Get Adobe Flash player

Zamah teologiji religija dao je Drugi vatikanski koncil, a vjetar u leđa Ivan Pavao II.

 
 
Susret i razgovor o knjigama Nikole Bižace „Ogledi iz teologije religija“ i „Ususret bratskom putovanju“ održan je u srijedu 13. svibnja 2015. u novootvorenoj knjižari Kršćanske sadašnjosti u Splitu. U razgovoru su sudjelovati autor prof. dr. Nikola Bižaca, prof. dr. Ante Vučković  a moderirao ga je zamjenik ravnatelja Kršćanske sadašnjosti don Anton Šuljić.
http://www.ks.hr/images/uploaded/9827.JPG
Splitski teolog prof. dr. Nikola Bižaca podario je hrvatskoj teologiji jedan vrijedan zbornik radova o religijama, odnosu kršćanstva prema religijama te o teologiji religija koja će ostati temeljnim za buduća istraživanja danas ove vrlo aktualne problematike. Autor je ne samo na našem nego i na širem području jedan od rijetkih koji se teologijom religija bavi sustavno i temeljito više desetljeća. Knjiga „Ogledi iz teologije religija“ stoga ni u nas ni oko nas nema puno svojih srodnika. Zbog toga je i dragocjenija. Zamah teologiji religija dao je II. vatikanski koncil, a vjetar u leđa Ivan Pavao II. poznatim međureligijskim skupovima u Asizu. Ono o čemu kod pristupa ovim tekstovima treba voditi računa jest činjenica da su mnoge teologije religija, pa i izričajne kategorije te discipline, u mnogočemu relativno nove unutar katoličke teologije, bez jedne duge, univerzalne i jednoznačne teološke tradicije. To od teologa zahtijeva značajan inovativni napor usmjeren na uporno brušenje pojmova i neposustalo traganje za sve boljim uvidom u način na koji pojedine religijske teme komuniciraju s biblijskom objavom, a posebno s Kristovim događajem. Naime, samo tako je moguće postupno sve bolje očitovati sposobnost vlastitog modela, u našem slučaju trinitarno-kristološkog, da u jednoj zaista veoma dinamičnoj i novim promišljanjima napučenoj teološkoj situaciji uvjerljivo čuva govor o Kristovoj spasenjskoj normativnosti uz istovremeno priznanje autentičnih i izvornih spasenjskih vrijednosti u religijskim tradicijama čovječanstva, kaže Bižaca u uvodu ove vrijedne knjige.
 
U knjizi „Ususret bratskom putovanju“ nastoji se pokazati kako primjerena interpretacija nekih od temeljnih odrednica katoličkoga doktrinarnog i predodžbenog svijeta pruža dovoljno teološki utemeljenih uporišta za dijaloški kreativan suživot katolika s ljudima drugih religija. Riječ je o doprinosima teologiji religija, koja radikalno propituje kršćansko shvaćanje značenja i središnje uloge Isusa Krista u religijskoj povijesti čovječanstva, ali u konačnici zastupa i mogućnost priznanja i poštovanja autentičnih vrijednosti drugih religijskih tradicija s onu stranu puke društvene tolerancije.
 
U odnosu na knjigu „Ogledi iz teologije religija“, ova knjiga sadržava daljnja produbljenja važnih teološko-religijskih tema. Tim se interpretacijama želi učiniti korak dalje na putu traganja za takvim shvaćanjem odnosa kršćanske povijesti objave i religijske povijesti čovječanstva koje će uspjeti teološki i pragmatično motivirati katolike da dijaloškim suživotom i dijalogom prožetim navještajem, služenjem i molitvom doista djelotvorno pridonose sve većoj preobrazbi interesno suprotstavljenih naroda, politika i pripadnika religija u jedno čovječanstvo „bratskog putovanja“ prema punini Božjeg kraljevstva. Fra Ante Vučković je, ocjenjujući te dvije knjige velikim prinosom našoj teologiji, rekao da će se njihova važnost i važnost te teologije u nas i u svijetu tek otkrivati i pod utjecajem globalizacije pa i homogenizacije dobivati sve veće značenje.
 

Nives Matijević

Oni pripadaju onom "bogu" kojega je slijedio Karl Marx – demonu Šiloahu

 
 
Kao što mnoge osobe predaju svoj život Isusu Kristu i na temelju toga predanja Isus Krist postaje njihov temeljni životni princip, tako isto postoje mnogi pojedinci predaju svoj život Velikom crvenom zmaju (komunizmu i ljevičarskoj ideologiji) na način da se direktno uključuju u njegova djela razaranja ljudskog dostojanstva i smrti ili ta djela radikalno opravdavaju. Prije nekoliko tjedana u kolumni Veliki crveni zmaj na ovome portalu obradio sam njegova djela na općoj razini, a sada bih pokušao prikazati duhovno-psihološki profil sljedbenika toga crvenoga zmaja (komunizma i ljevičarske ideologije).
http://hu-benedikt.hr/wp-content/uploads/2015/04/reddragon_render_by_magicheetah-d6hhgwc.jpg
Odmah želim reći da ne mora značiti da svi oni koji su ljevičari moraju a priori biti antidemokratki nastrojeni, mnogi od njih mogu biti i vjernici i sljedbenici Isusa Krista, ali većina ljevičara su, to se treba otvoreno reći inficirani komunističkom ideologijom, bilo da je opravdavaju, bilo da jednostrano gledaju na ljudsku povijest, ali i partikularnu (našu konkretnu) hrvatsku povijest. Isto tako, većina onih koji zastupaju komunističku i ljevičarsku ideologiju participiraju eksplicite ili implicite u velikoj zabludi marskističkog ateizma. Taj ateizam kod prosječnog ljevičara pretvorio se u jednu dozu duhovnog „arijevstva“. Njima su razum i egzaktne znanosti jedini kriteriji istine, vjernici su im zatucani i primitivni, zastupaju „vrijednosti“ sekularnog fundamentalizma, zalažu se da progon Crkve bilo na otvoreni bilo na način koji ima privid „demokracije“.
 
U svakom slučaju, prikazuju se kao tolerantni time što Crkvu i kršćane prikazuju netolerantima, a zapravo progone tu istu Crkvu i kršćane vrijeđajući ih i prokazujući njihove vjerske istine. Za vjeru je potrebno učiniti predanje života Isusu Kristu. Marksistički ateist, ljevičar i sljedbenik Velikog crvenog zmaja za to nije sposoban. Budući da mu je razum jedini kriterij istine, on uvelike smatra da je njegov ateizam vrijedniji, napredniji i bolji od vjere jednoga vjernika. Zbog toga se iz toga nerazumijevanja vjere on neprestano izruguje iz Crkve i vjerskih istina. Gleda samo negativne aspekte povijesti kršćanstva i Crkve, glorificira ih, prezire svećenike i neprestano slaže konstrukcije, i to lažne kojima neprestano opravdava svoju zloćudnu komunističku ideologiju čiji je sljedbenik. Za njega su riječi kao što su milosrđe, pravednost, otkupljenje, iskupljenje, praštanje slabost i promatra ih cinično, izruguje se iz njih. Za njih su vjernici oni koji su zatucani i „ližu oltare“, a svećnici su im kako to oni posprdno nazivaju „popovi“ koji se bogate na račun naroda.
 
To su ljudi koji pate od svojih primitivnih predrasuda, koji nemaju ljubavi u svojem srcu. To su ljudi koji se oglušuju na miroljubiv poziv Crkve da tolerantno sagledaju evanđelje Kristovo. S njima voditi polemiku jest razgovor gluhih, nevjernika zahvaćenog marksističkim ateizmom teško je evangelizirati, jer on implicite vjeruje onom „bogu“ kojega je slijedio Karl Marx – demonu Šiloahu. Tako da i sam komunizam, kao i ljevičarska ideologija ima i svoje okultne korijene, baš kao i nacizam. Ljevičari i komunisti su u konkrenom životu netolerantni prema vjernicima. „Sprdaju“ se iz njihove vjere, smatraju ih manje vrijednima, slično onako kako su nacisti tretirali manje vrijedne „rase“.
 
Njih ne zanima koliko su Crkva i svećenici učinili dobra siromašnima i onima koji su u potrebi, njih također ne zanima ni to koliko je svećenička služba zahtjevna i slojevita, kako svećenici provode teški život na župama i vjernici koji s ljubavlju i strpljivo nose svoje životne križeve. Njih samo zanimaju njihove predrasude kojih se oni ne žele odreći ni po koju cijenu. Takvih ima i kod nas u Hrvatskoj. Manjina su, ali su jako glasni i žele dobiti veliki medijski prostor kako bi se dobio dojam da ih je mnogo. I umjesto zaključka, valja postaviti pitanje kako se boriti protiv takvog komunističko-ljevičarskog mentalnog sklopa koji odiše netolerancijom prema kršćanstvu? Molitvom i ljubavlju, ali i efektnom kršćanskom apologijom, kako se ne bi dogodilo da oni svojim marksističko-titoističkim antievanđeljem ne zatruju mnoge duše djece i mladih, kao i labilnih vjernika, što im je i cilj.
 

Pavle Primorac

"Otvorena" vrata

 
 
Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)
Jedan od razloga tomu što je Nikica tako malo govorio bio je zacijelo taj što mu je govor sve teže padao. Glas mu je godinama bivao sve slabiji, njegov položaj u krevetu, uslijed postojanog slabljenja kičme, sve niži. Ruke već odavna nisu bile kadre upravljati perom. Prva je zakazala desna, pa je Nikica naučio pisati lijevom rukom, a kad više ni to nije išlo, počeo je diktirati. Sve što je od sedamdesetih stvorio zapisano je Majkičinom rukom, a tu i tamo nađe se i po koji mojim nevještim rukopisom zapisan redak. No, njegovo oduvijek izuzetno pamćenje, činilo se svakim danom sve bolje, kao da je sva energija njegovog malaksalog tijela preusmjerena u Nikičinu veliku glavu. Njegovo široko tijelo, nalik onom u boksača, sve je dublje tonulo u postelju, i što ga je manje vidjeti bilo, utoliko se većom činila njegova mudra glava na jastuku. Kipar Vukadin, koji ga je upravo u tom položaju upoznao, izradio je jednu sjajnu Nikičinu bistu i svi mi koji smo Nikicu tog doba poznavali, dan danas u njoj vidimo Nikicu, a ne tek Nikičinu glavu.
http://nikolasop.net/Nikola_Sop/Il_mondo_cosmico_files/shapeimage_2.png
Majkica je, dakle, pisala, a ja sam, uglavnom, bio zadužen tek za korekture. Nikičine korekture! Bakine zapise Nikica bi, s povećalom u ruci, samo jednom prelistao i ostavio ih par dana ležati na stolu, a onda me pozvao k sebi, zvoneći u kravlje zvonce obješeno na zidu do kreveta.
„Evo me, Nike, što ti treba?“
„Cipe, uzmi, molim te, one moje spise i olovku, da malo radimo.“
Sjedam za stol, s olovkom i svežnjem listova u ruci, ispisanih velikim, čitkim bakinim rukopisom.
„Nađi sad sedmu stranicu. Tamo ćeš pri vrhu, u trećem retku, naći riječ ‚put’. E, to lijepo prekriži, pa napiši iznad toga ‚cesta’.“
Tako bi prošli cijeli rukopis, nerijetko dug i više desetina stranica, koji je Nikica, nakon samo jednog čitanja, znao napamet – od riječi do riječi i gdje se koja nalazi. 
 
S vremenom, Nikičin glas toliko je oslabio, a govor posustavao da je skoro sve što bi rekao, našim gostima valjalo „prevoditi“.
Nikičino vrsno umijeće konverzacije bivalo je pak sve produhovljenije i filozofskije, budući da je Nikica svoje iskaze sustavno lišavao svega suvišnog i nastavak razgovora poticao zahtjevnim protupitanjima.
Kada bi ga, dakle, upitali što ima novog u svijetu, on bi, aludarijući primjerice na tek večer ranije odslušan program Radia Vatikan, koji nikada nije propuštao, svoj odgovor uvijek nastavljao protupitanjem: „A što Vi mislite o celibatu?“
Potom bi pomno i spuštenih kapaka pratio raspru koja se rasplamsala među okupljenima, a kada bi koji novopridošli posumnjao da je Šop zaspao, on bi, i ne dižući kapke, poticajno dobacio: „Samo Vi pričajte, slušam ja Vas.“
Iako je djedovo tijelo postojano slabilo, njegov duh i duhovitosti nikad nisu gubili na snazi.
 
Jednom prilikom bio nam je u posjeti jedan od najviših hrvatskih crkvenih dostojanstvenika, oštrouman, ali krut. Nikicu kanda je već pomalo zamarao razgovor s njime, jer je i taj na svako Nikičino pitanje odgovarao protupitanjem.
Sačekavši pravi trenutak, Nikica mu je provokativno dobacio: „Nema više kršćana“. No, uglednik se nije dao smesti i uzvratio je ništa manje provokativno: „A što ste onda Vi, Šope?“ Kao da je očekivao ovakav upit, Nikica je spremno i bez trenutka premišljanja odgovorio: „Ja sam onaj prije Krista!“
Jedan drugi uglednik i ništa manje kruti jezikoslovac upitno je jednom prilikom, u pristiglom nam starom društvu, primijetio: „Gospodine profesore, bez zamjerke, ali u nekim Vašim pjesmama ima i srpskih riječi?“
„Tà, ne budite smiješni“, odgovorio mu je šaljivo Nikica. „Nema srpskih riječi! Sve su to oni nama uzeli“.
 
Nekom drugom prilikom, sjećam se, među okupljenim gostima poveo se i razgovor o Nikičinim prijevodima latinskih pjesnika, pa među tima i Marcijalovih epigrama, za koje su neki hrvatski latinisti tvrdili kako ih je Šop loše ili, u najbolju ruku, isuviše slobodno preveo. Nikica je, i ne trudeći se obraniti se od takvih prigovora, jednostavno i sebi svojstvenom duhovitošću zaključio: „Ja nisam prevodio riječi, ja sam prevodio Marcijala, a on, da je danas živ i da piše na hrvatskom jeziku, točno bi tako pisao, kako sam ja preveo“.
 
Kao u svakom društvu, tako se, iako uistinu rijetko, i među našim gostima znalo dogoditi da razgovor „zapne“. Za takve prilike Nikica je bio oboružan brojnim upitima kojima bi zaticao zamukle goste, utoliko više što su ti upiti, s ničim u prethodnom razgovoru u vezi, često zvučali krajnje naivno, i goste svikle na rješavanje što zamršenijih i složenijih problema prisiljavali na jednostavnost. Jedno od takvih pitanja bilo je: „Koja se vrata nikada ne mogu otvoriti“? Ne sjećam se da je ikada itko od prisutnih, pa ni nakon višeminutne rasprave dao točan odgovor, ali se dobro sjećam da bi svaki puta, kada bi ga posustali upitali – Pa, dobro, profesore, koja su to vrata? -, Nikica „šeretski“ odgovorio: „Ona, već otvorena!“
Kada bi ga na kraju razgovor ipak umorio, Nikica ga je okončavao uvijek istim riječima, koje nikoga nisu mogle uvrijediti: „E, do sita se napričasmo.“
 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero

Više članaka ...

  1. Jednom prigodom
  2. Sveti križ

Anketa

A. Plenković ne bi nikada zabranio dolazak A. Vulina u Hrvatsku da nije u problemima zbog Istanbulske konvencije. Slažete li se?

Srijeda, 25/04/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 733 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević