Get Adobe Flash player

Službeno otvaranje postupka za proglašenje blaženim sluge Božjega p. Ante Gabrića, SJ

 
 
U subotu 28. veljače na 100. rođendan isusovca p. Ante Gabrića, SJ (Metković, 28. 2. 1915.), dugogodišnjeg hrvatskog misionara u Indiji, u prostorijama Nadbiskupskog duhovnog stola na zagrebačkom Kaptolu, sjednicom koju u 11 sati otvara zagrebački nadbiskup kardinal Josip Boznić, službeno se otvara biskupijski postupak za proglašenje blaženim sluge Božjega o. Ante Gabrića, SJ.
http://rastimo-u-vjeri.com/wp-content/uploads/2014/10/3728487569_9365ec7c96.jpg
Svečana misa je u 19 sati u bazilici Presvetog Srca Isusova u Palmotićevoj 31 u Zagrebu, predvodi je kardinal Bozanić.Nakon mise predstavljanje je dokumentarnog filma „Tamo gdje palme cvatu" novinarke Ljiljane Bunjevac – Filipović u produkciji HRT-a te knjige Ivana Jurića „Pisma o. Ante Gabrića rodbini u Metkoviću", najavio je u ime Hrvatske pokrajine Družbe Isusove vicepostulator kauze p. Ante Gabrića, p. Antun Volenik, SJ.

P. Ante Gabrić (Metković, 28. veljače 1915. – Kalkuta, Indija, 20. listopada 1988.) rodio se u kršćanskoj obitelji kao osmo dijete. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926., gdje je maturirao 1933. Iste godine primljen je u isusovački novincijat. Položio je isusovačke redovničke zavjete i studirao filozofiju u Italiji. Krajem 1938. otišao je kao misionar u Indiju. Godinu dana učio je engleski i bengalski jezik. U misiji Boshonti, zaređen je za svećenika 1943. Posvećuje se misionarskom radu među hindusima, muslimanima i malobrojnim katolicima. Pomaže ljudima u bijedi. Organizirao rižinu banku te na taj način oslobađao siromahe od lihvara. Osnivao je male seoske škole, kapelice, zanatske škole i bolnice. Za udovice hindusa, koje su prognane iz društva, osnovao je dom, a djecu smješta u sirotišta. Pomaže u gradnji koliba, nasipa i putova. Organizirao je prehranu školske djece. Talentiranu djecu, slao je na dodatno školovanje. Osnovao je misijsku postaju „Maria Polli" u Boshontiju s vjerskim, zdravstvenim i humanitarnim ustanovama. Osnovna škola u Kumrokhaliu danas nosi ime "Father Ante Gabrić". U svome misijskome i pastoralnom radu surađivao je s Majkom Terezom.
http://croatia.org/crown/content_images/spirituality/ante_gabric/ante_gabric2.jpg
Umro je 20. listopada 1988. u Kalkuti. Pokopan je po svojoj želji u misijskoj postaji „Maria Polli", s grudom zemlje iz rodnoga kraja i bočicom vode iz Jadranskoga mora.
 

IKA - http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=167278

Ne dopustiti duhu zloće pristup u naš život

 
 
Kršćanin, prosvjetljen snagom Duha Svetoga koji je ujedno i duh vjere i povjerenja u života Boga, mora intenzivno moliti da u njegovo srce uđe dar jakosti koji bi ga osposobio u borbi protiv navala duha zloće. Taj duh zloće jest onaj duh koji čovjeka potiče da se suobličuje ovome svijetu i tako neprestano koketira sa moralnim zlom koji se u teologiji i Objavi naziva – grijeh. Istina jest, mi baštinimo taj grijeh od svojih praroditelja, ali moramo znati da imamo Božju milost koju primamo u sakramentima, te smo u nadnaravnom redu milosti jači od bilo kakvog oblika grijeha, ako je Bog s nama. Korizma je upravo ono vrijeme koje nam pomaže u borbi protiv navala duha zloće, protiv sklonosti na grijeh, protiv samoga grijeha i svih onih posljedica koje nam grijeh donosi. Tri duhovna „stupa“ kršćaninu danas na osobit način pomažu u borbi protiv grijeha. To su post, molitva, i djela ljubavi.
http://cdn.conversiondiary.com/wp-content/uploads/2011/03/lent-cross.jpg
Upravo nas Isus potiče da ta djela činimo u svojem kršćanskom i duhovnom životu, te tako napredujemo na putu svetosti. Post nije samo odricanje u fizičkom smislu riječi, nego je on vrlo važan duhovni čimbenik koji mrtvi naše „tjelesne udove“ i pomaže nam da rastemo u duhovnom smislu, da postignemo veliku razinu kontrole na razini duhovnosti. Molitva je ona koja nas duboko sjedinjuje sa Bogom i njegovim Zakonom ljubavi. Ona nas prosvjetljuje u dubini naše duše i daje nam unutarnju snagu da do kraja slijedimo evanđelje. Djela ljubavi bi trebali biti plodovi posta i molitve. I sam Isus nas poziva da svjetlimo onako kako svjetli on. Njegovi učenici moraju biti oni koji će svjetliti drugima, a to svjetlo treba se na osobit način pokazivati u korizmi. Danas smo suočeni sve više sa folklornim shvaćanjem korizmenog vremena. Odričemo se nečega iz pomodarstva, iz nekakvog kiča (cigarete, čokolade ili alkohola). Ali nije u tom smisao. Smisao korizmenog vremena jest mijenjati sebe, svoj život, svoju dušu i duh, te odnos prema Bogu i drugom čovjeku. Zato, ono duhovno zrenje na koje smo pozvani, na ono duhovno sjedinjenje koje trebamo ostvariti u svojem životu nužn je odazvati se odmah. Jer Isus nas na to poziva. Hoditi zajedno s Kristom, znači hoditi u svjetlosti, ljubavi, radosti i miru.
 
I ne dopustiti duhu zloće pristup u naš život. Jer, tko god dopusti da duh zloće, duh grijeha u njemu prebiva, taj poprima duh neposlušnosti u odnosu prema Bogu i bližnjemu, a gdje god je prisutan taj duh neposlušnosti, tamo ne može prebivati niti duh spasenja. Isus nas poziva da mu budemo poslušni. U svemu. I sam svjedoči da će svi oni koji mu budu poslušni biti ljudi koji se ne odriču njegove riječi, pa se tako Isus neće odreći niti njega kada dođe u slavi. Kada se Isus jednom pojavi u slavi, svi njegovi prijatelji u učenici koji su ga voljeli i koji ga neprestano vole podignut će svoje glave, jer se približuje otkupljenje. To bi trebao biti plod korizmenog vremena. Spasenje i ljubav, dobrota i radost. Radost što možemo mijenjati sebe, što rastemo u duhu, u duhovnosti, vjeri. Zato je potrebno neprestano raditi na sebi i „produžiti“ pokornički duh, duh korizme na čitav život, a ne samo na četrdeset dana koliko ona traje. Tko ima u sebi duh poslušnosti i duhovne radosti, sigurno se neće izgubiti.
 

Pavle Primorac

Pravi kršćanin mora biti istinski borac za Isusa i njegovo evanđelje

 
 
Zahtjevnost Isusova evanđelja i njegova zakona ljubavi, kao i njegova zapovijed da se odreknemo samih sebe i nosimo svoj križ – nerijetko nam može zvučati odbojno. Isus nam veli da se trebamo odreći samih sebe, da trebamo nositi svoji križ i ići za njim. Nadalje, Isus nastavlja da onaj koji pronađe svoj život na ovome svijetu izgubit će ga, a tko ga izgubi poradi njega i evanđelja, naći će ga. To je snažan evanđeoski paradoks koji zbunjuje mnoge vjernike. Istina, mnogi vjernici ne mogu u nekim segmentima shvatiti te Isusove riječi. Ali bitno je da se te riječi shvate u onom trenutku kada se egzistencijalistički susretnemo da nekim nevoljama svojega života - kušnja u obliku bolesti, financijske poteškoće, duhovne ili fizičke patnje svojih bližnjih, pa i same smrti. Zapravo, valja nam postaviti vrlo važno pitanje. Što činiti kada smo siromašni, kada smo bolesni i kada nam se život ispuni snažnim i velikim kušnjama koje prožimaju cijelo naše biće? Nužno je zavapiti Bogu! I naravno, potražiti mjesto u Božjem srcu, jer Božje srce je najvažnije i najsnažnije utočište koje nam daje unutarnju snagu da izdržimo svoje poteškoće. Biblija nas uči, da kada egzistencijalno doživimo svoje probleme, kada se u pravom smislu riječi sa njima susretnemo, i u skladu s time kada susretnemo živoga Boga, on u našem životu čini više nego što mi možemo moliti ili zamisliti. Ali da bismo računali na Božju pomoć i na njegov izvanredni zahvat u naš život, potrebno je njegovati potpunu navezanost na Boga, na njegovu ljubav.
http://images.zeit.de/bilder/2009/06/deutschland/herz-jesu/herz-jesu-artikel-410.jpg
Važno je imati pouzdanje u Božju providnost koja je, vjerujem da sam mnogo o tome govorio konkretna i neposredna za nas osobno i za živote naših bližnjih. Jer, sam sv. Pavao nam veli da Bog okreće na dobro sve onima koji ga ljube i sa onima koji su odlukom njegovom pozvani. Kada je osoba pozvana od samoga Isusa nasljedovati ga i to pokušava svim svojim bićem i svom snagom, on tada može računati na njegovu pomoć. Bog ne gleda niti grJešnu prošlost, niti nevjernosti, niti padove – on nakon svih tih padova i grešnoga života očekuje potpuno predanje čovjeka kojega je odabrao sa svoje djelo. A svakoga od nas sukladno svojem vlastitom staležu Bog je pozvao za svoje djelo i pozvao nas je da slijediom njegove aksiome evanđeoske ljubavi. Pravi kršćanin, unatoč svojim problemima i mukama, kao i depresijama koje ima, mora biti istinski borac za Isusa i njegovo evanđelje.
 
On mora raskrinkavati sve one lažne proroke koji se postavljaju kao propovijednici evanđelja, a to zapravo nisu. Jer, postoje oni koji uzdižu grijeh i laksizam i to sve u ime Božjega milosrđa. To su oni koji izvrću evanđelje. A onaj koji je od Krista pozvan, mora biti njegov pravi vojnik i borac. Snagom molitve, šutnje, malenosti, jednostavnosti, poniznosti, a ako zatreba i snagom javnoga prokazivanja neprijatelja Božjih Kristov vojnik mora biti hrabar navjestitelj evanđelja. Tek kada svoj život predamo Isusu do kraja, možemo računati da će on sve naše probleme i poteškoće iznijeti na dobro, osobito u onom trenutku kada svoj život stavimo u sigurnosti njegova srca koje je puno blaga mudrosti i znanja. Iz molitve, iz osobnog odnosa sa Isusom Kristom, mi crpimo darove i znakove djelovanja Duha Svetoga – mudrost, znanje, ljubav i hrabrost naviještati ga. Kada tu snagu zazovemo u svoje srce, tada smo pobjednici zajedno s njime. I pobjeđujemo sile tame.
 

Pavle Primorac

Anketa

Znamo da Andrej Plenković ne zastupa hrvatske interese. Čije interese zastupa?

Četvrtak, 20/09/2018

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 843 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević