Get Adobe Flash player

U Hrvatskoj je premalo povjesničara i znanstvenika koji bi mogli odgovoriti na srpske laži i ludosti

 
 
''Hrvati su zajedno s prvim narodima primili Kristovu nauku. Ova povijesna istina o ranom i trajnom kršćanstvu Hrvata, koji su živjeli pored Armenaca, poznatih među prvim kršćanima, vrijedi i za romanske Hrvate svih etnogeza, koji su na tlu današnje Hrvatske postali kršćani već u Isusovom stoljeću. Zar nam to ne  potvrđuju Pavlovi učenici, napose Tit, o kojem piše u Novom zavjetu da je podučavao Kristovu nauku u Dalmaciji. O ranom kršćanstvu na hrvatskom tlu, govore brojna imena prvih mučenika za vjeru na današnjem hrvatskom tlu u rimsko doba.
https://www.thedubrovniktimes.com/media/k2/items/cache/2dec9fe37af744b96713127ccb9fd177_XL.jpg
Dodatnu znanstvenu istinu o genezi Hrvata na današnjem tlu potvrđuje genetsko ispitivanje, kojim se utvrđuje da na tlu Hrvatske  živi isti narod najmanje sedam tisuća godina prije Krista. To govori da su starosjeditelji u današnjoj Hrvatskoj i doseljenici, napose oni iz susjedstva Armenije dionici najstarijeg kršćanstva. Ova istina nas upućuje na potrebu čišćenja hrvatske povijesti, dosljedno i kršćanstva od stoljeća sedmog, na uloge Ivana Ravenjanina, na svetu braću Ćirila i Metoda... Za spomenute i druge pojmove u hrvatskoj povijesti trebamo dobiti znanstvena tumačenja, a ne kao se tko sjeti. Ova pripomena  se odnosi napose na grčku braću Ćirila i Metoda, kojima se pripisuju razne, čak i nadnaravne uloge, koje im prizma istine ne priznaje.''
 
Studij o Kršćanstvu Hrvata, napisao je mr. sc. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, u Basel-u, 3. srpnja 2015. Ovaj esej je poslan papi Franji i drugima na znanje o kršćanstvu Hrvata, a dostupan je na portalu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
''Krađa/otimačina hrvatske književne i kulturne baštine'' bila je tema moga osvrta o objavljenim djelima najznačajnijh  hrvatskih pisaca iz 16. i 17. stoljeća u Dubrovniku, koje su  srpske (ne)kulturne elite objavile pod zajedničkim nazivnikom ''Deset vekova srpske književnosti''. Osvrt je objavljen 12. - 15. svibnja 2020.) i može se pročitati na državotvornim portalima u Hrvatskoj i BiH. Na istu ovu temu (o krađi, otimačini i prisvajanju hrvatske dubrovačke kulturne baštine), napisano je, prije i poslije moga osvrta, nekoliko povijesno vrijednih eseja i članaka također objavljenih na portalima i u publikacijama u RH i BiH.    
 
Da bismo pojasnili razloge mentalnog stanja srpskih političkih čelnika i poglavara Srpske pravoslavne crkve, napisao sam studij: ''Mržnja je najširi oblik gorčine u čovjeku''. Evo što kaže i Biblija o mržnj: Mržnja je grijeh srca, a svaka grešna misao ili čin u Božjim očima je čin ubojstva. (1. Iv: 2, 9) Ovaj osvrt također je objavljen (22.- 29. svibnja 2020.)  na  domoljubnim portalima u Hrvatskoj i BiH.
Nema u Hrvatskoj tolikog broja povjesničara i znanstvenika koji bi mogli odgovoriti na srpske laži i ludosti. No, postoji samo jedna mogućnost, da se  hrvatski narod oslobodi velikosrpstva i svetosrboslavlja, treba proglasiti Srpsku pravoslavnu crkvu u Hrvatskoj: Terorističkom organizacijom. Jer su je vodili i vode himbeni popovi:  Momčilo Đujić, poznat kao ''pop vatra'' bio je organizator i  vođa srpski četnika za vrijeme NDH; pop  Rajko Jević, ''vaspitač''  u bogosloviji u manastiru Krka, bio je 1990. jedan od glavnih inspiratora srpsko-četničke pobune u Hrvatskoj, čak je 24. prosinca 1990. izvjesio četničku zastavu na crkvu  sv. Sporodona; parfirije Perić, poglavar srpske (fašističke) vjerske sekte u Hrvatskoj;  episkop Jovan Ćulibrk, poglavar pakračko-slavonske četničke vjerske sekte; patrijarh Irinej - četnik Miroslav Gavrilović, davao je blagoslov srpskim tenkovima koju su išli rušiti i paliti Vukovar. Nisu ništa bolji bili ni njihovi predčasnici:  patrijarh Pavle,  patrijarh German, petrijarh Varnava i svih 45 njih koji su bili ustoličeni za srpske (duhovne?) lidere u Srbiji i susjednim državama.  
 
Potrebno je naglasiti, da u Hrvatskoj već imamo Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je registrirana u Francuskoj, jer su sve vlade u RH odbile molbe za registraciju, jer bi priznavanje HPC-a ''ugrozilo Srbe'' u Hrvarskoj, stajalište je Irineja, Vučića, Pupovca i njihovih ortaka. SPC i mediji u Hvatskoj i ''regionu'' snažno se protive  kanonizaciji mučenika srbo-komunističkog režima blaženig kardinala Alojzija Stepinca, te umjesto sveca u medijima proglašen je  ''zločincem''.  Mediji pišu samo o grešnicima i skandalima, ali to je normalno, jer drvo kad pada, stvara više buke od šume koja raste. (papa Franjo)
 
Izbori za saborske  zastupnike održat će se 5. srpnja 2020. u Republici Hrvatskoj, a jedna od glavnih tema trebala bi biti:  izgon Srpske crkve iz Hrvatske, kao što su to već učinili Makedonija i Crna Gora. Ali, kakvo političko (ne)raspoloženje vlada u državi, u kojoj  je za vrijeme vladavine Plenković-Pupovaca, registrirano 54 nove  stranke. Dakle, RH ima 168 stranaka (frakcija) i teško će biti održavotvoriti državni suverenitet s takvim i tolikim kadrovima,  gdje svi čelnici hoće biti - predsjednici vlade. Bog će dati i tome kraj.    
 
Dubrovnik i pravoslavlje
 
Pravoslavna crkva na Boninovu. Dubrovačka Republika bila je "bastion" katoličanstva, potpuno zatvorena za inovjerce, vjerojatno kao rijetko koja država u povijesti Rimokatoličke crkve. Nalazeći se stoljećima kao tampon-država Istoka i Zapada, takvim odnosom prema katoličanstvu stari Dubrovčani htjeli su bezuvjetno osigurati trajno vezivanje svoje države za zapadni civilizacijski krug. Republika je u određenim iznimnim prilikama, posebno kad je trebalo izraziti humanost, iskazivala snošljivost prema drugim crkvama i vjerama. Tako je primjerice 1540. u Zakonu o upravljanju domom za nemoćne izrijekom određeno da se u nju imaju primiti i osobe drugih vjeroispovijesti, kojima treba dopustiti da "žive po svojim zakonima".
 
U vezanosti za katoličanstvo stari Dubrovčani išli su toliko daleko da su zakonskim odlukama zabranjivali vlasteli sklapati brakove s inovjercima, a propisivali su i da unajmljeni vojnici i barabanti budu katolici. Oni se nisu tako ponašali iz moralnih načela, u smislu da bi prema inovjercima gajili nesnošljivost i mržnju, nego u prvom redu radi domoljubnih i državnih poriva. Oni su s pravom predviđali ono što se kasnije kroz stoljeća događalo s mnogim državama, tj. da razlika vjera može razdijeliti, do krvi posvaditi podanike i razgraditi državu. Znali su uočiti otkud opasnost dolazi. Radi takve procjene, ali i radi promicanja interesa trgovine, jedino su judaisti kao inovjerci mogli stalno prebivati unutar zidina. Zato im je vrlo rano bilo dopušteno izgraditi sinagogu, jednu od najstarijih u Europi. Da li ovo znaju posrbljeni Židovi u Hrvatskoj?
 
U pravoslavlju se prepoznavala ozbiljna opasnost. Vjeruje se da je strah, koji se prenosio s naraštaja na naraštaj vlastele, u Dubrovčane usadio Sveti Franjo Asiški, koji je godine 1220., ako je predaja točna, izjavio da će Dubrovnik propasti kada u nju prodre pravoslavlje. Prema pravoslavcima provođena je prava diskriminacija. Postojala je odredba prema kojoj se nakon 10 godina boravka na području Republike stjecalo pravo državljanstva, a to se odnosilo samo na rimokatolike i judaiste. Pravoslavci nikad nisu mogli postati državljani Republike. Malo pravoslavnog pučanstva moglo je stalno boraviti samo u prigradskim područjima. Ante Marinović je naveo: "Čak je pravoslavcima bilo zabranjeno prenoćiti u Gradu unutar zidina i morali su napustiti Grad na znak večernjeg Angelusa kad su se zatvarala gradska vrata". Jedan od predvodnika dalmatinskih Srba krajem 19. stoljeća Nikodim Milaš došao je do istog zaključka: "Dubrovčani dok su imali Republiku, koji nijesu mogli trpjeti hristijanina Vostočne crkve niti jednu noć u gradu njihovom da prenoći".
 
I u vrijeme nakon što je od 1804. pravoslavno bogoslužje u Gradu postalo javno, u izražavanju vjerskih sloboda i dalje su vladale razlike između katolika i pravoslavaca. Primjerice ako bi netko od pravoslavnih umro unutar zidina pravoslavni svećenik mogao je sprovesti pokojnika, ali nije javno čitao niti pjevao zaupokojene pjesme dok ne bi prešao gradska vrata. Ako bi neki pravoslavac umro u bolnici, nije svećenik mogao ući u bolnicu u crkvenoj odjeći, već je morao pričekati pred bolnicom iznošenje tijela pokojnika.
 
Ruski car Aleksandar I. imenovao je 1803. nekog gospodina Fontona svojim generalnim konzulom za Dalmaciju koji je imao stolovati u Dubrovniku. On je sa sobom doveo dva pravoslavna svećenika kako bi mu vršili službu u njegovoj konzulskoj kapeli. Dubrovački Senat naredio je izgon ove dvojice svećenika iz Dubrovnika, jer je navodno Franjo Asiški 1220. prorekao da će Dubrovnik svoju neovisnost i blagostanje sačuvati dokle bude zatvarao vrata pravoslavcima.
Najviše su muke i truda dubrovački pravoslavci vidjeli glede ostvarivanja prava na bogomolju i groblje. Za obavljanje svojih vjerskih potreba godinama su odlazili u samostan Duži blizu Trebinja, a mrtve su pokapali izvan Grada, pod Bosankom. Kako se pred turskim terorom sve više pravoslavnih Hercegovaca počelo naseljavati na prostor Republike, zahtjevi za bogomoljom su se povećavali, a i Rusija je u tom smjeru vršila veliki pritisak. Rusija ne miruje ni danas.
 
Pravoslavno groblje na Boninovu
 
Pravoslavna liturgija u Gradu počela se javno i neskriveno obavljati 1790. u kupljenoj kući na Posatu. Otad u Dubrovniku djelu i pravoslavna crkvena općina. Kuća na Posatu kupljena je od nasljednika pravoslavne obitelji Vladislavić koja je ondje bila doselila početkom 18. stoljeća iz Gacka u Hercegovini. Ugledni član te obitelji (Sava) boravio je u Rusiji. Imao je izvrsne veze s Petrom Velikim, a tvrdi se da je ondje u nekim poslovima pomagao i Dubrovačkoj Republici. Rade Vukomanović navodi kako je Sava 1717. godine došao u Dubrovnik posjetiti svoju majku i tu je imao namjeru na svom imanju podići grobnicu za svoju majku i crkvicu u kojoj bi se određeno vrijeme za majku služile zadušnice. S tom namjerom obratio se Senatu. Senat je dopustio izgradnju grobnice, uz dodatak da "ne može biti dopušteno, da se podigne crkvica, jer bi se tu služilo po greko-obredu, a taj je obred zabranjen u zemljama republike". Prvi paroh kojem je dopušteno vršenje liturgije u crkvici na Posatu (koja nije smjela imati nikakvih vanjskih obilježja i izvana se trebala doimati kao obična kuća) bio je kaluđer iz samostana Duži Pajsije Jokanović. Međutim, na sjednici Senata 22. siječnja 1803. bilo je zaključeno da se "mnogo popustilo greko-šizmaticima", pa je donijeta odluka da se svećenik protjera. No radi pobune pravoslavnog pučanstva i tutorstva pravoslavne općine zaključak je preinačen tako "da može dolaziti u Dubrovnik greko-šizmatički sveštenik dva puta godišnje, zadržati se svaki put po 8 dana, ali da crkveni tutori moraju, pod prijetnjom od godinu dana tamnice, svaki puta javiti vladi kad dođe i kad pođe taj sveštenik".
 
Pod pritiskom ruskog konzula Fontona, koji je dubrovačkim vlastima spočitavao da "vrijeđaju vjeru, koju ispovijeda njegov gospodar, ruski car i sva Rusija", a još više radi izravnog pritiska službene Rusije (u pitanje je bila došla čak plovidba dubrovačkih brodova Crnim morem), Dubrovčani su 1804. pristali da pravoslavni paroh može stalno boraviti u njihovu gradu. Tek tada je dopušteno da se crkvi na Posatu podigne zvonik, a prvi paroh kojem je otada bio dopušten boravak u Dubrovniku bio je Simeun Jovanović. Veću vjersku slobodu pravoslavci su dobili dolaskom francuske vlasti, a pravo državljanstva priznato im je tek 1813. godine. U Habsburškoj Monarhiji pravoslavlje je izjednačeno s drugim vjerama tek 1849. Zahvaljujući velikom nastojanju i zalaganju tutorstva pravoslavne općine, 1837. na Boninovu je podignuta Crkva sv. Arhangela Mihaila, u čijem je sastavu izgrađeno i pravoslavno groblje. Pravo da pravoslavna bogomolja uđe i unutar gradskih zidina ostvareno je 1877. kad je bila zgotovljena i osvećena Pravoslavna saborna crkva svete Blagovijesti. Iste godine je zatvorena crkva na Posatu.
 
Oznaka Srpske pravoslavne crkvene općine Dubrovnik
 
Rade Vukomanović bilježi da su 1799. godine u Gradu živjele 24 pravoslavne obitelji sa 74 člana. Taj broj nije značajnije rastao sve do pada Republike. Josip Bersa tvrdi da je uoči pada Dubrovačke Republike živjelo 31.000 stanovnika, od čega 110 (0,35 %) pravoslavaca. Stjepan Ćosić navodi da se tijekom epidemije kuge u Hercegovini 1814./15. u Dubrovnik doselilo oko 40 pravoslavnih obitelji. Po Stjepu Obadu u vrijeme pada Republike, godine 1808., u Gradu s predgrađima živjela su 6564 stanovnika, od kojih 108 (1,64 %) pravoslavnih. Isti podatak zapisuje i Ivo Banac, te dodaje i njihovu spolnu strukturu, 68 muških i 40 ženskih glava. U "Ostavšitini don Nika Gjivanovića", koja se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku, stoji da je 1818. unutar gradskih zidina bilo 3 360 katolika, 24 pravoslavca i 220 ostalih, a na Pilama 1634 katolika i 333 pravoslavca. Po Ivu Periću krajem 1830. godine po popisu stanovništva Dubrovačko okružje imalo je 45 346 stanovnika, od čega 406 (0,89 %) pravoslavaca. Godine 1835. po Branki Prpi-Jovanović od 71.225 pravoslavaca u Dalmaciji, 631 je živio u Dubrovačkom okružju; po Ivu Bancu 1839. bilo je u Dubrovniku 380 pravoslavaca, a po Stjepanu Ćosiću 1840. njih 400. Rade Petrović bilježi da je 1871. u dubrovačkom kotaru živjelo 33 635 stanovnika, od čega 391 (1,16 %) pravoslavac. Godine 1877., u kojoj je posvećena pravoslavna bogomolja unutar zidina, po Josipu Bersi živio je u Gradu s prigradskim područjima 391 pravoslavac, a po Radi Vukomanoviću 395. Po potonjem deset godina kasnije na gradskom području u 115 kućanstava živjela su 544 pravoslavca (po Ivu Periću 1890. njih 515), 1900. u 157 kućanstava njih 945, a 1908. 991.
Zna se da je po službenom popisu stanovništva 1900. na području od Kantafiga do Plata živjelo 897 (6.8%) pravoslavaca. Broj Srba (golemom većinom pravoslavaca) u Dubrovniku je dosegnuo vrhunac 1991. kad ih je živjelo 4765 (6,67 %). Nakon Domovinskog rata broj se naglo smanjio uslijed iseljavanja. Po popisu stanovništva iz 2011. u Dubrovniku žive 1164 Srbina, a u Dubrovačko-neretvanskoj županiji njih 2095. Pravoslavaca u Gradu ima 1481, a u cijeloj županiji 2509. Ništa od ovih činjenica ne može ohladiti usijane glave srpskih političara, vjerskih poglavara, ''istoričara'' i (ne)znanstvenika, da Dubrovnik nije srpska kasaba.   
 

Rudi Tomić, Toronto, Svetog Trojstva, 2020.

Prizor razapinjanja na križ i zvukovi čekića kojima se zakucavaju čavlima

 
 
Kalvarija, prema latinskom calva: gola lubanja, ili Golgota, brežuljak je kraj Jeruzalema na kojemu je prema novozavjetnom zapisu razapet i umro Isus Krist. Općenito, simbol je patnji i ispaštanja. U evanđelju po Mateju čitamo: “Kad stigoše na mjesto zvano Golgota – što znači lubanja – dadoše mu da pije vino, pomiješano sa žuči. On okusi i ne htjede piti. Tada ga razapeše i kockom razdijeliše među se haljine njegove… Zajedno s njim razapnu dvojicu razbojnika: jednoga s desne strane, a drugoga s lijeve (Mt, 27 33-38)“.
Prizor razapinjanja na križ i zvukovi čekića kojima se zakucavaju čavlima ruke i noge su toliko bolni, ljudska patnja je neizmjerna... ljudski um toliko veliku patnju ne mogu pojmiti. Ova postaja najbolnija je na Križnom putu. U njoj pored patnje i boli, vidimo i nadu, nadu da nije sve bilo uzalud.
https://i.pinimg.com/originals/32/f8/a5/32f8a59d50fa32ec2c1dd79dcfb43b60.jpg
Na križu su patnja i ljubav jedno, nerazdvojni to je cijena otkupljenja, ne srebrom i zlatom već krvlju Isusa Krista.  Na križu je Božanska ljubav procvala u svoj svojoj ljepoti i čistoći. Isus upućuje vapaj Ocu da se smiluje onima što ga razapeše. Božja ljubav se obznanjuje svijetu u svoj svojoj dobroti, plemenitosti i uzvišenosti. Sotona može bijesniti okolo pa i ubiti tijelo,  ali ne u Duhu u kojem  sja i prebiva Božanska ljubav Trojedinog Boga, on  ne može prići i on je tu bespomoćan i nemoćan. Jesmo li spremni  moliti za naše progonitelje i one koji nam čine nažao, ima li ljubavi u našim srcima i jesmo li prihvatili  patnju, jer samo ako znamo patiti i trpjeti znamo i voljeti?
Prisjetimo se riječi našeg dragog Kardinala Kuharića  u propovijedi na blagdan sv. Lovre u Petrinji teške 1991. godine.
„Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja ne ću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštovati život njegova oca, brata, sina, sestre“
Te su riječi  nauka Križa, za takav odnos prema svijetu žrtvovao se Isus Krist noseći križ i bio na njemu razapet.
 
11. POSTAJA
 
ISUSA PRIBIJAJU NA KRIŽ
 
Biblijski tekst
„Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio svoja usta. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše.“
(Iz 53, 7-8)
-Klanjamo se Tebi, Isuse, i blagoslivljamo Tebe!
-Jer si po svom svetom križu svijet otkupio!
Čvrsto su ga prikovali na drvo križa. Tu užasnu muku prihvatio je dragovoljno. Dao se pribiti na križ radi zla i grijeha svega svijeta. Teško je bez osjećaja stajati pred tim prizorom. Katkad nam se u našem bračnom i obiteljskom zajedništvu učini težak i tvrd naš život. Katkad kao pravo mučeništvo, kao krvavo razapinjanje na križ, kao-preveliko iskušenje koje prelazi naše moći. Mnogi tada bježe. Neki u pobuni neki u sumnjiva društva, u alkoholizam i drogu, neki u zlostavljanje i osvete. Život tada postaje nesnosan, pun rana, čavala i teških patnja. Kako je teško visjeti pribijen na križu obitelji!
Isuse Kriste raspeti. Ti si mogao pobjeći sa svoga križa. Mogao si izbjeći odgovornost, čavle i krv... Nisi to učinio zato da bi svima u sličnoj muci u sličnim životnim raspećima,
bio primjer i upozorenje da se tu bijegom ne može postići nikakvo pravo rješenje. Ti ovdje svjedočiš kako treba ostati na svome križu, strpljivo i ustrajno, sa oproštenjem i
ljubavlju. To je put u blagoslov, mir i pobjedu. Ljudski, to izgleda nemoguće! Ali ti daješ snage i svjetla onima koji to s vjerom prihvate i podnose da otkriju spasenjski smisao svojih raspeća. Molimo te za to svjetlo, snagu i milost. Amen.
Neka dođu i na mene
Patnje za me podnesene
Sina tvojeg ranjenog.
Rane drage Majko sveta,
Spasa za me razapeta
Tisni usred srca mog.
 

Lili Benčik

Kako su nacisti progonili Katoličku Crkvu i svećenike

 
 
Knjiga patera Gaudentiusa Walsera kojemu je . Carl Lampert ujak prevedena je u nas 1998. (Đakovo, urednik I. Zirdum, prijevod P. Tkalčić). O pateru Walseru postoji na internetu popis knjiga, ali ne i veća biografija. Pisao je i o fratru kapucinu Konradu (1818. - 1894.), svetim vjerujućim iz Sigmaringena i drugim što se može naći na ovoj poveznici: https://www.booklooker.de/B%C3%BCcher/Angebote/autor=Walser+Gaudentius?page=2&page=1
https://anastpaul.files.wordpress.com/2019/11/bl-karl-lampert-c0fa4582-99bc-42eb-9588-af1e02ec493-resize-750.jpeg?w=840
Carl Lampert je rođen 1894. u selu Goefisu kraj Feldkirchea, pravi alpski krajolik zapadne Austrije blizu Liechtensteina, ali i Švicarske i Njemačke. Tipično seosko djetinjstvo, pješačenje do škole, višečlana obitelj, čvrst otac koji se pomalo bavio i obrtom, osjećajna majka. Odlučuje se za teologiju, te ga ne zahvaća Prvi svjetski rat. Zaređen u svibnju 1918., službuje kao kapelan u Dirnborn Marktu, gdje je omiljen među mladima kao veseo, duhovit, društven, taktičan, prijazan, uglađen i srdačan čovjek i dobar prijatelj. Iskrena čovječnost i kršćanski ideal nadoknađuju njegove slabosti poput sklonosti da se lijepo odijeva i pretjerane urednosti. Ipak taj veseljak je znao živjeti krajnje asketski da bi pomogao liječenje teško oboljeloga brata Friedricha, ili da bi dva puta tjedno bdio uz bolesnu majku, preminulu 1921.
 
U Rimu je studirao 1930. godine, vječni grad ga je oduševio o čemu je ostavio duhovite opservacije. Studirajući, radio je kao tajnik Agencije koja se brinula za poslove austrijskih i njemačkih biskupija kod rimskih kongregacija, što traži strpljivost, bistrinu, diplomatski takt, točnost i vrijeme. Stekao je iskustvo, ali i uvid u crkvenu upravu i sudstvo. Doktorirao je i postao 1935. odvjetnik Sacrae Romanae Rotae i papinski tajni komornik (monsinjor). Godine 1936. je predsjednik upravnoga odbora izdavačkoga zavoda "Tyrolia", a 1939. provikar Innsbruck Feldkirchea.
 
Lampert, čovjek ljubazne dobrote i radosti dolaskom nacista u Austriju iskazuje svoje dublje osobine kao što su ozbiljnost, odgovornost, suosjećanje, čvrstina te se kao borac za vjeru i pravdu pretvara u mučenika, kako opisuje župnik Oskar Schuchter! U Tirolu držao je vlast Gauleiter (po naški župan) Franz Hofer obuzet željom da prednjači protiv Crkve i vidi koliko daleko može udariti, a da ne izazove nemir u pučanstvu. Pokazako se da Partija (nacistička) može više nego li je očekivala. Zatvaranja samostana, dokidanja katoličkoga tiska, zatvaranje Bogoslovnoga fakulteta, kao i teror nad nepoćudnim svećenstvom postaju praksa nacionalsocijalista.
 
Biskup dr. Paulus Rusch bio je ignoriran od strane vlasti. Gauleiter Hofer i Gestapo ocijenili su Lamperta kao najopasnijega čovjeka po njihove interese. Hofer je u provikaru vidio glavnog neprijatelja; kasnije je tvrdio da je napadao Lamperta jer biskupa Ruscha nije smio dirati zbog tajnoga Hitlerovoga naloga da se pritisak radi na bazu Crkve, a vrhove da se taktički ne dira. Franz Hofer je umro prirodnom smrću 1975. godine (str. 15). Kada je upozoren od jednoga pravosudnoga činovnika da mu gauleiter radi o glavi Lampert je kazao: "Ja ne mogu drugo nego vršiti svoju dužnost i ništa više! Moj život je u Božjim rukama". Ozbiljan incident kada su časne sestre uz Lampertovu podršku odbile napustiti zaplijenjeni samostan stajao ga je 10 dana zatvora. Preslušan je strogo nakon emisije Radio Vatikana o vjerskim slobodama u Tirolu. Povod za uhićenje je nekrolog župniku Ottu Neurureru. Teretili su ga za izraz "preminuo nakon velikih patnji", za spominjanje mjesta smrti logora Weimar Buchenwald i za izraz "njegovu smrt ne ćemo zaboraviti". Pa i samo spominjanje uzornoga dušobrižništva Neururerova je šamar vlastima.
Nakon pet dana u Dachau gdje je vrijeđan i ponižavan upućen je Lampert u Sachsenhausen Oranienburg kraj Berlina gdje su vladale jako loše prilike, ucjenama starješina koji ih zakidaju na hrani. Oboljeli su morali ležati u velikome zahodskome prostoru. Lampert je dnevno morao hodati 35 do 40 km jer su kažnjenici morali iskušavati kakvoću cipela. Lampert je morao i tovariti teška kola pijeskom i dogurati ih do opasne jame, pri čemu je jedan zločinac redovito ga udariti neočekivano pod rebra nadomak jame.
 
U prosincu 1940. vraća se u Dachau. Nije mogao vjerovati u ljudsku niskost potkazivača, poslije piše da "u takva teška vremena kobno je slijediti više srce nego razboritost". Njegov suzatvorenik Konrad Just svjedoči da je on uvijek znao sačuvati uzorno držanje, pa i u najgorim situacijama. Svećenicima su obično dodjeljivali najteže poslove. Dana 1. 8. 1941. oslobođen je i prognan u Stettin (današnji poljski Szczecin), samostan Carolusstift koji je pretvoren u vojnu bolnicu. Šef osiguranja policije i službe sigurnosti Ernst Kaltenbrunner osobno je upoznat od komesara Trettina da se naslućuje postojanje obavještajne službe katoličkoga klera u Stettinu. Karl Trettin ubacuje provokatora koruškoga Slovenca Franza Pissaritscha koji se predstavlja Lampertu kao ing. Hagen i traži savjet kako da pobjegne iz Njemačke i treba li uništiti nacrte tajnoga oružja masovnoga uništenja koje je tobože on izvršio. Poslije se kajao što nije odlučno potjerao provokatora: I ja nesretnik! Dijelom pod dojmom sanjive humanosti, da čovječanstvo ne bi moralo još više patiti, dijelom radi antinacističkoga stava, premišljao sam s njim jedanput ili dvaput takve misli, je li i kako bi se to eventualno moglo učiniti! - ništa više! - dakle čisto premišljavanje!
Dana 4. veljače 1943. u 11 h navečer uhićeni su prepozit Daniel, provikar Lampert, župnici Bunge, Plonka, Hirsch, Boehmer, Bartsch, pater Lorenz, kapelan Simoleit. Provikar Lampert bio je više puta premlaćivan volovskim žilama i korbačima, tukli su mu glavom o stol. Nije bilo dijela tijela koji nije bio ozlijeđen. Kako je dug dan u ćeliji veličine 3 m za 1,3 m.
 
Suđen je po tri točke optužnice; slabljenje oružanih snaga, pomaganje neprijatelja i slušanje neprijateljskih radio emisija. Bratu je nasamo priopćio o obećanjima koja su mu davali ako istupi iz Crkve ili se pokorii Gestapou. Stavili su ga u okove koje je nosio sve do smrti.
Dr. A. Janisch svjedoči: "Bio je najplemenitijega karaktera... On je i svom krvniku u smrtnome času oprostio. U sudskoj raspravi su ga pitali koju knjigu više cijeni, evanđelje ili Mein Kampf? Na to je odgovorio: "Evanđelje je riječ Božja i naviješta ljubav. Knjiga gospodina Hitlera je djelo jednog čovjeka i propovijeda samo mržnju!" Utamničenici su spavali na krevetima od opeka uz stalno svjetlo i česte kontrole. Dana 28. srpnja 1944. sudsko vijeće se sastalo da izreče presudu; glavnoga suca generala Wernera Luebena nije bilo. On se sutrijelio, jer nije htio biti odgovoran za smrt nevinih ljudi. Neki pokušavaju njegovu smrt povezati sa atentatom na Hitlera 20. srpnja 1944. koji bi skratio rat i smanjio žrtve, ali čudnim spletom okolnosti nije uspio. Ovaj Prus iz Wrocłava (Breslaua) imao je časti, ne znam za takvih primjera puno u svijetu!
 
Njemački osjećaj za red je doprinio da se postupak ipak ponovi, unatoč tome što je vijeće bilo izreklo smrtnu osudu. Nova rasprava 18. rujna 1944. treća je osuda na smrt Lampertu i svećenicima. Dana 13. 11. 1944. izvršeno je giljotiniranje hrabroga svećenika koji je uoči smrti zazvao isusa i Mariju. Vojni kapelan Drossert koji mu je pomagao prošvercati poštu je ubijen od strane Rusa 1945. godine.
Izvadak iz pisama Carla Lamperta: "Moram ti javiti jednu posebnu radost. Sveti Otac mi je preko Paulusa (biskupa Ruscha, op., T.T.) poslao posebni pozdrav i blagoslov. Raduje me da me se još tako dobro sjeća"
"Radostan i zahvalan činim danas ponovno svoj nedjeljni pohod, moju sad najveću radost. Jedna tanka zraka sunca provukla se kroz mali zatvorski prozor u moju ćeliju grobnicu i veli mi da se vani divno smiješi svibanjska nedjelja. Kako lijep mora sada bit zavičaj! Kako je čežnja ponekad jaka!... Danas je Bijela nedjelja (prva nedjelja iza Uskrsa, nedjelja Božanskog milosrđa, op., T.T.); kako su jaka sjećanja na moje prve svete mise..."
"Zacijelo okružila me je mračna noć, ali Bog je moje veliko svjetlo, Bogu hvala".
"Mi ljudi vidimo sve previše na kratko …inače guram, tražeći tegotno oslonac danima koji prolaze, kao ptica slomljenih krila u krletci, i proživljavam ovu strahovitu samoću tako dobro i tako loše kako to samo mogu bez iluzija. No što više ljudi, dragi ljudi iznevjere, to više se duša okreće Onomu koji nije nikad daleko".
"Zvuci koncertne glazbe ječe iz blizog koncertnog parka do u moju ćeliju. Svijet muzicira, ali njegovi zvuci ne nadjačavaju strahotni nesklad današnjice".
"Govor na gori/, te usrećujuća Gospodinova riječ, koja nudi blaženstvo. U duhu posjećujem sa tihom sjetom sve tako brojne stare i nove grobove, vijesti javljaju sve većim tempom širom zemlje i o ljudskoj prolaznosti i velikim patnjama;ali nad svim žalostima stoji riječ čitanja za Sve svete: "I Bog će otrti svaku suzu sa njihovih očiju".
"I ja ne vidim puno izgleda za sretan ishod... da sam imao utjehu, čak i neizrecivu sreću da sam mogao dnevno moju žrtvu slaviti! Mirno i siromašno na mojem stolu u ćeliji, kao u katakombama. Što mi je dalo još utjehu i radost - kako često sam je smio i drugima dati! Bogu hvala. Tako mogu uvijek reći: "I kad hodam u smrtnoj sjeni, ne bojim se nikakva zla, jer Ti si Gospodine kod mene".
"Bog zna sve i vidi! Ispuniti Njegovu volju - uvijek i u svakim prilikama - to je moja najvruća želja".
"Što je život bez slobode - bez religije ja sam ne bih znao živjeti! - i kakva poniženja i podlosti se mora podnijeti! - to vrijeme bez mjere i roja za svoju preostalu djecu, koja danas zajedno prolaze kroz jedno nikad takvo more zla. Kakvo odbijanje Boga, i kakvo će još tek doći!"
"Župnik ne smije sa mnom govoriti, niti me posjetiti".
"Ako mi je sve oduzeto, sloboda, posao, čast i život, jedino Gospodin nije dopustio,… da ne budem svećenik… nikakvo nasilje mi ne može oduzeti!!! - pa mi je s tim najdraže i najviše ostalo sačuvano, i ja vjerujem da sam na zemlji postigao najviše biti još više svećenik i žrtva".
"Isusovo srce je srce za svećenika i prijatelja! I neka Bog to milosno blagoslovi, da ja to mogu još dugo i sve više biti. Jer i ako sve izgubim sve ću dobiti! Što je moja bol! - prema nemjerljivima milijunskim patnjama siromašnog čovječanstva..."
"U svakom slučaju mislim da je dobro da se podsjeća na moju potpuno nepolitičku prošlost,na moje nastojanje oko uzajamnog razumijevanja ljudi među sobom".
"Veliča duša moja - Radujem se stoga - idemo u dom Gospodnji".
Slijede zadnje napisane riječi uoči pogubljenja "Sada me Bog zove!"
 

Teo Trostmann

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Srijeda, 21/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1643 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević