Get Adobe Flash player

Film sasvim jasno govori o mučeništvu 66 širokobrijeških franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945.

 
 
U Hrvatskoj već više od 70 godina buja mržnja i to prema – katolicima i Katoličkoj Crkvi. Danas je od strane ljevičarskih bojovnika i tzv. „boraca“ za ljudska prava normalno govoriti o tim istim ljudskim pravima. Ali – samo onda kada ta prava vrijede za mrzitelje hrvatstva i katoličanstva, velikosrbe, političke jugoslavene, radikalne gay aktiviste i progonitelje Crkve. A takvo divljanje i mržnja vrlo lako se može dokazati. Prije svega terminologijom koja se širi protiv Katoličke Crkve. Katolike i svećenike se naziva „klerofašistima“, „kleroustašama“, „štakorima“, „reakcionarnim elementima“. To je sasvim vidljivo i u medijima od nekih pojedinaca i kolumnista komunističke orijentacije.
http://croexpress.eu/nv-admin/image/vijesti/0-1422956914.jpg
Prije nekoliko dana u Katehetskom Centru župe Gospe od Brze Pomoće u produkciji internentske TV Laudato prikazan je film „In odium fidei“. Film sasvim jasno govori o mučeništvu 66 širokobrijeških franjevaca koji su ubijeni u veljači 1945. Ti ljudi su ubijeni na razne mučke načine. Ali je sasvim poznato da se prije samih zločina širila propaganda o „koljačima u franjevačkim habitima“ i „klerofašistima“. Takva je psihologija mrzitelja i ubojice. Kada donese odluku da će ubiti ili na razne druge načine progoniti objekta svojega prezira, on stvara intelektualnu ili duhovnu klimu, ozračje koje će pogodovati opravdanju tih njegovih zlodjela koja čini. Tako da se od 1945. pa do danas ništa nije promijenilo u mentalnom sklopu komunista i njihovih elemenata koji se očituju u hrvatskom medijskom prostoru. Prije nego što će vas progoniti on vas proglasi genocidnim, progasi vas „fašistom“. I to je to. To je sotonska i pokvarena lažljiva propaganda koja nema u sebi niti zrnce humanosti, a poziva se na humanost. Hercegovački franjevci koji su bili ubijeni i zatvarani bili su ljudi koji su istinski voljeli Krista, Crkvu i svoju domovinu, koji nikome nisu nikakvoga zla nanijeli, koji su voljeli svoj narod i služili mu. Oni su bili promicatelji obrazovanja, karitativnog djelovanja, kulture i duhovnosti u sredini u kojoj su djelovali. Bili su obljubljeni u narodu. I većina njih je završila svoj život metkom u potiljak ili kazamatima samo zbog toga što su nosili franjevački habit. To je ono što je činjenica. To je ono što je živa istina i o čemu treba govoriti.
 
Međutim, današnjim komunistima i ljevičarskim fanaticima nije u interesu da se govori i komunističkim zločinima. Njima je drug Tito i dalje Bog, kao što su im partizanski divljaci koji su činili zločine i dalje narodni heroji i veliki ljudi „naših naroda i narodnosti“. Franjevci iz Širokog Brijega nisu bili nikakvi „ustašofili“, niti „rekacionarni elementi“, niti „klerofašisti“, nego ljudi koji su služili svojem narodu i voljeli svoj narod čistim srcem i nesebičnom ljubavlju. Potrebno je raditi na tome da se takvo što više nikada ne ponovi, ali i da se ne zaboravi. Jer, ako zaboravimo sve one zločine koji su se događali nad ovim prostorima, osobito prema katolicima, ali i prema drugim istinoljubivim i miroljubivim ljudima, oni bi se vrlo lako mogli ponoviti. Ne postoji tragičnija stvar ili pojava, nego kada se kroz širenje netrpeljivosti nanovo zaziva duh osvete i mržnje prema ideološkim neprijateljima. Postoji još i tragičnije pojava, a ona se javlja onda kada se ti zločini na bilo koje načine opravdavaju ili prešućuju. Zato je važno neprekidno govoriti činjenice, otvoriti se ljubavi, istini, i dobroti. Jer, onaj koji širi i promiče istinu, sigurno je na dobrom putu, osobito kada je riječ o onim činima ili zločinima koji se prešućuju ili na bilo koji način opravdavaju. A o tome nam na najsavršeniji način govori film „In odium fidei“.
 

Pavle Primorac

Službeno otvaranje postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića, SJ

 
 
U subotu 28. veljače na 100. rođendan isusovca p. Ante Gabrića, SJ (Metković, 28. 2. 1915.), dugogodišnjeg hrvatskog misionara u Indiji, u prostorijama Nadbiskupskog duhovnog stola na zagrebačkom Kaptolu, sjednicom koju u 11 sati otvara zagrebački nadbiskup kardinal Josip Boznić, službeno se otvara biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, SJ.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2014/10/3728487569_9365ec7c96.jpg
Svečana misa je u 19 sati u bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 31 u Zagrebu, predvodi je kardinal Bozanić.Nakon mise predstavljanje je dokumentarnog filma „Tamo gdje palme cvatu" novinarke Ljiljane Bunjevac – Filipović u produkciji HRT-a te knjige Ivana Jurića „Pisma o. Ante Gabrića rodbini u Metkoviću", najavio je u ime Hrvatske pokrajine Družbe Isusove vicepostulator kauze p. Ante Gabrića, p. Antun Volenik, SJ.

P. Ante Gabrić (Metković, 28. veljače 1915. – Kalkuta, Indija, 20. listopada 1988.) rodio se u kršćanskoj obitelji kao osmo dijete. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926., gdje je maturirao 1933. Iste godine primljen je u isusovački novincijat. Položio je isusovačke redovničke zavjete i studirao filozofiju u Italiji. Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Godinu dana učio je engleski i bengalski jezik. U misiji Boshonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje su prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomaže u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli" u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime "Father Ante Gabrić". U svome misijskome i pastoralnom radu surađivao je s Majkom Terezom.
http://croatia.org/crown/content_images/spirituality/ante_gabric/ante_gabric2.jpg
Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Maria Polli", s grudom zemlje iz rodnoga kraja i bočicom vode iz Jadranskoga mora.
 

IKA - http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=167278

Ne dopustiti duhu zloće pristup u naš život

 
 
Kršćanin, prosvjetljen snagom Duha Svetoga koji je ujedno i duh vjere i povjerenja u života Boga, mora intenzivno moliti da u njegovo srce uđe dar jakosti koji bi ga osposobio u borbi protiv navala duha zloće. Taj duh zloće jest onaj duh koji čovjeka potiče da se suobličuje ovome svijetu i tako neprestano koketira sa moralnim zlom koji se u teologiji i Objavi naziva – grijeh. Istina jest, mi baštinimo taj grijeh od svojih praroditelja, ali moramo znati da imamo Božju milost koju primamo u sakramentima, te smo u nadnaravnom redu milosti jači od bilo kakvog oblika grijeha, ako je Bog s nama. Korizma je upravo ono vrijeme koje nam pomaže u borbi protiv navala duha zloće, protiv sklonosti na grijeh, protiv samoga grijeha i svih onih posljedica koje nam grijeh donosi. Tri duhovna „stupa“ kršćaninu danas na osobit način pomažu u borbi protiv grijeha. To su post, molitva, i djela ljubavi.
http://cdn.conversiondiary.com/wp-content/uploads/2011/03/lent-cross.jpg
Upravo nas Isus potiče da ta djela činimo u svojem kršćanskom i duhovnom životu, te tako napredujemo na putu svetosti. Post nije samo odricanje u fizičkom smislu riječi, nego je on vrlo važan duhovni čimbenik koji mrtvi naše „tjelesne udove“ i pomaže nam da rastemo u duhovnom smislu, da postignemo veliku razinu kontrole na razini duhovnosti. Molitva je ona koja nas duboko sjedinjuje sa Bogom i njegovim Zakonom ljubavi. Ona nas prosvjetljuje u dubini naše duše i daje nam unutarnju snagu da do kraja slijedimo evanđelje. Djela ljubavi bi trebali biti plodovi posta i molitve. I sam Isus nas poziva da svjetlimo onako kako svjetli on. Njegovi učenici moraju biti oni koji će svjetliti drugima, a to svjetlo treba se na osobit način pokazivati u korizmi. Danas smo suočeni sve više sa folklornim shvaćanjem korizmenog vremena. Odričemo se nečega iz pomodarstva, iz nekakvog kiča (cigarete, čokolade ili alkohola). Ali nije u tom smisao. Smisao korizmenog vremena jest mijenjati sebe, svoj život, svoju dušu i duh, te odnos prema Bogu i drugom čovjeku. Zato, ono duhovno zrenje na koje smo pozvani, na ono duhovno sjedinjenje koje trebamo ostvariti u svojem životu nužn je odazvati se odmah. Jer Isus nas na to poziva. Hoditi zajedno s Kristom, znači hoditi u svjetlosti, ljubavi, radosti i miru.
 
I ne dopustiti duhu zloće pristup u naš život. Jer, tko god dopusti da duh zloće, duh grijeha u njemu prebiva, taj poprima duh neposlušnosti u odnosu prema Bogu i bližnjemu, a gdje god je prisutan taj duh neposlušnosti, tamo ne može prebivati niti duh spasenja. Isus nas poziva da mu budemo poslušni. U svemu. I sam svjedoči da će svi oni koji mu budu poslušni biti ljudi koji se ne odriču njegove riječi, pa se tako Isus neće odreći niti njega kada dođe u slavi. Kada se Isus jednom pojavi u slavi, svi njegovi prijatelji u učenici koji su ga voljeli i koji ga neprestano vole podignut će svoje glave, jer se približuje otkupljenje. To bi trebao biti plod korizmenog vremena. Spasenje i ljubav, dobrota i radost. Radost što možemo mijenjati sebe, što rastemo u duhu, u duhovnosti, vjeri. Zato je potrebno neprestano raditi na sebi i „produžiti“ pokornički duh, duh korizme na čitav život, a ne samo na četrdeset dana koliko ona traje. Tko ima u sebi duh poslušnosti i duhovne radosti, sigurno se neće izgubiti.
 

Pavle Primorac

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Subota, 24/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 816 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević