s Bogom!
Tvoj (Vaš) Juro Radman
 
Sjećanje na sve žrtve je moralna obveza. Posebice na likove poput Jure Radmana, koji je, kao što proizlazi iz njegova pisma, svoju žrtvu prihvatio na veličanstven način, neobično snažan u kršćanskoj vjeri, hrvatskoj svijesti, ljubavi prema domovini, svom rodnom kraju, cijeloj obitelji i posebice prema majci. Pri proučavanju njihovih sudbina, za kršćanske vjernike posebice je važna Isusova poruka: “Istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). To treba biti osnovna misao i nakana i kod proučavanja slučaja Jure Radmana, o čijemu se stradanju treba kazati sva povijesna istina, ali na kršćanski način. Kao što jednako treba to biti urađeno o teškoj temi stradanja svih drugih, bez obzira kojemu narodu su pripadali i koju vjeru su ispovijedali. To jest, istinu treba iznositi tako da se ne podlegne napasti osvete i da se ne proizvodi nova mržnja. Jer kršćani su pozvani biti svjedoci nade i propovjednici, čak i svojim progoniteljima kako je to Isus činio.
 
Onako kako je pisao i Juro Radman, što iščitavamo iz njegova posljednjeg pisma, koje zaslužuje posebnu psihološku, duhovnu, teološku, domoljubnu, obiteljsku i zavičajnu analizu. Stoga bi bilo dobro da u skoroj budućnosti bude urađena jedna takva studija jer bi ona mogla poslužiti kao temelj za možebitno otvaranje postupka za proglašenje blaženim. Tomu u prilog ide i svjedočanstvo fra Bone Ravlića, župnika u susjednoj župi Potočani, u to teško vrijeme kada je u samo mjesec i pol dana u odžačkom kraju stradalo više od 4000 hrvatskih katolika, koji je i sam bio nepravedno osuđen te u zatvoru bio od 1946. do 1949. godine. On u svojim sjećanjima na Juru Radmana piše: “Bio je srednjeg stasa, dobro razvijen, nabijen snagom i voljom kao što su to bili gotovo svi muškarci te podvučjačke krajine…
 
Sretali smo se i u Svilaju i u Potočanima. Juro je dolazio k meni iz Svilaja u Potočane, a često sam ga nalazio samoga u crkvi utonulog u molitvu tražeći u tuzi pomoć i milost od Gospodina za svoj ispaćeni narod, posebno ljude Posavine koji su se nalazili u bezizlaznom položaju. Razgovarali smo o svemu i svačemu, ali razgovor bi se uvijek vraćao na rat, na tragediju toga kraja. Juro, iako od mene mlađi nekih desetak godina, u raščlambama političke i društvene stvarnosti bio je istančaniji, a u sudovima o budućnosti Hrvata, a posebno onih u Posavini, vedriji i pun nade. Duboko uronjen u misterij svijeta i u nazočnost Boga u njemu, Juro je sagledavao i proricao kraj patnji hrvatskog čovjeka, a time i pobjedu dobra nad zlom. Nije se trsio zaći i među ljude i s njima razgovarati i tješiti ih. Naravno da je kao takav bio pod prismotrom doušnika i udbaša, koji su i u misnim sastancima gledali urotnike protiv komunističke vlasti, kao i u susretima pojedinaca tajne dogovore i izmjene vijesti o kretanjima odmetnika” (Svjetlo u tami. Sjećanja na zatvorske dane 1946. – 1949., str. 63.–64.).
Uz to, prema svjedočenju odvjetnika dr. Marijana Jukića iz 1990. godine, Juro je neposredno prije strijeljanja na zidu ćelije svojom krvlju nacrtao velik znak križa, a ispod križa napisao: “Ovdje je strijeljan za Boga i Hrvatsku Juro Radman, bogoslov iz Svilaja (Odžak)”.
 

Don Tomo Vukšić, https://www.vecernji.ba/vijesti/svjedok-vjere-juro-radman-i-njegovo-posljednje-pismo-majci-1258053

Crkva je prošlih nekoliko stoljeća postupno napustila sektor evengalizacije i sada ga vraća

 
 
Ne samo da Crkva može, nego mora biti sudionik političkog života, i to ne samo kao korektor politike, nego i kao nadahnuće i sudac politike. Znam da će ova tvrdnja sablazniti laiciste, pa čak i pokojega mog kolegu svećenika, ali izazivam ih sve na jednu otvorenu i slobodnu konfrontaciju. Crkva mora susretati politiku, političare i stranke, njihove ideologije i programe, paziti na njihovu zakonodavnu djelatnost, unositi u zakone i u oblike vladavine duh Evanđelja, moralna načela, istinsku demokraciju koja se temelji na stvarnom poštivanju dostojanstva svake osobe, osuditi pred javnošću političke zablude, nepoštenje, krađe, sve velike i male poroke političara.
https://i1.wp.com/www.quovadiscroatia.com/wp-content/uploads/2014/04/mons.-sim%C4%8Di%C4%87-e1398077779232.jpg?fit=660%2C443&ssl=1
Milan Simčić
 
Treba priznati da je Crkva prošlih nekoliko stoljeća postupno napustila taj sektor evengalizacije, povukla se u sebe, postala je autoreferencijalna, izolirala se od svijeta kao globalna ustanova. Napustila je zdravu osvajačku strategiju Evanđelja pa je politička dimenzija u društvu postala isključiva svojina sve agresivnijeg laicizma, bezboštva i taloga bezbožnog komunizma, posebno u bivšim komunističkim zemljama. Da ne govorim o našoj Hrvatskoj.
 

Milan Simčić, višedesetljetni diplomat Svete Stolice u razgovoru s Dobroslavom Silobrčićem 19. 4. 2014., https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatski-svecenik-zna-tajne-sest-papa-s-wojtylom-sam-dostavljao-pomoc-vjernicima-koje-su-progonili-komunisti/791614/,

Heruvim: "Vukovar je mjesto biblijskog stradanja!"

 
 
Novi "osječkopoljski i baranjski vladika" Heruvim (hrv. Kerubin = duhovno biće premareligijskom vjerovanju)je rođen 30. srpnja 1987. godine u Vukovaru, kao Vitomir Đermanović, a nakon završetka osnovne škole u rodnom gradu upisao je Bogosloviju Sveta tri jerarha u manastiru Krka u južnoj Hrvatskoj. Po njenom završetku kreće na Pravoslavni bogoslovski fakultet u Beogradu, na kojem je diplomirao 2011. godine, a usporedno s bogoslovskim studijama upisao je Filološki fakultet u Beogradu, odsjek za srpski jezik i književnost. Tijekom studija, 2009. godine, postao je „monah“ i dobio ime Heruvim.
http://radio-borovo.hr/wp-content/uploads/2018/05/Heruvim.jpg
Godine 2013. odlazi u novoformirani manastir Svete velikomučenice Nedjelje u Oćestovu, gde obnavlja bratsvo, čime taj manastir postaje jedan od središta pravoslavlja u okolini Knina. Na njegov duhovni razvoj posebno je uticao narod Dalmacije, ali i odrastanje u Vukovaru, za koji je u prvom govoru kao vladika rekao da je "mjesto biblijskog stradanja", čime se svrstao u velikosrpske ljude u Pravoslavnoj crkvi. U slobodno vrijeme bavi pčelarstvom. Ime Heruvim dobio je po prvom igumanu manastira Krka, a dao mu ga je nekadašnji episkop dalmatinski Fotije, koji ga je i „zamonašio“.
 

Vid Hinković

Anketa

Po čijem su nalogu na granici uhićeni i pretraživani Nikola Kajkić i Zorica Gregurić?

Nedjelja, 18/11/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 977 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević