Get Adobe Flash player

Današnja Ukrajinska pravoslavna crkva podijeljena je između tri glavne pravoslavne crkve

 
 
Ukrajinski zastupnici u četvrtak su podržali poziv predsjednika te zemlje Petra Porošenka o priznanju autokefalnosti Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, nejedinstvene zbog niza posljedica iz vrlo burne povijesti te istočnoeuropske zemlje u kojoj je sama crkva imala često i političku ulogu. Kako javljaju novinske agencije, glasanje u ukrajinskoj Vrhovnoj radi održano je nakon što se predsjednik Porošenko prošlog tjedna sastao s patrijarhom Bartolomejem u Istanbulu. Inače, rezoluciju o odcjepljenju ukrajinske crkve od ruske podržalo je 268 zastupnika, a minimalan broj glasova koji je bio potreban je 226. Porošenko je pak podršku parlamenta ocijenio kao 'povratak na povijesnu pravdu i jedinstvo'.
https://www.kyivpost.com/wp-content/uploads/2018/01/KCH_8849_a-800x520.jpg
Ukrajinska pravoslavna crkva stvorena je 988. godine službenim pokrštavanjem tadašnje Kijevske Rusije, no ona ni danas nije jedinstvena, što je posljedica vrlo burne ukrajinske povijesti u kojoj je Crkva imala često i političku ulogu. Pored toga, dio Ukrajinaca u Rusiji, odnosno ukrajinskog svećenstva, također je imao značajnu ulogu u razvoju Ruske pravoslavne crkve, koju su doživljavali kao vlastitu u sklopu izgradnje i širenja ruskog carstva.
 
Današnja Ukrajinska pravoslavna crkva podijeljena je između tri glavne pravoslavne crkve: Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevske patrijaršije, Ukrajinske pravoslavne crkve Moskovske patrijaršijete Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve. Ukrajinska pravoslavna crkva Kijevske patrijaršije okuplja najveći broj ukrajinskih vjernika, a reformirana je uspostavljanjem neovisne Ukrajine. Ima velike simpatije i pretendira zauzeti čelno mjesto crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva Moskovske patrijaršije druga je po broju vjernika i autonomna sljednica Ruske pravoslavne crkve iz razdoblja Sovjetskog Saveza te se smatra jedinim službenim predstavnikom među ostalim pravoslavnim crkvama.
 
Tu je i Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva, osnovana 1921. nakon uspostavljanja Ukrajinske Narodne Republike, koja je prema tamošnjim stručnjacima jedini relevantan sljednik Ukrajinske nacionalne crkve osnovane 988. godine u Kijevskoj Rusiji. Ova crkva okuplja relativno malen broj vjernika u Ukrajini i dijaspori te se zalaže za stvaranje jedinstvene Ukrajinske pravoslavne crkve. U Ukrajini, također, živi veliki broj pravoslavnih vjernika koji ne priznaju nijednu od spomenutih patrijaršija, što je posljedica velike politizacije u crkvenim redovima i učestalog pritiska Ruske pravoslavne crkve koja se već stoljećima iz političkih razloga protivi uspostavljanju posve neovisne, jedinstvene i međunarodno priznate Ukrajinske pravoslavne crkve.
 
Posebno mjesto u ukrajinskoj crkvenoj povijesti zauzima Ukrajinska grkokatolička crkva, koja je zadržala autohtoni ukrajinski crkveni identitet i pretendira na mjesto čelne crkve u Ukrajini. Ukrajinska pravoslavna crkva do danas nije razriješila pravno-politička pitanja s Ruskom pravoslavnom crkvom, koja se protivi njezinoj samostalnosti. Razlog tim nesuglasicama nalazi se u vrlo složenoj povijesti i činjenici da je Ukrajina više stoljeća bila rusko-carska i potom rusko-sovjetska kolonija. Posebno je problematično razdoblje u 16. stoljeću, kada su Ukrajinci prešli na katoličku vjeru i prihvatili autoritet Rima jer je Carigrad još ranije pao u ruke Turcima. Dodatni problem stvorila je Ruska pravoslavna crkva, koja je ukrajinske grkokatolike u 17. stoljeću počela preobraćivati na pravoslavlje te je preuzela nadležnost nad Ukrajinskom pravoslavnom crkvom, koja je do Brestske crkvene unije bila posve neovisna, jedinstvena te odgovorna jedino Carigradskoj patrijaršiji, a potom i Vatikanu.
 
Ti događaji doveli su do masovnog ukrajinskog okretanja leđa novoj rusificiranoj crkvi koja je često zagovarala jedinstvo s Rusijom i potpuno ukidanje prethodno dogovorene ukrajinske autonomije. Još uvijek nisu riješene ni pravno-političke nesuglasice između crkvi Kijevske i Moskovske patrijaršije. Jedna od njih zastupa stajališta potpune neovisnosti Ukrajinske pravoslavne crkve, a druga autonomiju u sklopu Ruske pravoslavne crkve. Također valja napomenuti kako se crkveni autoritet u tradicionalno jakoj kršćanskoj Ukrajini koristi kao političko sredstvo pri postizanju određenih ciljeva, što pogoduje jačanju ateizma, dok će proglašenje autokefalnosti sasvim sigurno unazaditi ionako narušene odnose između Kijeva i Moskve. (Hina)

Partizani su ga zvjerski mučili i izmrcvarenoga s kamenom o vratu 7. na 8. veljače 1944. godine bacili u more

 
 
Drugi lastovski sin don Nikola Fantela je lastovski svećenik mučenik, žrtva jugokomunističkog terora. Njega su uz pomoć tadašnjeg političkog komesara, lastovskog političkog vodstva i oficira Udbe 6. veljače 1944. godine, u 62. godini života, pozvali na informativni razgovor. Ti isti su sljedećeg dana 7. veljače 1944. u Domu kulture na Lastovu organizirali skup na kojem su govornici govorima mržnje nazočnom puku utjerivali strah u kosti te bez suda i presude osudili don Nikolu. Toga dana, kasno u noći, don Nikolu su odveli u uvalu sv. Mihovila te ga ukrcali na partizanski brod PČ 62 “IVO”. Neposredno nakon isplovljavanja u brodu su ga zvjerski mučili, ubili i s kamenom oko vrata utopili u more. Na svečanosti je tim povodom posebno istaknuto kako krvnici don Nikoli Fantelu nisu mogli oprostiti njegovo nesporno bogoljublje, čovjekoljublje i domoljublje jednako kao i mnoštvu sinova Crkve koje je komunistička vlast pobila tijekom i nakon Drugog svjetskog rata na prostorima Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
http://www.dubrovacka-biskupija.hr/portal/media/k2/items/cache/0a8c1277695e2e56807c69003916777a_M.jpg
LASTOVO - Poprsja Dobri Dobričeviću i Nikoli Fanteli
 
Upravo zbog toga, kako je posebno naglašeno, lastovski svećenik i mučenik don Nikola Fantela zaslužuje veći crkveni značaj. Osim toga dat je i prijedlog da se osnovna škola na Lastovu, koja inače nosi ime dvojice partizana, preimenuje njegovim imenom što bi imalo poseban i drugačiji odgojni i pedagoški utjecaj i značenje na mlade Lastovce koji bi se u toj odgojno-obrazovnoj instituciji trebali odgajati u duhu ljubavi, tolerancije, nenasilja a naročito domoljublja. Svečano otkrivanje tih dvaju poprsja lastovskih sinova uveličali su svojim govorima dubrovački biskup Mate Uzinić i lastovski župnik Željko Batinić, a u programu su sudjelovale muška i ženska klapa, crkveni zbor „Petrovo uho“, jedan sudionik tog vremena ministrant don Nikole Fantele te djeca koja su recitirala molitvu koja je uvijek bila na ustima ovog lastovskog svećenika mučenika za Crkvu i Hrvatsku.
 
Don Niko Fantela, sin Nikole i Ane Damjanović, rođen je 9. rujna 1880. na Lastovu. Iza studija u Dubrovniku i Zadru dolazi do svećeništva ređenjem 28. kolovoza 1904. godine. Mladomisničku godinu Fantela provodi u Zadru kao prefekt sjemeništa. U rujnu 1905. postaje pomoćnik župnika u Korčuli. Nakon dvije godine služi u Topolom. U listopadu 1907. preuzima Mali Ston, a potom je župni pomoćnik na Pilama. U studenom 1914. ide u Mline, te uređuje „Narodnu svijest“, a na Novu godinu 1921. na Lastovo. Zbog talijanske okupacije ostavlja Lastovo, te 27. svibnja 1922. odlazi u Cetinje i radi kao vojni kapelan. Od 1925.-1927. je u Sarajevu, potom u Šibeniku. Od 1930.-1932. župnik je i dekan u Stonu, te u Lopudu, a 1934.- 1935. vrši službu rektora sv. Vlaha u Dubrovniku. Nakon umirovljenja kao vojni svećenik, od 1935. živi u Herceg Novom. Iza kapitulacije Italije 1943. vraća se radostan na Lastovo. No, nakon samo četiri mjeseca, 6. veljače 1944., bio je pozvan na „obavijesni razgovor“ te je teško mučen, iznakažen, pa izmrcvaren na mazgi prebačen na partizanski brod i s kamenom o vratu bačen u more sjeverno od Lastova. Poznavatelji ovih događaja na Lastovu dugo su šutjeli. Don Niko je umoren 7. na 8. veljače 1944. godine.
 

Petar Grgurević

U povodu 71. obljetnice mučeničke smrti hrvatskoga blaženika

 
 
Dana 24. kolovoza 2018. godine navršava se točno 71 godina od kada je mučenički, za vjeru Kristovu i svoj narod umro katolički svećenik i blaženik Miroslav Bulešić. U dobi od 27 godina, u istarskom mjestu Lanišće, te poratne 1947., okrutno ga je usmrtila komunistička rulja željna krvi. Ničim izazvan zločin nad hrvatskim pravednikom, svećenikom i domoljubom ostat će trajnim svjedočanstvom mučeništva naše Crkve, a njegova nevina krv sjeme je iz kojega nezaustavljivo izrastaju novi izdanci vjere Kristove koje se istarski puk i naš hrvatski narod nikad odrekao nije. Uspomena na blaženika Miroslava Bulešića s protokom vremena iz godine u godinu sve je življa, a sjećanje na žrtvu što ju je podnio okuplja oko njegova groba svake godine desetke tisuća kršćana, hodočasnika i štovatelja koji u svojim molitvama traže njegov zagovor i odaju mu počast.
http://hrvatskonebo.com/wp-content/uploads/2016/05/Bl.-Miroslav-Bule%C5%A1i%C4%87.jpg
Sudbina blaženika Bulešića nije, nažalost, bila samo izraz njegove osobne tragedije nego i Katoličke crkve u Istri u cjelini, u tim godinama nakon rata i uvođenje komunističke diktature. Našu se Crkvu poslije "oslobađanja" Istre (1945.) progonilo mnogo žešće nego u vrijeme Mussolinijevog fašizma (i to je tragična činjenica o kojoj zorno govore kako civilne tako i svećeničke žrtve), unatoč svim njezinim nespornim zaslugama koje su presudile u pogledu konačnog povratka ove regije u granice matične domovine Hrvatske.
 
Crtice iz života blaženika
 
Blaženik Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. godine u Čabrunićima, u pobožnoj i siromašnoj seljačkoj obitelji. U desetoj godini života odlučuje se za sjemenište. Školovanje nastavlja u Kopru i potom studira teologiju i filozofiju na rimskom Gregorianumu, kud je upućen od porečkog i pulskog biskupa a na preporuku svećenika Ivana Pavića 1939. godine. Obrazovanje mladog, pobožnog i revnog mladića pomagao je i nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac (o čemu svjedoči pismo isusovca Stjepana Sakača iz siječnja 1940. godine). U kontemplacijama i molitvama, uz marljivo i vrijedno učenje i svakodnevno promišljanje, Miroslav obilazi mjesta stradanja i muke prvih kršćana, mučenika za vjeru i Krista, što ga snaži, krijepi i priprema za njegov svećenički križni put. Nakon uspješnog svršetka studija (u nepune 4 godine), iz Rima se vraća u rano proljeće 1943., u rodnu Istru, gdje je za svećenika zaređen već 11. travnja iste godine  u župnoj crkvi u Svetvinčenatu. Dva tjedna poslije, u rodnoj župi slavi svoju Mladu misu, a u jesen iste godine postavljen je za župnika u Baderni. Ubrzo je preuzeo pastoralnu skrb za još dvije župe (Muntrilja i sv. Ivan od Šterne).Na području Istre djeluju u to vrijeme tri vojske: talijanski fašisti, njemačke trupe i partizani. Mladi je svećenik u teškom ratnom razdoblju svjedokom golemih ljudskih patnji. On suosjeća s pukom i čini sve da ih ublaži. Tako, u pismu svećeniku Ivanu Paviću (od 27. svibnja 1944. godine), kaže među ostalim: 
 
"Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijemo svaku ranu u bijeli omot ljubavi, jer mržnja uzrokuje krvarenje a ljubav zacjeljuje rane. Ljubavi, ljubavi treba danas u nama, da je možemo širiti riječju a osobito djelom".
 
Vjeran načelima kršćanske vjere i svom svećeničkom pozivu, on na svako ljudsko biće gleda kao na sliku Božju, a tako i postupa ("Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu"). Takav stav mladog svećenika već je tada kod mnogih "antifašista" (komunista i ateista) probudio mržnju i počele su prijetnje smrću na koje se on nije obazirao. Svjestan opasnosti, u svome je Dnevniku jasno izrazio spremnost podnošenja i te krajnje žrtve, za ljubav prema bližnjem, vjeru, Krista i istinu. Sluteći što će se dogoditi, budući blaženik već u proljeće 1944. godine u svojim intimnim zapisima bilježi: "Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude volja Tvoja." I potom, kao da se osjeća dužnim sam pred sobom do kraja pojasniti izrečeno, piše: "Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika."
 
Poslije učestalih kleveta, potpuno neutemeljenih optužbi i brojnih novih prijetnji, u propovijedi (za Božić 1944. godine) svećenik Bulešić je otvoreno poručio vjernicima: "Ničega se ne bojim jer znam da činim u svemu svoju dužnost i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojega poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim načelima ću uvijek živjeti. A to su načela Kristova." Travnja 1945., sluteći čemu sve što se događa vodi, zapisuje: "Svima pitam oproštenje. A moja osveta je oprost."
 
Bio je posve prožet evanđeoskom ljubavlju i brigom za ljude i poznat po požrtvovnom zauzimanju za one koji su u nevolji. Posebice skrbi o najtežim i najugroženijim ratnim stradalnicima. Svjedoci tvrde kako je i u najtežim trenucima oskudice pozivao potrebite, govoreći da su njegova vrata uvijek širom otvorena svakom, naročito siromasima ("Siromah neka se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja bilo što, imat će i on"). I doista je dijelio koliko god je mogao, od hrane, novca, do odjeće i kućnih potrepština; darovao je milosrdno, s ljubavlju i čista srca i narod je to znao i osjećao.
 
Skupa s Božom Milanovićem i mnogim drugim domoljubima iz redova Katoličke crkve, Bulešić se nalazi u krugu onih koji čvrsto stoje iza povratka Istre u okrilje Hrvatske.Monsinjor Milanović bio je jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1946.). Na njoj se donosila odluka o sudbini ove regije po pitanju njezina pripojenja Italiji ili Hrvatskoj. Podaci koje su prikupili monsinjor Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski katolički svećenici bili su glavna argumentacija za pripojenje Istre Hrvatskoj, odnosno, Jugoslaviji, budući da se poštivalo etničko načelo "spornih područja". U Pazinu je 12. veljače 1946. godine sačinjen dokument:  "Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine" kojega je donio "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru", a potpisan je od predsjednika Tome Banka, tajnika Miroslava Bulešića te odbornika Bože Milanovića, Leopolda Jurca, Srećka Štifanića, Josipa Pavlišića, Antuna Cukarića i još 48 članova odbora. Pored ostaloga svećenici su u ovoj "Spomenici" kratko prikazali kroz koje su sve strahote hrvatski narod i njegovo svećenstvo prolazili pod talijanskim terorom i okupacijom (od 1918. do 1943.), ali su isto tako i konkretnim brojkama i činjenicama dokazali da je i pored svega Istra ostala većinski nastanjena Hrvatima te da se zbog toga mora vratiti Hrvatskoj – što je bilo odlučujuće za konačnu odluku Mirovne konferencije.
 
Svjesni nespornih zasluga katoličkog svećenstva, komunisti su obećali (i zakonski formalno uredili) slobodu djelovanja Katoličke crkve i slobodu vjere. Ali, ostalo je to, kako se ubrzo pokazalo, mrtvo slovo na papiru. Odmah po svršetku rata na velikom skupu u pulskoj Areni (12. svibnja 1945.) koji je okupio oko 30.000 građana Istre tadašnji čelnik JNOF za Istru Josip Šestan i tajnik iste organizacije Dušan Diminić teško su oklevetali najuglednije istarske svećenike Božu Milanovića i Zvonimira Brumnića kao "reakcionare" i "suradnike okupatora". Bilo je to u onom vremenu euforije koja je zahvatila partizanske i komunističke redove ravno pozivu na linč. Ove optužbe su pored toga što su bile izraz mržnje prema Katoličkoj crkvi i svećenicima imale za cilj i prikrivanje vlastitih zločina koje su partizani pod vodstvom komunista počinili u kratkom razdoblju (od samo 20-ak dana) između kapitulacije Italije i dolaska Nijemaca (pred kojima su se razbježali), kao i onih što su uslijedili neposredno po svršetku rata kad je od partizana i komunista pobijeno na tisuće istarskih domoljuba i veliki broj hrvatskih i talijanskih katoličkih svećenika.
 
U jesen 1945. godine Bulešić je imenovan župnikom u Kanfanaru, u župi kojoj su pripadale i dvije velike kapelanije – Sošići i Barat. Ubrzo, usprkos tomu što su komunisti činili sve da to spriječe, župljani hrle u crkvu čuti njegove riječi osjećajući s koliko ih on žara i iskrenosti izgovara na narodnom (hrvatskom) jeziku što je u to vrijeme u Istri bila prava rijetkost. Vjerski život dobiva novi i puniji smisao i sadržaj jer svećenik uvodi zajedničku molitvu krunice, crkveno pjevanje, češću ispovijed i svetu pričest, vjeronauk, posebne pobožnosti Srca Isusovog i Srca Marijinog. Oživljava i karitativna djelatnost pri čemu se nesebično pomaže svima koji su u potrebi. Kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla Bulešić se ustrajno zalaže za slobodu vjere, nesmetano djelovanje Crkve i progonjeni kler.
 
Sve skupa od strane komunističkih vlasti nije dočekano sa simpatijama, a naročito im je smetalo to što je narod volio i poštivao svoga svećenika i vjerovao mu. On je bio otvorena srca i znao se približiti svakom čovjeku, na neposredan, običan i topao način, a životna snaga, nada i vjera u ljude nisu ga napuštali ni u najtežim trenucima. Kako bi ga se riješili, lokalni komunistički moćnici pokušali su mu posredno (putem rodbine) poručiti da ode u Italiju, što on odbija, iako je svjestan u kakvoj se opasnosti nalazi. Mnogi svjedoci potvrđuju kako su prijetnje izgovarane i javno te da su Bulešiću stizale učestale poruke kako će, ostane li u župi, biti ubijen. "Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!”, odgovarao je on.
 
Iz Kanfanara ipak odlazi u Pazin u veljači 1947. godine i tamo nastavlja svoj rad kao profesor i doravnatelj sjemeništa. Pun entuzijazma odgaja prve poratne naraštaje bogoslova, ali i nastavlja svoje uporno zalaganje za obranu svećenika koji su izvrgnuti progonu. "Biti svećenik znači biti mučenik", govorio je svojim sjemeništarcima pripremajući ih za svećenički poziv.
 
U Lanišću je prolivena nevina krv
 
 Budući da zbog ratnih okolnosti punih 7 godina u Istri nisu dijeljeni sakramenti Svete potvrde (Krizme) na što su čekale tisuće djece, narod je tražio od svećenika da se to konačno (sad kad je rat svršio) obavi, a ovi su zamolili tršćansko-koparskog biskupa Antonia Santina da se pristupi ovim obredima koji su se trebali odvijati na području od Žminja do Lanišća, u ukupno 34 župe sjeverne i središnje Istre. Biskup je, međutim, fizički napadnut već u Kopru i tako spriječen da krene na put pa je ova dužnost povjerena delegatu Svete Stolice dr. Jakobu Ukmaru. U njegovoj pratnji našao se doravnatelj Pazinskog sjemeništa svećenik Miroslav Bulešić koji mu je trebao biti pri ruci i pomoći prigodom planiranih obreda.
 
U početku je u Pazinu i pet okolnih župa sve prošlo u najboljem redu, uz veliku nazočnost naroda u crkvama. Prvi problemi javili su se u Tinjanu (19. kolovoza) u koji monsinjor Ukmar i svećenik Bulešić nisu ni ušli jer su doznali kako se pred tamošnjom crkvom okupila gomila ljudi koja je zapriječila ulaz i nisu dopuštali ulazak krizmanicima, kumovima i vjernicima. U svoje kolo koje su igrali ispred crkve prosvjednici su uhvatili i dva svećenika koje su pritom izrugivali i ponižavali. U Buzetu je 23. kolovoza na Krizmu čekalo oko 500 djece s kumovima i rodbinom. Tamošnja crkva bila je prepuna naroda. Ubrzo nakon početka misnog slavlja unutra je upala razularena gomila pjevajući borbene (partizanske) pjesme, psujući, vrijeđajući vjernike i zasipajući ih jajima i rajčicama. Skakali su oko bočnih oltara, uništavali sakralni inventar i u crkvi zaigrali svoje kolo. Očevidci se sjećaju kako se kroz sve to vrijeme svećenik Bulešić po strani mirno molio strpljivo čekajući da to divljanje prestane. Međutim, u trenutku kad je rulja krenula prema prezbiteriju u očitoj nakani oskvrnuća  Svetohraništa, ustao je i ispriječio im se na putu govoreći: "Ovuda možete prijeći samo preko mene mrtvoga!" Nasilnici su na kraju odustali od daljnjeg pohoda, ali su već rastjerali veliku većinu vjernika i uspjeli u svojoj nakani sprječavanja podjele sakramenta. Dio djece ipak je naknadno primio krizmu u obližnjem selu Črnici. Komunisti su nerede organizirali preko omladinske organizacije u kojoj je glavnu riječ vodila aktivistkinja Dina Zlatić (koja je inače bila na izravnoj vezi s Vladimirom Bakarićem – tada predsjednikom Vlade NR Hrvatske).
 
Ohrabreni uspjehom od prethodnog dana i izostankom bilo kakve reakcije "narodne milicije" – koja se nije ni pojavljivala u Buzetu, sutradan su nasilnici na isti način krenuli pred mjesnu crkvu u Lanišću gdje je sveta misa započela sat ranije upravo ne bi li se izbjegli neredi. Oko 240 krizmanika čekalo je na sakrament. Službu je predvodio svećenik Bulešić. Skupina mladih i nasilnih ljudi naoružana kolcima i raznim poljoprivrednim alatkama uskoro je opkolila crkvu. Predvodila su ih dvojica najratobornijih od kojih je jedan pucao iz pištolja u crkveni prozor, a drugi bio naoružan bombom. Uslijedio je napad s namjerom ulaska u crkvu, a sve se odvijalo uz nasilje, psovke, pogrde i galamu. Nekolicina vjernika cijelo je vrijeme svojim tijelima sprječavala upad na misno slavlje tako da je ono privedeno kraju, a podijeljen je i sakrament Svete potvrde unatoč neredu i kaosu koji su stvoreni. Nekolicina branitelja morala se pri tomu poslužiti priručnim oružjem – kolcima i motkama jer se drugačije nije moglo na kraj s napadačima. Mnogi od njih su bili izranjavani i izudarani, a lakše je ozlijeđeno i nekoliko napasnika. Po izlasku iz crkve pronio se glas da je u Lanišće stigla milicija pa se narod razišao kućama uvjeren kako više nema nikakve opasnosti. Svećenici (Bulešić i lokalni župnik Cek) s delegatom Svete Stolice dr. Ukmarom uputili su se ka župnoj kući. Evo kako daljnji tijek događaja opisuje sam dr. Jakob Ukmar u svome izvješću Biskupskom ordinarijatu u Trstu (od 12. studenoga iste godine):
 
"Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…"
  
Prema svjedočanstvima očevidaca, posljednje riječi mučenika Miroslava Bulešića (koji je ubijen s dva uboda nožem u grlo) bile su: "Isuse, primi dušu moju". Zaklan je na blagdan mučenika Crkve svetoga Bartola, svjedoka prvoga Isusovog čuda i njegovog apostola. Rulja je demolirala župni dvor, porazbijala i izlomila sve što se moglo uništiti, a svećeničke odore i drugi inventar slavodobitno su izbacili kroz prozore uz uvrede i psovke "popovima" i usklike odobravanja istomišljenika koji su čekali okupljeni ispred zgrade.Istoga dana popodne u župnoj crkvi u Lanišću ožalošćeni vjernici došli su u velikom broju na molitvu. Ostali su dostojanstveni u svojoj boli moleći za dušu omiljenog don Mira.
 
Saznavši za nemili događaj, zatočeni kardinal Stepinac poslao je pismo svećeniku Ivanu Paviću u kojemu je među ostalim kaže:"S velikom boli doznao sam nakon svog dolaska iz tamnice da je ubijen vlč. g. Bulešić, taj dobri i idealni mladi svećenik. To umorstvo neće donijeti blagoslova ubojicama niti onima po čijim su direktivama izvršili to gadno umorstvo. Žao mi je veoma da je jedan dobar radnik manje na njivi Gospodnjoj u dragoj Istri."
 
Obitelj ubijenog svećenika molila je predstavnike vlasti da im se dopusti pokop pokojnika u rodnoj župi (u Svetvinčentu), ali tomu nije udovoljeno. Naredba je bila da se to ima obaviti na mjesnom groblju u Lanišću. Tijelo je najprije preneseno iz župnog dvora u crkvu gdje je upriličen svečani oproštaj uz molitvu i crkvene pjesme. Masovni odziv mještana (unatoč svim pritiscima kojima su bili izvrgnuti) potvrdio je kako je narod bio od početka itekako svjestan žrtve svojeg pastira i koliko je duboko suosjećao s ožalošćenom obitelji. Svećenik Ivan Pavić bio je ovlašten predvoditi obred, a dolazak je dopušten samo još dvojici svećenika (Ratku Udovičiću iz Roča) i Petru Matijašiću (iz Sluma), dok je župnik iz Svetvinčenta (Antun Cukarić) bio zaustavljen u blizini Lanišća i tako spriječen u nakani odavanja posljednje počasti pokojniku.
 
Kako bi se onemogućio dolazak još većeg broja ljudi prilazne ceste su blokirane, a vlakovi se na postajama od Vodnjana do Buzeta nisu zaustavljali. Pored spomenutih svećenika pokopu su uz Lanišćane nazočili samo članovi najuže obitelji. Na groblje su stigli kamionom skupa s lijesom za pokojnika. Majka, sestre i brat kraj groba su ostali do sumraka. Njihov Miro pokopan je daleko od svoga doma, u brdima sjeverne Istre. Od tada nadalje, posjećivali su ga prelazeći gotovo cijelu Istru – od Čabrunića na jugu do Lanišća na sjeveru. Majka je do groblja dolazila uvijek pješice, preko polja kako se ne bi sretala s mještanima jer o svećeniku Bulešiću i njegovoj sudbini bilo je zabranjeno govoriti, a obitelj je bila pod stalnom prismotrom.
 
Sramotni sudski proces u kojemu su kažnjene žrtve
 
 Odmah poslije tragičnih događaja uslijedio je novi progon vjernika u Lanišću i okolnim mjestima, ovoga puta od "narodne vlasti". Uhićeno je 30-ak osoba koje su privedene i saslušane dok je veći broj njih završio u pritvoru već 26/28. kolovoza. Potom je u Pazinu upriličen sramotni montirani sudski proces na kojemu se sudilo i žrtvama i izgrednicima s tim što su njihove uloge bile zamijenjene. Naime, oni koji su branili crkvu i svećenici stavljeni su u ulogu krivaca, a nasilnici prikazani kao žrtve. U knjizi Krvava krizma – Lanišće 1947., autora Mate Žmaka (tiskana 2007.) svjedoka ovih događaja, nalazimo detaljnije podatke o presudi koja je izrečena 2. listopada.
 
Oni koji su branili crkvu stigmatizirani su kao "fašistički provokatori" koji su "smišljeno i planski organizirali i izazvali incidente". Dakle, incidente su "izazvali" oni koji su branili crkvu i vjernike, a ne oni koji su ih napadali?! Župnik Stjepan Cek optužen je za četiri djela "protiv države i naroda" (kao organizator "napada" na okupljene "antifašiste") i osuđen je na jedinstvenu kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od (6) šest godina te gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od (2) dvije godine nakon izdržane kazne;Dr. Jakob Ukmar (i sam žrtva nasilja), optužen je da "nije spriječio provokacije" i primjenom čl. 21. Zakona o vrstama kazni osuđen na kaznu lišenja slobode u trajanju od (1) jedan mjesec;
 
Oni koji su branili crkvu i vjernike od (Grbac Ivan ‘Zvanuc’, Žmak Josip, Grbac Joakim, Grbac Anton, Žmak Petar, Krizmančić Josip i Grbac Ivan 'Ivić') osuđeni su na kazne zatvora s prisilnim radom od 6 do 10 mjeseci.
Glavni počinitelji napada, nasilja i zločina Slavko Sanković  (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su "nasjeli na provokaciju" župnika Ceka i "narušavali javni red i mir". Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je "u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću"), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Svećenik Bulešić je posmrtno lažno optužen za teška djela "protiv naroda i države", "suradnju s fašistima", te za "zločine ubojstva 11 partizana" što je na više mjesta čitano u optužnici, ali nije upisano u presudu?!
 
Istina je izašla na vidjelo
 
Mada su komunističke vlasti desetljećima skrivale pravu istinu o zločinu u Lanišću i svojim propagandnim pamfletima nastojale izvrnuti činjenice, sve je izašlo na vidjelo u godinama poslije raspada SFRJ. O mučeništvu svećenika Bulešića napisane su brojne knjige, snimljeni dokumentarni filmovi i objavljena mnoga svjedočenja očevidaca tako da je već u godinama prije njegova proglašenja blaženim cjelokupna hrvatska javnost bila dobro upoznata s činjenicama. Iz obilja izvora vrijedno je izdvojiti jedan od najnovijih koji sadrži izvornu, autentičnu građu – pa i javnosti nepoznata dokumenta od kojih su mnoga prikupljena u procesu kauze za proglašenje blaženikom istarskog Mučenika. U izdanju Porečke i Pulske biskupije 2013. godine iz tiska je izašla knjiga Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik – znakoviti lik moderne povijesti Istre autora Fabijana Veraje.
 
Prvi dio donosi kratki životopis mučenika od rođenja do nasilne smrti i tijek montiranog sudskog procesa koji je uslijedio poslije zločina, brojna svjedočanstva suvremenika o njegovom svetačkom životu kao i tragičnoj nasilnoj smrti. Drugi dio obrađuje povijesne prilike iz razdoblja talijanske okupacije Istre, događanja u vrijeme rata, ulogu istarskih katoličkih svećenika u ublažavanju ratnih posljedica i očuvanju vjerskog i nacionalnog identiteta hrvatskoga naroda i vrijeme poratnih progona klera i Crkve. Autor je knjigu obogatio brojnim fotografijama i dokumentima koji do tada (2013. godine) nisu objavljivani (Bulešićev krsni list, studentski indeks s Papinskog sveučilišta Gregorianuma, zapisnike o uviđaju i  istrazi u crkvi i župnom dvoru u Lanišću – što su ih provele tadašnje vlasti poslije tragičnih događaja od 24. kolovoza 1947. godine – kao i medijske odjeke vezano za zločin, izjavu tadašnjeg predsjednika vlade Narodne republike Hrvatske Vladimira Bakarića u kojoj on krivnju za sve svaljuje na svećenike itd.
 
Posebno su zanimljivi tekstovi koji u cijelosti izvrću istinu i bacaju ljagu na žrtve, a objavljeni su neposredno nakon zločina u listu Osservatore Romano i zagrebačkom Vjesniku. U tom pogledu znakovit je članak pod naslovom: "Pozadina provokacije u Lanišću" (Vjesnik od 31. kolovoza 1947.) kojega se sam autor odrekao (1990. godine) svojim pismom (faksimil istoga je objavljen u knjizi) izjavljujući kako je tekst pisao ‘po nalogu redakcije’ i ograđuje se od svega što je u njemu naveo te 1947. godine.
 
Komunisti su nastojali svim silama izokrenuti istinu pa su čak prisiljavali doktore-patologe na krivotvorenje nalaza obdukcije tijela žrtve i tražili da upišu kako je Bulešić umro od srčanog udara na što ovi nisu htjeli pristati. Tako je i taj dokument (pored svega ostalog) jedan od vjerodostojnih dokaza što se ustvari dogodilo tog 24. kolovoza daleke 1947. godine. Tako se po tko zna koji put pokazalo da nijedan sustav koliko god bio organiziran i kakvim god se metodama služio nije u stanju potisnuti i prikriti istinu koja izađe na vidjelo kad-tad.
 
Sjeme novih kršćana
 
Iz nevine krvi mučenika Miroslava Bulešića isklijali su novi izdanci vjere, pa je nedugo poslije njegove smrti Lanišće dalo 7 novih svećenika. Tako se i u ovom slučaju potvrdila istina koju nam donosi Ivanovo evanđelje: "Ako pšenično zrno, pavši u zemlju, umre, donosi obilat plod." (Iv 12, 20-33). Sve do 1958. godine kada je u tajnosti obavljena ekshumacija (na rođendan pokojnika 13. svibnja), a njegovi posmrtni ostaci preneseni u Svetvinčenat, majka i najbliža rodbina posjećivali su grob gotovo u tajnosti. Nedugo pošto je njegovo tijelo našlo svoj mir u rodnoj župi, majka je umrla. Godine 2003. posmrtni ostaci pokojnog Bulešića premješteni su u župnu crkvu mučenika sv. Vincencija čime su mu vjernici ovog kraja odali posebnu počast i štovanje.
 
 U Porečkoj i Pulskoj biskupiji 28. rujna 2013. godine obavljen je obred proglašenja blaženim, uz nazočnost predstavnika Svetog Oca uzoritog gospodina Angela kardinala Amata, prefekta Kongregacije za kauze svetih. Velebna svečanost održana je u prepunoj pulskoj Areni dok je brojno mnoštvo koje je ostalo izvan nje pratilo misno slavlje preko posebnih video zidova postavljenih posebno za tu prigodu. Pored Kardinala Amata beatifikaciji su nazočila 33 nadbiskupa, preko 700 svećenika i više od 20 tisuća vjernika. Tako je i simbolično mučeniku Miroslavu Bulešiću ukazana posebna čast da u svojoj rodnoj Istri i pred svojim istarskim pukom na mjestu na kojemu su prije toliko stoljeća mučeničkom smrću stradavale tisuće prvih kršćana on, koji je isto tako podnio za Krista najveću moguću žrtvu, bude proglašen blaženikom – na slavu matere Crkve, svoga istarskog puka i cijelog hrvatskoga naroda. Dana 1. listopada 2014. godine utemeljena je Biskupijska zaklada "Blaženi Miroslav Bulešić" koja djeluje kao nesamostalna nabožna zaklada. Već u prvoj godini svojega postojanja, podijelila je 104 stipendije, sljedeće (2015.) godine taj je broj povećan na 237, a 2017. na 443.
 
I ove, 2018. godine, 24. kolovoza, svetom Misom i polaganjem vijenaca u Lanišću u prijepodnevnim satima i večernjom koncelebriranom svetom Misom u Sentvinčenatu koju će predvoditi gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u zajednici s biskupima Riječke metropolije, svečano će se obilježiti mučeništvo našega blaženika. Bit će to svečani završetak trodnevne duhovne obnove koja je započela 21. kolovoza na ovom mjestu njegova nesebična žrtvovanja za vjeru i Krista. Iz nevine krvi niču novi izdanci vjere i podsjećaju nas da je Kristov put jedini kojim možemo i trebamo ići.
Podsjetimo se životnog puta i mučeništva blaženika Miroslava Bulešića:
https://www.youtube.com/watch?v=720lEoiUyjw&feature=youtu.be&t=13
 

Zlatko Pinter

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Petak, 21/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1149 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević