Get Adobe Flash player

Erdoğan, koji redovito izražava podršku Palestincima, ovime im je učinio medvjeđu uslugu

 
 
Za portal Geopolitika News Damir Kopljar je napravio veliki intervju s Edinom Muftićem, povjesničarom i doktorandom studija arabistike na Fakultetu za povijest, umjetnost i orijentalne znanosti Sveučilišta u Leipzigu, gdje je zaposlen kao znanstveni suradnik na Bibliotheca Arabica – arabističkom projektu Saske akademije u Leipzigu. Također je završio povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.Tema razgovora bila je nedavna odluka turskog predsjednika Erdoğana, da Aju Sofiju ponovo pretvori u džamiju. Tekst objavljujemo u njegovoj integralnoj verziji.
https://www.geopolitika.news/wp-content/uploads/2018/07/756148839369020.2UqglWWN273C2G28CvYc_height640.png
Nedavni potez turskog predsjednika Erdoğana kojim je Aja Sofiju ponovno pretvorio u džamiju izazvao je brojne reakcije. Prije nego započnemo priču o Erdoganovom potezu bilo bi dobro razjasniti kakva je uloga Istanbula (Konstantinopola) u islamskoj vjerskoj tradiciji. Ima li taj grad nekakvu vjersku težinu i značaj te ako ima koju?
- Konstantinopol jest izniman grad. Muslimani vjeruju da je osvajanje ovog grada predvidio Poslanik Muhammed a.s. Jednom prilikom bio je upitan od ashaba: „Koji od dva grada će biti osvojen prvi, Rim ili Konstantinopol“, na što je odgovorio: „Heraklijev (bizantski car u vrijeme islamske objave – 610. – 641.) grad će biti osvojen prvi“ (hadis bilježi imam Ahmed u svom Musnedu). U jednom drugom hadisu predvidio je „Doista će Konstantinopol biti osvojen! Divan li je osvajač taj osvajač i divna li je vojska ta vojska!“ (hadis također bilježi imam Ahmed u svom Musnedu). Vjerujući potpuno ovim riječima već su ashabi (prva generacija muslimana) željeli steći čast sudjelovanja u ovom osvajanju. Umajadi su poveli četiri vojna pohoda koji su za cilj imali osvojiti grad. Pri trećem pohodu 674.-678. pod zidinama grada je poginuo Ebu Ejjub Ensari, zastavnik muslimanske vojske u vrijeme vojnih pohoda Poslanika Muhammeda. Neposredno prije osvajanja grada sultan Mehmed (ili njegov odgajatelj i savjetnik šejh Akšemsuddin) je pronašao njegov grob, a 1459. mu i podigao turbe u okviru džamije nazvane po njemu. Nakon neuspjeha četvrte opsade Arapi su uglavnom odustali od osvajanja grada čije su se zidine pokazale prevelikim zalogajem bilo s kopna ili mora. Više od sedam stoljeća kasnije, jedan dvadesetjednogodišnjak je uspio u ovome. Osmanski sultan Mehmed, koji će nakon ovoga dobiti epitet Fatih (Osvajač), je nakon pedesetsedmodnevne opsade 29. svibnja 1453. zauzeo grad.
 
• Grad Konstantinopol izgrađen je s namjerom da postane nova prijestolnica istočnog dijela Rimskog carstva. Car Justinijan, za vrijeme svoje vladavine sagradio je  crkvu Svete Sofije. Zbog čega je ona sagrađena na tako pompoznoj razini. Je li njezina uloga bila samo vjerske naravi?
- Malo je mjesta na Zemlji koja se mogu pohvaliti povoljnim položajem kao Konstantinopol. Obale Propontide (Mramornog mora) naselili su sredinom VII. stoljeća pr. Kr. kolonisti iz Megare. Na europskoj strani osnovali su kolonije Selimbriju i Bizantij, na azijskoj Astak i Halkedon, donoseći u ovu tračku zemlju helensku civilizaciju. Po mitu Zeus se zaljubio u Iju, obavivši ju oblacima kako bi je sakrio od Here. Kad se Hera svejedno pojavila, Zeus je sebe pretvorio u bijeli oblak, a Iju u bijelu junicu. Hera, koja je vrlo brzo prozrela prijevaru, zahtijevala je junicu kao dar. Zeus je morao pristati, a Hera je junicu dala Argu kako bi je razdvojila od muža. Hermes je potom, po Zeusovoj zapovijedi, ubio Arga, uspavavši svih njegovih stotinu očiju. Ija je bila slobodna, ali još u obličju junice, dok je Hera poslala obada da ju proganja. Lutajući Trakijom, prešla je preko prolaza koji je po njoj nazvan Bospor („juničin prolaz“), i naposljetku rodila kćer Keroesu, koja će s Posejdonom roditi Bizanta, mitskog osnivača grada. Mnogo stoljeća kasnije, car Konstantin je, nakon što je eliminirao sve protivnike i ovladao čitavim carstvom, želio novi početak. Okrenuo se Istoku, ekonomski i civilizacijski jačoj polovici carstva. Nedaleko Konstantinopola nalazi se Troja, domovina Eneje, rodonačelnika Julijevaca i svojevrsna „pramajka Rima“. Bizantij, stara megarska kolonija, svojim je položajem ispunjavao sve kriterije. Konzervativni Rimljani ne bi lako prihvatili napuštanje tisućgodišnje prijestolnice pa je Konstantin zapravo stvorio „Novi Rim“, kako je grad i bio nazvan. Grad je izgrađen na sedam brežuljaka (kao i Rim), na novu lokaciju su prenesene gradske relikvije, te je nakon šest godina radova grad 11. svibnja 330. posvećen tradicionalnim rimskim obredima. Izvornu crkvu Svete Božje Mudrosti (tês hagías toû Theoû Sophías) izgradio je car Konstancije II. 360. Kako je bila drvena, stradala je u požaru tijekom nereda koji su gradu izbili nakon progonstva Ivana Zlatoustog. Drugu crkvu, koju je izgradio car Teodozije II. 415., je zadesila ista sudbina. Zapaljena je tijekom Nika nereda protiv cara Justinijana 532. Učvrstivši vlast, Justinijan je odlučio izgraditi mnogo monumentalniju građevinu. Posao je povjerio dvojici vrsnih arhitekata – Izidoru iz Mileta i Antemiju iz Trala (inače obojica skloniji neoplatonizmu više nego kršćanstvu). Nakon pet godina crkva je posvećena 27. prosinca 537. U narednim stoljećima crkva je bila sjedište patrijarha i krunidbena crkva bizantskih careva. Njena arhitektura je oduševljavala strane posjetitelje, uključujući i neke arapske putopisce koji su posjetili grad, ali i Vladimira, kneza Kijevske Rus’, koji je, po legendi, svjedočivši liturgiji u crkvi odlučio prihvatiti kršćanstvo.
 
• U daljnjim stoljećima dolazi do sve veće diskrepancije između istoka i zapad te njihovog pogleda na kršćanstvo. Je li u istočnoj (pravoslavnoj) verziji kršćanstva Sveta Sofija imala posebnu ulogu i ako je koje je to uloga.
- Sveta Sofija je kao imperijalna crkva imala veliku ulogu diljem bizantsko-pravoslavne ekumene. Njenu arhitekturu oponašale su pravoslavne crkve diljem slavenskog svijeta sve do Rusije (a brojne elemente preuzet će kasnije i osmanska arhitektura). Svjedočila je ključnim događajima bizantske povijesti, drami istočno-zapadnog raskola, kao i divljaštvu križara 1204., koji su posjeli prostitutku na patrijarhov tron.
 
• Osvajanjem Konstantinopola, Osmansko carstvo zavladalo je Svetom Sofijom. Što se u tom trenutku događa sa crkvom? Jesu li postojali planovi za njezino rušenje? Kada i zašto je pretvorena u džamiju?
- Nikad. Sultan Mehmed Fatih je bio fasciniran građevinom. Odmah po osvajanju 1. lipnja 1453. u njoj je klanjan prvi džuma-namaz. Samu crkvu je Fatih službeno kupio od patrijaršije i pravno ona više nije bila oteta. Postala je sultanska džamija kojoj su postupno dodana četiri minareta, levhe i tepisi, dok su bizantski mozaici prekriveni bjelilom. Njena arhitektura je inspirirala nedaleku Plavu džamiju, kao i bezbrojne druge džamije, posebno na Balkanu.
 
• Dolaskom Ataturka na vlast Aja Sofija postaje muzej. Zašto je Ataturk odlučio Aja Sofiju pretvoriti u muzej? Ima li tu nekakvog simboličkog značenja?
- Po nalogu Mustafe Kemala Aja Sofija je 1935. pretvorena u muzej. Bio je to važan simbolički čin u njegovu ratu protiv islamskog nasljeđa Turske. Aja Sofija kao džamija je bila presnažan simbol osmanske islamske prošlosti. Nova Turska (čiji glavni grad je sada bila Ankara) je trebala novi identitet. Nezadovoljstvo odlukom bilo je među muslimanskim stanovništvom veliko. Turski nacionalistički književnik Nihal Atsız je džamiju Aja Sofiju vidio kao simbol turkijstva grada. „Što bih želio biti da se ponovno rodim? Imam Aja Sofije!“, jednom je rekao. Političari poput Necmettina Erbakana su na mitinzima redovito obećavali ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju nakon dolaska na vlast. U njoj je nekoliko puta klanjan namaz koji bi policija prekidala.
 
• Dolaskom Erdogana na vlast Turska se sve više odmiče od Ataturkova naslijeđa. Nedavna ponovna prenamijene Aja Sofije (Svete Sofije) u džamiju izazvala je pažnju čitavog svijeta. Koji je stvarni motiv toga poteza? Jesu li motivi vjerske ili političke prirode?
- Erdoğan vidi ponovno pretvaranje Aja Sofije u džamiju kao vid jačanja islamskog identiteta grada i zemlje, ali i, ne manje važno, vrlo efektivan način samopromocije. Njegovi pristaše nose plakate na kojima su prikazani Mehmed Fatih i Erdoğan, simbolički djed i unuk, branitelji islamskog identiteta turskog naroda. Ovaj „šahovski velemajstor“ politike je uspio što nisu Adnan Menderes i Necmettin Erbakan. Prvu stogodišnjicu Republike Turske 2023. dočekat će kao najmoćniji lider moderne Turske nakon Mustafe Kemala. Vjerojatno priprema još iznenađenja.
 
• Iz medija smo mogli saznati kako su turske vlasti odlučile ostaviti vrata Aja Sofije otvorene turistima te kako će se za vrijeme molitve kršćanske freske prekriti. Postoji li mogućnost da u buduće ulaz za ne muslimane bude potpuno zabranjen, a da freske sa kršćanskim simbolima nastradaju?
- Ne. Ulaz će svakako biti dozvoljen izvan vremena namaza, dok će mozaici tijekom namaza biti prekriveni zavjesama. Jedna stvar mora ovdje biti naglašena. Objasnit ću kasnije zašto se osobno protivim ovoj odluci, ali činjenica je da su brojni mediji iskoristili ova pitanja (iako im sasvim sigurno nije stalo do mozaika) da šire alarmantne vijesti, što je grubo izobličenje stvarnosti. Ovo nije uništenje ničega – građevina i dalje stoji onakva kakva jest. Aja Sofija će ostati svjetska kulturna baština, otvorena za javnost i posjetitelje.
 
• Kakve su reakcije svijeta na ovaj Erdoganov potez? Je li došlo do oštrih reakcije, ili se sve više-manje zaustavilo na diplomatskom izražavanju zabrinutosti i nezadovoljstva?
- Upravo to. Izražavanje zabrinutosti, čime je redovito medijsko ocrnjivanje Erdoğana ovaj put malo začinjeno lekcijom iz povijesti. Reakcije su naravno bile oštrije u Grčkoj. Pratio sam grčku državnu televiziju tog 10. srpnja. Velika bizantologinja Helene Glykatzi-Ahrweiler je vidno potresena izjavila da odluka za nju predstavlja „drugi pad Grada“. Na jednom popularnom grčkom internetskom forumu sam vidio ostrašćen poziv jednog forumaša da se kao odgovor rodna kuća Mustafe Kemala u Solunu pretvori u bordel. Takvo nešto nije moguće jer rodna kuća Mustafe Kemala u Solunu ima ekstrateritorijalni status i suvereni je turski teritorij (kao i mezar Sulejman-šaha u Siriji). Svaki napad na nju bi bio napad na Republiku Tursku. Turska je previše moćna da bi se uopće zamarala sličnim reakcijama. Bilo je i drugačijih reakcija iz Grčke. Evangelos Papanikolau, svećenik iz Rafine je izjavio da Grci i svi pravoslavni kršćani trebaju biti sretni što su Osmanlije okupirali Konstantinopol i Aja Sofiju pretvorili u džamiju jer da nisu oni, učinili bi to Latini, koji bi ju vjerojatno uništili, dok su ju Osmanlije zaštitili kao džamiju. Treba imati na umu da ni ovakvi stavovi nisu rijetki u Grčkoj. Mnogi grčki teolozi slijede onu čuvenu, često ismijavanu, izjavu Luke Notarasa koji nedugo prije pada Grada kaže „Radije bih usred Konstantinopola vidio turski turban, nego latinsku mitru!“ Grci su tijekom stoljeća osmanske islamske vlasti sačuvali specifičan nacionalni identitet koji je, oblikovan kroz kalup tisućgodišnje romejsko-kršćanske civilizacije i nakon pada Bizanta nastavio živjeti, da bi napokon, zaslugom grčkog prosvjetiteljstva, oblikovao moderni grčki identitet. S druge strane, pod katoličkom vlašću (što Grci zovu latinokracijom) ovaj identitet nije preživio. Civilizacija Velike Grčke (grčka civilizacija Sicilije i južne Italije), čiji je doprinos općem helenstvu nemjerljiv, nije preživjela unutar katoličkog političkog okvira te je ustuknula pred talijanizacijom.
 
• Mediji su pisali kako su Grčka i Turska proteklih dana bile na rubu rata. Je li to istina ili se radi o medijskom preuveličavanju?
- Radi se dijelom o medijskom preuveličavanju, dijelom o zaista ozbiljnoj situaciji na istočnom Sredozemlju, koja uključuje i treće zemlje (Cipar i Egipat). Dakako da su strasti uzavrele na grčkoj strani u ovim danima i tjednima. Situacija će biti napeta u narednom periodu, ali riječ je o temi o kojoj više drugom prilikom.
 
• Kako je reagirao Rim, a kako Moskva, odnosno kakve su reakcije katoličke i pravoslavne crkve?
- Papa Franjo je zbog odluke „jako žalostan“, dok je Rusija (i sekularna i vjerska) ostala na priznanju činjenice da je riječ o unutarnjem pitanju Republike Turske. Ova odluka, razumljiva u svjetlu tursko-ruskog približavanja, izazvala je žestoke reakcije u Grčkoj, gdje je jedan dio medija optužio Rusiju za ponovnu „izdaju helenstva“ (u Grčkoj je još uvijek u živom sjećanju ruska podrška Bugarskoj egzarhiji krajem XIX. st., tj. stavljanje nacionalnih interesa ispred općepravoslavnih).
 
• Stvara li ovaj Erdoganov potez opasan presedan? Ukoliko da, zašto?
- Itekako, i ovdje dolazim do osobnog stava koji želim izraziti. Ovu odluku smatram politički kratkovidnom i moralno pogrješnom. Da je Aja Sofija, umjesto ponovnog pretvaranja u džamiju, vraćena patrijaršiji (koja ju onda može koristiti kao crkvu), Turska bi simbolički postigla mnogo. Sam čin bi itekako popravio grčko-turske odnose. Grčko stanovništvo grada, nakon „Rujanskih pogroma“ 1955. svedeno na „ostatke ostataka“, bi dobilo natrag glavni simbol tisućgodišnje bizantske civilizacije. Međunarodni imidž Turske bi bio popravljen, bila bi zemlja-primjer kako se ispravljaju povijesne nepravde (pretvaranje Aja Sofije u džamiju 1453. iz perspektive Grka i pravoslavnih kršćana). Naposljetku, Turska bi imala puno moralno pravo kritizirati druge zemlje, počevši od Grčke. U Ateni je džamija na Monastirakiju danas muzej naivne umjetnosti (iako ju Atenjani, poput Zagrepčana, i dalje kolokvijalno zovu „džamija“) iako bi mogla lako biti glavna gradska džamija. Kako mnogi znaju, trenutno ne postoji niti jedna. Već se oko pet godina gradi džamija u Votaniku koja je trebala biti izgrađena 2017., ali još uvijek nije. Radovi stoje, ali su zato lokalni „umjetnici“ vrlo revni u ispisivanju antiislamskih parola po zidovima. Džamije su redovito demolirane (stara džamija u Didimotihu je doslovno spaljena prije tri godine) ili samo vandalizirane (kao nedavno džamija u Lemesu na Cipru). Nakon sudbine koju je doživjela Aja Sofiji, teško je zamisliti da će se promijeniti status džamija po Grčkoj, od kojih su neke remek-djela osmanske arhitekture XVI. st. – džamija Fethija u Ateni je danas atenski „velesajam“, džamija Hamze-bega u Solunu je kino, Aladža-džamija u Solunu je gradski muzej, kao i džamije u Hiju ili Retimnu, Jeni-džamija u Solunu je danas solunski „velesajam“, dok su brojne džamije po Epiru, Tesaliji, Makedoniji, Kreti i otocima zarasle u korov i prepuštene propadanju. Nažalost, na kraju moram spomenuti i da ovaj potez stvara opasan presedan. Izrael je vjerojatno oduševljen ovom odlukom jer je dobio zeleno svjetlo da nastavi agresiju protiv muslimanskih i kršćanskih svetinja. Spomenut ću samo da je grčkopravoslavni patrijarh Jeruzalema Teofil, koji je od strane palestinskih kršćana kritiziran što godinama odbija zauzeti jači stav, pa čak i kritizira vlastiti kler kad to učini (posebno arhiepiskop Sebastije Atallah Hanna), nedavno izjavio da trenutno najveća prijetnja kršćanstvu u Palestini dolazi od dobro organiziranih i financiranih izraelskih naseljenika koji u Jeruzalemu redovno verbalno napadaju pripadnike klera i vjernike, a uključeni su i skrnavljenje i vandalizam do sada neviđenog broja crkava i svetišta, kao i iznuđivanje kupnje nekoliko strateški značajnih nekretnina, s konačnim ciljem potpunog brisanja kršćanskog identiteta grada. Erdoğan, koji redovito izražava podršku Palestincima, ovime im je zaista učinio medvjeđu uslugu.
 

Damir Kopljar, https://www.geopolitika.news/razgovori/edin-muftic-erdoganovom-odlukom-odusevljen-je-izrael/

U Istanbulu se ponavlja isti scenarij: najljepša crkva Istoka također postaje džamija

 
 
Nakon što je prije mjesec dana Aju Sofiju pretvorio u džamiju, Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan istu je stvar danas napravio s još jednom crkvom/muzejom, donosi CNA. Radi se o svjetski poznatoj carigradskoj znamenitosti – crkvi Krista Spasitelja u Chori (Polju). U ovoj crkvi su, za razliku od Konstantinove bazilike, gotovo u potpunosti sačuvane kršćanske freske i mozaici s prizorima iz Svetog pisma te portretima Isusa i svetaca. Nalazi se na popisu UNESCO-ove baštine. Danas je, uz Aju Sofiju i Cisternu baziliku, jedna od najposjećenijih bizantskih atrakcija u Istanbulu.
https://spzh.news/mediafiles/EkyTNi/thumbs/hD5pt8_5f3fa42ed067b7_05221582-tmb-720x411xfill.jpg
Crkva Krista Spasitelja u Chori sagrađena je u četvrtom stoljeću i u početku je bila dijelom samostana. Sadašnji oblik crkve je iz 14. stoljeća. Ova je crkva 1453. godine, kada su Osmanlije osvojile Istanbul, poput Aje Sofije pretvorena u džamiju pod nazivom Kariye, a freske i mozaici bili su prekriveni bojom i vapnom. Sekularna Republika Turska 1945. godine zgradu je proglasila nacionalnim spomenikom, a umjetnički radovi bivše crkve su restaurirani i konzervirani. Crkva je naposljetku 1948. godine otvorena kao muzej. Crkva je relativno malene površine, oko 750 četvornih metara. U kupoli crkve nalazi se lik Krista Pantokratora koji se smatra jednim od najljepših Isusovih prikaza starije kršćanske umjetnosti. Erdogan je u petak 21. kolovoza potpisao odluku, objavljenu u službenom listu, kojom je upravljanje nad novom džamijom prebačeno Upravi za religijska pitanja, a džamija otvorena vjernicima.
 

Rašeljka Zemunović, https://www.bitno.net/vijesti/svijet/u-istanbulu-se-ponavlja-isti-scenarij-najljepsa-crkva-istoka-takoder-postaje-dzamija/

Na prijedlog kardinala Vinka Puljića voditeljem ureda Zaklade Vrhbosanske nadbiskupije imenovan Antun Ivanković

 
 
U ponedjeljak, 24. kolovoza 2020. u Sarajevu su se sastali članovi Upravnog odbora Zaklade Vrhbosanske nadbiskupije koji su održali svoju drugu redovitu sjednicu. U ulozi predsjednika Upravnog odbora predsjedao je Vinko kard. Puljić, a uz njega sjednici su prisustvovali: gosp. Josip Dabro, upravitelj zaklade, gosp. Antun Ivanković, koordinator za projekte Vrhbosanske nadbiskupije, gosp. Marinko Beljo, mons. Slađan Ćosić i preč. Vladimir Pranjić, članovi Upravnog odbora. Uz rješavanje nekih tekućih pitanja u radu Zaklade kao i dogovor oko budućih planova, članovi Upravnog odbora su na zasjedanju na prijedlog Vinka kard. Puljića izabrali te imenovali gosp. Antuna Ivankovića voditeljem ureda Zaklade.
https://laudato.hr/sites/default/files/styles/emisija_cover_1140x620/public/2020-08/3_12.jpg?itok=hzhPjeKt
Zaklada Vrhbosanske nadbiskupije je neprofitna organizacija usmjerena na humanitarno i socijalno djelovanje. Osnovana je u veljači 2020. godine sa sjedištem u Vukovaru, a sa svrhom pružanja potpore u provođenju humanitarnih aktivnosti usmjerenih na dobrobit bolesnih, starih i nemoćnih osoba, djece predškolske dobi, učenika, studenata, mladih, fizičkih i pravnih osoba te pomaganje projekata u Republici Hrvatskoj i Vrhbosanskoj nadbiskupiji. 9. srpnja ove godine u Vukovaru je upriličeno potpisivanje 36 ugovora pristupanja članstvu Zaklade Vrhbosanske nadbiskupije čime je Zaklada dobila značajniji poticaj svojem radu. (v.h.)

Anketa

Vjerujete li da će Vas maske spasiti od zaraze?

Subota, 19/09/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1360 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević