Get Adobe Flash player

Bliz ljudima, osobito siromašnima

 
 
Povodom 50. obljetnice smrti sluge Božjega fra Ante Antića, u godini koja je odlukom svetog oca Franje posvećena ustanovama posvećenog života i družbama apostolskog života, objavljena je knjiga pisama redovnicama sluge Božjega fra Ante Antića, naslovljena Na svetost pozvane, kao doprinos proslavi Godine posvećenog život i hrvatskoj hagiografiji općenito.
Od ukupno 988 pisama fra Ante Antića upućenih redovnicama, neka su pisma upućena pojedinačnim sestrinskim zajednicama, primjerice splitskim sestrama klarisama i sestrama sv. Križa, dok su u većini slučajeva adresati pojedinačne sestre, članice različitih redovničkih zajednica. Sluga Božji pisao ih je u razdoblju od 1947. pa do 1965. Sva pisma koja je sluga Božji fra Ante Antić pisao svećenicima, redovnicima, redovnicama i laicima prožeta su Antićevim duhovnim poticajima i žarkom željom da svi oni kojima su pisma upućena, svatko u svojem pozivu i staležu, budu pravi vjernici koji će svjedočiti za Krista i njegovo evanđelje. Možemo sa sigurnošću ustvrditi da je Sluga Božji svojim ispovijedanjem, duhovnim vodstvom i savjetima putem pisama stvorio jednu jaku duhovnu obitelj, rasprostranjenu i stališki i zemljopisno. Iz pisama možemo iščitati i problematiku teškog položaja Katoličke Crkve u Hrvatskoj, u društvenopolitičkim nesklonim prilikama, a jednako tako i čitavog redovničkog staleža u njoj, posebno redovnica.
 
U apostolatu duhovnog vodstva fra Antu je resila jasnoća, kojom se od prvog pisma, upućena Klarisama u Splitu 7. svibnja 1926. godine, poziva na Krista: „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati“ (Mt 6,33). Kao svećenik i redovnik, odgojitelj i ispovjednik, fra Ante je zanesen Božjom ljubavlju po kojoj želi potpuno ispuniti Očevu zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Stoga ulogu svoga duhovnog posredništva doživljava u pavlovskom smislu: „Živim, ali ne viša ja, nego živi u meni Krist“ (Gal 2,20).
 
Ante Antić rodio se u Šepurinama na otoku Prviću 16. travnja 1893. godine, u siromašnoj obitelji kao šesto od desetero djece oca Tome i majke Tade. Djetinjstvo je proveo u Zatonu kraj Šibenika, a 1905. godine odlazi u franjevačko sjemenište u Sinj s nakanom da postane redovnik svećenik. Godinu novicijata završio je u visovačkom samostanu, studirao je filozofiju u Zaostrogu, a teologiju na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj gdje je diplomirao 1918. Za svećenika je zaređen 29. srpnja 1917. u Šibeniku. U svojoj provinciji Presvetog Otkupitelja vršio je službu magistra klerika - u Makarskoj (uz kratke prekide) od 1925. do 1946. i u Zagrebu od 1946. do 1956.
 
Već kao sjemeništarac, a potom kao klerik i svećenik, fra Ante se isticao izvanredno kreposnim životom, osobito dobrotom i čistoćom srca te poniznošću i jednostavnošću. Osobito je bila izražena njegova ljubav prema Kristu, Blaženoj Djevici Mariji, vjernost Crkvi, franjevačkom redu i svojoj provinciji. Slobodno vrijeme posvećivao je molitvi i sakramentu pokore, pisao je duhovna pisma, nagovore, vršio duhovne vježbe svećenicima, redovnicama, učiteljima,profesorima i obiteljima. Odgajajući studente i duhovno vodeći vjernike željne duhovnog napretka, kroz niz godina, askezom i dugotrajnom molitvom i sam se preobražavao. Ispovijedao se svakoga dana pred bilo kojim svećenikom. Jedna od najizraženijih fra Antinih vrlina bila je gledanje Krista u bližnjemu. Tu je vrlinu nastojao usaditi i svojoj duhovnoj djeci držeći da je čovjek Bogu drag upravo toliko koliko nastoji obdržavati njegovu zapovijed ljubavi. Upozoravao je da ćemo biti suđeni po iskazivanju ljubavi prema bližnjemu, osobito po djelima milosrđa. Fra Ante je bio bliz ljudima, osobito siromašnima, i njihovim potrebama. No, nije se zaustavljao na materijalnoj pomoći već je preko zemaljskog želio stići k nebeskom.
 
Bolest je smatrao Božjim pohodom i kušnjom, a pratila ga je od djetinjstva. Preminuo je u Zagrebu na glasu svetosti 4. ožujka 1965. dižući ruke na blagoslov. Taj glas nastavio se širiti i poslije smrti. Mnogi se preporučuju njegovu zagovoru kod Boga ili mu zahvaljuju za primljene milosti. To je bio dostatan razlog da se godine 1984. pokrene postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Tim je činom o. Antić dobio naslov sluga Božji. Primjer Antićeva života svakako je za promišljanje i za trenutke tišine i sabranosti, ali „duhovno profitirati“ od svetosti Antićeva života možemo jedino ako se trudimo nasljedovati njegove kreposti. On je svojim životom dokazao i pokazao kako je svetost i danas moguća.
 

Nives Matijević

Film sasvim jasno govori o mučeništvu 66 širokobrijeških franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.

 
 
U Hrvatskoj već više od 70 godina buja mržnja i to prema – katolicima i Katoličkoj Crkvi. Danas je od strane ljevičarskih bojovnika i tzv. „boraca“ za ljudska prava normalno govoriti o tim istim ljudskim pravima. Ali – samo onda kada ta prava vrijede za mrzitelje hrvatstva i katoličanstva, velikosrbe, političke jugoslavene, radikalne gay aktiviste i progonitelje Crkve. A takvo divljanje i mržnja vrlo lako se može dokazati. Prije svega terminologijom koja se širi protiv Katoličke Crkve. Katolike i svećenike se naziva „klerofašistima“, „kleroustašama“, „štakorima“, „reakcionarnim elementima“. To je sasvim vidljivo i u medijima od nekih pojedinaca i kolumnista komunističke orijentacije.
http://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1422956914.jpg
Prije nekoliko dana u Katehetskom Centru župe Gospe od Brze Pomoće u produkciji internentske TV Laudato prikazan je film „In odium fidei“. Film sasvim jasno govori o mučeništvu 66 širokobrijeških franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945. Ti ljudi su ubijeni na razne mučke načine. Ali je sasvim poznato da se prije samih zločina širila propaganda o „koljačima u franjevačkim habitima“ i „klerofašistima“. Takva je psihologija mrzitelja i ubojice. Kada donese odluku da će ubiti ili na razne druge načine progoniti objekta svojega prezira, on stvara intelektualnu ili duhovnu klimu, ozračje koje će pogodovati opravdanju tih njegovih zlodjela koja čini. Tako da se od 1945. pa do danas ništa nije promijenilo u mentalnom sklopu komunista i njihovih elemenata koji se očituju u hrvatskom medijskom prostoru. Prije nego što će vas progoniti on vas proglasi genocidnim, progasi vas „fašistom“. I to je to. To je sotonska i pokvarena lažljiva propaganda koja nema u sebi niti zrnce humanosti, a poziva se na humanost. Hercegovački franjevci koji su bili ubijeni i zatvarani bili su ljudi koji su istinski voljeli Krista, Crkvu i svoju domovinu, koji nikome nisu nikakvoga zla nanijeli, koji su voljeli svoj narod i služili mu. Oni su bili promicatelji obrazovanja, karitativnog djelovanja, kulture i duhovnosti u sredini u kojoj su djelovali. Bili su obljubljeni u narodu. I većina njih je završila svoj život metkom u potiljak ili kazamatima samo zbog toga što su nosili franjevački habit. To je ono što je činjenica. To je ono što je živa istina i o čemu treba govoriti.
 
Međutim, današnjim komunistima i ljevičarskim fanaticima nije u interesu da se govori i komunističkim zločinima. Njima je drug Tito i dalje Bog, kao što su im partizanski divljaci koji su činili zločine i dalje narodni heroji i veliki ljudi „naših naroda i narodnosti“. Franjevci iz Širokog Brijega nisu bili nikakvi „ustašofili“, niti „rekacionarni elementi“, niti „klerofašisti“, nego ljudi koji su služili svojem narodu i voljeli svoj narod čistim srcem i nesebičnom ljubavlju. Potrebno je raditi na tome da se takvo što više nikada ne ponovi, ali i da se ne zaboravi. Jer, ako zaboravimo sve one zločine koji su se događali nad ovim prostorima, osobito prema katolicima, ali i prema drugim istinoljubivim i miroljubivim ljudima, oni bi se vrlo lako mogli ponoviti. Ne postoji tragičnija stvar ili pojava, nego kada se kroz širenje netrpeljivosti nanovo zaziva duh osvete i mržnje prema ideološkim neprijateljima. Postoji još i tragičnije pojava, a ona se javlja onda kada se ti zločini na bilo koje načine opravdavaju ili prešućuju. Zato je važno neprekidno govoriti činjenice, otvoriti se ljubavi, istini, i dobroti. Jer, onaj koji širi i promiče istinu, sigurno je na dobrom putu, osobito kada je riječ o onim činima ili zločinima koji se prešućuju ili na bilo koji način opravdavaju. A o tome nam na najsavršeniji način govori film „In odium fidei“.
 

Pavle Primorac

Službeno otvaranje postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića, SJ

 
 
U subotu 28. veljače na 100. rođendan isusovca p. Ante Gabrića, SJ (Metković, 28. 2. 1915.), dugogodišnjeg hrvatskog misionara u Indiji, u prostorijama Nadbiskupskog duhovnog stola na zagrebačkom Kaptolu, sjednicom koju u 11 sati otvara zagrebački nadbiskup kardinal Josip Boznić, službeno se otvara biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, SJ.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2014/10/3728487569_9365ec7c96.jpg
Svečana misa je u 19 sati u bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 31 u Zagrebu, predvodi je kardinal Bozanić.Nakon mise predstavljanje je dokumentarnog filma „Tamo gdje palme cvatu" novinarke Ljiljane Bunjevac – Filipović u produkciji HRT-a te knjige Ivana Jurića „Pisma o. Ante Gabrića rodbini u Metkoviću", najavio je u ime Hrvatske pokrajine Družbe Isusove vicepostulator kauze p. Ante Gabrića, p. Antun Volenik, SJ.

P. Ante Gabrić (Metković, 28. veljače 1915. – Kalkuta, Indija, 20. listopada 1988.) rodio se u kršćanskoj obitelji kao osmo dijete. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926., gdje je maturirao 1933. Iste godine primljen je u isusovački novincijat. Položio je isusovačke redovničke zavjete i studirao filozofiju u Italiji. Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Godinu dana učio je engleski i bengalski jezik. U misiji Boshonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje su prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomaže u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli" u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime "Father Ante Gabrić". U svome misijskome i pastoralnom radu surađivao je s Majkom Terezom.
http://croatia.org/crown/content_images/spirituality/ante_gabric/ante_gabric2.jpg
Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Maria Polli", s grudom zemlje iz rodnoga kraja i bočicom vode iz Jadranskoga mora.
 

IKA - http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=167278

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 926 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević