Get Adobe Flash player

Samo prolaze u skupim autima

 
 
Isuse moj dragi,
gledam Te na raspelu
s "krunom" si na čelu.
Krv i čavli, proboden bok...
http://www.petracgoran.hr/img/radovi/sakralne_v/raspelo4.jpg
Oprali su ruke, ne samo Poncije Pilat!
Danas mnogi od nas peru ruke...
Nisi im u duši, okreću glave od križa
dok prolaze u skupim autima.
Nisu blizu bližnjem, samo ogovaranja.
Bože moj, krivim putima hodimo!
 

Robert Tomšić

Nalaze se mnog stvari, pa tako i nalog ondašnjega javnog tužitelja Jakova Blaževića za Kardinalovo uhićenje i pretres nadbiskupskog dvora

 
 
Muzej bl. Alojzija Stepinca prvi puta se ove godine uključio u tradicionalnu manifestaciju, 10. u nizu, „Noć muzeja“. Stručni suradnik Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije Davor Trbušić uvodno je istaknuo da se uključivanjem u manifestaciju „Noć muzeja“ željelo svoj zainteresiranoj javnosti približiti i predstaviti lik našeg blaženika. K tomu želja je bila i popularizirati blaženikovu spomen-zbirku „Učionicu svjedočanstva vjere i povijesti“, muzej posebne vrijednosti i duhovne snage.
http://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/2015/1/NM/bro%C5%A1ura.jpg
Alojzije Stepinac (1898. - 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal i smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Muzej bl. Alojzija Stepinca prvotno je otvoren 7. veljače 1995. g. pod nazivom Spomen-zbirka. Dana 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio je u Mariji Bistrici Alojzija Stepinca blaženim, a prigodom 10. obljetnice njegove beatifikacije Muzej je preselio u novi prostor u prizemlju Nadbiskupskog dvora i kule Nebojan, a svečano je otvoren 10. studenoga 2007. Stalnim muzejskim postavom nastoji se ilustrirati život i djelo Alojzija Stepinca. Izloženi su dokumenti, liturgijsko ruho, kardinalska odora, liturgijsko posuđe, knjige, umjetničke slike (portreti Stepinca), fotografije i predmeti iz Stepinčeve ostavštine te svjedočanstva o njegovu mučeništvu. U Krašiću, rodnome mjestu blaženoga Alojzija Stepinca, nalazi se njegova Spomen-soba, mjesto njegova zatočeništva, koja dopunjuje građu prikazanu u Muzeju u Zagrebu.
 
Novi muzejski postav iz blaženikove materijalne ostavštine arhitektonski i oblikovno reprezentativno je te nadasve originalno, primjenjujući najsuvremenija audio-vizualna tehnološka dostignuća, osmislila arhitektica Ana Nada Krpelnik. Udahnjujući muzeju prepoznatljivost i unoseći u dio povijesti dašak modernoga autorica je scenarij stalnog postava – „muzejsku priču“ podijelila po temama čiji je slijed pomalo nekonvencionalan za onoga tko očekuje kronološki predstavljen životni put kardinala Alojzija Stepinca. No, upravo su segmenti kojima je autorica zaokružila hod kroz prostor muzeja, a koji prikazuju važnost blaženikova života i djela za hrvatski narod, i više nego logični. Iz njegove materijalne ostavštine, izložene u muzeju, izranja nadasve ona duhovna koja je već dugo vremena duboko urasla u biće hrvatskoga naroda.
 
Šetnja kroz muzej započinje kardinalovom drugom duhovnom oporukom, napisanom za vrijeme sužanjstva u Krašiću 28. svibnja 1957. godine. U oporuci, koja je izložena u presliku (original se nalazi u Rimu) i koja je autorici poslužila kao neposredno nadahnuće, posebno je dirljiv uvod: „Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu. I kad se sada nakon svega toga pitam zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono što veli sveti Pavao apostol u Poslanici Korinćanima: „Što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom“ (1 Kor 1, 27-29).« Alojzije Stepinac za većinu u hrvatskom narodu je hrvatski kardinal te je u postavu muzeja toj činjenici istodobno dano istaknuto mjesto i skromna prezentacija. Uz dokument pape Pija XII. o promaknuću Alojzija Stepinca u kardinalski zbor izloženo je kardinalsko ruho koje on nikada nije obukao. Naime, promaknuće je stiglo kad je bio u internaciji u Krašiću, oštećenog zdravlja zbog sustavnog trovanja. U tome trenutku mogao je otići na konzistorij u Rim, primiti tu čast i privilegije koje nosi, priuštiti si najbolje liječenje i produžiti život, no on je bio svjestan što bi njegov odlazak značio za Crkvu i narod u Hrvatskoj te je odlučio ostati u nevoljama sa svojim narodom. Njegov kardinalat bio je lišen svakoga sjaja, ali je zato hrvatskom narodu bio još draži i važniji.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2015/01/13.jpg
Od dokumenata koji prate Kardinalov život od krštenja do smrti, tj. od krsnog lista do vlastoručne oporuke, osobitu pozornost privlače spisi koji otkrivaju njegovo zauzimanje za progonjene u Drugome svjetskom ratu među kojima je i pismo srpskoga pravoslavnog svećenika te spisi kao što su nalog ondašnjega javnog tužitelja Jakova Blaževića za Kardinalovo uhićenje i pretres nadbiskupskog dvora.

Od osobnih predmeta predstavljenih javnosti osobitu pozornost privlače crveni „lajbek“ što ga je Kardinalova majka Barbara dala mladome sinu kad je išao na svjetski orlovski slet u Brno 1922. godine, te kardinalski grimiz koji nikada nije obukao a za njega su ga nabavili hrvatski iseljenici iz Sjedinjenih Američkih Država, ali mu ga zbog „željezne zavjese“ nikada nisu mogli predati. Pozornost posjetitelja zacijelo će privući i kamenje kojim je bio nakon rata napadnut prilikom pokušaja atentata u Zaprešiću, a koje su dosad čuvale sestre karmelićanke u Brezovici. Izložene fotografije dokumentiraju Stepinčev rodni kraj, obitelj iz koje je potekao, njegove bogoslovske, svećeničke i biskupske dane, suđenje na montiranom procesu, zatočeništvo u Krašiću, veličanstveni oproštaj u katedrali 1960. godine, postupak za njegovo proglašenje blaženim i počast koju mu je iskazao Ivan Pavao II. pohodivši njegov grob.
 
Izlošci predstavljeni u zbirci potječu iz arhiva Postulature, iz Riznice zagrebačke katedrale, iz Karmela bosonogih karmelićanki iz Brezovice, iz Arhiva Republike Hrvatske, iz obiteljske baštine dr. Josipa Andrića i brojnih pojedinačnih darovatelja. U sklopu programa dr. Jure Krišto s Hrvatskoga instituta za povijest održao je predavanje „Neumoljiva propaganda protiv Stepinca“ te je pokušao dati odgovor na pitanje „zašto kardinal Alojzije Stepinac nije kontroverzan, a mnogi misle da je“. Valja istaknuti činjenicu da za katoličku zajednicu, za kršćane, za cijelu Crkvu kardinal, blaženik nije i ne može biti kontroverzan. Crkva ga je proglasila blaženim i stavila za uzor svima nama. Stepinac je kontroverzan onima koji njegovo suđenje i osudu na komunističkom sudu uzimaju ozbiljno i koji optužbe protiv Stepinca iznijete na tom suđenju promatraju kao stvarne pokazatelje, kao povijesnu istinu. Može se reći da je jedan od problema u dijelu hrvatske i svjetske historiografije danas, one koja se dotiče historiografije Drugoga svjetskog rata i poraća, to što ne uspijeva maknuti se od komunističke ideologije i njezine dirigirane povijesti“, upozorio je dr. Krišto. Kratko se osvrnuo na tijek montiranog i unaprijed pripremljenog procesa protiv Stepinca, osude i svega što je slijedilo, no istaknuo je da je hrvatski narod i svijet shvatio kako nije riječ o procesu koji bi trebao utvrditi činjenice, već još jedno sredstvo represije i nametanja ideologijske volje. Tadašnji režim shvatio je da je zapravo to najteži poraz koji su imali.
 
Postalo im je jasno da je Katolička Crkva uistinu najteži protivnik komunističkih vlasti. Režim je stoga morao poduzeti nove napore, a oni su bili širenje propagande, rekao je dr. Krišto. Moć propagande koja je započela prije montiranog suđenja nadbiskupu Stepincu, nastavila se i nakon njega, te je bila tolika da je zavela i ponekog profesora i doktoranta povijesti, upozorio je dr. Krišto. Kad se spozna da je taj sud bio priređen kao sredstvo za nametanje ideologije, osiguranje vlasti, uvođenje straha i osvete za neposlušnost prestat će i pozivanje na to suđenje kao relevantnu sudsku presudu.
 
Britanski povjesničar dr. Robin Harris koji je odnedavno u Zagrebu gdje piše biografiju bl. Alojzija Stepinca koja će krajem godine biti objavljena na engleskom jeziku održao je na tečnom hrvatskom jeziku predavanje „Hrabrost – najviša Stepinčeva krepost“. „Moramo pokušati razumjeti zašto je hrabrost kao krepost toliko važna kod Stepinca. On neprestano ponavlja „ne bojim se nikoga“. Pravi odgovor na ovo je: Stepinac je razumio da je strah bilo najvažnije i najopasnije oružje u ruci komunizma. Temelj moći totalitarizma nije pokolj ni mučenje, već strah od pokolja i mučenja, a taj strah ima samo jednog jakog neprijatelja, a to je hrabrost“, pojasnio je dr. Harris. Dodao je da je Stepinac uvijek mislio o primjeru za druge: za biskupe i svećenike, redovnike i redovnice, i tolike tisuće laika u Hrvatskoj. Zato je i pisao toliko pisama iz Krašića. „Zbog njegovog ponašanja u Lepoglavi i Krašiću, zbog njegovog primjera, poticanja i prijekora i upozorenja Katolička Crkva je ovdje, u Hrvatskoj pružila i pokazala solidan, učinkovit i uspješan otpor protiv subverzije komunizma. Taj hrabri otpor bio je jamstvo za identitet Hrvata i za stvaranje buduće, slobodne Hrvatske“, rekao je dr. Harris. Svoje svjedočenje o Stepinčevu moćnom zagovoru s neba iznijele su Ana Beno i Marijana Brkan, rođ. Beno iz Dubrovnika.
 

Nives Matijević

Kršćanski je opraštati

 
 
Zauzeti stav oproštenja drugima koji su nam nanijeli zlo u životu ili sebi koji smo žrtve vlastitih postupaka vrlo je težak zadatak. Barem nam tako izgleda. Čim čujemo riječ „oproštenje“ ili nam u srcu odjekne misao da drugome trebamo oprostiti, često puta pomislimo da je riječ o znaku naše ljudske slabosti, pomislimo da je kukavički oprostiti. Nekako nam u mentalnom sklopu odjekuje misao da je logičnije drugome se osvetiti kada nam je učinio nekakvo zlo, to smatramo nečim prirodim. Međutim, kao kršćani trebamo znati da smo mi pozvani ne povodite se samo za onim što se nama čini „logičnim“ ili „prirodnim“. Mi smo pozvani slijediti onaj natprirodni, intuitivni, duhovni dio sebe.
http://lonelypilgrim.com/wp-content/uploads/2013/11/james-tissot-jesus-wept.jpg
Čovjek je biće sastavljeno od tijela, duše i psihe. Kao što nam netko svojim postupcima može nanijeti tjelesne rane time što nam nanese neku povredu, može se vrlo lako dogoditi da nam netko također nanese psihičke ili duhovne rane koje nosimo duboko u sebi. Te psihičke i duhovne rane često puta teže zacijeljuju od fizičkih rana. Kada od neke osobe doživimo povredu na psihičkoj ili duhovnoj razini, kada nas netko povrijedi, kada nas ogovara, kada nas mrzi i progoni, kada učini nažao osobi koju volimo, u nama se nerijetko rađa prezir ili mržnja prema osobi koja nam je nanijela zlo. Eto, upravo su taj prijezir i mržnja rane koje nosimo u srcu, u svojoj duši. Sve dok mrzimo ili preziremo, mi postajemo robovi svojih rana. Mi smo duhovno okovani i nismo slobodni. Taj duh neopraštanja vrlo je loš i negativan za naše fizičko, psihičko, ali i duhovno zdravlje. Zato je potrebno promisliti o tome kako ući u proces opraštanja.
 
Odmah valja reći ovo – da bismo oprostili sebi i drugima na nečemu što smo mi učinili ili na zlu koje je nama učinjeno, to je vrlo teško učiniti svojim snagama. Upravo nam Bog daje milost, on ulijeva u našu dušu svoju ljubav i pomaže nam istinski oprostiti. A o tome nam svjedoči i moć evanđeoske ljubavi Krista Gospodina. Kada Petar pita koliko puta trebamo oprostiti bratu ako se ogriješi o nas – da li do sedam puta. Ne, kaže Isus, nego do sedamdeset puta sedam. To znači beskonačno. Isto tako, Isus naglašava da trebamo oprostiti i do sedam puta ako se brat ogriješi o nas i zamoli nas za oproštenje. Valja podsjetiti i vrlo važnu činjenicu koja je zapisana u evanđelju, a ta je da je Isus dok su ga razapinjali molio za svoje protivnike. Isto tako je sa đakonom Stjepanom koji je molio za svoje neprijatelje i mrzitelje dok su ga kamenovali. Kako je to Stjepan mogao?
 
Pa jednostavno – u svojem srcu imao je snagu Kristove ljubavi koja ga je osposobila da može oprostiti svojim neprijateljima. U njegovom srcu nije bilo niti malo mržnje prema onima koji su ga ubili. Upravo je važno učiti od Isusa kako oprostiti. To naime ne znači da nam osoba kojoj smo oprostili za zlo koje nam je učinjeno moramo ispijati kave ili biti s njom prijatelji. Nužno je i potrebno oprostiti zato što je to naša kršćanska dužnost, ali i zbog našeg duhovnog mira. Jer, dokle god mrzimo ili preziremo drugu osobu, dokle god sanjamo da se toj osobi osvetimo, ta osoba ima vlast nad nama. Duhovnu vlast. I to nije dobro. Zato bi bilo dobro da se okrenemo Kristu i njegovu evanđelju i odbacimo duhovne okove kojima smo eventualno okovani i otvorimo se istinskoj Kristovoj ljubavi koja nam odsijeva iz evanđelja. A evanđelje ima veliku snagu, snagu praštanja, ljubavi i mira.
 

Pavle Primorac

Anketa

Mogu li rukometaši do zlata?

Utorak, 23/01/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 934 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević