Get Adobe Flash player

Program treba olakšati razmišljanje, razmjenu mišljenja, iskustvo crkvenosti i zajedničku molitvu

 
 
Papa Ivan Pavao II., godine 1997. odredio je da se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. U središtu je toga dana zahvalnost i molitva za ljude koji su se životno vezali za Gospodina i njemu posvetili svoj život u monaškim Redovima, apostolskim Redovima i zajednicama te svjetovnim institutima. Papa Ivan Pavao II. uvođenjem ovog dana posvećenoga života, želio je da to slavlje pomogne sve više vrjednovati svjedočanstvo muškaraca i žena koji su se životno angažirali iz bliza nasljedovati Krista, prihvaćanjem evanđeoskih savjeta (odreknuća posjedovanja – siromaštvo, odreknuće moći – poslušnost i odreknuće braka – djevičanstvo).
http://www.sestre-scj.hr/site/pics/godina-posvecenog-zivota-box/Slika1gpz.png
Kongregacija za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života u svom je pismu biskupskim konferencijama od 30. lipnja 2014., dijeleći i prihvaćajući želju Svetog Oca da 2015. bude Godina posvećenog života, predložila okvirni program te godine, koja je počela 30. studenog 2014., a završit će 2. veljače 2016. Taj program treba „olakšati razmišljanje, razmjenu mišljenja, iskustvo crkvenosti i zajedničku molitvu“, koji su povezani s posvećenim životom.
 
U pismu se tvrdi da „posvećeni život prolazi kroz jedno razdoblje u kojem se, osim očitih znakova smrti, uočavaju brojni putovi vitalnosti i svetosti u crkvenoj zajednici“ te ističe da se „posvećeni život stavlja u samo srce Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da 'izražava najdublju narav kršćanskog poziva' i težnju cijele Crkve-Zaručnice prema sjedinjenju s jedinim zaručnikom“ (Vita consecrata, apostolska pobudnica o posvećenom životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu, br. 3 /1996./). Godina posvećenog života proglašena je prigodom 50. obljetnice objavljivanja Dekreta Drugog vatikanskog koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života Perfectae caritatis (28. listopada 1965.)
 
Logo za Godinu posvećenog života, na simboličan način izražava temeljne vrijednosti posvećenog života. U njemu se prepoznaje „neprekidno djelo Duha Svetoga, koje tijekom stoljeća tumači bogatstva prakse evanđeoskih savjeta kroz mnogovrsne karizme, te i na taj način Kristovu tajnu čini trajno prisutnom u Crkvi i svijetu, u vremenu i prostoru« (VC 5). Djelo je slikarice Carmele Boccasile. Godina posvećenoga života službeno je započela 29. studenoga molitvenim bdijenjem u bazilici Sv. Marije Velike u Rimu. Papa Franjo, i sam isusovac, video-porukom obratio se svim redovima, družbama i zajednicama Bogu posvećenoga života, zahvaljujući Gospodinu za dragocjeni dar posvećenoga života za Crkvu i svijet. Očekujem da „probudite svijet“ jer je proroštvo glavno obilježje posvećena života, poručuje papa Franjo redovnicima i redovnicama. U svom pismu za Godinu posvećena života govori o ciljevima, očekivanjima i obzorima ove posebne godine koja završava 2. veljače 2016. Glavni su ciljevi u redovničkom životu „sa zahvalnošću gledati na prošlost“ - da se živim održi vlastiti identitet i svi vidici karizme; „strasno živjeti sadašnjost“ - živeći Evanđelje u duhu zajedništva i „s nadom prigrliti budućnost“ unatoč teškoćama koje se susreću u redovništvu, počevši od krize zvanja.
 
Papa potiče mlađe redovnike i redovnice da ne popuštaju napasti brojeva i učinkovitosti, te da se ne oslanjaju samo na vlastite snage. Mašta ljubavi ne poznaje granice, a potreban je polet da se Evanđelje nosi u kulture i razne društvene okvire. U zajednici radosno življenja vjera čini Crkvu privlačivom, tvrdi papa Franjo. Svjedočenje bratske ljubavi, solidarnosti i dijeljenja snaži Crkvu, koja bi trebala biti kovačnica proroka, kadrih iščitavati znakove vremena i tumačiti zbivanja, osuđujući grijeh i nepravde. Papa očekuje da osobe posvećenoga života „stvaraju mjesta“ gdje se živi evanđeoska logika dara, bratstva, različitosti i uzajamne ljubavi. Idealno mjesto za takav život jest redovnička zajednica. Papa želi da Godina posvećenoga života potakne suradnju raznih zajednica u prihvatu izbjeglica, blizini siromašnima, u naviještanju Evanđelja i u molitvi.
 
Živeći zaručničku odnosno svadbenu dimenziju redovničkog zvanja i poslanja, redovnici i redovnice su ne samo eshatološki znak u smislu da Crkvu i svijet podsjećaju na to kako je domovina naša na nebesima, i kako oni, koji se nađu dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih, niti se žene niti udaju, nego su kao anđeli na nebu, nego su oni kao takvi u prvom redu svjedoci života koji je ispunjen zauzetom i radosnom pripremom za konačni susret ljubavi s Kristom. Oni su prije svega svjedoci radosnoga života, života koji se ostvaruje u budnom, da ne reknemo napetom i radosnom iščekivanju onoga koga „žeđa duša moja, koga želi tijelo moje“. Redovničke zajednice kao duhovne obitelji obilježene zaručničkom ljubavlju, kao male kuće Božje u kojima se živi trajna priprema na svadbu, poziv su i poticaj cijeloj Crkvi da čeka svoga Gospodina budna u molitvi i raspjevana njemu na slavu, raspjevana, dakako, prije svega ljubavlju i dobrim djelima. Zaručnička dimenzija redovničkog života treba pokazati kako istinski kršćanski život ne poznaje dosadu, mrzovolju, nehaj, neurednosti i zapuštenost.
http://www.klanjateljice.hr/wp-content/uploads/2014/11/NajavaA_032-1.jpg
Upravo se po toj zaručničkoj dimenziji kršćanstvo treba posebno prepoznati kao vjera života, radosti, ljubavi, ljepote, kao vjera puna životnog smisla, napona i poleta. I tko bi mogao to poslanje u Crkvi uspješnije izvršiti od redovničkih zajednica u kojima se njeguje svadbeno ozračje i živi zaručnička ljubav?!
 

Gdje tražiš?

 
Svi te traže. Traže te u onima koji ih ljube.
U onima koji im pozajmljuju ne nadajući se od njih ničemu.
U onima koji im pomažu nositi križ.
 
Traže te u radnicima prvoga sata.
Traže te u onima koji su svima poslužitelji.
U onima koji im praštaju do 70 puta 7.
U onima koji odabiru bolji dio.
 
I u njima posvuda čuju tvoj glas,
nalaze tvoje znakove,
ali te ne susreću, ne dotiču.
 
A ti ih iščekuješ u onima koje ljube.
U onima kojima pozajmljuju ne nadajući se od njih ničemu.
U onima kojima pomažu nositi križ.
 
Iščekuješ ih u radnicima posljednjega sata.
U onima koje poslužuju.
U onima kojima praštaju do 70 puta 7.
U onima kojima prepuštaju bolji dio.
 
Iščekuješ ih i u njima samima.
Iščekuješ u sve dane
i nakon svršetka svijeta.
 

(Stjepan Lice iz Dobra sreća)

 
Tijekom Godine posvećenog života planirani su različiti događaji i susreti na razini opće Crkve. Godina posvećenog života u Hrvatskoj imat će glavnu proslavu Nacionalnim susretom u nacionalnom svetištu u Mariji Bistrici 14. ožujka 2015., svih redovnika i redovnica i Bogu posvećenih laika, redovničkih pripravnika, biskupijskih povjerenika za posvećeni život, kao i laika povezanih s redovničkim zajednicama preko trećih redova.
 

Nives Matijević

Samo prolaze u skupim autima

 
 
Isuse moj dragi,
gledam Te na raspelu
s "krunom" si na čelu.
Krv i čavli, proboden bok...
http://www.petracgoran.hr/img/radovi/sakralne_v/raspelo4.jpg
Oprali su ruke, ne samo Poncije Pilat!
Danas mnogi od nas peru ruke...
Nisi im u duši, okreću glave od križa
dok prolaze u skupim autima.
Nisu blizu bližnjem, samo ogovaranja.
Bože moj, krivim putima hodimo!
 

Robert Tomšić

Nalaze se mnog stvari, pa tako i nalog ondašnjega javnog tužitelja Jakova Blaževića za Kardinalovo uhićenje i pretres nadbiskupskog dvora

 
 
Muzej bl. Alojzija Stepinca prvi puta se ove godine uključio u tradicionalnu manifestaciju, 10. u nizu, „Noć muzeja“. Stručni suradnik Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije Davor Trbušić uvodno je istaknuo da se uključivanjem u manifestaciju „Noć muzeja“ željelo svoj zainteresiranoj javnosti približiti i predstaviti lik našeg blaženika. K tomu želja je bila i popularizirati blaženikovu spomen-zbirku „Učionicu svjedočanstva vjere i povijesti“, muzej posebne vrijednosti i duhovne snage.
http://www.zg-nadbiskupija.hr/UserDocsImages/stories/SLIKE/2015/1/NM/bro%C5%A1ura.jpg
Alojzije Stepinac (1898. - 1960.) bio je zagrebački nadbiskup i kardinal i smatra se jednim od velikana Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Muzej bl. Alojzija Stepinca prvotno je otvoren 7. veljače 1995. g. pod nazivom Spomen-zbirka. Dana 3. listopada 1998. papa Ivan Pavao II. proglasio je u Mariji Bistrici Alojzija Stepinca blaženim, a prigodom 10. obljetnice njegove beatifikacije Muzej je preselio u novi prostor u prizemlju Nadbiskupskog dvora i kule Nebojan, a svečano je otvoren 10. studenoga 2007. Stalnim muzejskim postavom nastoji se ilustrirati život i djelo Alojzija Stepinca. Izloženi su dokumenti, liturgijsko ruho, kardinalska odora, liturgijsko posuđe, knjige, umjetničke slike (portreti Stepinca), fotografije i predmeti iz Stepinčeve ostavštine te svjedočanstva o njegovu mučeništvu. U Krašiću, rodnome mjestu blaženoga Alojzija Stepinca, nalazi se njegova Spomen-soba, mjesto njegova zatočeništva, koja dopunjuje građu prikazanu u Muzeju u Zagrebu.
 
Novi muzejski postav iz blaženikove materijalne ostavštine arhitektonski i oblikovno reprezentativno je te nadasve originalno, primjenjujući najsuvremenija audio-vizualna tehnološka dostignuća, osmislila arhitektica Ana Nada Krpelnik. Udahnjujući muzeju prepoznatljivost i unoseći u dio povijesti dašak modernoga autorica je scenarij stalnog postava – „muzejsku priču“ podijelila po temama čiji je slijed pomalo nekonvencionalan za onoga tko očekuje kronološki predstavljen životni put kardinala Alojzija Stepinca. No, upravo su segmenti kojima je autorica zaokružila hod kroz prostor muzeja, a koji prikazuju važnost blaženikova života i djela za hrvatski narod, i više nego logični. Iz njegove materijalne ostavštine, izložene u muzeju, izranja nadasve ona duhovna koja je već dugo vremena duboko urasla u biće hrvatskoga naroda.
 
Šetnja kroz muzej započinje kardinalovom drugom duhovnom oporukom, napisanom za vrijeme sužanjstva u Krašiću 28. svibnja 1957. godine. U oporuci, koja je izložena u presliku (original se nalazi u Rimu) i koja je autorici poslužila kao neposredno nadahnuće, posebno je dirljiv uvod: „Nedokučiva providnost Božja postavila me je bila prije mnogo godina vama za pastira. Znam da je u ono doba bilo u našoj dijecezi mnogo učenijih svećenika od mene. Znam da ih je bilo i mnogo zaslužnijih od mene jer ja sam tada bio svećenik tek tri i pol godine, nepoznat svemu svijetu. I kad se sada nakon svega toga pitam zašto je Bog upravo mene odabrao za tu zadaću, onda moram odgovoriti ono što veli sveti Pavao apostol u Poslanici Korinćanima: „Što je ludo pred svijetom, izabra Bog da posrami mudre, i što je slabo pred svijetom, izabra Bog da posrami jako; i što je neplemenito pred svijetom i prezreno, izabra Bog, i ono što nije da uništi ono što jest, da se ne hvali nijedan čovjek pred Bogom“ (1 Kor 1, 27-29).« Alojzije Stepinac za većinu u hrvatskom narodu je hrvatski kardinal te je u postavu muzeja toj činjenici istodobno dano istaknuto mjesto i skromna prezentacija. Uz dokument pape Pija XII. o promaknuću Alojzija Stepinca u kardinalski zbor izloženo je kardinalsko ruho koje on nikada nije obukao. Naime, promaknuće je stiglo kad je bio u internaciji u Krašiću, oštećenog zdravlja zbog sustavnog trovanja. U tome trenutku mogao je otići na konzistorij u Rim, primiti tu čast i privilegije koje nosi, priuštiti si najbolje liječenje i produžiti život, no on je bio svjestan što bi njegov odlazak značio za Crkvu i narod u Hrvatskoj te je odlučio ostati u nevoljama sa svojim narodom. Njegov kardinalat bio je lišen svakoga sjaja, ali je zato hrvatskom narodu bio još draži i važniji.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2015/01/13.jpg
Od dokumenata koji prate Kardinalov život od krštenja do smrti, tj. od krsnog lista do vlastoručne oporuke, osobitu pozornost privlače spisi koji otkrivaju njegovo zauzimanje za progonjene u Drugome svjetskom ratu među kojima je i pismo srpskoga pravoslavnog svećenika te spisi kao što su nalog ondašnjega javnog tužitelja Jakova Blaževića za Kardinalovo uhićenje i pretres nadbiskupskog dvora.

Od osobnih predmeta predstavljenih javnosti osobitu pozornost privlače crveni „lajbek“ što ga je Kardinalova majka Barbara dala mladome sinu kad je išao na svjetski orlovski slet u Brno 1922. godine, te kardinalski grimiz koji nikada nije obukao a za njega su ga nabavili hrvatski iseljenici iz Sjedinjenih Američkih Država, ali mu ga zbog „željezne zavjese“ nikada nisu mogli predati. Pozornost posjetitelja zacijelo će privući i kamenje kojim je bio nakon rata napadnut prilikom pokušaja atentata u Zaprešiću, a koje su dosad čuvale sestre karmelićanke u Brezovici. Izložene fotografije dokumentiraju Stepinčev rodni kraj, obitelj iz koje je potekao, njegove bogoslovske, svećeničke i biskupske dane, suđenje na montiranom procesu, zatočeništvo u Krašiću, veličanstveni oproštaj u katedrali 1960. godine, postupak za njegovo proglašenje blaženim i počast koju mu je iskazao Ivan Pavao II. pohodivši njegov grob.
 
Izlošci predstavljeni u zbirci potječu iz arhiva Postulature, iz Riznice zagrebačke katedrale, iz Karmela bosonogih karmelićanki iz Brezovice, iz Arhiva Republike Hrvatske, iz obiteljske baštine dr. Josipa Andrića i brojnih pojedinačnih darovatelja. U sklopu programa dr. Jure Krišto s Hrvatskoga instituta za povijest održao je predavanje „Neumoljiva propaganda protiv Stepinca“ te je pokušao dati odgovor na pitanje „zašto kardinal Alojzije Stepinac nije kontroverzan, a mnogi misle da je“. Valja istaknuti činjenicu da za katoličku zajednicu, za kršćane, za cijelu Crkvu kardinal, blaženik nije i ne može biti kontroverzan. Crkva ga je proglasila blaženim i stavila za uzor svima nama. Stepinac je kontroverzan onima koji njegovo suđenje i osudu na komunističkom sudu uzimaju ozbiljno i koji optužbe protiv Stepinca iznijete na tom suđenju promatraju kao stvarne pokazatelje, kao povijesnu istinu. Može se reći da je jedan od problema u dijelu hrvatske i svjetske historiografije danas, one koja se dotiče historiografije Drugoga svjetskog rata i poraća, to što ne uspijeva maknuti se od komunističke ideologije i njezine dirigirane povijesti“, upozorio je dr. Krišto. Kratko se osvrnuo na tijek montiranog i unaprijed pripremljenog procesa protiv Stepinca, osude i svega što je slijedilo, no istaknuo je da je hrvatski narod i svijet shvatio kako nije riječ o procesu koji bi trebao utvrditi činjenice, već još jedno sredstvo represije i nametanja ideologijske volje. Tadašnji režim shvatio je da je zapravo to najteži poraz koji su imali.
 
Postalo im je jasno da je Katolička Crkva uistinu najteži protivnik komunističkih vlasti. Režim je stoga morao poduzeti nove napore, a oni su bili širenje propagande, rekao je dr. Krišto. Moć propagande koja je započela prije montiranog suđenja nadbiskupu Stepincu, nastavila se i nakon njega, te je bila tolika da je zavela i ponekog profesora i doktoranta povijesti, upozorio je dr. Krišto. Kad se spozna da je taj sud bio priređen kao sredstvo za nametanje ideologije, osiguranje vlasti, uvođenje straha i osvete za neposlušnost prestat će i pozivanje na to suđenje kao relevantnu sudsku presudu.
 
Britanski povjesničar dr. Robin Harris koji je odnedavno u Zagrebu gdje piše biografiju bl. Alojzija Stepinca koja će krajem godine biti objavljena na engleskom jeziku održao je na tečnom hrvatskom jeziku predavanje „Hrabrost – najviša Stepinčeva krepost“. „Moramo pokušati razumjeti zašto je hrabrost kao krepost toliko važna kod Stepinca. On neprestano ponavlja „ne bojim se nikoga“. Pravi odgovor na ovo je: Stepinac je razumio da je strah bilo najvažnije i najopasnije oružje u ruci komunizma. Temelj moći totalitarizma nije pokolj ni mučenje, već strah od pokolja i mučenja, a taj strah ima samo jednog jakog neprijatelja, a to je hrabrost“, pojasnio je dr. Harris. Dodao je da je Stepinac uvijek mislio o primjeru za druge: za biskupe i svećenike, redovnike i redovnice, i tolike tisuće laika u Hrvatskoj. Zato je i pisao toliko pisama iz Krašića. „Zbog njegovog ponašanja u Lepoglavi i Krašiću, zbog njegovog primjera, poticanja i prijekora i upozorenja Katolička Crkva je ovdje, u Hrvatskoj pružila i pokazala solidan, učinkovit i uspješan otpor protiv subverzije komunizma. Taj hrabri otpor bio je jamstvo za identitet Hrvata i za stvaranje buduće, slobodne Hrvatske“, rekao je dr. Harris. Svoje svjedočenje o Stepinčevu moćnom zagovoru s neba iznijele su Ana Beno i Marijana Brkan, rođ. Beno iz Dubrovnika.
 

Nives Matijević

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Četvrtak, 22/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 727 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević