Get Adobe Flash player

Auschwitz

 
 
Isus: 'Nema veće ljubavi od one,
kad čovjek položi život za svoje prijatelje.'
Sveti Maksimilijan Kolbe, u Auschwitzu,
vođen pod brojem 16670.
 
Bilo nekoć mirno selo
Poljskog bratka - Brzezinka.
Rano, kasno, tuj veselo,
Drago selo vrijednog sinka.
Tu svirala violina
Oberek se često vio,
Vrila pjesma od starina,
Bratko dobru votku pio.
Kako djedi, tako sini,
Znojem lica krušac stekli.
U Poljaka domovini
Svojem Bogu hvalu rekli
I spavali mirnim sankom.
Dobre duše ne slutiše
Da sutrašnjim novim dankom
Sela njinog nema više.
Kad svanula rujna zora
Zagraktale crne vrane.
Bilo jada i pomora,
Za sjećanje bolne rane.
Otpro đavo pakla vrata,
Zasukljao mržnje plamen.
Riknu neman groznog rata,
Krvlju pišuć kobni znamen.
Mahom nesta selo malo,
Bomba bijesni, vatra plamti.
Zdanje novo, gle, nastalo,
Narod mu sveđ ime pamti -
Auschwitz. Ta kuća smrti,
Izum đavla u čovjeku!
Cilj joj stvora ljudskog strti,
Krv i suze neka teku.
Reci netko, zašto duša
Presta biti Boga dvorac?
Zašto vraga zakon sluša,
Kad Adamu Bog je tvorac?
Kuća smrti grabi, guta,
Stotin’ tisuć’ baš života.
Svud jauci, patnja ljuta,
Očaj, groza i strahota…
Šuti kostur do kostura,
Jučer čovjek, danas ništa.
I kad zadnja kucne ura
Sanja miris svog ognjišta.
Traži radost ukradenu -
Umrla je… Zašto, zašto?
Ne zna stvor u hropca trenu
Bi li kleo ili prašto?
https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/2/24/Franciszek_Gajowniczek_(Auschwitz_5659).jpg/220px-Franciszek_Gajowniczek_(Auschwitz_5659).jpg
Ah ta vječna žudnja, nada,
Tek sretnima stvarnost biva.
Jedan ‘‘grješnik’’ iznenada
Mrakom bjegnu. Gdje se skriva?
Urla, vrišti kruti đavo,
Zarad bijega jadnog stvora.
Da zakonom bude pravo -
Deset drugih umrijet mora.
Pravednika, deset ljudi,
Platit će grijeh 'kamerada',
U bunkeru, kazna budi,
Nek pomru od žeđi, glada.
Desetorka tužna stoji,
Svaki kostur bolno jeco.
Gajowniczek Franciszek broji:
‘‘Jao moja sitna djeco…
Umrijet će vam mili tata,
Ajme što će od vas biti?
Sred kobnoga ljutog rata
Tko li će vas zaštititi?’’
Kuka Franjo… Gledaj čuda,
Zar anđeo s Neba pao?
Stvor odvažan, nije ‘‘Juda’’,
Ko janje pred vuka, stao.
‘‘Maksimilijan mi ime,
Svećenik sam, Božji čovjek.
Mjesto Franciszeka, zamijeni me,
Moje geslo - ljubav dovijek.
Pustite tog oca - muža,
Ja ću rado gladovati.
Što mi patnja tijelu duža,
Bog će veću plaću dati.’’
--
Deset gladnih sirotana
U bunkeru muke trpe.
Oca Maksimilijana
Riječi snage, dušam’ crpe.
‘‘Braćo moja ispaćena
Izdržite još dan koji,
Nebesa su otvorena
Bog nam žrtve pamti, broji.
Suzna dol je staza trnja
Putnikom je svaki stvorak.
Kob života što nam crnja,
Što kom više krušac gorak
To mu vijenac slave veći.
Krist na križu izdahnuo
No treći dan, gle, u sreći,
Iz groba je uskrsnuo.
Tješimo se, braćo, vjerom,
Ostanimo snažnog duha,
Brzo ćemo punom mjerom
Uživati rajskog kruha.
--
Iz bunkera, strašnog zdanja,
Pjevanje se glasno čulo.
Sred molitve, pokajanja,
Devet bića utihnulo,
Al’ deseto blagdan čeka;
Uoč’ Vel’ke Gospe, dana,
Uze Gospod svog čovjeka,
Oca Maksimilijana.
Lice mirom preliveno,
Jaganjčeva blaga slika.
Teškom glađu ispijeno,
Lice časnog mučenika.
http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2013/08/youngkolbebig.gif
Ispred kipa poljskog sveca
Sretne suze često tekle.
Gajowniczek Franciszek jeca,
Usne hvalu slatku rekle:
‘‘Sveti brate, mučeniče,
Spasitelju žića moga,
Milosrdni supatniče
Auschwitza nesretnoga.
Slobodu mi ti pribavi
Zarad mojih sirotana.
Nek se vijekom ime slavi,
Oca Maksimilijana.
Ljudskom rodu, molimo te,
Nek budućnost mir upiše.
Krvožeđa i strahote
Nek ne bude nikad više.’’
--
Blažen onaj koj' ne štedi
Dati život za čovjeka,
Kome bližnji više vrijedi
Od godina kratkog vijeka.
 

Marija Dubravac, Brisbane

Gospa Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta

 
 
Uz dan posvete Crkve Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu
Utorak, 4. kolovoza 2015. godine, povijesni je datum hrvatskoga Naroda. To je dan kada je posvećena prva katolička crkva koja je izgrađena na kninskom području nakon 1777. godine!
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/media/k2/items/cache/26365fc69a0812abe9a6acc59df2e9ae_XL.jpg
Kada je fra Lujo Marun (1857.-1939.), skrbnik starinarske baštine i utemeljitelj hrvatske nacionalne arheologije, 14. svibnja 1892. godine pronašao kameni romanički zabat oltarne pregrade iz Katedrale sv. Marije u Biskupiji kraj Knina, na lokalitetu Crkvina, nije ni slutio da će njegovo otkriće postati glavnim simbolom marijanske obnove i nacionalne svijesti u hrvatskom narodu.
 
Stolna crkva hrvatskog biskupa, u kojoj je pronađen najstariji marijanski lik u hrvatskoj umjetnosti, sagrađena u IX. stoljeću, obnovljena je u doba pobožnoga hrvatskog kralja Zvonimira (1075.-1089.). Upravo u Kninskoj krajini, osobito na Kosovu, odvijali su se prijelomni povijesni događaji. Jer je od početka bila “Majka naše Crkve i našega naroda u stoljećima kada smo se kao narod i kao Crkva rađali”, Gospa Velikoga Hrvatskoga Krsnog Zavjeta, kako smo nazvali najstariji marijanski lik, postala je vjerna hrvatska Odvjetnica.
Ovdje je fra Lujo Marun „pronašao“ Gospu.
 
Kako svjedoči usmena predaja, zapisana u Ljetopisu popa Dukljanina, kralj Zvonimir je “ad quinquae Ecclesias in Campo” prije nasilne smrti “v peth crikvah na Kosovi” izrekao prokletstvo da “ne virni Hrvati” ne bi imali svoga vladara i “da vazda tuju jeziku podložni bili”. Iako ubojstvo kralja Zvonimira, nastalo tijekom kasnijih političkih nedaća, nije povijesno utemeljeno, dogodilo se da Hrvati zadugo nisu uspjeli stvoriti samostalnu državu. Zato se pjesnik Starac Prokop, odnosno kninski gvardijan fra Ivon Menđušić stariji, da bi skinuo devetstogodišnju kletvu kralja Zvonimira, zalagao za gradnju nove crkve kao zadužbine hrvatskog naroda. S tom nakanom, pokraj temelja stare crkve sv. Marije, prema nacrtu kipara Ivana Meštrovića, sagrađena je godine 1938. nova crkva Naše Gospe, na mjestu gdje je “zemlja naša sačuvala uspomene naše, a naša Gospa lozu našu”.
 
NAJSTARIJI GOSPIN LIK
 
Izvorni kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale sv. Marije u Kninu, koji je s plutejima, arhitravom i stupovima dijelio apsidu od središnje lađe, čuva se danas u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Prema romaničkim ukrasima dade se zaključiti da potječe iz druge polovice XI. stoljeća. Na reljefnoj trokutnoj plohi (107 x 103 cm), ističe se frontalno urezan Gospin lik u molitvenom stavu, kao Gospa Moliteljica - Maria Orans, podignutih ruku na prsima, okrenutih dlanova prema vjernicima. Kao najstariji ikonografski likovni motiv, nastao već u vrijeme starokršćanske umjetnosti, izrađen prema bizantskoj marijanskoj tradiciji, taj molitveni stav označuje predanje u Božje ruke. Tako je Gospa na Praliku prikazana kao Bogorodica - Theotokos, Mater Dei - jer na meditativan način uspostavlja čuvstveni suodnos s vjernicima.

 

Nepoznati hrvatski umjetnik izradio je plošni reljef pomoću plitko urezanih crta. Gospin plašt prebacio je preko lijevog ramena tako da se naborana haljina, koja prelazi preko glave i oko vrata, ukoso spušta niz tijelo. Gospin lik obilježio je dvama križevima, jednim na čelu, a drugim u trokutastu završetku iznad glave, i svetokrugom ili aureolom oko glave. Uokvirio ga je dvjema različitim pleternim ornamentikama. Izvanjski dio obruba, odnosno lijevu i desnu stranu trokutasta zabata, ukrasio je stiliziranim kukama, postavljenim obrnuto negoli je bilo uobičajeno u romanici, dok je unutarnji dio obruba ukrasio stiliziranim palmama, ili, kako se uobičajeno kaže, malim palmetama. U donjem dijelu zabata, koji završava u obliku luka, uklesao je prilagođen latinski natpis: SALV(e) (re)G(ina) S(alve) V(i)RGO - Zdravo kraljice, zdravo djevice.
 
ČUVARICA NAŠIH KORIJENA
 
U prigodi marijanske proslave 1976. godine u Solinu, kao dar hrvatskih vjernika, Pralik je odliven u srebru i zlatu te se čuva u solinskom Prasvetištu Gospe od Otoka - Crkvi svete Marije. Fra Kruno Vukušić (1913.-2008.) odlio ih je šest i darovao Domu za hrvatske hodočasnike bl. Ivan Merz u Rimu, samostanu sv. Franje u Imotskom, svetištu Naše Gospe u Biskupiji kraj Knina, stolnoj crkvi sv. Stošije u Zadru, Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu i Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske. Nakon uspostave Vojnoga ordinarijata 1997. godine, Gospa Velikoga Zavjeta postala je zaštitnicom hrvatskih branitelja i Vojne biskupije (podatci prema Ante Branko PERIŠA, mjesečnik „MARIJA“, br. 7-8-9/2011. godine, str. 256-257).
http://www.nasice.com/images/stories/Slike_tekstovi/2015/8mjesec/4/knin1a.jpg
Osim gore navedenih sedam odljeva, jedan od odljeva Pralika Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta trajno je postavljen i čašćen i u Hrvatskom nacionalnom svetištu Marija Bistrica. Prema tomu Pralik Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta postavljen u novoj Crkvi u Kninu trebao bi biti osmi, ili sveukupno deveti odljev. Blagdan Gospe Velikoga hrvatskoga krsnog Zavjeta slavi se u nedjelju po blagdanu Male Gospe.
 
Selo Biskupija je bilo središnjim mjestom vlasti, crkve i kulture u starohrvatskoj državi. U to vrijeme se ovo naselje zvalo Pet crkava na Kosovu. U svetištu sv. Marije Kraljice Hrvata (odnosno Gospe od Biskupije), koje se nalazilo u ovom selu, stolovao je biskup Kraljevine Hrvatske, od samog osnutka biskupije (zbog veličine biskupije, koja se rasprostirala do Drave, biskupa su nazivali i hrvatskim biskupom), od 1040. sve do ukidanja biskupije 1493. godine. Danas na temeljima te stare hrvatske crkve istoga imena stoji memorijalna crkva uređena između 1937. i 1938. godine prema nacrtu najpoznatijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. Tu crkvu freskama je uresio Jozo Kljaković, a Meštrović je graditeljske izvedbe u spomen crkvi u Biskupiji izveo u suradnji s arhitektom Haroldom Bilinićem. Ista djela su velikosrpski ekstremisti uništili, kao dio ideologije uništavanja svega katoličkog, koje su poistovjećivali sa hrvatstvom. Za velikosrpske pobune i srbijanske agresije, crkva je doživjela uništavanje, i još nije obnovljena nakon oslobođenja tih krajeva od četničke vlasti 1995. godine!
 
XIII. STOLJEĆA KRŠĆANSTVA U HRVATA
 
Kada se daleke 1941. godine navršilo trinaest stoljeća od početaka pokrštavanja Naroda Hrvata, zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac želio je da kao Crkva i Narod proslavimo taj veliki jubilej. No, na žalost, zbog rata koji je harao prostorima Lijepe naše taj događaj nije se mogao ostvariti. Poslijeratna realnost agresivne komunističke ideologije željela je potpuno uništiti našu narodnu i vjersku povijest, naš identitet, pa smo morali uzdajući se u Boga jedinoga i Gospu svih naših vjekova, čekati neka malo bolja i slobodnija vremena. Tek početkom sedamdesetih godina mogli smo početi slobodnije disati.
http://www.croatianhistory.net/gif/kljak/kljakovic_biskupija1938.jpg
Pojavio se kao veliki Božji dar - vjerski list, tada polumjesečnik “Glas Koncila”, 1962. godine. Dobili smo dakle, mogućnost vjerske i narodne komunikacije, razmjene informacija. Uskoro su slijedile slavne godine borbe za Hrvatski jezik, Deklaracija o položaju i nazivu jezika 1968. godine, rađa se Hrvatsko proljeće, događa se Međunarodni Marijanski i Mariološki kongres na Mariji Bistrici 1970. godine, kada Marija Bistrica dobiva status Nacionalnog svetišta Majke Božje. Na čelo Crkve u Hrvata dolazi nadbiskup Franjo Kuharić, a u Rimu kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere stoluje njegov prethodnik kardinal Franjo Šeper. Krajem 1971. godine komunistička vlast ugušila je Hrvatsko proljeće. Mnoštvo hrvatskih domoljuba završava u kazamatima Stare Gradiške i Lepoglave. Procesuirano je, proganjano i otpuštano s posla preko 40.000 ljudi, Hrvata!
 
I u ta zlokobna vremena Biskupska konferencija započela je jedan veliki poduhvat, a to je bila velebna proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ u vremenu od 1976. do 1984. godine. Ono što nije uspjelo bl. Alojziju Stepincu 1941. godine, njegovi nasljednici na kormilu Crkve u Hrvata odlučili su ostvariti - proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Godina 1976. je odabrana u spomen na dobru kraljicu Jelenu koja je 976. godine izgradila prvu hrvatsku crkvu posvećenu Gospi. Tisuću godina Prasvetišta Gospe od Otoka u Solinu. Tri godine prije te proslave, nadbiskup Franjo Kuharić u pravom je trenutku prepoznao bilo svojega Naroda, kao da nam je kriknuo: „Ako ćemo mi šutjeti, kamenje će umjesto nas progovoriti!“. I, prvi je otvorio naše stare narodne škrinje, zaboravljene škrinje, škrinje prepune KAMENJA. Kamenja kneza Višeslava, Trpimira, kralja Tomislava, Petra Krešimira, Zvonimira, mučenika Krbave i Like, Sigeta, Zrinjskih i Frankopana, junaka i žrtava minulih vjekova sve do križnih putova prošloga stoljeća i do svetog kardinala Stepinca. To sveto kamenje su naše stare narodne „plemićke povelje“. Dokazi su to naše narodne opstojnosti i neuništivosti. Ipak smo mi prvi Narod među svim slavenskim narodima koji je prigrlio Isusov KRIŽ, nosio ga, padao pod njim, pa se ponovno pridizao s Kristovim križem, čvrsto, s obje ruke, svih ovih trinaest i pol vjekova. Vjernosti kojoj smo se predali tamo u stoljeću sedmom, i koju NIKADA nismo iznevjerili možemo zahvaliti što i danas postojimo kao Narod hrvatski.
 
Među tim „svetim kamenjem“ nalazio se Pralik Gospe iz Biskupije kod Knina. Prema tom izvorniku, u srebru i zlatu, koje je sakupljano nekoliko godina, u akciji “Glasa Koncila”, izradili smo Pralik Gospe Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, za početak Veleslavlja na Gospinu Otoku u Solinu 12. rujna 1976. godine. Na kraju toga slavlja naš nadbiskup dr. Franjo Kuharić izrekao je znamenitu Molitvu Velikog hrvatskog krsnog zavjeta. I tako je s Gospina Otoka krenuo nezaustavljiv hod “Crkve hodočasnice” kako ju je nazvao Franjo Kuharić, najznačajnijim postajama naše vjerske i narodne povijesti.
 
Poput biblijskog patrijarha Mojsija, uzeo je Franjo Kuharić pastirski štap u ruke, i na čelu svojega vjernoga puka krenuo putem SLOBODE i ISTINE. U molitvi, pokori i u zahvalnosti. Bili smo zajedno 1978. godine u Biskupiji kod Knina, molili i plakali s prorokom Jeremijom, njegovu Petu tužaljku. A onda je došla 1979. godina. Naš prvi susret s “Papom iz daleke zemlje” u Rimu. Branimirova godina. 15.000 Hrvata hodočasnika iz cijeloga svijeta, od Australije do Skandinavije, od Amerike do Afrike i Azije. I ona prva Misa na hrvatskom jeziku u Crkvi svih crkava u Rimu. Kuharić na čelu svoga vjernoga stada. Papa ga grli i pozdravlja. I Papina riječ nama: “Dragi moji Hrvati, Papa vas voli, Papa vas grli i prima, Papa vas blagoslivlja”. Pralik Gospe Velikog hrvatskog zavjeta bio je s nama u Rimu, i Papa ga je blagoslovio. Bio je taj naš Pralik Gospe s nama i na domovinskom slavlju u Ninu, ujesen iste godine u nazočnosti sada već 300.000 hodočasnika. Nin je bio vrhunac, jer sva slavlja nakon njega bila su tek normalan hod osviještenog vjerničkog puka. Po uzoru na Višeslavov križ iz one „škrinje svetoga kamenja“ izradili smo Zavjetni križ. Franjo Kuharić i njegov vjerni puk u Ninu je visoko podigao u zrak taj Zavjetni križ i izrekao „novu molitvu“: Ispovijest vjere Hrvata katolika. Sveti Otac nam je odobrio da ovu molitvu u posebnim prigodnim slavljima možemo moliti u Misi kao Vjerovanje! U Ninu smo obećali zajedno s našim biskupima da ćemo ovu molitvu moliti svaku večer u 21 sat, a da će biskupi u to vrijeme blagoslivljati svoj vjernički puk.
 
Nin nam je zacrtao program: “Hrvatska katolička obitelj dnevno moli, a nedjeljom slavi svetu Misu.” I, tako smo hodočastili redom sve do velebnog Nacionalnog euharistijskog kongresa na Mariji Bistrici 1984. godine, ovaj puta s kardinalom Franjom Kuharićem. Kardinalom ga je imenovao blaženi Ivan Pavao II., godinu dana ranije. I, tako je završila velebna proslava „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“. Mislio sam to do ovoga, slavnoga utorka 4. kolovoza 2015., Olujne godine! A, onda sam se kao hodočasnik uputio u hrvatski kraljevski grad Knin. Sretan, kao sudionik svih postaja veleslavlja „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ od Gospina Otoka 1976. godine pa do Knina danas, u prelijepoj Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta ugledao sam tamo s desne strane glavnoga oltara Pralik Gospe Velikog Hrvatskog Zavjeta. Silno obradovan, želio sam kriknuti: Gospa se vratila u hrvatski kraljevski grad Knin!!! Premda Gospa NIKADA nije iz njega izišla, pa čak ni kada je njezin Pralik iz Biskupije, neprijatelj ukrao, obeščastio i odnio iz Biskupije, u OLUJI su ga hrvatski branitelji pronašli i vratili, samo fizički, natrag u Knin.
Jer, Gospa je uvijek bila tu, u Kninu, kao i u cijeloj Domovini.
ZA SVA VREMENA!
 

Ivan Jaklin, povjerenik HKV Varaždin

Gospa Velikoga Zavjeta postala zaštitnicom hrvatskih branitelja i Vojne biskupije

 
 
Mons. Ante Ivas, biskup šibenski, posvetio je crkvu i oltar crkve Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu u utorak, 4. kolovoza 2015. U slavlju su sudjelovali provincijal fra Joško Kodžoman, vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac i bjelovarsko-križevački biskup Vjekoslav Huzjak, kninski gvardijan i župnik fra Marko Duran, predsjednik HKVRPP fra Jure Šarčević, provincijali fra Andrija Bilokapić i p. Pejo Orkić te još oko 60 svećenika i više od tisuću vjernika iz Knina i iz Šibenske biskupije. Na ovom veličanstvenom događaju bili su i mnogi predstavnici civilne vlasti.
http://www.hdzbih.org/upload/tbl_novosti/posveta_crkve24-040815_12134.jpg
Kao zahvalnost Bogu i Gospi na daru slobode i neovisne Republike Hrvatske, nakon pobjede u Domovinskom ratu, Šibenska biskupija i Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja, Samostan i Župa sv. Ante Padovanskoga u Kninu, sredstvima Republike Hrvatske, Hrvatske biskupske konferencije, Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, hrvatskih župa u domovini i misija u inozemstvu, poslovnih tvrtki i darovima vjernika, uz svesrdnu pomoć Grada Knina, izgradili su zavjetnu crkvu Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta u Kninu. Temeljni kamen blagoslovljen je 25. rujna 2011. godine. Crkva je sagrađena prema projektnoj dokumentaciji arhitekta Jerka Rošina iz Splita, interijer je izveden prema zamisli arhitekta Ante Vrbana iz Zagreba, a radove je izvela građevinska tvrtka Graditelj Svratišta iz Zagreba.
 
Kada je skrbnik starinarske baštine i utemeljitelj hrvatske nacionalne arheologije fra Lujo Marun (1857. - 1939.), 14. svibnja 1892., pronašao kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale Svete Marije u Biskupiji kraj Knina, na lokalitetu Crkvina, nije ni slutio da će njegovo otkriće postati glavnim simbolom marijanske obnove i nacionalne svijesti u hrvatskom narodu. 
 
Stolna crkva hrvatskoga biskupa, u kojoj je pronađen najstariji marijanski lik u hrvatskoj umjetnosti, sagrađena u IX. stoljeću, obnovljena je za vrijeme blaženoga hrvatskog kralja Zvonimira (1075. - 1089.). Upravo u Kninskoj krajini, osobito na Kosovu, odvijali su se prijelomni povijesni događaji. Kako svjedoči usmena predaja, a zapisana u Ljetopisu popa Dukljanina, blaženi kralj Zvonimir je 'ad quinquae Ecclesias in Campo' prije nasilne smrti 'v peth crikvah na Kosovi' izrekao prokletstvo da 'nevirni Hrvati' ne bi imali svoga vladara i 'da vazda tuju jeziku podložni bili'. Iako ubojstvo blaženoga kralja Zvonimira, nastalo tijekom kasnijih političkih nedaća, nije povijesno utemeljeno, ipak se dogodilo da Hrvati zadugo nisu uspjeli stvoriti samostalnu državu. Zato se pjesnik Starac Prokop, odnosno kninski gvardijan fra Ivon Menđušić stariji, da bi skinuo devetstogodišnju kletvu blaženoga kralja Zvonimira, zalagao za gradnju nove crkve kao zadužbine hrvatskoga naroda. S tom nakanom, pokraj temelja stare crkve Svete Marije, prema nacrtu kipara Ivana Meštrovića, sagrađena je 1938. nova crkva Naše Gospe u biskupiji kraj Knina, na mjestu gdje je 'zemlja naša sačuvala uspomene naše, a naša Gospa lozu našu'. Nedugo, nakon toga pojavilo se ostvarenje povijesnoga državotvornoga sna, koji je u drugom svjetskom ratnom vihoru ubrzo bio ugušen. Da bi san postao državotvoran, opet je Gospa pomogla vjernom narodu. Upravo s Gospom iz Biskuije započela je duhovna obnova pod nazivom: Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Slavlje je najprije započelo u Solinu, na Gospinu otoku 12. rujna 1976., nastavljeno je 17. rujna 1978. na povijesnom tlu u Biskupiji kraj Knina i 2. rujna 1979. u Ninu kraj Zadra, a završilo je u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. godine. Tako je Crkva u Hrvata u Praliku pokazala vjersku i narodnu svijest, a Gospa Hodočasnica obišla je sve krajeve Lijepe naše.
Izvorni kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale Svete Marije u Kninu, koji je s plutejima, ahritravom i stupovima, dijelio apsidu od središnje lađe, danas se čuva u Muzeju Hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Prema romaničkim ukrasima potječe iz druge polovice XI. stoljeća. Na reljefnoj trokutnoj plohi, veličine 107 x103 cm, ističe se frontalno urezani Gospin lik, prikazan u molitvenom stavu, kao Gospa Moliteljica - Maria Orans, podignutih ruku na prsima, s okrenutim dlanovima prema vjernicima. Kao najstariji ikonografski likovni motiv, nastao još u vrijeme starokršćanske umjetnosti, izrađen prema bizantinskoj marijanskoj tradiciji, ovaj molitveni stav označuje predanje u Božje ruke. Tako je Gospa na Praliku prikazana kao Bogorodica - Theotokos, Mater Dei - jer na meditativni način uspostavlja čuvstveni suodnos s vjernicima. Nepoznati hrvatski umjetnik izradio je plošni reljef pomoću plitko urezanih utora. Gospin plašt prebacio je preko lijevoga ramena tako da se nabori haljine, koja prelaze preko glave i oko vrata, ukoso spuštaju niz tijelo. Lik je obilježio s dva križa, jedan na čelu, a drugi u trokutastom završetku iznad glave, i svetokrugom ili aureolom oko glave.
 
Gospin lik uokvirio je s dvije različite pleterne ornamentike. Vanjski dio obruba, odnosno lijevu i desnu stranu trokutastoga zabata, ukrasio je stiliziranim kukama, koje je postavio obrnuto nego je bilo uobičajeno u romanici, dok je nutarnji dio obruba ukrasio stiliziranim palmama, ili kako se uobičajeno kaže, malim palmetama. U donjem dijelu trokutastoga zabata, koji završava u obliku luka, uklesao je prilagođeni latinski natpis: SALV(e) (re)G(ina) S(alve) V(i)RGO - Zdravo kraljice, zdravo djevice. U prigodi marijanske proslave u Solinu, 1976., Pralik je, kao dar hrvatskih vjernika, odliven u srebru i zlatu, i danas čuva u crkvi Male Gospe u Solinu. Marijanski promicatelj fra Kruno Vukušić (1913. - 2008.) odlio je šest likova Gospe Velikoga Zavjeta i darovao ih vjernima na štovanje: Domu za hrvatske hodočasnike u Rimu, samostanu sv. Franje u Imotskom, svetištu Naše Gospe u Biskupiji kraj Knina, stolnoj crkvi sv. Stošije u Zadru, Hrvatskoj katoličkoj misiji u Stuttgartu i Vojnom ordinarijatu Republike Hrvatske kada je, nakon uspostave Vojnoga ordinarijata u Zagrebu 1997., Gospa Velikoga Zavjeta postala zaštitnicom hrvatskih branitelja i Vojne biskupije. Budući da je od početka bila „Majka naše Crkve i našega naroda u stoljećima kada smo se kao narod i kao Crkva rađali“, Gospa Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, kako smo nazvali najstariji marijanski lik u hrvatskoj sakralnoj umjetnosti, Bogorodica je postala vjerna hrvatska Odvjetnica, jer je od VII. stoljeća do danas sačuvala trinaeststoljetne kršćanske i narodne korijene.
 

Nives Matijević

Anketa

Tko će pobijediti u sukobu između Plenkovića i Brkića?

Petak, 19/10/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 914 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević