Get Adobe Flash player

Jedno živo svjedočenje vjere koje je iz današnje perspektive ravno čudu

 
 
„Sveti Kuran“ kako se u ili na Bujici 12. 3. 2018. izrazio gospodin Davor Pavuna, tj. da Isusa spominje i sveti Kuran? A evo, otprilike, što je sveti Franjo predložio sultanu: „U jeku križarskih ratova 1219. godine, sv. Franjo Asiški je odlučio poći u misijsko putovanje u Egipat. Stigavši tamo, prošao je kroz križarske linije i došao do muslimanskoga teritorija. Kako je bio izvan dometa kršćana ubrzo su ga uhvatili muslimanski vojnici. Franjo je rekao vojnicima da želi sultanu propovijedati Krista. Sultan Melek el-Kamel mu je, želeći ga ismijati dopustio da uđe u njegov logor i obećao mu da će mu dopustiti da se živ vrati odakle je došao. Kada su ga doveli pred sultana Franjo je rekao: 'Mene šalje Svemogući Bog da navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu pokaže put spasenja.' I dok je propovijedao, sultanu se Franjo svidio i dojmila ga je snaga Franjinih riječi i to tako jako da ga je pozvao da nekoliko dana boravi kod njega.
https://2.bp.blogspot.com/_oYvrI9uMels/TTTDSjeS8DI/AAAAAAAAAPo/JMkqxaY8K9w/s1600/kuva_san_francisco_predica_ante_el_sultan.jpg
Franjo je sultanu ponudio da ispitaju čija je vjera prava, odnosno da zapale veliku vatru i obojica uđu nju, a onaj ko izađe nepovrijeđen glasnik je pravoga Boga i prave vjere. Kada sultan ni na to nije pristao, sv. Franjo mu je predložio da, umjesto sultana, s njim u vatru uđe neki od imama ili bilo ko koga sultan odabere, ali sultan pokolebane vjere nije pristao ni na to.Kako sultan nije bio voljan dopustiti taj pokus sa vatrom, sv. Franjo je zamolio dopuštenje da ih napusti. Sultan je, iako ismijan, ispoštovao svoju riječ i dao nalog da Franju sprovedu do kršćanskih utvrda.  Iako danas, napose među franjevcima, radi dobrih odnosa s muslimanima, ova priča polako tone u zaborav, riječ je o jednom živom svjedočenju vjere koje je iz današnje perspektive ravno čudu.
 
Oni slabe vjere u sebi možda bi čak ovo nazvali i ludošću, međutim ako pogledamo historijske zapise o prvoj crkvi i prvim mučenicima, te snazi vjere prvih kršćana ovo nije ništa novo. Jedino što je drugačije, to je da je sv. Franjo živio mnogo stoljeća nakon prve crkve, ali je doslovce shvatio Kristove riječi i svojim životom, riječima i djelom odlučio širiti Evanđelje. Ako se sjetimo kako se odrekao svega što je kao sin jedinac bogatog trgovca imao, kako je poljubio gubavca... shvatit ćemo da za tog velikog čovjeka ovakvo nešto uopće nije bila ludost“.(izvor, internet). A evo što je sveti Pavao pisao Galaćanima: Evanđelje je samo jedno!
 
„Čudim se da od Onoga koji vas pozva na milost Kristovu tako brzo prelazite na neko drugo evanđelje, 7koje uostalom i ne postoji. Postoje samo neki koji vas zbunjuju i hoće prevratiti evanđelje Kristovo. 8Ali kad bismo vam mi, ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! 9Što smo već rekli, to sad i ponavljam: navješćuje li vam tko neko evanđelje mimo onoga koje primiste, neka je proklet. 10Doista, nastojim li ovo pridobiti ljude ili Boga? Ili idem li za tim da ljudima ugodim? Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, ne bih bio Kristov sluga“. Gospodine Pavuna što je za Vas  odlučujuće,ugodno, sveto; Kuran ili Biblija? Slično svetom Franji naš sveti Nikola Tavelić je išao propovijedati, s još trojicom franjevaca, kadiji u Jeruzalemu i posvjedočili su životom, tj. žrtvom života propovijedajući samo jedno Evanđelje odnosno jedinog Spasitelja svijeta, Isusa Krista. Kadija ih je dao na mučenje da ih izbodu i zapale. Nema drugog Boga, Stvoritelja, od onog kojeg je upravo Isus Krist objavio.
 
Sveti Pavao je dvaput prokleo onog ili one koji hoće prevratiti Kristovo Evanđelje. Da, da, put spasenja“navještajući istine Evanđelja tebi i tvome narodu“, reče Franjo Melek el-Kamelu. A evo, nakon 800 godina iza događaja u Egiptu, naš „vrli“ Pavuna proglašava Kuran svetim. Na Bujici je imao priliku, možda bolju od svetog Franje, da i on uputi braću muslimane na put spasenja. I u Starom Zavjetu (Biblija), imamo primjer kako je sveti Ilija na brdu Karmel izazvao Baalove  svećenike ili proroke (njih 450) koji su u službi kralja Ahaba i razvratne mu žene kraljice Isebele da namjeste žrtvenik s juncem a on će sa svoje strane isto tako učiniti ali da ne potpale oganj nego neka zazovu svoga boga da im on potpali a Ilija će zazvati ime Jahvino. I, naravno, svećenici su dozivali od jutra do podne, ali Baala odnikuda ili ni od kuda . I da ne duljim, Ilija se malo s njima sprdao, kako je Baal možda još na službenom putu ili spava pa da viču jače. Ilija je svoj žrtvenik dodatno zalio vodom i opkopao ga jarkom koji je ispunio vodom. Kad je Ilija zazvao Jahvea oganj Jahvin pade i proguta paljenicu(junca), drva, kamenje i prašinu, čak i vodu u jarku isuši. Toliko je, u današnje vrijeme, oko nas baalovih svećenika koji služe bogu u Bruxellesu što se vidi iz ove takozvane Instanbulske konvencije; novi žrtvenik koji traži paljenice od „roda i spola“.
 

Nikola Bašić, Vis

Patnja duše koja voli, veća je od tereta križa i svih fizičkih boli

 
 
Ljubav je najveće bogatstvo spremljeno u našoj Duši. „Ljubav sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje“ (Hvalospjev ljubavi). To je ljubav, kojom nas ljubio naš Isus. Tom snagom ljubavi, izbrisao je sve naše grijehe. To je ljubav, koja nikada ne umire, nikad ne prestaje. Zbog snage te ljubavi, podnio je nepravednu osudu, izdaju svoga učenika, podnio je bez ijedne riječi protivljenja, sva poniženja, uvrede, fizičke boli i nikad nije prestao da nas voli. Ljubav je to koja nema kraja i koja nas s Nebeskim Ocem spaja.
https://www.knjizara-dominovic.hr/Slike/webPreview800-12740/423580.jpg
Križ je simbol te boli i beskrajne ljubavi, kojom samo Isus zna da voli. Križ je poruka svima nama, da uzmemo svoj Križ, da ga zagrlimo i zavolimo, jer u Križu je spas, u križu je ljubav i nema života bez prihvaćanja Križa. Često u svojoj tuzi i boli gledamo Isusa sa Križom i znamo koliko nas voli i mi patimo zbog njegove preteške boli. Spominjemo koliko udaraca je dobio i kako je u teškim mukama mučenja na Križu umro. Ljudski gledano, izvanjski to su velike boli ali Isus bi to iz ljubavi prema nama lakše trpio da nije bilo Duševne boli.
 
Duševne boli, srca koje voli najjače su boli. Gledati one, koje tvoje srce bezgranično voli koliko ti mogu nanijeti boli, koliko su njihova srca prazna jer su od Boga odlutala. To je bol koja nije usporediva sa fizičkom boli, jer te tada Duša i tijelo boli, a najveća je bol, kad Duša boli. Biti ostavljen od onih, koje tvoje srce svom puninom voli, najjača je snaga boli. Koliko ljudsko srce može nanositi boli, ni naš Otac Nebeski, nije mogao to da gleda i preboli. U tom trenutku prevelike tuge i boli, gledajući koliko čovjek čovjeku može nanositi boli, Otac Nebeski, sakrio je svoje lice, da ne vidi sve te ljudske izdajice. U tome trenu, kad je nebeski Otac sakrio na tren lice svoje, patnja Isusova bila je najveća, jer ga nije punila ljubav Oca Nebeskoga. Rekao je tada: „Oče, oče zašto si me ostavio''? U trenutku najveće patnje i boli naš voljeni Isus molio je Oca da nam oprosti, jer ne znamo što činimo. Ta snaga patnje, ljubavi i boli utkana je samo u srce koje voli. To je ljubav, koja ukoliko je slijedimo u vječnost nas vodi. To je ljubav koja briše grijehe sve, ljubav koja i raskajanog razbojnika Dizma u vječno Kraljevstvo vodi. Koliko tuge i boli u svemu ima, kad jedan razbojnik Dizma, koji Isusa poznavao nije, u najtežim Njegovim trenucima dijeljena Duše od tijela, tješi Ga i priznaje mu, da je On sin Božji. Tad se okrenuo drugom razbojniku i rekao mu: Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on - on ništa opako ne učini." Onda reče: "Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje." A on će mu: "Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!"
 
Te riječi utjehe u posljednim trenucima Isusova života na zemlji, nije rekao nitko od onih, koje je Isus poznavao i čuda ozdravljenja činio, te riječi utjehe nije rekao ni jedan od njegovih izabranih prijatelja – učenika, nego su se svi, osim Ivana od straha razbježali. Te riječi izgovorio je jedan razbojnik, koji je u zadnji trenutak svoga života, priznao svoje grijehe i pokajao se.  Bila je to zadnja Isusova poruka prije smrti, da svatko do zadnjeg daha života na zemlji, može otkupiti svoj život, i da će mu se grijesi, ukoliko se pokaje biti oprošteni. Bila je to i poruka ostavljenosti. Svi smo mi zapravo sami u našem životu. Ako je Isus, sin Božji bio od svih ostavljen, zar mi možemo očekivati nešto drugo. Jedini koji nas nikada ne ostavlja je naš Otac Nebeski i zato se nikada ne odvajajmo od Njega.
 
Velik je i veličanstven naš Isus. Njegova ljubav puni srca sva. Njegova snaga trpljenja bezgranična je, a nada vječita. Sve je spreman dati naš voljeni Isus, za naše spasenje. Uvijek nas poziva, i svakome od nas pruža priliku, da možemo svoje grijehe okajati, da se možemo za njih pokajati i da tako očišćeni od grijeha, dođemo u Kraljevstvo Oca Njegova. Voljeti Isusa, najveći je zemaljski dar, koji čovjek može dobiti. To je skupljanja nebeskog blaga koje nikada neće propasti, niti ga moljci mogu izjesti, ni hrđa uništiti. Po tom bogatstvu, koje je spremljeno u našem srcu, baštinit ćemo vječno Kraljevstvo ili prokletstvo. Stoga, pohrlimo skupljati to bogatstvo, koje nam daje radost života, koje nas puni ljubavi i daje smisao našega postojanja.
 

Slavica Vučko

Deseta obljetnica smrti službenice Božje Chiare Lubich

 
 
Zajednice Pokreta fokolara, čija je utemeljiteljica bila Chiara Lubich, rasprostranjene po svijetu obilježavaju desetu obljetnicu njene smrti mnogovrsnim inicijativama, s naglaskom na karizmu jedinstva kao pokretač društvenih promjena. Chiara je preminula 14. ožujka 2008. godine, a obljetnica njene smrti, obilježava se u mnogim gradovima diljem svijeta, kojima se uz Split  pridružilo i nekoliko gradova u Hrvatskoj: Zagreb, Pazin, Đakovo i Varaždin. Tako je u nedjelju 18. ožujka udvorani nadbiskupskog sjemeništa u Splitu upriličen prigodni program o temi društvene dimenzije karizme jedinstva. Misno slavlje u sjemenišnoj kapeli predvodio je nadbiskup mons. Marin Barišić uz nazočnost brojnih članova i simpatizera Pokreta fokolara s područja Dalmacije.
http://www.asianews.it/files/img/Chiara_Lubich.jpg
„Predanost Bogu predstavlja umiranje sebi, kazao je nadbiskup komentirajući parabolu o zrnu koje mora umrijeti da bi urodilo plodom, a zatim se osvrnuo na simboliku križa koji mi često doživljavamo kao nešto ogoljeno, premda je „nabijeno sadržajem“ i krije bogatstvo kakvo je prepoznala, između ostalih, i Chiara Lubich. U križu je Chiara pročitala znak ljubavi za sve, ljubavi koja je nemoćna i raspeta, ali snažna.
 
„Križ nije znak snažne moći, nego snažne ljubavi!“, poručio je nadbiskup i istaknuo kako samo križ i ljubav zajedno postaju izvorom života. „Križ potvrđuje ljubav, a najočitiji znak nevidljive ljubavi je vidljivi križ!“, kazao je on i dodao kako Isus očekuje da ga upoznamo prije svega po Njegovoj ljubavi, a ne po napisanom zakonu. Međutim, nas ta velika ljubav plaši. Srećom da ima svjedoka koji nas hrabre poput utemeljiteljice Pokreta fokolara, zaključio je nadbiskup propovijed i zazvao Chiarin zagovor, da nas ona pomakne na putu prema boljem poznavanju Gospodina.
 
Za Chiaru je velika privlačnost modernoga vremena bila 'proniknuti u najdublju kontemplaciju, a ipak ostati sa svima, čovjek uz čovjeka'. Sergio Zavoli, talijanski novinar, pisac i političar, vezan uz Chiaru dubokim prijateljstvom, nazvao ju je mističarkom jedinstva između neba i zemlje, potvrđujući da Chiara donosi preokret u trojstvenu mistiku: „Nastojanje da privučemo Božju prisutnost u intimnost svoje duše kod nje postaje nastojanje da On živi među ljudima, u komunikaciji Boga u sebi s Bogom u bratu. Nije slučajno da nas misao Chiare Lubich propitkuje što učiniti da povežemo fragmente nedjeljivoga tj. čovjeka i da sastavimo prijelome djeljivoga tj. zajednice.“
 
Društvena promjena koja iz toga proizlazi od samoga je početka iskustva Chiare Lubich u njezinu rodnome gradu Trentu pobudila inicijative s jakim društvenim obilježjem. Danas po čitavome svijetu postoje akcije i djela nastala s ciljem da se doprinese rješavanju specifičnih potreba osoba, skupina, zajednica, ostvarena sa značajkama svake pojedine regije ili kulture.
 
Na pitanje na što danas treba ciljati Pokret fokolara, 10 godina nakon smrti njegove utemeljiteljice, predsjednica Maria Voce odgovara da „treba apsolutno održati jedinstvo s izvorom koji je Chiara, stoga treba ciljati na vjernost izvornoj karizmi kakva nam je prenijeta; potom na povratak životu prvih vremena kako bismo otkrili onu korjenitost koja se i danas od nas traži, možda još više. Potrebno je i razviti Pokret kako bi mogao biti sredstvo kakvo je Bog zamislio i nositi duhovnost zajedništva u svijet, graditi jedinstvo ljudske obitelji. I konačno, produbiti poznavanje i prenošenje velike karizme koju je Bog dao Chiari, a koja nema samo duhovne vidove, nego i vidove nauka, društvene i političke vidove, koji mogu utjecati na sva područja.“
 
Maria Voce ne prešućuje da je danas utjecaj Pokreta fokolara u ljudskim i društvenim stvarnostima, mada dobar, još uvijek suviše lokaliziran, da bi potom ustvrdila: „Ali mislim da ta prepoznatljivost mora biti učinkovitija i raširenija. Možda Pokret treba postati poznatiji i na svjetskoj razini, jer prisutni smo u gotovo svim zemljama, no to možda još nije dovoljno izraženo. Doći će sa životom. Što više budemo živjeli, to ćemo više utjecati i biti vidljivi“, prenosi mrežna stranica fokolar.hr. Panoramski pogled na društveni izraz karizme Chiare Lubich, uz 2000 sudionika s pet kontinenata, ponuđen je umjetničkim događajem u Centru Marijapoli u Castel Gandolfu u Rimu 3. ožujka. Nazočan je bio vatikanski državni tajnik kardinal Pietro Parolin.
 

Nives Matijević

Anketa

Treba li obustaviti postojeće sudski neutemeljene postupke protiv Zdravka Mamića?

Utorak, 17/07/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1232 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević