Get Adobe Flash player

Zaslužni utemeljitelji Tomislav Janko Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić i Josip Turčinović

 
 
U četvrtak, 22. veljače 2018. godine navršilo se točno 50 godina od ustanovljenja Kršćanske sadašnjosti. Obilježavanje obljetnice počelo je Teološkim četvrtkom 22. veljače 2018. o temi „Kršćanska sadašnjost i koncilska obnova u nas“, a središnja proslava bit će u utorak, 12. lipnja, kada će se održati znanstveni kolokvij o temi „Vjera i kultura“, prirediti prigodna akademija i slaviti euharistijsko slavlje u zagrebačkoj katedrali, navodi se u priopćenju KS-a.
http://www.ks.hr/images/uploaded/9743.JPG
Turčinović, Šagi-Bunić i Bajsić
 
Katolička Crkva u bivšoj državi osobito u prvih petnaest godina, bila je idejno i administrativno stjerana u svojevrsni društveni geto u kojem ostaje do demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine. Katoličkoj Crkvi je od 1945. godine nametnuta nova pozicija u društvu. Odmah poslije završetka Drugoga svjetskog rata Katolička Crkva nije smjela više izdavati svoje novine i knjige, ukinut je školski vjeronauk, zabranjena su sva vjernička laička udruženja, zatvorena pojedina sjemeništa i bogoslovije, a Rimokatolički bogoslovni fakultet je početkom 1952. godine de facto, ali ne i de iure prestao biti sastavnim dijelom Sveučilišta u Zagrebu. Teologija je posve i radikalno vraćena unutar crkvenih zidina, a pastoral je reduciran na prostore unutar crkvenog praga. Naime, u času odluke da se održi Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) naša se Crkva nalazila u teološko-kulturnoj krizi i u posvemašnjem zakašnjenju za teološkom misli na katoličkome Zapadu. Teško zategnuti odnosi između Crkve i Države u procesu razvijanja socijalističkog društvenog poretka kroz prvih petnaest godina poslije Drugog svjetskog rata imali su za posljedicu da je teološko-kulturna komunikacija s Zapadom bila veoma stegnuta i gotovo nemoguća.
 
Početkom 1959. godine (25. siječnja) bio je sazvan II. vatikanski koncil. Upravo je taj Koncil doprinio tome da teologija i pastoral među kršćanima katolicima doživljavaju nove ideje i poticaje, te neočekivani entuzijazam. Trebalo je brzo nadoknaditi ono što je našoj sredini nedostajalo, kako bi se i sam Koncil mogao razumjeti i istinski prihvatiti. Krenulo se sa 'Svescima' čiji je cilj bio „da se ovim putem također pomogne što brže, što istinskije i plodonosnije kročenje Koncila kod nas“. No smisao nije bio da 'Svesci' samo „povećavaju kršćansku naobrazbu svojih čitalaca“, nego da ujedno izazivaju misao i tako pokreću dijalog, „da svako misaono biće pozovu za ovaj okrugli stol misaonih napora današnjice“. Spomenuto Društvo, u okviru kojeg su pokrenuti „Svesci“, kasnije je, zbog svojih teškoća, odbilo i dalje biti nakladnik tog časopisa na što je grupa teologa, stvarnih utemeljitelja Kršćanske sadašnjosti - Tomislav Janko Šagi-Bunić, Vjekoslav Bajsić i Josip Turčinović - uz sudjelovanje ostalih, bila spremna prihvatiti izazov i započeti nešto posve novo.  Zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Šeper izdao je dekret kojim ustanovljuje novu crkvenu ustanovu: Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije „Kršćanska sadašnjost“. Bilo je to 22. veljače 1968.
 
Centar Kršćanske sadašnjosti tijekom prvih deset godina svoga djelovanja razvio je vrlo razgranatu djelatnost u što se uključio znatan broj teologa, svećenika, redovnika i mnoštvo drugih suradnika laika iz čitave Hrvatske. Teologija prodire i šire u društvenu sferu tadašnjeg sustava, a Centar je na taj način postao vrlo razgranat pokret pokoncilske obnove. 
 
Tijekom pedesetogodišnje povijesti bilo je velikih postignuća, ali i prijepora i poteškoća kako s tadašnjim komunističkim vlastima tako i s određenim crkvenim krugovima i vlastima iz kojih je Kršćanska sadašnjost izišla jača i čista obraza. Već u času samog osnivanja Centra postojala je bojazan da ga tadašnje državne vlasti neće tolerirati kao isključivo crkvenu ustanovu, kao pravnu osobu u društvu, koja bi se bavila izdavanjem časopisa i knjiga, jer po tadašnjem zakonu o vjerskim zajednicama pravnu su osobnost kao vjerske ustanove u društvu imale samo biskupije, župe i samostani. Zbog promjene u financijskom sustavu u tadašnjoj državi kao i zbog razgranatosti mnogovrsnoga javnog angažmana tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastala je nezaobilazna potreba „da se teolozi, okupljeni svojim radom u Kršćanskoj sadašnjosti, organiziraju u javnopravno priznato društvo, kojemu će Centar Kršćanske sadašnjosti biti izdavački, informativni, radni i poslovni organ, a koje će na taj način moći uspješnije i svrsishodnije razvijati svoju djelatnost…“
 
To je bilo uvjetovano tadašnjim zakonom o društvenim organizacijama. Time bi se djelatnost Kršćanske sadašnjosti „mogla proširivati, poštujući zakone i uvažavajući zakonitosti konkretnog društvenog razvitka, a vjerno nastavljajući i u novim oblicima suradnju s hijerarhijom Katoličke crkve i ustrajući čvrsto u poštivanju njezinih kompetencija…“. Tako je 31. svibnja 1977. godine došlo do osnivačke skupštine, na koju se odazvalo 48 teologa, te je osnovano Teološko društvo Kršćanska sadašnjost (TDKS). Po tadašnjem zakonu upisano je u Registar udruženja građana 11. srpnja 1977. godine. Ali time Centar - Kršćanska sadašnjost nije prestao biti i crkvena ustanova. Statut TDKS-a tijekom prvih deset godina morao se prilagođivati i prema zakonu o društvenim organizacijama, ali i prema novom Zakoniku kanonskog prava (1983.) sve do 1989. dok ga Biskupska konferencija Jugoslavije nije odobrila, pa je TDKS odlukom BKJ u Đakovu, 3. listopada 1989. priznat i potvrđen kao pravna osoba i u Crkvi. 
 
Osnivanje TDKS-a izazvalo je nemale kontroverze u samoj Crkvi u tadašnjoj Jugoslaviji, a napose kod nekih biskupa u Hrvatskoj, jer su neki taj pothvat izjednačavali s tzv. svećeničkim udruženjima, koje je početkom pedesetih godina organizirala (podupirala) komunistička vlast, a koje crkvena hijerarhija nije priznala. Te se kontroverze nisu utišale ni nakon što je Biskupska Konferencija (BKJ) 1989. priznala i potvrdila TDKS kao pravnu osobu u Crkvi. Ipak, brojni su hrvatski biskupi i svećenici tijekom tih teških i kontroverznih godina imali potpuno povjerenje u vodeće ljude Kršćanske sadašnjosti, što je potvrdio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić u više navrata. No više od svega o njihovim stvarnim namjerama govorila su njihova djela, njihovi svjedočki životi i njihova ostvarenja na području izdavaštva vjerske i teološke literature.
 
Kršćanska sadašnjost objavila je cijele biblioteke suvremene teološke misli, crkvenih dokumenata, liturgijskih knjiga, povijesnih vrela, popularnoga duhovnog i teološkog štiva te knjiga za djecu, čime je osobito snažno utjecala na općecrkvenu kulturu, a sasvim posebno i na razvoj hrvatske teološke misli. Nakon izdanja tzv. Zagrebačke Biblije (1974.), Kršćanska sadašnjost je tiskala više prijevoda Novoga zavjeta, posebice poznatoga Duda-Fućakovog, te je izdala cijeli niz Biblija, od tzv. Franjevačke do Jeruzalemske i Ekumenske Biblije, a velik uspjeh postigla je i izdavanjem Ilustrirane Biblije mladih, koja se u Kršćanskoj sadašnjosti tiskala u 11 svjetskih jezika te se distribuirala posebice po zemljama iza tzv. „Željezne zavjese“. Svojevremeno je Kršćanska sadašnjost upravo i s tog razloga nazivana najvećom katoličkom izdavačkom kućom od Beča sve do Vladivostoka.
 
U razdoblje demokratskih promjena Kršćanska sadašnjost je ušla s vrlo razgranatom djelatnosti, s velikim planovima, posebice na području novih elektroničkih medija, i s nenadanim gubitkom duše i pokretača sveukupnoga svoga djelovanja Josipa Turčinovića, koji je umro 3. listopada 1990. godine. Nastupio je krvavi rat koji je, osim gubitka brojnih života i razaranja svake vrste, donio i nemogućnost distribucije kao i smanjenje tržišta. Tijekom sljedećih desetljeća tendencija smanjivanja tržišta se nastavila, a ujedno su se pojavljivali ostali, uglavnom necrkveni, izdavači vjerske literature. U novi vijek Kršćanska sadašnjost je ušla kao crkvena ustanova Zagrebačke nadbiskupije koja nastavlja svoje temeljno poslanje na području izdavaštva i nakladništva. 
 

Nives Matijević

Namjerno ubojstvo nerođenog djeteta – pobačaj - je kazneno djelo!

 
 
Čini mi se da ću morati potegnuti do Zagreba, pa pronaći gospodina Slavena Leticu i da vidim kako on stoji s nekim pojmovima koji su vezani za naše zakonodavstvo ili termine koji imaju nedvosmislena  značenja. Naprimjer pojam zabraniti, tj. što je moguće a što ne zabraniti i to putem ili temeljem zakona. Evo nasumce: kako je ime  zakonu koji zabranjuje ubojstvo osmogodišnjeg djeteta ili bilo kojeg godišta, recimo u školi, na ulici, na plaži, u roditeljskom domu, u apoteci, bolnici? Isto tako mladića ili djevojku u bilo kojoj dobi? Starca, pedesetogodišnju damu, mistera i… koga sve ne? Nisam siguran da bi mi gospodin Slaven onako ležerno, staloženo, umno odgovorio, kako on to običava, što se meni posebno sviđa. Dapače, možda bi rekao: zar si takav put prešao da me ovako nešto banalno pitaš?
http://www.grude-online.info/wp-content/uploads/2017/10/donDamirStojic.jpg
Ali kako meni banalno zvuči, kad se u Bujici (21. veljače 2018.) kaže, da bi kod nas Ustavom trebalo zabraniti pobačaj ili ubojstvo nerođenog djeteta (Velimir Bujanec), a njegov gost, don Damir Stojić dodaje kako je i on za zabranu istoga. I da je, isto don Damir, u Irskoj pobačaj zabranjen. Pa natalitet, pa fertilitet, pa država mora raditi, dok se ne zabrani, na tome kako pobačaj ne bi bilo moguće ni izvršiti. Svašta nešto! Kakva zbrka oko zabrane. Izgleda da moramo ponavljati neke razrede iz škole ili godine studija kako bismo do kraja života spoznali kako nije moguće zakonom zabraniti činiti bilo koje zlo - zločin: ubojstvo čovjeka, bilo koje dobi, razbojstva, pljačke, otmice, laži, prostituciju, narkomaniju, reketarenje, krivitvorenje, laži.
 
A sve počinjeno je moguće kazniti, tj. počinitelja. Da, i kod nas postoji Kazneni zakon po kojem sve ovo gore nabrojeno je izdefinirano pod kazneno djelo. Zar namjerno ubojstvo nerođenog djeteta (pobačaj) nije kazneno djelo? Ako je ubojstvo malodobnog djeteta kazneno djelo i kažnjava se s najmanje pet godina zatvora, zašto bi ubojstvo nerođenog djeteta trebalo imati drukčiji tretman? Čemu poseban zakon, a pogotovo ako bi ga proglasili zakon o zabrani pobačaja ili ubojstva nerođenog djeteta? Don Damire i gospodine Velimire, kanite se termina o zabrani pobačaja.
 
Više puta je spominjano kako se radi o ubojstvu nerođenog djeteta. Sva je mudrost da u našem postojećem Kaznenom zakonu dodamo ili izmijenimo odredbu člana koji definira ubojstvo malodobnog djeteta. A da nam ne ostane visiti u zraku, zašto pomišljam potegnuti do Zagreba, što ipak znači zabraniti a da ima vezu s nekim zakonom? Ali još neke pojmove moramo dovesti u vezu s ovim. Naime, glede izvršenja pobačaja kod nas još je aktivan onaj zakon iz 1978. Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece kojeg je potpisao predsjednik predsjedništva SR Hrvatske Jakov Blažević (tužitelj nadbiskupa Stepinca na sudu 1946.), po kojem se može vršiti prekid trudnoće (pobačaj ili ubojstvo) do 10. tjedna i poslije toga po odobrenju komisije iz čl. 15 navedenog zakona.
 
Dakle, po ovome je dopušteno odnosno nije kažnjivo činiti kako stoji u rečenom članku. I kad bi u našem Saboru samo derogirali (dokinuli - izbrisali) ovaj zakon, značilo bi da više ne postoji zakon po kojem se nešto dopušta, ali bi automatski trebalo u Kaznenom zakonu proglasiti odnosno dopuniti kako se tretira „prekid trudnoće“ odnosno ubojstvo nerođenog djeteta kao i za malodobnu djecu. Što se zabranjuje počiniteljima kaznenog djela? Zapravo ako se nedvosmisleno utvrdi tko je počinitelj kaznenog djela tek tada nastupaju razne zabrane. Naprimjer, ako je netko pokrao u vlastitoj tvrtki novac, njemu se zabranjuje ulazak u istu, tj. dobija otkaz odnosno zabranu dolaska na posao. Ubojici se, naprimjer, zabranjuje ostati na slobodi odnosno prostoru gdje je izvršio zločin i daljne nošenje oružja.
 
I konačno počinitelju zla pobačaja oduzeti ili zabraniti vršiti liječničku profesiju uopće ili u klinici gdje je to počinio kao i zabranu uživanja slobode kao da se ništa nije dogodilo (zatvor) njemu i majci tog djeteta. Konačno evo nas na paraleli: nije dopušteno - nije zabranjeno ili dopušteno-zabranjeno, kao i dopušteno - nije zabranjeno. Dapače, još je tu kombinacija. Ali lako se tu i zaplesti kao i kod do Damira i gospon Velimira. Primjer: ne može se zabraniti pljačka i razbojstvo u nekoj banci u ponoć i nešto, nekog dana, mjeseca (nepoznato), ali nije dopušteno, tj. kažnjivo je.
 
Evo ga definitivno nije dopušteno korespondira s kažnjivo je. A još zanimljivije je ovo: dopušteno je nije kažnjivo kao i nije zabranjeno. Pitanje u samom početku je smiješno i banalno tj. koje je ime zakonu koji zabranjuje ubojstvo…? Sve stoji u Kaznenom zakon, pa neka konačno i nerođena djeca, tj. ona kojoj prijeti opasnost od ubojstva budu zaštićena tim zakonom kao i svi rođeni. Neka mi oprosti gospon Letica (zna on di se ovako, tj. gospon, izgovara) ako ovo pročita.
 

Nikola Bašić, Vis

Glavne zablude sadašnjosti prema izvoru i uzrocima

 
 
Razmatranje upućeno Njegovoj Eminenciji, kardinalu Raffaeleu Fornariju, 19. lipnja 1852.[1]
Vaša eminencijo!
Prije nego li Vašoj eminenciji predam kratke obavijesti radi prijateljskog studija za koji ste me zamolili u vašem pismu prethodnog svibnja, čini mi se nužnim da već ovdje, pri  sastavljanju ovog memoranduma,  postavim granice koje sam si sam postavio.
Među današnjim prevladavajućim zabludama ne postoji niti jedna koja se ne bi mogla izvesti iz neke hereze. Među modernim herezama ne postoji niti jedna jedina koja ne bi mogla dovesti do neke druge, koja već od davnine nije bila osuđena od svete Crkve. Zajedno sa svojedobnim zabludama odbacila je Crkva, ove sadašnje kao i one buduće. Premda su one međusobno iste, ako ih čovjek promotri prema njihovoj prirodi i podrijetlu, ipak, ako ih se sudi po njihovoj primjeni, ove zablude nude prizor jedne nečuvene razlike. Danas se više zauzimam za to da ih promotrim sa stajališta njihove primjene, nego li njihova bića i podrijetla: i k tome, doduše, više s političke i socijalne točke gledišta, nego li s čisto religiozne. Također, više bih želio odvagnuti ono što je kod njih različito, nego li ono što je svima njima zajedničko. I konačno, također, i po čemu su one podložne trajnoj promjeni, nego li ono po čemu su ostale trajne.
http://www.araldicavaticana.com/Pio%209%20Fornari%20Raffaele.jpg
Dva su razloga odredila da krenem tim putem: jedan se nalazi u mojim osobnim odnosima, a drugi je u karakternoj osebujnosti stoljeća u kojem živimo. Što se mene samog tiče, uvijek sam vjerovao da ja kao laik, ali i kao čovjek iz javnog života, imam bezuvjetnu  dužnost osporiti svoju nadležnost oko rješavanja škakljivih pitanja, koja se tiču raznih predmeta naše vjere i dogmi, a o kojima se u sadašnjosti raspravlja. S druge strane, što se tiče stoljeća u kojem živimo, čovjeku je potrebno sasvim malo motrenja da bi prepoznao da ono što je stoljećima bilo prežalosno slavno, nije utemeljeno u tome da su hereze i zablude bile razglašene na teoretski primjeren način, nego li mnogo više u tome da ih je (iznova) dovela jedna sotonska pretpostavka (premisa) na taj način da su hereze i zablude, koje su se dogodile u prošlim stoljećima, primijenjene na suvremeno društvo.
 
Bio je jedno vrijeme kada se ljudski um upuštao u luđačke špekulacije i bio je zadovoljan kada mu je u intelektualnom životu uspjelo postaviti negaciju nekoj tvrdnji, tj. u filozofiji zabludu suprotstaviti naspram istine, ili u religiji herezu nekoj dogmi. Ali, danas isti taj um nije zadovoljan ako se istovremeno ne uzdigne u politički i društveni svijet da bi na isti način sve oborio u nered (kaos). I tako donosi nam on na naš put, kao u nekom čaranju, da iz svake zablude nastaje razdor, da iz svake hereze nastane neka revolucija i iz svake ponosne negacije neki nečuveni slom.
 
Čini se kao da je stablo zablude, posađeno po prvoj generaciji odvažnih učitelja hereze, danas providnosno dospjelo do dopuštene zrelosti, a zalijevano uvijek iznova od novih generacija zabludnika, u vrijeme naših pradjedova pokazalo se u mladicama, bilo je u  procvatu u vrijeme naših očeva i danas pred nama stoji na dohvat ruke ukrašeno plodovima. Njegovi plodovi moraju postati ukleti i prokleti na sasvim naročit način i jednako tako kako su u ranim vremenima procvjetali njegovi mirisni cvjetovi, kao i listovi koji su ga pokrili, kao i korijen koji ga je nosio i konačno, poput ljudi koji su ga posadili.
 
Time ne želim reći da ono što je jednom bilo osuđeno ni danas ne bi trebalo još jednom biti osuđeno. Samo želim reći da mi se u svakom pogledu nužnim čini jedan izvanredan saziv (mobilizacija), sličan naročitom prevratu, koji u sadašnjem stoljeću (19. st.) odgovara starim herezama. U svakom slučaju, ovo gledište, iz kojeg motrim  aktualno pitanje, jedino je za koje se, u nekom donosu, smatram nadležnim.
 
Budući su na taj način za mene na površinu izronila čisto teološka pitanja, pozabavio sam se isključivo onima, koja su prema svom podrijetlu i sadržaju bila teološka, ali su uslijed stalne preobrazbe postupno ipak postala političkim i socijalnim pitanjima. Ali, čak i kod ovih pitanja, radi mnogovrsnih dužnosti i pomanjkanja vremena, smatrao sam se prisiljenim da neka pitanja odvojim od ostalih i to, doduše, ona koja mi se nisu činila vrlo naglašenim. S druge strane držao sam svojom dužnošću dodirnuti nekoliko točaka za koja nisam bio pozvan komentirati ih/zauzimati stav.
 
Iz istih razloga, naime, zbog previše poslova i premalo vremena, koje mi stoji na raspolaganju, nije mi na žalost bilo moguće još jednom pročitati knjige suvremenih heretika, da bih u njima primijetio one rečenice čiji sadržaj mora biti suzbijen i osuđen. Istovremeno sam o tome naročito pažljivo razmislio i došao sam do uvjerenja da je ovo u ranijim vremenima bilo daleko nužnije nego li danas. Jer, između tadašnjice i današnjice postoji, točnije motreći, slijedeća razlika koja je vrijedna pažnje: u prošlim vremenima kriva učenja bila su u knjigama sakrivena na taj način da, kada čovjek takva ne bi tražio, nigdje drugdje ih ne bi našao.  Nasuprot toga krivovjerje, u vremenima u kojima živimo, može se susresti kako u knjigama tako i izvan njih, jer ono je koliko u njima toliko i posvuda, drugdje. Ono je u knjigama, u društvenim ustanovama, u zakonima, u novinama, u govorima, u razgovorima, u učionicama, u udrugama, u vlastitom domu i u javnosti, ukratko – u svemu što se govori i u svemu što je prešućeno. Pri mojem ogromnom manjku vremena najprije sam se raspitivao u najbližoj okolini i ona mi je odgovorila o svemu što se nalazi oko mene.
 
Suvremene hereze su bezbrojne, pa ipak sve one imaju, točnije govoreći, svoj uzrok, ali također i svoj kraj u dvjema najvažnijim osporavanjima/nijekanjima: jedna se odnosi na Boga, a druga na čovjeka. Društvo osporava da se Bog brine za čovjeka. Kod ljudi u osporavanje se stavlja da je čovjek začet u istočnom grijehu. Današnjem čovjeku ponos/oholost je došapnuo dvije rečenice i on je u obje povjerovao, naime, da on nema nikakve mane i da mu Bog ne treba: da je jak i lijep. Radi toga ga vidimo kako je umišljen o svojoj moći i zaljubljen u svoju ljepotu.
 
Kada se niječe istočni grijeh, među ostalim se niječu i slijedeća temeljna učenja: da je vremeniti život samo život ispaštanja (za grijehe), i da zemlja na kojem se odigrava taj život liči dolini suza:  - nadalje da je svjetlo uma slabašno i nesigurno; - da je volja čovjeka mnogostruko bolesna i slabašna; - da nam je užitak dan samo kao kušnja da bismo se obranili od njegova podražaja i od njega oslobodili; - da je bol nešto dobro ako ga se dobrovoljno prima iz nadnaravnog poticaja; - i konačno, da nam je životni vijek dan radi našeg ozdravljenja i da čovjek ovo treba, kako bi postao svet.
 
Ako se sve ovo osporava dolazi se, uz ostalo, i do slijedećih tvrdnji: da nam je zemaljski život dan s ciljem kako bismo se vlastitim silama i sredstvima nečuvena napretka uzdigli do najvišeg savršenstva; - da mjesto na kojem provodimo život iz temelja može biti preobraženo i mora biti preobraženo; - da je čovjek pri zdravom umu i da otuda nema nikakve istine, koju on ne bi mogao shvatiti i da, s druge strane, nema istine koja nadilazi spoznajnu snagu njegova uma; - da na ovom svijetu nema zla koje um ne prepoznaje kao takvo niti nekog drugog grijeha, kao takvog, o kojem naš um kaže da je to grijeh; - a to znači, da niti ima zla niti grijeha, kao takvog, koji filozofija prepoznaje kao grijeh, ili kao neko zlo; - nadalje, da je ljudska volja po sebi već zdrava iz čega proizlazi da nema potrebe ispravljati ju; - te, da bi smo trebali bježati od bola i tražiti užitak; - jer nam je životni vijek dan kako bismo u njemu uživali i, konačno, - čovjek je po sebi dobar i nepokvaren.
 
Ova nijekanja i tvrdnje, koja se odnose na čovjeka vode k drugim nijekanjima i drugim tvrdnjama, koje se odnose na Boga. Pod pretpostavkom da čovjek nije pao u grijeh proizlazi osporavanje – i osporava se – misterij otkupljenja i počovječenja (Kristova) dogme o utjelovljenju Logosa, i samog Logosa. Kada se pretpostavlja prirodna cjelovitost ljudske volje, a s druge strane se uskraćuje priznavati da postoji jedno drugo zlo, ili jedan drugi grijeh, od onog što filozofija kaže o tome, tako iz toga proizlazi osporavanje – i osporava se ! – utjecaj svetog djelovanja Milosti na čovjeka i istovremeno dogma o Trećoj Božanskoj Osobi, Svetom Duhu. Iz svih tih osporavanja proizlazi osporavanje uzvišene dogme o Presvetom Trojstvu, kamen temeljac naše vjere i fundament svih katoličkih dogmi.
 
Iz toga proizlazi opsežan sustav naturalizma, koji predstavlja temeljnu, opću i cjelovitu suprotnost svih naših vjerovanja. Kao katolici vjerujemo i priznajemo da grješni čovjek treba trajnu pomoć i da mu Bog stalno pruža tu pomoć posredstvom natprirodne potpore, pri čemu je istovremeno i na čudesan način nazočna Njegova beskrajna ljubav i Njegovo beskrajno milosrđe. Za nas je nadnaravno atmosfera naravnog, a to znači da ono istovremeno uključuje ovo i sadrži ovo, bez da ih čini osjetnim.
Između čovjeka i Boga dogodio se jedan neizmjerni ponor. Ali, Sin Božji postao je čovjekom i tako, što su mu obje naravi istinski ujedinjene, taj je ponor saniran. Između utjelovljene riječi Božje, u isto vrijeme Boga i čovjeka, dogodilo se i neizmjerno otuđenje. Da bi se premostilo ovo neizmjerno otuđenje postavi Bog između Sina i svojih stvorenja Majku svoga Sina, Presvetu Djevicu, ženu bez grijeha. Između Bezgriješne Žene i grješnog čovjeka udaljenost je još uvijek bila prevelika i Bog je u svome neizmjernom milosrđu između Presvete Djevice i grješnih ljudi postavio "svete grješnike".
 
Tko se ne bi divio jednom tako uzvišenom i slavnom, jednom tako savršenom poretku? Najveći grješnik više ne treba ispružiti ruku da bi našao Onoga koji bi mu pomogao da se nebeskim ljestvama, stepenicu po stepenicu, digne iz ponora svojih grijeha - sve do nebeskih visina.
 
Ali sve je to samo vidljiva vanjska forma, i budući da je ova samo izvanjska i vidljiva, do određenog je stupnja nesavršen oblik čudesnog djelovanja one nadnaravne pomoći s kojom Bog pomaže čovjeku, da bi on na grubom putu mogao koračati sigurnim korakom. Da bismo si napravili predodžbu o toj prekrasnoj nadnaravnosti, neophodno je u najviše i najskrovitije slojeve prodirati očima vjere; nužno je usmjeriti pozornost na Crkvu, na to kako je stalno vođena djelotvornošću Duha Svetoga. Nužno je prodrijeti u tajnu svetost duše, da bismo ondje vidjeli, kako joj Božja milost udvara i traži ju, i kako ljudska duša zatvara ili otvara uho Božjem zovu, te kako se stalno nadovezuje i nastavlja jedan tihi razgovor između Boga i stvorenja. Također je nužno baciti pogled na suprotnu stranu, na ono što se ondje govori, na to što ondje traži duh tmine. Ali, također, moramo prepoznati kako se ljudska duša ljulja amo-tamo, kako se bori i zamara između dva vječna svijeta, da bi konačno, u skladu s duhom kojeg slijedi, potonula u carstvo svijetla, ili u ponoru tmine. Nužno je vidjeti i prepoznati kako na našoj strani korača anđeo čuvar i tihim dahom rastjeruje mračne/zle misli, kako nas ne bi opteretile te kako pred našim stopama pruža svoje ruke, da ne bismo posrnuli. Potrebno je također pogledati u povijest, da bi se uhvatilo na koji način Bog ravna sudbinama ljudi, sebi na slavu, ali također i na ozdravljenje svojih izabranika. I iako je on, također, gospodar sreće, i ostaje čovjek gospodarom svojih radnji. Potrebno je prepoznati kako On u pravo vrijeme u svoj plan obuhvaća osvajače i osvajanja, te vojskovođe i njihove bitke. I kako On sve sređuje i smiruje u jednom trenutku, nakon što uništi ratnički duh i oholost osvajača dovede do pada; kako dopušta da se tirani uzdignu nad narod prepun krivice (grijeha), i kako dopušta da pobunjeni narodi postanu bičem svojih tirana. I nadalje, kako plemena ujedinjuje jedna s drugima, a  s druge strane razdvaja klase, ili čak ljude razbaca na sve strane. Kako carstva ovog svijeta oblikuje sasvim po svojoj volji i pušta opet da se raspadnu i kako ih satire do dna, ili ih uzdiže do nebesa. I uistinu moramo konačno sagledati kako ljudi u ovom labirintu povijesti lutaju izgubljeni i slijepi, u jednoj povijesti u koju si ljudske nacije povijest pišu same, bez da si i jedna može objasniti kako je tekao njezin nastanak i gdje joj je kraj i konac.
 
Ovaj veliki, sveobuhvatni i veličanstveni sustav nadnaravnosti, koji daje ispravan ključ  i ispravno objašnjenje za sve ljudske odnošaje, izričito ili neizričito osporavan je od svih onih koji tvrde da je čovjek začet bez grijeha. I ti koji to tvrde nisu naprosto pojedini filozofi, nego su to također vođe naroda, vladajuće klase, pa čak i samo društvo, koje je zaraženo otrovom ove rastačuće hereze.
 
Ovdje je objašnjenje za sve to što doživljavamo i što nas se, prema logici te hereze, dotiče u onom položaju u koji smo dospjeli. Ako nam svjetlo razuma nije zamračeno, onda nam je to svjetlo dostatno da bismo prepoznali istinu i bez pomoći vjere. Ako nam vjera nije potrebna tada je razum sasvim neovisan gospodar. Tada  su napredovanja u istini ovisna od napretka razuma, a napredak razuma ovisan je od njegova stalnog uvježbavanja. Njegovo uvježbavanje najbolje se provodi u diskusiji. Zbog toga je diskusija istinski temeljni zakon našeg društva i jedini lonac za taljenje u kojem se, jednom pretopljene, istine razdvajaju od zabluda. Na tom osnovnom zakonu počiva sloboda tiska, imunitet saborskih zastupnika i istinita nadređenost parlamenata. Nadalje, ako volja čovjeka nije oboljela, tada joj dostaje privlačna snaga dobra, da bi njegov trag slijedila bez nadnaravne pomoći Božje Milosti. Ako čovjek ne treba takvu pomoć, tada mu ne trebaju ni sveti sakramenti, niti molitve, koje bi mu inače pomogle. Ako molitva nije nužna onda, dakle, služi dokolici. Ako je dokona onda je kontemplativan život dokolica. Ako je kontemplativan život dokon i nepotreban, tada su to i religiozni redovi i društva. Time se također objašnjava zašto su svuda ondje gdje su takva shvaćanja uhvatila korijena, ugašeni i ovakvi redovi. Ako čovjek ne treba svete sakramente, tada on, naravno, ne treba ni nikoga tko ih dijeli, a onaj tko ne treba Boga taj ne treba i njegove posrednike na ovom svijetu. Iz toga slijedi prezir i progon svećenika, ondje gdje su te ideje uhvatile korijena. Nepoštivanje svećeništva na sve se strane prelijeva u nepoštivanje Svete Crkve: a nepoštivanje Crkve ravno je nepoštivanju samog Boga.
 
Kad se osporava Božji utjecaj na čovjeka i kada se time, po novom, – toliko koliko je to uopće moguće – između Tvorca i njegova stvorenja otvara neizmjeran ponor, tad se u jednom trenu, u istoj mjeri i samo društvo instinktivno razdvaja od Svete Crkve. Zbog toga je ondje gdje je Bog protjeran u svoje Nebo također i Crkva prognana u svoje svetište: i obratno, ondje gdje je čovjek podložan Božjoj vladavini podrazumijeva se da se on u skladu sa svojim osjećajem podvrgava i vlasti svoje Svete Crkve. Sva stoljeća svjedoče za ovu vječnu istinu, i o tome nam rječito svjedočanstvo polaže sadašnje kao i prošla stoljeća.
 
Budući bi na taj način čovjek sve preobrazio i sve što je nadnaravno odstranio, religija bi bila pretvorena u neki nejasan deizam, jer taj sada ne bi trebao ni Crkvu, koja je zatvorena u svoju svetost, a niti Boga, koji je zatvoren u svome Nebu, poput diva Enkeladosa okovana u lance, - i tada bi čovjek svoje oči okrenuo zemlji i konačno njezi svojih materijalnih interesa. To je vrijeme načela utilitarizma/koristoljublja, širenja trgovine, industrijske groznice, nadmoći bogatih i nevolje siromašnih. Tom stanju materijalnog bogatstva i vjerskog siromaštva slijedi ono vrijeme nečuvenih katastrofa, koje se u tradiciji/predaji i povijesti zauvijek usijecaju u sjećanje ljudi. Tada se na zajedničke urote zajedno skupljaju mudri i lukavi. Ali zajedno s tim, olujna poplava nezaustavljivo ih ruši sve zajedno, jednim iznenadnim udarom razbacuje njihove planove i sve ih proždire, zajedno s njihovim urotama.
 
Time želim reći da je sprječavanje revolucija i nastupanja tirana potpuno isključeno! Jer, u osnovi je sve to jedno i isto, jer se oboje temelji na vladavini nasilja, koje još jedino može vladati, nakon što su Crkva i Bog protjerani u Nebo. Pokušaj da se ispuni vakuum, koji proizvodi njihova odsutnost, i to doduše tako da se odjeli javna sila i umjetnički uravnotežena vrsta, jest naprosto luda pretpostavka koja ostaje uzaludna. Sliči umjetnom pothvatu kojim se, nakon što je duh života već iščeznuo, taj život mehaničkim sredstvima želi nastoji vratiti. I isto tako kao što ni Crkva ni Bog nisu naprosto forma, također ni bio koje formalističke konstrukcije ne mogu zamijeniti i ispuniti velika učenja koje su ostavili za sobom, nakon što su se jednom povukli iz ljudskog društva; i obratno, ne postoji forma vladanja koja bi iz temelja mogla biti opasna, tako dugo dok se pod njom Crkva i Bog mogu slobodno kretati, a to znači ako običaji i navade izviru iz njih i povoljni su, poput vremena u kojem su nastali.
 
Nema predbacivanja značajnijeg od onog po kojem se katoličanstvu predbacuje da podupire vlast masa dok se, s druge strane, tvrdi da isto to katoličanstvo sprječava postignuće slobode, čak pogoduje širenju apsolutizma. Ima li išta apsurdnije nego li to prvo predbacivati onom katoličanstvu, koje osuđuje krvave revolucije i poslušnost nameće kao svetu obavezu za sve ljude? I ima li išta apsurdnije od predbacivanja druge tvrdnje, jedinoj religiji na svijetu koja narode uči da niti jedan čovjek nema nikakvih prava nad drugim čovjekom, jer svaki autoritet dolazi od Boga? Koja nadalje objašnjava da nitko ne će predstavljati veličinu, ako se u svojim očima ne pričini malenim? Da su (zemaljske) vlasti postavljene za dobrobit čovjeka? Da zapovijedanje uistinu znači služenje i, konačno, da je vršenje najviše funkcije ujedno služenje koja obuhvaća i žrtvu? Ova načela, koja su nam objavljena po Bogu i od njegove Sv. Crkve, ostaju očuvana u cijelosti i neizmijenjeno, te grade javno pravo svih kršćanskih naroda. Ovo javno pravo predstavlja trajno osnaživanje prave slobode, i istovremeno je trajna osuda onih zahtjeva, koje si narodi ljutito uzimaju, umjesto da se pokoravaju:  a također, s druge je strane osuda onih zahtjeva koje postavljaju vladari, kada svoju moć pretvaraju u tiraniju. Sloboda se odista sastoji u odbacivanju oba zahtjeva i to je od takva značenja da je sloboda neizbježna i da je bez te spoznaje sloboda nemoguća! Potvrda slobode i odbacivanje onakvih zahtjeva su, točnije motreći, samo dva različita načina izražavanja za istu stvar. Ali, iz tog proizlazi da katoličanstvo nije povoljno ni za tiraniju, a niti za revoluciju. Štoviše, ono ih samo suzbija. Ne samo da katoličanstvo nije nikakav neprijatelj slobode, nego je pravi pojam stvarne slobode razotkrilo dvostrukom osudom.
 
Ne manje apsurdno je podmetanje nekih, da religija koju ispovijedamo, kao i Sv. Crkva, koja predstavlja i naučava ovu religiju, sprječava slobodno korištenje nacionalnog blaga i zadržava dobra rješenja privrednih pitanja i unapređenje materijalnog blagostanja, ili da na to u najmanju ruku nerado gleda. Iako je zacijelo sigurno da si religija ne stavlja u zadaću učiniti narode moćnima, nego sretnima, ne učiniti ih bogatima, nego svetima, isto tako je sigurno da je jedna od njezinih najplemenitijih i uzvišenih naučavanja da čovjeku objavi od Providnosti prenesenu zadaću, naime, da preobrazi cijelu prirodu i da ju svojim radom podloži u službu svojih ciljeva. Ono što Sveta Crkva traži je izvjesna ravnoteža između materijalnih, moralnih i religioznih interesa. Ono što ona ovom ravnotežom želi postići jest da svaka stvar dobije svoje pripadajuće mjesto i da ima mjesta za sve stvari. I što Crkva u konačnici želi postići, jest da moralni i religiozni interesi imaju prednost, dok joj materijalni interesi moraju stajati blizu. A to ne samo zbog toga jer to traže temeljna načela reda, nego i zato jer nam to kaže um, a povijest uči da je za sklad života neizostavna i neophodna pretežitost moralnih i religioznih interesa. Jer, samo će na taj način biti izazvane velike katastrofe, koje se mogu prolomiti ondje gdje vlada pretežitost i isključiva predominacija materijalnih interesa, koje želje masa dovode do ključanja.
 
Drugi su danas ipak osvjedočeni o tome da svijet, ako ne želi propasti, treba pomoć naše religije i naše  Svete Crkve. Samo što se oni ustručavaju podvrći se ovom jarmu, koji iako je za ponizne lak, za ohole je teško podnošljiv. I tako traže izlaz u nekoj mješovitoj poziciji, u kojoj prihvaćaju izvjesna učenja i zahtjeve religije i crkve, ali zato odbacuju one druge, koje smatraju pretjeranima. Takvi su ljudi u toliko opasniji, jer nastupaju s nestranačkom mimikom, što je vrlo pogodno za obmanjivanje i zavođenje, jer se uzvisuju do sudca-posrednika, te kao da zabludu i istinu prisiljavaju da se pojave pred njihovim sudom: i s izobličenom pridržanošću pretvaraju se kao da su - Bog zna kakvi - posrednici između obiju strana. Sigurno, istina se nalazi između suprotstavljenih zabluda. Međutim, između jedne istine i jedne zablude ne može se naći posrednik! Jer, između dva pola nema ničeg, ali baš ničeg. Ničeg osim beskrajne praznine. Onaj koji se snalazi u ovom praznom prostoru, od istine je jednako udaljen, kao i onaj koji staje na stranu zablude. Jer, u istini se nalazi samo onaj, koji je s njom postao jedno.
 
To su najvažnije zablude onih ljudi i onih klasa, koje su u našem vremenu stekle žalostan privilegij da vladaju narodima. Kada se pogled svrati na drugu stranu i pogleda u oči onih koji polažu zahtjev na veliku baštinu vlasti, onda taj zahtjev naprosto nije jednostavno shvatiti i misli su zbunjene, jer ondje se susreću samo pokvarene i odvratne zablude. Ovo je vrijedno pažnje prije svega zato jer te zablude, koliko god bile pokvarene i odvratne, nisu ništa drugo doli logične posljedice, i upravo zato jer su logične one su i neizbježne posljedice upravo obrađenih zabluda.
Pod pretpostavkom o bezgrješnom začeću čovjeka, i time integriteta ljudskog bića, neki si zaista sami postavljaju pitanje: Ako je naš um tako bistar i naša volja tako pravilno oblikovana i potpuna, zašto ne bi i naše strasti, koje nama vladaju, bile jednako tako dobre kao i naš razum? Drugi se pitaju: ako diskusija služi tome da bi se došlo do istine zašto ovdje ima stvari koje izmiču odlučujućoj prosudbi sudca? 
 
Drugi, nasuprot toga ne mogu shvatiti da u spomenutim pretpostavkama sloboda mišljenja, htijenja i stvaranja ne mora biti bezuvjetna. Oni koji se bave religijskim sporenjima postavljaju si pitanje zbog čega Bog, ako za društvo nije dovoljno dobar, još uvijek upravlja u Nebu i zašto Crkvi još pripada pravo na svetost? Iznova, postavljaju si neki pitanje zbog čega ne bismo radi pokušaja užitak probali dovesti do punog zadovoljenja požude i tako ovu dolinu suza uzdigli i preobrazili sve do vrta radosti, tim više, što napredak blagostanja ide u beskraj? Filantropi bivaju razoružani kad na ulici sretnu siromaha: ne mogu shvatiti kako jedan siromah, koji je tako ružan, uopće može biti čovjek, jer štoviše, kako čovjek koji je tako lijep uopće može biti siromašan?  Ono u čemu se svi oni slažu, u ovoj ili onoj formulaciji, jest da oni smatraju kako je nužno potkopati društvo, ukinuti vlasti i podijeliti bogatstvo, da bi tako jednim udarcem ukinuli sve ljudske i Božje zakone.
 
Koliko god bi se jedva držalo mogućim, ipak postoji još jedna zabluda, koja premda same za sebe ne izgleda tako prijekorno, ipak ima teže posljedice nego li sve te zablude po sebi. Mislim na slijepost onih koji se kostriješe i ne žele vidjeti suodnos između ovih zabluda i onih hereza, i da one nužno i neizbježno proizlaze jedne iz drugih. Ako se društvo uskoro ne  oslobodi ovih zabluda i ako ono, jednom oslobođeno, jedne ne osudi kao posljedice a druge kao pretpostavke, i to s jednom temeljitom i konačnom osudom, tad je to društvo – ljudski gledano – jednom i zauvijek izgubljeno.
 
Bilješka:
 
[1] Raffaele Fornari (Rim, 23. siječnja 1787. - Rim, 15. lipnja 1854.) talijanski kardinal. Bio je apostolski nuncij u Belgiji od 1842. Do 1843., a u Francuskoj od 1843. do 1851. godine. Papa Pio IX. ga je podigao na čin kardinala 30. rujna 1850. Prefekt kongregacije za katolički odgoj postaje 1851. do 1854.
 

Preveo s njemačkog mr. sc. Emil Čić

Anketa

Tko će postati prvak svijeta u nogometu?

Ponedjeljak, 25/06/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1733 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević