Get Adobe Flash player

Kršćanski je opraštati

 
 
Zauzeti stav oproštenja drugima koji su nam nanijeli zlo u životu ili sebi koji smo žrtve vlastitih postupaka vrlo je težak zadatak. Barem nam tako izgleda. Čim čujemo riječ „oproštenje“ ili nam u srcu odjekne misao da drugome trebamo oprostiti, često puta pomislimo da je riječ o znaku naše ljudske slabosti, pomislimo da je kukavički oprostiti. Nekako nam u mentalnom sklopu odjekuje misao da je logičnije drugome se osvetiti kada nam je učinio nekakvo zlo, to smatramo nečim prirodim. Međutim, kao kršćani trebamo znati da smo mi pozvani ne povodite se samo za onim što se nama čini „logičnim“ ili „prirodnim“. Mi smo pozvani slijediti onaj natprirodni, intuitivni, duhovni dio sebe.
http://lonelypilgrim.com/wp-content/uploads/2013/11/james-tissot-jesus-wept.jpg
Čovjek je biće sastavljeno od tijela, duše i psihe. Kao što nam netko svojim postupcima može nanijeti tjelesne rane time što nam nanese neku povredu, može se vrlo lako dogoditi da nam netko također nanese psihičke ili duhovne rane koje nosimo duboko u sebi. Te psihičke i duhovne rane često puta teže zacijeljuju od fizičkih rana. Kada od neke osobe doživimo povredu na psihičkoj ili duhovnoj razini, kada nas netko povrijedi, kada nas ogovara, kada nas mrzi i progoni, kada učini nažao osobi koju volimo, u nama se nerijetko rađa prezir ili mržnja prema osobi koja nam je nanijela zlo. Eto, upravo su taj prijezir i mržnja rane koje nosimo u srcu, u svojoj duši. Sve dok mrzimo ili preziremo, mi postajemo robovi svojih rana. Mi smo duhovno okovani i nismo slobodni. Taj duh neopraštanja vrlo je loš i negativan za naše fizičko, psihičko, ali i duhovno zdravlje. Zato je potrebno promisliti o tome kako ući u proces opraštanja.
 
Odmah valja reći ovo – da bismo oprostili sebi i drugima na nečemu što smo mi učinili ili na zlu koje je nama učinjeno, to je vrlo teško učiniti svojim snagama. Upravo nam Bog daje milost, on ulijeva u našu dušu svoju ljubav i pomaže nam istinski oprostiti. A o tome nam svjedoči i moć evanđeoske ljubavi Krista Gospodina. Kada Petar pita koliko puta trebamo oprostiti bratu ako se ogriješi o nas – da li do sedam puta. Ne, kaže Isus, nego do sedamdeset puta sedam. To znači beskonačno. Isto tako, Isus naglašava da trebamo oprostiti i do sedam puta ako se brat ogriješi o nas i zamoli nas za oproštenje. Valja podsjetiti i vrlo važnu činjenicu koja je zapisana u evanđelju, a ta je da je Isus dok su ga razapinjali molio za svoje protivnike. Isto tako je sa đakonom Stjepanom koji je molio za svoje neprijatelje i mrzitelje dok su ga kamenovali. Kako je to Stjepan mogao?
 
Pa jednostavno – u svojem srcu imao je snagu Kristove ljubavi koja ga je osposobila da može oprostiti svojim neprijateljima. U njegovom srcu nije bilo niti malo mržnje prema onima koji su ga ubili. Upravo je važno učiti od Isusa kako oprostiti. To naime ne znači da nam osoba kojoj smo oprostili za zlo koje nam je učinjeno moramo ispijati kave ili biti s njom prijatelji. Nužno je i potrebno oprostiti zato što je to naša kršćanska dužnost, ali i zbog našeg duhovnog mira. Jer, dokle god mrzimo ili preziremo drugu osobu, dokle god sanjamo da se toj osobi osvetimo, ta osoba ima vlast nad nama. Duhovnu vlast. I to nije dobro. Zato bi bilo dobro da se okrenemo Kristu i njegovu evanđelju i odbacimo duhovne okove kojima smo eventualno okovani i otvorimo se istinskoj Kristovoj ljubavi koja nam odsijeva iz evanđelja. A evanđelje ima veliku snagu, snagu praštanja, ljubavi i mira.
 

Pavle Primorac

Ja vjerujem. Poezija religioznog nadahnuća naslov je zbirke pjesama Vladimira Nazora objavljene u izdanju Glasa Koncila

 
 
Knjiga, koju je priredio književnik i vrsni poznavatelj Nazorova književnog stvaralaštva dr. sc. Nedjeljko Mihanović, prvi put na jednom mjestu donosi sve pjesme Vladimira Nazora koje za temu imaju religiozne sadržaje, kao i one pjesme koje u bilo kojoj varijanti upućuju na transcendenciju. Pjesme u ovom izboru uvrštene su kronološkim redom njihova objavljivanja u pojedinim zbirkama. Uvrštene su i one pjesme koje je autor objavljivao u periodici, a nije ih uvrstio ni u jednu svoju zbirku, te neobjavljene pjesme sačuvane u njegovoj ostavštini.
http://upload.wikimedia.org/wikipedia/sr/1/1d/V.nazor.jpg
Naslov zbirke „Ja vjerujem“ izabran je prema istoimenom naslovu jedne od njegovih pjesama i njime se željelo naglasiti Nazorov religiozni svjetonazor, kojemu je od djetinjstva do kraja svojeg života u nutrini svoje duše pjesnik ostao vjeran, a nasuprot pokušajima da ga se prikaže kao simpatizera i pripadnika materijalističkog pogleda na svijet. Dok se u prvoj fazi Nazorova pjesničkog stvaranja njegovo doživljavanje svijeta očitovalo u mitskom, legendarnom, epskom, homerskom, dionizijskom osjećanju snage, zdravlja i iskonske prirode, dvadesetih godina 20. stoljeća rađa se u njegovoj svijesti nova inspiracijska obuzetost u imaginaciji zvjezdanog smisla transcendencije. Nazor je u svim svojim stvaralačkim fazama pisao i objavljivao poeziju religioznog nadahnuća, u kojoj se posve jasno očituju temeljne crte njegova religioznog motrenja svijeta. U toj biblijskoj koncepciji čovjeka i umjetnosti on će obnoviti svoj unutarnji život, osvježiti svoje dojmove, uspostaviti sabranost lirskog subjekta, naći nove izvore nadahnuća i nove poetske sadržaje. S retoričko-klasicističke manire prelazi na neposredan izraz unutarnje senzibilnosti uvjetovan pjesnikovom egzistencijalnom upitnošću i katoličkim pogledom.
 
Već u Novim pjesmama (1913.), Nazora napuštaju dionizijski zanosi i satirski prizori, a javljaju se intimni tonovi „unutarnjih ritmova“ (Intima, 1915.), platonska snatrenja petrarkističke trubadurske ljubavne nježnosti (Pjesni ljuvene, 1915.), sentimentalni šapat davnih dana (Niza od koralja, 1922.), da bi u posljednjoj fazi stupio na prag nadstvarnog svijeta mistike (Pjesme o četiri arhanđela, 1927.) -
 
Poganizam i vitalizam bivaju nadvladani spiritualizmom koji se uzdizao prema misticizmu i ezoteričnosti; slika svijeta uzdiže se do nadnaravnog i Apsolutnog, a izražaj dobiva smireniji ton misaone nadnaravne duhovne spoznaje. Prateći svojom sviješću protjecanje vremena što teče prema Vječnosti, našao se na pragu transcendencije. U njegovoj poeziji javljaju se ontološke preokupacije kao novo prevrednovanje dosadašnjih vlastitih duhovnih vrijednosti i obraćanje Vječnosti, što valja shvatiti i kao težnju čovjeka da pod svaku cijenu zadobije nešto od onoga što je za njega u ovom svijetu izgubljeno, a to je „besmrtnost“. Zato je u Nazorovu unutrašnjem trenju uduha neprestano nazočan i onaj ontološki: Memento mori!
 
Iz Nazorova pjesničkog djela proizlazi da je umjetnost estetički jača od stvarnosti jer se u umjetnosti očituje esencijalnost zbiljskog svijeta. Kritika je Nazorovu transformaciju poganstva u kršćanski misticizam u Pjesmama o četiri arhanđela većinom ocijenila kao staromodnu, kao dalek i apstraktan svijet, prazne i pasivne egzaltacije, a kasnije joj je marksistička kritika ideološki poricala svaki estetski smisao i smatrala je defektnim dekadentnim srozavanjem njegova nadahnuća i stvaranja.
 
U bivšem komunističkom režimu taj religiozni dio Nazorova pjesničkog stvaralaštva bio je sustavno i svjesno prešućivan. Međutim, nove spoznaje o pravoj istini posljednjih sedam godina Nazorova života, o čemu Mihanović govori u uvodnom eseju na početku te u intervjuu objavljenom u tjedniku Glas Koncila, koji se donosi na kraju knjige, pružaju drukčiju sliku o velikome hrvatskom pjesniku od one koju je komunistička propaganda godinama prikazivala. Stoga će zbirka Nazorove religiozne lirike svakako pridonijeti da se dobije potpuna istina o liku i djelu toga hrvatskog pjesnika. Najveće priznanje vrijednosti Nazorova religioznog pjesništva nalazi se u činjenici da je njegova pjesma „Vjesnik“ uvrštena u hrvatsko izdanje „Časoslova Božjega naroda“ (božanski časoslov - svećenički brevijar) i postala sastavni dio službene liturgijske molitve Katoličke Crkve.
 

Nives Matijević

Jutarnji list tendenciozno i zlonamjerno zapostavlja Hrvatsku pravoslavnu crkvu

 
 
Hrvatska vlast i vlasti uopće su po preuzetim dužnostima odgovorne, kao i pojedinci, kada naprave nedjelo protiv općeg dobra. Dakle Hrvatska, tj. hrvatska vlast, odnosno pojedinci koji su u funkciji institucija države, dužni su zastupati hrvatski narod, a po preuzetim dužnostima su i odgovorni. Ukoliko nositelji hrvatske vlasti nisu sposobni da to čine prema hrvatskoj specifičnosti na hrvatskim prostorima, onda to trebaju činiti po uzoru urednih država koje su poticajne, u suprotnom su odgovorni kada se narušava opće dobro.
http://www.hazud.ch/wp-content/uploads/2013/08/Pupovac.jpg
U ovom tekstu (http://www.jutarnji.hr/srbija--izjava-grabar-kitarovic-sramotna--skandalozna--opasna/1275389/) je riječ o hrvatskim pravoslavcima, odnosno Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja se do sada tendenciozno i zlonamjerno zapostavlja, kako se to činilo naročito od 1918. – 1941. godine i od 1945. - 1990. godine po uputama Srpske pravoslavne crkve kao glavnog ideologa Srba, zadnjeg okupatora Hrvatske, a kojeg je poticala, baš „elita“ Srpske pravoslavne crkve kroz povijest.
 
Srbi kao nacionalna manjina u Hrvatskoj predvođeni Srpskom pravoslavnom crkvom kao koordinatorom pod maskom „duhovne institucije“, šablonama svjetovnih stranaka, a sve zbog okupacije i eksploatacije hrvatskih zemalja. Svi okupatori kroz povijest zaposjedali su tuđa ognjišta na taj način, kao manjina, pomoću nekih svojih programa i statuta kako bi realizirali svoje svjetovne želje. Srpska pravoslavna crkva kao „duhovna institucija“ i više je za osudu kada pod takvim nazivom perfidno i neprirodno potiče svoj narod protiv života drugih naroda, koja se zbog svjetovnih koristi služi pogubnim stilom protiv čovjeka.
 
Istina, pravoslavne crkve vezane su direktno uz svoje države i glavni grad (Grčka, Rusija, Bugarska...), ali prije svega im je zadaća da potiču na duhovnost, što nije slučaj kako se pokazalo kroz povijest sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je u funkciji izričito zbog svjetovnih interesa i koristi. Srpskoj pravoslavnoj crkvi, što se i pokazalo na terenu, duhovnost je samo pokriće, kojom bi se trebala prije svega baviti. Stoga je prozrijeta, tj. nametnula se u srpskom orkestru kao prva violina s ciljem porobljavanja i eksploatiranja naroda u okruženju Srbije. Da nije toliko u relativno kratkom vremenu htjela, možda bi i uspjela neke narode i uništiti.
 
Nakon poraza, koji je relativno doživjela zadnja dva desetljeća, opet iznova starom šablonom zamagljivanjem, a ne duhovnošću pokušava nametnuti već viđene scenarije. Dakle, Srpska pravoslavna crkva po formi i sadržaju u funkciji je Srbima kao obična svjetovna stranka, čije su vođe zamagljene navodnom duhovnošću, dok ulaze u tuđa dvorišta, doslovce kao što je radio i pop Momčilo Đujić. Njih nije briga što pijani i drski, u tuđim kućama samo razbijaju tuđe, kao što su činili Hrvatima i neki drugi okupatori. To najbolje potvrđuju ratovi koji su se uvijek vodili na hrvatskom teritoriju, što na Zemlji uljezima dozvole samo naivni narodi.
 
Očito, preko repova Srba pravoslavne vjeroispovijesti koji su na žalost i danas u Hrvatskoj, nesrazmjerno svojoj brojčanosti, nositeljii vlasti, i danas stvaraju agoniju koja se nastavlja, uz pomoć kojekakve hrvatske mutljevine u Hrvatskom saboru, koja toga jest i nije svjesna ovisno o genima istih, što adekvatno po djelima pokazuje njihova biografija i djela, jer se tako pokazuje i prikazuju na terenu konkretno.
 
Hrvati pravoslavci su već od 1918. - 1941. godine i od 1945. - 1990. godine ugroženi od strane srpskog okupatora, silom i milom ih se asimilira preko Srpske pravoslavne crkve, pod pritiskom zbog „života“ poneki su čak po navici služili zbog mrvica srpskoj mašineriji, stvaranoj po Srpskoj pravoslavnoj crkvi daleko od duhovnosti, izričito zbog ovosvjetovnih koristi (okupacijom Hrvatske i drugih zemalja u okruženju Srbije), kao konkurenciju ubijali su i asimilirali Hrvate pravoslavne vjeroispovijesti i totalno zameli Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja je starija od Srpske pravoslavne crkve. 
 
I pored tolike dokumentacije i argumenata što ide u prilog Hrvatima pravoslavne ispovijesti ista se i dalje zlostavlja i progoni, samo zato što traže ono što im je zagarantirano Hrvatskim ustavom i pravilima pravoslavne crkve kao institucije na Zemlji. Zato kao nedužnu žrtvu Hrvate pravoslavce, Hrvatsku pravoslavnu crkvu Hrvatska je dužna kao država i logistički podržavati,. Očito Hrvati u Hrvatskom saboru nisu svjesni da pod sugestijama i dirigiranjem pravoslavaca Srba, šablonama iz propale im Jugoslavije (Velike Srbije) pokušavaju održavati mrtvu Jugoslaviju, pomoću repova iz njihovih jugoslavenskih institucija (UDB-e, JNA i dr.).
 
Pravoslavna crkva svake države, veže se uz svoju državu, tj. svjetovnu vlast, što znači da se u stranoj državi ne može ponašati kao produžena ruka, tj. okupator matične države. Dakle, kao i ostale u svijetu pravoslavne crkve, u ovom slučaju Hrvatska pravoslavna crkva, direktno je vezana uz Hrvatsku, Zagreb, koju kao takvu logistički je dužna pomagati Hrvatska.
 
Kada je riječ o Srbima pravoslavne vjeroispovijesti, koliko god ih je, fizički oni su za sada manjina, koji bi po nekom atributu pravoslavlja miješali kruške i jabuke samo zbog ovosvjetovnih koristi, kao okupatori htjeli bi i dalje u Hrvatskoj Srpsku pravoslavnu crkvu kao nositelja ukupnog pravoslavlja u Hrvatskoj, kao i na Zemlji. Za razliku od Srba, Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti u Hrvatskoj nisu manjina već sastavni dio korpusa hrvatskog bića, kako smo pojasnili bez miješanja kruška i jabuka, Hrvatski pravoslavci su sastavni dio hrvatskog korpusa.  
 
Stoga, Hrvatska pravoslavna crkva bezrezervno zaslužuje pomoć svih institucija države Hrvatske, kao sastavni dio hrvatskog bića. Danas dok se obnavlja Hrvatska pravoslavna crkva u vlastitoj domovini Hrvatskoj nevjerojatno, popovima se već prijeti i stvaraju se razni pritisci, jer u Srpskoj pravoslavnoj crkvi misle da će ih omesti dok obnavljaju Hrvatsku pravoslavnu crkvu za pravoslavce Hrvate u Hrvatskoj. Da ne bi zlo ojačalo potrebna im je zaštita Države Hrvatske.
 

Stranka Hrvatskoga Zajedništva

Anketa

Izjavom da je ona autor "lex Agrokora", koga štiti Martina Dalić?

Četvrtak, 22/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 910 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević