Get Adobe Flash player

Jutarnji list tendenciozno i zlonamjerno zapostavlja Hrvatsku pravoslavnu crkvu

 
 
Hrvatska vlast i vlasti uopće su po preuzetim dužnostima odgovorne, kao i pojedinci, kada naprave nedjelo protiv općeg dobra. Dakle Hrvatska, tj. hrvatska vlast, odnosno pojedinci koji su u funkciji institucija države, dužni su zastupati hrvatski narod, a po preuzetim dužnostima su i odgovorni. Ukoliko nositelji hrvatske vlasti nisu sposobni da to čine prema hrvatskoj specifičnosti na hrvatskim prostorima, onda to trebaju činiti po uzoru urednih država koje su poticajne, u suprotnom su odgovorni kada se narušava opće dobro.
http://www.hazud.ch/wp-content/uploads/2013/08/Pupovac.jpg
U ovom tekstu (http://www.jutarnji.hr/srbija--izjava-grabar-kitarovic-sramotna--skandalozna--opasna/1275389/) je riječ o hrvatskim pravoslavcima, odnosno Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja se do sada tendenciozno i zlonamjerno zapostavlja, kako se to činilo naročito od 1918. – 1941. godine i od 1945. - 1990. godine po uputama Srpske pravoslavne crkve kao glavnog ideologa Srba, zadnjeg okupatora Hrvatske, a kojeg je poticala, baš „elita“ Srpske pravoslavne crkve kroz povijest.
 
Srbi kao nacionalna manjina u Hrvatskoj predvođeni Srpskom pravoslavnom crkvom kao koordinatorom pod maskom „duhovne institucije“, šablonama svjetovnih stranaka, a sve zbog okupacije i eksploatacije hrvatskih zemalja. Svi okupatori kroz povijest zaposjedali su tuđa ognjišta na taj način, kao manjina, pomoću nekih svojih programa i statuta kako bi realizirali svoje svjetovne želje. Srpska pravoslavna crkva kao „duhovna institucija“ i više je za osudu kada pod takvim nazivom perfidno i neprirodno potiče svoj narod protiv života drugih naroda, koja se zbog svjetovnih koristi služi pogubnim stilom protiv čovjeka.
 
Istina, pravoslavne crkve vezane su direktno uz svoje države i glavni grad (Grčka, Rusija, Bugarska...), ali prije svega im je zadaća da potiču na duhovnost, što nije slučaj kako se pokazalo kroz povijest sa Srpskom pravoslavnom crkvom koja je u funkciji izričito zbog svjetovnih interesa i koristi. Srpskoj pravoslavnoj crkvi, što se i pokazalo na terenu, duhovnost je samo pokriće, kojom bi se trebala prije svega baviti. Stoga je prozrijeta, tj. nametnula se u srpskom orkestru kao prva violina s ciljem porobljavanja i eksploatiranja naroda u okruženju Srbije. Da nije toliko u relativno kratkom vremenu htjela, možda bi i uspjela neke narode i uništiti.
 
Nakon poraza, koji je relativno doživjela zadnja dva desetljeća, opet iznova starom šablonom zamagljivanjem, a ne duhovnošću pokušava nametnuti već viđene scenarije. Dakle, Srpska pravoslavna crkva po formi i sadržaju u funkciji je Srbima kao obična svjetovna stranka, čije su vođe zamagljene navodnom duhovnošću, dok ulaze u tuđa dvorišta, doslovce kao što je radio i pop Momčilo Đujić. Njih nije briga što pijani i drski, u tuđim kućama samo razbijaju tuđe, kao što su činili Hrvatima i neki drugi okupatori. To najbolje potvrđuju ratovi koji su se uvijek vodili na hrvatskom teritoriju, što na Zemlji uljezima dozvole samo naivni narodi.
 
Očito, preko repova Srba pravoslavne vjeroispovijesti koji su na žalost i danas u Hrvatskoj, nesrazmjerno svojoj brojčanosti, nositeljii vlasti, i danas stvaraju agoniju koja se nastavlja, uz pomoć kojekakve hrvatske mutljevine u Hrvatskom saboru, koja toga jest i nije svjesna ovisno o genima istih, što adekvatno po djelima pokazuje njihova biografija i djela, jer se tako pokazuje i prikazuju na terenu konkretno.
 
Hrvati pravoslavci su već od 1918. - 1941. godine i od 1945. - 1990. godine ugroženi od strane srpskog okupatora, silom i milom ih se asimilira preko Srpske pravoslavne crkve, pod pritiskom zbog „života“ poneki su čak po navici služili zbog mrvica srpskoj mašineriji, stvaranoj po Srpskoj pravoslavnoj crkvi daleko od duhovnosti, izričito zbog ovosvjetovnih koristi (okupacijom Hrvatske i drugih zemalja u okruženju Srbije), kao konkurenciju ubijali su i asimilirali Hrvate pravoslavne vjeroispovijesti i totalno zameli Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja je starija od Srpske pravoslavne crkve. 
 
I pored tolike dokumentacije i argumenata što ide u prilog Hrvatima pravoslavne ispovijesti ista se i dalje zlostavlja i progoni, samo zato što traže ono što im je zagarantirano Hrvatskim ustavom i pravilima pravoslavne crkve kao institucije na Zemlji. Zato kao nedužnu žrtvu Hrvate pravoslavce, Hrvatsku pravoslavnu crkvu Hrvatska je dužna kao država i logistički podržavati,. Očito Hrvati u Hrvatskom saboru nisu svjesni da pod sugestijama i dirigiranjem pravoslavaca Srba, šablonama iz propale im Jugoslavije (Velike Srbije) pokušavaju održavati mrtvu Jugoslaviju, pomoću repova iz njihovih jugoslavenskih institucija (UDB-e, JNA i dr.).
 
Pravoslavna crkva svake države, veže se uz svoju državu, tj. svjetovnu vlast, što znači da se u stranoj državi ne može ponašati kao produžena ruka, tj. okupator matične države. Dakle, kao i ostale u svijetu pravoslavne crkve, u ovom slučaju Hrvatska pravoslavna crkva, direktno je vezana uz Hrvatsku, Zagreb, koju kao takvu logistički je dužna pomagati Hrvatska.
 
Kada je riječ o Srbima pravoslavne vjeroispovijesti, koliko god ih je, fizički oni su za sada manjina, koji bi po nekom atributu pravoslavlja miješali kruške i jabuke samo zbog ovosvjetovnih koristi, kao okupatori htjeli bi i dalje u Hrvatskoj Srpsku pravoslavnu crkvu kao nositelja ukupnog pravoslavlja u Hrvatskoj, kao i na Zemlji. Za razliku od Srba, Hrvati pravoslavne vjeroispovijesti u Hrvatskoj nisu manjina već sastavni dio korpusa hrvatskog bića, kako smo pojasnili bez miješanja kruška i jabuka, Hrvatski pravoslavci su sastavni dio hrvatskog korpusa.  
 
Stoga, Hrvatska pravoslavna crkva bezrezervno zaslužuje pomoć svih institucija države Hrvatske, kao sastavni dio hrvatskog bića. Danas dok se obnavlja Hrvatska pravoslavna crkva u vlastitoj domovini Hrvatskoj nevjerojatno, popovima se već prijeti i stvaraju se razni pritisci, jer u Srpskoj pravoslavnoj crkvi misle da će ih omesti dok obnavljaju Hrvatsku pravoslavnu crkvu za pravoslavce Hrvate u Hrvatskoj. Da ne bi zlo ojačalo potrebna im je zaštita Države Hrvatske.
 

Stranka Hrvatskoga Zajedništva

Osobito je bio zauzet kao promicatelj i apostol u pastoralu obitelji

 
 
Okrijepljen svetim sakramentima, nakon duge i teške bolesti isusovac Jure Bosančić umro je u petak 16. siječnja oko 4 sata u bolnici "Merkur" u Zagrebu, u 73. godini života, 57. redovništva i 43. svećeništva. Rodio se 4. travnja 1942. u Dugopolju i imao još četvoricu braće. U Družbu Isusovu stupio je 1958. Nakon studija filozofije na FTI DI u Zagrebu i teologije u Frankfurtu u Njemačkoj, za svećenika je zaređen u Zagrebu 1972. godine.
http://www.zadarski.hr/Portals/2/Images/bosancic.jpg
Na Salezijanskom sveučilištu u Rimu specijalizirao je odgojne znanosti i postigao akademski stupanj magistra. Djelovao je između ostalog i kao dugogodišnji odgojitelj u Nadbiskupskom sjemeništu na Šalati u Zagrebu gdje je vršio i službu rektora. Tijekom života obnašao je mnoge odgovorne službe u Družbi Isusovoj a u posljednjim godinama bio tajnik provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove.
 
O. Jure Bosančić osobito je bio zauzet kao promicatelj i apostol u pastoralu obitelji. Desetljećima je organizirao i vodio Obiteljske ljetne škole u Zagrebu, do kraja života vodio je zaručničke tečajeve diljem Hrvatske te bio jedan od inicijatora i prvi predstojnik Ureda za život i obitelj HBK (2002. – 2006.).
 
Jure Bosančić je pokopan u ponedjeljak 19. siječnja u 11.40 sati na gradskom groblju Mirogoju u Zagrebu. Misa zadušnica služila se u bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj ulici u Zagrebu.
 

Radio Vatikan

Ponekad se pitam kako ću dragom Bogu pred kojega dođem objasniti kako sam živio svoje kršćanstvo i svoje svećeničko poslanje

 
 
„Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?“, pitaju mnogi. Naime, rekao bih da to pitanje proizlazi iz duboke želje potrage za istinom, za boljim, kvalitetnijim i smislenijim životom. I to bez obzira što se s tim pitanjem i tvrdnjom koja je u njemu sadržana ne moram složiti. Svakom čovjeku se u životu događaju dobre ili loše stvari, svaki čovjek ima u sebi utkanu slabost vlastitoga bića i prolaznost. To je ono što je apsolutno normalno. No, da bismo uistinu znali smisao svega što nam se u životu događa, nužno je napraviti vrlo važnu introspekciju vlastitoga bića, vlastitoga postojanja i svojega života. Većina ljudi koji su u problemima misle, gledajući živote drugih ljudi da se ti drugi ljudi u životu odlično provode. Događa nam se nerijetko da se znamo uspoređivati s drugima kako bismo opravdali neke svoje grijehe i propuste, i pitamo se zašto se neke stvari baš nama događaju. U većini slučajeva moramo znati da mnoge stvari dobre ili loše koje nam se u životu događaju su plod naših određenih životnih odluka ili postupaka. Svaki čovjek će kad tad u svojem životu snositi posljedice i odgovarati za svoje postupke. Ako ne na ovome svijetu onda na drugom.
https://encrypted-tbn3.gstatic.com/images?q=tbn:ANd9GcQsQWNG0LgRT0S-9-vGUgJS7q7OryH-Rik-Jy3PJ9o-kqO8BhOp
Kada kao kršćanin činim introspekciju vlastitoga bića i razmišljam o činjenici prolaznosti, jedna od temeljnih stvari koja me često muči ili ponekad tišti jest kako ću dragom Bogu pred kojega dođem objasniti kako sam živio svoje kršćanstvo i svoje svećeničko poslanje? Ne znam, možda je to pitanje ili ta introspekcija previše skrupulozna, ali nekako osjećam da se u svojoj vlastitoj savjesti upravo to trebam pitati. Mislim da se čovjek ne treba pitati zašto se neke loše stvari događaju dobrim ljudima, nego je nužno da svatko od nas uđe u poziciju tišine i šutnje u odnosu na Boga. Poznavati Božju volju, tj. tvrditi da je poznajemo jest pomalo škakljiva stvar, jer mi to nikada ne možemo do kraja znati, ali ako se stavimo u poziciju tišine i šutnje u odnosu na Boga, možemo dobiti odgovore na određena temeljna egzistencijalna pitanja koja nas muče. Na ta pitanja odgovorio nam je i sam Isus Krist. Dovoljno je samo otvoriti njegovo evanđelje i vidjet ćemo kako i na koji način on prosipa bujice mudrosti proglašavajući sebe jedinim spasiteljem svijeta. U Isusu je ta veličina bezuvjetne ljubavi. On je došao na ovaj svijet čovjeku odgovoriti na pitanja koja ga muče. A ta pitanja sadržana su u evanđelju. I bit ćemo suđeni po tome koliko smo istinski ljubili. Oholost nas pritišće i onemogućava da se dignemo iz svojih grijeha i krenemo ka Bogu. Upravo taj duh oholosti naglašavaju i navješćuju propovjednici prolaznosti, propovjednici ovoga svijeta.
 
Oni ne razumiju Krista. Oni se pozivaju ma humanizam, ljudska prava i pravednost, na ljubav i toleranciju, na poštovanje različitosti, a nikada nisu digli glas na progone kršćana. Čak štoviše, upravo takvi ljudi sa prezirom i duhovnim rasizmom gledati će na kršćane kao zatucane i zaostale. A čim je netko zatucan i zaostao treba ga zatući, misle neki, upravo ti borci za „ljudska prava“ i propovjednici prolaznosti ovoga svijeta i čovjekovog života. Istina ovaj svijet kakvoga danas vidimo jest prolazan, nije vječan. Ali vjerujemo da će ovaj svijet pronaći svoje konačno ispunjenje u Kristu i da će na kraju potpuno prevladati Dobro nad Zlom i grijehom, nad negativnošću. Bog će tada otrti svaku suzu s naših očiju. To je ona nada s kojom živimo. I zbog toga ne treba padati u očaj i griješiti protiv kreposti nade, nego sebe staviti u stanje Božje ljubavi i Božje prisutnosti, predati mu sve svoje muke, patnje i probleme. S jedne strane medalje naši problemi su nerješivi, dok s druge strane Isus daje riješenje. A ono je zapisano u evanđelju. Da li smo istinski tražili? Tek kada u srce u usvojimo te Kristove evanđeoske riječi, dobit ćemo snagu i jakost nositi svoje životne križeve.
 

Pavle Primorac

Anketa

Činjenica je kako Pupovac sa tri srpska zastupnika ucjenjuje Plenkovića. Hoće li mu Andrej udovoljiti?

Subota, 24/02/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 890 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević