Get Adobe Flash player

Predstavljena knjiga biskupa Franje Komarice i Winfrieda Gbureka

 
 
U sveučilišnoj knjižnici u Splitu, 9. rujna predstavljena je knjiga banjolučkog biskupa mons. dr. sc. Franje Komarice i člana Njemačko-hrvatskog društva iz Hannovera, katoličkog novinara Winfrieda Gbureka pod složenim i intrigantnim naslovom: "Ljubav. Sila. Domišljatost. Skidanje maski". Radi se o jezgrovitom prijepisu najznačajnijih pastoralnih, etičkih, ali i političkih razmišljanja biskupa Komariceo onome za što se borio u ratnom i poratnom vremenu, te o pozadinizastupničkog rata međunarodnih silabiskup dao Gbureku u proteklih nekoliko godina, a s namjerom da ovom knjigom obilježi 20. obljetnicu potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora. Organizator predstavljanja je Sveučilišna knjižnica Split.
O knjizi, koju je krajem travnja s njemačkog originala prevela Marica Risek a izdao Večernji list, govorili sudr. sc. don Josip Dukić, profesor povijesti na Bogoslovnom fakultetu u Splitu, prof. dr. sc. Branko Matulić, prodekan za kulturu i umjetnost Sveučilišta u Splitu, dr. sc. fra Luka Tomašević, prof. motalike na Bogoslovnom fakultetu u Splitu, te sam autor, mons. dr. sc. Franjo Komarica. Kroz predstavljanje knjige, program je vodio Frano Tiplović. Nakon pozdravnog govora domaćina ravnatelja Sveučilišne knjižnice  Petra Krole,o knjizi je najprije govorio dr.Josip Dukić koji je pojasnio da je knjiga nastala sistematskim bilježenjem onog što je biskup Komarica radio i govorio, o onome za što se borio u ratnom i poratnom vremenu, a što je u razgovoru zabilježio njemački novinar Winfried Gburek. "Na 160 stranica knjige nalazi se 39 tematskih naslova koji donose poglede i etička stanovišta biskupa Komarice o problemima opstojnosti obespravljenog čovjeka“. Dr Dukić je zatim govorio o ratu na prostoru BiH te istaknuo kako je biskup Komarica svjedoku istine,  svjedok potlačenih, obespravljenih, nezaštićenih.
 
„Za vrijeme proteklog rata biskup Komarica se nadljudskim naporima borio za svoje vjernike, ali i sve one koji su bili ugroženi, koji su bili izloženi samovolji, brutalnostima, mučenjima, progonima, ubojstvima, iako na tom području nije  bilo rata, Hrvati Banjolučke biskupije nisu uzeli oružje u ruke protiv svojih susjed već su strpljivo trpjeli sve zulume i nedaće svih vrsta.“ Dr. Branko Matulić je zatim kazao kako je knjiga puna  potresnih svjedočanstava raznih vrsta. S jedne strane sukobljavaju se svjedočenja o bezrazložnoj uporabi sile, destrukcije, razaranja, zla, himbe, laži, licemjerstva, podlosti, prijetvornosti, vjerolomnosti, okrutnosti, paleža, razbojstava raznih vrsta, od mučenja do oduzimanja ljudskog života, a sve zaogrnuto beskrajnom ohološću i sadističkim uživanjem u svjetovnoj moći. Iznad svega lebdi mržnja. Mržnja kao glavna hrana kneza tame, kazao je Matulić, te objasnio  kako je na sve to očekivana reakcija, na kraju opet vrlo često mržnja. Nažalost, upravo to se dogodilo u Bosni i Hercegovini. Većinu je progutao sirenski zov kneza tame, nastalo je slavlje odsustva Boga, a time i čovještva, premda su se, čak i u zločinu, na Boga često pozivali tako da bi na čovjeka zaboravili. kazao je Matulić.
 
Predstavljajući knjigu dr. fra Luka Tomašević je kazao: Postoji jedna dobra i mudra izreka koja se pripisuje bosanskim fratrima, a  koja glasi: “Zapiši pa će i Bog zapamtiti!“ Ako se na ikoga ova izreka može primijeniti, onda je to naš banjolučki biskup Franjo Komarica, svjedok vjere, ali i stradanja svoga stada. Zamislite samo da on nije ovakav kakav jest što bi bilo s istinom o stradanju bosanskih katolika i Hrvata u tzv. Republici Srpskoj ili u banjolučkoj regiji, kazao je fra Luka Tomšević te naglasio kako je biskup Franjo Komarica živi svjedok, jasan i neposredan. On priča svoje iskustvo biskupa i pastira svoga progonjenog naroda, naroda kojemu su sudbinu odredili drugi, sudbinu prognanika, izgnanika i izbjeglica. On je biskup iz "paćeničke biskupije", kako ju je i Papa nazvao, i on je najangažiraniji u zagovaranju pomirenja i oprosta. Evo njegovih riječi:“ Istina je nužan preduvjet nakon kojeg mora slijediti pravednost. Onaj tko može oprostiti je jači. Ako mi pravda i bude zadovoljena, ali ja ne oprostim, i dalje ostajem kao mrtav. I dalje sam nesposoban za konstruktivno djelovanje, za život okrenut budućnosti s Bogom. koji nas ju Isusu Kristu pomirio sa sobom.“ On priča tako da odmah pogađa u glavu, ali i u srce. Nema okolišanja. On sve duboko proživljava, sve pamti, ali i zapisuje da to zapamte i Bog i ljudi. Osim što skida maske bjelosvjetskim moćnicima biskupova knjiga čitatelju nudi bogat izvor duhovnosti, kazao je dr. Tomašević
„Dajući ovaj poduži intervju, biskup Komarica se prisjeća gorkih trenutaka svoga života i poslanja, kušnje vjere i svoje humanosti, a sve mu to pomaže shvatiti kako su mnoge brige i tjeskobe bile gorke, ali i da je Bog uvijek bio s njim i uz njega. Na taj način on reducira svoj stres s kojim se svakodnevno suočava, čuva svoje psihičko zdravlje, a možda i ono fizičko. Ovo je svjedočanstvo teške prošlosti što ga o. biskup ispričao iskusnom i priznatom njemačkom novinaru Winfriedu  Gburek  što gaje upoznao prije kojih desetak godina – uz pomoćNjemačko-hrvatskog društva iz Hannovera.
 
U njemačkim pisanim i elektroničkim medijima on je objavljivao brojne priloge o situaciji bosanskih žitelja, katolika i nekatolika, o dramatičnoj pustoši i neredu što je iza sebe ostavio nedavni besmisleni rat. Novinar je imao plemenitu namjeru: upoznati njemačku i zapadnoeuropsku javnost s „pravom prirodom“ zadnjeg rata na europskom kontinentu u prošlom stoljeću, tj. rata na ovim našim prostorima. Biskup se tako sjeća zastrašujuće izjave američkog diplomata:“ Gospodine biskupe, zapamtite, ja sam vaš bog. Ja sam naredio da kod vas bude rata, i bio je rat. A sada sam naredio mir, i zatomora biti mir.“
 
Helmuth Kohl, Bundes Kancelar, ga tješi sredinom 1996. godine i govori kako kane održati i Dayton 2, pa čak i Dayton 3, dok su mu još  prije toga francuski veleposlanik u BiH i vojni ataše tvrdili da je Dayton „samo običan papir“, da je on „američko dijete“ i da „njihova vlada neće nikada pristati da Amerikanci budu gazde u Europi“. Potresno je i biskupovo svjedočanstvo razgovora u elizejskoj plači. Ondje su žalili za svojom tvorevinom Jugoslavijom koja je za njih bila „pobjednički znak“ Alijanse protiv Germana na kraju Prvog svjetskog rata. Biskupu su doslovce rekli: „Naše dijete (tj. Jugoslavija) je ubijeno, a vi očekujete od nas da mi plješćemo! Shvatite da nam ne može biti svejedno što smo sada prisiljeni potpisati svoj poraz u Prvom svjetskom ratu“. Još su nadodali kako je „Hrvatska bila nož u rukama onih koji su ubili njihovo dijete“ i da „zato nećemo Hrvatskoj to lako oprostiti.“
 
Tako se naš dragi biskup  sjeća susreta, prigoda, druženja. U njega nema nametljivosti i nema sudova, pogotovo ne onih negativnih kojima smo svi skloni. Nema ni proklinjanja, ni mržnje! No, ima jedna stvar koja njemu puno znači: to je njegov hrvatski narod, njegovi vjernici i njegova Bosna. On točno u sebi nosi onaj krasni instinkt crkvenog pastira koji se ovako može u riječ pretočiti:“Božja slava, narodno veselje“. Njemu je Bog sve, punina smisla i života; on mu se spontano i egzistencijalno predaje. Iz dubine srca naviru mu riječi: “Sretan sam i zahvalan Bogu… Naime, treba čvrsto vjerovati u Boga, Bogu se moliti. Treba se predati Bogu, unijeti sebe i bit će sve u najvećem redu. Ja sam zahvalan Bogu na svemu ovome“. Stoga on svoj narod doživljava kao svoju baštinu, pa stoga i smatra da valja voljeti sve ljude i za njih nesebično raditi i ljudi će to vidjeti, pa znati na pravi način cijeniti, u što on sam se bez broj puta do sada uvjerio. Ljudi vole slaviti Boga, samo ih treba pravilno animirati za to! Bez svog naroda on ne bi znao živjeti jer ne bi imao razloga svoje opstojnosti. I kad se dirne u njegov narod, kad mu se nanosi nepravda ili tlaka, biskup je ljut ili razočaran“.
 
Na kraju, dr. Tomašević je naglasio  kako je o. biskup dojmljivi promatrač: On pomnjivo promatra svijet oko sebe, razmatra svoje iskustvo u tom svijetu kroz susrete i druženja, a pogotovo pamti ona koja su mu ostavila i po koju „životnu lekciju“, a iz promatranja je naučio da u životu ne valja ništa uzimati „zdravo za gotovo“ već da svaki dan treba živjeti kao novi „darovani“ dan.;On je naučio, a to je i želio, da ne zaboravlja niti jednu ideju, pogotovo da ne zaboravlja potrebe drugih ljudi, ali ni dobročinstva, pogotovo svojih vjernika.;On je svoje susrete i događaje memorizirao i zabilježio pa je tako u život proveo ono što je u Sarajevu rekao sv. Otac Franjo: „Nemojte zaboraviti svoje povijesti!“.;Iz ovog intervjua se vidi da je biskup skupio svoja sjećanja, da ih je duboko proživio i prikazuje ih kao svoje životno iskustvo kojemu traži smisao u Bogu, a ravnotežu u nadi u bolje sutra. Uočava se i njegov duhovni osobni rast, njegov zaokruženi kršćansko-svećenički životni nazor jednog katoličkog biskupa punog iskustva, ali i čovjeka koji kao da je zaokružio svoj život i put s Bogom i svojim narodom! Na kraju, dr. Tomašević je istaknuo, da osim što skida maske bjelosvjetskim moćnicima biskupova knjiga čitatelju nudi bogat izvor duhovnosti. Stoga, je svima zaželio dobro čitanje! Ali ne na brzinu, već polako, s pomnjom, i to iz dana u dan, i bez.
 
Na kraju nazočnima, među kojima je bio i nadbiskup  mons. Marin Barišić se obratio biskup Komarica te pojasnio da je knjiga nastala tako što je dugogodišnji prijatelj Banjolučke biskupije, član Njemačko-hrvatskog društva iz Hannovera, katolički novinar Winfried Gburek, boravio proteklih godina više puta u Bosni i Hercegovini teda je knjiga izdana krajem veljače 2015. godine a već u ožujku predstavljena njemačkoj javnosti na poznatom Sajmu knjige u Leipzigu. Zahvalio je predstavljačima i organizatorima kao i nakladniku knjige "Večernjem listu" i distributeru knjige, na području RH poduzeću TISAK na njihovoj spremnosti da svu čistu zaradu od prodane knjige u hrvatskom prijevodu daruju Biskupskom ordinarijatu Banjolučke biskupije za aktualne projekte u korist ljudi u potrebi. Biskup Franjo Komarica, je zatim kazao kako. Danas, 20 godina nakon rata, još uvijek nedostaje politička volja za zajedničkom državom. Ugovor iz Daytona nije bio ništa drugo nego "modus vivendi" – "način života", privremeno rješenje s ciljem završetka rata.
 

Ivica Luetić

Dođi mi u san

 
 
Majko, mama, tebe zovem.
Reci mi kako si, dođi mi u san.
Čista Ljubav mi nedostaje, mama.
I ona juha i one bore na licu!
https://thedreamwell.files.wordpress.com/2009/01/335255_mother_and_son_soft.jpg?w=550
Majko, teško je, ti si to sve znala
i štitila me od zla, krivih puteva...
Gledam oblake na nebu, gledam...
Kamo si mi se skrila, ljepoto moja?
Naći ću te, znam to (sanjao sam),
i tada ću konačno zaplakati.
 

Robert Tomšić

Vladajuća klika je bogata, bahata i osvetoljubiva

 
 
Jedno od najgorih i najkritičnijih oblika u političkom i društvenom smislu uređenja određene države, bez obzira u kakvom je ideološkom predznaku riječ jest ono oligarhijsko. Ono se događa kada određena manja interesna skupina ljudi ima moć i političku, i financijsku i društvenu, ali i medijsku i na taj način sebi daje za pravo upravljati cjelokupnim društvom i državom i tako određivati sudbinu malih ljudi, većeg dijela stanovništva države u kojoj se živi. Nalazi li se u takvom oligarhijskom mentalitetu i uređenju Hrvatska? Istina, mi živimo u uređenju koje se naziva demokratsko, ali čini se da je u nekim segmentima demokracija unutar određenih sustava i uređenja, ali i na cjelokupnoj društvenoj razini samo privid. Političari i razne interesne skupine nalaze se u međusobnom sukobu, ali kao da se dobiva dojam da oni žele stvoriti taj svoj sukob kao privid da im je stalo do općeg dobra, ali pojedincima unutar tog oligarhijskog sustava stalo je samo do njihovih osobnih interesa, do vladanja nad malim ljudima i do neprestanog financijskog i ljudskog iscrpljivanja tog istog malog čovjeka u političkom, gospodarskom, pa u mnogim segmentima i u poreznom smislu.
http://www.blic.rs/data/images/2015-09-02/661678_zoran-milanovic-02foto-tanjug-ap_orig.jpg?ver=1441197598
Živimo u vremenu privilegiranih u svim mogućim strukturama društva. Ali privilegirani su samo oni koji imaju novac i moć. Jer moć sa sobom nosi i novac. I gledano ovozemaljskim načinom razmišljanja upravo oni koji imaju novac i moć, kao da im nitko ništa ne može. Ponašaju se bahato i onaj koji njihovoj bahatosti, a nije im ravan u političkom i financijskom smislu pokuša stati na kraj, ne će se dobro provesti. Mnogi oligarsi danas glume i žele biti „mali bogovi“ koji se u svakom trenutku vlastitoga života žele okoristiti privilegijama. Oni upravljaju našim životima kroz političke strukture, kroz gospodarske strukture, kroz firme kojima upravljaju, kroz banke, kroz financijsku moć. I nitko nema želju niti volju tome stati na kraj iz razloga što se većina ljudi boji. Ali i oni koji imaju hrabrosti izaći na ulice jednostavno – nitko ih ne želi čuti, niti saslušati njihove probleme. Radnici, seljaci, branitelji, oni koji su blokirani, koji vraćaju pljačkaške kredite u francima. To su ljudi koji neprestano žive u stresu i to ne onom normalnom stresu, nego dubokom egzistencijalnom koji potresa njihov život i postavlja im ozbiljno pitanje da li se uopće isplati živjeti. I još se mnogi čude zbog čega imamo toliko samoubojstava u društvu u kojem živimo.
 
Hrvatska je po ljestvici samoubojstava jedna na visokoj razini u svijetu. I to samo zbog toga što između sebe kao ljudi negativno djelujemo jedni na druge, jedni drugima zagorčavamo život i nikoga za to nije briga – osobito oni koje bi za to trebali biti briga. Dok jedni uživaju sve moguće društvene privilegije, drugi sanjaju kako otići iz Hrvatske i muče se kako preživjeti ne mjesec, nego dan i skrpati kraj s krajem. I onda se čudimo kako nam se institucije i sustavi malo po malo, iz dana u dan raspadaju, čudimo se kako imamo nervozne ljude u liječničkim čekaonicama, u poštama i bankama i raznim drugim institucijama gdje nitko ne brine kako riješiti njihove konkretne probleme. Kada bi oni koji su u Hrvatskoj odgovorni brinuli za svoje građane, za svakoga posebno kao što se to čini u mnogim zapadnim zemljama, ljudi bi bili puno zadovoljniji. Čovjekova duhovna, psihička, mentalna i fizička ravnoteža ovisi, naravno o nutarnjem životu, odnosu s Bogom. To je na prvom mjestu. Ali ovisi i o tome da čovjek ima od čega živjeti, da ima život dostojan čovjeka, dostojan osobe, a ne da neprestano živi u stresu, nervozi i bude opsjednut mišlju da sebi na bilo koji način naškodi. Oligarhijski sustav nam neće niti malo pomoći, čak štoviše, odmoći će nam. A pomoći nam može samo promjena mentalnog sklopa da se odgovorni, ali i svaki građanin Hrvatske počne brinuti za opće dobro.
 

Pavle Primorac

Anketa

Tko je u pravu: Zoran Milanović ili Andrej Plenković?

Četvrtak, 22/10/2020

Tko je Online?

Trenutačno aktivnih gostiju: 1895 gostiju i nema članova online

 

AIPK Trgovine d.o.o.

 

Registar Branitelja

 

Udruga Zavjet

 

 

Grawe osiguranje

 

 

 

Veliko srce malom srcu

 

Facebook

 

 

Optika Kraljević